//•

/ ^ T


IVAN NEP. JEMERŠIČ

BE2SIPB0PE.

MOJI UZNIČKI DOŽIVLJAJI I
USPOMENE IZ ČRNIH DANA
GODINE 1903. % % % %

LJUBLJANA 1906.

VLASTITA NAKLADA A
TISAK DRAG. HRIBARA.

Ja vjerujem, da če rod moj
Iz težka se sanka prenut
I slobodnim, zlatnim plastem
Još da če se zaodjenut;

A Hrvatska njegva majka
Da če postat opet jaka,

Ko što patri veljoj majci
Silnih diva i junaka.

Rikard Katalinič Jeretov.

Bez dopuštenja spisateljeva ne smije se iz ove knjige, niti što
pretiskavati, a niti prevoditi.

2.725

Predgovor.

Više mojih prijatelja zamolilo me i ustmeno i pi¬
smeno: ne bi li htio štampom izdati možda koju uspo-
menu iz svojih uzničkih doživljaja, jer da bi se te stvari
izpod moga pera vrlo rado i zanimivo čitale. — Dugo
sam oKiievao-' bili se dao na taj posao, a napokon
odlučio sam ipak udovoljiti občenitoj želji, i predajem
■evo ovaj moj trud javnosti uz vruču poruku, da
knjižica ova nadje medj hrvatskim svietom barem toliko
simpatije, koliku ja gojim spram svega, što je naše,
sto je hrvatsko.

Svrha je ovom mom djelu eminentno patriotična,
dok želim da ostane u hrvatskom narodu nezaboravnom
godina 1903., kad su po tamnicama vukli bolji dio
hrvatskoga seljačtva i njegove gospode. U drugu ruku
moje nastajanje ide osobito i onamo: nebi  li uzbudio
medj Hrvatima i što više narodnog ponosa, pa da se
naš seljak i njegov službenik ne boji nikakve sile, ni
patnje, ni stradanja, kad se radi o največem dobru
vremenite sreče: — o spasu mile nam otačbine. —
Liepo veli naš pjesnik Badalič:

Ta neka znadu i dušmani naši!

Nas nikad sila ne može da plaši,

Da ne dignemo glas i mač prot sili;

Junači su nam pradjedovi bili —

Prolievajuči krv za tudju slavu
Junači mi srno, slični ljutom lavu,

O domovinskom kad se radi pravu!

1 *

4

Ako je i godina 1903. u Hrvatskoj bila strašna,
dok je mnogima pootimala i vlastiti život, a drugima
opet slobodu, to je ipak za sva vremena ostala i važnom
s toga, što se je u njoj rodio narodni pokret, koji je
cielom prosvietljenom svietu pokazao, što su Hrvati i
koliko i oni trpe od ljudi, koji svojom osvajalačkom po¬
litikom rade na zator sviju Slavena, a napose i Hrvata

— od onog časa, odkako se pojaviše u Evropi. Trpljenju
ovome bit če konac tek onda, kad čemo biti pripravni
sav svoj razum, pošteno srce, pa ma i život svoj žrtvo¬
vati za slobodu, neovisnost i jedinstvo Hrvatske naše.

— Ta zar bismo sbilja trebali i dalje trpjeti, kad bi
složnimi silami uzradili za slobodu svoje otačbine? —
Moja kučica — moja slobodica, kolikim to ponosom
izgovara čovjek široka pogleda, plemenitih misli i žarkih
osječaja, čovjek svoj...? Kako nasuprot bolno prigiba
šiju zarobljenik, što se i sam sklanja pod jaram i prima
udarce od onih, kojim bi on morao vračati krvavu od-
mazdu. — Hrvatska misao, hrvatsko pravo, hrvatsko
čuvstvo, valja da nam u težkim dnevima strančarenja
i smutnja daju snage za medjusobnu ljubav, koja neka
rodi medju nama živu vjeru i nadu, da če nam biti
bolje i da se otvaraju hrvatskoj budučnosti sjajniji Vi¬
dici. Neka nam vazda lebdi pred očima onaj sveti
ponos, koji kazuje kako Hrvati ne mogu biti ničiji ro¬
bovi, a i oni ne žele, da i njima tko robuje. Hočemo
da ljubimo Hrvatsku slobodnu, osnovami na načelu
hrvatskog državnog i prirodnog prava, te krščanske i
ljudske pravednosti, i time Hrvatsku jaku, koja ne stoji
na vulkanu občenitog nezadovoljstva, Hrvat valja:

Da nauči biti svoj u svome,

Hrvat, na ognjištu hrvatskome!

Hoče li k ovoj mojoj devizi doprinieti štogod i
ova moja knjiga, — pred mojim je očima sakriveno.

5

— Nači če poštovani čitatelj u njoj — svega pomalo,
u svakoj crtici možda po koji cvietak, kojim če si
dušu okititi, — a ne velim, da se ne bi mogao namje-
riti i na koprivu, koja bi ga mogla i ožeči.. Biva to
tako i u prirodi. Kad pogledamo onako ljeti po divnim
cvjetnim sagovima naših livada, što se razprostiru u
nepregledna dalj pred našim očima, vidimo tu razno-
bojno cvieče, a svakome pojedincu od nas — više
inanje — mili se sad ovaj, sad onaj cvietak; a kad
bismo pobliže promotrili taj cvieča čar, lako bismo
opazili, da je često i kraj najljepšeg cvietka — poraslo
i koprive i korova. Medj mojim poštovanim čitateljima
imade ljudi i više i niže naobrazbe, priprostih Seljaka,
a i učenjaka, pjesnika i književnika, svakog spola, po¬
ložaja i staleža u zemlji. Nastojao sam, da svak nadje
barem nešto za sebe: e da mu trošak za duševnu
hranu ne bude uzaludan i da me ne prekori s ka-
kovog prezira ili nepažnje. Često i vrlo neznatna stvar¬
čica nekoga zanima, dok se drugi na to ni ne obazire.
Ele baš i s toga: neka se ovom mom djelu ne sudi
prestrogo i jednostrano.

U cieloj gotovo knjiži skoro najviše govorim o
sebi, a drugačije nije ni moguče, ako se uzme u obzir,
da pišem vlastite svoje uzničke doživljaje i svoja opa¬
žanja, koja se u cielosti temelje na sbilji i istini, a ne
možda na kakovim izmišljotinama ili maštanju. Kad
pišem o sebi, ne činim to s kakove taštine, več imadem
mnogo plemenitijih namjera. Ja sam trpio za svoje
uvjerenje i sinja je kukavica, koji se toga plaši; vršio
sam tek svoju dužnost spram otačbine, kako bi to bio
umio i svaki drugi, a da je bio na mom mjestu. Opi-
sujuč muke i trpljenja, što ih preživih tečajem šest
mjesečnog moga tamnovanja, dolazim i nehotice kroz
trnje do lovor vienca narodne utjehe i slave. Zakon

6

i svjetski sudovi mogu čovjeka osuditi i na najgoru
kaznu, ali ovu za dobru stvar otačbine ili čovječanstva
valja svakome strpljivo podnieti, samo kad nije ogriešio
duše svoje nemirnom savješču, a život svoj prezirom i
prokletstvom naroda ... Ja primjerom svojim hodu da
svakome pokažem, kako je sladko trpjeti pa i umrieti
za domovinu, osobito kad narod to shvača i razumije.
Hode li moj primjer u srcima buducih narodnih patnika
uzbuditi samopregor, požrtvovnost i neustrašivost ?! Ja
bi to živo želio: Bože daj! . . .

Dok ovo pišem čitam u novinama: kako su draga
nam brada Dalmatinci podigli u Spljetu spomenik mužu,
čiji patnički i samopregOrni život pun je takodjer ne¬
milih doživljaja i težkih borba, radi kojih vec u cvietu
mladosti, u 33. godini života preminu u Djakovu go-
dine 1863. Hrvatski pjesnik Luka Botic, kad je osjetio’
da oko njega savijaju verige, da mu sapnu srce i duh
u slobodnom poletu, pregorio je rado slasti života i
podao se sa svojorn obitelju stradanju — uvjeren:

„Da ljeposti bez slobode nema,

Da kreposti bez slobode nema,

Da života, nema bez slobode . . .“

Koliki su Hrvati i njihove obitelji danas spremni
makar i na dobrovoljno stradanje?

Neka se nikoja od poštovanih ličnosti, što ih spo-
minjem u ovoj knjiži, ne nadje ma cime uvriedjenom.
Nakana mom pisanju nije nipošto, da sijem na koga
ma bilo kakovu osobnu rnržnju ili prezir, dok mrzim i
prezirem jedino: podlo pretvaranje, himbu, malodušje,
nevjeru i svako necudoredje. Živo sam takodjer nastojao,
da izbjegnem ma i svaku sitnicu, gdje bi mogao doči
u sukob sa zakonom, dok sam se i sa gospodinom
kr. državnim odvjetnikom podpuno izmirio, pa ne bi

7

htio, da mu ma-u čemu ikada više pravim kakve ne-
prilike ili suvišnog posla. Ne bi bilo i pametno, a da
dajem ma cime povoda, da mi se djelo zaplieni, dok
bi time samo meni bila prouzročena golema i težka
šteta. Mislim, da me s nikoje Strane nitko krivo shva-
titi ne če, a kamo li da bih i pomisliti mogao, da bi
mi se tko još i sada htio osvečivati, što dajem oduška
živoj svojoj ljubavi sprani patničkog moga naroda i
mile mi otačbine Hrvatske.

Kod opisivanja samoga uzničkoga života, lebdila'
mi je pred očima Horacijeva rečenica, koja glasi: Grieši
se i izvana i iznutra. Oni, koji „izvana“ grieše, bi-
vaju dovedeni u one debele i tamne zidine, medju ko-
jima se i opet jednako i silno grieši. Ne mislim time
reči, da se u tamnicama kaki stanovih zakon povredjuje,
več iztičem otvoreno, da uznički život u svom današnjem
obliku krije u sebi mnoge nedostatke i zablude. Hoču
li kojom stavkom u ovoj mojoj knjiži i u torne pogledu
štogodj razjasniti ili možda interesovane faktore na koju
grješku upozoriti, bit če i s te strane — djelce moje
nagradjeno milim mrpriznanjem.

Ako:i stoji, da smo pred zakonom svi jednaki,
to ipak ivelika je razlika, ako je tko kažnjen Tecimo
sbog kradje, ubijstva, prevare ili pak: sbog kakovih
političkih razloga. Jednako i znatna je razlika izmedj
pojedinih vrsti zločinstva, prestupaka ili prekršaja, pa
ako zakon ne pravi u torne nikakove razlike,- več samo
naprosto sve baca u jednaki zatvor, pače i u iste čelije
zajedno, to je velika i silna pogrješka. Svrha je svakoj
kazni, da dotičnoga kažnjenika popravi, a što, ako
upravo ta kazna biva razlogom, da je dotičnik kroz
sva vremena izgubljen i da se u zatvoru nauči onome,
što nikada ni znao nije?! Još mi je živo u pameti,
kako su nekog liepog mladog šegrta iz Vel. Gorice —

8

mladiča od 15 godina, bili dovukli u zagrebačke uze (
te ga sirotana turnuli u čeliju, gdje je bilo uapšeno
još i sedam drugih odraslih ljudi. Mladič bio je okrivljen,
što je u školi pred svojim sudrugovima bio bacio sa
stiene sliku zloglasnog bivšeg bana Khuena, a ono
drugih sedam čamilo je u zatvoru sbog kradje, prevare
i ne znam sve kako grdnih zločina. Kakove sve savjete
mogli su ti zločinci nedužnom mladiču davati i što je
od njih mogao naučiti, jedva je i nuždno da spominjem.
Dva tjedna je bio medju njima. Kad su jednog jutra
otvorili zajedničku čeliju, mladič sunuo je napolje sav
zaplakan, i zaputio se ravno spram moje čelije i htio
je da vrata razbije . . . Kad ga uznički stražari pustiše
k meni, bio sam užasno osupnut, gdje mi je „mali“
pripoviedao, kako se je u noči jedan „tat“ legao kraj
njega na slamnjaču i kako se je na njem ogriešio ne-
čudoredjem. — Dakako, dao sam se odmah predvesti
pred tamničara, gdje sam stvar prijavio, dok su tek
onda — na moju molbu •— poštenog mladiča izbavili

od sto muka i metnuli ga medj čestitije družtvo.-

Imade sličnih primjera i više, a nači če se po koja
aluzija na oto i u nazočnoj knjiži.

Držim, da je največa pogrješka, što se počinja u
kaznenom postupku ta, što se ovaj ništa ne obazire
na individualnost pojedinaca, i što se u zatvorima slabo
pazi na klasifikaciju stanovitih zločinstva.

Još mi je napomenuti, da sam ovo moje djelo
dao ilustrirati sa nekoliko originalnih slika, koje u
svemu odgovaraju podpunoj sbilji. Slike ove govorit
če dovoljno i onima, koji citati ne znadu, a i onima,
koji rnožda ne bi dospjeli ili ne bi htjeli zabavljati se
štivom ovoga moga djela. Ujedno neka budu slike ove
i kao vječna spomen na godinu 1903., a da se vidi,
kako su i s nama katoličkim svečenicima kao najpro-

9

■stijim zločincima postupali ljudi, koji pod Khuenovim
režimom vladahu Hrvatskom. Slike ove neka pokazuju
i to, kako se kod nas u Hrvatskoj godine 1903. re-
spektirao konkordat (ugovor izmedju rimske stolice i
izmedju našega kralja, po kome ni jedan svečenik —
navlastito sbog politike — ne bi smio biti traktiran po
svjetskoj vlasti, kao najprostiji zločinac, a niti kao sve¬
čenik osudjen na tamnovanje medj zločincima najgore
vrsti).

Konkordat ovaj spominjem ovdje s toga, jer još
uviek obstoji u Hrvatskoj kao zakon, pa mislim: kad
se ne vrši, ne bi ga ni trebalo. Razumjeva se, da sam
u obče silno protivan tomu, što se i svetovnjaci sbog
političkih krivnja bacaju u „tatske zatvore“. Godina
1903. nije se u nas na ništa i na nikoga obazirala, a
sve za volju jednog Khuena i njegove 20 godišnje
tiranije u Hrvatskoj.

Hoče li u buduče biti bolje?

* *  ❖

Na koncu zahvalno spominjem i uglednu i domo-
Ijubnu štamparu gospodina Dragutina Hribara u bra-
tinskoj našoj i bieloj Ljubljani, koji mi je djelo ovo
štampao uz mnogo povoljnije uvjete, nego li sam to
bio kadar postiči med tiskarama i u samoj Hrvatskoj.

A tebi draga knjigo, sladka ljubo moja, želim, da
mi putuješ sretno i zdravo širom mile mi i daleke
Hrvatske! Šiljarn te bez i najmanje ljubomornosti u za-
grljaj odličnih mojih prijatelja Hrvata i Hrvatica, neka
se s tobom zabavljaju do mile i drage volje, a da nam
Hrvatskoj ta zabava rodi što više pravih značaja, koji
če biti kadri za nju prezrenu i izdanu žrtvovati sve,
sve svoje: život, slobodu i sve svakom najmilije svoje.
To želi Ivan Nep. Jemeršič.

Vama, koji niste dali,

Da se tudji barjak vije
I da pod njim — milom rodu
Bahati se tudjin smije;

Vama,  koji s tim barjakom
Zanosno ste u grob pali,

Ne mareči, što vas mlade
Pusti dom u biedi žali;

Vama,  koji s boljeg svieta
Nadzirete naša djela:

Nek u ovoj knjiži bude —
Uspomena neuvela!

I. N. J.

Moje uapšenje ili izdaja i prevara črna.

Dne 7. svibnja godine 1903. doniela mi pošta u
4 sata poslie podne otrovnu guju, štono je računala
na gorke domoljubne osječaje moga srca i provela
nada mnom svoj zmijski ubod, položiv me na odar
težkog stradanja i izloživ me osveti davnih mojih ljutih
neprijatelja, kojim od vajkada, nije bilo milo moje čisto
hrvatsko stanovište i moj oporbeni otačbenički značaj.
Kao što čovjek ne zna ure ni časa, kada če umrieti,
tako ni odlučnom Hrvatu u tužnoj domovini, ne može
biti nikada poznato: s čega če stradati i kojim putem
postati žrtvom s jedine najuzvišenije krivnje, što iskreno,
otvoreno i djelotvorno ljubi otačbinu svoju. Kad se i pri¬
jatelji, a možda i naši suborioci i jednomišljenici po-
služe nepromišljeno tom „krivnjom“. . onda se
žrtva ljubavi upaliti može i izgorieti opet „tudjincu tek
na spas“. . .

Izmučen od dnevnih briga i posala, sjedoh sa
svojim mladim prijateljima i duhovnim pomočnicima k
večeri, gdje zametnusmo razgovor o dogodjajima, što
dnevice izbijahu na javu i što pokazivahu: da se
hrvatski narod budi i da neda gaziti narodni svoj
ponos, svoje narodno, jezično i domovinsko blago i
obilježje! .. . Bune očito izazivahu Madjari sa svojim
„Levelezo-lapom“ i „Magyar kiraly Allamvasutakom“. .
protuzakonitim jezičnim nadpisima na hrvatskim tiska-
nicama i na prometnom ravnateljstvu državne željez-
nice u Zagrebu. Ako se k tomu pridruži i izazovno

12

izvješenje zastave u Zaprešiču, — što je i urodiio ža¬
lostnim ubijstvom poštenog hrvatskog seljaka Pasariča
i nekih drugih, pa napokon i stotine nepravda, što ih
stanovih ljudi provadjahu sveudilj u Hrvatskoj; —
ne če onda biti nešto neobičnoga, — što je svakomu
neovisnomu sinu domovine uzkipjelo srce i tražilo, ma
i ne gledeč na posljedice — oduška— bilo na koji način.

Kod večere progledasmo ubrzo i poštu što nam
stigla, . . . dok se zaustavismo i na ovelikom pismu iz
Ljubljane, što ga netko več i na pošti bio otvorio, a
u sebi je sadržavalo kojih četrdeset proglasa na narod,
navodno štampanih u Bazelu u Švicarskoj. U njima
se črtalo žalostno stanje u Hrvatskoj, navlastito silo¬
vito postupanje predstavnika vlade bivšega bana, grofa
Khuena . . . Kako se narod u mojoj župi, a i u nje-
zinom okolišu stao živo zanimati s narodnim pita¬
nj im a, a sbog sveudiljnih zapliena u novinama, nije
mogao nikako pravo saznati: što u zemlji biva; dogo¬
vorimo se s kapelanima medju se, kako bi bilo sgodno,
da župljane upoznamo sa položajem u zemlji, pa da
im podielimo tiskanice, što nam stigoše evo od nepo-
znate ruke. Nismo ni najmanje mislili, da se digne ka-
kova buna, jer u mojoj župi zato ni nema terena, dok
su tuj skoro sami tudjinci . . . Mladi prijatelj kapelan
Oskar, ponudio se sam, — kako če preko svoga brata u
Osieku, nekim naslovnicima, svakom priposlati po jednu
tiskanicu u zatvorenom pismu, a to s toga, da taj po-
stupak u ljudima pobudi veču zanimivost . . . Ubrzo
se nakon toga razstadosmo svak u svoju sobu na po-
cinak, dok je i kapelan uzeo tiskanice sa sobom, a ja o
njima dalje ni mislio, ni sanjao nišam . . . Drugi dan
pala je subota, dok o tiskanicama nitko od nas ni
slovce razgovarao nije; jedno što saznah bilo je: da
ih je kapelan sbilja predao pošti i odposlao svom

U ŽUPNOJ BAŠČI PRIjE UAPŠENJA.

14

bratu . . . Minula je i nedjelja posve mirno, a da nitko
od nas o ni čemu slutio nije, prem je več liepi broj
gospode činovnika, a i naših „dobrih prijatelja" dobro
znao, što se več u petak prije odlazka pošte, na pošti
sbilo i kako je upravitelj kot. oblasti otvorio pismo, što
ga kapelan onamo odpremio.

Baš u samu nedjelju prije kobnoga dana, posjetio
me pače oko 11 sati upravitelj sa još jednim činovnikom.
Šetasmo baščom i razgovarasmo o koječemu, dok me i
predstojnik odnosno upravitelj molio: da- ga zovnem,
kada ču okulirati ruže, kada ču pčelama vaditi i vrcati
med .. ., njega da to silno zanima, pa bi rado, da tomu
osobno prisustvuje. Pokazali mu i svoju na novo ure-
djenu medarnu, razne vrsti novih nasada američke lože
i koješta . . . Tko da bi i slutio, da bi on taj dan
došao k meni uhodarstvom, pa da bi se još k tomu
poslužio pratnjom, barem na oko :  jednoga od mojih
iskrenijih prijatelja, koji je jamačno dobro znao: šta
se prije dan na pošti sbilo, a možda i za oto, tko je
pismo na pošti otvorio i prije, nego li mi je — i uručeno
bilo. . . Značajno je i to: što je u večer u nedjelju po-
zvao ■ upravitelj moga kapelana na večeru, gdje se
ugodno zabavljahu do 12 sati u noči, kao da nitko ni
o čemu ništa ne zna, dok svi bjehu u istinu spremni na
črno izdajstvo, što če ga drugi dan izvesti nad onima,
koje smatrahu svojim duhovnim učiteljima i kojima se
izkazivahu kao jedni od najboljih prijatelja i najiskre-
nijih štovatelja. Zaista pravo je rekao pjesnik:

„Ima 1’ crnje na svietu rieči,

Od izdaje i prevare crne?“

Svanuo je i ponedjeljak ll.svibnja. Več oko četiri
sata ranom zorom, nadjoh se kod svojih pčelica, gdje
obavljah čiščenje košnica i izzimljivanje pčela, ni ne

15

sluteči, da ču se isti dan š njima na dugo i dugo u
najgorem položaju razstati.

Oko sedam sati udjoh u svoju spavaču sobu, da
se m alko opremim i idem u crkvu služiti sv. misu, kad
najednoč, ko grom iz vedra neba, provali mi u sobu
kot. upravitelj B. sa svojim kancelistom M., dok straža
za svaki slučaj osta na polju u pripravi. Ušav moj
,.prijatelj" B. u moju sobu, kaza mi usopljenim i
drhtavim glasom: „vršim dužnost, da u ime zakona
obavim kod vas premetačinu".. . Moram reči, da me
je ovaj neobični posjet, vrlo neugodno iznenadio, tim
više, jer nišam ni slutio o čemu se radi . . . Kot. upra¬
vitelj sa svojim kancelistom stao premetati mojom sobom
bezobzirno razne spise, ormare i koješta, bio na ta-
vanu, podrumu i kojekuda, dok se nipošto nije oba-
zirao na ustavu §. 131. kaznenoga postupka, koji do-
slovno glasi: „Preiskivanje biva pravilno samo, pošto
se je prije preslušao onaj, kod koga ili na kom bi se
isto preduzeti imalo, i to samo u toliko, u koliko nije
moguče preslušanjem doči do toga, da se drage volje
izruči, što se traži“. . . Imade i drugih jasnih ustanova,
glede obavljanja premetačine, ali na sve to — nije se
ovaj put ni najmanje obaziralo.

Kad je svakolika premetačina ostala kod mene
i u župnom domu podpuno bezuspješnom, ostavio me
kot. upravitelj, kao zlovoljan — uz rieči: „nemojte se
nadati kapelana Šustera kuči, on je več kod kotara
uapšen". . . I još sada, kan da mi nije bilo jasno,
kakovom se hajkom ti ljudi zabavljaju.

Stadoh medjutim šetati baščom, te se i sjedoh u
moj najmiliji zakutak, što je okružen borikom, pa dok
mi je i ciela bašča označena raznim nadpisima i ovaj
moj zakutak nosi ploču sa riečima: „Mirna savjest naj-

16

veče blago na svietu.“ Kraj mene ležao je časopis
„Prosvjeta“, a dok se tako zavezoh u misli, približio
mi se moj kapelan „Rade“. . . uz opazku, da se Šuster
nalazi več od pol sedam kod kotara, pa da valjda
stoji štogod u savezu sa poznatim tiskanicama ... Ja
na to nišam još sveudilj polagao osobite važnosti . . .
Oko devet sati osvanuo ujedared opetovno kod mene
kot. kancelista uz poziv, da se i ja imadem odmah
staviti pred oblast. . . Prijatelj natuknuo mi uz put
onako nešto površno — o čemu se radi, dok mi je time
najednoč čitava situacija postala jasnom.

Kod kotara razabrah, da je kapelan u svojoj pro-
stodušnosti i iskrenosti, bez svakog političkog takta,
nasjeo izpitivanju kotar. upravitelja, pa da je i ovdje
izpripovjedao sve, što mi u petak u večer, privatno u
mom župnom domu razgovarasmo . . . Nad tim bio
sam neobično iznenadjen, a jednako smelo me i to:
što spetih poznate tiskanice u paketu na stolu pred
kotarskim upraviteljem . . . Moj položaj ovaj put bio je
vrlo i vrlo neugodan, pa tek providnosti božjoj imadem
zahvaliti, što sam se kod izpitivanja, ponio dosta od-
lučno i hladnokrvno. Mislio sam jadnik, da ču sa svojim
ugledom i prijateljstvom izbaviti kapelana i sve to da
je šala, a kad tamo — tek kašnje razabrah, da je kapelan
bio tek izlikom i pogoničem, a lovcima, da je bilo
stalo do mene . . .

Dok je preslušanje bilo gotovo, proglasio je kot.
upravitelj i mene u ime zakona uapšenim, te me i s
kapelanom dao odpremiti kr. kotar. sudu u mjestu . . .
Ovdje nastalo je opetovano izpitivanje, dok nas „vriedni
prijatelj", sudbeni upravitelj, htio s mjesta dati odpra¬
viti u smradnu buharu kot. suda, nu ipak, kan da se
je premislio, dok se zaputio kot. upravitelju, — pa se
„junaci“ nekako sporazumješe, da če nas privremeno, dok

17

da tobož ne stigne brzojavno riešenje iz Bjelovara —
pridržati zatvorene u jednoj sudbenoj iztražnoj sobi. . .
Tuj boravismo cieli dan, dok nas stražila neka posebna
kavalirska straža. Bilo je to sve onako ,.prijateljski" . . .
Tobožnji brzojavni odgovor iz Bjelovara, kan da ni-
kako nije kroz podpunih deset sati sveudilj stigao . . .
Kad se onako več podosta smračilo, oko osam s ve¬
čera, javio nam iznenada upravitelj kot. suda—veselu
viest: »stiglo je upravo sada  riešenje kr. sudb. stola
u Bjelovaru, da vas moramo odmah onamo odpre-
miti . . . Izvolite čas kuči i spremite se na put, jer če
kola po vas skoro stiči“. . . —

„Marko, idite s gospodom i pazite na njih",
— doviknuo još sudac svojim kreštavim glasom
nadzorniku sudbenih uza. — Zamolih, da bi nas
mogla moja kola i konji u Bjelovar odvesti,
nu toga naš velikodušni sudac — u taj par — nije
htio nikako da dozvoli . . . Mene svekoliko ovo postu-
panje nije baš mnogo smelo, jer sam i po cielom po¬
našanju gospode slutio, što če se s nama sbiti; pa
sam po više puta rekao kapelanu: „mi čemo svakako
još danas ili bolje nočas u Bjelovar". .. Mladog svog
prijatelja osokolih i napose riečima: ..Stradat čemo, ali
stradanje naše valja da nam bude tako sladko, kan da
idemo k žrtveniku božjem, da služimo sv. misu.“

* * *

Smišljah još u sebi: kako je sbilja sav koliki sviet
prevrtljiv, i kako su i dobri prijatelji — zapregnuti pod
madjaronsku kiriju — slični zimskom, svaki čas prevrt-
Ijivom suncu.

Spljetke, črna prevara i izdajstvo, što no 13. travnja
god. 1670. namamiše lukavstvom u carski Beč, pred
kralja Leopolda, največe Hrvate bana Petra Zrinjskoga

2

18

i šurjaka mu Krstu Frankopana, kao da još i danas u
zasužnjenoj Hrvatskoj u sjemenu ne izginuše . . . Liepo
veli naša Enjuškina:

„Da Hrvat, mučenik davni,

Svuda čemer sreta i vaj,

A ne zna, kad li če patnjam
Sloboda učiniti kraj!“


Razstanak i put u zatvor.

„Bajna noči zviezdam obasuta
Milostiva meni nodas budi,

Daj u svome sladkom naručaiu
Tiha mira izlomljenoj grudi!"

Deset sati minulo je na tornju moje župne crkve
sv. Josipa u Grubišnom polju. U župnom dvoru bilo
je sve uzbunjeno. Družina gledala je kano nevjerojatno,
da ču morati ostaviti župu i okoliš svoj. Tiho spremih
u kovčeg nešto rubenine, dok je kraj mene stajala
straža kr. kotarskog suda.

Najednoč pokazao se navratima i občinski pandur
S. u svečanoj uniformi sa puškom na ramenu.

— „Gospodin načelnik veli, da izvole iči, jerkola
čekaju“ — izlanu vjerni sluga još vjernijeg gospodara.

Svi moji prijatelji činovnici i „gospoda“ nisu pro-
našli danas za vriedno, da se sa mnom oproste, prem
neki od njih inače rado dolažahu k meni „na crnu
kafu“, a najpače baš i „gospon načelnik". U dobru
nači češ oko sebe tisuč prijatelja, a u zlu — jedva i koga.
Ta tko bi i večeras sa mnom računao? ... Može li
im se zamjeriti, da se svi preplašiše i posakriše?! . . .
I učenici Spasiteljevi razbjegoše se, kad im Učitelja
židovska rulja uhvatila, pače i jedan od njih dosele
najvjerniji Petar, taj put ga zatajio i rekao:ne poznam
ga!... Ni mene te kobne večeri nitko osim moje
družine i vjernog črnog moga „garova“ i male „mu-

2 *

20

fice“ poznavao nije. Vjerna paščad skakutala nekako
žalobno oko mene — i kano na oprost lizala mi ruke.
Bog znade: nije li ta niema zvjerad bila mi taj put
odanija, nego li neki od mojih prijatelja, što možda
po koji put kraj čaše vina — kod moga stola, nazdrav-
ljahu mome zdravlju i mojoj sreči?

Preporučih medjutim svom prvom duhovnom po¬
močniku „Radi“ neke poslove u župi i oprostiv se sa
svima, sjedoh sa drugim duhovnim pomočnikom
Oskarom u kola. Sprieda smjestio se kraj kočijaša
Pište naš tjelesni husar S. — občinski serežan, — koji
je držao pušku ponosito u vis, kao da vodi dva naj-
veča zločinca na stratište. E, tako ga valjda naučiše
moji prijatelji kod občine, koji možda u svojoj pro-
stodušnosti mišijahu, da je zviezda moja — zapala za
uvieke.

Kola krenuše, a meni se pričinilo, kan da čujem
bolno stenjanje boljeg diela mojih župljana i žalobni
drhtaj zvonova sa zvonika moje župne crkve. — K
ušima dopro mi još kano za posljednji pozdrav, mukli
večernji zuj sa mog pčelinjaka, gdje ostavljah najbolje,
najiskrenije i najvjernije prijateljice: zlatne pčelice svoje,
u naponu razvitka svoga, kano djecu bez otca i majke,
potrebne baš sada puno njege i revnog oko njih na¬
stajanja ... S Bogom, rekoh još svima, i uz poklik:
„Živila Hrvatska!. . podah se posve mirno daljnoj
svojoj sudbini.

Kad se provezosmo kraj mog župnog groblja,
pozdravila me divna boriKova aleja, a svaki borič od
više njih tisuča — mojom rukom zasadjen, kan daje igli¬
cama uzdrhtao i molio sjajne zviezdice i bliedi mjesec,
da mi na putu i u tamnici izprose kod Boga veliku
strpljivost i posredovanjem blažene Djevice Marije —
— u svakoj tuzi i nevolji — pomoč i utjehu.

21

Bila je bajna, čarobna noč, tek lavež pasa naru-
šavao je ozbiljnu tišinu veličanstvene svibanjske pri¬
rode. Sva narav kriepila se nočnim snom, da se s rana
opet pomladjena pokaže u ljepšem ruhu. Da, svibanj
je, najdivniji mjesec u godini, gdje neka tajnovita moč
giblje svu prirodu, da slavi sveti god uzkrsnuča . . .
Ša kapelanom razpreh razgovor o doživljajima dana.
Nikako nije mogao pojmiti, kako njegovi prijatelji —
s kojima je svaki dan drugovao, pohadjao ih i s njima
se zabavljao — ne htjedoše, da ga barem izdaleka
upozore na izdaju, što se spremala na nas, premda su
mnogi od njih dobro znali, što se snuje i što če se
dogoditi.

Sve polako ostavljasmo medjutim liepe šumice,
livade, polja i sela, od kojih me svako kano spomi¬
njalo mojih prijatelja ili kakove sgodice iz prošlosti.
U Vel. Grdjevcu n. pr. sjetih se na bivšeg tuj župnika
Š., jednoga od mojih najplemenitijih prijatelja, subo-
rioca i istomišljenika. Da me vidio, sigurno bi mu čut-
Ijivo, bratsko srce — bilo u prvi mah proplakalo nad
mojim nenadanim i zagonetnim udesom. Tko bi bio
mogao samo i dan prije slutiti, da ču nastajuču noč
morati ostaviti mirni svoj dom, slobodu i udobni ležaj,
te sve to zamieniti sužanjstvom i tamnicoml?

Kako je počeo malko piriti studeni vjetrič, umotah
se nešto bolje i kan da sam htio zadriemati. Bila je
to sama obmana. Prenuo sam se, jer je kočijaš Pišta
počeo živo razpravljati sa našim stražarom — o dnevnim
političkim pitanjima. Pišta bio rodom Madjar, a pandur
— Hrvat.

— Znadem ja, — reči če Pišta, — što zastupa
u Hrvatskoj naš gospodin župnik. On zastupa otvo-
reno i iskreno ono, što u Madjarskoj Košut. Zato ga i
proganjaju. Moramo se š njim „štimati“, što hrvatske

22

pravice tako neustrašivo brani. Evo, to je i uzrok, da
ga danas vodimo u aps.

— E, malo imade ljudi — nametnu moj Hrvat
stražar; koji bi se htjeli za domovinu dati reštirati.
Da mogu bacio bi i pušku i sve, pa bih mjesto njega,
makar pet godina, išao na šance. Bog ga živi! Ako Bog
da, doči če on i opet medju nas.

Još dugo razpravljahu o koječemu. Ja sam ih tek
kano u snatrenju slušao. Najednoč 'zaustaviše kola, a
Pišta upita: — bili tjerao lagano ili brzo? — Rekoh:
po volji! Nije nam baš sila. Ta ne idemo na svadbu,
a u rest ne čemo zakasniti.

* * *

Bilo je upravo dva sata poslie pol noči, kad sti-
gosmo u Bjelovar .. .

„U tvrdom sanku cio grad zadriemo
U brige svoje zakopo se svako;

Ja u noč zurim ukočeno, niemo,

I slušam sata udaranje lako . .

Doček i prva noč u uzama kr. sudbe-
noga stola u Bjelovaru.

Kad stadoše kola pred sudbenom palačom — za-
mjetih, — kako se vukla vojnička obhodnja gradom,
sto da je čuvala dvor velikog župana Kukuljeviča, jer
se pogovaralo, da je ban Khuen kod njega sakriven,
za kojim da narod vodi hajku, te ga valja čuvati. Dok
je naš tjelesni gardista lupao po vratima sudbenog
stola, skidao je Pišta našu robu s voza, a mi čekasmo
koju dobru dušu, da nam otvori vrata našeg zavičaja.

— Tko si — zagrmio ujedared glas iznutra.

— Stražar iz Grubišnog-polja, vodim velečastnu
gospodu u rest. Imadem i pisma za predati.

Za čas otvoriše se velika sudbena vrata, a pred
nama pokazao se uznički nadstražar H. sa dva uznička
stražara.

— Dobar večer, velečastna gospodo, — pozdravio
nas nadstražar,— več ih čekamo cielu noč. Nekizvoliju
samo iči spat: svak u svoju sobu, sve ih u redu čeka.
Broj 2. je za gospona župnika, a broj 3. za „mladog
gospona".

Dok putem razmišljah, kako če nas možda strpati
kamo medj najprostije zločince, bio sam u prvi mah
i dosta ugodno iznenadjen svojim najnovijim stanom.
Jedino, što me vrlo smelo: bila je neka čudna zapara,

24

koja čovjeku otimlje dah. Kad zapitah: zašto tuj tako
smrdi? — odgovoriše mi:

— Zaudaraju gunjevi, što ih natopismo karbolom,
da ih ne grizu moljci. —

Mene, kraj takve neugodne duhe, spopade odmah
silni kašalj, nu doskora se ipak nešto primirih. Po¬
mislih, valja se i time sprijateljiti, bit če i žrtva Bogu
ugodnija, a po domovinu častnija.

Valjalo ipak prije spanja još otvoriti kofere, dok
je uznička straža svaki komad pregledala i otela sve,
osim rubenine.

U mene bilo je 4 kr. 80 filira, i to mi odnesoše;
isto tako i sat, olovku, papir, časoslov, šibice, nož. Sve
je to nadstražar pobilježio uz rieči:

— Naj oprostiju, ali pri nas je takvi zakon, da
reštanti ne smiju imati nikaj pri sebi. — Oni budu
mogli sve to nazaj dobiti, ali dok sve pregleda go-
spodin iztražni sudac i kad on dozvoli. —

Momu kapelanu bilo nekako najgore, kad mu uz
breviar, zaplieniše i duhan. Nikako nije si mogao pravo
protumačiti rieči nadstražarove: „u reštu nije dozvo-

Ijeno pušiti". .. Bilo mu to nekako kano odveč „bez-
obrazno".

Kad je pregledavanje robe bilo dovršeno, uvukoir
se u svoju čeliju, gdje me još nadstražar upozorio,
kako valja da lampa delu noč gori i da se ne smije
utrnuti, jer da uznici moraju biti uvieke pod kontrolom.
Posluhnuh strpljivo i ove liepe opomene i doskora
nadjoh se na osami. Oko mene:

,,Sve je pusto, sve je niemo, težki zadah, teže misli!

Gole stiene mrko zure, pritisla ih magla siva;

Kroz noč tajnu kao sjena, ko utvara sanka laka

Smalaksaloj, bolnoj duši sladki san se ulagiva“ ....

25

Da, spremili se na počinak, ali kad uočih kraj
Preveta velike željezne verige, pričvrščene o debelu
hrastovu gredu, preniela me moja mašta u daleku
prošlost i najbližu sadašnjost . . . Sjetih se Sv. Petra,
gdje je u mamertinskoj tamnici okovan čamio jedino
s toga, što je bio odan učitelju — Spasitelju svome. —
Sjetih se junačkog hrvatskog bana Petra Zrinjskoga i
šurjaka mu kneza Krste Frankopana, što takodjer kano
urotnici godine 1670. dugo boravljahu okovani u težkoj
tamnici, dok i najgroznijom smrču potvrdiše svoju ne-
dostiživu ljubav spram milog hrvatskog naroda. Pred
očima živo uzlebdio mi i krvavi lanac težkih patnja,
sto ih Hrvat za spas čitave Evrope prepatio, a za uz-
darje htjeli bi ga razni neprijatelji uništiti i sputana u
verige, lišiti sviju pravica i svake slobode, dok ga tje-
raju i sa otčinskog praga u daleki, tudji sviet.

„Pet sto Ijeta težke borbe,

Pet vjekova črne tmine
Nišu mogli s lica zemlje
Zbrisat naše otačbine. “

Oj, ne! ne če je Ije izbrisati sada ni madjarsko,
ni talijansko ni germansko nasilje:

Još nas ima — još Hrvata! . . .

* * *

Dok su mi se razne, turobne misli — ročile iz pro¬
stora sjetnoga srca, nije ni čudo, što me i jutarnja zora
našla budnoga u tamnici.

Prva dva dana u zatvoru i moje
preslušanje.

Kad se oko sedam sati rano otvoriše vrata moje
čelije, pokazao se na njima uznički nadzornik Luka
Š . . . . Pozdravio me vrlo uljudno i izrazio svoje sa-
žaljenje, što sam stavljen pod njegov ključ, pa prido-
metnuo: „Kad ovakove ljude zatvaraju, onda je zaista
več žalostno u Hrvatskoj. Citao sam ja sve vaše liepe

knjige".-Ja mu se nekako veselo nasmieših, pa

pridometnuh: „Ne bojte se prijatelju, sviče zora bit če
dana.“ — -— Nešto kasnije došao u čeliju i nadstražar
uz zapovied:

— Izvolite, velečastni gospodine, k tamničaru na
raport. — Vodili me širokim hodnikom u desno krilo
sgrade i doskora nadjoh se pred svojim neposrednim
poglavarom.

Tatnničar je bio malen, krupan čovjek; sjedio je
ozbiljno kraj svoga stola, malko na mene izbuljio oči,
naravnao svoj očalin, pa i on počeo sa preslušanjem:

— Koliko vam je godina? — Gdje ste se rodili?
— Koja nadležna občina? — Kaki vam je zanat? —
Imadete ii što imetka? — Koliko jezika govorite? —
Bilo je i ostalih pitanja na pretek.

Kad sam bio gotov, zamolih uljudno gospodina
tamničara, da me što prije predvede pred sudca iz-
tražitelja.

27

— Da, — reči če prijatelj, — samo čekajte, doči
če i to na red. — Težko je sada dobiti sudca, svi su
po vani na buntovničkim iztragama . . Još me zapitaoi

— Hočete li si plačati koštu izvana ili se zado-
voljavate uzničkom?

— Molim — uzvratih, — ja ču se u svem po¬
našati kao pravi reštant, a vi me hranite kako i cime
hočete . . . Mome prijatelju bile su te rieči nekako
neobične. Jamačno n i j e si mogao protumačiti, kako
bih ja — kao župnik •— mogao jesti onaj grah i onu
pricmuljenu čorbu, a i to još samo jedan put u 24 sata.

Kad sam se opet našao u svom zatvoru, začeh
se zamišljen unaokolo iznova razgledavati. — Po
vlažnim stienama vukli su se ovdje ondje debeli pauci,
a kad pogledali pod krevet, opažih tamo: debelu žabu
krastaču, kojoj kan da r.ije bilo pravo, što dodjoh, da
joj smetam u njezinom posjedu. — — Nastavili me-
djutim promatrati kojekakg nadpise po stienama i klin-
čanici. Bilo tuj i poezije, a mnogi od mojih poštovanih
predšastnika „na vječnu spomen“ ubilježiše i svoja
častna imena i svoja neumrla djela. Tako n. pr.:

Dobro došli — mili gosti
Graha — kaše ima dosti!

Neki Vortik zabilježio sliedeče:

„Ovdje stanovao Stevo Vortik rodom iz Varaždina
godine 1878. rmk. neoženjen — sudjen 20 godina radi
umorstva 1901. — Opet: Vilček Keneller, razbojnik i

tat iz Zemuna. — Dalje: Blank Josip — Sriemac —
rodjen 1868. maja 20. rimk. — oženjen, otac dvoje
djece. Stanuje u Zagrebu — ulica Vlaška. Zanimanje;
fini žepni tat. Bio zatvoren u Bjelovaru godine 1900.
radi kradje 70 for., što je ukrao iz žepa novčarku Joče
Živanoviča. Sudjen na tri mjeseca težke tamnice ....

28

Bilo tuj i drugih, raznih vjekopisa. — Kakova me
težka čuvstva u taj par spopadahu, može si predstaviti
iako svatko, tko bi htio ozbiljno sravnjivati črna djela
mojih predstanara i tobožnji „moj zločin", što je imao
svoj izvor u cieloj prošlosti mojoj, koja se osniva na
temelju žarke i svete domovinske ljubavi. — Al k čemu

sravnjivanje?-U tužnoj Hrvatskoj domoljublje i

političko nesuglasje, nagradjuje se tamnicama, gdje
stanovahu največi zločinci, tati i razbojnici ... I ovo
valja da si Hrvat, što ga nazivahu predzidjem krščan¬
stva, dobro upamti; to mu je plača za sjajna i junačka
njegova djela.

Poslie 11 sati pustiše me malko u dvorište na
šetnju, dok me u 12 sati pozvaše u čeliju na objed.—
Jelo, što mi ga donesoše ipak nije bilo običajno uz-
ničko, jer sam tuj opazio i govedsku čorbu, komadičak
pečenke, a i vina. Zapitah : „Odakle meni taj objed? —

Tako se valjda ovdje ne hrane?"-Rekoše:

„Jedna gospa iz Bjelovara, dočula da ste ovdje i moli,
da vam smije svaki dan donieti koštu." Nadovezah: „To
je posve suvišno, ali u ime božje, neka joj s moje strane
prošnja i uslišana bude, a Bog joj plemenito nastojanje
stostruko naplatio." — Kašnje doznah, da mi podpunu
obskrbu šiljala neka vrla Hrvatica, supruga jednog
višeg činovnika, čije je ime još i danas preda mnom,
koprenom sakriveno.

Kad nešto objedovah, stadoh se okretati svojom
čelijom — ko piškor u loncu. Osjetih, kako mi sve —
sve — manjka, što sam uživao na slobodi. Ostah bez
bujne prirode, bez svoga liepoga zanimanja, bez pera
i olovke, bez knjige i papira, tek jedva, da mi je taj-
noviti razgovor s Bogom dozvoljen bio.

Nešto pred noč zabludila kroz otvoreno okance
u moju čeliju oveča muha, i bila mi je prvi put u ži-

29

votu nekako draga, jer me svojim zujanjem kano raz¬
tresla, te mi se pričinilo: kan da i njoj nije pravo, što.
me dopratiše ovamo. Valja znati, da je muha u tamnici
riedki gost, pa da je i ova ovdje kadra čovjeka po-
zabaviti.

Ni spominjati ne ču, kako sam sproveo sliedeču
noč, a ni sam ne znam: jesam li bio budan ili sam
štogod sanjao? Iznenadih se, kad me drugi dan oko
10 sati ipak predvedoše pred sudca iztražitelja, sud-
benog viečnika M. — Ovaj dočekao me vrlo prijazno
i zapitao: imadem li što dodati prediztragi u Grubiš-
nom-polju? — Odgovorih, da u cieloti ostajem kod
onoga, što sam u Grubišnom - polju rekao i da nista
dodavati ne ču, več molim, da me puste na slobodu,
jer nišam nista kriv, dok mi bolestnom u zatvoru prieti
i pogibao po moj život. — Slutio sam, da iz tog brašna
ne če biti kruha, ali ipak pokušali sreču ... Za časak
ostavio sudac iztražnu dvoranu i otišao k predsjedniku
sudbenog stola pitati savjet. — Kad se vratio, stao
diktovati zapisnik:

„U smislu §. 168. i 166. točka 1. 3. i 4. pri-
držajete se do stignuča daljne odredbe kod ovog suda
u zatvoru, jer ste zatečeni u činu, jer je bojazan djelo-
vanja na svjedoke i uplivisanje na tečaj iztrage, kao i
opetovanje čina.“

Na ove rieči odgovorih: „Odredbu iztražnog za-
tvora primam na znanje, nu pridržajem si pravo kod
nadležnog suda, ako ovaj jednaku odredbu kroz iz¬
tražnog sudca izda, — proti takovoj tražiti zaključak
suda, a proti takovome i pritužbu na viši sud, jer se
ne osječam kriv."

Ipak, da me ne odpusti onako bezutješna, uputio
me poštovani sudac, kako bi bilo dobro, da se možda
i molbom obratim na nadbiskupa, pa da se ovaj za-

30

uzme za mene i kapelana. — U njega da prosim, ka-
kovo posredovanje i milost? Bilo mi je nekako čudno-
vato, da sada dosadjujem preuzvišenom gospodinu,
pa da gubiin svoje ideale i svoj ponos. — Rekoh:

Razstadoh se medjutim uljudno sa svojim sudcem
iztražiteljem, a nekako mi se pričinilo, kan da se i
njemu niz lice spustila suza žalostnica. Valjda si je
mislio: ne znaš jadniče, sto te još čeka i koliko češ još
morati trpjeti za težki grieh, što radiš za spas svoga
naroda i što ljubiš Hrvatsku. — Skoro da i nišam
osjetio, kako se opet nadjoh u svojoj samici, gdje se
spomenuh rieči — pjesnika Tugomira:

Tko nije kušo mjerom podjednakom
Zemaljskog dara: meda i gorčine . . .

Ni pravo nije, da na drugom svietu
Nebeške gleda vječite svjetline!

„Nek milost mole slabe duše;
Ja s pregorima radim vruče,
Djedova krvca pravdu iste,

A pravda traži uskrnuče!"

* * *

Mali uznik, njegov prvi križ i molitva u
tamnici.

Kad sam nakon preslušanja, sliedeču noč kano u
polusnu prodriemao i nešto bolje spram jutra usnuo,
probudi me iznenada silno drečanje iz pokrajne sobe.

— Dječačič od 12 godina doklatario se odnekale iz
Ugarske, pa je u crkvi R. kraj Bjelovara ukrao dvie
svieče i križič sa oltara. Uhvatiše ga i dopremiše u
zatvor k sudbenom stolu. Stražar kazivao mi, kako se
derao, dok je bio u sobi zatvoren sam, ali čim ga
pustiše medj ostale zločince ubrzo se razveselio. — U
zatvoru kamo ga premjestiše, prem nije znao hrvatski,
ipak ga hitro njegovi stariji drugovi povukoše u školu.

Kad sam drugi dan obavljao uzničku šetnju,
nadjoh u dvorištu maloga uznika, gdje sam sjedi i
gdje se zabavlja s tamničarevom macom. Dječak iz-
gledao je kano uplašena zvierka ....  Dok pristupih
k njemu — nekako se naježio i ogledavao lukavo i
plaho, ko lisica na lancu ili tvorac u Stupici.

— Ne boj se — rekoh mu madjarskim jezikom.

— Ja te imam rado. Vidiš, dat ču ti šečera. — Kad
izvadih komadičak, što sam ga slučajno imao u žepu
i kad ga njime ponudih, nije htio da uzme. — Na-
jednoč okosnuo se na mene mrzkom madjarskom
kletvom, a doskora odbrusio mi slično i hrvatski, te

32

poznatom predikatu dodao: sto Bogova! — — ja
sam se zgrozio.

Prisutni stražar na te rieči pograbio ga za ušesa
i dobro prodrmao. — Mali počeo sada vriskati, da se
moglo čuti, — kakono kažu, — u deveto selo. Odoh
medjutim u svoju čeliju i donesoh dvie žemljičke, što
mi preostaše od objeda.

— No — mali — rekoh, — nemoj plakati . . .
Jesi li gladan? ■— Kad je opazio žemlje u mojoj ruci,
malko se mu lice razvedrilo i čuo se milozvučni:
„igen!“ — Promatrah ga, kako se strastno prihvatio
posla, dok je za par minuta obe žemljičke lakomo
progutao . . .Pomislih: madjarska lakomost — svuda je
jednaka.

Opazio sam, da mi je mali uznik postao sada
nešto povjerljivijim, jer mi je na neka pitanja podpu-
nije odgovarao, pa mi je i saobčio, da mu je ime
Laci. — Saznah, da je rodjen u Ugarskoj iz željezne
županije, da nema ni otca ni majke, da je prava prav¬
cata sirota, zapušten bez svake vjerske i čudoredne
odgoje.

Kad ga upitah: — zašto si ukrao svieče u crkvi ?
uzvrati mi:

— Bio sam gladan, pa sam rnislio, da ču gdje
za njih dobiti kruha. — Na upit: a zašto si ukrao

križ? — uzvratio opet: da ga prodam, pa da si kupim
odjela — i dometnuo sažalno: ta vidite, da sam sav
poderan ....

— Zašto gdje ne služiš, — rekoh mu — mogao*
bi pasti krmke ili guske ....

— Nitko ne če da me uzme, — kad nemam otca.
ni majke. — Ovaj me odgovor do suza ganuo.

— Tko te naučio ovako gadno govoriti i kleti? —
reči ču ja opet.

33

— Cigani, a i ljudi u reštu — uzvratio mali.
jučer su me cieli dan učili, kako i što moram govoriti.

— Vidiš mali rekoh, — nije liepo, što tako
ružno govoriš i psuješ. — Hrvatski psovati znadeš, a
govoriti ne znaš. — Kako to? — E — ta rekoh,
naučili me. — — —

— A da li znadeš, što — o dragom Bogu, jesi li
učio praviti križ; znaš li što moliti?zapitah  dalje.

— O, ne, — ne znam ništa. Na što radoznalo pri-
dometnu: — a tko je Bog? —

— Bog je naš predobri otac — rekoh, što sta¬
nuje ondje gore na nebesima, i koj nam sve dobro
daje. — Gle, ti nemaš otca ni majke, kad bi bio>
dobar, — kad bi bio poslušan, — kad ne bi krao, —
kad bi se liepo znao križati i Bogu moliti, — skrbio>
bi se za tebe onaj otac nebeški, pa ne bi bio nikada
ni žedan, ni gladan, niti bi došao ovamo u zatvor. —
Hočeš li odsele biti bolji ?

— Hoču —• potvrdi mali — i zapita: kažite mi
samo, kako mi se valja moliti Bogu, da ne buderri
gladan?

— Prije molitve valja načiniti križ — rekoh. —

Jesi li več vidio praviti križ? — — O — ne!-

Ja sam samo križ ukrao, žandari mi ga uzeše, a kamo
su ga metnuli — ne znam.

U to zazvonilo na župnoj crkvi u Bjelovar«
podne. — Ja skidoh šešir, a i mali za mnom, to isto*
učinio.

— Čuješ Laci — napomenuh, —, sada nas zove
Bog, da se prekrižimo i da molimo za „kruh naš svak-
dašnji“ — i da ne budemo gladni.

— Dajte gospodine — reče mali, — i ja ču se
prekrižiti i moliti Bogu.

3

34

Sklopih mu ruke i postavih desnu na čelo, prša
i oba ramena, pri čem je mali glasno izgovarao rieči:

„U ime Otca i Sina i Duha svetoga. Amen."-

Izmolismo zajedno i „Očenaš“ i »Zdravo Mariju".—

U to počela se uznicima dieliti i njihova menaža,
— pa i malome mom uzniku donesoše jednaku porciju,
kao i doraslima. — Pazi mali — rekoh, — kako je
dragi Bog dobar, — tko se njemu moli dobiva i hrane,

pa ne če nikada biti giadan. --Prije nego češ

jesti, prekriži se opet, pa če te dragi Bog još radje
šmati.

Moj me Laci veselo posluhnuo i uzdahnuo: sad
znadem: tko je Bog i sto je križ! — Rekoh mu: budi-
uviek vjeran Bogu i čini isto, što si danas činio, pa
le Bog nikada ostaviti ne če.

Sjeo se mališ medjutim na tle, prekrstio noge i
stao drvenom kašikom srkati čorbu, i u drugoj zdjeli
prebirati po grahu. — Kraj njega se sveudilj sigrala
i mazila tamničareva mačica, pa kad je kruhom na-
drobio čorbu, metnuo je jednu žlicu u svoja, a drugu
;u macina usta . . . Ovaj prizor je bio vanredno dra-
žestan, čime je moj Laci pokazao, da imade ipak još
nešto plemenita u sebi, a navlastito dobro i čutljivo
srce . . . Jedino što mu je manjkalo: bila je vjersko
čudoredna odgoja, a što mu je škodilo: bilo je družtvo
zlih ljudi, što ga je kvarilo.

* * *

Ostavih svog mališa, jer sam morao u čeliju na
objed. Drugi dan saznah, da ga odpraviše potrkom u
njegovu domaju . . . Tko bi znao, hoče li se ovaj mali
tiiznik uvieke živo sječati Boga i prvoga križa i prve
smolitve u tamnici? —


Tri žene u uzama: bez vjere, ufanja
i ljuba vi.

Kadgod šetah uzničkim dvorištem, skoro uvieke
opažih, kako se njime promeču tri več dosta dobom
poodmakle žene. — Bjehu zabavljene sad pranjem ru-
benine, sad čiščenjem dvora, čas ovim, čas onim, dok
je i jedna od njih dvorila nas „velečastnu gospodu".
Svaki dan nam nosila hranu, čistila odiela, cipele, a i
uzničku sobicu. — Uz • inače hvale vriednu njihova
marljivost, nisu nikako mogle zatajiti svoje prirodjene
čudi, dok su se vrlo skrbile, da jim orudje jezika ne
zardja. — Kavge medju njima bijahu na dnevnom
redu. — Jedna je od druge htjela da bude mladjom,
ljepšom i pametnijom, a kad se koja iztakla kakovom
dosjetkom, . nastao je medju njima grohotni smieh i
pljesak. — Uznički stražari, što ih imade kod sudbenog
stola u Bjelovaru na broju 18, slagahu se svi u torne,
da im te tri žene zadavaju više brige i posla, nego li
su ikada zadavali svi ukupno mužki reštanti. — Kušat
ču, da svoje čitatelje š njima u kratko upoznam.

❖ -H ^

Jalža Gazdič, rodom odnekale iz Rovišča, poznata
je gostinja u uzama kr. sudbenog stola. — Zagazila je
več daleko u godinu petdesetu. Lice bilo joj silno na-

3 *

36

rovano, a vrat tanak, da bi ga bio mogao uhvatiti u
okrug palcem i kažiprstom. — Rukave nosila zasukane,
dok joj odielo bilo obično seljačko od domačega platna.
Bila je inače tanka ko šiba. — Kad bi se onako u noči,
gdje na samu ukazala, mislio bi čovjek — Bog da prosti,
—• da je to kakova podzemna utvara, — da ne rečem,
možda i vještica sa Kleka. — Ovo me čeljade po¬
zdravljalo svaki dan, tri do šest puta — i to, kadgod bi
ključar otvorio vrata od tamnice, — bilo da što spremi,
bilo da mi donese zajutrak, objed ili večeru. — Njezin
pozdrav je bio redovito: „Hvaljen Isus“, — ali izrečen
vrlo nježno i sažalno.

—■ J°j —■ joj, — uzdahnula bi kadkad: nišam

tako stara, al što sam bolna dočekala, da u reštima
moram dvoriti gospodu duhovnike, koje danas zapi-
raju i mučiju prokleti magjaroni za istinu i pravicu

baš tak, kak su negda Kristuša mučili —-“ Na

te bi rieči nekako svojim kosturom i zubima zaškri¬
pala, a očima prosjekla unakrst, da bi i najjači živci

od neke uzbudjenosti zadrhtali. —-Vele, da je

več tri put bila u Beču na audienciji kod Njegovog
Veličanstva. Utvara si, da je u Americi umro neki
njezin rodjak, koji joj je ostavio silni novac, više sto¬
tina hiljada kruna, nu novci da su u Hrvatskoj pokra-
djeni, a da njoj nisu ni izručeni. — — U svom biesu
i svojoj prostodušnosti Jalža ne bira izraza, več krsti
Iopovima i tatovima sve uzduž i poprieko; da potom
često i sbog uvriede Veličanstva opetovno i opetovno
leži u buhari, nije ništa neobična. Vele, da i sudcima
znade odbrusiti kadkada mnogu i mnogu trpku, ali oni
da joj uvrede velikodušno opraštaju.

—. Joj — joj, gospon prečastni, da ne vidim njih,
rekla bi, — da ne vjerujem nikomu na svietu, ni Bogu,
ni čaru — ni kralju, pa baš nikomu; pravice i onako

37

nigdje nema.-Ovako pridometnula je jednoč

svom običnom pozdravu.

— Zašto tako nepremišljeno govorite Jalža,—uz-
vratih joj. To nije liepo! Kako možete reči, da ni
Bogu ne vjerujete, a kako čete onda moči mirno
umrieti?

— Ne znam — uzvrati, — možda če mi Bog na
smrti razsvietliti pamet, al sada — čini mi se, kan da
me i On ostavio i da živim izgubljena — bez vjere.

^ ^ ^

Mara Čupak iz sela K. u Podravini, zvala se je
druga od trolista o kom govorimo. Moglo joj biti kojih
40 godina. Lice joj bilo zaobljeno, pogled Živko žera-
vica, dok joj i stas bio prilično ugojen. Svako bi jutro,
kad je iz uza izlazila u praonicu silno preklinjala svoj
udes; psovala stražare najgnusnijim riečima, a sudcima
poručivala: da si sami jedu grah i čorbu, ona da može
i bez toga živjeti.

U tamnicu došla je sbog umorstva svoga muža,
što ga zaklala nožem u noči. Suprug bio joj u selu
občenito poznat kao opak čovjek, dok se svatko rado
pred njim ugibao. Bio je veliki pijanac, razpikuča, dok
je uvieke Ženu i djecu zlostavljao. — Ove okolnosti i
mnogo su dopriniele k tomu, da je Mara bila osudjena
samo na jednu godinu tamnice.

Kad ju jednom upitah: zašto toliko proklinje,
psuje i grdi? — uzvratilami:

— Naučila sam se tomu od svog prokletog muža,
koji i nije drugo znao, — več psovati i kleti.

— U vašoj kuči sigurno nije bilo straha božjega,
kad ste tako nespačno živjeli — upitah ozbiljno.

— Ni božjega, ni nikakvoga — uzvrati mi Mara,
— gdje gjavo gospodari, tamo Boga nema.

38

— A kako ste mogli ipak svog supruga zaklati,
— ma da je tako opak bio? — Ne znate li, da ste
ga time upropastili za uvieke i strovalili u pakao?

— Mislila sam si, da ču se vraga riešiti, pa sam
ga i odpremila onamo — kamo patri. — Neka živi u
paklu bez svake nade, jer sam i ja š njime na zemlji
živjela, — bez svakog ufanja — žalostna i tužna. —

•* * *

Još mi je predstaviti sliku treče žene, Kate Zma-
jičeve iz Brzaje. — Mislim, da ne ču mnogo prevršiti,
ako velim, da je več morala proslaviti i šestdeseti svoj
rodjendan. Uz ovisoko i namršteno čelo, napustila je
nakovrčenu kosu, dok je ostale zagasite vlasi na teme¬
nici pomno zagladila. Nos joj bio dugoljast, a črne
su joj oči pratile, neki vragoljasti smiešak. Inače bila
je ravna ko svieča, mršava ko sedam gladnih godina,
a šepirila se ko paunica. Hodala je bosa u bieloj du-
gačkoj haljini od domačega platna. — Kazivala mi, da
je več preko polovice svojega vieka, prebavila po
raznim kaznionama, gdje da se i naučila liepom
ženskonr ručnom radu — kano: vezenju, pletenju, ši¬
vanju, a i koječemu. Bila je s toga i dobro vidjena
kod tamničareve žene, dok joj u stolnjake, ubruse i
ručnike vezla kojekaka slova, a i vezla drugi ženski
posao. Vidjevala se s toga i češče, gdje sjedi na stu-
bama sa iglorn ili pletivom u ruci . . . Djeca tamni-
čareva skakutala bi oko nje, ko oko svoje stare bake,
dok bi ih ona rado gledala i mazila. Ljepotom svojom
još se i sada mnogo ponosila, pa se i često ogleda-
vala u zrcalo, što ga u njedrima nosila. — Kad bi se
koji stražar našalio i rekao, da je Jalža i Mara od nje
Ijepša, izcerila bi na nj oštre zube i živo mu zaprietila
crnom, koštunjavom rukom.

39

Sve dane svoga života sprovela je u ženskim
opačinama svake vrsti. Sad je bila u službi kod ove,
sad kod one gospodarice, ali svaku bi nasamarila,
svakoj nešto ukrala, a dok je mladja bila — vele, da
je kvarila i domače obiteljske račune. Dok bi ju iz
službe odpravili, skitala se je po raznim zloglasnim
mjestima, a mogla se vidjeti i na svim vašarima po
svoj kolikoj širokoj okolici. Svuda bila je poznata pod
imenom: „!iepe Kate“, a time se vanredno i u pood-
makloj svojoj dobi ponosila.

Kad me je jednoč opazila na dvorištu, dotrčala
je iznenada k meni ,i poljubiv mi ruku reče:

— Velečastni gospodine, kad vas gledam, mislim,
da vidim angjela s nebesa. — Što da več boljega
čekam na svietu ? — Čujem, da je Jalža i Mara iz¬
bila vjeru i ufanje, — a mene je ostavila ljubav. —
Molite Boga, da mi oprosti griehe.

— Rekoh: hoču, — ali treba da se i vi skrušeno
pokajete, jer velika je ljubav božja, a milosrdje božje
neizmjerno. —

Kad sam odilazio iz bjelovarskih uza, rekoše mi,
da je Kata tražila izpovjednika, a Jalža i Mara, da se
čudom pitahu: što to znači ?

Bog bi dao, da je ljubav uzbudila vjeru i ufanje
u svakoj od ovih triju žena, pa da je svaka od njih.
u sebi našla sve ove tri divne božanske kreposti!


NA POLAZKU U ZATVOR

Moj imendan u Lizama.

L

Kad su mi narod ljubili živo,

Srce mi bilo tek ljubavi hram;

Kad su mi narodu činili krivo —
Mržnje me žario pakleni plani.

Gjuro Arnold.

Svitao [je dan 16. svibnja, koji me spomenuo
4Citog mog imendana. Taj dan obično dobivao sam
na stotine čestitaka od vrlih mojih znanaca, rodbine i
prijatelja, — a danas zar da tek duhom pratim
njihove liepe želje? — Da — nedohitni su putovi božji!

Na polju biesnila je silna bura, što me trgla iz
sna, — dok je škuljama uzničkog prozora tihi vjetrič
poigravao kosom moje glave. — Osjetih tielorn neku
trzavicu, a i malko ozbiljnije pozdravio me i moj stari
gost: nemili kašalj. Namjestih nešto sgodnije čebe oko
sebe, ali koja korist, kad me ovladala studen . . . .
Tko da me i cime ogrije, — kad ležim usred žalobnih
stiena, odieljen od cieloga svieta ....  Prisluškujem,
al osim vihra izvana u kuči sve je tiho, tek samo
pred vratima moje celije, slušam šapat nočne straže i
zveket oružja.

Zaboravih na sve!-Najednoč — kano u snu,

prikazala mi se vila Hrvatica, ovjenčana divnom hrvat-

42

skom trobojnicom. Nosila mi punu pregršt najbolj ih
želja hrvatskoga naroda. Nešto se prenuh i kan da sam
čuo neke utješljive rieči: Sretan si, — što si toliko od¬
likovan, da ti ljubav spram otačbine i tamnicom na-
gradjena može biti. Bog udielio ti riedku milost, što ti
je dosudio, da za hrvatske ideale toliko trpiš. Moli se
Bogu, da te ne ostavi duh strpljivosti. Još češ mnogo
i mnogo morati trpjeti; nemoj malaksati. —■ Može li
biti dičnije za tebe, nego da kroz križ trpljenja, boreč
se za pravdu i pravicu, za narod i domovinu — unidješ
u kraljevstvo nebeško. — Tvoj veličanstveni uzor —
Krist Gospodin, trpio je nedužan za svetu stvar, dok i
Njemu napisaše na križ porugljivi, prevratnički žig: —

„Rex Judaeorum — kralj židovski.“-Žrtva

tvoja Bogu je mila, Hrvatima draga. Uztraj i znaj:

„Kojom vatrom tvoje griju grudi
Domovinska grijati če gruda,

Kakva miso tvoje srce budi
I narod če krilit se onuda !-“

Na te rieči, — kan da mi se krv u žilama ogri-

jala.-Jutarnje svjetlo dobrahno oblijalo je

suzne stiene moje čelije. — Nad okancem dugo i dugo
prhutala je vjestnica prolječa: hitrokrila lasta i cvrku-
tajuč donosila mi nebrojene pozdrave milog hrvatskoga

roda.-Podigoh sa slamnjače glavu i zagledali,

gdje se sa zakutka stiene spušta sitni pauk, koji oskliz-
nuv se preko glave — pao mi na dlan desne ruke. —
Da — donosio mi je i on, brzojavke i čestitke mojega
roda. Hvala vam mili čestitari na svemu i znajte:

„Da zadača to je nama sveta,

Da svom rodu ključe izručimo
I da sreče otvorimo vrata,

Tebi — liepa naša domovino!"

43

II.

Zaškrinuše težka vrata tamnice i pozdravi me
glas straže uz umiljat upit: silno kašljate — hočete lt
prašak? — Kad zahvalno usrdnu uslugu odbih, skočili
veselo na noge lagane, pomolih se Bogu i ometah od-
jelom, da dočekujem daljne čestitke. Na hodniku bijaše
burno: —■ moje kolege iz Rovišča, Sv. Petra Orehovca.
Križevca i okolice vukoše na preslušanje. — Pomislih
u sebi: — biedni moji seljaci. — Bog vas blagoslovio

— Svevišnji štitio! — Srce mi kano prosjekla neka
ledena trapnja, a iz daleka kan da sam čuo glas s
harfe hrvatskog pjesnika: Noli timere! Neboj se!
Angjeo moga života, kan da je stupio pred mene i
uzdahnuo:

„Osveta je moja — ja ču ju vratiti!“

Preda mnom stvorio se i genij hrvatskoga naroda,

— dok mi se iz ustiju uzvinuo uzdah pjesnika:

„Liepa moja otačbino,

Snašli su te črni dani
Malo ih je djece tvoje,

Sto pomažu krst ti nosit,

Što uz tebe vjerno stoje.

Malo ih je, al je s njima
Narodne nam genij sreče
I prijatelj sviju malih,

Sto Hrvata prezriet neče.“

I nastala je grobna tišina u mojoj čeliji, a iza
zastora moga snatrenja — pružila mi nevidjena ruka
sliedeče pismo:

»Predragi supatniče!

Prva misao današnjega dana, bila je posvečena
Tvojoj dragoj osobi: četir puste stiene bez slike, bez
znaka Spasiteljeva križa, to su danas našim hrvatskim
svečenikom u tamnici bjelovarsko]' oltari, gdje da pri-

44

kazujemo žrtvu za spas duša naših, za boljak nam i
našoj brizi povjerenoga stada i naroda, za spas i liepu
budučnost predrage nam i danas toli gorko ucviljene
Hrvatske! — Danas stojimo u godini 1903., a tako
nas sinove Hrvatske majke domovine, traktiraju ljudi,
koji su kost od kosti naše, koji su niknuli na hrvatskoj
grudi, koje danas grije naše zlatno hrvatsko sunce,
koje uzdržaje svojimi krvavimi žuljevi: onaj siromašni
patnički narod, kojemu smo mi uznici bjelovarski po¬
svetili sve svoje umne i tjelesne sile, kojega smo
ugodnom žrtvom. Klečeč na tvrdom podu danas sam
molio krunicu za Tebe dragi zemljače, dragi godov-
njače, da Ti Bog uzdrži narušeno zdravlje, da Ti dade
jakosti i moči, da uzdržiš gorku kušnju, da ne sma-
Iakšeš u svetoj uzvišenoj borbi, za svetu nam hrvatsku
domovinu. Mi smo osamljeni, mi smo zapušteni, a ipak
Hrvatska je uprla svoj materinski pogled na nas, pi-
tajuč nas: hočemo li uztrajati u svetoj borbi za nje-
zinu slobodu i sreču, za boljak našega siromašnoga
hrvatskoga naroda! — Brate Ivane! Može nas nestati
i prije s ovoga svieta, uslied progonstva neprijatelja
Hrvatske, ali nas čeka za to prekrasna nagrada od
Otca nebeskog. — Pozdravljam te iz dna duše svoje
predragi brate! — Salutat Te ex intimo corde frater
mi amantissime — tuus frater in Christo in vinculis

Fran Novak. 11

Hvala ti Frane, na divnoj čestitci! Rekoh u sebi:
Znaj, — da sam pripravan mirne duše i na stratište
za milu Hrvatsku. Ništa mi oteti ne mogu, več pospje-
šiti teret narušenoga zdravlja. — Ali zar da i život
svoj ne žrtvujem spasu otačbine?! Hvalim previdnosti
božjoj, da mi je dosudila, da svoj imendan sprovadjam

45

ovdje. — Kad bi mi rimska stolica i ugarsko-austrijska
milost, dali sva svoja odlikovanja — to sve ne bi mi
bilo tako sladko i ugodno — kao ovo uživanje, što ga
pijem iz kaleža Gospodnjega! — Istina je:

„Na tom svietu bolje prodje
Tko se bolje propazari" — —

Al što tko nama brate — može,

Zar tamnice — zar žandari ?

Ne bojmo se, ne dajmo se •

Srca naša su oltari
Tuj palimo Bogu žrtve,

Za Hrvate — žive — — mrtve!

Još jednom hvala Ti na preliepoj čestitci i na
žarkim izražajima patriotskih osječaja. Budi strpljiv! —
S nama su Bog i Hrvati! — Žalim, što več pet dana
boravimo u istoj kuči, — pa se još ni vidjeli nismo.
—• Moje uzničke samice je broj 2. — Zdravstvuj!

III.

Laki vjetrič zaigrao opet trošnim prozorima moga
stana. — Po kutovima uznjihala se paučina; kad na-
jednoč oko devet sati na raztvorenim vratima pokazao
se tamničar — prijatelj Jandre. Lice mu se uozbiljilo,
— postrugnuo dva tri puta gustim brkovima, te zače,
da mi ozbiljno čestita:

— Gospodine, želim svako dobro, da danas go-
dinu dana u boljem zdravlju i ljepšem staležu doče-
kate.-Bog vas živi!

Svidjala mi se dostojanstvena pozicija mog do-
bročudnog „poglavara“.-- Htio sam, da ga po¬

nudim za uzdarje čašom šljivovice, al kad se ogledah:
uznički stolic, još nije bio prostrt, a da na svečani dan
gosta dvoriš vodom, to u nas Hrvata nije običajem.
Za čas pokazao se i ključar Luka, pa če ozbiljno:

46

Sad izvolite na zrak: — možete danas cieli dan
sa svitn reštantima obavljati šetnje, — bude vam ve-

selije. --Vaš je imendan.

Pomislih, — zaista — veliko milosrdje.-

Kad se nadjoh na uzničkom dvorištu, bilo je tuj sve
veselo i živo. —■ — Pozdraviše me usrdno, vriedni
župljani iz Svetog Petra Orehovca.

Svi seču uzporedo u brzim koracima, kao da idu
u maršu, — tek starac Jure Crnčič sgrbio se i naslonio

o zid. — Imade mu 74 godine.-Kako ga je vojničtvo

nemilosrdno ganjalo, — skoro na pol gola i bosa —
izranio si desnu nogu, dok ju prnjama umotanu držao
u vis. Kad zapitah starca, — što je kriv— uzvratio mi:

— „Nikaj, kaj im ja znam, zaprli su me za pra-
vicu — kaj sem rekel Soldatom, — da sem i ja bil v
Taliji soldat, pa da ne smeju na nas streljati . . . Još
nigdar nisem bil v reštu, — da sem znal, da bum v
rešt došel, bil bi rajši v Taliji vmrl.“ —

Promatrajuč milog starca, — srce kan da mi pro-
plakalo — i kroz suzu zapitah: »Hočete li da vam

kupim cipele?" — Starčeve oči na moju se ponudu
zakresiše, dok veselo izlanu: „Če bi njihova milost tak
dobra bila, — naj včiniju — kaj veliju.“

Zamolih tamničara, — da na moj račun donese
starcu cipele. Prijatelj Jandre učinio je to vrlo rado. Sam
umotah čistim krpama starcu bolestnu nogu i kad navukoh
na nju cipele — reče: „Bog im plati gospodin, — taki
mi je bolše.“ — Kod ove moje operacije gledalo me
zapanjeno ljudstvo. Čuo sam tek šapat, a i gdjekoja

suza izbijala je na oči.-

Očutio sam u srcu svom, kano neku posebnu
utjehu i pričinilo mi se, kan da sam počastio jednoga
od najvriednijih mojih čestitara.

47

Još mi je oko zapelo i o nekoliko žena i malo
cedo, — štono jedna njihala na prsima. — Žene,
kano uzplahirene uzdisahu, — dok je čedance nemilo
vrištilo. Na moje pitanje: zašto su u zatvoru? — uz-

vratiše mi:

— Znaju, poslali su nas v kancelariju — v ob¬
čini, — da naj vun znesemo nekakvi kip. — Mi smo
ga prijele, pak smo ga vun znesle. Smo mislile, da je
ro bil kakvi svetec, a to im je bil madjaron ban Fe-
hervari. Poteri ga sveti križ! Naši muži su ga svega
zdrobili . . .

Od srca nasmijah se, originalnoj pripoviedci
vriednih hrvatskih seljakinja, koje sa zanosom očitovahu
svoj »veliki zločin", — što dadoše da »zdrobe madja-
rona“. —

Kako je mi)o čedance u majke sve jače drečalo i
kad mi kazaše tomu uzrok: jer daje  majka gladna, a

diete da nije naučeno piti kravje mlieko.-Dadoh joj

•donieti za 80 filira kruha i nešto mesa, — nad kojim
darom biedna se majka neobično razveselila. Kako
več spomenuh, — kažnjenici u bjelovarskim uzama —
dobivaju samo jednom na dan — u 24 sata — nešto
prežgane čorbe, graha i hljeba.

^ ^ -v.

Malo čedo skoro se umirilo, a meni se pričinilo,
kan da sam nahranio nebeskog angjela, koji mi svaki
dan od Boga nosi premnogo utjehe. — Odpratiše
vriedne hrvatske Seljake u njihove čelije, ■ - a ja po¬
mislih u sebi:

„Da 1’ če rodu bolje svanut doba
11 ga biednog na smrt odsudiše?" —

48

IV.

Velečastni gospodine, — izvolite k gospodinu
sudcu: „na Verhor" — zamrndjao mrki stražar Toma
Kranjčevič.

Pomislih: — možda me opet tko čime omaljao,
pa uz zlo još i gore. ■— Zaputih se mirno u prvi sprat
sa svojim vriednim doglavnikom, dok me u sobi g.
sudbenog viečnika M. čekala svita čestitara, ali sami
nježni spol, a i večinom lično mi nepoznate svibanjske
ruže. — Vriedne Hrvatice dodjoše, da me okite osje-
čajinra svojih dobročudnih srdaca. — Neka se nitka
ne čudi, što se nije našlo nikakovo mužko čeljade, da
mi dodje osobno čestitati. Neovisni prijatelji bojali ser:
da ne bi što „nespretna“ izlanuli, — a „činovnici i

ovisni“, da im tko ne bi oteo koricu hljeba.--Ta

valja se danas ogledavati na sve strane, dok je težko
trpjeti u dobru, a u zlu još i gore . . . Med čestitar-
kama bila je i moja mila sestrica Zorka sa svoja dva
sinčiča: Ivicom i Šteficom. — — Opazio sam nešto
malo oblaka i suza, al sve se to razvedrilo i prestalo,
kad im ja pokazah, svoje neobično veselje i zadovoljstvo.

Zamolih gosp. sudca, da mi dopusti moje mile
gostinje i male gostove odvesti u moj skromni stan,
da razgledaju uredjenje i namještaj.

I sam sudac popratio nas do vratiju moje čelije.
— Začudih se, kad opažih na stoliču malu staklenku
rakije, par kolačiča i svu šilu naranača; bila je ondje
i kita cvieča, u njoj: crvena ruža, bieli gjurdjic i plavi
zimzelen; sve to omotano hrvatskom trobojnicom. Za¬
hvalili se predragim čestitarima na miljenim željama i
zaredah čašicom rakije od sudca — do zadnjega uz-
ničkoga stražara, što se svi sakupiše u mom sjajno
uredjenom domu . . . Posjedasmo kako koji — oko

49

slamnjače na krevetu, a najviše naslonjeni o zid. —
Kad se oduševljeno zahvalih na milim čestitkama, —
— razliegao se uz suze unaokolo tronuti: Živio

godovnjak! — — Ostaviše me svi, — dok je samo
sestra s malima pod stražom drugog ključara Melkiora
zaostala kraj mene.

Mali Ivica nekako plaho zapitao majku: Hoče li
ujak tu dugo ostati ? — Mi onda ne čemo moči ljetos
u jesen k njemu? -- Štefica nasuprot gledao naranče
i lukavo se smiešio. — Djeca su djeca! — Sestrici
bilo je vrlo neugodno, kad sam naranče dječici raz-
dielio, — meni nasuprot bilo je vanredno ugodno, što
sam na svoj imendan i malene razveselio.

Kad zapitah starijeg Ivicu — je li znadeš, gdje
si? — Odgovorio mi: u reštu. — Na pitanje, zašto si
u rest došao? — odvratio:

— Da čestitam ujaku, što trpi za Hrvatsku!

Ove značajne rieči mog malog nečaka Ivice, —
skoro da mi malko orosiš,e oči. Utisnuh mu na čelo
žarki poljubac, dok mi mali hitro poljubio ruku. —
Pomislih: Bog te blagoslovio, zlatno diete, — ako po-
odrasteš, imat češ i ti sgode, da: „trpiš za Hrvatsku' 1 .

-Primaklo se več i blizu 12 sati, —• dok je po

svoju ženkicu i dječicu došao moj predobri svak Stevo,
koji donesao i bocu slastnog vina, što ga pridjelaše
mlade ruke velevriednog gospodara.

Još koji časak sprovedosmo u razgovoru i moji
me ostaviše, a moj vriedni čuvar priškrinuo ključem
vrata, a i debeli lokot na njima.

Na uzničkom hodniku nastala žurba, — začeše
dieliti reštancima njihovu menažu, dok se uz to čuli i
razni neslani povici i psovke uzničke straže. — I meni

4

50

taj dan doniela „nevidjena ruka" izabraniji objed, —

ali kan da mi baš nije išao u slast.-Kad je čovjek

boležljiv u zatvoru, — žedan čistog svibanjskog zraka
u zlatnoj proljetnoj prirodi, — ne može ni da uživa
onaj dar božji, — što mu inače sloboda i priroda
pruža. — Bacih se za čas na sjajni svoj krevet, da
odpočinem od dnevnih sladogorkih utisaka. U snatrenju
kan da razabrah akorde milozvučne himne:

Bodi zdrava domovina,

Mili moj slovenski kraj!

V.

Kad se nešto nakon kratkog odmora prenuh —
opažih, kako se neki bliedi i slabušni tračak sunca
ušuljao u moju sobicu, kroz Škulju moga prozora.
Ustah i sjetih se rieči pjesnika — oj sjaji:

„Sjaji, sunašce sreče
Svakom narodu redom:

Al ne daj, ni da rod moj,

Hladnim smrzne se ledom/

Oko tri sata dobih opet milost, da smijem obav-
ljati i občenitu uzničku šetnju, dok sam inače imao
samo sat prije i sat poslie podne. Promatrah svoje
drugove seljake, kako se veselo smiju i kako si do-
bacuju razne značajne doskočice n. pr.

„Još mi ni nikdar tak v želodcu krolilo, kak
denes." Na što če mu drugi:

„Ali zato nisi još nikdar madjarona tokel." I
opet: „Bom ga tokel bom nazaj, — samo kad vun

zidem; —vrog mu videl njegovu moter. Več nikdar ne
bu pri nas madjaron išel v sabor."

51

Medjutim zaokupila me čitava uznička inteligen¬
čna, počam od tamničara do posljednjeg stražara, pri-
poviedahu mi razne pričice iz tamničkog života, a ja
im opet tumačih neke političke odnošaje u zemlji. U
ovo nekoliko dana sve me u tamnici zavoljelo i su-
sretalo s največim poštovanjem.

Približila se napokon i večer. Nebo osulo se s
milijuni zlačanih zviezdica; skoro do devet sati šetah
dvorištem i razmišljah o vilinskom čaru premile otač-
bine.— Mienjala se straža, a i meni valjalo izmieniti
svježi večernji zrak sa zagušljivim zadahom moje tam-
ničke izbe.

* * *

Ponamjestih nešto svoj ležaj. Pomolih se Bogu i
htjedoh da usnem. Kraj mene u lampi tinjalo slabo
svjetlo, dok mi je k ušima izvana dopirao silni kreket
žaba. — San nije mi htio nikako na oči. Došlo mi u
pamet, sad ovo predrago živo, sad ono premilo mrtvo

biče.-Redahu se preda mnom mnogi moji znanci

i prijatelji, te dragi moji seljaci župljani, s kojima u
duhu zametah razne gospodarstvene i domovinske raz¬
govore. Sa pjesnikom Tugomirom zavapih:

Man’te me se brižne sjene,

Ne plaš’te mi tihog sna!

Našim ranam krvavima
Tko da lieka nači zna?

Boljeg dana porodjaju
Nadati se je li moč!

Sve se gušče mraci kupe,

Rodna zemljo : laku noč !

Pričinilo mi se naposljed, kan da je i opet pri-
stupila k meni ožaloščena črna vila, opasana širokom
vrpcom i rekla mi sliedeče:

4*

52

„1 tebi bas, što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,

Ta žarka vatra — bit če hladna smrt
I ti češ niriet“ — — — —

Tako sprovedoh svoj imendan, — dan sv. Ivana
Nepomučkoga 16. svibnja 1903. u uzama kr. sudbenog
stola u Bjelovaru.

Sutra čemo se razstati.

Težka kletva roda moga
I na moje srce pala;

Koliko mi puta duša
S črne mržnje zadrhtala.

T. Alaupovič.

Snivao sam neobične sanje. — Obilazio sam
morem divne hrvatske krajeve, promatrao sam s vrlet-
nih gora milotu otačbine i udubih se u častnu i krvavu
prošlost hrvatskoga naroda. Ko junak u krvavoj borbi,
kad pada za mili dom — misijah, da dielim njegovu
sreču. Al da — moje trpljenje, tek je borba duha sa
ubojitim oružjem silovitih neprijatelja, i ova me dovela,
da tuj stradam.

Svanulo je blago jutro . . 17. svibnja, dan po-

slie imendana. Bila je sveta nedjelja. Požurih se, da se
što prije operem, pa da krenem u crkvu, da odslužim
sv. misu, te da prikažem Bogu žrtvu za svoj narod,
za svoje župljane. — Da — al koja varka. Zvone
zvona k službi svetoj, al za mene danas službe nema,
nit je služit ikom mogu.

Oko sedam sati nadjoh se na uzničkom dvorištu
i samotan šetah zamišljen gore — dolje. — — U ruci
bio mi časoslov, pa kad svrših propisane molitve, gle-

54

dao sam u duhu svoje župijane, kako se skupljaju u crkvu

i kako se Bogu mole. --Moje desno krilo obavlja

kod kuče sv. službu, a lievo sa mnom se pati u susjed-
noj čeliji. Kapelan Rade ostao kod kuče, a Oskar do-
premio me ovamo. Dok tako šetajuč razmišljah, pri-
stupio uljudno k meni nadstražar Stevo Hajduk, pa mi
uz pozdrav — reče:

„Sutra čemo se razstati!“

U prvi mah, kan da nišam mogao dokučiti zna-
menovanja tih rieči — pa misijah, jda če me valjda
pustiti na slobodu. — Medjutim zače prijatelj tumačiti,
kako mu je vrlo žao, što čmmorati otiči u Zagreb, jer
da je došao brzojav, da me oružnici imadu odmah
danas s kapelanom dopremiti u uze sudbenog stola
zagrebačkoga, te da je presvietli gospodin predsjednik
izposlovao, da još danas ostanem, jer da je nedjelja,
pa da bi moglo gdje doči do gungule, dok je narod
bezposlen. — Primih prijateljeve rieči do malko ne-
ugodnoga znanja, al umirih se doskora, jer valja se

pokoriti, a kako Turci vele: Sudjenoje!-Odpre-

miše me medjutim natrag u moju čeliju, gdje se posve
sprijateljih sa daljnom svojorn sudbinom.

„Pred radom jošte ne klonu mi ruka,

Sunčana žega ne pali mi lica.

Ta rodjeni smo, da nas tare muka
I hladnog znoja težka bezsvjestica."

Doprlo je i do ušiju mog supatnika Frana— „da
čemo se sutra razstati." — Nije plemeniti moj i ide¬
alni zemljak mogo, a da se sa mnom ne oprosti slie-
dečim značajnim — tajnim pisamcem:

„Danas sam po drugi put proplakao, kad sam
razmišljao, da odilaziš u Zagreb. Prvi put sam pro¬
plakao rad majke svoje, starice od 76 godina, kojoj je
tužna sudbina. Ona uz mene trpi neizmjerne boli . . .

55

— Radi Tebe plakah po drugi put! — Rad sebe
i sudbine svoje nikad. A zašto rad Tebe? 1 — Jer vidim
žalostne odnošaje naše domovine! Vidim kako ljudi
požrtvovni, idealni, vanredno radini i nesebični za to,
sto su domoljubi trpe progonstva. Al Ivane! Posebna
je to milost božja! Pozdravi patriote u Zagrebu. Izruči
im pozdrav. — — Reci im, da molim svaki dan i ne¬
prestano, da mi Bog udieli milost, da ču biti mučenik
naroda i domovine svoje. Ivane! — Svaki dan molit
ču krunicu za Tebe i sudbinu Tvoju. — Neka dragi
Bog ravna sudbinom našom,. — al neka ne dopusti,
da čemo svietu za volju, za volju vlastodržaca zatajiti
narod i domovinu svoju. Budi mi pozdravljen sa ka-
pelanom po tisuč puta. Pratio Vas dobri Bog! — Spo¬
minjajte se i mene — bračo ljubljena i srcu mome
predraga. — Ivane, — s Bogom! Tvoj

Fran Novak/

Pročitavši ovo pisamce, zaželjeh u duhu svom
prijatelju Franu: Sretan osfanak. — Poručih medjutim i
svom kapelanu u njegovu samicu, — da se sprema na
put. Ne znam, kako ga se ova moja poruka dojmila,

— al bit če, da je bio spram nje posve ravnodušan.

— Ne tare ga briga za gospodarstvom, za upravom
župe, ne stara se ni za što, zdrav je, a sada ima pri-
liku, da se mirno pripravlja za župnički izpit, — pa
kud češ ljepše?! — Samoča je i onako učenju i raz¬
mišljanju največa prijateljica. — — Meni je taj dan
prošao brzo. Poslie podne pospremiti sva svoja odiela
u kovčeg, pa tako mirno čekah, dok me prijan Luka
u večer, proveo na šetnju uzničkim dvorištem. — —
Bila je to posljednja večer, što bijah sa prijateijima u
tamnici bjelovarskoj: „Na razstanku/ — —

Sve je žalilo za mnom, a meni bilo je milo, što
sam si stekao i ovdje sveobče simpatije. — Gotovo i

56

posljednji od ma i najgorih utamničenika, a i raznih
uzmčkih službenika, znao je: zašto trpim, pa gledahu
u meni nekog robijaša posebne vrsti. — Bilo im je
sve, sve nekako čudnovato. — — Kad svima rekoh:
laku noč, zahvaljivahu mi na osam dnevnom mom
domovinskom naučanju i bodrenju u hrvatskoj sviesti.
Još mi je tamničar doviknuo:

„U četiri sata čemo vas probuditi, u pet putujete.“

- Dadoh se napokon u svoju čeliju i klečeč pre-

poručih se blaženoj Djevici Mariji, da mi bude močnom
pomočnicom i tješiteljicom u svakoj tuzi, trpljenju i
žalosti.

,,Težka staža na Golgotu vodi,
Izpod križa svijaju se ledja,

Smrtnim znojem kupaju se lica
S bezsanice zatvara se vjedja. 11

Put u Zagreb. — Gradski kapetan T. i
naša oružana pratnja.

Kad je u jutro straža došla da me probudi, bio sam
več podpuno opremljen. Još preko pol drug sat šetah
se uzničkim dvorištem, dok je stigla moja svečana
pratnja. Probudiše i mog kapelana, s kojim prozborih
nekoliko rieči o svečanom trenutku, što če za koji čas
nastati.

Skupilo se medju tim skoro sve uzničko osoblje,
da gleda dosele možda još nevidjeni prizor. — Pustiše
napolje i tri reštanta, što odnieše pred nama na kolo¬
dvor kovčege i nešto moje i kapelanove robe.

Oko četvrt na šest zasjaše bajunete i pokazaše
se dva, nekako neobično uzbudjena oružnika.

— Gospodo, izvolite napried, propentao nesigur-
nim glasom postajevodja.

Sa pokrajne čelije, — kan da sam na ove rieči
čuo plač i uzdisaje vrlog domoljuba, mog supatnika
župnika Novaka iz Glogovnice.

„S Bogom Frane" — uzkliknuh, a iz čelije odjeknuo
jecavi uzvrat: „Sretan put!“-

Ostavismo bjelovarske uze i stupasmo u svečanom
svečeničkom odielu, — u haljama — ponosito gradom

58 '

Bjelovarom. — Bjelovarski gradjani valjda si još pro-
tirahu oči od sladkog nočnog sna. — Po ulicama bila
je samo raja, siromašni radnici, što plaho gledahu za
nama. — Bog zna, što si je taj biedni puk u taj
čas mislio?!

Kad se približismo kolodvoru, došao nam usu-
sret ovisoki elegantno odjeven gospodin. — Na crno-
manjastom licu titrao mu neki smiešak, dok su mu se
oči blieštile ko jazavcu u noči, a črni brkovi, kan da
su mu bili nekako svetački zasukani.

— Imadem se čast predstaviti gospodi: — Ja
sam gradski kapetan križevački T., pala mi je u dio
osobita čast, da gospodu i ja pratim u Zagreb.

— Zaista — veliko odlikovanje — uzvratih, kad
smo počaščeni pratnjom tako glasovitog muža i požrt-
vovnog rodoljuba. ■— Gospodin kapetan T. poznat je
naime bio kao glasoviti nragjaron i tajni doušnik ve-
likog župana Kukuljeviča; pravo čedo odnjihano na krilu
ljubavi u prekodravskoj kulturi. — Kako mi je susretaj
s takovim čovjekom bio drag, lako je odgonetnuti.

Jest, — jest — gospodo, — samo izvolite, po¬
vede nas napried, več je posebni vagon za nas pri¬
pravljen. — Mislim, da oružnike ne trebamo s nama,
oni če ostati u drugonr predjelu; mi čemo se moči
slobodnije razgovarati, nisu oni: „naš par.“

— O molim, — neka samo budu gospoda oruž-
nici s nama, — meni to ni najmanje ne smeta.

— Gospodin me kapetan ipak nije uslišao. Ja i
kapelan smjestismo se u prvi dio željezničkog voza,
dok je straža sigurnosti zaostala u stražnjem.

Lokomotiva zazviždila i vlak krenuo mirno put
Križevaca.

Kano osobitog ljubitelja prirode, mnogo me za¬
nimala bujna zelen livada i polja kraj kojih prolazismo.

59

— Kroz osam dana što ne vidjeh slobode, bilo se več
sve liepo razzelenilo i procvalo. — Sjetih se svog liepog
gospodarstva kod kuče, što je ostalo kano bez duše
svoje; sjetih se svojih osnova, što sam ih htio ljetos
provesti, a sada sve, sve polažem kano žrtvu — na
sveti oltar domovinskog stradanja.

U promatranju prirode zametnuh i razgovor sa
plemenitim gospodinom kapetanom, dok se je moj
mladi prijatelj kapelan sgurio u kutu i inolio časoslov.

— E — gospodine kapetane, — reči ču, — ja
sam mislio, da čemo se voziti u trečem razredu, a vi
evo uzeste drugi. — Baš sjajno!

— Molim, molim — velečastni gospodine. — Ta
ja znadem koga vozim. Niste vi baš tako »veliki lopov",

— vi ste samo ponositi svečenik i Hrvat, koji znadei
trpiti za svoje ideale. — — Svak to ne može. Lako za
vaš grieh. Vaše je ime poznato diljem Hrvatske, pa
moramo s vama kao s inteligentnim čovjekom i ljepše
postupati. — — Žalim samo, što vas prate žandari. —
Ja uvidjam da to nije nuždno, ali zakon ne poznaje
iznimke.

Htjedoh medjutim s kapetanom zapresti razgovor

0 nekim dnevnim životnim, domovinskim pitanjima, al
sam uvidio, da je to za njega tvrda ljuska i kisela ja-
buka. — U drugu ruku u svojoj naivnosti nišam ni
slutio, kako je gospodin kapetan svaku moju rieč gutao,

1 kako je kašnje štošta pridomislio, te cieii moj raz¬

govor izkrivio i za par tjedana pismeno podastro sud-
benom stolu u Zagrebu, što je iztražni moj zatvor pro-
duljilo za čitava dva tjedna. — Tko bi si bio mislio,
da ovo sladko čeljade — nosi na sebi lisičju kožu i
gujin ujed?! —-

Kraj željezničke postaje Rovišče i Sveti Ivan
Žabno, opažih kako vojničtvo u barakama straži ma-

60

gjarsko željezničko osoblje u Hrvatskoj i kojekake ma-
gjarske nadpise.

Kapetan nekako se sladogorko smiešio, kad sam
mu rekao, da je ova vojska suvišna, a svu bunu u
Hrvatskoj da prave ljudi, koji kad bune ne nadju, tad
ju izazivlju ; koji svojim hirima samo još više razdra-
žuju siromašni narod, i koji če ga podpuno upropastiti.

— E, — mi ne marimo, uzvrati kapetan, —
zakon je zakon.

Uvidjeh, da je kapetanu najmilija rieč: zakon,

pod čijom zaštitom u Hrvatskoj počinja se cesto i koješta.
— Dat če Bog pomislih: svanut če i našoj miloj Hr¬
vatskoj več i bolja vremena, kad če biti manje zakona,
a više pravice.

Kad se več približavasmo Križevcima, — opažao
se iz daljine toranj župne crkve u Gj.

— Poznate li velečastni pospodine, novog žup¬
nika u Gj. — upita kapetan. — Ne znate li: da je
odlikovan od pape nekakvim redom: „pro Ecclesia et
Pontifice?" — Čujem, da se takav red daje najza-
služnijim, najučenijim i najuzornijim svečenicima kato-
ličke crkve, — pa ne znam, kako je taj red zapao tom
mladom župniku, koji čini mi se, nema nikakvo od pred
navedenih svojstava. — — — Odlikovan je valjda
samo za to, što je od gorljivog pravaškog stekliša po-
stao — kako vi velite „zasukani magjaron?“ — Po-
znajem ga i inače vrlo dobro.

— Vidite gospodine, rekoh, — magjaronstvo je
u Hrvatskoj svemožno. I bez znanja nadbiskupova izpo-
slovao je veliki župan Kukuljevič, puterri bečkog nun¬
cija kod rimske stolice — tom mom kolegi red i od¬
likovanje, koje tek patri riedkim muževima kato-
ličke crkve.

61

— Imate pravo gospodine izlanu kapetan dvolično,

— zaista sramota i žalostno, kad se što takova u
Hrvatskoj dogoditi može. — Drzko je, kad se i ne
pita duhovnog vrhovnog poglavara, da li je koji njegov
svečenik vriedan crkvenog odlikovanja ili ne? — Što
to znači? — Zašto mu nisu dali — radje kaki svjetski
orden ? — Sigurno vas nitko odlikovati ne če ?

— E, — molim — primetnuh, — ja večeg odli¬
kovanja ne trebam, nego li je ovo što me danas stiglo.
Pošten Hrvat u razpetoj Hrvatskoj, ni ne smije za čim
drugim težiti, več samo za križem, u kome nači če do¬
movina svoj spas. — Mi treba da se držimo rieči
pjesnika:

„Nek sve nam krate, što se kratit može.

Al srce naše u našoj je vlasti,

Za domovinu, za hrvatsko ime
Sve prezirimo pustog svieta časti.“ —

— Bog vas živi, — izmucao himbeno kapetan.

— Vidim, vas ni najmanje ne smeta sadanji vaš po¬
ložaj. Vi čete moči lako pretrpjeti svaku kaznu.

Zar kaznu ? — velite gospodine kapetane, —
nastaviti. — Ne smatram to kaznom. Trpjeti za stvar
pravednu to je milost, koju Bog ne dieli svakom. —•
Nas proganjaju, jer da smo državni buntovnici, a kad
tamo za to: jer osječamo s našim mukotrpnim se-

ljačtvom, jer se ne klanjamo ni moči; ni sili; ni novcu;
ni milosti mogučnika, — več jedino suštoj i goloj
istini i pravici.

Tik pred Križevcima opazismo čitavu kompaniju
konjanika, što no hrliše u neko obližnje selo, da uguše
vapaj biednoga seljačkoga svieta.

Kad se vlak zaustavio na križevačkom kolodvoru,
bili smo tako sretni, da nismo morali silaziti i prelaziti
na vlak, što je imao doči iz Budimpešte. — Naš brižni

62

kapetan, bojao se, da nam svježi zrak ne bi nahudio

— s toga i reče:

—• Neka izvole samo gospoda pričekati, ne če
biti nuždno, da čekamo izmjene vlakova; mi čemo
moči istim kolima tja do Zagreba. — Skočio medju-
tim napolje, nešto prišapnuo žandarima i našao se
brže pred glavarom postaje. Za čas bio naš vagon od-

kopčan.-Za kojih deset minuta dojurio i pe-

štanski vlak, a k njemu odmah priključaše naša kola.

— Tako gospodo, — nametnu kapetan, — bit
če nam ugodnije, nego da smo silazili . . . Sada je
naš vagon posljednji, a u ovom se najudobnije voziti,
jer se nista ne trese. I ruski car, kadgod kamo putuje
uvieke se vozi u zadnjim željezničkim kolima.

Pomislih: dobar je strah, komu ga je Bog dao,

a djetinjasta opazka gospodina kapetana, odavala je
neku neobičnu uzrujanost. — Bojao se braco, — kad
bi tko opazio u ovo burno doba onako dva popa i
žandare pod njegovom komandom, mogao bi ga bio i
zapitati za junačko zdravlje.

Odmicasmo medjutim umjerenom željezničkom
brzinom. Redahu se pred nama umilne biele crkvice,
krasna polja, zelene šurnice i livade — čarne otačbine
naše. Razgovor pao bi sad na ovaj, sad na onaj pred¬
met, več kako ga utisci vožnje pružahu vidiku našem.

— Najednoč zapitao nas naš vitežki kapetan:

— Izvolite li gospodo, — možda što jesti? —
Ja još nišam danas baš ništa okusio.

— Žalimo gospodine, — uzvratih. Mi gladni
nismo, ali kad ste več tako dobri: evo jedne krune,
što nam tamničar jučer vratio, pa nešto kupite, bude
li gdje na postaji sgode.

— Molim, molim — nije nuždno, da dajete novac,
danas i onako putujete na državni trošak, a meni je

63

dužnost podnieti samo račun i sve če biti piačeno. —
Skoro stiči čemo u Dugoselo, tamo četno sigurno moči
štogod dobiti.

— Ali — molim — rekoh, — ja ne jedem ni-
kada na državni trošak. Moj pošteni hrvatski narod,
ako je i siromašan, ipak me za moj rad još uzdržavati
i plačati može.

Kapetan umuknuo, a doskora nadjosmo se na
postaji u Dugomselu.

Cim se vlak zaustavio, skočio naš dobrotvor na-
polje, te za čas donesao bočicu ruma i tri žemljičke.

— Evo gospodo, fruštika — reče, ja ga nišam
platio, pa možete mirne duše malko založiti. — Po¬
kušajte gospodine župniče, grenite: Vi najprije, onda
če „mladi gospon", a napokon ja.

Pomislih; sto put i sto put podvorio si razno-
bojne magjarone, koji te u ime zahvalnosti staviše pod
obtužbu i zatvor; sada neka bude uzvrat s njihove
strane zapečačen gostoljubnom čašicom čemernog ruma
u uzničkom željezničkom vagonu. —• Primivši bočicu
u ruku, rekoh u sebi:

„Kruta silo srca željeznoga,

Što no svijaš crvica u prahu;

Što obaraš iz višina zračnih
Miada orla u prvom zamahu:

Nazdravljam ti!“-—

Grcnuh i dadoh zahvalno gospodinu kapetanu,
da se ion sirotan, mučenik okriepi. Moj „mladi gospon“
nagnuo takodjer i pomogao bočicu veselo izprazniti. —
Na polju počela rominjati sitna kišica, i sve polako
pomaljala se pred nama — ponosita zagrebačka gora.
Pozdravili nas i vitki tornjevi stolne crkve sv. Stjepana,
dok se oko polak deset nadjosmo u Zagrebu.

❖ * *

64

Uzdahnuh u sebi: Oj, zlatno srce Hrvatske moje!
Dvanaest godina njihalo si me u svom naručaju; na
učevnim svojim zavodima, a šestnaest godina razlievao
sam i zdrav i bolan sladku nauku tvoju po žilam ku-
cavicama — čitavog, milog naroda tvoga. Danas za
sav koliki rad moj i naprezanje moje, evo me: kao
slobodnog sužnja u borbi za tvoj boljak, da se i u
tamnici molim za tebe! — — Molim se Bogu: da
tebe i čitavu otačbinu, minu težki dani kušnje. —
Nek zavlada medju nama mir i pravica, i bit če nebo
božje več na zemlji. — Da, želim občeniti mir i pra-
vicu, ali želja ova moja skoro da je i podpuno bez-
smislena, pače i nečudoredna, a da se ostvari, moraju
se prije toga srušiti tamnice, u kojima je dosele za¬
sužnjeno premnogo naroda, — a medju njima i ti Hr-
vatsko moja! — — — Čuvao te Bog!

Na kolodvoru i s kolodvora k sudbe-
nom stolu.

Kan da je proplakalo tiho nebo, nad gorkom
sudbinom hrvatskog naroda. Sitna, al gusta kisa, pro-
tkana mrkom maglom, spustila se nad bielim Zagreb-
gradom. Kolodvor bio je zaokružen kojekakim tajnim
policistima i žandarima. Vladala je svuda neka ne-
obična ozbiljnost, tek razcviljenim uzdahom, ozvanjale
su umilne rieči „brače“ Magjara:

— Zagrab — Kimenet — Zagreb — Izlaz! —
Kano ljuta guja otrovnica, dirnule mi te rieči uzbudjeno
srce, i nakon osamdnevnoga mrcvarenja po zatvorima,
kan da mi je tek danas pala prva suza žalostnica na
oči, — suza posvečena nesnosnim patnjama zarob¬
ljene rodne zemlje.

Nekoliko tajnih redara uzvrpoljilo se oko zadnjih
kola našega vlaka . . . Nekako plaho pozdraviše ka¬
petana, što je skočio napolje u njihov bratski zagrljaj.
Ja s kapetanom nišam smio izači. Zapovied glasila:

„Gospoda — neka izvole pričekati kojih deset ča-
saka, dok se malko sviet razidje. Zatvorena kočija več
je pripravljena, pa ne če biti nuždno, da se gospoda
pješke trude. — Za svaku udobnost poskrbljeno je.“

5

66

Moj vriedni mladi kolega i kapelan — nešto ne-
voljko i gnjevno promrmljao, a ja mu rekoh:

— Vidite, kako magjaroni strepte pred nama,
dobar je to znak. Hrvatska sviest je budna, a jadnici
boje se njezine provale ko žive žeravice. Dušo moja
— zapitah, zar nije pravo imao pjesnik, kad je zavapio:

Slobodo zlatna, koliko se roblja
Na krilu tvorne danomice rodi!

Sviet se medjutim dobrahno razišao, dok je i oru-
žana sila sve raztjerala, što je pred kolodvorom možda
bilo zaostalo.

Otvoriše nam vrata od kupea.-Na stupajku

vagona stupio sada neki bliedi, suhonjavi čovuljak,
upala lica i zagasita oka.

Predstavljam se gospodi: Stjepan B. — tajni re-
darstvenik.

— Molim, što izvolite? — upitah. Prijatelj okrenuo
se na te rieči smeteno i nestalo ga ko munje.

Reči mi je ovdje mimogredce, da je služba
tajnih redarstvenika u kulturnim državama vrlo zaslužna,
dok im je glavna zadača odkrivati zločinstva, što ugro-
žavaju imetku i životu Stanovnika zemlje. Kod nas u
Hrvatskoj nasuprot, rasli su za Khuena takovi tajni re-
darstvenici ko glive preko noči, ali sa posve drugim
zanimanjem. Svako propalo čeljade primalo se medju
takovo osoblje, a glavna im svrha bila: njuškati po
javnim lokalima, pače i na ulici, gdje i samo dvie
osobe razgovarahu. Ako nisu ništa dočuli, to su cesto
i nedužna čovjeka očrnili i oklevetali, da se buni,
da govori proti ovom ili onom magjaronu, a to je bilo
dosta, da se je čovjek makar i samo preko noči našao
u buhari. — Takove ljude u Hrvatskoj zovu i danas
„špiclima“. Po mom sudu, ako se— i kad se —ljudi

67

tako nizko spuste, onda je to najnepoštenija čeljad u
svakom selu, mjestu, občini, gradu i zemlji.

Stvorila se medjutim i naša bjelovarska oružana
pratnja s poštovanim kapetanom pred nama.

— Sve je spremno, izvolite samo gospodo brzo.
— Pada kisa, valja se požuritida ne prokisnete — pro-
pentao kapetan.

Ponosno i vedra lica izadjosmo iz kupeja, dok
uz pratnju svojih oružnika, prodjosmo i špalir zagre-
bačke oružane sile.

Pred kolodvorom nastala je mala smutnja, jer
nas naručeni kirijaš nije htio prije da pusti u kočiju,
dok mu se ne plati.

Žandari u to saletiše kapetana da plati kola, pa
kad je to ovaj učinio, unidjosmo ja i kapelan sa žan-
darima u kočiju, a kapetan strugao je sa zagrebačkim
„špiclima“ za nama pješke. — Žandari klimahu u ko¬
čiji čudno od neke uzrujanosti, pa se je vidjelo očito,
kako jedva čekaju, da se rieše današnje neugodne asi-
stencije. Zagrebačkim ulicama tek gdjegdje vidjevala
se po koja duša, dok se mi uz hitri kas konja, na-
djosmo brzo pred zaledjem palače kr. sudbenog stola
zagrebačkog u Petrinjskoj ulici. Oružnici nasmijaše se
ponosno, kad im rekoh: Čujte prijatelji, što naš hrvat-
ski pjesnik pjeva:

„Ako li se vraži maše,

Da se slavni rod nam snirvi,

Branit demo što je naše,

Sve do zadnje kapi krvi!

Več nas neče zastrašiti
Niti patnjom, niti zlatom,

Viek če naše geslo biti:

Hrvatska Hrvatom!"


5 *

Doček u tamnici.

Kad nas žandari dopratiše iz kočije u predvorje
sudbenih uza, sa pokrajnih hodnika nahrupila je sva sila
sudbenih poslužitelja, a navlastito uzničkih stražara,
da gleda neobičnu panoramu: dva hrvatska svečenika,
gdje su nagradjeni počašču najgorih zločinaca, — a
zašto? — Zato, što ljube svoju otačbinu i što joj žele
svako dobro i sve najljepše. — Predvedoše nas najprije
pred gospodina tamničara u njegovu kancelariju.

U prvi mah zamjetih riedku ljubežljivost i van-
rednu susretljivost tamničarevu, koji pogledao nas ne¬
kako sažalnim okom i uzdahnuo:

— Ej, — gospodo, što če iz toga biti, kad več i
vas katoličke svečenike ovamo vuku . . . Kad narodni
osječaji kroz vaše žrtve traže oduška, moguče je, da
če nam svima biti bolje. —

Ove rieči plemenitog toga čovjeka djelovahu na
mene, ko melem na ljutu ranu srca moga. Pomislih :
Bog bi dao, da slaba naša žrtva makar samo i nešto
doprinese k sreči miljene otačbine, pa da usliša Sve-
višnji molbu biednog Hrvata kad uzdiše:

Oj dobri Bože — gledaj na Hrvate,

Hrvatskom zemljom blagim okom prodji
„Da čuješ kako svaka travka dršče,

I svaka duša vapi: Spasitelju dodji!“

69

Medjutim je žandarski postajevodja predao do-
pratnu listinu u tamničareve ruke, a meni i kapelanu
izplatio svakom po 40 filira, što da nas patri: kano
državna podpora za troškove uzdržavanja iz Bjelovara
do Zagreba. — Dokotrljao se skoro i naš pratioc ka¬
petan T., koji mal da nije svisnuo od sirenske sučuti,
što nas ostavlja — po njegovom mišljenju — u tako
očajnom položaju. — Zahvalih se uljudno na njegovoj
prijaznosti i oprostili se sa odiičnom svojom pratnjom.

— Ostadosmo ja i kapelan u tamničarevoj sobi sami,
dok je pristupila k nama domača uznička tjelesna straža.

Tamničar izvukao iz pretimca ormara neke tiska-
nice i pobilježio naše rodoslovlje, opisao ujedno čitavu
našu fizionomiju, pogled i tjelesni ustroj. Točni opis
svakog utamničenika nuždan je za svaki slučaj, kad bi
nastradao smrču, ili kad bi htio da kojom srečom
uhvati maglu.

Kad nas i tuj točno fotografiraše, upozorio nas
dobri gospodin tamničar na strogo obdržavanje „kuč-
nog reda“, što da se nalazi u svakoj uzničkoj sobi
naštampan na stieni. — Pripasao medjutim sablju i uz
pratnju dvaju stražara, vodio nas preko sudbenog dvorišta
u protivno krilo, — gdje se nalaze uze sudbene palače.

U prvom katu na hodniku, sretoh se sa nekim
starim znancima, kano odličnim i pravim hrvatskim mu¬
čenikom Dr. P., zatim odvjetnikom Dr. Š, i drugima,
koji me burno pozdraviše kao novog „Kriegskolegu“

— u trapljenju za častne domovinske ideale. — Medju¬
tim skoro se oprostismo ....  Bilo je odredjeno, da
kapelana smjeste u prvom spratu, a mene da odpreme
u drugi. — Valja znati, da sukrivce — ;  u istom pred¬
metu — za vrieme iztrage posve osamljuju. —

Kad prodjosmo dvostruki red stuba, nadjoh se i
ja u čitavom labirintu raznih uzničkih stanica, što su

70

več skoro sve bile prepunjene zločincima svake vrsti,
a navlastito i demonstrantima iz Zaprešiča, Karlovca,
Zagreba i od kojekuda. — Zamolih tamničara, da mi
dade sobicu, gdje bi mogao sam biti i ako je moguče
na najzračnijem mjestu. — Kako je bilo sve prepu-
njeno: ustupio mi je svoju čeliju vrli domoljub i prav¬
nik El., koji se medjutim preselio u zajedničku sobu k
svome kolegi bogoslovu 4. tečaja g. Š,. koga takodjer
dan prije uapsiše sbog „buntovnih spisa“.

Moja sobica bila predzadnja u zadnjem krilu
drugog sprata — u uzištu kr. sudbenog stola. — Kraj
mene na desno u broju 44. boravio je prokušani uznik
i vrli Hrvat g. Stjepan R., dok na lievo u broju 42.
— bila je čelija sa dva kreveta, gdje več mjesec dana
okajavahu svoj „buntovni grieh“ — takodjer dva od¬
lična člana državne revolte. — U istoj fronti dalje bili
su smješteni u svojim sobicama i drugi odlični hrvat-
ski književnici, novinari i domoljubi, kano Dr. H.;
urednik „Obzora“ gosp. P.; župnik iz Slankamena T.;
gradski zastupnik sisački Č.; knjižarD.; socijalista B.;
urednik „Slobodne rieči“ K. i mnogi drugi.

Moja uznička samica učinila na mene neobični
utisak. — Na drvenom tronožcu bio smješten oveči
škaf s vodom za pranje, a kraj njega na podu omanji
s limenkom za pilo. Na željeznom krevetu nadjoh slam-
njaču, a donesoše mi i nekaki „novi“ — zamrljani
gunj, koji je več možda u davnini pokrivao največe

zločince i razbojnike.-Kraj kreveta nalazio se

i mali stolič i jedan trošni stolac, pokraj bila i plju-
vačka, dok se u kutu nalazila posuda, kojoj u običnom
životu, — osim u slučaju težke bolesti, — u ni jednoj
kuči mjesta nema. Zvali smo ju »princesa". —■ Na
zidu bila ukovana lampa, kraj nje obješen: „kučni red“
i to je bilo sve pokučtvo moga novoga stana. Sobica

71

inače imala je iza debelih željeznih rešetaka, dosta ši¬
roko i zračno okno, dok su težka vrata naproti tako-
djer nosila običajno uzničko okance, što zluži za nad-
gledanje uzničkom poglavarstvu. Sobica ova bila je
četiri koraka dugačka, a jednako i široka. — Tuj ni¬
šam imao o gredu prikovane verige kao u Bjelovaru,
ali jednako je: da li je tko sputan lancem ili samo sa četiri
pusta zida. — U svakom slučaju rob je i bez slobode.

Smjestih se odmah kako sam znao i mogao naj-
Ijepše. Bio sam dosta umoran, pa bacili svoju bundu
na slamnjaču i svalih se ko polumrtav na krevet.
Osjetio sam neku drhtavicu, ali me skoro i svlado,
neki grozničavi san. Oko pol 12 sati pokazao se na
pragu moje sobice novi „moj gospodar", vrli i neza-
boravni ključar Grga Frančič. Probudio me, dok je i
cielim ponašanjem odavao neko plemenito osječanje i
istinsku sučut. Nagovorio me, da izadjem šetat na
hodnik, gdje da su i ostala gospoda. — Ako i nekako
nevoljko, odazvah se ipak prijateljevu pozivu. — Na
hodniku pozdraviše me i dočekaše odlični, jur napried
pomenuti domoljubi, koji mi i redomice veselo i odušev-
Ijeno stiskahu ruku. —Iznenada stvorio se preda mnom
i seljak Šimunič iz Zaprešiča, što je od svojih dru-
gova, pušten na hodnik posluživao »gospodu". Htio
je, da me u nekom neobičnom tronuču zagrli, pri čemu
je utješno izlanuo:

— Sada burno mi seljaki radje i veselije trpeli,
kad vidimo, da se i gospoda duhovniki, daju zapirati
i hoče da i oni z nami trpiju. — Sad se moremo na-
dati, da naše trpljenje ne bude za Hrvatsku bez hasne.

I ove bistre rieči ponositog hrvatskog Seljaka —
ugodno me dirnuše:

»Trpljenje ne bu za Hrvatsku bez hasne."-

Dok razmišljah o tim riečima, prohujila mi dušom

72

sladka nada u bolju buducnost Hrvatske, pri čemu
sjetih še i bosanskog Hrvata Osman bega Štafiča,
koji pjeva:

„Pravda svlada nasilnike jake
1 laž bjegne kud istina segne.

Neka, neka, doc če ljepše doba
Več nam mnogi dušman kopo groba
Ali živih jošte nas imade,

U starog nam Boga još je nade.“

POD PUŠKOM IZ BJELOVARA U ZAGREB.

Podvorba u tamnici i obračenje raz¬
bojnika.

Več prvi dan bjehu mi dodieljena za podvorbu
dvauznika: Antun Škarič iz Stenjevca i Gjuro Šimunič
iz Zaprešiča. Prvi imao je zadaču čistiti sobu, dok je
drugomu bilo namienjeno nositi hranu sa porte. Valja
mi spomenuti, da se je osim po meni naručene košte,
našlo u Zagrebu i više plemenitih Hrvatica i Hrvata,
što mi dnevice uvieke šiljahu po izbor raznih jela,
ukuhanog i frižkog voča, a i piča svake vrsti. — Jedan
se dan pače slučilo, da mi donesoše podpunih pet ob¬
jeda. Ja dakako uživao sam od svega vrlo malo, te sam
veselo sve — što sam dobivao — dielio medj moje
supatnike, navlastito seljake iz Zaprešiča, Svete Nedelje
i Karlovca, medj kojima je bilo i nekoliko ranjenih, a i
bolestnih.

Jednoga dana opazio sam iznenada medj svojim
dvorjanicima, nešto namršteno lice. Naročito mjerio me
Škarič nekako poprieko, a u jutro, kad je stupio u
moju čeliju, nije htio ni da me pogleda. Saznao, da
sam Gjuri uz obični objed dao i čašu vina, a na nj
da sam s vinom zaboravio. — Gjuro nasuprot, kan da
je bio malko zlovoljan, što mu Škarič čašicu vina ne

75

usti i sto mu prigovara. Valja znati, da je Škarič bio
osudjen na doživotnu robiju u Lepoglavi sbog kradje
i razbojstva, a poštenjak Šimunič, da je čamio u uzama
poradi poznatih demonstracija protiv magjarske zastave
u Zaprešiču. — Svakako gledom na cienu: kvalifika¬
cija njihovih »zločinstva", bila je vrlo različita. Dok je
na jednoj strani črno djelo najgnusnije vrsti, to je na
drugoj čin domoljubnog ogorčenja, koji se može sma¬
trati vriednim svake hvale i udivljenja. — Pomislih,
kad bi me sada i na križ za moje hrvatske ideale raza-
peli, — medj ova dva čovjeka, lako bi bilo odlučiti,
tko bi me od njih: „sliedio u raj . .

Kad me je kašnje ključar Frančič upozorio: zašto
je medj njima nastalo neko nezadovoljstvo, umolih ga,
da bi mi mjesto Škariča dodielio drugog poslužnika. .
Ta nišam zaslužio, da me baš razbojnik dvori!

— E, nametnu prijatelj: — Izvolite se, velečastni,
uztrpjeti; valjda če ga ovih dana odpremiti u Lepoglavu,
pa ne čete imati š njime neprilike i posla. Sada pri¬
lagodite se k njemu i š njime postupajte, kako zna-
dete najbolje. — Kad vidjeh, da nije druge, stadoh
smišljati, kako ču razbojnikovo namršteno čelo razve¬
driti. — Da mi to postiči nije bilo težko, bit če sva¬
koma jasno. Sve vino, što sam u podne primio, raz-
dielih medj svoje poslužnike, a kraj toga dielio
sam i posebne porcije hrane svakomu od njih ....
Kad se jednog jutra otvoriše vrata moje čelije i kad
se je na njima pokazao u surovom uzničkom odielu
moj poslužnik Škarič, rekoh mu: „Čujem, da se nešto
ljutite na mene!? — Možda još ni sada niste sa mnom
zadovoljni?"

— Tko vam je to rekao — namrštio se zlovolj¬
no prijatelj i nadovezao: odmah bi mu razlupao glavu,
kad tako laže.-

76

— E, — nemojte se jediti — nastavit ču. Ja to
sudim onako iz vašega ponašanja, dok me ne čete ni
pozdraviti, kad dodjete u moju sobu. —

— Ne zamjeriti gospodine, opet če brajko. — —
Kako bih ja vas pozdravljao, ta nišam zaslužio, da vas
i dvorim, a da vas pozdravljam: ni sam ne znam —
kako bi ? ■—

— Po mene bit ce najčastnije — rekoh, —• ako
me pozdravite riečima: „Hva!jen Isus !“ — —

— Još nikada takovih rieči nišam izušcivao, a
kako ču ih sada, — kad sam več osiedio i našao se
u petdesetoj godini života ....

Taj me odgovor nekako smutio i silno iznenadio,
pa sam kano prodrhtao od neke neobične trzavice. —
Zapitah ga: „Jeste li vi krščanin 11 ? — Uzvratio mi:
„Jesam pravi krščanin katolik, ali osim krsta, nije na
meni ostalo nista krščanskoga.“ Začeo mi još kazivati,
kako je imao zle roditelje, koji ga nisu ni čemu učili;
škole i crkve da polazio nije, dok je najviše boravio
medj opakim družtvom, gdje se jedino klelo i gdje se
snovala največa zločinstva. — „Ja sam, ovdje — reče,
još posljednji član hajdučke čete, što je godine 1895.
u okolici stenjevačkoj, haračila i počinjala mnogo zla i
bezbrojna umorstva.“

— Vrieme je prijatelju, — rekoh, — da se po-
kajete za težke svoje griehe, pa da se obratite k Isusu
Spasitelju svome. Onaj, koji je viseč na križu, pomilo-
vao razbojnika, što se pouzdanjem obratio k Njemu,
smilovat če se na vas, ako se k Njemu obratite i ako
ga potražite.

— »Kušat ču gospodine, reče, — ali vas molim,
da se za moje obračenje molite Bogu, i da me naučite
obdržavati njegove zapoviedi". — '

* * *

77

Umolio sam tamničara, da mi dopusti češče raz-
govarati sa zločincem, koji je postajao svakim danom
veseliji, i očito osjetio u sebi neodoljivu moč svete
krščanske nauke i Kristove vjere . . .

On se podpuno obratio k Bogu, pa me i svaki put
na razstanku i sastanku skrušeno i veselo pozdrav-
ljao liepim krščanskim pozdravom: »Hvaljen Isus i

Marija!"

Muslimanska prisega.

Kad je vriedni prijatelj E. bio po zagrebačkoj po¬
liciji uapšen i proglašen, kao jedan od glavnih pokre-
tača zagrebačkih demonstracija, nametaše na nj i preko
desetak kojekakih paragrafa, dok zloglasni „špicli“,
iinenovaše protiv njega i svu šilu raznih istinskih, a i
lažnih svjedoka. — Med ovima nalazio se i vriedni
musliman Hrvat iz Bosne Muhamed beg Š. — Prigo-
dom sudbene razprave protiv uapšena pravnika kod
kr. sudbenog stola u Zagrebu, zahtjevao je sudac i od
muslimana da položi prisegu, da ce govoriti sve isti-
nito i pravo.

— Vi ste muhamedanac — reci ce sudac
svjedoku.

— O, ne, — gospodine, nišam — uzvratio svjedok.
— Ja sam musliman.

Valja znati, da se vriedni naši prijatelji, Hrvati
islamske vjere iz Bosne, vole nazivati muslimanima,
nego muhamedancima.

— Ta — meni je pravo. Zovite se vi muhame-
dancem ili muslimanom. — Meni sve jednako. — Briga
mene, — dometnuo sudac. Morate ali imati na umu,

79

da ste sada ovdje pred sudom i da dete morati polo¬
žiti prisegu. —

— Molim, molim, — uzvratio ponositi musliman,
ja cu položiti prisegu, ali morate i vi znati, da prisega
moja vriedi samo onda, ako ju položim na koran. —
To je pisani zakonik moje vjere i preda mnom najveca
svetinja. — Ako tražite, da položim prisegu, pustite
me kuci, da donesem koran, pa cu i vašoj želji
udovoljiti. —

— Ne ce to biti nuždno, — odgovorio sudac.

Vi dete izreci običnu sudbenu prisegu i završiti
svojim: „bis millah“, pa ce vriediti, ko da ste prisizali
na koran.

— E, — ako je vama pravo — rede musliman,

bit ce i meni. — Dakle vi gospodine sudče, govorite

preda mnom, a ja cu za vama.

— U kratko recite: „Tako mi Bog pomogao, da
cu istinu govoriti," a ostalo kako rekoh . . .

Kad je musliman ove rieči za sudcem jasno i
glasno izgovorio, pozvao ga ovaj, da k torne još pri-
metne zakletvu: „bis millah,“ što bi hrvatski značilo:
Bože pomozi!

— Ele, — budi volja vaša i u torne, — primet-

nuo musliman. Ipak znati morate, da se rieč: „bis

millah" u nas muslimana nikada ne rabi za zakletvu.
Običnu zakletvu završujemo mi muslimani riečima:
„Vallahi, billahi, tallahi," cime evo i ja ovdje svoju
zakletvu završujem, da znadete kako se musliman istine
ne boji i da mu je istina nada sve sveta. —

Kad je nakon ove prisege nastalo izpitivanje
svjedoka, počeo odlični musliman pripoviedati, što se
s njegovim drugom E. sbilo: kako ga beszvjestni poli¬
caji krivo obtužiše, i kako mu se ni najmanje, baš
ništa u grieh upisati ne može.

80

— Hrvatska sviest, — zaključio je živo plemeniti
svjedok, prodrla je i u srca nas Hrvata iz Hercegovine
i Bosne — bilo pripadnika katoličke, bilo islamske
vjere. — Ovaj moj obtuženi kolega je Hrvat katolik, a
ja sam Hrvat musliman; nas oboje borimo sejjza istinu
i pravicu i hočemo da stvorimo svoju hrvatsku zemlju
opet onakovu, kao što je nekoč bila. — Bosna je
hrvatska i ničija druga.  Pa i to neka bude moja
prisega. Možda dete vi, gospodine sudče, i tu moju
prisegu smatrati bunom, ali nas to ne smeta, pa mirna
Bosna. Da, mirna velim, ali samo i jedino — hrvatska!

— Nemojte gospodine, miešati politiku ovamo,
•— vi ste samo zaprisegnuti svjedok u parnici protiv
gospodina E., koji je obtužen radi zločinstva ustanka
i bune u Zagrebu; o Bosni se ne radi, upozorit de
ozbiljno sudac svjedoka.

— Dobro, — uzvratio musliman, primam i to na
znanje, ali slavni sud upozorujem opetovno, kad ne bi
bio i inače istine govorio, da me sama formula vaše
prisege, nikako na to ponukati ne bi mogla . . . Čini
mi se, kan da ste vi gospodine sudče, mislili, da dete
me svojorn kršdanskom prisegom obvezati na pravo-
riek. Mi muslimani visoko štujemo kršdansku vjeru,
ali zahtjevamo odlučno, da se poštuje i naša islamska.
U nas i u naš koran ne smije se dirati, kao što i mi
ne diramo u vaše sveto pismo. —■

— Ne znam, što se toliko žestite sbog te prisege.
— Ta tko dira u vašu vjeru, pridometnuo sudac. Baš
da i niste prisizali, mi bismo vam vjerovali . . .

— Čudno! — Ako tako velite, žalim, što opet
toga vama vjerovati ne mogu, jer kad mi vjerujete, k
čemu ste me onda silili na prisegu? — dokonča
musliman.

❖ * 5 : *

81

Kad je i mene taj odlični bosanski Hrvat — po-
sjetiv svog druga — jednom u tamnici počastio svojim
posjetom kazivao mi ovu sgodicu, a ja sam evo i to
vjerno zabilježio. Prisega ova znamenita je osobito s
toga, što se u njoj nalaze značajne rieči: »Hočemo da
stvorimo svoju hrvatsku zemlju opet onakovu, ko što
je nekoč bila. — Bosna je hrvatska i ničija
druga!"

Dok sam evo ovu crticu predavao u štampu,
sjetio sam se živo i jedne sgode, što sam ju nedavno
doživio, kad sam iz Zlatnog Praga preko Ugarske pu-
tovao na domaju. Za uzgred mečem ovaj doživljaj
ovamo u knjigu, jer bih žalio da ide sa mnom u grob.

Bilo to na kolodvoru u Velikoj Kaniži, kamo su
nadošla i tri bosanska vojnika iz Beča, što se kao
doknadni pričuvnici vračahu kuči u Sarajevo. Čekali
su tuj na vlak, dok če krenuti dalje, pa se i medju-
sobno razgovarali.

Stajao je nedaleko od njih neki Medjimurac, pa
kad je čuo gdje govore: „Hvala Bogu, što smo se

riešili proklete švabske komande i magjarskog duvana"
— pristupio k njima i zapitao ih:

— »Brez zamjere, vidim, da nosite turske kape
(nosili fesove), pak se čudim, kaj govorite horvacki, a
ne turski."

— Ma — kako po Bogu brate, — uzvratio mu
na pitanje jedan. — Ta vjera nista ne odlučuje. —
Vidiš, ja sam Srbin, ovaj je katolik, onaj musliman ili
kako ti veliš »Turčin", ali mi smo svi triHrvati
govorimo i znademo jedino hrvatski. — Da mi smo iz
Bosne, ali Bosna — ako je i danas bez slobode —
ipak zemlja je hrvatska.

6

Črna slika iz godine 1903.

Na 22. svibnja u noči, počeo mojim uzničkim
oknom drmati neobični vjetar. Skočih sa svoga ležaja,
da gledam: što se sbiva? — Ujedared osjetih neku
drhtavicu, a kad pogledah gore — spetih, da mi bura
raztvorila okance. Kad nekako težkorn mukom pritvorih
prozor, začuh laku grmljavinu, pa pomislih: i sam
Bog, kan da kara nepravde, što se sa svih strana
Hrvatima nanašaju i kan da osvetom kipi nad izda-

jicama domovine.-Ali pokunjit če se neprijatelji

naši i razpršiti poput munje, što se eno križa pod
obzorjem nebeškim. Svaka sila za vremena, a pravda
božja za uviek! — Morati če prestati sva nasilja, sve
nepravde i sve bure biesne:

»Minuti če, ko što sto ih minu,

A mom rodu, ako ima pravde,

Sinuti če sunce i sloboda:

Zemlja naša, bit če opet ono,

Sto je ide po Bogu i pravu."

Dok mi se razne misli motale glavorn, zablieštilo
se najednoč življe okraj mene, a za čas uz silni tutanj
udario grom.

83

O Bože, — uzdahnuh, — sigurno opet prolila se
negdje u domaji nevina hrvatska krv i izgorio koji ple¬
meniti život, kano žrtva za slobodu zlatnu. Pričinilo
mi se, kan da u crnoj noči gledam otvoren grob, a
iz daleka gdje nekaki ljudi noše svoju žrtvu na ukop.
Nitko ih ne prati, več tek u duhu suze ucviljene su-
pruge i biedne njezine sirotčadi. Pred grobom stvorih
se i ja, te izmolih za dušu pokojnika: tri Očenaša i
tri Zdrave Marije. —

Na licu osjetio sam ledeni znoj, a kad raztvorih
oči, razabrah, da je crnu noč več dobrahno razagnalo sun-
čano svjetlo. Doskora otvoriše se vrata i na njima
pokazao se „moj razbojnik 11  — metlom u ruci. Valjalo
mi izači na uznički hodnik, gdje mi iznenada dopro k
uširna bolni plač i neko težko uzdisanje. Stadoh, da
slušarn . . .

— Joj, joj, meni siromaku, da mi barem brata
ubili nisu, — jučer ga pokopaše, —- čuo se mukli jauk.

Na ove rieči, kan da me je nešto užasno stislo
kraj srca. — Moja se slutnja obistinila. — Kad
malko bolje pogledah spram sredine hodnika —
opažih, kako stražari dopeljaše hrpu ljudi i postaviše
kraj uzničkog stola, gdje im naš nadziratelj bilježio
imena u svoju „zabilježnicu“. — Valja znati, da kraj
svake uzničke čelije stoji pred vratima na hodniku
črna ploča s brojem uze, a na njoj napisano ime i
prezime iztraženika ili osudjenika, dan njegovoga do-
lazka. i oznaka kažnjivog čina. — — Pomislih sa
Veljkom Obradovom:

Oj zar ljudi srdca ne imate,

Kad svom bratu život otimate,

Tjerajuč ih sa ognjišta mila
Otimljuč ih iz majčina krila,

Bacajuč ih u tamnice zdene,

Da im mladost u očaju vene!

6 *

84

Nišam mogao, a da da se ne približim k novim
svojim drugovima. I plač mamio me k njima. — Milo
ču, da ih zapitam: odkale ste, prijatelji dragi, koje zlo
vas snašlo?

— Zlo, — baš zlo, — uzvratio mi najstariji od
njih. Ni sebe, ni svoje dobro braniti ne smijemo. —

Sve nam otimlju!-Bilo bi skoro najbolje, da nas

sve odmah poubijaju, nego da nas ovamo vode. Bilo
bi bolje odmah umrieti, nego u siromaštvu živjeti i
umirati. — — I opet čuo se ostraga uzdah:

— Joj, joj, da su ubili radje mene, nego brata
moga! —

Razabrah, da su to seljaci iz Kalinovice od Svete
Nedelje kraj Samobora. Stadoh ih tješiti, kako sam
znao i mogao najbolje. Najviše me dirao plačni glas
onog raztuženog ostraga, pa kad sam razabrao
iz čijih ustiju dolazi, skočio sam k njemu, dok ga i
živo poljubih u njegovo namršteno i patničko čelo.

Svako ima svoje rane
Nikom nije lako;

Meni bilo taj put težko
Prvi put sam plako.

Jest, — prvi put u tamnici sam proplakao, kad
sam gledao suze siromašnog i potlačenog, biednog
seljaka moga! — — — —• — — — — —

Kad ih sve razstaviše i porazdieliše medj razli-
čite zajedničke čelije ostalih utamničenika, zamolih
tamničara, da i meni dozvoli ostaviti moju samotnu
sobicu, pa da me barem pol dana zatvori zajedno s
onima, gdje metnuše čovjeka, komu „ubiše rodjenog
brata“. —

Opažih, kako se i tamničareve oči nekako na-
kvasiše, pa mi reče: „ldite —. kud vas volja, — za-

85

tvorit ču vas gdje hočete, — ta vaš duh nigdje za-
tvoren nije. Sam vas Bog, poslao ovamo. Još nikada

toga čuo ni vidio nisam“.-

Za čas zaškrinuše vrata, a ja se nadjoh medj
obilnim brojem kojekakovih ljudi, različitih gledom na
dobu i na vrst zločina svojih. — Svi me promatrahu
nekako plaho, — ali ubrzo ipak skupiše se povjerljivo
oko mene, kao djeca oko otca svoga. Glavna mi je
briga bila, da svu pazku svratim na novog uznika,
čiji me je plač i ovamo doveo.

Bilo mu je kojih trideset godina. Na glavi sjedio
mu onizki šešir, dok je bio zaogrnut u trošni ljetni
kaputič i stajao — bosonog — u prostim seljačkim ga¬
čama. Lice bilo mu crnomanjasto, opaljeno od težkih
muka, dok mu se kestenjasti brci spustiše niz blieda
usta. — Bila jo to živa slika težkih patnja, što ih hr-
vatski seljak dnevice podnaša na rodjenoj grudi.

Začeli svog milog'supatnika čutljivo tješiti, te
opažih, — da mu se lice skoro nešto razvedrilo, pa
da je cielom odanošču duše i srca svoga gledao u
meni pravog prijatelja svoga.

— Zovem se Blaž Krajačič — reče, — a moj
prekjučer ubijeni brat zvao se Gabriel. —

— Pripoviedaj, dušo — rekoh, — kako se sbilo,
da ubiše brata tvoga, a tebe da dopratiše ovamo? —
Na ovo pitanje nastala je odugačka Stanka, dok težke
suze izazvaše obče ganuče.

— Jest, — predobri moj brat Gabro, umro je od
oružničkog taneta. — Sinoč sahraniše ga, a da mu
groba ni vidio nišam, a da mu ni žena, ni djeca nad
grobom zaplakala nisu. Dogodilo se to ovako •— zače
Blaž da pripovieda uz suze:

— Petnaestgodišnji dječak Lovro od našeg su-
sjeda bio u Samoboru, gdje ga uhvatiše medj buntov-

86

nicima, da trga magjarske nadpise na željezničkoj šta-
ciji. — Dok dečka zatvoriše, pobjegao im preko zida
i došao kuči. Kad žandari dodjoše u Kalinovicu po
njega, nismo mi dali, da ga vode, jer smo svi odo¬
bravali njegov čin, dok znamo, datudjinskim nadpisom
u Hrvatskoj nema mjesta . . . Žandari medjutim odoše,
a za čas stvorile se u selu dvie satnije soldata, — što
ih je naručio naš bilježnik S. — Kad smo opazili sol-
dačiju, — skupilo se čitavo selo pred občinski ured.

Skupili smo se, de pitamo bilježnika: zašto je
soldate naručio i tko če to plačati? — Na naše pi¬
tanje odgovorio nam bilježnik iz gornjeg sprata naše
občine sa šest hitaca iz revolvera. Soldačija medjutim
pržala se mirno, dok su žandari počeli nabijati puške
i bodovima tjerati narod. Svjetina nije htjela mirno da
se razidje. Sa občinske kuče odjeknulo iznova šest hi¬
taca iz revolvera, a i žandari odapeše puške. — —

— Cesta — gdje smo stajah — najednoč zaru¬
menila se od krvi. Ljudi prestrašeni, počeše sada uz-
rnicati. Ja doviknuh bratu svome Gabri: „Žuri sebrzo,
jer če ti inače ime u crnu osvanuti!“

— J°j> — brate s Bogom — pozdravi mi Ženu i
djecu, — doviknuo mi brat Gabro i držeč se ukočeno,
potrčao nekoliko koraka napried i srušio se mrtav u
obližnju grabu. — Da li ga je ubio bilježnik ili žan¬
dari — tko bi znao? Tri kugle prosviraše njegovo
srce, pozelenio je, i u grabi izdahnuo dušu.

— Kad je u grabi mrtav ležao, okružila ga žan-
darska straža i nitko ciele noči nije smio da pristupi
k njemu. Kad je u jutro došla komisija, da ga pregleda,
našli su u grabi kraj njega veliku hrpu kamenja i ko¬
lača kratkih i dugih svake vrsti ....  Pometaše to
sve kraj ukočenog moga brata, zaogrnuše ga, kako bi
time opravdali svoje črno djelo, pa da pokažu svietu,

87

kako se je moj brat njima opirao, kako je bio na-
oružan, te kako su i oni morati sbog svoje obrane
upotriebiti oružje i njega usmrtiti.

— Moj brat umro je nedužno — pridometnu
plačljivo seljak, — ubiše ga nemilosrdni ljudi.
Ako če se oni pred zemaljskim sudom moči izvuči, to
pred božjim sigurno težko če proči. — — Neka im
Bog sudi i pravica Njegova!

— Da — sinoč — kako rekoh, — pokopaše moga
dobroga brata Gabru, progovori iznovice kroz suze.
Na sprovodu nišam mu bio, jer sam sapet u lancima
čamio u občinskom reštu. Što sam skrivio, sam ne
znam. —Moja če krivnja biti jedino valjdata: što sam
plakao za premilim svojim rodjenim pokojnim bratom?!

— Dok su nosili mog brata na groblje, žena mu
Magda ležala kod kuče u čitavom potoku suza i
težkom mukom rodila sina, čiji prvi plač bio je na-
mienjen nasilničkoj smrti preljubljenog, nikad nevidje-
nog otca.

Na ove rieči opet kan da mi se oči neobično za-
magliše, te se i nehotice sjetih pjesnika „Biedne Mare“,
— ko ji pjeva:

Blago onom, kom je sreča dala,

Najprije cvieče, a za cviečem plod —

Da za ljubav i za nadu živi,

Pa da umre, pogine za rod!

Uznička košta i darovani gulaš.

Poznato je, da po reštima siromačak čovjek —
bez znanca i prijatelja — više je gladan nego li sit. Uz¬
nička košta svuda vrlo je mršava, cesto neslana, a za
slabi želudac mnogo puta i odurna. Izkusio sam to i
u uzama sudbenog stola zagrebačkoga, dok sam jedan
dan, hotoniice zamienio svoju „finu koštu izvana“ sa
jednim prijateljem Seljakom, što je takodjer stradao u
iztražnom zatvoru sbog „ustanka i pobune“, te pre¬
revne ljubavi sprani magjarskog barjaka. — Ova za-
mjena bila je Seljaku skoro nepojatna, a neobično bilo
je to i uzničkim stražarima, a pogotovo i ostalim uzni-
cima. — Kad sam okusio čorbu, več mi je bilo dosta
njezinog mirisa, dok sam od grahkaše i jedva nekoliko
žlica progutao. — Nije mi medjutim bilo mnogo do
jela. U zatvoru bez svježeg zraka i dostatnog gibanja
ne ide čovjeku u slast ni najbiranija hrana. S toga se
i često dogodilo, — kako jur spomenuh, — da su od
mojih objeda i večera, — največi i najbolji dio užili
moji pošteni i plemeniti supatnici — seljaci. — Ja

89

sam se mnogo veselio, što sam dobrotom svojih prija¬
telja bio tako sretan, da sam stradalnicima u uzama
bio kadar i hranorn poslužiti.

Jednog dana, čini mi se baš u oči Spasova, za-
mjetio sam na licima nekih uznika iznenada i posebno
veselje, dok je gdjekoji od njih i malko cihknuo i kano
ponosito pogladio si bradu.

Vrata od moje čelije bjehu otvorena, pa kad po¬
gledali na hodnik, opazio sam, kako se sve sobice
redom otvaraju i kako se čuje ostri poziv tamničara:
„Karlovčani, Karlovčani!" Buduči, da su medj ovima
bili i drugi kažnjenici, valjalo je posebnim pozivom
svima dati na razumjevanje, tko imade pravo, kakono

kažu: na veliku žlicu.-Svagdje pred vratima sta-

jahu četiri momka sa dvirn „kastrolama“ (velike ba¬
krene posude), — dok je u svakoj bila i ovelika

„šefla“ ... Iz svake od pojedinih čelija doskakao bi
po koji Karlovčan, držeči- u šakama svoju običnu zem-
ljenu zdjelu, u koju bi se grabilo kašikom iz velike
posude.

— Gulaš, — gulaš, — ljudi — gulag —! uzvikao
se vragoljasto jedan od utamničenika. — Živila Hrvat-
ska! — Dobro je! Ipak se vidi, da nismo badava vi¬
kali „abzug“ — — — i:

„Udri, udri in der Štadt“ —-—

— Karlovčani su bili dečki, ponosio se drugi,
šteta samo, što mjesto razbijanja na kolodvoru nismo
radje upotriebili brezovu mast, ova bi bila najzdravija za
one, koji ne znadu, kako se jede hrvatski krušac, kako
se štuje hrvatska zemlja i kako se hrvatski govori.

— Šuti, pridometnuo treči, — doči če i za to
vrieme. Ako Bog da: još čemo se nači na junačkom
mejdanu — još makar i u krvavom okršaju. — Odu-

90

ševljeni i neustrašivi vojnik ustraje u boju i u naj-
večoj vatri i ne odriče se nade u pobjedu, a ni onda
kad umire.

„Pradjedovi boriti se znali,

Branit znali prava i pravice,

Zašto i mi borili se ne bi,

Zašto i mi ne bi branit znali
Naša prava i pravice stare ?“

Kako je bilo četiri sata poslie podne, začudili se
toj nenadanoj užini, kojom danas počastiše moje.su-
patnike. — Dobit če i rumenike, reče mi jedan od
stražara. Poslaše im Karlovčani evo gulaš, a i skoro
akov vina. —

Na mene je to vrlo ugodno djelovalo. — Bez toga
gulaša i vina mogli su Karlovčani ostati i živi i zdravi,
ali za siromašne patnike imaio je to mnogo uzvišenije
značenje. Opažamo nešto slična več i u svakdašnjem
saobračaju i družtvenom životu.

Kad n. pr. komu izraziš u kakovoj nevolji i
samo mali izraz sučuti, več si mu, — ako je plemenit
čovjek — više učinio, nego li da mu dadeš ne znam
kakovo odlikovanje. U drugu ruku, može li biti čovjeku,
koji sbog najuzvišenijih ideala, sbog sreče i blago¬
stanja otačbine — u tamnici čarni: ljepše priznanje i
ljepša plača, nego li kad oni, sto se na slobodi nalaze,
misle na nj i kad mu rna na koji način izkazuju svoje
simpatije i solidarnost s njegovim patnjama?! — To
čovjeka bodri, to ga uzdiže, to mu neda, da očaja
i da u težkom stradanju smalakše. — Dogadja se
obično, da:

„Lasno sviet zaboravlja,

Kad ga sreča prati;

Tko se brine što nevoljnik
U tamnici pati ?!“

91

Dok se moji vriedni prijatelji okriepiše gulašem,
nalijaše i svakome u zdjelicu i pol litre vina, pa tako
je zadovoljstvo bilo podpuno.

Kod blagovanja gulaša zapodjeli se i razni raz¬
govori, dok bi jedan primetnuo ovo a drugi ono, tako
da nije manjkalo i dosta zanimivih primjetaba. — Dvo¬
jica upustiše se u i obširniju razpravu o gulašu, koji —
kako je znano, — prigodom saborskih izbora igra na
nekim mjestima največu ulogu. Složiše se napokon u
torne: da je onaj izborni magjaronski gulaš izdajnički,
jer da svak, tko ga proguta, izdajstvom predaje tu-
djincu u ruke svoju domovinu; današnji nasuprot gulaš,
da je patnički, dok je od Hrvata darovan hrvatskim
žrtvama, koje gladom i stradanjem pate za premilu
i stradajuču hrvatsku otačbinu. — --

^ 'k

Pomislih u sebi: Bog bi dao, da što skorije ne-
stane iz Hrvatske magjaronskog, a i patničkog gulaša,
pa da Hrvat več jednom u svojoj sretnoj i slobodnoj
otačbini — sretan i Slobodan živi! Valja nama:

,,Za rod mili i slobodu svetu
Kraj učinit robovanju kletu.

Jer bolje je pasti i umrieti,

Neg’ sramotno u robstvu živjeti!“

U predvečerje Duhova.

Bilo je mirno predvečerje u oči Duhova. Nebo
obasulo se s miriadama zviezda, od kojih me mnoge
povdravljahu kroz okance moje uzničke sobice. Upiljih
svoj pogled gore spram titrajučih nebeških luči, pa
zametnuh s njima tajinstveni razgovor.

— Kažite mi zlatne zviezdice, što mi radi, o čem
snuje duša naroda moga? — Kažite mi: da 1’ se več
iz svoga groba digla ožaloščena Hrvatska moja? —
Je 1’ se svuda več probudiia hrvatska sviest? —
Zar da smo zbilja slabi, zar niesmo kadri, da na svome
svoji ostanemo? Hočemo li, da več jednom složno
otresemo sa sebe, težki jaram tudjinačkog gospodstva?

„Liepa moja otačbino draga,

Kol’ko svietu dade velikana,

Tvoja poviest, evangjelje patnje,

Junačkom je krvi izpisana."-

Hočeš li sada več jedared uskrsnuti ipak i ti na
nov život? — Hočeš li dobiti več jednom zasluženu
nagradu za neumrla i veličanstvena svoja djela? —

93 :

Na ove moje upite, kan da je čitavo nebeško
zvieždje uzdrhtalo, — a na lakim krilima, kan daje
odposlalo u moj samotni, patnički stan — angjela miro-
nosca, koj mi nosio čudesnu knjigu, omotanu zlatnom
trobojnicom i izpisanu krvlju i suzama hrvatskoga na¬
roda. — Stadoh knjigu prekretati list za listom i citati
slova znamenite vriednosti, kano:

- Ne gledajte Hrvati na broj neprijatelja svojih.
Bog če vam pomoči!

— Božjem priestolu — Hrvatska je najljepšim
uresom, dok je polumjesec Muhamedov potamnio je¬
drno, razbivši se o tvrda prša vjernih Hrvata . . .

— Krščanski mač Hrvata jedini je zator
osmanlijski.

— Hrvati lomili su kopija svoja, da sav sviet
očuvaju u vjernosti Kristovom križu.

— Bog je djela junačkih Hrvata pisao evo u ovu
knjigu vječnoga života i On jamči da Hrvatska nikada
propasti ne če! —

— Bog i Hrvati — dignut če Hrvatsku opet na nov,
samosvojni život.-

Na zadnjem listu znamenite ove knjige vječnoga
života, nadjoh još sliedeče utješljive rieči:

— Mnogo i mnogo izgubila si, predraga Hrvatsko
moja, od svoje stare veličine i od svojih svetih pra¬
vica, ali ti propasti nikada ne češ, jer duh i zasluge
praotaca tvojih bdiju nad toborn. —

— Zvuk sa javorovih gusala tvojih umnika i
pjesnika, — odjeknuv prosvietljenom Evropom — po-
činuo je u srcu božjem i diže k nebeškim višinama
stieg pobjede i uzkrsnuča narodnoga! — I žrtve da¬
našnje za to jamče — — — — — — — —

Zatvorih ovu predivnu knjigu i zamislih se u sveta
obečanja dana od Boga Hrvatima i u njoj sadržana.

94

— U mom snatrenju uzbunili me najednoč zvuci veličan-
stvenog glasa velikog zvona sa zvonika stolne crkve sv.
Kralja, što navještahu bielom Zagreb-gradu nastajuči
dan velikog krščanskog blagdana, kad je Duh sveti
sašao nad apostole i prosvietlio ih svojom svetom
milosti.

Dugo slušah romon milozvučnih titraja zvona u
ozbiljnom večernjem času. Činilo mi se, kan da se š
njime u jedan akord spajaju sve tužbe, svi vapaji i
uzdisaji hrvatskog naroda k milom Bogu svome. —
Pokleknuh i nehotice, te sklopljenih ruku zavapih:

— Svemoguči — vječni Bože, evo u težkim da¬
nima svakog stradanja, vjerni Hrvati Tvoji Tebe mole,
da staneš vladati svojom svemogučom desnicom, pa da
nam pomogneš svladati neprijatelje naše! — Učini,
Bože, kraj svakom stradanju u hrvatskoj zemlji; —
daj nam ono, što je za vječno i vremenito naše spa-
senje najpotrebitije!

Bože, blagi pogled na nas svrati,

Zvonimira prošlost nam povrati!

Kruh naš svagdašnji daj nam danas i odpusti
nam duge naše, — kako i mi odpuštamo dužnikom
svojim. Amen. —

Duhovi i tamnička služba božja.

Svanuo je prekrasan božji dan — veliki katolički
blagdan Duhova. U svim zagrebačkim crkvama zvonovi
nekim posebnim svečanim glasom pozivahu vjernike k
službi božjoj, dok seje naročito veliki zvon sv. Kralja
svojim sonornim tonom najviše izticao. — U stolnoj
crkvi obavlja se danas riedka svečanost, dok sam pre-
uzvišeni gospodin nadbiskup služi sjajnu svetu misu i
dieli više tisučam vjernika sakramenat sv. potvrde. O,
— koliko tuj veselje vlada medj malim potvrdjenicima!
Tko to može opisati? — To se ne da; to se samo
čutjeti može — — —

Gromoma zvonjava zvonova duboko je dirnula
dušu moju. — Sjetih se i ja sretnih časova, kad sam
pred 28 . godina primio sakramenat sv. potvrde; kad
me kao siromašnog djaka za svetčani čin pripravio ta-
danji sjemeništni duhovnik, a sadanji čazmanski ka¬
nonik i protonotar apostolski M. S- — Zlatni ovaj i
prebobri uzor svečenik bio mi i kumom kod firme.
Obdario me na taj dan triešnjama, finim objedom, lie-
pim sličicama, a kupio mi i pristalo odjelce. — Koliko
je od tog presretnog časa prohujilo nad glavom mojom

96

veselih i tužnih časova, toga izbrojiti nišam kadar. —
Znadem jedino to, da je tuge, bolesti, svakovrstnih
patnja i stradanja bilo mnogo i mnogo više od sretnog
uživanja, veselja i onoga, što u običnom životu zovu
„komoditet“. Vrhunac svemu tomu, kan da je i da¬
našnje moje stradanje u tamnici. Naš pjesnik rekao je:

„Sebe živa nosit viek za žrtvu,

Možda j’ teže, neg’ dat glavu mrtvu.“

Koliko je na torne istine, neka razmišlja svatko
tko hoče, a tko tomu ne vjeruje, neka kuša, pa če se
sam uvjeriti. —

U uzama kr. sudbenog stola zagrebačkoga, nalazi
se i jedna oveča soba u drugom spratu, što je opre-
dieljena za kučnu kapelicu. Onaj dan, kad mene do-
pratiše u uze, dogotavljao je — neki uznik — slikar:
dosta ukusnu slikariju stiena i samog žrtvenika, kome s
desne Strane metnuše sliku sv. Antuna Paduanskoga,
a s lieve moga patrona Sv. Ivana Nepomučkoga. Zašto
baš slikama ovih ugodnika božjih uresiše žrtvenik, ni¬
šam izpitivao. — Baš u tren, kad me stražari vodiše u
moju čeliju, dovršivao je slikar vrata, a tamničar, slie-
deč moju pratnju, izrazio mu želju, kako bi bilo liepo,
da metne i kakav nadpis na vrata, al’ tko bi znao, što
bi se pristojalo? — Shvatih, kan da moram odgovo¬
riti, te rekoh: „Blagoslovljen, tko ulazi u ime Go-

spodnje.“ — Drugi dan vidjeh te rieči gore, a tamničar
rekao mi: Evo več prvi vaš korak u ove črne dvore,
nosi trajnu uspomenu na vas.--

Kako je bilo prošlo več mnogo vremena, što mi
nije bilo moguče, da Bogu prikažem nekrvnu žrtvu,
zamolio sam pred par dana tamničara, da mi izposluje
dozvolu, kako bi barem na Duhove služio sv. misu.
Tamničar izgovarao se, da če to težko iči, jer da izvana

97

dolazi kapelan sv. Marka — služiti na veče svetke
raisu, pa da če i ovaj put valjda tako biti. Ja ipak
nišam odustao od svog zahtjeva, pa sam se i poseb-
nom molbom obratio na predsjedničtvo sudbenog stola.
Gospodin mi predsjednik poručio po tamničaru veliko¬
dušno, da sv. misu služiti mogu, ali da evangjelja či-
tati ne smijem, a još manje štogod govoriti. — Valjda
se je bojao, da ja kao »proglašeni buntovnik" ne bi i
medj reštantima podigao bune, ili možda kaki uznički
štrajk! ? Valjda su i dočuli, kako je poštovani prijatelj
i uznik Dr. P. predložio, da čemo se odreči jela i pila,
pa da tako dugo ne čemo ničesa okusiti, dok nam ne
predadu obtužbe .. . . Ja taj štrajk dakako nišam odo-
bravao, jer zašto da bi na čast magjarona još i u tam-
nici postio?!

Kad su moji dobri prijatelji saznali, da ču ja
glavom na Duhove obdržavati službu božju, nastalo
je medju njima neko posebno veselje. — Culi se pače
glasovi:

»Ljudi, ljudi, — veselite se — bude prava re-
štanska meša!?“

Ni sam ne znam, kako si drugovi moji izmoliše
dozvolu, da če kod mise pjevati, nu nekako me izne-
nadilo, kad sam rano u jutro na Duhove čuo u svoju
čeliju, kako se netko nedaleko vježba u pjevanju . . .
Razabirao sam poznate arije: »Marijo, svibnja kraljice",

— »Spasitelju dobri Isukrste" i »Marijo zviezdo mora".

— Valja znati da »kučni red" — pjevanje u tamnici
najstrože zabranjuje. Kako medjutim ni jedno pravilo
nije bez iznimke, tako se i od ove 10. točke kučnog
reda, na taj svečani dan popustilo. Moji „suborioci“
vježbahu se u pisarničkoj uzničkoj sobi u pjevanju.

U pol devet sati točno dopremiše uznički stražari
moje najnovije župljane u kapelicu. Svima i onako pri-

7

98

stup k službi božjoj nije bio dozvoljen.Bilo ih nešto preko
stotine. Skoro svi prisutni bjehu slojevi srednje druž-
tvene klase — „zločinci od inteligencije“ — ili kako
nas inače nazivahu tehničkim izrazom „demonstranti“.
— Službu božju počeh sa sazivom Duha svetoga, dok
mi asistirahu moji mladi prijatelji Š. i S. klerici zagre-
bačkog i djakovačkog sjemeništa. Prevriedni kolega i
župnik iz Slankamena K. T. sa mojim kapelanom Š.
obavljahu službu ceremonijara.

Kod svete mise uz uzničku stražu prisustvovahu
naš prvi poglavar gosp. tamničar; od strane kr. sud-
benog stola: velemožni gospodin Dr. B. sudbeni viečnik
i sudac iztražitelj; od strane kr. državnog odvjetničtva:
zamjenik državnog odvjetnika Dr. M.

Tamnička služba božja, tekla je u najljepšem
redu, dok je skladno pjevanje na osobiti način, uzve-
ličavalo sam sveti čin. — Poslie sv. mise, izmolih,
klečeč pred oltarom običajne propisane molitve, kojim
još dodah: „tri Očenaša i tri Zdrave Marije" za srečui
spas premile otačbine, te za ubijene i utamničene žrtve
vjernih Bogu Hrvata!

Svi prisutni pratili su tronutim glasom, na kolje-
nima i sklopljenih ruku molitvu moju, dok se je na
gdjekojem oku i zablieštila po koja biser suza, natop¬
ljena nezatomljivim čuvstvom svetog domoljublja. —
Jedna je samo osoba bila prisutna, kojoj moje
ponašanje ni u crkvi nije bilo po čudi, s toga se i
udaljila iz crkvice, jer nije mogla da podnaša težke

zračne atmosfere, u kojoj se nalazila.-Vriedni

pjevači dodadoše molitvi mojoj, još i sliedeču ganut-
ljivu Marijinu pjesmu:

„Marijo, Hrvati Tebe zovu,

Usliši im pjesmicu ovu;

99

Dom mili, ah — spasi posveti,

Hrvatska sva k Tebi da leti!“

Nakon svršene službe božje, razidjosmo se mirno
svaki k domu svom sa sladkim spomenom. Svak bio
je toga uvjerenja, da u uzama kr. sudbenog stola za-
grebačkoga još nikad tako svečane, baš u podpunom
smislu čisto uzničke svete mise bilo nije. — Ele,
Bogu budi hvala!

7 '

JUTRO U TAMNICI

Banket u uzama.

Čudno! — Zar ne? — Ipak istinito. Tko nevje-
ruje, neka čita.

Naš vriedni nadziratelj uza F. bio je na duhovski
ponedeljak osobito dobre volje. Prijatelji nekako ga
„natentaše“, da nas poslie objeda — protiv svakog
reda i zakona — pustio koje desetak u zajedničku
uzničku sobu broj 42.

— Danas, valjda nitko više ne če doči gore, da
inspicira. Neka bude! — Dat ču vas sve skupa, pase
malko proveselite. Molim samo tiho i mirno! — To
rekavši — zaškrinu vratima i ode.

Nadjosmo se zajedno urednik „Obzora“ P.; od-
vjetnik Dr. Š. i Dr. P.; književnik i novinar S. R.;
svršeni pravnik i bosanski Hrvat E. sa pravnikom L.;
trgovac K. i slušatelj trgovačke škole M.; veleposjed-
nik iz Velike Gorice B.; posjednik i obrtnik iz Kusto-
šije kraj Zagreba F.; župnik iz Slankamena K. T.; klerik
nadb. sjemeništa Š.; tri seljaka iz Zaprešiča i moja
malenkost. — Tako birano družtvo iz svih slojeva na¬
roda — moram iskreno reči — riedko se gdje i na
slobodi sastane. — Kako nismo imali stolaca ni po-
kučtva, namjestismo se svaki, gdje je tko zahvatio. Mene

102

— zapalo je častno mjesto na slamnjači kraj zida,
kamo se svalih, kako sam bio dug i širok, samo da
ne smetam.

Posred sobice namjestismo uznički stolic, na
komu uz dvie čaše kriesilo se i više oka vina, što .nam
za svečane duhovske blagdane poslaše razni rodjaci,
prijatelji i domoljubi izvana.

Kako je u broju uze 42. bio stan prisilno iznaj-
mljen pravniku Zdravku L. i trgovcu K., pozdravio nas
najprije kuče domačina pravnik L. punom časom do¬
brodošlice i imenovao ravnatelja stola, odnosno pred-
sjedateljem banketa, odličnog domoljuba Stjepana R.

— Ovo je imenovanje bilo primito jednoglasno i po-

pračeno oduševljenim živio: Živio! . . . Dakako „tiho
i mirno", kako je to gazda želio?-

Gospodin R. zahvaliv se na imenovanju, zače u
svom govoru izticati, kako ga veseli, što je kao pa¬
tentirani uznik doživio tako riedku sreču, da ga danas
u uzama okružuju toli odlični članovi „buduče hrvatske
narodne večine". — Političke tamnice u Hrvatskoj —
dokrajči, — danas su temelj, na kome se diže sjajna
kuča sretnije budučnosti našega naroda i hrvatske
otačbine. — Umne njegove rieči popratiše svi prisutni
liepom i starorn ilirskom pjesmom:

.Prosto — zrakom ptica leti,

Proštom gorom zvier prolazi;

A ja da se lanci speti
Dam tudjincu, da me gazi! ?

Tko ne voli umriet prije,

U tom naša krv ne vrije!“ — —

Kad je vriedni predsjedatelj iza toga nazdravio
mojoj osobi, podigoše me oduševljeni prijatelji s moga
ležaja u vis, te me izazvaše, da im i ja prosborim ne¬
koliko srdačnih rieči . . . U koliko se sječarn, moj se

103

govor osnivao na izreci božanskog Spasitelja, što no
ju reče, odilazeči od učenika svojih, da ih obodri, a
što glasi: „Neka se ne plaši srce vaše i neka se ne
boji/ (Sveti Ivan glava 13. redak 27.) — Krist Go-
spodin znao je, što čeka vjerne mu učenike: progon-
stvo, prezir, kazne, tamnice i smrt, a sve to zato, jer
propoviedahu ljubav, istinu i pravicu. Tako i mi Hrvati,
vjerni nauči Spasiteljevoj, otvoreno i iskreno izpovje-
dasmo vazda svetu svoju krščansku vjeru i krv lievasmo
največma za druge, spremni svagda na smrt, na priegor,
na požrtvovnost. — Hrvati bjehu od vajkada u boju
lavovi, a u miru janjci. — Nebeški Učitelj, kad je
svojim učenicima na Duhove poslao svetog Duha,
utješitelja i jačitelja, učinio je od njih junake, kojih ni
osude, ni zatvori, ni ista smrt nije smela u borbi za
istinu i pravicu ....  Budimo i ostanimo i mi Hrvati
vjerni učenici Kristovi; neka medju nama vlada: duh
samozataje, požrtvovnosti,' pravice i istine, jer mi smo
u pravu, pa se srce naše neka ne plaši; neka se ne
boji. — Nikakove žrtve nisu preskupe, kad se tiču
slobode, budučnosti i časti Hrvatske naše. — Valja da
nam pred očima za uvieke lebde rieči pjesnika Miro-
ljuba, što glase:

„Zalud se zavist toliko trudi,

Hrabrost da čupa iz naše grudi;

Mi stalni samo u borbi stojmo.

Osvete, prietnje, mi se nebojmo.

Cilj neka nam bude: zlatna sloboda
Našega roda.“

Na ove rieči nastalo je živo oduševljenje, koje
našlo jednoglasni „piano“ odjek — u poznatoj, veli-

čajnoj pjesmi: „Oj Ti vilo Velebita 11 -

Da se malko odmorimo, počeše prijatelji razprav¬
ljati i neke dnevne političke dogodjaje, od kojih došlo

104

do osobito ostre debate zlo - sretno srbsko i hrvatsko
pitanje. Prijatelj S. R. začeo živo zastupati slogu sa
bračom, što se zovu Srbima u Hrvatskoj, dok je vriedni
pravnik E. značajno i uporno tvrdio, da sa takovim
ljudima ne može nikada biti iskrene sloge, jer da se je
več sto put ta sloga pokušala, a brača ju svagda pod
raznim izlikama razbiše. — Poštovani veleposjednik
B, ozbiljno je uzdisao za onim vremenima, kad se u
Hrvatskoj nije izticalo srbstvo, več kad je svima složno
lebdio pred očima spas otačbine, kako n. pr. godine
1848. — Najnesretniji je onaj momenat u Hrvatskoj
reče: kad nas neprijatelji patentom zakona razdvojiše
u dva naroda, dok fanatizovani popovi taj kobni udarac
preko crkve unesoše medj narod. I danas imade mnogo
seljaka, kojijoš nepokvareni iztiču s ponosom: „Mi smo

Hrvati pravoslavne vjere.“-Neki opet reči če:

„Ja sam Hrvat — srbske vjere.“-Mješa se

vjerski pojam sa imenom tudjinske narodnosti, a sve
na štetu jedne nam majke Hrvatske, čija je kolievka i
svima nama zajednički grob. Zar več, kad se vjera
imenuje po narodnosti, ne bi bilo najprirodnije, da se
brača zovu: Hrvatima — hrvatsko-pravoslavne vjere!

— Al da — stara je to pjesma i želja tek idealnih
duša. — —■

Na sve opazke poštovanih prijatelja, složismo se
napokon svi u torne, kako bi brača, što se vole zvati
Srbima — ipak več jednom morala pregledati i barern
prigrliti hrvatsku državnu ideju, te s Hrvatima katoličke
vjere, raditi triezno i požrtvovno, oko uzkrišenja starih
hrvatskih pravica, oko sreče i boljitka svoje domovine

— protiv nasilja tudjinačkoga. — Do danas toga na
žalost mnogo opazili nismo. Možda na papiru i u
sladkim riečima, ali ne u djelu. — Bože daj, da se i u
torne što skorije pokrene na bolje, jer jedino u za-

105

jedničkom i požrtvovnom radu, leži uskrsnuče Hrvatske.
Ne če Srbin Hrvatu smetati, a niti Hrvat Srbinu, samo
kad če obojica raditi za Hrvatsku. Lako onda za ime.
Poklonit čemo se i jednomu i drugomu. Inače nema
smisla ni hrvatstvo, a kamo li srbstvo. Mislim, nista
nas toliko ne dieli, koliko pomanjkanje iskrene sloge
i djelotvorne domovinske ljubavi. — Ako če Hrvati
graditi Hrvatsku, a Srbi Magyarorszag, — onda se za
takove Srbe nitko triezan razložno zagrijavati ne može.
Majka domovina sve nas na istim grudima odhranila
i sve nas istom materinskom pjesmom tetošila. — Kad
več ne čemo svi biti njezina zakonita d.jeca i Hrvati,
to budimo barem svi bez razlike — branitelji njezinog
života i zajedničke sreče. Priključujem se s toga i ovdje
podpuno riečima pjesnika Despota:

Daj, o Bože, da nas sveta

Digne sloga bratska,

Da uskrsnupjesmu pjevne

Majka nam Hrvatska !

Da se jednolični razgovor i razprave prekinu,
uzeo je rieč vriedni naš „suborioc“ odvjetnik Dr. S. —
Zahvalnim riečima ocrtao je u ovim burnim dnevima
zamjerne simpatije gotovo svekolike Evrope spram nas
Hrvata, navlastito iskrenu sučut jednokrvne naše brače
iz Dalmacije i Slovenije. — Liepo je iztaknuo, kako je
hrvatsko pitanje, uslied burnih dogodjaja u Hrvatskoj,
postalo evropejskim. U ovim dnevima, kako još nikada
prije, pokazala se manifestacija brače Dalmatinaca za
sjedinjenje, i sučustvovanje s materom zemljom u
najsjajnijem svjetlu. — Gotovo nije bilo ni najmanjeg
seoca u Dalmaciji, a ni najprostijeg čovjeka, koji ne
bi bio pokazao, kako je upravo nuždno, da se svi sje-
dinimo u jedno kolo, pa da se zajednički otresemo
ljutih svojih neprijatelja.

106

Što se tiče brade Siovenaca, oni su ovom sgodom
zadužili Hrvate trajnom i neuvelom zahvalnošču. To¬
liko iskrene ljubavi i sučuti težko se nadje i medj ro-
djenom bračom. — ■— Planinski Hrvati očito osječaju,
da je hrvatsko državno pravo jedino zdravi temelj, na
kome valja i njima graditi velebno zdanje budučnosti
svoje, ako hoče, da se u grdnom teutonskom zagrljaju
ne udave. — — Slava i živjeli Slovenci! — Ovaj naš
jednoglasni poklik odbio se o debele i tmurne uz-
ničke stiene.

Još je vriedni govornik iztaknuo braču našu sa
slavenskog sjevera — ponosite Čehe, što na pre¬
mnogim mjestima sazivahu metinge i sastanke,
samo da odsude krvoločtva počinjana u Hrvatskoj i
da izkažu brači na jugu svoju neograničenu ljubav.
— S time spojio je govornik vješto i sjajne izkaze
ljubavi brače Rusa i vriedne supatničke brače naše
Poljaka, što dnevno u svim svojim novinama — bez
razlike — posvečuju čitave vjerne uvodne članke o
nemilim odnošajima i patnjama u Hrvatskoj. — —

Dolični izkazi harnosti i nas utamničenih Hrvata
spram odlične i premile sveukupne naše brače Sla-
vena, razplinuše se napokon u milozvučnim glasovima
liepe slovenske pjesme: »Slovenec in Hrvat“. — —

Pjesma ova bila je popračena svesrdnim aplauzom i
poklici: Živili Slovenci, Češi, Rusi i Poljaci! — Živili
Hrvati!!!

Još se napose sjetismo ponositih naših Hrvatica,
koje se u ovim sudbonosnim dnevima tako visoko di-
goše, da su ne samo davale očitog izražaja svoje
žarke domovinske ljubavi na sve moguče načine, več
se dapače i uznieše tako daleko, da se i one dadoše
„za Hrvatsku" bacat u tamnice i mučiti žedjom i gla¬
dom. — Zaista takova zemlja, gdje su i kčeri njezine

107

zadojene žarkim otačbeničtvom i pripravne za domo-
vinu stradati, nikada i nikada propasti ne če i ne
može. —

Težko mi je ovdje potanje razlagati još i birane
rieči, što ih je vriedni moj kolega i župnik T. namie-
nio prvim staležima u domovini, a to su srednja klasa
ljudi, vriedni naši obrtnici i najniža klasa ljudi, pre-
vriedni naši i mukotrpni seljaci ....  Liepo reče: ju-
načtvo i neustrašivost naših poštenih seljaka, postalo

je ovih dana vriedno svakog udivljenja.-Dok

hrvatski seljak ne uzmiče, več pred jakom oružanom
šilom goloruk stoji i razgaljuje prša svoja uz rieči:
„Evo pucaj, — ja se taneta i smrti ne bojim, moje

hrvatsko srce nije plaho,"-dok seljak ovako

govori, te kao junak — kupajuči se u svojoj vlastitoj krvi,
pada na tle, znak je podpune narodne snage i narod-
njeg života. — — Sreča domovine počiva na sreči
i blagostanju njezinih sinova. Svi slojevi u Hrvatskoj
treba da požrtvovno prionu uz žilavi rad oko uzkri-
šenja stare narodne slave i starih pravica svojih! —

„Složno i hrabro boriti se nama,

Za naša sveta narodna prava,

Sinuti mora i naša slava
Vrieme je, sunce da grane vede
Hrvatske, narodne naše srede!"

Na ove zanosne rieči digosmo se svi na noge
lagane i zapjevasmo oduševljeno našu ponositi! hrvat-

sku himnu: „Liepa naša domovina!"-

Poslie toga još neko vrieme razgovarasmo, dok
nas je i vriedni bosanski Hrvat E. počastio finom crnom
kavom, što ju je svario u svom ukusnom samovaru.

* * *

108

Bilo se več primaknulo tri sata, kad se je naš
dobri nadziratelj uza F. — odključav vrata, — po-
kazao na pragu i završio naš banket pozivom, da se
razidjemo: „svak svojoj kuči“. — Ipak još prije, nego
se razstadosmo, saobčio nam, kako su danas i jučer
bile u gradu silne demonstracije, dok razbijeni prozori
na magjaronskim kučama i na „Ailamvašutaku“, — di-
goše uz redarstvo i oružničtvo i čitavu zagrebačku
posadu, zajedno s domobrancima i topnicima. Uz po-
klik: Živio Zagreb! — razidjosmo se prema komandi
našega gazde: „svaki k svojoj kuči“ sa doživotnom
uspomenom na velezanimivi i vrlo originalni banket u
uzama kr. sudbenog stola zagrebačkoga.

-S'*'*—

Naše uzničko poglavarstvo.

Kučni red — izvješen na stieni — svake uzničke
čelije, točka 2. glasio je:

„Kažnjenici i iztraženici imadu susretati sa što-
vanjem tamničara, uzah nadziratelja i stražare, te bez-
uvjetno posluhnuti zapoviedi ovih svojih poglavara. 11

Mojim se nekim prijateljima nisu svidjale rieči
„ovih svojih poglavara“. Jedva da im je išlo u
glavu, kako može jedan prostak, koji nije nikake škole
učio, — a sa plačom od 30 kruna mjesečno, — biti
poglavarom doktorima filozofije i prava, svečenicima i
književnicima, koji sav svoj viek posvečuju nauči i
prosvjeti zemlje i naroda, dok u tamnici tek stradaju
sbog najuzvišenijih domovinskih ideala. — — Meni se
taj naslov nasuprot — makar od nužde, — dosta svi-
djao, pa sam i sbilja uvieke sretao „svoje poglavare 11
s največim postavanjem, dok bi im klobuk skinuo več
iz daleka, čim bi kojega „od gospode 11  — bilo u
hodniku, bilo na dvorištu ili ma gdje opazio. Valja mi
primjetiti, da je baš s toga i mene vriedno poglavarstvo
svuda s počitanjem i najobzirnije susretalo. — Uvieke
ostaje istinita ona: „Ako hočeš, da drugi tebe štuje,
postu j i ti njega. 11

110

Največi poglavar za reštanta u svim kolikim
uzama je bez svake sumnje tamničar, dok se na njega
imadu uvieke obračati kažnjenici i iztraženici s molbama,
upiti i pritužbama. „Oni, koji to žele učiniti, imadu svoje
namjere prijaviti nadziratelju uza, koji vrši dnevnu
službu." Tako je glasio § 3. — Kod tamničara se na-
laze i poliranjem novci svakog pojedinog uznika, ako
ih imade, dok njemu valja da očituje i svaki svoje
potrebe, a on prema uvidjavnosti molbi ili udovolji, ili
ju jednostavno bez svake apelacije odbije. — Pred
tamničarem obavljaju se cesto i audiencije ili tako
zvani razgovori sa prijateljima i rodjacima, kad ove
kojemu od istraženika ili kažnjenika sudac dozvoli. On
mora svaku rieč čuti, sto tko s kime razgovara, pa ako
bi se razgovor navrtao ma u čemu na iztražni čin ili
kazan, tamničar ga s mjesta prekine. Ako, koji od utam-
ničenika pokaže bilo u čemu kakovu neposlušnost ili
prkos, može ga tamničar i kazniti postom; posve tam-
nim zatvorom u samici, pače gledao sam, gdje kovači
na zapovied tamničarevu, četvoricu okivaše u okove
samo zato, što nisu htjeli da posluhnu zapovied nad-
ziratelja uza, pa da izmiene slamu u svojim slamnja-
čama. — Ako je i kazna odredjena tamničarem za ne-
poslušnike bila malo oštra, to ipak kao prokušani
zločinci bjehu več na verige naučeni, s toga i posve
ravnodušno pružahu svoje noge kovaču na nakovalo
— da ih zakuje.

Naš tamničar bio je inače čovjek vrlo uljudan i
dosta susretljiv. — Uzrasta bio prilično krupna i ovi-
soka, lice mu bilo bliedoliko, okruglo i otmeno, oči
bistre, dok bi mu več progrušali brčiči odavali neku
posebnu umiljatost. — Redovito se oblačio u široke
biele hlače, nosio bluzu na vojničku, dok se na njoj
pod vratom blieštile sa svake Strane po jedna zlatna

111

rozeta. Kad bi još pripasao dugačku sablju i glavu
pokrio oficirskom kapom, jedva da si mu mogao i
medj samim častnicima u Zagrebu nači premca. Jedino
hod, kan da mu bio malo nespretan, dok se hodajuč
nagibao, kao da poplesuje. Meni je bilo dozvoljeno
šetati svaki dan uzničkim dvorištem od 10 do 11 sati
prije podne, no obično sam našao uvieke i poslie
podne kakovu izliku, da posjetim tamničara. Sad sam
trebao papir, sad marke, sad prašak za zube, sad sa-
pun, sad bi se našlo ovo, sad opet ono pitanje. Tom
sgodom bi svagda i zaostao u dvorištu po koji sat na
šetnji, gdje sam se imao i prilike sa nekim svojim su-
drugovima i malko porazgovoriti. — Tamničar opažao
je očito moju politiku, ali mi nije nikada ni rieči nista
progovorio. Kad sam mu pače jednom rekao, da mi
neka oprosti, što možda i preodviše kršim zakone kuč-
noga reda, nasmiešio mi se i rekao: „Ta nismo valjda
u Tatarskoj, znam ja s kime imadem posla. — Meni
je osobita čast, kad vam mogu učiniti i najmanju

uslugu.“ —-Kadkada pače, kad me je gledao

uslied bezsanice bolna i blieda, vrlo me sažaljivao i
vidio sam očito, da je sa mnom u svakoj sgodi i ne-
sgodi dosta sučustvovao.

Prvi tamničarevi doglavnici bijahu nadziratelji
uza, a njihovi posrednici: uznički stražari. — Kako se
razabire iz jasnog slova zakona, spadali su i ovi u
naše poglavarstvo. Prizemno i u svakom spratu bijaše
nadziratelj uza po jedan. — U svemu trojica. —
Njihov je glavni posao paziti, da uznici vrše kučni
red, da paze na čistoču, da se pristojno vla-
daju, da se ne prepiru i da ne prave nigdje,
ni u čemu kakovu štetu ili galamu. Oružje su im
ključevi, što ih cieli dan premeču iz ruke u ruku, iz
brave u bravu. — Prema njihovoj naobrazbi, — koja

112

baš nije osobita, — ovisilo je i njihovo ponašanje
spram svakoga pojedinog uznika. Občenito se je sma¬
tralo, da je nadziratelj uza u drugom spratu bio naj-
bolji, najobzirniji i nešto inteligentniji, dok je držao i
svoje: „Narodne novine“. O njem baš s toga pripo-
viedat ču napose u sliedečoj crtici.

Najgori bio je „onaj dolje“ — prizemno. — Bilo
mu več kakovih šestdeset godina. Prava nakaza od
čovjeka. Bio gurav, šepav, škiljav, šmudav, ali uz to
sve „pravi gjavo“, kako ga najviše nazivahu. Pričaju,
da mu je oko ozliedio neki kažnjenik iglom u zatvoru,
kad se je kroz Škulje onamo nagledavao. Koga bi ovaj
dobio pod svoj ključ, tomu jao i naopako. Prizemlje
bilo mu je na službu dodieljeno s toga, jer uslied
stanovite bolesti nije mogao, da se penje stubama.
Kako je uvieke bio dolje, palo mu i mnogo toga u
oči i uši, što inače oni gore ni vidjeli, ni čuli nisu. —
Od naravi bio zagrižljiv, s toga bi i tužio i klevetao
pred tamničarem svaki dan svoje kolege, stražare, pače
i iste uznike. — Baš nitko živ nije mogao, da ga trpi
i podnosi, s toga su ga — uz napomenuti jur naziv —
zvali obično još: „onaj crni,“ — „ona stara krepana
vlašina,“ a bilo je i inih počastnih imena na pretek.
— Kako su uze sudbenog stola, graničile sa zatvori
zagrebačke policije, gdje je u onim burnim dnevima
bilo takodjer sve prenapunjeno, odpremahu istraženike
i kažnjenike i k sudbenom stolu na čuvanje „onomu
dolje“.—Došlo mu pod ključeve i šest naših odličnih
Hrvatica — gradjanskih zagrebačkih kčeri, — što sbog
demonstracija bijahu policijom osudjene na osam dana
zatvora i uz post još na najgoru uzničku hranu. Htjeli
smo mi gore, da plemenitim supatnicama dnevice stra¬
danje olakotimo, pa da im dadne svaki nešto od svoga
biranijeg jela. — Dozvolio nam i tamničar, da im po

113

volji svaki dan što sakupimo i predamo, ali pored
svega toga tek samo jedanput uspjelo nam ovo djelo
milosrdja provesti, dok smo morali kašnje od svega
odustati, jer se „onaj crni“ odlučno uzprotivio, pa za-
prietio i istomu tamničaru.

Mnogo je bolji bio nadziratelj uza u prvom spratu.
Zvali smo ga obično „naš Fiihrer". Nosio jeiposebnu
stražarsku uniformu, a pod vratom imao i sa svake
strane i po tri biele zviezde. Brojio je, kojih trideset i
pet godina, imao svoju familiju, a stanovao je u sud-
benoj zgradi. — Ovaj donašao bi u drugi sprat koje-
kake novosti od svojih podanika, naših vriednih prija¬
telja, što stajahu pod njegovom komandom, a providjao
nas skoro i sa svim zagrebačkim dnevnicima. Zažmirio
je dosti puta sad na ovo, sad na ono, dok nije htio,
da baš posvuda zadire svoj nos, gdje bi možda po
svojim propisima bio i dužan . . . Shvačao je dobro
svoju poziciju. Obavljajuči službu u srednjim odajama
sudbene zgrade, očito je opažao, da je srednji put
zlatan, pa da je najbolje — držeč se zlatne sredine —
ne biti svakom loncu zaklopcem.

Najnižja vrst naših poglavara, bjehu uznički stra-
žari. Ove napose i potanje opisivati, što sbog njihovog
obilja, što sbog njihovih raznih manira i čudi gotovo
nije mi moguče. Njihova služba bila je u glavnom:
stražiti nas u danu i u noči. Pod puškom u danu na
dvorištu, a uz pušku pod samokresom i sabljom u
noči na hodniku. Inače donašahu nam prema tamniča-
revom nalogu, izvana ono, što bi koji od nas potre-
bovao, dok su nas vodili i na uzničke šetnje u dvo-
rište, k službi božjoj u kučnu kapelicu, na razgovore
pred tamničara, na preslušanje pred iztražne sudce,
napokon i na sudbene razprave.

* * ❖

8

114

Mislim, da sam u dosta jasnim črtama označio
svestrano obilježje „našeg uzničkog poglavarstva", dok
se po gdjekoji prilog može k tomu primetnuti i iz
ostale gradje, štosenalazi pokupljena u nazočnoj knjiži.
— Uzrok zašto sam progovorio i o »uzničkom pogla¬
varstvu" leži u torne, što želim, da sviet sazna, kako
duševno Slobodan čovjek u robstvu trpi i komu sve
mora da se klanja.

Duhan u čorbi.

Svaki dan več oko pet sati rano našao se na
uzničkom hodniku u drugom spratu, dok bi u šest u
večer redovito odilazio. Svaku treču večer u osam sati
točno vračao bi se opet natrag, da obavlja i uzničku
nočnu inspekciju, što bi' svaku treču noč padala u
njegovu službu. Svak je govorio: „Naš Frančič ipak duša
je od čovjeka, vidi se, da nosi u sebi pošteno hrvat-
sko srce i da znade čutjeti sa narodom svojim". Ovaj
komplimenat vrlo bi mu laskao, dok bi se na ove rieči
s ponosom nasmiešio, te pogladiv si riedke sive brčiče
dodao:

— Nadziratelja uza Frančiča, dugo če se i dugo
i po mojoj smrti ovaj sud spominjati, da nišam bio
Hrvat, bio bi više od siromašnog „Beschliesera“ sa
60 kruna mjesečne plače. — Prepatio sam več
dosta. Bogu budi hvala, sad mi valja i ovu
gorku koru kruha čuvati. Zla su vremena. Čo¬
vjeka Hrvata bi i živa u zemlju zakopali.-Na

ove rieči obično bi uzdahnuo i mašuč ključevima u
ruci, posadio bi se kraj svog stoliča usred hodnika i
zagledao sekrozprozor u daleku plavetnu nebesku ve-

drinu.-Bit če, da je bio več prevalio i petdeset

8 *

116

i petu godinu života, dok su mu težka ljeta jamačno
ostavila i biljege svoje prošlosti. Bio je čovjek srednje
veličine, blieda i upala lica, sjede kose, smedjih obrva,
pod kojima kriesile se žive oči, na kojima mogao si
čitati neku ozbiljnost i strogost, a ujedno i dobrotu i
blagost srca. — Kad bi uzbiesnio, mislio biš, da če
sve porušiti i sve potuči, a kad se primirio, ne možeš
si boljega čovjeka od njega ni pomisliti. —■ Najviše
razljutila bi ga mladjarija, a pogotovo gospoda juriste,
koji bi znali često njegovu dobrotu izrabiti u svoje

sebične svrhe.-Al’ zato ih „stari“ nije ni štedio,

dok nasuprot opet ni oni nisu se na njegove psovke
ni najmanje obazirali, več bi kadkada i onako boso¬
nogi u košuljama i gačama oko njega hodnikom i
poplesali, da se je stari od smieha sve i za trbuh
hvatao. —

— Najgore s „telegencijom“ — pismenima, tomu
je težko na kraj doči. Radje deset pravih lopova, nego
jednoga ovakovoga. Još ču izgubiti kruh. — Ako tam-
ničar sazna, da je koji sto prešvercao ili me prevario,
eto me kuhana i frigana. — Da, da, znam ja sve nji¬
hove muhe, ali tko bi tolike nadmudrio? — — Učeni
ljudi, pa učeni! — — Ta nekoji su mudriji i od

samog predsjednika sudbenog stola . . . Popovi, ad¬
vokati, doktori, novinari, knjižari, juriste, filozofi, soci-
jaliste i nihiliste, sami — puntari — mudrijaši. —
Siplju paragrafe, kao iz rakava, a i s čistoga papira
čitaju i ono, što na njemu još niKada ni pisalo nije.

—-A joj, — joj, — mudre i prefrigane glavice,

tko ih sve ovamo na moju nesreču pokupio?!-

Ovako šetajuč hodnikom, razgovarao je kadkada
„stari“ glasno sam sobom, kad je pozatvarao sveko-
like čelije i kad bi bio gdje opazio kakvu neurednost
ili doživio kakovu neugodnost.

117

Kad je bilo sve priključano, diralo ga osobito
neugodno, ako je gdje načuo kakovo pjevuckanje ili
fičukanje. Obašao je tada sva vrata i nalukivao se
luknjama, ne bi li gdje zapazio krivca, a kad bi ga
slučajno našao, nasmiešio bi se i kano šaljivo do-
viknuo:

— Vidim, vidim, čujem, — samo kad je on pod
ključem — dosta je! — To je taj ptič — fini — fini

— u gajbi je, pak još fučka-—

Joj, — joj, — ljudi, doviknuo bi na to glasnije,

— da je odjeknulo na razumievanje svim čelijama —:
več ste tak dugo ovde, pa još ne znate, da „kučni
red“ — fučkanje zabranjuje. — — Na to se obično
opet primirio, dok bi u sebi samo glasno mrmljao:

— Čekaj, čekaj, riešit ču se ja tebe. — Dat ču

ja tebe „onomu dolje“ —_-Mislit češ ti onda na

Frančiča. — Znat češ, što vriedi čovjek. — Neka —
neka, — metnut češ ti sviralu za pojas. — Presjest
če tebi fučkanje, kad če „onaj dolje“ tebi soliti pamet i
dieliti menažu! — Svoj monolog završio bi obično rie-
čima: „lopovi, lopovi, fakinaža, fakinaža."

Kad se je primaknulo podne ili večer imao je
naš stari najviše brige. Valjalo mu sada pregledavati sve
košare i „cekere“, gdje se pojedincima nosila košta iz
vana, a opet i prazne, kad se vračali natrag. Bio to
posao vrlo škakljiv. Moglo se i uz največu njegovu
pazljivost komu ipak uvuči kakovo pismo ili čedulja,
šibice, duhan, novac ili što slična. — A što onda? —
Mogao bi se tamničar, kojom sgodom našaliti, te doči
gore pretraživati žepove i nači kakov „corpus delicti
Tko bi bio onda tomu kriv? Nitko, več udrrsamo po
Frančiču i tako bi ovaj jadnik, — kakono kažu, mo-
rao uvieke nositi glavu u torbi.

118

Jedno podne desio se vrlo zanimiv slučaj. No¬
sili objed za objedom, dok bi naš Frančič vadio ža¬
bcu za šalicom, pretraživao ubruse, tanjure i zamote,

ne bi li gdje natrefio na kakovu „ciganiju“. —-

Lov mu ovaj put bio vrlo unosan, dok je nakupio i
listova, duhana, papiriča, a i koječesa. Čim bi zapazio
kakovo pismo, odmah bi ga poderao i bacio kroz
prozor. — Ipak danas, kan da je bilo i toga previse,
— pa nije ni čudo, što se od nekog biesa grizao za
usta i što je provalio u dosele još nečuvene i ne-
obične kletve. — — Bilo je tuj i basamiranja sve u
šestnaest ....

— Lopovi, morali bi znati, da je tuj rest, tu ni j’
kafana . . . Donio vas Bog ili gjavo u ovu tatsku
kuču! — — Ja vam ne znam računa, ni zakona, ni

reda! — —

Dok je naš prijan ovako i još gore bjesnio, došla
na red i posljednja košara pravnika Jankoviča.

— E, — ovo je mudrijaš . . . Fin, fin, od svih
najprefriganiji. Več me je i tamničar upozorio, da na
njega dobro pripazim. — Hoče piti i pušiti, a ima
rieči ko šipak koštica! Baš fajn — kerlec . . . Takovi
su najgori. — Ali — čekaj, čekaj!

— Čuj — Stojane! — Idi dolje u kuhinju, pa do-
nesi jednu vilicu, doviknuo Frančič prisutnom stražaru,
koji je njegovom nalogu s mjesta odovoljio.

Medjutinr razložio je stari sva jela stoličem, a
kad je Stojan donesao viljušku, počeo je š njome
redom prebadati najprije „melšpajs“, onda pečenku i
„cušpajs“, a naposljed žabo i u čorbu.

— He, he, — nacerio se lukavo ....  Ovdje je
baš nešto tvrdoga . . . Sad čemo ju izvuči! — Bit če
to mastna ribica . . . Gle, gle, — kako se neda. —
Idi dolje, donesi još i tanjur . . . Izlijat čemo, da vi-

119

dimo, što se to u čorbi kupa. — Da, da, — bit če to
nešto finoga! — Mudrijaši, mudrijaši, ako ste vi pa¬
metni, ni Frančič baš nije ludov. — Sad čemo na vi-
djeti vaše špekulacije! —

Kad je Stojan donio tanjur, izlijao stari svu čorbu
u jedan mah, a da nije jadnik ni mislio, kako je šalica
od tanjura veča, pa da če čorbom nakvasiti i dobar dio
hodnika, a borme i svoje fine hlače . . . Došlo djelo
na vidjelo! — Izvalio se sa čorbom u tanjur i dosta
oveliki paketič — omotan pergamenom i ovezan

špagom. Bio u njemu paklič bosanskog duhana.-

— Nesreče, nesreče, lopovi, — začeo stari la-
mentirati, — pri čem brisao si svoje, čorbom polivene
čakšire . . . Vidi, vidi, — tko bi si mislio, kako faki-

naža hoče švercati?-Več sam dosta star, ali još

nikada nišam čuo ni vidio, da tko meče duhan u čorbu.

Uzničke šetnje.

Prema broju uznika, odredjene su ili za pojedinca,
ili za stanovite skupine i tako zvane dnevne uzničke
šetnje, što se diele prema vremenu od sedam sati u
jutro —do pet poslie podne. Budučdaje u zagrebačkim
uzama za vrieme mog iztražnog zatvora bilo do tri
stotine kažnjenika i iztraženika, bile su s toga i naše
redovite šetnje vrlo umjerene. — Ako se još uvaži, da
je sukrivcima najstrože zabranjen medjusobni sastanak,
onda je jasno, kako se težko ono nekoliko dnevnih
sati dade porazdieliti medj tolike ljude.

Da tko uzničke šetnje ne smatra možda za kakav
luksus, raztumačitču u čemu se sastoje. Ne misli, po-
štovani čitatelju, da se uznici seču: Zrinjevcem, Tuš-
kancem ili Maksimiram. — Prostor za šetnje je uz-
ničko dvorište, od sedam koračaja širine, a 30 duljine.
S jedne i druge Strane strše u vis visoke zidine, dok
nad njima možeš vidjeti samo mrvičak plavetnog neba.
— Ovdje ne bi ni čovjek znao, koje jo doba godišta i
da imade u prirodi kakova zelen, da nije slučajno
neka dobra ruka, — pred kojih desetak godina —
posadila u uglu dvorišta jedno kestenovo stablo, što
se tuj zelenilo, kao simbol nade nesretnim uznicima.

121

Dovukao sam se kadkada u to dvorište na šetnju i
službeno sa ostalima, a kako jur spomenuh, iza obav-
ijanog privatnog posla kod tamničara, sam ovdje i po
koji put zaostao. — — Priznajem, da me dolje n i j e
nista drugo vuklo, več jedino da gledam kraj sebe
neku promjenu, pa da me ne utuče jednoličnost i
vječna samoča. Moram spomenuti, da je ipak bilo i
dana, kad su nas zatvorili, da se ni vidjeli nismo. —
Što se inače čistog zraka tiče, to je ovaj bio mnogo
svježiji u drugom spratu, gdje sam bio smješten, nego
prizemno na dvorištu. — S jutra osobito, kad se
čistili zatvori i koješta iznašalo i po kanalima prolie-
valo, bilo je tako smradno, da je čovjeku slabih dišala
moglo s mjesta pozliti. Kako je to napose i na mene

djeiovalo, bilo bi suviše da i spominjem.-Ne ču

pretjeravati, ako reknern, da su me usljed toga mnogo
puti spopadali i grčevi na plučima i želudcu, pa da
sam kadkada u više navrata povračao sve, što bi u
danu pojeo i popio.

Najzanimiviji dio šetnje za mene bio je od 10 do
11 sati prije podne, kad je bilo dopušteno šetati nekim
novinarima, advokatima i juristima, te dvojici — tro¬
jici uglednih posjednika i obrtnika. U ovu grupu str-
paše i mene. — Prem je po strogom propisu šeste
točke kučnoga reda, bilo odredjeno da „kažnjenici i
iztraženici imadu kod šetnje dva po dva hodati i da
je svaki razgovor zabranjen", ipak mi se na oto ni
najmanje nismo obazirali, dok smo hodajuči u pojedi-
nim grupama često i vrlo živo razpravljali, a da nam
nitko ni u čemu nije prigovarao. Kadkada prošao bi
samo kraj nas tamničar malko namrštena čela, dok bi
dva tri put zaklimao glavom i desnom rukom malko
se počešljao za uhom, što kan da je značilo: da mu
naše ponašanje nije baš povoljno, ali da nam kao iz

122

nekog višeg gledišta i obzira, mora nešto i kroz prste
pregledati. Sigurno da si je možda i on u svojoj pro-
stodušnosti u sebi mislio : bilo bi mi milije i bio bi
sretniji, da vas tuj ne gledam.

Kako se čovjek na uzničkoj šetnji može zabav¬
ljati, nije moguče opisivati. Promatrali smo tuj kadkada
nehotice a i sažalno fotografa, neko sušičavo i mršavo
čeljade, koji je svojim aparatom snimao slike nekih
znamenitijih zločinaca, a navlastito i slike duševno i
moralno propale ženskadije, koju na dvorištu policije
fotografirahu, a onda odpremahu u stanovite zloglasne
kuče i zabavišta, da u njima uživaju nizke duše i
ljudi, što jedino u kalju i putenosti traže naslade i
gledju svoje ideale.

Inače svakolika zabava na uzničkim šetnjama,
ovisila je o duševnoj razpoloženosti svakoga pojedinca
i o momentanim utiscima, što ih jedan na drugoga
pravi. — Obična pitanja, što ih drug drugu, prijatelj
prijatelju stavljao, občenito su glasila:

— Kako zdravlje? — Što ste sanjali? Hočemo li
skoro na slobodu? — Kad čemo dobiti obtužnice?

— Što novine pišu? — Hoče 1 skoro osvanuti nekom
črni petak? — Što narod snuje i umuje? — Jeste li
culi prasKanje bomba u noči?

Odgovori su na ta pitanja različno glasili— kao:

— Zdravlje dobro brate, Bog če bolje dati! —
Ili: nije dobro, ako ne če biti bolje, gotovo poludjet!
Sanjao sam: da su otrovali ili ubili ovoga ili onoga!

— Opet: bili smo naoružani, pa smo ustali protiv tla¬
čitelja Hrvatske, da izbavimo otačbinu. — — Dani

našeg oslobodjenja zastrti su gustom koprenom. — —
Kada če sunce svanuti na naša vrata — Bogu je

znano.-Obtužnice dobit čemo, kad če se svidjeti

gospodi, koja stoje pod pritiskom „čovjeka bez srca“.

123

— Težko je utaložiti gnjev krvoločnika i osvetnika.

— Trajat če to i više mjeseci, dok mu dani života ne
omrknu i dok če iza črnog petka svanuti nama uzkrsna
subota. — — Narod je nezadovoljan, narod se buni,
narod traži samosvojni i bolji život. — Pričaju stra-
žari, da su nezadovoljnici pobacali po noči i preko
dvatesetak bomba pod neke magjaronske kuče i ured-
ničtva magjaronskih novina . . . Sve se od njih i sud-
bena palača tresla. — Bojati se, da če uz sudbenu
palaču i nas dignuti u zrak. — — Svakim danom iz-
bijaju na javu nova iznenadjenja, što sve dokazuje, da
je položaj u zemlji uzdrman i da je narodno nezado¬
voljstvo postiglo skrajnje granice. — Narod se bori
pogiba i umire, te poručuje „Silniku“:

Život, blago i slobodu.

Sve uzeti možeš rodu.

Jedno nečeš lje uzeti:

Slast za dom umrieti! — —

Dok bi se uzničke šetnje od prilike ovakovim i
ovim sličnim pitanjima i odgovorima odpočele, zare-
dasmo zatim u dvoje ili u troje, da se u medjusobnom
razgovoru, dosjetkama ili šalama malko razbistrimo i

otjeramo suviše briga i sjetne misli.-Ja bih se

obično pridružio sad ovomu, sad onomu, dok bi me
svi susretali vrlo nježnom obzirnošču. — Ta bio sam
od sviju proklamiran njihovim župnikom, ako i nišam
svaki dan smio služiti sv. mise, a niti bi oni smjeli
uvieke kod nje prisustvovati. — Moj mežnar i posjed-
nik iz Velike Gorice B. bio je osobito revan u svojoj
službi, jednako i crkveni otci, književnici S. R. i J. P.,
dok bi ministranti bogoslov Š. i pravnik L. u svom
zanimanju nalazili osobitu nasladu. — Kako nas bilo
od svake struke, a najviše ljudi od pera i knjige, do-

124

djosmo cesto u razgovoru i na vrlo originalne misli.

— Bili bi najvoljeli, da smo smjeli izdavati i kake
novine n. pr.: „Uznički glasnik 11 . — Za cielo bi bio to
dnevnik najzanimiviji u svojoj vrsti, a mogao bi brojiti
najviše predplatnika na svietu. — Za izdavanje takovog
lista, nista nam nije manjkalo osim — slobode, bez
koje i najljepše ideje ginu za uvieke.

Dok smo šetali uzničkim dvorištem, sakupilo se
obično potajice po kojekakim prozorima sa sudbene
Strane, različitog, dapače nježnog svieta izvana, dok
bi nas svi radoznalo mjerili uzduž i poprieko. — Si¬
palo se pače u dvor i cvieče, a kadkada culi se i
oduševljeni povici: „Živili patnici! — Živili Hrvati!“

— —■ Na ove bi se rieči naša tjelesna uznička straža
samo malko uzbibala, ali trzavica ova je bila samo ča-
sovita, dok je bolja večina u tamnici, a i izvan nje s
nama osječala. Kako medj svakom pšenicom imade i
kukolja, tako se na pokrajne galerije dovukoše rnedju
dobre i zli. —• Bilo tuj i „špicla“ svake vrsti, sto po
luknjama unaokolo sakriveni nemilosrdno natezahu
svoja ušesa, ne bi li gdje što načuli, da nam u knjiži
obtužbe, črne dane još crnjima naprave.

Najgore diralo nas kod svake uzničke šetnje,
kad bi iz podzemnih zatvora, dopirali k nama glasovi:
„Gladni smo! — Dajte kruha! — Hljeba, hljeba, go¬
spodam, ne vidjesmo davno hljeba!“ —■ Pometaše
sbog demonstracija u zatvore svu šilu ljudi, a najviše
takovih, koji baš ništa skrivili nisu, dok se krivci obično
razbjegoše. — Cesto ni krivi, ni dužni sbog toga, što
samo stajahu kraj bundjija mirno, rnoraše za njih pla¬
čati harač. Pobacali ih u tamnice, ko piškore u lonac,
a da nitko za njih i po dva, a i više dana pitao nije.
Progoni i osvete, što se u godini 1903. upotrebljavahu
u Hrvatskoj za strahovanje naroda i ugušivanje hrvat-

125

ske sviesti — ne dadu se opisati, a ni iz daleka pri¬
kazati u zornoj slici. — — Pravo imao je naš pjesnik
Pavičič, kad je uzdahnuo:

Nije mi moguče, da još i obširnije razpredam
ugodnosti i neugodnosti, a i kojekake uspomene, što
ih svaki dan u različitim oblicima doživljasmo na uz-
ničkim šetnjama. Bit če dosta, ako zaključim s pod-
punim uvjerenjem: da su naše uzničke šetnje bile

slične tek opiju ili narkozi, kojom obmame bolestnika
prije, nego li če na njemu provesti po zdravlje i život
sudbonosnu operaciju.

Na zemlji: gorko Hrvata progone.
A nema nebo plavetno toliko :
Prejasnih zviezda, da bi našu
Pričati slavu i prošlost moglo! —

Uze broj 48. i rat u gluho doba noči.

Baš nesreča htjela, da je nakon mjesec dana, sto
nas dopremiše u zagrebačke uze, došla zapovied, da
se imadu svi zatvori krečiti i čistiti.—Biva to redovito
svakog proiječa, a komu u to vrieme sudbina dadne,
da se nadje medj četir zida i pod ključem, taj mora
da proživi i čitavu seobu naroda. — Meni je sve do
ovog odlučnog momenta, — ako i ne najbolje, ipak
bilo nekako prijatno u mojoj sobici, nu sada nasta-
doše časovi posebnog ogorčenja, boli i borbe.

Po hodnicima bilo je sve razbacano, dok reštanti
iznašahu krevete, slamnjače, zamrljane gunjeve, a i ko-
jekake trule krpe. Razbježala se ovuda čeljad i
svake vrsti. Uz čitavu procesiju tromih, bielih i sitnih
inžinira, što im nesgodom mnoge i poštovane glave
odkazaše službu mjeračine, mogao si opaziti i legije
lakonogih črnih konjanika, što u hitrom skoku gle-
dahu nači utočište, ma u čijem okrilju i bilo pod
kojim mu drago krovom. Našao se tuj i po gdjekoji
dragoner švabske regimente, dok ih sve sliedio štopski
kirurgični stjeničarski odio u posve ozbiljnoj i laganoj
pratnji. Tek samo gdjegdje mogao si vidjeti po kojeg
uzplahirenog generala, koji je bio kano biesan, što mu
se vojska na sve strane razilazi.

127

„Stupa četa tiho i gluho
Posred tisieh, glusieh tmina,

Ni tko šapče, ni tko zbori,

Ni tko pjeva, nit se smije:

Od sto glasa, glasa čuti nije.“

Neka medjutim nitko ne misli, da je to bila
„Četa“, o kojoj nam sbori Mažuranič u svom bezmrt-
nom „Čengiču“. Bjehu sve to samo sgoljni uznički
domobranci iz životinjskog carstva kano: uši, buhe,
žohari, stjenice, miševi, a i bilo i kojekakih inih gar¬
dista svakake veličine i nepoznatih imena.

Premda nišam zečje krvi, priznati moram, da me
je ova silna vojska na prvi pogled nekako neobično
uzplahirila, i da sam u svojoj uzbudjenosti bio pred
toli brojnim i šarolikim neprijateljem, več unapried u
paklenoj stisci. Bilo mi je još i gore, nego onima kod

Port-Artura.-Prietila mi naime velika pogibao,

da če vojska baš iznenada udariti na mene i izjesti i
ono malo života, što mi je još preostalo.

•— Ne bojte se, velečastni, — začuh najednoč u
mojoj čeliji utješljivi glas ključara Frančiča. — Ja več
imadem za vas brigu. — Mi čemo vašu sobicu osta-
viti zadnju, a kad če biti sve gotovo, metnut ču vas u
broj 48. — „Tamo ja imadem svoje stvari i ondje je
sve čisto." — Bude li vam povoljno, moči čete tamo
makar i do prolječa ostati. Sobica je nešto dulja od
vaše, pa čete moči i sgodno šetati.

Pomislih u sebi: „ne ugrizo se za jezik svojom
ponudom ,do prolječa‘.“ — Bilo mi je ipak, nekako
veseiije pri duši, kad znadoh, da ču barem biti u si-
gurnijem skrovištu pred nasrtajima neumoljivih ne-
prijatelja.

— „Da vam pravo kažem —• prišapnuo mi još
prijatelj Frančič, — toga majka rodila nije, komu bi

128

ja ustupio čeliju broj 48., ali ja znadem s kime imadem
posla, a valja da budem i malo obzirniji spram vas,
kad vidim, da i mene koja kapljica zapane.“

Davao sam mu gotovo svaki dan pol litre „bur-
gundca“, ma da ga i ja sam kadkada ni okusio nišam.
Veli naša poslovica: „Ruka ruku pere, a obraz oba-

dvije.“ — Toga morao sam se držati i ja, samo da ne
budem izvrgnut odveč velikim veksacijama. Ta — kad
čovjek osjeti nad sobom osvetu tamničara ili uza nad-
ziratelja, onda tek znade da je pravi sužanj. — Morao
sam nastojati, da barem toga ne bude, makar da sam
i sam u čemu oskudjevao.

Donesoše medjutim na hodnik nekake stare zi¬
darske kefe i u nekoliko kablova raztopljenog kreča.
Mislio biš, da če tuj sad na osvanuti kaki vješti zidari,
a kad tamo, dopratiše na posao dva kažnjenika uz
nalog, da imadu — redom dneva — bieliti pojedine
sobe, kako več najbolje znadu i dospiju. Dakako, ljudi
primiše se posla, ako mu i nisu bili vješti. — Tuj iz-
prike i prigovora nema . . . Mazali su jadnici te ne-
sretne črne stiene, da je izgledalo, ko da su ih krave
jezicima oblizale. Sto češ — moraš — pa basta.

Dok su unaokolo sve čelije „pokrečili“, trajalo je
to čitava tri dana. Kroz to vrieme, bili su svi moji
supatnici porazbacani u zajedničke sobe, gdje se nije
pitalo jesi li ti gospodin ili seljak, demonstrant ili raz¬
bojnik, tat ili varalica. — Kako im je bilo, može si
svatko misliti, nu i meni, ako sam još i sveudilj bio u
svojim odajama, nije bilo baš najbolje. — Navuklo se
i na mene toga dosta.

Četvrti dan odredio nadziratelj uza Frančič ve¬
likodušno, da se i ja selim u broj 48. — Valjalo je i
moju „rezidenciju urihtati".

129

»Bože pomozi!“ — rekoh u sebi, kad se nadjoh
u jednoj dugoljastoj Škulji, gdje se nalazila čitava
ropotarnica kojekakih uzničkih potrebština. Bile su tuj:
metle, škafovi, princeze, krpe svake vrsti, kojekake stare
novine, cipele, čižme, hlače, smola i dreta, košare,
pljesniv kruh, trulo meso, kojekake torbe, zdjele, kla¬
diva, lopate, flaše, šila, škioce, prazni budjelari, raz-
lupani satovi, škatulje svake vrsti, u njima bilo: smrd¬
ljive salame, sira, lupina od oraha, naranača i koje-
česa. — — Bio je to: — Bog da prosti! — čitav
magazin, kojekakih zarobljenih stvari: svih mogučih
kažnjenika.

— Baš liepa soba — zračna, tješio me velikodušni
gazda Frančič, kad me je u nju turnuo. — Ovo „malo
stvari", što j’ unutra, ne če vam ništa smetati, samo
kad ste vi drugačije komotan . . .

— E, — kako Bog dade i sreča junačka, — po¬
mislih. Bit če moj novi stan svakako nešto posebnoga,
kad je baš za mene rezerviran i toliko preporučan.

Ponamjestih nešto malo svoj krevet i nekako sa
zebnjom očekivah, dok če omrknuti dan i dok če me
u 9 sati u večer, pozvati uzničko zvono na počinak.

Kad se pomolih Bogu i svalih na slamnjaču, utrnuh
ovaj put svjetiljku, samo da me što prije uhvati driem.
— Zahman ipak trudio sam se otjerati razne kobne
misli, dok nikako nišam mogao da usnem. Po neko¬
liko puti bacih pogled sobicom, ali slika bila je uvieke
ista. Sve je bilo nekako čudnovato, neobično, da ne
reknem, — upravo grozovito i strašno.

Doba j’ gluho tamne noči;

Oblak krije zviezde jasne,

Prisluškivam, što to biva ?!

Idje četa nočna, tamna —

Tko joj vodja, tko bi znao? —

9

130

Po kutovima nešto škrgutalo, a po stienama tap-
kalo, kao da se vojska sprema u bojne redove.

Najednoč nadjoh se u silnoj trzavici, dok osjetih,
kako me nešto po ledjima, prsima i nogama — poput
vatre — žestoko pali. —: Bio je to prvi nasrtaj, gladom
izmorenih, biesnih neprijatelja. Upalih brzo šibicu . . .
Skočih na noge i pripalih lampu, da vidim, što se
sbiva. — Čim sam upalio lampu, počelo to skakati na
sve Strane i bježati kao pomamno.—Mislio biš, da se
nalaziš gdje u kakovom cirkusu ili bolje rekavši u
kakovoj areni, a kad tamo, bilo je to pravo pravcato
ratište. —

Jedan general mišje eskadrone, skočio je tja u
škaf vode, što mi bila pripravljena za umivanje, a
davilo se u njoj i nekoliko švabskih domobrana, što
se od straha pred nočnim svietlom skotrljaše niz str-
minu. Na sitne, črne magjarske ulane, što naokolo ska-
kahu, nišam se ni obazirao, dok se je bježi-regimenta
stjeničarskih husara i ušja pješadija, vukla, kano uzbu-
njena, sad brže, sad laganije po stienama, a dosta ih
zaostalo i na mom krevetu.

Kad sam rodjenim očima gledao težki položaj, u
kome se nalazim, ništa mi nije drugo preostalo, več
oštrije navuči lampu, da se barem kako-tako do jutra
odhrvam, raznim daljnim nasrtajima. Opazio sam, da
pred svietlom neprijatelj najjače uzmiče, s toga sam i
odmah upotriebio ovo najsjegurnije oružje. — Dok sam
se medjutim umotao u svoj kaput i sjeo na mali
stolic, što mi je stajao kraj kreveta, osjetio sam, kako
mi tielom struje nekakovi trnci, dok me spopalo i vrlo
neugodno čuvstvo, pa mi se pričinilo, kan da mi se oko
prsiju i trbuha ovijaju sikteče zmije, što hoče da mi
izpiju krv i da mi prekinu struju života. — Kad turnuh
ruku u njedra, napipao sam na koži u istinu nekake

131

kolute i izvukao krvavi dlan. — Svukoh medjutim
mirno košulju i zapazih, kako se na njoj mjestimice
nalazila sgnječena stjenica, sva u krvi. — Pohlepne
zvierke, prenapiv se, nisu mogle dalje, pa su se valjda
uslied kakovog pritiska naprosto razpukle . . .

Bila je i to zaista za mene grozna noč, što je
nikada zaboraviti ne ču. Kad je u jutro nadzornik uza
Frančič otvorio vrata, našao me blieda, skoro napola
mrtva, kraj goruče lampe, prem je več sunce bilo da-
leko odskočilo. — Nišam trebao da mu dugo pričam
o strašnom nočnom ratu. Vidio je odmah, što se je
sbilo, nu nikako nije si mogao, ili bolje rekuč htio —
protumačiti: odkale bi se tolika gamad, mogla saku-
piti baš u toj „najljepšoj i najčiščoj sobici", što ju je
meni kao iz neke milosti iznimno za konačenje pre-
pustio. — Ta u kuče broju 48. imao je nadziratalj uza
»svoje stvari" i ondje je bilo „sve čisto".-

Kad se opet nadjoh u svojoj staroj djedovini u
čeliji broj 42., imao sam mnogo i mnogo vremena raz¬
mišljati o krvavom sukobu u uze broju 48. i o strašnoj
noči, što ju sprovedoh u ratu, da pravo reknem u uz-
ničkoj ropotarnici.

Ovaj nesnosni moj položaj, sjetio me i tužnog
položaja moje mile otačbine Hrvatske, čije svietlo i
drago sunčano lice, krije i u danu tmina, dok joj dje-
vičanske grudi izjedaju još i gori neprijatelji, nego li
su bili oni moji, s kojima stajah u kreševu krvave noči
14. lipnja 1903.

9 *

Na Tjelovo ili Brašančevo.

Od tamnice amo ključe,

Pustite me na slobodu;

Da satarem izdajice,

Štono priete motne rodu;

Da razbijem dušmanine,

Što Hrvatsku nioju gnjetu;

Pa da tudjin več ne tlači,

Rodnu moju grudu — svetu!

Ovako uzdahnuh na Tjelovo, kad me ranom zo¬
rom probudila od sna svečana zvonjava zvonova sa

zvonika zagrebačkih crkava.-Da, svitao je liepi

dan, jer je mlaki tračak sunčani sievnuo i u moju iz-
bicu. Nad rešetkom moga prozora razkriliše se dvie biele
golubice, od kojih je jedna pala na zid izpod okna, i
gukajuč, zvala me na razgovor.-

— Što hočeš — drugo miljena moja, — zapitah
predragu gostinju svoju, što je sveudilj glavicom za-
virivala na moj uznički ležaj.

U njenom gukanju kan da sam razabirao rieči:
„Čujem, gdje tražiš od tamnice ključe, pa dodjoh,
da te smirim i da ti kažem: bolje je da još pri-
čekaš ovdje, jer je na slobodi za tebe jednako preoštar

133

zrak, pa bi te osvetnici mogli spremiti još u crnju
tamu, da izgineš za uvieke, pa da te Hrvatska više
nikad vidjela ne bi.“-

— „Na vike živi, ki umre pošteno," — rekao je
Krsto Frankopan, pa znaj, golubice moja, tko je na-
učio umrieti, odučio se robovati, njegov život i duh
nad svakom je vlasti, a svakako izvan svake vlasti.

— Kad tako sudiš, — uzvratila mi biela golu-
bica, -— primi od mene cjelov hrvatskoga naroda; uz-
vini se na krila moja, da te ponesem na slobodu. —

— Duh moj i samo osječaje srca moga, nosi mi
biela golubice, u biedne kolibice moga naroda i izpo-
ruči Hrvatima: da je

Planula zora, svanuo dan,

Sve se iz nocnog mrtvila budi;

Hrvat nek sbaci stoljetni san
Hrvati da budu podpuni ljudi!

Nek ustane svatko, sada je čas
Da se Hrvatu očinstvo vrati,

Pa da u borbi nadju svoj spas
Hrvati uz Boga — Bog i Hrvati!

Pao je i bieli golub, kraj nježne golubice svoje
i oboje odletjelo je hitro preko crvenog krova sudbene
palače, noseči na svojim bielim krilima k plavet-
nom nebu: rnoju molitvu k Bogu i poruku hrvatskomu
narodu. —

Medjutim doprieše do mene veličajni zvuci vojničke
glasbe, i razabrah akorde kraljevske himne:

,,Bože živi, čuvaj Bože
Kralja našeg i naš dom!“

Vježbahu se negdje na Zrinjevcu. — Valjalo im
danas i glasbom uzveličati svečanu procesiju, dok se
presveto oltarno Otajstvo imalo pronieti Zagreb-gradom
na poklon ....

134

Od nekog svetog ganuča bilo mi je srce silno po¬
treseno, pa nišam ni opazio, kako se ujedared nadjoh
opremljen, da čekam na zapovied, pa da u kučnoj ka¬
pelici odslužim tihu sv. službu. — Oko šest sati bilo
mi javljeno, da danas svetu misu smijem služiti u po-
lak sedam, al da je presvietli gospodin predsjednik
sudbenog stola odredio, da kod mise više nitko pri-
sustvovati ne smije. — Razlog toj odredbi nišam
mario izpitivati, jer u tamnici valja se pokoravati bez-
uvjetno svemu, dok čovjek u materijalnom smislu, nije
gospodarom svojim, več robom svačijih hira i pred¬
metom svačije osvete.

Kad odslužili tihu sv. misu, pomolih se glasno,
klečeč pred oltarom, — i za našu milu hrvatsku otač-
binu. — — Pričinilo mi se, kan da sa mnom kleči
savkoliki hrvatski narod, koji vazda klečeč moli Otca
svjetlosti, da prosvietli i otopi — suncem milosti svoje,
— tamna i ledena srca sinova hrvatske otačbine. U
susret mojoj molitvi, kan da je došao genij hrvatskoga
naroda, koji me uz strunu Gunduličeve lire ogrlio i
zavapio:

Svjetlo sunce, sini, sini
U vedrinah od iztoka,

Tjeraj mjesec k nocnoj tmini
Dan da svane s tvoga oka

Hrvatskoj nam otačbini!

Dok me uznička straža poslie sv. službe opet od-
vela u samotnu moju čeliju, razmišljali tuj u tišini
svojoj, što da je razlog, kako da danas nisu dopustili,
da se supatnici moji sa mnom Bogu mole, dok je na

Duhove ipak bilo tako svečano.-— Da, da —

sjetih se, — i ako se nišam prevario, — razlog je tomu
bio taj: što sam se na Duhove š njima molio za spas i

135

• sreču mile domovine, a to je i opet bio jedan moj

grieh. —

Sunce smiešilo se sve ljepše i ljepše kroz okance
moga stana, dok mi k ušima dopirahu sve življi i

življi glasovi vojničke glasbe. --Procesija za cielo

več je kretala u podpunom razvitku. — Nešto me
samo smetalo, a to je bio silno neugodni zveket ve¬
riga nekih utamničenika, što okovani — baš izmedju
9 i 10 sati šetahu uzničkim dvorištem.

Neka si svatko ozbiljno predstavi, kakova čuvstva
spopasti mogu čovjeka, kad Slobodan u robstvu — na
ovako uzvišeni dan, — sluša elegični zveket okova,
pomješan sa majestetnim glasovima zvonova i protkan
akordima skladne i liepe glasbe?

Kad se u deset sat: nadjoh na uzničkom dvo-
rištu, skoro da i nišam mogao užiti ono malo slobode,
jer je prostor za uzničke šetnje zapremiia kavalerija
zagrebačke policije, koja je tuj oboružana sabljama i
samokresima čekala na zapovied, kad bi bilo nuždno,
da stupi u borbu i na obranit banske devize: red, rad
i zakon! — Oko tri četvrta na jedanaest, nebo se na-
mrštilo i počela iznenada rominjati sitna kisa, kan da
je htjela spriečiti svečanu popratnju magjarskom grofu.

Pripoviedahu- da je na procesiji više tisuča Voj¬
nika, čuvalo „dragocjeni život" grofa Khuena, koji je
mogao biti sretan, što je stupajuč za presvetim oltar-
skim sakramentom, jedino našao zaštitu u dubokim
vjerskim čuvstvima, Bogu odanih i vjernih Hrvata . . •
Nakon svršenog svetog obhoda, vele, da je kočija sa
grofom Khuenom pod sigurnom pratnjom od 50 ko-
njanika sprieda i 50 straga, a jednako i sa svake
Strane, krenula Dugom ulicom na Markov trg u dvore
nekoč slavnih i ponositih hrvatskih banova. — — Ma-
gjarski komesar i grof, mogao je i ovom sgodom

136

svemu svietu pokazati, kako je u Hrvatskoj obljubljen,
dok je potrebovao oko sebe toliko oružane sile. ■—
Kraj svega toga bio je ipak pračen urnebesnim pokli-
cima naroda: „Abzug— Abzug! — Pereat—Pereat!“
— — Bog bi znao, kako je i ovaj put bilo grofu pri
duši i da li je, nakon slastne užine — uvjeren o „lju-
bavi Hrvata", — mogao mirno odpočinuti?!

Dok se poslie podne na uzvišeni blagdan Bra-
šančeva ili Tjelova, svaki ugodno osječa u krugu
svoje rodbine, znanaca i prijatelja, ne če biti čudno ni
za mene, što se duhom svojim vinuh k onima, što su
mi srcu bili najbliži i najdraži. — Oko sebe gledah
sakupljene i mile župljane svoje, a i vjernu kučnu dru-
žinu svoju, dok me kao omamljivao i ostri šum pče-
lica i miomiris prekrasnih mojih ruža, pa me i ovo
svekoliko snatrenje, iznenada prenielo u neki tajinstveni
i čarobni san. — — —

Oko tri sata probudila me naglo senzacionalna
viest, kad začuh s dvorišta viku i glasove: kako Srbi
ubiše svoga kralja i kraljicu. Medjutim otvorio je klju¬
čar vrata moje sobe i predao mi — u posebnom iz-
vanrednom izdanju — štampanu brzojavku „Hrvatskog
Prava", koja je doslovno glasila:

„Zemun 11. lipnja. — Nočas ubijen je u Beo¬
gradu srbski kralj Aleksander i kraljica Draga. —
Karagjorgjevič proklamiran kraljem. Ubijena je i tje-

lesna straža i jedan ministar."-Ovaj tragični pad

kuče Obrenoviča duboko je potresao osječajima moje
čuvstvene i uzburkane duše, dok se na njemu svikoliki
vlastodržci i kraljevi valja da uče, kako vlast, — što
im je od Boga i naroda povjerena, — imadu upotreb-
ljavati, ne da udovoljavaju svojim strastima i hirima,

137

več potrebama i volji naroda i blagostanja zemlje! —
Krune se ruše, ali veličanstvo i volja naroda ostaje.
Na nazočni slučaj, mogu se liepo protegnuti rieči Gun-
duličevog „Osmana“, što glase:

»Sad vrh sablje krurta visi.

Sad vrh krune sablja pada,

Sad na carstvo rob se uzvisi,

A tko car bi, rob je sada“.

I opet:

„Kolo od sreče u okoli
Vrteči se ne prestaje ;

Tko bi gori, eto ’e doli
A tko doli, gori ustaje!“

Bog bi dao, da tužni pad trulog doma Obreno-
vičeva, donese raztrganoj kraljevini i posestrimi Srbiji,
več jednom bolju sreču i blagoslovenije dane u okviru
svake kulture, narodne prosvjete i blagostanja!

„Ovo je tatska kuča, svi ste lopovi. “

Drži se občenito, da se grabež, otimačine i kradje,
mogu počinjati u največoj mjeri samo na slobodi, al
na žalost, bili smo i u uzama svestrano podvrženi tim
operacijama. Ne mislim ovdje slučaje, gdje se koji od
naših sustanara dovukao kadkada u naše čelije i po-
tajice odnio kakovu žemljičku, mesa, sira, a možda i
šibica i duhana. U uzama kr. sudbenog stola u Za¬
grebu, gdje smjestiše i nas „političke krivce 11 , bavilo
se pomenutim zločinima, kano službeno — od zanata
i inata — i samo naše inače poštovano, uzničko po¬
glavarstvo. — Tuj čovjek nije nikada bio siguran, da
ne bude iznenada, ma na koji način napadnut i
oglobljen, i da mu se ne otme i ono malo imetka, što
ga je slučajno posjedovao. — Najpogibeljnije po naše
vlastničtvo bilo je vrieme, kad nas pustiše na uzničke
šetnje. — Provališetomsgodom kadkada u naše stanove,
prevrnuše potajice sve uzduž i poprieko, a da ne osta-
više u miru ni najmanjeg predmeta.

Jednoga dana bio sam nemalo iznenadjen.-

Kad se vratih sa šetnje u svoju čeliju, nadjoh prazne
džepove, a sa stolica izginulo i pero i tinta, a i papir.
U džepu bila mi zaostala jedna kruna novca; imao

139

sam i nekoliko privatnih pisarna, a i dvie tri novine
„Obzora“ i „Hrv Prava 11 , sto mi prijatelji na čitanje
uzajmiše. —

Ova me otimačina vrlo uzrujala, ali kad se sjetih,
da se nalazim u „tatskoj kuči“, smirih se ubrzo. —
Drugi dan upozorih gospodina tamničara, kako mi je
neugodno, što je netko u mojoj odsutnosti iz moje
sobice ugrabio moje stvari. — Tamničar ovaj put posve
službeno i lakonično odgovorio mi: „ovdje je takav

red i zakon.“-Medjutim ipak mi se smilovaše,

dok drugi dan opet nadjoh na svonrstolicu: tintu, pero
i papir, a za drugo baš i nišam mario. — Kadkada
samo sjetio sam se i svoje otete mi krune. Kako mi je
jedan dan — nakon probdjele prošle noči — bilone-
obično pozlilo, a da nišam mogao ni jesti ni piti, sa-
vjetovao me jedan od prijatelja, da si dadem donieti
flašu piva, to da če me omamiti, pa da ču moči i za¬
spati. — Zamolih uzničkog stražara, da podje k tam-
ničaru, pa da ga u ime moje uljudno zamoli, da mi
dade od moje krune donieti za liek nuždno pivo . . .
Mjesto piva, dobio sam ovaj put takav obrisač, ka-
kovom ne bi se ni u snu nadao . . . Ipak nišam tomu
ni najmanje zamjerao, jer sam bio uvjeren, da je naš
vriedni tamničar dobra duša i da mu se ništa spoči-
tavati ne može. Služba je služba, a kruh je kruh, dok
u „tatskoj kuči, medj lopovima 11  — i onako nije se
smelo prositi, a kamo li tražiti kakovih iznimaka.

Nemili grabež, provedoše i na mom prijatelju,

književniku Stjepanu R.-Na nj siromaka padahu

uvieke najteže osvade. — Kad bi godj kakov oštriji
članak izašao gdje u domačim ili stranim novinama,
odmah bi sumnja, ako i bez temelja, pala na uznike
pa se kadkada možda i ozbiljno mislilo, da kriom-
čare rukopise. — Vještak u torne bio je dakako —

140

•autor: „Uzničkih uspomena",-ali tko mu je

mogao uvieke uči u trag?! — Kad nisu drugačije
mogli, stali mu se osvečivati na sve moguče načine,
pa je i moj brajko jednoga liepoga dana, ostao posve
razoružan, dok mu osim tinte, pera i papira ugrabiše i
sve rukopise, a i neke strukovne knjige. — Prijatelj je
povodom ove kradje bio silno uzbiesnio, a nikako
nije mu išlo u glavu, kako mu mogu rukopise oti-
mati, a da mu prema slovu zakona premetačine ni na¬
javili nisu, a još manje otimačinu zapisnički konstato-
vali. — Desilo se, da je baš isti dan obilazio zatvo-
rima vrhovni nadziratelj uza sudbeni viečnik P., komu
se prijatelj na „ barbarski postupak" — uzničkog po¬
glavarstva — energično pritužio; ali i ovaj nekako se
nehajno nasmiešio, posluživ se pri torne — jur napo-
menutom, valjda šablonskom opazkom: „ovdje je takav
red i zakon“. — Ele, — nije preostalo drugo, več
trpjeti i čekati bolja vremena. Veli naš narod: „Bog

je visoko, zemlja tvrda, a car daleko.“ U takovom
slučaju, najljepša je utjeha — mudra rieč: Strpljen,
spašen! — Ta tužili smo se bili možda i previse, oso-
bito na državnog odvjetnika, koji je uvieke tražio„na-
dopunjenje iztraga“ i zavlačio naš zatvor, — s toga se
na ovakove male pritužbe nije nitko ni obazirao. Svaki
četvrtak i petak obdržavali su sudci svoje sjednice, pa
smo i mi tako udešavali svoje pritužbe na sudbeni
stol, dok smo redovito na koncu svake pritužbe prema
stanovitom paragrafu stavljali i državnog odvjetnika
pod obtužbu.—Mi smo se neprestano tužili, ali i dalje
sjedili u zatvoru, dok su gotovo svi naši poglavari i
viši i niži, radili s nama štogod su htjeli.

Navesti ču ovdje još jedan vrlo zanimivi slučaj
sa svojim uzničkim „šekutorom“, posjednikom B. iz
Velike Gorice. U svojoj prerevnosti sjetio se netko od

JURO ŠIMUNIČ. STJEPAN JUG. STJEPAN UDŽBINEC. VID MUŽAR

PAVAO OSTREŠ. VID PODOLŠAK. [OSIP BAČAN. JOSIP BAŠIČ.

HRVATSKI SELJACI IZ ZAPREŠICA.

BRANITELJI NARODNE SLOBODE I ZAČETNICI POKRETA GODINE 1903.

142

poštovanoga poglavarstva, da moj velevriedni kolega
vodi neku tajnu korespodenciju sa utamničenim soci-
jalistom K., koga inedjutim ovaj ni poznavao, a ni
vidio nije, a još manje da bi š njime kao prokušani i
vanredno nabožni katolik i pomislio dopisivati. —
Na nečiju možda i šaljivu denuncijaciju, bez svakog
razloga i povoda, oteše prijatelju sve njegove stvari:
kovčeg, rubeninu i odiela, a kad nisu mogli baš nista
pronači, pozvao tamničar i njega preda se na raport.

— Prijatelj badava je uvjeravao tamničara i stražare,
da on socijaliste K. ni ne pozna, a kamo da bi š
njime dopisivao. Pretražiše na njemu najprije sve dže-
pove, a napokon pozvaše ga, da se do gola svuče. —
„Nalog je nalog“, reče tamničar, — „moramo provesti,
što nam sud na!aže“. —

Kad nije bilo druge, morao je moj plemeniti pri¬
jatelj podpuno nalogu udovoljiti, koji je pače išao i
tako daleko, da je bio prisiljen svuči i čarape s nogu.

— — Kod njega i na njemu dakako nisu nista našli,
pa tako ostadoše podpuno biesni i razočarani. — Sa
velikim ogorčenjem, saobčio mi moj vriedni „mežnar“
svoju nesgodicu i bio je cieli dan neobično žalostan.
Čovjek od kojih 50 godina, a doživiti ovakovu bla-
mažu! — — Tješio sam ga na sve moguče načine,
dok ga napokon najbolje primirih značajnom rečenicom
našeg prijatelja Frančiča, kojom nas dnevice, kad bi
se uzžestio pozdravljao, dok bi bez obzira i glasno
vikao:

„Ovo je tatska kuča, svi ste lopovi."

— Lopovi, lopovi — velečastni gospodine, po-
tvrdio kano u smiehu moj prijatelj, ali uz to ipak na-
dodao: ovo što sam danas doživio, nikad i nikada
zaboraviti ne ču. —

* ❖ *

143

Kad se gdjekomu od gospode u uzama dogodio
još kaki slični „malheur“, — tješio sam ga uvieke iz-
taknutom rečenicom. —’ Kad su i mene, kakove ne-
pravde mučile, mislio sam si i ja u sebi: mogu li što
boljega ovdje očekivati: „Ovo je tatska kuča, svi ste
lopovi!“ — —

Opis slike na strani 141.

(Vidi str. 154—161.)

1) Pavao Ostreš sa Mikom Skledarom bio je medju glav¬
nima kod spaljenja magjarske zastave i prvi ju zapalio.

2) Juro Šimunič, sudjelovao u odporu kod pada pokojnog
Pasariča, dok je Pasarič pred njegovom kučom ustrieljen.

3) Vid Podolšak — sudjelovao na kolodvoru i nosio u
selo iz kolodvora na ramenu držak spaljenog barjaka.

4 )  Stjepan Jug — vatrogasni trubljač — sudjelovao na
kolodvoru i u selu kod sukoba sa oružnici. Več ranjen — bio
je sapinjat u lance, kraj česa vješto bacio oružnika i pobjegao na
hitac, kad je pogodjen Pasarič.

5) Josip Bačan (u crnom prsluku), sudjelovao na kolodvoru,
prekinuo držak spaljenoga barjaka i na licu mjesta živo tumačio,
kako se u Hrvatskoj smije izvješivati samo hrvatski barjak.

6) Stjepan Udžbinec — glavni kolovodja svega pokreta.
Sudjelovao svagdje na kolodvoru, kod spaljenja, u kuči kod ši-
banja magjarskog „Stationšefa“, u selu sa oružnicima. Bodovima
sav izranjen, svezan raztrgao lance, bacio dva oružnika u grabu
i u silnom metežu na hitac iz puške sretno pobjegao.

7) Josip Bašič — sudjelovao svagdje. Popeo se na krov
kolodvora po kestenu, skinuo magjarski barjak i spustio se
š njim dolje.

8) Vid Mužar — sudjelovao svuda. Polijao barjak petro¬
lejem, dok se je i osobito iztaknilo pred sudom kod glavne raz¬
prave. Vidi stranu 159.

Nekoliko uspomena na prošlost.

Po koji put rano u jutro sastah se s profesorom
P. i književnikom R., te obično izmedju 6 i 7 sati še-
tasmo uzničkim hodnikom, pri čem razpredasmo koje-
kaka politička dnevna, a i ina pitanja. — Jednog jutra
bio profesor nekako neobično uzrujan, dok je započeo
razgovor riečima:

— Gospodo, ne znam, što če biti? — — Meni
se čini, da nas sadanja strahovlada grofa Khuena, hoče
posve materijalno i moralno uništiti. •—

— Nista nije danas bolje, kako je bilo i onda,
kad su sudili Davida Starčeviča i njegove drugove na
Lepoglavu. —• Osveta čini se, kao da če još biti danas
gora?! — To iztaknuvši, začeo vrli profesor pripovie-
dati, kako su magjaroni u Hrvatskoj uvieke jednaki.

— Stanovao sam reče, u ono vrieme u Dugoj
ulici u gornjem spratu, dok je izpod moga, imao svoj
stan jedan visoki gospodin, koji još danas živi i
obnaša istu čast i službu. — Po više puti u tjednu
skupio je taj čovjek oko sebe gostove, same po izbor
magjarone i najviše vlastodržce, dok je i kod njega
bio redovito i predsjednik odiela za bogoštovje i na-
stavu — pokojni S.-Ovi ljudi tovili se samo

145

najbiranijim jelom i napajali vinom svake vrsti, otva-
rajuč šampanjac za šampanjcem. — Kad bi se pona-
pili, počeli bi sipati najgrdnije psovke na opoziciju,
dok bi kuče - domačina svima kao najbiesnije pred-
njačio. — Govorio samo o vješalima, o Lepoglavi, a o
pojedinim članovima hrvatske oporbe, kao največim
zločincima, lopovima i prevratnicima. Nadielio im još
i drugih gnjusnih epiteta, dok su Davidu odkrojili bili
več i prije osudu, nego li ga je i sud saslušao.

— Ja sam onda učiteljevao na gimnaziji — na-
stavio profesor, — pa je ovo ponašanje te vi¬
soke gospode na mene upravo sablažnjivo i silno de-
primitivno djelovalo. Oni jadnici nisu ni slutili, kako
je gotovo svaka njihova rieč, preko poda dopirala gore
u moj stan. Opetovalo se to češče, a ja sam osjetio
u sebi neki čovječji i hrvatski ponos, pa sam čvrsto
odlučio, da ču ostaviti činovnički stalež, jer mi je bilo
izpod časti, da imadem tako nizko pale, više svoje
kolege činovnike, koji gledahu na svakog oporbenog
Hrvata bez svakog političnog, a kamo li plemenitog
kriterija. Odluku svoju proveo sam, te sam stupio evo
medj novinare. — Od onog časa, jedva da se je što
u zemlji — do danas promienilo. — Svaki neovisan
čovjek i Hrvat, koji prema svom položaju i najboljem
uvjerenju služi danas otačbini biva šikaniran, dok se
ga hoče svestrano uništiti. Još je najgore i to, što je
ova silna korupcija od viših prešla i na niže, pa ne znam,
što če to biti i kako čemo daleko doči?! —

Prijatelj R. prema svom živom temperamentu,
stavljao je na profesorove rieči neke svoje opazke, dok
je energično tvrdio, da sadanje naše trpljenje i žrtve
ne mogu ostati bez uspjeha, jer da je narod sada kud
i kamo politički zreliji, nego li je bio u ono doba, kad
je do dvie hiljade ljudi stajalo na Jeiačičevom trgu i

10

146

mirno gledalo, gdje su žandari Davida svezanih ruku
vodili gradom. Kad bi se danas sličan prizor desio —
bilo bi svačesa. — Ako je i istina da vlada kod nas
občenita i vrlo dresirana i bezznačajna pokvarenost,
to je jezgra naroda ipak žilava i zdrava. —

Sve je to istina — nadodah i ja svoje opazke. —
Nu nemojmo se odveč precienjivati. Prosvjeta baš nije
još svuda prošiknula onako duboko, kako bi morala.
Hrvatska sviest — na mnogim mjestima još driemlje.
U drugu ruku samo zdrava prosvjeta onaj je kvasac, što
če od našeg puka, a navlastito seljačkog staleža stvo-
riti ljude, koji če jedini biti močni srušiti barikade
naše gnjile i za Hrvatsku nemarne inteligencije. Pazimo
ali, da se nigdje u narodu ne podkopava živa vjera u
Boga, jer jedino kroz nju dobivamo ideale, za koje
smo kadri i mjesece, a i godine u tamnici čamiti, te
time odkupljivati zlatnu slobodu — milome rodu.
Valja nama:

„ Očeličit srca i ohrabrit duše,

Da ne klonu, kad nam nebo zastru tmuše,

Jer za onim trnastim oblacima gore,

Sviču vece trači hrvatske nam zore!

Da — s narodom samo, pobiedit čemo i podignut
Hrvatsku svoju, ali pazimo kraj toga, da narod lažnom
prosvjetom ne poživinčujemo, jer bi nas onda mogao
ostaviti, a tad bi nama, a i Hrvatskoj bio put otvoren
na Golgotu. Pod lažnom prosvjetom mislim prosvjetu,
koja hoče da uzgaja narod bez vjere, a Hrvatsku da
spasava bez Boga. — Hrvatska danas živi, ako i bez
slobode, al bez vjere i bez Boga, makar i slobodna,
propala bi!-

Svojim prijateljima pripoviedah uz to i ja neko¬
like uspomene iz prošlosti, naročito razgovor, što sam
ga godine 1899. negdje u siečnju imao u Zagrebu sa

147

gospodinom Jurjevičem prigodom zapliene moje knjige:
„Hrvatski narod". — Damoklesov mač toga gospodina
več od onda lebdi nada mnora, dok mi je u svojoj
kancelariji napio liepu zdravicu, te me još i ostrim i
burnim riečima izgrdio uz opazke:

— „Več smo siti vaših črčkanja. — — Vi svojim
črčkarenjem uvieke izazivljete po Hrvatskoj bune. —
Kaka je to knjiga: „Hrvatski narod" ? — Što toga

treba? — — Vi niste za drugo, nego da sa svojim
drugovima, kojih imadete i u saboru nekoliko, dodjete
u tamnicu i da ondje iztrunete, pa da vas sunce više
nikada ne vidi. — Ako Bog dade, promienit čemo još
samo jedan paragraf, pa se i buntovni saborski govori ne
če više smjeti širiti medj seljačkim narodom. Seljaku
učinili biste veču uslugu, da ga učite saditi krumpir,
nego da mu tumačite kojekaka politička pitanja." —

Moji su se prijatelji nad time silno zgražali, pa su
si valjda i oni mislili: sada si jadniče došao u nje¬
gove šape, pa češ u ime zakona očutjeti i djelom te-
žinu njegovih rieči. — U to sjetih se i ja narodne po-
slovice: Ako imade tužitelja, imade i sudaca, a Bog
valjda nije dao kozi duga repa?!

Bili smo u najživljem razpravljanju, kad nas po-
zvao naš ključar Frančič, da se razidjemo svak u svoj
stan: „na odmor". — — Kad zaškrinuše za mnom
vrata, prodrieše mi na usta rieči Tugomirove:

* * *

Dok hrvatsko srce, u meni je živo
I u mojoj grudi udarat če vrelo;

Nikad ne če pravim držat, što je krivo,
Nit ču ikad pognut pred dušmanom čelo!

10 *

Moric Kaiserling.

Uza broj 46. bila je opredieljena za trojicu, al
skoro preko mjesec dana boravila su u njoj samo dva
uznika: Josip Č. iz Siska i Miko B. iz Velike Gorice.
— Obojica sjedjeli su u zatvoru sbog buntovnih pro¬
glasa, kojima da su htjeli dignuti svoj okoliš na odpor
protiv Magjara i magjarona u Hrvatskoj, te time preki-
nuti „zakonitu državnu svezu sa kraljevinom Ugarskom“,
i po tom prouzročiti „mnoge druge zločine i kažnjiva
djela“. — — Sve dosele nisu se poznavali, al ubrzo
u uzama osvojiše si medjusobno povjerenje, dok su
se i medjusobno pazili kao dva rodjena brata, ili ka-
kono kažu, ko dva ljubeča se goluba. — Više se puta
dogodilo, da su se ljudi, koji su bili zajedno u uzama
ili se možda nalazili u kakovoj drugoj nevolji, spojili
tjesnim i nerazdruživim vezom prijateljstva. Tako je
bilo i ovdje,

Obojica bjehu ugledni posjednici i kuče vlastnici,
a i inače u družtvenom pogledu svaki, u svojoj okolici
rado vidjen. • - Bili su pače gradski i občinski zastup-
nici, dok je onaj iz Siska bio i novinar, pače neko
vrieme i urednik: »Sisačkog glasnika", a napose glavni
inspirator antisemitskog sisačkog lističa: „Naše Caj-

149

tung“. — — Njegov kolega iz Velike Gorice bio mu
po načinu mišljenja i naobrazbi skoro posve jednak,
a što se navlastito tičalo protužidovskog duha, bjehu
si slični ko jaje jajetu. — Nije bilo gotovo dana, kad
ne bi debatirali o „čifutskim švindlerima, gaunerima,
šnorerima, pučkim pijavicama, gulikožama, prevarantima,
galgenštrikima, a napose o židovskim i magjaronskim
špekulantima“. — — Izcrpili bi gotovo svaki dan
sav svoj salonski riečnik u počast svom slavljenom
Izraelu. —

Naš gazda Frančič slušao je s hodnika sve te
pripoviesti, te bi kadkada samo onako mrmljajuči izla-
nuo : „Cekajte, čekajte, napravit ču ja vama več veselje,
zasolit ču vam ja vašu papriku!"

I sbilja! — Jednoga liepoga jutra dopremiše
stražari u drugi sprat k Frančiču Židova Morica Kai-
serlinga, a bio je to stari poznati gost u zagrebač-
kim uzarna.

— Cekaj malo Moric, doči češ ti sada u školu,
da ti ne bude dugočasno i da se malko spokoriš,
dat ču te u broj 46. medj dva dobra pajdaša.

Kraj tih rieči Židov se nekako plaho obazirao na
sve Strane i kan da nije mogao razumjeti, što to
znači. — — Gazda se medjutim lukavo smiešio,
tihano utaknuo ključ u bravu, te brže šuteči, turnuo
Židova unutra, a zatim odmah priključao, da mu „ptiči
ne izlete

E, — našla rdja gvoždje, a moj Moric nakovalo.

— Kut Morgen — meine Herren, — topar
den šelim! — Ovim riečima pozdravio ujak prijatelje
u njihovom stanu, te im se i odmah predstavio:

— Habe die Ehre mich vorzustellen: Moritz Kai-
serling — flasnik kafan Efrop i nočno sapavišta ofde
s grada na Jelačič — platz.

150

— Sam te vrag donesei ovamo, uzvratio mu
Mika, — pri čemu pogledao nekako značajno svog
kolegu, sto je sjedio u kutu na svojoj slamnjači.

— Bože moj, uzvratio mu ovaj, tko bi si mislio,
da če nam ta bagaža i u reštu dosadjivati?! — Znaš
— tužit čemo mi čifuta radi smetanja posjeda, a i Fran¬
čiča, što ga ovamo poslao.

— Gledaj, gledaj, — ni u snu se tomu nadao
nišam. — Ovdje barem n i j e nista za prodavati i
kupovati, pa ja ne znam, kakvi gešeft vodi čifuta
ovamo ?! —

— Nicht Geschaft — reči če Židov, koji se
mirno smjestio na odkazanu mu slamnjaču. — „Ja
ofde ne budern dugo, ja sam pošten čovek, a došla
sam ofamo, samo za volju demostrace jedne zločeste
šene, koja ima 13 let, a tušila me, da sam imal š njom
nepošteni posla. 1 ' —

— Čuj — Joso, to ti mora biti fajn ptič — na-
stavio Mika pripoviedati svom kolegi. — Reko sam ja
tebi, kakovim se sve poslom bave Židovi, a gle ovaj,
mjesto obične kramarije, vodi još trgovinu s nedužnim
curama i sam dela š njima špektakle. — Ja š njime
ovdje zajedno biti ne ču, pa makar me odmah fun-
dali. Još ču ga zagnjaviti kao štakora, ili ču ga obje-
siti ovdje gore na rešetku. To je ipak bezobrazno! —
Žestio se Mika sve gore.

— „Seid s’ nicht bose“ — nastavit če Moric.
„Ja snadem, da smo svi ofde za demonstracija, moja
šena bude mi poslat svaki dan sve cajtung s kafane,
pak nam nebude v rešta langweilig! — Prokleta Ma-
gjar zlo dela s Horvati, a ova pan Kujin bila bi naj¬
lepše s Horvatska stirat." — —

— Gle, — čuj, čuj, — nije ipak ni taj Moric
mačji kašalj, oglasio se Mika sprani Jose.

151

— Ne vjeruj, reči če opet ovaj, — malo ti je
koji čifut pravo iskren. Ovdje ti je sada pred nama u
apsu opozicionalac i demonstrant, a kad je vani onda
„krepier oder profitier" — „immer fiir die Regierung".
Židovom je — uz riedku iznimku — tako malo stalo
za Hrvatsku, kao što i nama za lanjski snieg. Glavna
im svrha poplaviti zemlju svojim plemenom, izrablji-
ijivati i iztiskivati sirotinju, a najposljed — kako pravo
Grga Tuškan veli: izsmjehivati se glupim krščanima,
bedastom „gojimu“ — — —

— „Bitte, bitte, — mich geht das nicht an“ —
nadovezat če dalje Kaiserling. — „Ja nišam takva —;
ja sam prava Horvat — stekliš. Moja japa bil rodjen
v Šopron, a ja v Buda-Pešta.“ - —

Na te rieči prasnuše svi u grohotan smieh, što
je Frančiča tako uzbunilo, da je skočio, ko munjom
ošinut, sa svoga sjedala i lupajuč ključevima o vrata,
stao vikati:

— Pst — pst, — velim ja mir! — Ne znaš, što
veli § 4. i 11. — Čitaj na stieni! — Več je toga dosta.

— Dobro je, da čifuta malo muštrate, ali samo tiho,

tiho ! — Čujem ja, čujem, pravi je to mulec, veli da
je „moštrant“ i Hrvat, a gad je i Magjar. — Jaši vas,
što da vam velim, koj vas je ovamo pošlo. — Svi ho¬
čete biti ,,moštranti“, a lopovi ste prve klase.-

U uzi nastao za čas mir, a Moric pristupio tiho
k svojim sustanarima i počeo se opet lisičavo ulagivati

— uz rieči:

— .,Ova Frančič fražja čovek, ja ga snam dobra.

— — Dok sam lani bila v rešta tulila je tak, da se
je cela rešt poplašil, a vsa gospoda od sud, kerker-
majster i straž, dobežala gore i mislila, da se je cela
liiža vužgal. — — — Snate, — auf meine Ehre, — ja
ga drugač imala rad, on se razmela z moja žen i do-

152

nesla mi vsega s kafan. Kospoda se ne srdila ništ k
mene, ja vsaki dan dala donest, za vse dost „schwar-
zen Kafe“, ako si ga bude treba i „besten Schampa-
njer“.-Nišam ja kakova skupijaš i prosta čifut“.

— Što — brundaš Moric, — imam ja fina uha,

— začeo lamentirati Frančič, koji je sve izvana prislu-
škivao. — Misliš, da češ i ljetos u reštu imati kafanu.

— Hm — hm — što je bilo — prošlo je, pa amen!

-Gledaj ti čifutskog mudrijaša, još me i ogovaraš,

a ne znaš kako govori § 14. — Veliš, da Sam ti ja no-
sio kafu u rest. — Kad je to bilo?! —Ja tvoje babe
niti ne poznam, a zvrndaš, da se „ja“ š njom razmem?!

-Gle ti čifutskoga cigana! — To bi me moglo

još i službe koštati, ali čekaj, ja ču ti pomoči! — —

Na te rieči navalio kao pomaman na vrata broj
46. *— otvorio ih i zavikao:

— Moric Kaiserling — marš van! Ideš odmah u
„Einzel“ broj 37., pa si tamo čitaj cajtunge i kuhaj
kafu. — Fakinaža nepoštena, dodje u rešt, pak se još
ovde Štirna i laže. — — —

Moric se na te rieči hitro pokupio, dok posluh-
nuvši sa strahopočitanjem zapovied gazdinu, našao se
u tren u „novoj kafani“, a da se u prvoj skoro ni
ogrijao nije.

Na čiji mlin i tako iznenada dobrzala je voda,
mislim, nije nuždno da i spominjemo. — —

❖ ❖ *

Ako bi vriednog čitatelja zanimala osoba Morica
Kaiserlinga, to mu dozvoljavam, da se potrudi u Za¬
greb i da ga potraži u kavani „Evropa“ na Jelačičevom
trgu. Upoznat če ga odmah po orlovskom skučenom
nosu, lukavim, caklečim se očima; na usnama zamietit
če mu porugljivi smiešak, a pod nosom male brčiče.

153

— Imade — kojih 40 godina; vlasi su mu podpuno
spuzle, dok mu dvie traljave noge noše guravo tielo.

Kao vlastnik „nočnog zabavišta“, došao je Moric
več češče u sukob sa redarstvenim propisima, a kad-
kada i sa kriminalnim zakonima, dok nije poznavao
razlike izmedju zrelog i nezrelog voča, pa je i sam po
kojiput u ovo posljednje zagrizao.

Slučaj sbog kojega je Kaiserling ovaj put bio
doveden u uze kr. sudbenog stola, bio je vrlo škakljiv ;
a kažnjiv od jedne do deset godina težke tamnice. Ži¬
dovi medjutim nisu mirovali, dok ga nisu i opet izba-
vili. — — Rekoše mi, da su potrošili ovaj put za nj
silne novce, pa kako se novcem vele, može sve po-
stiči — postiglo se i to.

Kad nisu kod državnog odvjetnika i suda mogli
uspjeti, podkupili su čeljade, koje ga tužilo, a kad je ovo
od tužbe odustalo, a i drugačije od prvog izkaza tvr-

dilo — nije se ni sudilo.-E, — reklo bi se: valja

im pamet, a komu Bog, tomu i sveči! —

Seljaci pred sudom.

Dražije vam budi glas, ime, poštenje,

Neg hip, nagnuče, sramotno življenje;

Na vik on živi, ki zgine pošteno.

Fran Krsto Frankopan.

Koji je bio povod svimkolikim bunam u Hrvatskoj
godine 1903. več sam iztaknuo negdje spreda, a glavna
krivnja leži u nesnosnom stanju, što sveudilj jednako
tisti hrvatskog Seljaka — i liepu mu hrvatsku postojbinu.
—- Početak se pako datira od velike subote ll.travnja
1903., kada tudjinci u proslavu slobodoumnih zakona
magjarskih od godine 1848. izvjesiše na kolodvoru u
Zaprešiču, na zemlji hrvatskoj, blizu glavnoga grada
Zagreba, rekao bih, skoro u srcu naše domovine ma-
gjarsku zastavu, koja se još ovdje do tog kobnog dana
nikada prije vijala nije.

Kad čovjek onako izdaleka i triezno promatra po¬
vod svemu zlu u Hrvatskoj, pa i onaj izaziv, kojim
„naša brača“ godine 1903., za volju svoga slobodo-
umlja, izazivahu tolika krvoproliča i tolike težke patnje
u domaji, onda se i nehotice sjeti Stoosovih stihova:

Pali smo brado, duboko pali,

Tko to vidi, pa se ne uzpali,

Taj hrvatskog nije sisao mlieka . . .!

155

Tudjinac dolazi u Hrvatsku i u njoj slavi proslavu
svojih slobodoumnih zakona, a mi Hrvati, koji živimo
kano zasužnjeni, bez i trunka svake slobode, morali bi-
smo se pokloniti toj proslavi! — Mi bismo mucke
morali pristati uz ono, što je Lajoš Košut, ugarski
državnik — u svoje vrieme rekao: da Hrvatske ne

može nači na karti i da je nema. Pravo je rekao vrlo
uvaženi odvjetnik Dr. H. pred sudom braneči Seljake:
„magjarski stieg, kao glasnik slobodoumnih zakona
magjarskih u Hrvatskoj — imao je godine 1903. biti
Gesslerov* klobuk i staviti na kušnju tisuče i tisuče
hrvatskoga naroda i seljačtva, koje nije ni smjelo pis-
nuti, a kamo li u izvješenju magjarske zastave nazirati
provokatornu laž : da su naime Hrvati tudji podložnici.“
Dogodilo se protivno.

Iskra je pala u Zaprešiču i razpalila vatrom mal
ne čitavu Hrvatsku. Najžalostnije u torne to, što se je
radje išlo na ruku tudjinačkim pretjeranim težnjam,
nego li povriedjenom ponosu, časti i čuvstvu hrvatskog
seljačtva, a napose povriedjenom karakteru zemlje u
kojoj stanujemo. — Zar da nije bilo pametnije krpu
magjarske zastave odstraniti, nego li s njome izazvati
u Hrvatskoj toliko zlo ?!

Hrvatski seljaci u Zaprešiču, ogorčeni do dna
duše, skinuše sami i spališe magjarski barjak, nipošto
u kakovoj zloj nakani, več u čvrstom uvjerenju, da
magjarskoj zastavi u Hrvatskoj mjesta nema. Prema
tomu upravo ti ponositi seljaci, staviše se na obranu
zakona, pa umjesto da za svoj junački čin budu nagra-
djeni i odlikovani, strpaše ih u tamnice i okružene

* Gessler živio je prije više stotina godina u Švicarskoj.
Taj je krvnik i tiran, na svakom krstopudu udario kolač i na
njega metnuo svoj stari šešir. Tko nije na golim koljenima pred
tim plašilom pao ničice, tog su čekale grozne muke i stratište.

156

najoštrijim paragrafima staviše pred sud. Zaista nešto
nečuvena! — Pitajmo se: bili naš hrvatski barjak imao
mjesta u Ugarskoj i bili ga Magjari tako odrješito bra¬
nili, kao što su to naši ljudi činili sa barjakom ma-
gjarskim godine 1903. u Hrvatskoj?

Sbog magjarskog barjaka ubijahu i ljude kao
pseta. — Seljaka Ivana Pasariča u Zaprešiču ustrieliše
oružnici 11. travnja, a kod opetovnog izazovnog
izvješenja magjarskog barjaka na kraljev rodjendan,
ubiše Josipa Beluhana mladiča od 21 godina, te Vida
Noršiča Seljaka od 58 godina, a otca jedanaestero,
što odrasle, što još sasma male djece. A kolike raniše,
kolike pozatvaraše? — —

Zaprešički seljaci nevine su žrtve magjarskog bar¬
jaka, oni su pali kao žrtve ideje, za koju se ne bore
samo ljudi u Hrvatskoj, več i oni tarno u Ugarskoj. -—
Magjarska gospoda Košutovci razbijaju jedinstvenost
naše slavne vojske, bore se za narodne magjarske
koncesije: za magjarske embleme i grbove, a kad su
naši seljaci stupili na obranu hrvatskih emblema i
grbova, tad su jih strieljali i zatvarali. — To si neka
danas živo predstave navlastito ona gospoda, koja
hoče, da ponovno s Magjarima ugovaraju i da u nji-
hovom zagrljaju traže spas Hrvatske naše.

Hrvati znajte! — — Mrtvi u Zaprešiču, a i po
cieloj Hrvatskoj u godini 1903. nisu zaniemili. Njihova
su usta doduše zatvorena, njihova tjelesa pretvaraju
se u prah i pepeo, ali grobovi njihovi govore i govorit
če kroz sva pokoljenja u Hrvatskoj i to svima i sva-
kome, koji hoče samo da sluša i da govor razumije.

Skoro u svimkolikim uzama u Hrvatskoj godine
1903. bilo je pozatvarano do tri tisuče ljudi, največma
seljaka, koje su mučili po više mjeseci u iztražnim za-
tvorima, a onda ih vukli pred sudove i osudjivali.

157

Strašno je i pomisliti, koliko biede, koliko neotrtih
suza, koliko uzdisaja, koliko neizliečive tuge, duševne
tjeskobe i materijalne štete, krilo se iza uzničkih zidova.
— A što je bio skrivio ovaj narod?

Bio je kriv, što je živ. — Ustao je bio protiv ne-
pravde, prosvjedovao je protiv nezakonitosti, vapio je za
slobodom, tražio je svoja javna narodna prava. — U
koliko je pri torne, možda još izazivan i podraživan,
prešao i granice, koje zakoni stavljaju, on je to izku-
pio svojom krvlju. — Dosta ih je palo i svojom krvlju
nakvasilo sveto tlo praotaca; a sve to samo zato, što
u toj nikad neosvojenoj svojoj otačbini, nisu mogli da
gledaju, gdje se vije tudji barjak. — Uz gorke boli i
ine gubitke, pridružile se goleme žrtve i u torne, da
su i ponajbolje sinove našega naroda, — osobito one,
koji se kroz cieli život izticahu više u obrani narodnih
prava, — pod raznim izlikama bacali u tamnice, te ih
izlagali raznim mukam, kušnjam i stradanju.

U velikom i neodoljivom ganuču srca prekipjelo je
godine 1903. narodnje čuvstvo i kao bujica zahvatilo
stradajuči puk, koji je od nezdravih javnih odnošaja u
Hrvatskoj puno trpio, a još i danas trpi. — Pokret
godine 1903. bio je izražaj sveobčeg nezadovoljstva u
zemlji, on je nosio na sebi karakter najuzvišenije do¬
movinske ljubavi, u njemu nije se smjelo nikako gle¬
dati kaki kažnjivi čin, jer nije poticao iz nikakve zle
nakane, dok je Hrvat samo htio da sluša glas srca
svoga, koji mu poručuje:

Nedaj se i budi svoj u svome,

Hrvat na ognjištu hrvatskome!

Ipak se na sve to ništa obaziralo nije. Narod
hrvatski, koji se je ovim pokretom borio za svoj čestiti

158

obstanak, nije bio poštedjen od prekomjerne strogosti
zakona.

Baš — dok sam boravio u iztražnom zatvoru,
pukao je i sud Seljakom Zaprešičanom dne 22. lipnja
i to radi dogodjaja od 11. travnja. Vodiše ih pred sud
dvadeset i dvojicu, a okriviše ih ponajglavnije s toga,
što da su uslied trubljom načinjenog poziva po Stje-
panu Jugu, došli na kolodvor južne željeznice u Za-
prešiču, gdje da su skinuli magjarsku zastavu, polijali
ju petrolejem i zapalili, te time „počinili zločin raz-
draživanja na mržnju protiv državne zajednice." — —
Obtužnica izticala je i napose krivnju seljaka Stjepana
Udžbinca, koji „da se je hrvao s oružnicima ne davši se
svezati, a kad ga ipak svezaše, da se je u takovom
stanju iz njihovih ruku iztrgnuo". — — Da, kriv je
bio i zato, što se nije dao svezati. Čudno! — — —
Razumjeva se, da je u obtužnici bilo i drugih okriv-
ljenja na pretek. —

Meni nije moguče, da ovdje opisujem tečaj čitave
razprave, što je trajala sa seljacima pred sudom i više
dana, spomenut ču tek neke njihove odgovore, koji
iztiču triezni seljački sud, a i ponos u torne, što su
svi priznali, da su spalili magjarski barjak.

Kad je predsjednik suda zapitao vatrogasnog
trubljača, seljaka Juga, zašto je trubio u rog, — odgo-
vorio mu ovaj:

— Od mene su zahtjevali, da im trubim marš, a
ja sam trubio. —

Na daljne pitanje: zašto da nije htio predati
trublje oružnicima, kad su ga tražili, — odgovorio mu:

— Ja sam jedini odgovoran za trublju, ja nje
nišam smio dati iz svoje šake. —

Seljak Udžbinac, spada takodjer medj zanimive i
značajne ličnosti. Srednje je veličine, ali vanredno

159

jak i junačan. Pripoviedao je pred sudom, kako su ga
oružnici tukli, kako je dobio tri uboda nožem i kako
je bod, — kad mu je ovaj provirio kroz stegno na
drugoj strani, izvadio iz stegna i bacio ga u grabu . . .
Na pitanje predsjednikovo:

— Tko vas je naputio, da idete skidati i paliti
barjak? — Odgovorio mu Udžbinec:

— To je tak došlo samo od sebe, kakti zrak.

Obtuženik Vid Mužar, priznaje, da je polijao i
zapalio barjak, a kad ga je predsjednik zapitao: Što
se je dogodilo iza toga, kad ste spalili magjarsku za-
stavu? Odgovorio mu ovaj:

— Duh spaljenog barjaka otišao je preko Drave.

Seljak Miko Skledar očituje ponosno:

— Više je ljudi pripaljivalo barjak i ja sam jednu
žigicu zapalio. ■— Več sam 30 godina star, te još nikad
nišam vidio magjarske zastave na kolodvoru. Naši su
stari rekli: „Ako se bude u Hrvatskoj izvješavala ma-

gjarska zastava, da čemo biti pomagjareni. 11 -—

Ja toga nikako i nikada dopustiti ne ču. —

Obtuženi seljak Vid Petrekovič u ime sviju oči-
tovao je pred sudom otvoreno, iskreno i doslovno:

— Zastava je bila protuzakonito izvješena, a mi
smo ju po zakonu skinuli. — Njoj nema mjesta u
Hrvatskoj. Ja sam hrvatsko diete, pak se ne bojim to
kazati. —

Seljak Vid Skledar pod prisegom očituje, kako
je željeznički činovnik tudjinac B., več više dana prije
izvješenja barjaka govorio nekim ljudima, da če se
magjarski barjak izvjesiti, i da če jednom metlom —
namočenom u stanovitu tekučinu, — potjerati dvadeset
i pet Hrvata, bude li se koj usudio dirnuti u magjarsku
zastavu. — Mi — reče, — nismo se smjeli pokazati
takovim kukavicama, a da na to budemo mirni.

160

Kad več govorim o seljacima u Zaprešiču, onda
ču spomenuti još i junačko jedno seosko djevojče:
Jeliču Jug, sestru vatrogasnog trubljača Stjepana Juga.
— Na kraljev rodjendan godine 1903. brat joj se još
nalazio u zatvoru, a kod ponovnog izvješenja magjar-
skog barjaka na željezničkoj stanici u Zaprešiču, sku¬
pilo se bilo množtvo seljaka na kolodvoru, ne obaziruč
se ni najmanje na oružanu šilu, koja se takodjer tuj
za obranu barjaka našla. — Mala Jelica jedva 13 go-
dišnje djevojče, bila se nekako potajno došuljala na
krov stanice i več Se bila poduprla jednom rukom o
kesten, što je blizu stajao, a drugu pružila za zastavom,
da ju potegne dolje, kad upozori na to oružnike neki
upravo nadošli gospoštijski magjarski činovnik. —
Oružnici izpališe odmah na to svoje puške, a djevoj-
čica na udar hitaca pala s krova, al od straha, jer joj
se inače nije nista dogodilo, dok je medju seljacima
ostalo i više mrtvih i ranjenih.

❖ * *

Prednavedeno neka bude dosta, da se vidi, kako
je hrvatski seljak u glavnome, ipak vrlo ponosan i
bistra uma i da neda tlačiti sebe i svoju zemlju, koju
su njegovi djedovi osvojili i kroz nebrojena pokoljenja
kvasili znojem svoga lica, i branili potocima svoje
krvi. — Ta gruda zemlje, na kojoj hrvatski seljaci
žive njihova je; u njoj počivaju kosti njihovih praotaca;
na njoj se rodiše oni sami, i u nju če ih sahraniti.
Ona im predstavlja sve, što im je najmilije i najsve-
tije iza Boga na zemlji. Oni je kaljati i sramotiti ne
dadu, ma da ih i razapinju na križ, ma da ih i na težke
tamnice osudjuju.

Rekao je mudri učitelj naroda, pokojni Ante Starčevič:

»Narod hrvatski sačuvao si je u svili nevoljah,
koje nepravedno trpi, još jedno neprocienjivo dobro,

161

a to je vjera u Boga i u svoje desnice. Narod hrvat-
ski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je providnost
njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo preživio, njemu,
koji se je u duhu krščanskom za druge vazda žrtvovao,
liepu budučnost odredila; narod hrvatski vjeruje, da tu
budučnost, to poslanstvo, ne bude odkazivati nitko,
nego: „Bog i Hrvati!“

I opet rieči su Starčevičeve:

„Cemu se imaju nadati narodi, koje tudjinci drže
zasužnjene? — Onomu se imaju nadati što zasluže.
Ako budu za se radili, ter dokazali, da žele i vriede
svoji biti, oni če dobiti slobodu ; ako li budu radili
tomu protivno, oni če dokazati, da nisu za drugo, nego
za ono što jesu, pa če im i pravo biti, da propadnu."

Godine 1903. pokazao je jasno hrvatski narod,
kako vruče želi slobodu svoju i stare hrvatske pravice
svoje. Čast Hrvata i njihov'ponos godine 1903. ostat če
zlatnim slovima upisan u povjesti narodnoj. Onda po¬
kazali su Hrvati, da vole izumrieti, da vole biti poubi-
jani, nego li pustiti, da im se i dalje otimlje sloboda,
kroz viekove stečena junačkim podvigama. — Na usta
pjesnika svog seljaka Stupariča, zakleo se i hrvatski
seljak godine 1903. riečima:

Za hrvatski dom i narod — boriti se spreman stojim
i kunem se krvlju i presladkim miiekom materinjim:

Da cu radit kroz sav život, tek za dobro rodne grude,

Da Hrvatska naša mila, slobodna i sretna bude !

Još ču živo osvieščivat, naš hrvatski narod mili,

Da se sviestan borit znade, proti svakoj tudjoj sili!

Ah, — dopustit ja ne niogu, dokle živa ima mene,

Da slobode, dara božjeg, dara slavnih pradjedova,
Hrvatska nam draga nema, več da trpi sred okova;

Ja ču poči — kad čas svane, zaklinjat ču sve Hrvate,
Iz sužanjstva, da ju spase i slobodu da joj vrate!

11

Čitanje novina i uznička diplomacija.

Za cielog mog boravka u iztražnom zatvoru nisu
mi ruku dopale druge — na moju adresu odaslane
novine, osim: »Glasnika sv. Josipa"; — »Gospodar-
skog lista"; — „Krščanske škole"; — »Glasnika pre-
svetog Srca Isusova"; a od stranih novina samo češki
„Svet zvirat" . . . Ciela moja pošta iz Grubišnog-polja,
vračala se k sudbenom stolu u Zagrebu, gdje bi sve
listove pootvarali i pročitali, a tako i novine pregle¬
dali, dok bi se potom obično sve zaplienilo i uni-
štilo. Tek riedki list osobito nedužne naravi, bio je
sretan, da je dobio sudčevu signaturu: „Vidi“ i da mi
se je predao. Ovdje mimogred spominjem list, što mi
ga pisala moja kolegica i dvorkinja iz bjelovarskih
uza — poznata Jalža Gazdič. — Bio je to čudan list,
pisan biesom srca i žestokim ogorčenjem: na sve ma-
gjaronsko prokletstvo u Hrvatskoj. — Zašto mi baš
taj list uručiše ne znam. Čudio sam se, a još i danas
nije mi jasno, kako me je i u obče taj list našao, jer
je naslov na kuverti bio manjkav, a i vrlo originalan,
naime: »Preuzvišenom gospodinu Nepomuku — Kris-
tušovom reštantu u Zagrebu". — Na listu bio je po-
štanski žig: „Bjelovar“, a i sudac iztražitelj napisao je

163

plavom olovkom : „Vidi“ i metnuo gore svoj vlastoručni
podpis.

Kako rekoh, moji vlastodržci i gospodari silno
su me štedili, da se odveč ne uzrujavam dnevnom no-
vinskom lektirom, a očito sam opažao, da me sma-
trahu kano uznika neke posebne vrsti, jer dok su moji
kolege smjeli dobivati i političke novine, meni je i to
bilo uzkračeno. Medjutim čovjek snuje, a Bog odre-
djuje. Ako i nišam dobivao svojih novina, to sam ipak
kadkada gdjekoju uhvatio. Ta bio sam u tatskoj kuči,
pa nije ni čudo, ako se je i mene po koji put uhva-
tila kleptomanija. Priznajem očito, da je moja velika
falinga, što sam lakom za čitanjem, a opažao je to i
naš nadziratelj uza, pa mi je često onako i kroz prste
progledao, ako sam se kada došuljao i u zajedničke
čelije mojih supatnika, gdje bi obično čitali novine na
glas, pa bi onda ozbiljno kritički, a i diplomatički pro-
sudjivali njihovu sadržinu. Našlo se je uvieke medju
nama i nekoliko trieznijih obrtnika, a i Seljaka.

Pročitali bi redovito : „Hrvatsko Pravo";— „Ob-
zor“; — saborske govore iz „Narodnih novina“; — a
kako se u „Novom Srbobranu“ stalo susretljivije pi¬
sati, dok je i njegov urednik bio s nama zatvoren,
— kontrolirasmo gotovo svaki dan i njegovu sadržinu.

Osobito nas zanimalo, kad čitasmo u „Obzoru“
viest, gdje „Pester Loyd“ — poluslužbeno glasilo ma-
gjarske vlade piše: kako se sprema odaslanstvo za¬
stopnika u Beč pred Njegovo Veličanstvo, da se kralj
zauzme za Hrvate, dok je ovaj listi odtočno zahtjevao,
da odaslanstvo ne smije biti primijeno od kralja. I sbilja
dne 28. svibnja sastala se u Beču mnogobrojna deputacija
saborskih i carevinskih, hrvatskih i slovenskih zastop¬
nika iz Dalmacije, Istre i Trsta — usvemu 32 osobe —
u svrhu, da zamoli vladara, kako bi pomilovao utam-

ll*

164

ničenike i osudjenike, te prekinuo prieki sud i učinio
kraj krvoproliču u Hrvatskoj. — Audiencija Hrvata bila
je na žalost odbijena. — Hrvati nisu bili pušteni pred
svoga kralja. To je uzsiiediio na predlog austrijskog
ministra predsjednika iz državopravnih obzira prema
Ugarskoj. — Da ! — Beč i Pesta pokazaše i tuj: složnu
staru ljubav svoju spram Hrvata.

Tko to danas ozbiljno i triezno promišlja, može
li se razložno oduševiti, bilo za jednu ili za drugu
polu? — Ili možda za obe?

Dan 17. lipnja očekivasmo medju ostalim s oso-
bitom napetošču, dok se je taj dan i otvaralo zasje-
danje hrvatskog sabora, gdje su imali naši hrvatski
zastupnici pokazati Hrvatskoj, a i stranom svietu, kako
če se ponieti spram narodnjeg pokreta, a i spram slav-
nog grofa Khuena. — Kako narodni zastupnici poka-
zivahu taj dan, osobitu energiju i slogu u zajedničkoj
parlamentarnoj akciji, uzbudilo je to u uzničkim di-
plomatičkim krugovima i posebno naše odobravanje.
— Bili smo svi, kano oduševljeni nad pojavom jedno-
dušnosti, kojom je provadjala u saboru obstrukciju*—
za onda još jedinstvena „hrvatska stranka prava“. Magja-
ronska štampa silno se je ljutila na postupak hrvatske
oporbe, ali baš ta srčba i to sgražanje pričinjalo nam
se, kano sjajno svjedočanstvo u prilog dobrom taktu
hrvatskih narodnih zastupnika. Skupina od trinaestorice
naših, nije se mogla boriti uspješno protiv kojekakih
govora — ogromne magjaronske večine, več osječajuč sa
čitavim hrvatskim uzbunjenim narodom, držala se po¬
znate devize: »Inter arma silent musae“. — Gdje se
oružjem i nasiljem vlada, tamo mirnih razprava, od-

* Obstrukcija znači u parlamentarnom smislu: sprieča-

vanje saborskih razprava dugim govorima.

165

nosno veselih pjesama nema. Kako u hrvatskom saboru
manjina nikada ne postizava kakovog uspjeha, dok ve¬
čina glasovanjem provadja uvieke sve što ban i vlada
hoče: nisu naši oporbeni zastupnici smatrali zashodno,
da dugo utječu u daljne razprave, te su s toga soli¬
darno uz buku i vrevu ostavili dne 19. lipnja sabornicii,
za cielo vrieme saborskog zasjedanja. Obrazloženje za
taj odlučni korak, stavio je dični i prezaslužni blago-
pokojni predsjednik sjedinjene oporbe — bivši sveuči-
lištni profesor i narodni zastupnik Dr. Breščenski. Ovo
obrazloženje prema stenografskom saborskom zapis¬
niku glasi doslovno ovako :

„Dva dana sam govorio proti volji. Žalim, da
sam vas dugočasio. Sada zaključujem rieč bar za neko
vrieme.

I. S razloga, što vlada g. bana grofa K. Heder-
varya i u najnovije vrieme dozvoljava, dotično ne prieči
nepravedno, te istoj nagodi, zak. čl. I. od g. 1868. jasno
se protiveče upravo provokatorno namještanje magjar-
skih napisa i zastava na zgradama zajedničkih hrvat-
sko-ugarskih ureda.

II. S razloga, što vlada g. bana na sve izjave
naroda u obrani prirodjenih i zakonito mu zajamčenih
prava, odgovara kaznenimi, sudbenimi i redarstvenimi
progoni, priekim sudom, oružanom šilom sve do krvo-
proliča i s timi sredstvi spriečava i razpusta zakonito
prijavljene i sazvane skupštine, sputava oporbenu
štampu nečuvenim u izobraženom svietu zapljenami i
obustavami novina i zatvaranjem dosadanjih i od¬
bijanjem novih urednika bez svakoga zakonskoga
uzroka.

III. S razloga, što je timi hotomičnimi povriedami
zakona, ustavnosti i prava, g. bana doveden hrvatski
narod do očajnosti.

166

IV. S razloga, što se u saboru s očitim i trajnim
vriedjanjem saborskog poslovnika onemogučuje oporbi
svaki pravi parlamentarni rad.

V. S razloga napokon, što oporba u današnjih,
po hrvatski narod tako žalostnih okolnostih ne če niti
ne može ovdje služiti samo stepenicama skroz neustavne
vladavine g. bana:

Častim se izjaviti u svoje ime i u ime svojih
drugova, da ne čemo dalje aktivno sudjelovati kod
saborskih razprava, a napose ne kod razprave o inde-
mnitetu*, koji bi se imao dati vladi g. bana Dragutina
grofa Khuen-Hedervaryja u svrhu da svojimi protiza¬
konitimi i nasilnimi sredstvi dalje podkopava svaku
ustavnu slobodu i zakonom zajamčena prava hrvatskoga
naroda, cime je i prouzročila današnje stanje u Hrvat-
skoj-Slavoniji, za koje je ona odgovorna.* 1

Uznička je diplomacija taj postupak i obrazlo-
ženje oporbenih narodnih zastupnika podpuno odobra¬
vala, a to najviše s razloga, da ne bi barem na njima
ostala ljaga u premalo oštrom žigosanju vladajučeg
kritičnog stanja.

U uzama doživismo i užasan udarac, kad čitasmo
u novinama, gdje je hrvatski sabor jednoglasno i bez
oporbe dne 24. lipnja 1903. ukinuo i još jedinu siobo-
štinu u Hrvatskoj, što ju i sve prosvjetljene države
imadu naime: ukinuo je porotu, kojoj pripadaše su-
dovanje o krivnji radi zločina i prestupaka počrnjenih
štampom, te sve to povjerio redovitim sudovima. Tim
zakonom predana je oporbena štampa u Hrvatskoj ta-
kovom progonstvu, koje čini skoro nemogučim njezin
obstanak, a time i ustavni život bez svake znamenitosti
i kontrole.

* Indemnitet = glasovanje proračuna za trošenje zemalj-
skog novca vladi.

167

Skoro i nismo mogli vjerovati u uzama, da je to
moguče, jer svaka vlada u ma kojoj državi želi, da
imade protiv sebe živu i budnu oporbu, navlastito u
štampi; a gle, naša evo putem svojih saborskih stu-
pova, utrnula je i tu luč u zdravom razvitku kulturne
i političke prosvjete. Dobro i duhovito primjetio je tom
sgodom ,.Srbobran“: „Kod nas u Hrvatskoj bi najvo-
Ijeli, da mi, koji svi fizično živimo na teritoriju naše
domovine, duševno lutamo po kakovim sundajskim
ostrvima ili brazilskim prašumama." Zaista sloboda i
cenzura naše štampe u Hrvatskoj vrlo je žalostna! —
Svi narodi napreduju i slobodu štampe štite, kaozlatno
jamstvo za sretniju budučnost, a mi Hrvati na žalost,
idemo još i natrag, pa smo i u torne zapostavljeni —
bez slobode.

* * ❖

Ogorčenje nad mnogim tužnim prilikama u Hr¬
vatskoj, prodiralo je dnevice i duboko k nama u debele
uzničke zidine. — Naša se uznička diplomacija često
kraj toga sječala rieči mudrog Starčeviča, koji veli:
„Dok budemo imali domačih izdajica, dotle čemo imati
tudjinaca gospodara. Izdajica čemo imati, dok se
narod ne osviesti.“ — Inače sve stranke narodne go-
spodske, a i seljačke duše, bjehu i u uzama podpuno
jedinstvene i složne. Nismo žalili, što stradamo i trpimo
progonstvo, ali ipak često:

„Duša za doni dragi
Boljeti nas uze,

Nad sramotom doma,

Prolievasmo suze!




JA SAM JELICA JUGOVA.

(Vidi stranu 160).

Tri karamfilja na Petrov dan.

Sunce počelo več za rana u podpunoj svojoj
moči — sjajem i toplinom — razsievati svoj čar. U
koliko sam kroz željezne rešetke mogao očima zahva-
titi iplavetnog obzorja — nigdje nišam zamjetio ni
mrve oblačka ....  Sjedio sam kraj svog stoliča na
drvenom tronožku i naslonjen glavom o ruku, zavezoh

se u misli*. . . Petrov je dan!-— Več je dosta

viekova prošlo, što je taj veliki apostol uz svoga druga
svetoga Pavla patio težke patnje za Gospodina svo¬
jega! ....  Dok je okovan čameč u tamnici boravio,
crkva molila se za nj, i angjeo Gospodnji otvorio mu
čudom vrata tamnice, izveo ga na slobodu i oteo ga
zlobnoj ruci krvoločnog Heroda. Uzvišen primjer svetih
ugodnika božjih, kan da mi melemom natopio bolnu
ranu srca rnoga ....

Mogu li biti bez nade, da ne če i meni pomoči
Onaj, koji mi udielio veliku milost, da putem trnja i
pregaranja sliedim svete Njegove stope?!

Ah-rado, rado patim, samo ako če Gospod

poslati angjela svoga, da mi s mile moje otačbine
Hrvatske baci okove, što je sapinju, da joj povrati slo¬
bodu i da ju otme iz ruku ljutih neprijatelja! ?

170

„Tvoj hrvatski narod mili
Od zlotvora brani svog ;

Velji Bože, ti zakrili
Sveta prava roda mog!“

Bilo je nekako sve ozbiljnije i svečanije u mojoj
sobici, dok mi uz gukanje golubova k ušima dopiralo
i veselo čavrljanje laste, štono je kružila zrakom kraj
okanca moga. I sam nišam osjetio, kako me najednoč
snatrenje moje, kano zanjihalo u polusan, što se je
moglo posve lako zbiti, iza težke u bezsnu prevedene
noči. — — Kad je u 10 sati tamničar otvorio vrata,
lecnuo sam se od nekog iznenadjenja, kako je brzo

došlo vrieme „uzničke šetnje“.-Meni se taj dan

nije račilo siči u uzko i smradno dvorište, pa sam
radje ostao i bez šetnje u svojoj samici. — Dok se
moji kolege, iza jednog sata hodanja — vračahu natrag
u svoje čelije, ja nišam štropot njihovih nogu ni osje¬
tio. — — Umorna glava klonula mi na stolic, pa me
doskora svladao podpuni san. Kad se probudih, opažih
kraj sebe s jedne Strane stolica kiticu cvieča, ovijenu
sitnom trobojnicom, a s druge tri karamfilja: crven,

biele i zagasito modre boje.-Ne znam, tko me

ovim liepim darom počastio, nu svakako cvieče me
ovo ugodno iznenadilo. Znao sam, da je Petrovo, al da
ču biti na taj dan u uzama počaščen cviečem — kako
bi i slutio?-Osobito svidjela mi se ona tri ka¬

ramfilja, što miloduhom svojim razblažiše čitavu pro-
storiju moga stana.

— Ah moj Bože, pomislih, — koliko krasnog cvieča
imade — kroz čitavo ljeto, moj cvietnjak u Grubišnom-
polju, a ovdje tek na Petrovo razabrah, da je cvieče u
podpunom razvitku i da karamfilji krasno cvatu. —

Da, da —; ja sam u tamnici, a karamfilji vole
sunčano svjetlo. — U tamnicu zabludiše tek slučajno,

171

da mi pokažu, kako je liepo na slobodi i kako sloboda
tek životom radja.

Osobito smiešio mi se crven karamfilj, koji vrlo
rado noše o zapučku čestiti Hrvati-pravaši, a na
grudima nježne i ponosite naše Hrvatice, navlastito
Starčevičanke.

Krasna crvena boja tumačila mi junačtvo i ne-
ustrašivost ponositih Hrvata, koji krvcu svoju lievahu
za „krst častni i slobodu zlatnu". — Žarki taj crveni
karamfilj, kan da mi je u uzu moju donio n a j m i 1 i j e
osječaje, žive ljubavi Hrvata spram patničke otačbine
svoje. — Da — baš je liepa boja moga crvenog ka-
ramfilja; tako liepa, ko što je liepa krasna moja hr-
vatska otačbina, natopljena mučeničkom krvlju ponaj-
boljih svojih sinova!

I bieli karamfilj spominjao me koječesa, a na¬
vlastito nedužnih žrtava, što več izgorieše na oltaru
sladke Hrvatske moje. — Oj, — koliko i koliko naj-
nježnijih uzdaha uznjihalo je več djevičanske grudi moje
otačbine i popratilo sklopljene ruke njezine djece k
Bogu uz prošnju: da dade hrvatskoj zemlji sretnije i

bolje dane. — — Biela si golubice moja — Hrvatsko
naša! — — Stotinu i stotinu neprijatelja vreba na

Tebe i hoče, da Ti otme savkoliki nakit Tvoj, da Te
liši svih pravica Tvojih, da budeš robinjom tudjih
strasti, pa da izgineš u zagrljaju prevrtljive čete him-
benih svojih neprijatelja. — Neboj se, — nedaj se!
Sjajna si i čista poput bielog moga karamfilja! — U
Tebi bliešti se i sjaji golubinja čud hrvatskoga moga
naroda, koji če se za Tebe divnu — boriti do posljed-
njeg daha svoga i ostaviti Tebe krasnu, čistu i neoskvr-
nutu potomčadi svojoj !

Zagasito modri karamfilj zanio me takodjer ljub-
kom bojom svojom, i sjetio me poštenog hrvatskog

172

Seljaka, koji u znoju lica svoga, često uz nabreknute
modre žile — muči se dan i noč, da uzmogne ku-
kavno prehraniti sebe i obitelj svoju, da može pod-
miriti silne terete, što se dnevice svaljuju na njegova
mukotrpna ledja. — Bože moj, — kad bi našoj stano-
vitoj gospodi bilo samo par sati dosudjeno dieliti sud-
binu hrvatske sirotinje, možda bi onda mogli pojmiti,
kako je grdno ono izdajstvo, što ga dnevice počinjaju
na trpečem narodu svome, predavajuči ga tudjincu, da
š njime i sa njegovom mukom gospodari, a on uslied
biede mora bježati s očinskog praga u daleki sviet. —
Ne bi li se takove črne duše morale sjetiti, da če im
i kosti njihove u mrkim grobovima za vazda nemirne

biti,-i da če kletu uspomenu njihovu —

kroz cielu vječnost — pratiti osveta božja uz vapaj
našega pjesnika:

Oprošteno jest griešnima;

Zulumčaru, ubojici;

Oprošteno svima, svinia,

Samo nije izdajici!

Oj, — zagasito modri karamfilju: zašto nije tvoja
boja posve jasno modra? — -• Zašto tvoji drugovi ■—
crven karamfilj imade jasno crvenu, a bieli čisto bielu
boju? — — Tebi zar da nije sudjeno: jasno modro i
veselo lice?!

* * *

Zazvoniše zvona podne u zagrebačkim crkvama,
što me ganulo, da se preporučim Majci božjoj i sv.
Petru i Pavlu, ne bi li na njihov zagovor — Bog uslišao
molbe Hrvata i poslao im pomoči s nebeške svoje vi¬
šine! — Močan si Bože, — Ti sve nadilaziš! — Tvoj
pjesnik o Tebi pjeva:

173

Svih preko medja ti se razširuješ,

Svih iznad stupnja ti se dižeš,

A što o tebi u um siže nam,

To jeste ono malo i sužnju što
Od neba silnog, tiesan na prozor mu
Uze zasieva!

Kad si tako velik i silan svemoguči Bože, mo¬
limo Te mi Hrvati, ne daj da izgine Tvoj narod hrvat-
ski, koji je toliko puti — boj vojevao ljuti; krv lievao

i život davao — —-za Tebe i za majku svoju

Hrvatsku ! Bože:

K nam s’ obrati! Pomoč ne uzkrati!

Mi smo viek Tvoji vjerni Hrvati!

Karrio vodi pustopašni život?

Bili su zajedno. — Broj 52. uze u drugom spratu
podieliše im, dok se konačno odluči o njihovoj sud-
bini. Njoj moglo je biti koje 40 godina, a on jedva da
je navršio osamnaestu. — Ona je bila udovicom po
višem činovniku sa mjesečnom penzijom od 80 kruna,
dok joj se sin Slavko, svršiv gimnaziju, podao Ijen-
čarenju i bezbrižnom, pustopašnom životu. Imali su u
Vlaškoj ubci u Zagrebu i svoju pristalu kuču, gdje je
Marija — čitavih 12 godina — sretno i zadovoljno
živila sa svojim pokojnim suprugom Mirkom. —Nakon
smrti muževljeve, bio je sin Slavko više manje, pre-
pušten sam sebi, dok majke ni u čemu nije htio da
sluša. Majka oko svakoga prvoga u mjesecu, podigla bi
svoju mirovinu, al do 15. redovito nije joj više pre¬
ostalo prebite pare. Slavko znao bi se uvieke nekako do
novca došuljati, pa tako često bila je majka u sto ne-
prilika, kad je segnula u ormar, da dade donieti koju
kilu šečera ili kave — —; a u njemu nije bilo ništa.
— — Kad nije preostalo drugo, smišljao je nesretni
Slavko način, kako bi mogao najlakše namaknuti sred-
stava, samo da u jednu ruku udovolji svojim požudama,
a u drugu opet da ušutka zabrinutu majku. — Činio

175

mu se u tu svrhu najzgodnijim put kradje, koji na
žalost nastupe mnogi, kad viastitom svojom krivnjom
padnu ma u kakovu očajnost, što ugrožava njihovu
eksistenciju. — — U Zagrebu gotovo nije bilo veče
trgovine, gdje ne bi Slavko u svom zanatu pokazao
svoju vještinu. Kao majstor osobito odlikovao se u
trgovinama sa zlatom, sa satovima i dragim kamenjem.
Majka je doduše opažala, da joj sin uvieke obiluje
novcima, i da u kuči od neko vrieme imade svega na

pretek.-1 ako joj sve to bilo malo sumnjivo, ipak

kan da nije marila izpitivati, odakle ujedared tolika
promjena. Sve to nije ostalo dugo sakriveno. Zaklela
se zemlja raju, da se svake tajne znaju. —

Jednoga liepoga svibanjskoga dana godine 1902.
uljegoše iznenada u kuču Bogovičke u Vlaškoj ulici
žandari, te odpeljaše majku i sina najprije k policiji, a
onda u uze kr. sudbenog stola zagrebačkog. Majku
smjestiše u uze prizemno, a sina odpremiše u samotnu
Staniču u drugi sprat. — Kako je majka htjela da od
očajnosti svisne, dok nije po više dana ni jela ni pila,
a kraj toga uvieke uzdisala za svojim Slavkom, do-
pratiše i nju u drugi sprat, te iznimno za nekoliko
dana zatvoriše sa sinom.

— Promatrao sam ih kroz tajno okance — češče
danju i noči, te slušao sve njihove rieči i uzdisaje.
Silno sam ih žalio. — Ovako pripoviedao mi naš nad-
ziratelj uza poštovaniMiho Frančič.

Bilo je koncem svibnja jedne noči. Na nebu za-
plovio liep mjesec okružen miriadama zviezda. U uzama,
kan da je bilo sve nekako ozbiljno i mirno. Jedino u
broju 52. razabirao se kano tajinstveni šapat. Culi
se sad jači, sad opet slabiji glasovi.

— Oh, — ja nesretnica, što sam doživila?!-

Kolika sramota na nama i na našem poštenom imenu!

176

-— Oh Bože — Bože moj, radje da te nikad ni

rodila nišam! — Što si nam učinio sine, u sto upa-
dosmo?! — Prah i kosti tvoga predobrog otca sigurno
se sada u grobu prekreču, ako znadu i osječaju groznu
našu sudbinu.-Ah, — moj predragi Mirko, zašto

— ah zašto si nam tako rano umro? Sigurno da si
nam ostao u životu, ne bismo se mi sada nalazili u
u ovoj nesretnoj kuči ... Ah Mirko, — Mirko moj —
zaridala je tužna žena nekoliko puta, pri čemu bacila
bi po koji pogled na svog zabludjelog sina, što je
sveudilj zamišljen sjedio na slamnjači i buljio uznič-
kim oknom napolje.

— Umiri se, sladka majko moja, progundrao
ujedared Slavko, pristupio k majci, poljubio ju u ruku i
čelo i — kano omamljen — vratio se natrag na svoj
uznički ležaj.

— Mogu li biti mirna, kad te gledam — nesretno
diete svoje — medj ova četiri zida, izgubljenog za
uvieke!? — Da — da — upropastio si sebe, a suviše i

mene — tužnu majku svoju.-Mogli bismo bili

liepo i pošteno živjeti, samo da si me slušao, samo da
nisi nepromišljeno srtao u pogibao i zloeu. — Sada je
sve, — sve propalo! — Ostali smo lišeni svega. Uz
dobar glas i pošteno ime, izgubili smo evo i hruh, što
nam ga iza svoje smrti ostavio tvoj otac. — — Više
nikad ne češ pisati namire na 80 kruna, a niti ču je ja
ikada više podpisivati. Sječaš li se Slavko moj, kako
je često tvoj pokojni otac govorio, koli je nevoljno
skučen stalež činovnika u Hrvatskoj i kako je nagla-
šivao, kako ne bi nikad htio, da mu sin služi tudjin-
štini u Hrvatskoj, pa da bude — kano činovnik —
puki stroj i rob tudjih zapoviesti, bez duše i sviesti.

— Ali jao, što nas stiglo! ? Mjesto da Hrvatska imade
od tebe koristi, da joj kao značajan i neovisan čovjek

177

služiš u slobodnom staležu umom i srcem svojim; ti
evo, postavši robom svojih strasti i zlih djela, doveo
si u robstvo sebe i majku svoju, dok niesi htio, da

siušaš njezinih opomena.- ;  Ah, — tužne li Hrvat-

ske s takovih sinova!-—

Na tornju sv. Stjepana kralja, več je bilo davno
odbilo pol noči. U uzi broj 52. odigrao se vrlo tra-
gičan slučaj. Pred majkom klečao je 18 godišnji sin i
razkajan u potoku suza molio oproštenje. Posljednje
mu rieči bjehu: Majko draga, budi bez briga, ja ču
sve popraviti! —-

I kan da je angjeo pomirbe i smrti, doletio k
njima u uzište i raztuženu majku oslobodio od svih
muka i pečali, te ju omamio dubokim snom. Slavko
promatrao je neko vrieme, spavajuču majku i zagledao
se na sjajno zviezdjem obasuto podnebje, sto mu
se smiešilo kroz široke rešetke njihove uzničke sobe.
Ni najmanje nije dalje ništa razmišljao, več je privukao
uznički stolič k prozoru, — dohvatio se rešetke i popeo
se gore. — Kušao je, može li glavu kroz šibke pro-
vuči, a kad mu je to uspjelo, provukao je i čitavo
tielo i strmoglavio se u dvorište.-

Bliedi mjesec bio je tomu svemu svjedokom. —
Zviezde počele su sve polako gasnuti, dok jutarnja Da¬
nica nije crnu nočnu kraljicu digla s njezinog prie-
stolja, a pozvala kralja dana — sjajno sunce — da
preuzme vladu.

❖ * *

Na dvorištu u rano jutro nadjoše uznički stražari,
proljetni cviet čovječjega života — slomljen. Mladič
ležao je mrtav u vlastitoj krvi, razmrskane glave. —

12

178

Svakom bilo je odmah jasno, što je na stvari. Stražari
pohrliše ubrzo stubama u gornji sprat, pa kad otvoriše
vrata uze broj 52. nadjoše u njoj Ženu blieda lica, —
ukočenu — mrtvu. — Nadošli uznički liečnik, mogao
je tek ustanoviti smrt sina i majke. On svršio je samo-
ubijstvom, a njoj, uslied tuge i boli, puklo je materinje
srce. —

Kos demonstrant u iztražnom zatvoru.

Čovjek u zatvoru može štošta doživjeti, vidjeti i
čuti, pa tako neka ne bude nikomu neobično, ako sam
i u zagrebačkim uzama doživio uapšenje kolege iz per-
natog carstva.

Dan poslie Petrova, nastala je u našem uzničkom
dvorištu, neka neobična živahnost. Stražari, a i uznici pri-
poviedahu si medjusobno, kako detektivi dopratiše danas
u uze novog iztraženika, koji evo visi na stieni u gajbi
i fičuka nekaki marš, a i približno dobro ariju Miha-
novičeve himne: „Liepa naša domovina 1 '. — Kad se
sbilja ogledah na vanjsku stienu policajne sgrade,
opažih izpod prozora veliku gajbu, gdje je, fičukajuč,
veselo skakutao baš pravi črni kos i otirao si svoj
žuti kljun o debele žice.

— Gle, — novog gosta rekoh, pri čemu zapitah
uzničke stražare, što ga je dovelo ovamo?

E, — ne znam, uzvratio mi na straži se nalazeči
četnik. — Bit če da je demonstrant. — Ta čujete,
gdje fičuka marš i pjesmu: „Liepa naša domovina 11 .

12 *

180

Čudnovato, pomislih u sebi, več i ptice zatvaraju
sbog demonstracija!

Kako je u Hrvatskoj po mnogim stranama bio
proglašen prieki sud, a sve tamnice „političkim zločin-
cima“ prenapunjene, nije doduše bilo čudo, da su i na
uzničke stiene vjesili „zločince“. — Nu uapšenje kosa,
svakako je bilo nešto posebnoga.

Što je dakle uapšeni kos — za pravo skrivio?!

Fičukao je marš i himnu: „Liepa naša domovina".
Sva njegova krivnja sastojala se u torne, što je on
u ovo „buntovno doba" na Jelačičevom trgu, na-
vodno poticao iz svoje gajbe ljude na demonstracije.

Prema šablonu moje obtužbe, označila bi se sva
njegova krivnja od prilike ovako:

„Crni kos — nastojao je pučanstvo Hrvatske i
Slavonije svojim fičukanjem razdražiti ne samo na
mržnju i preziranje proti načinu vladanja i upravi
državnoj u kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, več je nasto¬
jao i zavesti pučanstvo hrvatsko, na uzbunu sgrnuča i
siloviti odpor proti upravnim oblastima te njihovim
naredbam i odredbam, naročito onim smjerajučim na
uzdržavanje javnoga mira i reda. Osobito uzimlje se,
da je fičukanje marša bilo očito napereno i proti
Njegovoj Preuzvišenosti gospodinu banu Khuenu
grofu Hedervariu, kao glavaru uprave ovih kraljevina,
zatim proti uzakonjenoj državnoj sveži ovih kralje¬
vina sa kraljevinom Ugarskom, i proti svemu što
imade štititi „red, rad i zakon". — Naročito poticanjem
njegovim bunio se narod na silovite napadaje i ne-
prijateljstvo proti privrženicima narodne stranke ili,
kako ih zlobni jezici pogrdno nazivlju „magjaronima‘‘.
Črni kos još je i dobro od prije poznat, kao pro-
tunagodbeni agitator i revni član hrvatske oporbe.

181

— Uslied svih tih navoda, smatra se krivcem zlo¬
činstva smetanja javnoga mira, označenog u §. 65.
a i b kaznenoga zakona, te §. 2. zakonskog članka
XIV. od godine 1870., te zločinstva ustanka ozna¬
čenog u §. 68. kaz. zakona, kao i zločinstva javnoga
nasilja V. slučaja, označenog u §. 85. kaz. zak. slovo
a, b i c., zatim i krivcem prestupka §. 300. i 302.
kaz. zak., a sve kažnjivo prema §§. 34. i 35. kaz-
nenog zakona, te po §. 65. kaz. zak.“

Tek nakon dva dana iza kosovog uapšenja, pro-
tumačiše mi prijatelji i potanje čitavu sudbinu našeg
pernatog demonstranta.

Neki mladič od 17 godina donesao je krljetku s
kosom na Jelačičev trg u namjeri, da ptiču ujedno sa
gajbom proda. — Kad je kos počeo fučkati naučeni
marš i pjesmu: „Liepa naša domovina' 1 , sgrnulo se
oko kaveza veliko nrnožtvo ljudi, što je u policistima
rodilo sumnju, da se dogovaraju, kako če opet de¬
monstrirati, te krenuti ulicama, da razbijaju magjaron-
ske prozore. — Policija ko mahnita, počela je uslied
toga svjetinu razčerivati, pače neke mladiče i htjedoše
uapsiti. — Na kosa očito je djelovala vika i uzbuna
naroda, pa je na čas utihnuo i trepetajuč krilima, pro-
matrao operaciju usplahirene policije. Kad se ova uda-
ljila par koračaja, počeo kos opet živo svoj marš i
svoju pjesmu. — Sada tek detektivi uzvjerovaše, da
su to sbilja uspjele produkcije kosa. Vratiše se natrag
i stadoše u svoju bilježku upisivati: ime i prezime

vlastnika kosa, dok mu stavljahu i kojekaka ina
pitanja.

— A zašto vi — sve to, mene izpitujete ? — na-
metnuo mladič uredujučem organu.

— Ovaj kos je buntovnik — fičuka buntovi marš,
a i demonstrantsku pjesmu! Meni se čini, da si ti tog

182

kosa nekomu ukrao i da nekako bedasto izgledješ, da
si ga ti sam torne naučio?! Bit če tu za cielo više
sukrivaca. — Bez sumnje, vidi se tu zla nakana, samo
da se i posredovanjem kosa izazovu, što veči nemiri i
bune. — U ime zakona smatraš se uapšenim i imadeš
odmah gajbu i kosa nositi sa mnom! —

Mladič pogledao na te rieči stražara nekako plaho,
a kad nije bilo druge, naprtio gajbu na ledja i krenuo
putem Petrinjske ulice. Kos je i uz put jednako pro-
vadjao svoje melodije, a zagrebačkim ulicama sve se
orilo od njegove vesele pjesme. — Sviet je sve to s
največim zanimanjem promatrao. — — Kad se več
približiše k „crvenoj lampi“, mladič se najednoč ne¬
čemu domislio; bacio krljetku, podbio pete i odmaglio
u pokrajne ulice. — Sada nije policaju ništa drugo
preostalo, več uapšenog kosa sbog demonstracija, pre¬
dati policajnom uredu na uvidjavno razpolaganje. Ovdje
odrediše, da se imade kos demonstrant do daljneg
uredovanja pridržati u iztražnom zatvoru, dok mu se
ne nadje njegov pravi gospodar, odnosno i sukrivci,
što ga naučiše buntovne pjesme. Predleži i temeljita
sumnja, da bi mogao na sloboai opetovati čin i na¬
staviti smetanje javnoga mira.-

❖ ❖

*

Dne 3. i 4. srpnja obdržavana je protiv mene
glavna razprava, na temelju poznatih spreda označenih
paragrafa. Dva uznička stražara s nataknutim bodo-
vima vodiše me pred sud, gdje me i odsudiše na šest
mjeseci težke tamnice. Pobjedila je pravica! Osvrnuše
se valjda i na predlog državnog odvjetnika, da me

183

osude kano protunagodbenog agitatora i revnog člana
hrvatske oporbe? — — To je valjda bio moj največi
grieh?!

Moj supatnik kos bolje je prošao. — Nakon
moje osude nišam ga više našao u policajnom dvorištu.
Pustiše ga valjda u sviet, da na slobodi pjeva divnu
narodnu himnu: „Liepa naša domovina!"

Njegov dan.

Mato Milkovič sjedio je več puna dva mjeseca u
zagrebačkim uzama i još uviek ne zna, sto če na koncu
konca s njime biti.

Ova uzrujavajuča neizvjestnost prekida mu nočni
san i svaku misao na njegovo daleko selo.

Ne boji se on ni čega; samo bi rado, da več
jednom znade, zašto su ga lišili osobne slobode i —
kako dugo ne če vidjeti toplo ognjište svoga zatišja

— medju onim dragim šumama, koje su baš sada
tako mirisne i liepe. Uviek nadao se: sad na — pustit
če me — al badava!

„Bježi zora iza zore,

Dan za danom brzo ide
Noč za nočju robu mine,

Za slobodom zaiud gine!“

— Ja za pravo ni ne znam zašto su me zatvorili

— mislio si Mato u sebi, — jer osječam da nišam
kriv. Največi krivac svemu u Hrvatskoj je danas grof
Khuen i njegov sustav, koji več 20 godina u Hrvatskoj
gospodari nasiljem i demoralizacijom. U mjesto da
njega zatvore, zatvoriše ovamo mene. Ja sam se digao

185

za poštenje, pravicu i za zakon; a oni su me bacili
na zemlju, svezali kao zadnjeg tata i bez oproštaja s
mojim dragim svietom odvukli u tu smradnu i crnu
kuču . . . . I još se vesele, kako su me svladali! Lako
ti je svladati poštenog čovjeka ostrim bajunetom i
gvozdenim lancima! — Al da sam kojim čudom imao
i ja ovakovo vražje oružje, onda bi to malo drugačije
bilo ... A ovdje? — Tuj su svi stražari uvjereni, da
ne ču pobječi samo zato, jer imaju dugačku sablju i
cieli svežanj ključeva. — Nu ja im ne bi utekao, da
su baš sva vrata otvorena, jer željno čekam onaj dan,
kad ču im moči u oči kazati, da rade od mene, što-
god hoče, jer ja nišam nista kriv, pa se i ni zašto ne
kajem. — — A što sam Hrvat, to je moj ponos,
čast moja 1

,,Krenut vjerom neču nikad
Volim u grob pasti tavni,

Neg zatajit samo trenom
Svoj hrvatski narod slavni!“

I on je gotovo uživao, kadgod si je predstavio,
kako če se mrgoditi gospoda sudci, a kako če se
veseliti njegovi drugovi, kad čuju, da se nije preplašio
i ponizio.

Više puta pričinilo se Milkoviču, kako ved i u
istinu sjedi na obtuženičkoj klupi pred sudačkim stolom,
dok je i ponosnim hrvatskim okom gledao u hladne
i oštre jastrebove oči sudaca svojih. Kod te pomisli,
zasjalo bi mu iskreno i pošteno lice čudnim žarom, a
srce bi se tako uzbibalo, kan da ce sad na probiti
mu prsi i onako živo odletiti na cieli onaj kup spisa,
u kojima se dokazivala njegova — krivnja. — Za čas
opet smirio bi se, te se poput djeteta nasmiešio sam
sebi i svojoj ugrijanoj masti.

186

— Čudno je ipak sve to — začeo bi iznovice
gundrati u sebi, pri čem gledao je na visoko uzničko
okno i kan da je od mlakih sunčanih trakova tražio
nekaki savjet. — Da ipak ne znam, kad če me pozvati
pred sud, a znati moram, kako ču se ondje ponieti i
što ču im kazati. Da se pred njima smetem, bilo bi
mi to neizmjerno težko, a ma stoput teže, nego li sve
ono, što sada trpim i što još pretrpiti imam. Rekli bi,
da sam se zabunio bilo od straha, bilo od krivnje, a
kud bi ja onda od stida pred svietom ?! Volio bi naj-
gorču smrt, nego podlo poniženje. —

Kad bi se Mato Milkovič sam sobom ovako spo-
razumio i porazgovorio, bilo mu je nekako lakše. Spo-
kojio bi se kano obiestno momče poslie kakovog inata,
a zatim svalio bi se na slamnjaču i skoro usnuo du-
bokim i dugim snom ....

U snu nije vidio upravo ništa od svega ovoga,
što se oko njega vrti i krv mu užiže, jer sve slike
njegovih sanja bijahu razne, čisto izprekidane uspo-
mene iz onih dana, dok je još bio na slobodi. Bože
moj, kakove su to svakake i nesuvisle sanje bile . . .
Sad bi se stvorilo nad njim krasno proljetno jutro, a
pred njim rosna livada, nepregledna kao nebo, a na
njoj samo cvieče i biele ovčice, uz koje klikču s ne¬
beškim ptičicama seoska dječica. Sad bi opet, sve to
naglo izčeznulo, a na onoj livadi bilo je sve crveno,
ali ne od cvieča, nego od živih kapljica tople čovječje
krvi, po kojoj je gazila vojnička noga. — Na taj pri¬
zor, sve su one ovčice poskakale u vodu, a i sa onom
dječicom pobjegle, jer su se uplašile od velikih pasa,
koji su u svojim gubicama nosili svjetle lance. — —
Silan sviet letio im ususret i otimao im lance,
pa ih bacao u nekakovu goruču kuču, na kojoj se

ponosno vijala pradjedovska zastava: crvena, biela i
plava — hrvatska! — —

Cula se i vika, što je dolazila, kao tutnjava groma
iz daljine, a u njoj razabirao se jedinoglas: „Ne dajte
ljudi, ne dajte!" — — Na tu viku, na stotine ruku
hvatalo se zastave i kao bez glave bježalo s njome sa
garišta na liepo zeleno brdašce, na kome se bielila
njegova seoska crkvica. Svi predadoše zastavu u nje¬
gove žuljave ruke, a on sam vinuo se s njome na vrh
crkve i uzletio još i više, gdje ju privezao za veliki

toranjski križ, odkuda se vidi cieli njegov sviet.-

I svi na to pokleknuše, dok im je glas zvonova nosio
njihovu zahvalnicu k Bogu, što im je dao pobjedu i
jakost, da su se mogli odhrvati neprijatelju i spasiti još
nikad neokaljani barjak rodne svoje — hrvatske zemlje.

Ovako sanjao je Milkovič, dok je najednoč oču-
tio, kako ga netko vuče za noge. On se otimao, ali
zaman. Hladni znoj orosio mu visoko čelo. Prenuo
se i otvorio oči, dok se je pred njim pokazao tamni-
čar s nekakovim spisom u ruci.

— Jedva sam vas probudio, reci če tamničar, —
kako rnožete tako tvrdo spavati ? Mora da ste nešto
posebnoga sanjali, kad sam vas tako dugo vukao za
noge, a vi ni makac! —

— E, — gospodine, nametnuo Milkovič, — grozan
je bio moj san, ali i sladak; pri čemu malko si protro
oči i rukom obrisao znojno čelo.

-— Možda ste sanjali, da čete sutra na sud, pa
sam vam s toga baš i došao javiti, da se je san vaš
izpunio, ako je tako?!

Tamničar mu na to pružio onaj spis i rekao:

188

— Obtužnicu znadete, ali vam ju evo dostavlja
sud i pismeno, pa vam se javlja i to, da je sutra vaš
red!-—

Na te rieči nekako je Milkoviču neobično zasjalo
oko. — Nadao se doduše uvieke, ali ipak nije ni iz-
daleka slutio, da če tako iznenada doči njegov dan.

Kad je ostao sam, bilo mu je, kan da se je sav
preporodio.

„Dakle sutra“, — reče sam sebi i sjedne na
slamnjaču, da si nekoje važnije stvari i misli prema
obtužnici predbilježi.

Bila je več vrlo kasna doba noči, kad je Mato
odložio olovku i papir, te zaspao opet novim, ali posve
mirnim snom. — Željno očekivano jutro „njegovoga
dana“, našlo ga je podpuno spremna na sve ono, što če
se dogoditi u onoj velikoj dvorani, gdje ga još nikada
nije bilo. Kad je stupio pred svoje sudce, bio je tako
miran, kao da je došao na pričest. —■ Samo duša
tresla mu se od neke radosti i treperila od svečanog
uzbudjenja.

„Srcem mu zakuca slavna
hrvatske slobode pjesma . . .

Mladu mu razžeže krv
borbe mu ulieva čar!“

U dvorani je bilo mnogo ljudi, koje on nije po-
znavao, a došli su ovamo samo zato, jer su osjecali
isto ono veliko čustvo, koje je provejavalo i njegovo
srce. — Milkovičev branitelj, poznati odvjetnik, bio je
takodjer ovdje, te je i on zadovoljnim okom motrio
ponosnu pojavu svoga branjenika. Mato sjeo na od-
kazanu mu obtuženičku klupu, dok je pred njim bio
veliki zeleni, suknom prevučeni stol, za kojim su sjedili
njegovi sudci, baš onako važno i hladno, kako si je on

189

sam toliko puta predstavljao. Nešto samo, kan da mu
je ipak bilo neobično, a to su ona dva stražara, što
su stajala iza njega nataknutim bodovima. —

Prije, nego li je počela sama razprava, sudci
su se nešto dogovarali i dodavali si razne spise.

— Milkovič jedva je čekao, kad če ga početi izpitivati
i suditi.

Napokon svi se umiriše, a onaj stari u sredini

— sa dugim brkovima i siedom kosom, uzme jedan
spis, postavi ga upravo preda se i zagleda se u Matu,
kao da mu želi zabosti svoje hladne oči u dno nje¬
gove duše.

Čim ga je oštro promjerio, ogledao se još dva
tri puta dvoranom i uzdignutim glasom progovorio:

»Otvara se glavna razprava proti Mati Milkoviču,
koga kr. državno odvjetničtvo tuži radi zločinstva
smetanja javnog mira, radi silovitog odpora proti ob¬
lastima, i radi sgrnuča svjetine u njegovom selu — po¬
vodom česa došlo je do pobune medju narodom, za
koju se on kao kolovodja smatra krivcem."-

Zatim počeše Milkoviča izpitivati: „Kako je bilo
onaj dan u njegovom selu“ i sve ono, što je s time
u savezu. — On medjutim nije mnogo pazio na nji¬
hova pitanja, a niti se je obazirao na njihove opazke,
več je u svom ponosu i zanosu tako odgova-
rao, kao da su sva pitanja u jedan mah na nj uprav-
ljena bila.

Često su ga baš i osorno prekidali, ali on se
nije dao ušutkati, dok im nije sve — sve kazao. —
Kad je svršio, morao se je uhvatiti za srce, jer mu
je bilo, kao da če se uslied silnog ganuča razpuknuti.

Sudci su bili na nj silno ogorčeni, a osobito i pri-
sutni državni odvjetnik siktao je i ljutio se ko zmija,
dok si je kraj toga uvieke nešto bilježio na papir.

190

Milkoviču sve to nije izbjeglo, on je slutio što ga čeka,
pa zato je tražio jedinu utjehu u torne, da im odbrusi
onako, kako je u svom srcu čutio i kako je to doli-
kovalo nepravdami izranjenom čuvstvu hrvatskoga na¬
roda i njegove ljubljene mu domovine.

Govorio je usebi: „Nitko nije rob, tko sam ne če
da bude, savjest je moja mirna, a duša mi je slobodna
i sretna!“

„Oj, dušo moja neosudjena!" — — To je bio
jedini glas, koji se je najjače dizao iz njegove nutrinje.

Gospoda su se sudci medjutim povukli u po-
krajnu sobu i stvorili su ondje zaključak, koji je Mil¬
kovič predvidjao. Uprkos njegovom branitelju s kojim
nije bio nipošto zadovoljan, rekoše da je kriv, i osu-
diše ga na dugu i težku tamnicu.

— „Osuda vaša mene ne smeta, mogli ste me
i osuditi makar na vješala, ali znajte i vama sudit če
Bog!“ — Još ovo doviknuo je Mato svojim sudcima
i ponosno ostavio dvoranu, gdje su izrečene več tolike
kojekake osude u ime Boga i najviše oblasti, a mnogo
puta i samo s toga, jer je tako moralo biti.-

Kad je Milkovič izišao iz sudnice, okružio ga na
hodniku silan sviet, njegovi prijatelji, štovatelji, a i

istomišljenici.-Medju ovima nalazila se i srodna

duša njegove duše, vjerenica njegovih ideala. Živi pla¬
men narodnog ponosa izbijao je iz njezinih žarkih očiju.
Ona je dobro razuinjela, zašto je Mato ostao bez pra¬
vice i bez slobode. Ta često i često razgovarao je š
njome o sreči i spasu miljene Hrvatske, dok su oboje
izmišljali načine, kako bi ju uzdigli do njezine slobode.

Danas je Mato izgledao pred njom kao neko
više biče. Bila bi najvoljela, da mu je mogla utisnuti
žarki cjelov na njegovo patničko čelo, al kad nije to
mogla, izvadila je hitro bielu svoju maramicu iz džepa

191

i zamolila ga, da si njome obriše znojno lice. —
Kad je Mato to učinio i njezinu joj maramicu smiešeči
se vratio, pogledala ga važno i tiho mu rekla:

„Sada če ova marama biti za mene dragocjena
relikvija i spominjat če me kroz cieli život biblijske
Veronike, koja je sličnu maramu bila pružila trpečemu
Kristu. Na biblijskoj maramici utisnut je lik Spasi-
teljev, a na ovoj suze i patnje hrvatskoga naroda." . .
Ona je otišla, a njemu je bilo, kao da mu je njezina
biela maramica obrisala krvavo hrvatsko srce, na ko-
jem je bio utisnut sveti lik, trnjem okrunjene i sto put
izdane Hrvatske.

*

*

Sviet je još uviek žamorio, nu Milkovič nije
nista razumio, več je žurno stupao pred svojim straža-
rima, koji su ga s otvorenim bodovima pratili u nje¬
gove — uze. ■— —

i

Intermezzo na slobodi.

Slobodo mila, slobodo zlatna,

Tvojega čara na osvitu j’ dan;

Hitro krilca razputaj vezana
Eto kobni minut če danas san!

Brzinom striele pohrli hitro,

Milog mog roda obadji mi kraj
Dokle ti oko doseže bistro,

Pozdravi svuda moj zemaljski raj!

Ako i nišam pjesnik, to ipak ovim riečima po¬
zdravih dan 17. srpnja, kad me nakon osam sati u
jutro uznički stražari predvedoše sa kapelanom pred
iztražnog sudca B., gdje nam se pročitala odluka sud-
benog stola, da nas puštajn privremeno na slobodu,
dok ne stigne na našu apelaciju riešenje stola sedmo-
rice, a kad če to biti, da čemo dobiti ubaviest i ujedno
poziv, da odmah nastupimo kaznu. . . . Podpisasmo u
to ime nekaki arak, te se žurno dadosmo svaki u svoj
hodnik, javljajuči svima radostnu viest: „Pušteni smo

193

na slobodu!“ — — Taj put nismo ni mislili, da je to
tek preludij k pjesmi: „šest mjeseci težke tamnice" i
intermezzo na slobodi.

Neki od mojih odličnih prijatelja, več su bili i
prije pušteni na slobodu, sto riešeni od obtužbe, što
opet osudjeni, a s onima, koji još čekahu svoju sud-
binu iskreno se oprostih. — Valja znati, da u tamnici
redovito kažnjenici nikomu toliko ne zavidjaju, koliko
onomu, koga puštaju na slobodu. Čini se, da sam ja
u torne ipak bio velika iznimka. Kad sam odilazio,
gazda moj bio je tako dobar, te mi je otvarao sve
Staniče redom, a kad se spuštah dolje niz stube, orio
se cielim reštom urnebesni: Živio! — Ovaj je poklik
tako djelovao, da mu se ni isti stražari ne mogoše
oteti, več su i oni uz sablje i bajunete jednako vikali
i sa nekim oduševljenjem mene i kapelana izpratili do
glavne uzničke porte u Petrinjskoj ulici. „Sretan put va-
pijahu svi, i ne daj Bog, da se ikada više ovdje sasta-
nemo. — Nikad vas zaboraviti ne čemo.“ — Gundulič
je rekao:

Vrieine mrakom od zabiti
Čare i carska krije imena,

Samo ’e svietla viek na svietu,

Dielah uzmožnieh uspomena! — —

Kad se nadjoh na proštom zraku, nišam ni znao
kud bi krenuo, dok se i nitko od onih što bjehu vani,
nije ni nadao, da če nas danas, pa makar i privre-
meno izpustiti na slobodu. Moj kapelan otišao nekamo
k svojim rodjacima, a ja se medjutim spustih u Iliču
u Dianino kupalište, da si najprije tielo očistim od
rana, što mi ih zadadoše razne kirurgične uzničke
operacije. Ako sam i čutio sada u duši neku lakoču
i nosio neki sladki osječaj, to ipak sve mi je to mu-

13

194

tila neka gorčina, kad se sjetih, da me kao osudjenika
pustiše u krilo, trpeče i jednako osudjene majke moje
Hrvatske, koja več dugo, dugo nedužna živi — bez
slobode. — Oj, kako bih rado, pa makar i najteže
muke, makar i smrt podnio, samo kad bih vidio, da se
i Hrvatskoj našoj smieši sunce slobode:

Bože zar ču doživiti časa,

Slobode nam i narodnog spasa ?!

Sa našim hrvatskim pjesnikom Veljkom Obra-
dovom — morali bi mi Hrvati dan i noč uzdisati:

Oj slobodo, najdivnije čare,

Višnjeg Boga ponajlepši dare
I vrh našeg ukaži se groblja,

Strgni lanac izmučenog roblja,

Da nas vječno veže sloga bratska,

Da nas vodi misao hrvatska!

Kad bismo to htjeli postignuti morali bi samo-
pregorno posluhnuti i glas slovenskog pjesnika Aškerca,
koji nam poručuje i milo pjeva:

Svobodo misli dajem in besedi!

In mnenju vsakemu je pot odprt!

Le da se ljubite med sabo, bratje,

Da srce vam ne zastrupi srd in črt!

Istog dana učinih najprije posjet i naklon preu-
zvišenom gospodinu svom nadbiskupu, koji me blagim
svojim načinom, uz plemenitu sueut svog očinskog
srca dočekao gotovo suznim očima i dao se na široko
informirati o cielom mom uzničkom živovanju, a na-
kon podulje audiencije odpustio me milostivo zamjer-
nim simpatijama. Ovo spominjem ovdje s toga, dok
ne diram dalje, več tek odkrivam javnu tajnu —: kako
je ban Hedervary, htio mojim uapšenjem djelovati

195

onamo, ne bi li me moja duhovna oblast maknula iz
moje župe, i lišiia me moje nadarbine. — Prietilo mi
se, da če ban naložiti poreznom uredu u Bjelovaru,
da mi ovaj ne daje ono 80 kruna mjesečne moje plače.
— Kad sam to čuo, poručih im iz zatvora: da iz svoje
župe ne idem ni za čiju volju, dok mogu župnikom
biti i bez ičije milosti, jer me moj hrvatski narod, moja
seljačka sirotinja uzdržaje, koja hrani sve: i bana, pa
če i mene sirotana. — Ovaj je tuš silno djelovao, i bilo
je svima dosta za umirenje magjaronskih živaca.

Bilo bi preobširno, da spominjem, kako sam po-
sjetio i mnoge svoje prijatelje, jednomišljenike: Hrvatice
i Hrvate, da im se zahvalim na njihovoj miloj susret-
ljivosti i dobročinstvima, koja mi izkazivahu za vrieme
mog iztražnog zatvora. Napose smatrah si za dužnost
zahvaliti se gospodi odvjetnicima Dru. Derenčinu i
Dru. Franku, koji mene i moga kapelana upravo sjajno
i požrtvovno zastupahu na sudu. — Kad bi i htio,
srce mi ne daje, a da ne spomenem, još jedan mili
posjet, učinjen nezaboravnoin prijatelju, žarkom rodo¬
ljubu, slavnom našem Evgeniju Kumičiču. — Ova
zlatna duša, sjedeč kraj svoga pisačeg stola, čim me
opazila, doletjela je ganutljivo k meni i zagrljila me
toplinom nedostiživog, prezaslužnog, neumrlog i značaj-
nog rodoljuba.

Evgenije ! — Slavna diko sviju nas Hrvata, ide¬
alna dušo duše moje, Ti si umro, a da uvieke živiš!
Dozvoli, da Ti s toga u ovoj mojoj skromnoj knjižici
prikažem ovaj malen spomen, pa da Ti bolan javim,
da domovina naša Hrvatska, još sveudilj za Tobom
tuži, i da pati težku borbu i da još jednako živi, tužna
i zaplakana: Bez slobode!

Jednaku poruku šiljam i Tvorne sudrugu pleme-
nitoj duši, suboriocu riedkih vrlina, pobratimu Franu

13 *

196

Folnegoviču, koga ovdje spominjem s toga, jer se baš
isti dan s njitne u duhu oprostih za uvieke na nje-
govoj smrtnoj postelji, dok je umro 18. srpnja 1903.

— Svoj „intermezzo na slobodi", upotriebih, da i
tom plemenitom Hrvatu, na njegovom sjajnom spre¬
vodu, izkažem posljednju počast.

Kad tako medj milim prijateljima u veselju i tuzi
proboravih još podpuna tri dana u Zagrebu, potražih
svoga kapetana Oskara, i krenuh š njime 21. srpnja
na domaju. Svuda do kolodvora pratiše nas nekaki
„špicli“, a gdjegdje vidjevahu se i žandari, koji nam
svojim salutiranjem izkazivahu i posebnu počast. —
Oko sedam sati krenula je zagrebačka lokomotiva putem
Dugog-sela, gdje prestupismo na drugi vlak, koji nas
vozio liepim dielom naše Posavine, duž Banove-jaruge
na Pakrac do Daruvara.

Gledali sada opet divna polja, gdje se veselo
vrtila brižna hrvatska seljačka čeljad u poslu, da pri-
djela sebi i svojima svakdašnji krušac. Sigurno pjevala
je i svoje nedužne ljubavne pjesmice, te i uzdisala za
željkovanom slobodom drage rodne, hrvatske zemlje.

— Da, — hrvatski je seljak čovjek blage i golubinje
čudi, samo kad jastreba nebi bilo, dobro bi živio. —
Promatrah i liepe zelene livade, gdje je proljetna i
ljetna Flora, več razsipala podpuni svoj čar. Po njima
mjestimice gledah, gdje se veselo sigrava nestašna
dječurlija, kraj pasučih svojih stada, pa im skoro i za-
vidjah tu sreču i čisto zadovoljstvo, koje nikako i - ni—
kada ne može čutiti čovjek, koji se je podao visim za-
datcima života. — Pozdravljahu me i skromne kučarke
milih naših hrvatskih seljaka,što se u slikovitom zaledju
kitnjastih šuma, vinorodnih brežuljaka i plodonosnih
vočnjaka: izticahu ko dragi alem kamen u prstenu po-

197

nosite i čarne kraljevne, ko biser na djevičanskim
grudima izmučene Hrvatske.

Dok si tako promatranjem prirode i razgovorom
kratismo vrieme, na željezničkoj postaji u Lipiku izne-
nadila nas ugledna deputacija hrvatskih domoljuba,
predvodjena čagličkim župnikom, žarkim rodoljubom g.
Šafranom, -ko j i nas i ljubezno pozdravio, dok i svi s
nama uljegoše u vlak, da nas prate do Pakraca. Tu
je bilo i što vidjeti i čuti. — Več prije, nego li je vlak
stao, vidjevahu se iz daljine dugački redovi, ponositih
mladih Hrvatica u bjelini sa velikim kitama cvieča u
trobojnim vrpcama, dok se je za ovima poredalo nepre¬
gledno množtvo gradjanka i gradjana, svi u svečanom
odielu i još okičeni hrvatskim trobojnicama. — Cim je
vlak stao, nastaloje gromorno klicanje, dok]nas je i g.
Dr. Matijevič, odvjetnik, pozdravio zanosnim riečima i
žarkim oduševljenjem. Kako sam na taj mili i nena-
dani pozdrav odvratio, več i ne znam, ali se ipak sječam,
da su i starci sjedoglavci brisali suze, dok su kraj
toga nježne Hrvatice zapjevale divnu hrvatsku himnu:
„Liepa naša domovina", koju je pratio odjek iz gru-
diju hrvatskih seljaka, što je odmievao tamo sa čarnih
brežuljaka divne pakračke okolice. — Zaista liepo i
otačbenički ponieše se ovom sgodom ponositi Pakra-
čani, a koliko takove javne manifestacije doprinašaju
k uzbudjivanju i učvrščivanju hrvatske sviesti, zaslužuju
s toga gledišta svake simpatije, dok ih i kao takove,
svaki čestiti domoljub valja da prima zahvalno, tek do¬
pustiti se ne srnije, da se ma kojom prilikom izvrgnu
u osobni kult. Valja da nam uvieke bude na pameti:

Sve domovini na čast, a malo ili ništa sebi.-

Takav impozantni doček više me nego iznenadio,
jer nikomu ništa ne javljah, kad ču se vračati kuči,
a tek kašnje doznah, da su gospoda imala svoje

198

pouzdanike u Zagrebu, koji im brzojavno avizirahu naš
dolazak.

Kad u 4 sata poslie podne stigosmo u Daruvar,
i ovdje nas milo dočekaše, a navlastito nadjoše se
ovdje spontano i naši vriedni župljani, koji dodjoše
pred nas sa koje desetak kola, dok je na svakima od
njih lepršala široka narodna zastava — hrvatska tro¬
bojnica. — Cielim putem od Daruvara do kuče pratili
nas sada oduševljeni pozdravi hrvatskih seljaka, koji
provaljivahu iz svojih kuča, da gledju tu neobičnu po-
vorku, pa da se pitaju, čiji su to svatovi?! — I kod
kuče u Grubišnom-polju, svi nas znatiželjno i odu-
ševljeno dočekaše, jedino neka gospoda činovnici, kan
da se nisu ni ovaj put ufala na zrak, tek iza zastora
svojih prozora promatrahu čudne te „popovske sva-
tove“. — Pravo je rekao netko: „Ne pouzdavaj se u
prijatelja prije, dok ga nisi izkušao. Mnogi su ti pri¬
jatelji pri čaši, nu malo ih pri vratima tamnice". —
Mislim, da je ipak medju svima, nekako najneobičnije
moralo danas biti kotarskom upravitelju B., koji se je
valjda iz prijateljske ljubavi nadao, da če me osuditi
na vješala, prema onomu, što se veli: Kad cigu zapalo
carstvo, najprvo svog čaču objesio. — Kraj toga, možda
se danas i zabrinuto pitao: Bog zna, hoeu li biti ipak
promaknut, što če biti s mojim avansma-om ? — —
Pjeva Gundulič:

A oni, kieh se boje množi,

Strah od mnozieh i oni trpe.

Za vrieme cielog rnoga intermezza na slobodi, do-
lažahu češče k meni razni prijatelji, a navlastito i se-
ljaci iz bliža i daleka, da me vide i da me pozdrave,
dok su neki jadnici, več i mislili, da sam se s toga,
što sam boravio u tamnici, več i uzposobio da riešavam

199

kojekake parnice, te sam i cesto morao čuti rieči:
„Ako vi ne čete pomoči, drugi na svietu sigurno ne

može!“-Znak je to, da naš hrvatski seljak mnogo

pati, pa da bi u patnjama svojim htio i medj gospo¬
dom nači: srodne duše, koje bi njegove boli osječale
i koje bi mu bile kadre pomoči. Ipak jedno samo bi
bilo nuždno našemu puku i Seljaku znati, da si jedino
on sam — uz pomoč božju — može pomoči. U drugu
ruku znati valja i to: da je mir zviezda, daleko nad
nepokojem zemlje i da nema rieči, koju bi danas tako
malo razumievali, kao što je „pravednost“. Rieč ova
dopire k nama, kao pasje štektanje iz tmine.

Prolazio dan za danom, pri čem se zabavljali, što
poslovima u svojoj župi, što opet pregledavajuč moju
zaostaiu ekonomiju, gdje sam se trsio, da ovo ili ono
izpravim, u koliko se je još moglo ili dalo. Sve, sve mi
je bilo u silnom nazadku, dok mi je gotovo polovica
pčelica poginulo, a i vinogradič bio je sav zarašten, te
je u njemu bila i preko koljena visoka trava. Družina
moja, nije se više ni nadala, da če me kada vidjeti,
jer je svaki dan dolazio kaki novi glas, a naročito —
odkako sužandari sa sudbenimpovjerenstvom i u više
navrata prekopavali cieli moj farof, svaku i najmanju
stvarcu, — sve je klonulo, jer su si valjda mislili, da
su našli kakove rukopise, koji če mi zakrenuti vratom.
U takovom dakle položaju — nije ni čudo, što se je
za moje gospodarstvo slabo tko brinuo, i što sam skoro
sve našao — kano na umoru.

U kojekakim brigama i zanimanju očekivasmo i
svaki dan „Befehl“, kad če zazveknuti trublja sa
Olimpa i pozvati nas opetovno u carsku vojsku i tatski
logor. — Moj kapelan gospodin Šuster nije se nikako
mogao sprijateljiti s mišlju, kako bi on i opet morao
„einrukovati“, te „za volju magjarona", još i šest mje-

200

seči dati se i gore muštrati, nego li je to bilo u iz-
tražnom zatvoru. — Svakim danom dozdevala je u
njemu misao, kako če radje ostaviti i rod i dom, nego
li da medju njim i u njem strada i da živi — bez
slobode. — Još se je samo čekalo, kakovo če stiči
riešenje od vrhovnog suda, da li če nas u obče riešiti,
ili možda smanjiti nam kaznu tek samo na par tje-
dana. — Kad je oko 25. listopada u istinu stiglo rie¬
šenje i poziv za nastup četiri mjesečne težke tamnice
na 17. studenoga, moj mladi prijatelj, več nije nista
razmišljao, nego se je odmah odvažio i spremio na
put preko oceana. — Tek najuži domači krug, znao
je za njegovu odluku. — Uzajmio sirotan negdje kod
„Vesne“ u Zagrebu novac, pribavio si civilno odielo
svoga brata, pašuš na njegovo ime, te tako kao trgo-
vački putnik, izgubio se jednog liepog jutra sa farofa.
— Pošao još put Osieka, da ondje otcu i majci, tek
samo u hitnji veli „s Bogom“ i da se š njima tužnima
u največoj tuzi oprosti.

Moram reci, da mi je bieg i odlazak moga ka-
pelana na taj način, prouzročio neku neopisivu i težku
bol. Valjda se još nikada, što takova ili sličnoga u
Hrvatskoj medju svečenstvom desilo nije. — Najgore
mi je bilo, što je čovjek još mlad kao cviet, — ne-
vičan patnjama, stradao uslied svoje lakomišljenosti,
možda i nespretnosti, dok ga i stanoviti faktori upo-
triebiše kao podlogu, da u prijateljskoj povjerljivosti
izkopa sebi i svom župniku grob. U drugu ruku mi-
slio sam si, da strada sbog velike uslužnosti i ljubavi
spram mene, jer da nije bio baš mojim kapelanom,
Bog znade, bili igda bio pao u takove zamke i došao
na tako smionu odluku. — Da, — dugo i dugo žabo
sam ga, a još ga i danas žalim.

201

Pisao mi je več više puta iz Amerike. Iz početka
mnogo je siromašak prepatio, dok je i dva tjedna od-
ležao tamo negdje u Alegheniju u bolnici. Postigao je
hvala Bogu ipak mjesto i sada je župnikom u St.
Louisu No. 2104. Oregon Ave. America U. S. Čitao
sam nedavno u novinama, da ga njegovi župljani ondje
vrlo rado imadu, a tamošnji biskup, da mu je dozvo-
lio i služiti glagoljsku misu u crkvi, dok če se njegovim
nastojanjem, osnovati u St. Louisu i hrvatska pučka
škola. — Bog mu dao svako dobro, svaku sreču i
svaku utjehu!

Kad sam bio nastupio kod sudbenog stola u
Zagrebu dosudjenu kaznu, pitaše me ondje: „Gdje

vam je vaš kapelan?-Da, — prekasno smo sa-

znali! — Bili smo za njim poslali brzojavnu tjeralicu
u Hamburg — rekoše mi još, ■— ali več je bio sretno
umaknuo." —

❖ *

*

„Intermezzo na slobodi" -- odgovorih, nije mu
dao, da živi — bez slobode.

Oproštaj sa slobodom i nastup kazne.

Oj slobodo sladka i draga,
Izvarstno te uviek neljubi,

Ni poznava tvoga blaga,

Tko te ovako neizgubi 1

Ivan Gundulič.

Bila je nedjelja 15. studena 1903. — Nagrnulo je
sila naroda u moju župnu crkvu. Cuo sviet, da ču
nastajuči tjedan nastupiti dosudjenu kaznu, pa kan da
se svi htjedoše sa mnom oprostiti. Svak si je mislio:
Bog znade, hočemo li ga više vidjeti ili ne? — A go¬
vorilo se i to: kako če me metnuti „u špange“, gdje
ču boležljiv od boli, gladi i zime i sigurno poginuti.

Veli se, da je tamnica »sepulcrum vivorum 11  —
grob živih, a ja sam imao danas držati sam sebi nad-
grobno slovo. To se je barem očekivalo. — Zaista težki
položaj i čudan posao, osobito, ako se još uznie u
obzir, da je moja župa u miniaturi mala Austrija, gdje
imade narodnosti svake ruke, a i Magjara do tri hi-
ljade duša. — Možda je ipak po koji od tih ljudi —
nahuškan, — imao u srcu svome i kakovu tajnu, ne-
odkrivenu željicu?! A kako i ne bi! — Kad su me
zatvorili, našlo se je u mojoj župi i kojekakih bezduš-

203

nih magjaronskih plačenika i agitatora, koji htjedoše
izazvati na sve moguče načine pravu bunu medj mojim
župljanima Hrvatima i Magjarima. Išio se je pače tako
daleko, da su dali štampati kojekake izmišljotine i ši¬
rili ih potajno preko židovskih ruku medj narod. Ma-
gjarski list „Magyar Szo“ pisao je zlobno, kako ču
primiti zasluženu plaču na vješalima, dok su se pre-
metačinom kod mene našla tri sanduka: „jedan pun

baruta i dva handžara, kojima sam htio oboružati svoje
Hrvate, da navalimo na Magjare i da ih sve poubi-
jarno. Seljaci Hrvati, da su bili pripravni na navalu i
drugim oružjem kano: kosama, motikama, maljevima

i koječim." — — Sve ove gluposti mojih neprijatelja,
nisu dakako mogle roditi žudjeniin plodom, jer me
moji župljani bez razlike narodnosti vrlo dobro po-
znadu, pa ih rnedju se zavaditi nitko nije kadar.

Uz takove okolnosti govorio sam im danas o
ljubavi sprani Boga, bližnjega i sprani domovine, dok
sam njih i sebe tješio Gospodnjim riečima: „Blago si
ga onome, koji progonstvo trpi sbog pravde i istine".
Crkvom vladalo je občenito ganuče, koje napokon pro-
valilo u glasno ječanje i zagušljivi plač. Preporučio
sam ih sve u zaštitu Boga i Majke božje, a sebe u
njihovo drago spominjanje i tople molitvice. Zaključili
riečima psalmiste Davida: „Štit je meni u Boga, koji
čuva one, koji su pravoga srca!“ — Ne bojte se i ne
plašite! — Bog je dobar:

Pa kad zlatna vrate se vremena,

i ja ču se vratiti medju vas! — —

Poslie svete službe, kad izadjoh iz crkve, svak
se još gurao k meni, da mi poljubi i stisne ruku, te
plačuč zaželi: Sretan put! Da, — — sretan put — u
tamnicu! — — — — — — — — — —

204

Dobar je dobar, taj naš hrvatski narod, samo
kad bi imao ljudi, koji ga ne bi zavadjali, te kleve¬
tanjem i ocrnjivanjem medjusobnim — u njemu širili
mržnju i prezir, često i spram najboljih i najpožrtvov-
nijili otačbenika. Sve je raztrovano! — — Sve stranke
i strančice u Hrvatskoj — uz riedku iznimku — hva-
taju puk i seljake za sebe, a malo za domovinu. To je
najžalostnija pojava našega javnoga života. — — Sve
za sebe, a malo za Hrvatsku. — Koli grozno, kako
užasno! —

„A1 svanut če danak strašne plate —

Daleko nije, več se vrane jate
I grakču kano črne kletve zrakom —

1 jao si ga svakom — velim, svakom,

Iz ruku puka koji jede pije,

A kano diete još mu odan nije!“

Odoh u svoj župni dvor i stadoh se spremati na
sutrašnji put. — — Iz moga mjesta do Zagreba
imade jedan dan putovanja, a 17. studena imao sam
nastupiti „u ime Njegovog Veličanstva", dosudjenu mi
„težku tamnicu" — — od šest mjeseci, sniženu po
stolu sedmorice sbog iztražnog zatvora, — što ga ura-
čunaše — „na četiri“. U jednu škrinju nabacah nešto
rubenine, par knjiga i papira, pa kraj toga pomišljah:
k čemu to činim i „kojemu svetcu" za volju moram u
zatvor? —- — Još se pitah što sam skrivio i u čemu
bi me „rešt“ mogao popraviti?! Sav odgovor na to
pitanje, kretao se oko gromovnika Zeusa, koji je u
Hrvatskoj gospodario pod imenom Khuena — He-
dervarija. —

Približila se i večer, a sa moje župne crkve od-
jeknuo glas velikog zvona, da pozdravi svetu Gospu
— Kraljiču neba. — Pričinilo se, kan da mi to drago
zvono zvoni na pogreb. — Bog znade hoču li ga još

205

ikada više čuti, hodu li živ uzkrsnuti iz groba i opet
začuti njegov sveti i tajinstveni glas?

Pomolih se i u nekom neobičnom uzbudjenju,
nadjoh se najednoč kraj stola kod večere, okružen
mojom svagdanjom svitom. Bio je to moj kapelan
Rade, dobri prijatelj i crkveni slikar g. Rojnik, te dva
plemenita sokola iz slavenskoga sjevera — bračaMol-
zeri, znameniti graditelji orgulja iz Kutne Gore u Čes-
koj. Prvi več je i poznat iz ove knjige, a ostala tro¬
jica pravi su umjetnici, svak u svojoj štruci. Orguljari
dali se na namještanje novih orgulja, a slikar na
umjetno bojadisanje crkvenog svoda i crkvenih stiena.
Ljudi su to idealni, a dodjoše k meni iz domoljubnog
poštovanja na moj poziv, da za eventualni dobrovolj-
nim prinosima, tek sakupiti se imajuči novac — uredjuju
crkvu i postavljaju skupocjene orgulje. Večeras pro-
matrali me, nekako plaho i nevoljko. Običnog humora
i veselja „u mom samostanu" nije bilo. Brača Češi,
kan da nisu mogli vjerovati, da ču ja sutra sbilja mo¬
rati ostaviti dom „mira i molitve", te otiči u „carski
logor" — medj tate i razbojnike. Rekoše, da se sto ta-
kova u Českoj nikako i nikada dogoditi ne bi moglo.
Tamo, kad bi se kakovog svečenika sbog domo-
ljublja i politike samo i usudili zatvoriti, da bi se
sav češki narod uzbunio i da tako dugo ne bi miro¬
vali, dok ga ne bi riešili tamnice i oteli robstvu. —
Ove me rieči sjetiše neumrlog pjesnika Slavy Deere —
Jana Kollara, koji veli:

Tko je vriedan slobode, tudju cieniti znade,

Onaj pravi je rob, komu su robovi slast.

Ili ruke il’ jezik, tko u okove veže,

Tudje ne štujuč, taj jednaki počinja grieli!

Ja se umoran dadoh na počinak, a moji prijatelji
još dugo u noč pretresahu tužno stanje u Hrvatskoj,

206

te žalostnu sudbinu, što ju progonjen Hrvat snaša na
rodjenoj grudi.

Sliedece jutro, osvanulo je nekako turobno. Vjetar
začeo je hučiti i nemilo šibati svojom moči, dok se
medju njim poigravao snieg, a i neka maglena, zaguš-
ljiva kisa. Oko osam sati našao se i moj kočijaš pred
župnim dvorom, koji me imao odvezti do željezničke
postaje u Daruvar, odkale vodio me daljni križni put u
Zagreb. Na kola natovariše moju škrinju i još nešto
prtljage, dok se napokon i ja smjestih gore. Na dvo-
rištu bilo je i nešto svieta. — Domači i Stranci okru-
žiše sada moja kola tako očajno, da mi se njihov plač
pričinjao kano opielo nad otvorenom grobljanskom
rakom, koja če sad na ugrabiti pred njima ljubljeno
i drago biče. Napokon krenusmo. — Bacih još neko¬
liko pogleda naokolo i nestalo me u buri i sniežnoj
vijavici. Što sam u taj par čutio, izreči se ne da, opi¬
sati se ne može . . . Znadem samo to, da sam počeo
silno kašljati i nije mi bilo dobro. Kraj mene sjedio je
moj dobri slikar, koji me i pratio do Daruvara. KaKO je
na kraju moje župe u Velikim Zdencima bio na taj dan
i veliki godišnji vašar, sretali smo putem i mnogo,
mnogo razne svjetine. Svi pozdravljali me nekako tu-
galjivo i dovikivali mi sad: s Bogom; sad: sretan put,
a i druge slične rieči. Čuo sam pače jednoga, gdje je
u sav glas zavapio: Gle, što nesretni magjaroni učiniše
iz našega župnika, sada mora evo —- i opet u rest!

— — Bog bi i znao, kakovih sve opazaka nije tu bilo.

— — Napokon se nešto smirih. Ta prohujilo je, po¬
mislih, več nad glavom mojom, mnogo težkih i bolnih
dneva, a Bog če dati, pa če i to proči. Liepo veli Ka-
talinič-Jeretov:

Nek me biju vihri sudbe

I nek moje srce plače,

Ono ce se iza boli
Dignut krepče, ustat jače !

207

Oko jedanaest sati dodjosmo u Daruvar, gdje
predadoh na stanici svoje stvari, a onda oprostiv se
Ijubezno sa svojim pratiocem, unidjoh u željeznički voz,
gdje se nadjoh u kupeju sam samcat. — Vlak počeo
se skoro lagano pomicati i poput ztnije previjati svojom
običajnom cestom, a u dva sata dovukao se več i do
Pakraca. Ovdje moradoh izači i čekati skoro do čet-
vrte ure. Upotriebih medjutim ovo vrieme, te posjetih
tuj neke svoje prijatelje, s kojima se takodjer usrdno
oprostih. — Moj dragi kolega Pero C., čestiti svečenik
i vrli rodoljub, pokazao je i ovonr sgodom, svoju riedku
ljubežljivost i poštovanje spram moje osobe, što i ovdje
zauzgred zahvalno spominjem.

Nije mi zadačom, da opisujem daljni svoj put i
doživljaje do Zagreba, s toga i mimoilazim mnoge že-
ljezničke postaje, a i ljude, s kojima putem razgovarah.
Bilo je blizu devet sati, kad se nadjoh u glavnom gradu
Hrvatske . . . Kolodvor bio je sav oživljen, pa se jedva
proturah izmedj silne vreve ljudi, koji tujočekivahu svoje
drage i mile. Za moj dolazak i nitko nije znao, pa me i
nitko dočekao nije. Tekkašnje na putu sretoše me neki
prijatelji i sprovedoše uz nježne simpatije u hotel Liebald.
Kako me upozoriše, za mnom uljeglo je u gostionicu i
više, jur poznatih zagrebačkih „špicla“ — ili kako on j
sami sebe zovu, tajnih redarstvenika. Mene medjutim
nije to ni najmanje smetalo. Oni smestiše se kod jed-
noga, a ja sa prijateljima opeta kod drugoga stola. —
Nešto malko povečerah, pa kad opažih, da se kraj mene
skuplja sve više i više novih prijatelja, da ne dodje do
kakovih izkaza, pozdravih se prijazno sa svima i odoh u
svoju sobicu na počinak.

208

U noči sanjao sam, kako stojim negdje na naj-
višem vrhuncu zagrebačke gore Sljemena. Bio sam da-
leko, daleko od himbenog svieta, posve blizu Boga,
koji je s te višine sipao svoj sveti blagoslov nad osvjet-
ljivo i nemilosrdno ljudstvo. Pred očima mojima, svuda
se širilo magleno sivo more, čiji valovi tamo od sre¬
brene Save — prekrivahu i čitav Zagreb-grad.

I kako mrtvo bilo je to magleno more! Nikake
ladjice i brodice na njemu, pa ipak žive ljudi na dnu
njegovom. Liepe zagrebačke crkve i sgrade stoje u
njemu kano utopljene, a i jedna grozna črna kuča sa
rešetkama, kano začarani vražji dvor od svega svieta
zaboravljen.

Gledah u tom maglenom moru gospodu, gdje sjede
kraj zelenih stolova, jedni na Kaptolu viečaju, kako če
ljude voditi u nebo, a drugi na Zrinjskom trgu, kako
če ih turati u pakao — u tamnice ... Na Markovom
trgu koprcala se takodjer u magli neka posebna vrst
čeljadi, koja stvara zakone, a tumači ih sad ovako, sad
onako, danas ih proglasuje, a sutra opet „naredbama“
ruši . . . Kan da me u snu nešto gurnulo, prenuh se i
zavapih: „ Oj, dodjite, ovamo gore iz vaše magle svi na
ovu visoku goru, dodjite ovamo, gdje sloboda vlada
dajte da vam vaše zakone sloboda sankcionira; stva-
rajte ih što manje, ali neka budu pravedni i čvrsti kano
kremen, a čisti kano sunce“ . . .

Kad se probudih razmišljah, kako bi sbilja ova-
kovi vrhunci gora, bili najbolji i najsvetiji parlamenti,
a tko više ne bi imao snage, da se poradi visoke sta¬
rosti ili tjelesne ugojenosti po njima uspinje, taj bi po-
štenije uradio, kad bi liepo mirno ostao dolje, kad ne
bi težio za tim, da nad drugima vlada i gospoduje i
da Hrvatskoj stvara robske zakone.

* * *

209

Oko jedanaeste ure, zaputih se sprani „tatske
kuče“ u Petrinjskoj ulici broj 12. — U nekoj neure-
djenoj dispoziciji duše, povukoh za zvonce i najednoč
nadjoh se u družtvu, poznatih mojih poglavara — moje
tjelesne „tatske“ straže. Dobri ti moji i plemeniti pri¬
jatelji, pozdraviše me vrlo uljudno i predvedoše me
odmah gospodinu tamničaru, koji me je primio više
nego sažalno, više nego ljubezno. Izvadio je veliku i
debelu knjigu i ondje pod brojem 220. upisao sliedeče:

„Ivan Nep. Jemeršič 40 godina star, nastupio je
kazan težke tamnice 17. studenoga, rodjen je u Jezeru
kraj Velikog Trgovišta u Zagorju; visok 188 centime-
tara; uzrast tiela mu je visok; obraz: dugoljast-mršav;
boja obraza: biela; vlasi: smedje; čelo: visoko; obrve:
smedje; oči: malo modre; usta: naravna; zubi: manj-
kavi; brada: okrugla-ovalna; osobite oznake: kratko-
vidan; govori: hrvatski, češki, njemački, magjarski, la¬
tinski itd.; odječu nosi: svečeničku. Uzrok uhičenju:
smetanje javnoga mira. Ponašanje za vrieme iztražnog
zatvora bilo mu: uzorno. Nastupa kazan u samici
broj 65. drugi sprat — na kraju."

Još me jednom tamničar milo pogledao i predao
stražarima, da me vode u moj novi stan. Gore na hod¬
niku čekao me več moj stari ključar Frančič — nekako
blied i zamišljen. Reče: broj 65. sada je vaše ime i
prezime!

„Zaškrinuše vrata tvrda,

Grob svoj — oko sebe gledam
Sve mi, sve mi na um pada,

U nevid mi sviet sav ode
Pak se praštam od slobode
Rob sam 1“

14

Moj susjed broj 64.

Kad me uznički stražari vodiše u moj stan br. 65.
bacih i nehotice pogled na susjednu čeliju. Kraj bielih
vratiju na crnoj ploči stajao nadpis: Leopold Dinghoffer
—; ime kažnjivog čina: silovanje; dan, kada je dove¬
den u ovu uzu: 16. kolovoza . . . Dok se malko raza-
brah u svojoj samici, razmištjah u sebi: kaki to mora
biti susjed kraj mene? Čudnovato mi glasila oznaka
njegovog kažnjivog čina. Pomislih: za cielo mora to
biti kakovo mlado, jogunasto momče, kad se bavi ne
baš delikatnim športom. Dugo ipak nišam si time raz-
bijao glavu. Ta — zatvori i tamnice su na zemlji či-
stilišta za sve vrsti grieha, a ovamo valjda spada i si¬
lovanje . . . Medjutim sliedeceg jutra, kad se otvoriše
u šest sati vrata rnoga raja, imao sam i odmah sreču,
upoznati se sa svojim susjedom.

— „Meine Hochachtung HerrPfarrer! MeinNahmen
ist: Leopold von Dinghoffer" — pozdravio me broj 64.

— „Qruss dich Gott — Kriegskollega" — rekoh
u sebi i pružih susjedu prijateljsku desnicu.

Koliko razočaranje! . . . Mjesto umišljenog mla¬
diča, gledao sam pred sobom otmenog starca od 60 go-
dina. Bio je srednje veličine, dosta okrupnog tiela.

211

glava mu bila obraštena gustom siedom kosom, a ri-
edki progrušali brci stisli se pod ovalni nos, dok mu
je cieli izražaj lica odavao, neku posebnu blagost i
ljubežljivost. — Odielo na njemu bilo je pristojno, a

za uze skoro i preelegantno.-Mjerio me jadnik

od pete do glave svojim plavim, suzama orošenim
očima, a činilo mi se, kan da je htio odmah več kod
prvog susretaja, prelijati u mene čitavu dušu svoju.

— Dinghoffer — šuti pa muči — stili schwei-
gen! — — — — Oglasio se nešto uzbiešnjeno tamo
od svoga stolica naš gazda, pri čemu zaprietio ostro
sa čitavom hrpom ključeva u ruci. — „1 vi gospodine,
broj 65. nemate baš što poštena razgovarati sa ovim
starim švabskim lopovom. Najbolje da ga ni ne gle¬
date — i onako če skoro u Mitroviču". . .

— Moj susjed na te rieči nekako uzdrhtao i kan
da ih nije pravo razumio, dok me pitao, da mu raz¬
jasnim, što gazda govori i želi.

— „Bitte Herr Pfarrer sagen s mir — was sagt
er, — was sagt er?“ — reči če zvjedljivo spram mene.

Ali jao i pomagaj! — Gazda mislio, da je
stari dobričina izrekao na nj kakovu psovku, pa i prije,
nego li sam mogao, da mu protumačim, što gazda na-
redjuje, več je ovaj planuo kao ris, a moj susjed, kano
munjom ošinut odfrknuo u svoj brlog, na koji uz silnj
štropot, svalila se uznička vrata, kano težki kamen na
grob mrtvaca. — Kad vidjeh, kako grmi, povukoh se
i ja tihano u svoje skrovište, gdje se zgurih u kutic na
slamnjaču, očekujue, hoče li udariti grom i na moja
vrata. Opažih, kako je samo nešto malo na mojim vra-
tima tresnulo, što je bilo dovoljno, da se i moja gajba
hermetički zatvorila. Medjutim razliegao se hodnikom
silni pljusak i kiša psovaka — medju kojima razabi-
rale se rieči:

14 *

212

— „Gle ti starog mulca! — Krucifbc noch einmal

— misli on, da sam ja njegov nore! — Das ist nicht

schlecht! —-- Jedva je popo došao ovamo i več

me taj stari švabski bekrija pred njim smradi i gadi.

— — — Dat ču ja tebi: — was sagt er, was sagt er.

— — — Ne znaš, da se tu ništ ne pita, več samo:
šuti, pa muči! — To je bar lahko i na to se ova fa-
kinaža priučiti ne može. Gle, još me i psuje! — Za-
tvoren budeš u svom smradu, pa krepaj! — Ako ti
nije pravo, objesi se — za drugo i nisi!"

Več sam iz iztražnog zatvora dobro poznavao
svoga gazdu, pa se nišam prevario, kad sam mislio,
da če skoro bura jenjati, a za njom da če i opet za-
sjati, makar i slabo uzničko sunce. Valja znati, da u
tamnici, gdje čovjek boravi pod tudjom puškom, a bez
slobode — i slabo sunce, sladki je melem na bolno srce.

Do devet sati, več je bio stari posve dobre volje.
U devet i pol, došuljao se i posve lagano do izpred
moje čelije. Gledao sam njegovo sivo oko na uzničkom
oknu, a valjda mu več i smiešak lebdio na upalom
licu. Zavrtio medjutim dva puta ključem i našao se u
mojoj samici.

— Molim, molim, reče, samo tiho — tiho! Ovi
stražari uviek se tuda vuku, a vi dobro znate, što je
red i kruh. — — Drugi put reči ču vam i više. Sada
samo to, da vam rečem: kako moram i na vas jednako
vikati, kao i na druge! . . . Drugo je opet, što ja u
srcu čutim, a da i dalje ne govorim . . . Pametnomu
i jedna je rieč dosta! . . . „Oni gore" — naložili nam,
da na vas još bolje pazimo, nego li na svu drugu ba-

gažu ovdje.-Prije, u iztražnom zatvoru, bilo je

drugač, a sad je opet drugačije.

— Da, još ču vam reči - samo tiho! Znate vi,
da ovaj vaš susjed Dinghoffer— nije vaš par! To vam

213

je stara krmačina, da si čovjek ni mislio ne bi. Švaba
stanuje več 38 godina u Hrvatskoj, a ne razumije baš ni
rieči hrvatski . . . Stanovao je negdje tamo u Iliči,
gdje je več godinu dana bombonima i šečerom pri-
mamljivao svaki dan u svoj stan, jedno liepo 12 go-
dišnje gluho-niemo djevojče, kad se je vračalo oko
podne iz škole gluho-niemih kuči . . . Ljudi so to dugo
promatrali i napokon stvar prijavili policiji, koja je evo
16. kolovoza odkrila črni zločin . . . Dalje vam i ne ču
pripoviedati - mrzko je! Još ču vam samo reči, da su
ga nedavno osudili na godinu dana tamnice. On je re-
kurirao, ali sada mogao bi dobiti još i više.

— Hvala vam dragi brate, — rekoh milom svom
gazdi, što ste mi to saobčili. Ja živo osudjujem taj
gnjusni čin, ali ipak vi mi ne čete zamjeriti, ako dodjem
do sgode, pa da i sa svojim susjedom izmienim kad-
kada koju rieč. Vidite izmedju 160 reštanaca, što se
sada nalazimo u uzama, svi su osim mene prosti zlo¬
činci, a ja sam svečenik, pa kad se več nalazim medju
njima ne zamjerite, ako slučajno gdje kada i kojega
nagovorim. Ta i Krist Gospodin pomilovao je i istog
razbojnika na križu, a i sa največim griešnicima dru-
govao je, te jih pratio milim načinom, a i blagom na¬
ukom svojom.

— E, — ako je tako, onda čast! — nadovezao i
nehotice naš brižni gazda.

U to udarilo deset sati, a moj mi stari još reče:
„sada moram iči, da pustim neke lopove na šetnju, a
ako hočete i vi s njima ne marim“.

— I opet hvalim, rekoh, — ja bih rado išao, ali
samo ako biste pustili i mog susjeda Švabu, pa da
smijem š njime na šetnji razgovarati.

— Čudan ste vi čovjek — odpovrnuo napokon
stari. — Nišam ni mislio, da toga starog švabskog

214

blezgonju danas više puštam van, ali kad baš hočete

-pa-Evo neka bude! —-Idite

za mnom!-Podjoh.

Gazda prevrnuo dva tri puta ključevima, bacio ne¬
koliko pogleda na crnu ploču broj 64., nešto uzdahnuo;
sunuo svoje žezlo u bravu; otvorio vrata i doviknuo
nekako nevoljko:

— Dinghoffer, na šetnju!-Ideš evo s

ovim gospodinom i nemoj me nista ogovarati, več šuti,

pa muči!-Još ti velim, nemoj misliti, da je taj

gospodin kakva cura, to je naš „tatski popa“, može te
učiti i hrvatski, —■ — ali samo: šuti — pa muči. —
Pomislih: čudnovato pojima taj naš gazda učenje,
kad veli: šuti — pa muči ... — Ali kao što nekoč
Pitagorini učenici nisu smjeli mnogo pitati za razloge
u naučanju svoga učitelja, več je bilo dosta, kad se
kazalo: „Pitagora je rekao“; tako i nama reštancima
nije preostajalo drugo: več je bilo dosta, kad je Fran¬
čič nešto rekao, a dalje : šuti, pa muči!

Moj susjed pogledao je nekako plaho našeg gazdu,
dok su svekolike njegove opazke, bile za nj kano
španjolsko štivo. Stojao je uzbunjeno kraj svoje slam-
njače i nije znao, što bi i kud bi.

— „Herr Geistlicher, Herr Geistlicher — lieber

Herr Pfarrer — was, muss ich nach Mitrovitz ?“-

zavapio je ljubopitno, očajno i gotovo u smrtnom strahu,
kad me je zagledao, pri čemu uzdrhtao je ko lier na
vodi, kad ga udari slabi val.

— Kakav „Mitrovitz“ — doči češ i tamo! — —
Nasmiešio se porugljivo gazda i dometnuo: „Napoije!
Marš špaciren! Zar ne razumiješ?!"

—• „0 ja!-Soli ich spazieren gehen — das

verstehe ich schon. Danke, danke. — Gleich, gleich“
— zakrajčio poslušno moj susjed, dok se je i za čas

215

našao na hodniku, kano u nekom sretnom iznenadjenju
i devetom blaženstvu.

Spustih se š njime niz uzničke stube, pa kad do-
djosmo na dvorište, začesmo se i mi sa ostalim kole¬
gama vrtjeti: gore, dolje, simo i tamo. Moj susjed tu-
mačio mi sada uz rodoslovlje i neke svoje doživljaje i
tužno nadovezivao: kako je nesretan i kako nevin
strada. Izpričavao se — da: — da nije kriv, kan da
je znao za ono, sto narod veli: Sramota teža, nego
ista! Iz njegovog pripoviedanja razabrao sam i to, kako
je u svoje vrieme imao negdje u Samoboru trgovinu i
tvornicu stakla, a kašnje kad je bankrotirao, nastanio
se u Zagrebu, gdje mu se žena iznevjerila, te pobjegla
sa nekim častnikom u Švicarsku, a da je ostao sam sa
ljubljenom si kčerkom Lidijom, koja mu »nježna i li-
epa“ umrla u tnladjahnoj dobi od šestnaest godina. —
U zadnje dane prije uapšenja, bio je činovnikom kod
osjeguravajučeg družtva Greschhama, gdje da je i imao
liepu plaču, nešto preko dvie stotine kruna mjesečno.

Kao što danas, tako sam se i kroz cielo vrieme
moga tamnovanja skoro svaki dan sastajao sa svojim
susjedom, bilo na uzničkom hodniku, bilo na dvorištu
kod zajedničke šetnje od 10—11 prije podne. Od uz-
ničkog poglavarstva nitko nije sirotana pravo trpio, a
to sve za oto, što nije razumio baš nista hrvatski. Znao
je ipak samo tri rieči: „Kuss die Hand; fala i topro“.
Kako je opet osim tamničara uzničko poglavarstvo slabo
razumievalo njemački, može si čovjek lako predstaviti
u kakovom se škripcu moj susjed nalazio. — Mitro¬
viča bila mu uvieke na pameti, a ovaj azil bio za nj
još i sigurniji, što u uzarna sudbenog stola, nisu ga
mogli baš za ništa upotrebljavati, dok proštom poslu
nije bio naučan, a za „tatsku kancelariju" opet nije
imao sposobnosti . . Vidio je on sve to, pa u mislima

216

da u zlu izbjegne još i goremu, dao se starac na živo
učenje hrvatskoga jezika. Nabavio si negdje Filipovi-
čevu malu slovnicu i riečnik, te stao kao papiga bu-
bati ona mrtva slova, a često i po ciele noči prepisi-
vao je na papir pojedine stavke, što bi mi onda drugi
dan predavao na izpravak, dok bi kod uzničke šetnje
opet sve zajedno čitali.

Med uzničkim stražarima bilo je češče mnogo
smieha, kad bi slušali, gdje moj stari učenik krivo iz-
riče pojedine rieči, pa bi se pokadkada narugali i meni
i njemu, te glasno odbrusili:

— Baš je vriedno, da se vi, kao ozbiljan čovjek
muštrate sa ovim starim oslom i volom. Ne zaslužuje
drugo, nego da mu kundakom razbijemo lubanju, kad
u 38 godina, što boravi u Hrvatskoj i jede ovdje kruh,
ni toliko pristojnosti nije imao, da nauči naš jezik. —

Kod ovakih prilika i meni je gdjekad rna i ne-
hotice zaigrao bolni posmjeh na usnama, kad bi me
stari odmah pitao:

„Etwas verstehe ich — aber nicht viel. „Mustrati“
— ja! Aber „solom i folom — kutakom raspijem lu-
panj“ — das nicht! Was ist das?“

Nakon dvomjesečnog kurza, što je moj susjed po-
lazio u tatskoj akademiji moja predavanja; postigao je
barem to: da su ga jednoga sretnoga dana primili u
tatsku kancelariju — kao praktikanta. — Prem je ovdje
od svih svojih kolega bio najmarljiviji, ipak kraj svega
toga, bio je uvieke u „Ruckstandu“. Nije koristilo i to,
da si je spise odnašao u svoju čeliju i ondje u noči
prepisivao. Gospoda sudbeni viečnici pravili su obi¬
čajno vrlo šlendrijanske hrvatske koncepte, tako da su
se i vještaci jedva mogli u torne snači, a gdje bi on
jadnik?

217

Nekako koncem veljače 1904., primio je i riešenje
stola sedmorice na svoju apelaciju, gdje je osuda sud-
benoga stola postala pravomočnom, a on našao je u
torne razloga, još više tužiti se na silne nepravde u
Hrvatskoj, gdje je pod stare dane — još kao stranac,
morao doživjeti i tu čast, da je postao: „Martyrer aus
der Liebe". — Da, — mučenik ljubavi, i to još poradi
ledne gluho-nieme djevojčice, dok su i mnoga visoka
gospoda u Zagrebu, imala doči na obtuženičku klupu
sbog sličnoga športa, da se nije sve „fertušalo“, i da
nisu umaknula. — Da, da, — na žalost i u Hrvatskoj
na svim linijama vriedi ona: „Quod licetjovi, non Iicet
bovi“, ili kako bi slavosrbi od prilike rekli: „Što je
slobodno Savi, nije slobodno Pavi“, a moj bi Švabo
često govorio: „Eines schikt sich nicht fiir alle“.-

Jedno je, što mi je moj susjed iz „tatske hiže“,
ostavio za uvieke na ozbiljno razmišljanje, naime pi¬
tanje: tko je bio kriv, da je taj Švaba čitavih 38 go-
dina mogao proboraviti u Hrvatskoj i imati ovdje svoju
fabriku i trgovinu, a da ipaknimalo hrvatski naučio nije?

Mislim, ne bez razloga: slabu je imao školu u
Hrvatskoj . . . Poznajem i sam Hrvata, koji se pače
iztiču i svojim steklištvom, a govorit če radje njemački,
nego li hrvatski, pače i sa onim osobama, koje dobro
hrvatski znadu. — Ako tako, zar onda možemo zahtje-
vati, da tudjinac u nas hrvatski govori, kad i mi sami
to ne činimo? Pitam:

Što koristi grm od ruža,

Ako na njem cvieta nema;

Što ti zemlja rodna pruža,

Ako jezik u njoj driema?

Novi ljudi i novi život.

Veli se: grob nebeška je kolievka, a „Miserere“
pjesmom uspavankom. Razmišljao sam dugo o toj re-
čenici prvih dana svoga tamnovanja, pri čemu podao
sam se posve ravnodušno samovolji svoga okoliša.
Izpitivao sam i pobliže novu svoju celicu, ali nije se
u mnogom razlikovala od one — prije četiri mjeseca.
Bila je vrlo malena, tek pet koračaja dugačka i tri ši¬
roka, dva metra visoka; stajala je u njoj mala Škulja
sa rešetkom, kroz koju probijalo je dnevno svjetlo. —
Inače na stieni bio je isti „Kučni red“ sa 18 točaka,
koji mi je več odprije bio dobro poznat.

Da ne klonem duhom, stvorih si ja sam za sebe
i svoj posebni — kučni red, ili da bolje rečem, skrojili
si neka pravila života, koja napisali s protivne Strane
tabele uzničkoga „Kučnoga reda“. — Ovu bi onda
svaki dan u jutro i na večer sa stiene skinuo i okre-
nuo, dok bi na njoj čitao sliedeče:

1. Gledaj, da ti duša bude u tielu slobodna, a za
sebe misli, da si u progonstvu medj ljudima — bez
slobode. — Opraštaj mnogo.

2. Jao si ga samotnome, ali što, kad je Bog
š njime? — Nema časa na zemlji, a da nije posve-

219

cen razgovoru duše s Bogom. — — Govori i ti s

Njime. —

3. Križem biti ponižen — dobro je, to je jedini

ključ prave domovine naše. Krist je križ svoj uzeo
na sebe i trpio rado, jer je trpio s ljubavlju. — I ti
čini tako. — Veli sv. Toma Aquinski: „Mogao bi

tko podnieti, makar i mučeničtvo, ako u torne ne vidi
izpunjenje volje božje, djelo mu nije zaslužno' (II. II.
qu. 104 i 3).

4. Nemoj se ljutiti ni našto; tjeraj od sebe uz-
rujanost i nemir. Srčba ubija i tielo i dušu. — Gledaj,
da svojim protivnicima ne priuštiš pobjede veselja
nad sobom.

5. Ako ti tko što prigovara, podnesi strpljivo i

nemoj se opravdavati. — Ljudi u tamnici, koji na tebe
paze i tebe straže, nisu rakodjer svoji, a i njima se
prigovara. — — Jednako i ne pozivaj se na sud

ljudski; on je uvieke sumljiv i napola ovakov, na-
pola onakov.

6. Pazi, — da u obče ne paneš duboko u ocean
pogube i strasti grieha. Jao si ga onome, koji je du¬
ševno mrtav.

7. Ponašanje budi ti uljudno ali ozbiljno. Ljubi
svakog i najgoreg, jer je i on tvoj bližnji, odkupljen
krvlju Kristovom.

8. Nastoj, da uvieke ne samo dobro govoriš,
več gdje možeš, da i dobro činiš. Jednako, — svako
tvoje dobro djelo, neka nosi u sebi plamen vječnoga
života — milost božju.

9. Neka te ne obsjeni tudja hvala i sažaljevanje.
Nitko te ne može žaliti i pohvaliti, nitko uništiti i osu-
diti, jedino ti sam sebe. Sav život čovječji u cielom
svom obsegu — odigrava se u duši.

220

10. Počivaj mirno i veselo u svom grobu. Znaj,
doči če i vrieme uzkrsnuča. Ljudska je osveta malena,
a Gospod je velik. —

*

❖ *

Kako rekoh, sve kan da je bilo u uzama isto,
što i prije, ali ipak u koječem drugačije. — Posve
novi ljudi i novi život.

Prije — za iztražnog zatvora -, bilo sve nekako
veselo i zanimivo, a sada posve jednolično, ozbiljno i
mrko. Prije bila poezija i prolječe, a sada proza i prava
zima. Od mojih prijašnjih kolega političke branže, ni¬
šam našao u zatvoru baš ni jednoga. Osim par »go¬
spode pisara“, što stojahu sveudilj pod iztragom, radi
raznih malverzacija kod pojedinih občina u Hrvatskoj,
tek me kod uzničke šetnje srelo jedno poznato čeljade,
a i ovo je bilo baš na odlazku u Lepoglavu. Kad me
je Vido Vlaič — poznati provalnik i hajduk zagledao
na dvorištu, pritrčao bez svakog obzira do mene, pružio
mi ruku i veselo zavapio:

Blagoslovi oče! — Pozdravljam te! — E, —
sretan sam, što te još jednom barem vidim. — Gle,
— tko bi si mislio, da češ ti opet ovarno?! — E, e, —
zlosretni banovi, nikako ne dadu čovjeku mira. Cuj, —
što ču ti reči! Izmoli ti onu strašnu molitvu, kako to
umiju naši hriščanski popovi —, pa če gjavo odnieti
banove, a mi čemo opet liepo na slobodu. Ostaj mi
zdravo Kraljeviču Marko! — Ja ču sutra otiči, a možda
če i tebe za mnoin u Lepoglavu. Alaj ču te zagrliti, kad
mi dodješ onamo. Ništa se ne boj! I tamo se kruh
jede! — —

Čudni taj stari znanac zaista me zanimivo po-
zdravio, te mi stavio u izgled i liepu dobrodošlicu, —

221

ako se u centrali sastanemo. A tko mu može i prigo-
voriti, da to nije bio iskreno sa mnom čuteči moj ko¬
lega? — Kašnje više ga nišam vidio.

Drugovi moji bjehu sada sami novajlije i to spe¬
cialiste svake ruke, kano: ubojice, provalnici, varalice,
bludnici, cigani, vagabundi, tati svake vrsti, a bilo je i
dosta inih pajdaša, koji si baš nisu izabrali, kakve po¬
sebne struke. Kad bi se u jutro otvarale sve čelije, da
se očiste, sretali smo se redovito na uzničkom hod¬
niku. Iz početka gledali me svi, kao bielu vranu, te si
i štošta šaputali. Jedni su sudili, da sam došao medju
njih i ja sbog kradje, dok se večina složila u torne, da
mora po sriedi biti i ubijstvo, a naročito i čedomorstvo.
— Kad smo se medjutim posve kolegijalno sprijateljili,
privikli oni na mene, a i ja na njih. — Bio sam si
preduzeo, da razne zločince i sada proučavam u dušu,
da upoznam njihovo mišljenje i kako kazna na njih
djeluje. A kad sam to htio, morao sam se svakako
sniziti do njih, a i nišam se žacao š njima drugovati.
Glavno mi bilo, da si pribavim njihovu povjerljivost,
što mi je i prilično uspjevalo. — — Cuo sam, tuj —
Bog da prosti! — koješta. — Neke rečenice, od kojih
večina odkriva silnu golotinju čovječje duše, sam si i
ubilježio, pa mislim, da ne če biti bez zanimivosti i
razmišljanja, ako štogod od ovog tatskog blaga i ovdje
napomenem, tako n. pr.:

»Reštant, reštanta ne smije se bojati i največi fi¬
lozofi, dodju u rešt. Tko nije pametan, taj i u reštu ne
valja. — — Reštant — reštantu, ne može nikako doči
na kraj. — — Reštant mora imati ljudsko srce, a ne
babje! — — Koj se v rešt razme, taj nernre bez
rešta da živi. — — Da nema rešta, ja bi več kriepo.
Zarade mi ne dadu, prosjačiti takodjer ne smijem, a
ovdje imadem hranu, stan i odielo badava, pa živim

222

bez brige. --Da nas nema pocrkali bi od glada i

sudci i tamničar, a i stražari. Mi njih uzdržajemo, da
nas ovdje nema, morali bi oni biti nu našemu mjestu.
Naši stari nisu gradili rešte za krmke, več za svoju
djecu. — — Od petnaestoga ljeta hodim po reštih, sad
imam 35, a kad bum star 50, onda si bum zaslužil još

20, pak bum imal do smrti penziju u Lepoglavi.-

Več dobro poznam Lepoglavu i Mitroviču i onde sem
več 15 ljet delal pokoru u pivnici, gdje je fajhtno i ni
potaracano. Ipak dečki, ja vam velim, svagde mi je
bilo lepše, nego li pri ovom vražjem sudbenom stolu.

— Da mi se Bog da, jedanput več toga smrada
rešiti, pa da idem u Lepoglavu.

— Svi ljudi nisu nikad bili jednaki, pak nije dobro,
da nas i po reštirna sve skup mešaju, kaki piškore. —
Najbolje, kad bi bili u reštu sami tati, ovako ne gelta.

-Tko se rodio na sviet, taj i mora patiti. — —

Meni nije žao, što mi vele da sam tat, ja se svoga
zanata ne stidim. — — Zlo je, kada lopov lopovu,
mnogo više zamjera, nego najčišči poštenjak. — —
Nemojmo jedan drugoga smraditi, več se pomažimo i
branimo. Svak mora onomu loncu pomagati, iz kojega

ga diel čeka.-Mi svi lopovi, što smo u zatvoru,

morali bi biti složni, kao pravi kraljevski soldati, dok
je i naš kralj Franjo Josip, koji nas regrutira u tatsku
vojsku, u čije ime i mnogi sretno i bez brige ovdje
provadjamo dane svoje. — Nemam li pravo, kad
to velim, ta svi smo sudjeni: U ime Njegovog Veli¬
čanstva !“

* * *

Držim, da če prednavedno biti dosta za razumie-
vanje i onima, koji na slobodi, a bez prakse, prouča-
vaju uznički život. Ne če biti nikom neobično, ako

223

velim, da sam ja kod svojih študija naišao i na mnoge,
a i znatne neugodnosti, a kadkada i dobio poštene
obrisače. Kad sam n. pr. jednom sgodom sjedio kraj
nekog prefriganca i pitao ga: kako če imati dugo još
sjediti? — Odgovorio mi: mjesec dana. A kad nasta¬
vili pitanjem: kako če dugo onda biti na slobodi? —
Planuo je i našao se očito uvriedjenim, te mi ostro
odbrusio: nama još nije zamjeriti, što smo ovdje, ali
kad i vi „kao pop“ isti kruh jedete, onda je to čisto
nešto drugoga. — Hvala Bogu, sada nije više rešt sra¬
mota. Krasti ču još i više, samo da dodjem rnedj
družtvo, gdje se učenjaci i popovi nalaze. — Mislio je
očito, da sam i ja zatvoren sbog kradje. — Ovo na-
pominjem ovdje zorno s toga, — kako več to u pred¬
govoru ove knjige spomenuh - - ne bi li mjerodavne
faktore upozorio na to, da kad več zatvaraju domoljube
sbog politike, da se onda pobrinu i za tomu odgova-
rajuče zatvore, kao što to biva u drugim državama.
Moglo bi se dogoditi, da bi kolo sreče s desne, kada
skrenulo na lievu stranu, pa bi se mogli prijatelji da¬
našnjega sustava nači upravo ondje, kamo danns nas
meču. — Neka ne misle, da čemo im onda i mi pra¬
viti druge rešte. Revanžirat čemo im : milo za drago!

— Nišam zloban, ali ne bi škodilo, da i oni okuse

malo tatskog kruha, možda bi se onda bolje naučili
ljubiti Hrvatsku i braniti njezine pravice?-- Da,

— srnijte se magjaroni slobodno tomu, ali pazite,
da ako ne vi, to bi harem djeca vaša mogla i za-
plakati. — —

Kako su me sada okruživali novi ljudi, tako je
nastao i inače za mene novi život. — Za vrieme moga
iztražnoga zatvora bio sam znatiželjan, kako izgledje
prava uznička ili tatska košta, a sada bio sam i sam
svaki dan dielnikom takove menaže.

224

Ne samo iztraženik, več i osudjenik sbog prekr-
šaja i prestupka, može dobivati i izvana hranu, ali
kako mene osudiše sbog zločinstva i na težku tamnicu,
to je značilo: valja ti se pokoriti i najstrožim uzničkim
propisima, prema kojima svaki utamničenik, tek ne-
djeljom i četvrtkom može dobiti štogodj za objed iz¬
vana, dok se druge dane posluživalo samo hranom iz
tatske kuhinje. Ovu imao je u zakupu neki Židov. —

Svaki dan oko pol 12 dolazilo je pred moju če-
liju uzničko dvorjanstvo. Dva kažnjenika donesoše ve¬
liki kotao, dok je uznički kuhar nosio kruh i na taci
na drvenim šiljcima nataknute komadiče govedine, a u
ruci oveču pletenu bocu s vinom. S dvorjanstvom do-
lazio obično naš ključar Frančič, a kadkada zamjenji-
vao ga i gospodin „Fuhrer“ iz prvog kata. Svaki kaž-
njenik, kad bi se otvorila vrata, morao je pridonieti
odmah svoju zemljenu zdjelicu, a ako ga patrilo i
flašicu za vino. — Valja znati, da je dva decija vina,
koje redovito nije bilo za pilo, dobivao dnevno samo
onaj, koji je bio sretan, da ga hrane bolničkom koštom.
Vino ovo zvali smo „carskim vinom". — Prvi tjedan
nišam ni slutio o toj sreči, ali jednog dana posjetio
me vriedni prijatelj tamničar, pa mi savjetovao, da se
u sriedu, kad je obično uznički liečnik dolazio —
njemu predstavim, pa da zamolim bolničku hranu.
Nije ni ova mnogo bolja — reče, ali ipak dobije se u
jutro šalica mlieka, a u podne i 14 deka govedine.

Posluhnuo sam dobrog svoga poglavara, pa kad
se predstavih sada več blagopokojnom liečniku Dru.
Jakopoviču, ovaj je vrlo rado i spremno mojoj zamolbi
udovoljio. — Po liečničkoj milosti dobivao sam odsele
i 14 deka nekake čudnovate govedine, što ju „moji
kolege", onako na šiljku sa svojim nježnim ručicama
ostrugnuše po svaki dan u moju zdjelu, a primetnula

225

se k tomu i žlica variva. — U ponedeljak servirao se
obično : smrvljen grah, što ga zvali porugljivo „sos od
luka“; u utorak: ričet iligrahkaša; u sriedu: grah i zelje;
u četvrtak: kaša sa grahom; u petak; „gomboci“, to
je vrst nekakih valjušaka, debelih ko orasi a žilavih
ko koža, čovječji zubi nisu ih bili kadri pregrizti, več
su se morali cieli gutati; u subotu: dolazio napokon
na red i krumpir; a u nedjelju ili ma bilo na kaki
svetac uz varivo dobivala se i „govedska čorba", dok
se ove dane nije ni pravila kakova razlika izmedju bol-
ničke i ostale košte. — Govedinu sam češče občinio
nožem kao strojar kožu i oprao u škafu hladne vode,
što sam ju imao za umivanje, a onda bi ju žmireč uz
kruh progutao, a kad sam bio osobito razpoložen,
bacio bi se i na varivo, ali to riedko. — — Neki me
svečenici pitahu, dali se u tamnici obazire na kakove
crkvene propise o postu ? — Na oto nuzgredice odgo-
varam: da se u reštima uvieke posti, a kojemu patri
onaj komadičak mesa, taj ga dobiva na badnjak, kao
i na veliki petak.

„Kadkada je zazvečila i oštrije hrpa ključeva u ru-
kama 'moga staroga uzničkoga nadzirate!ja, pa kad
je odškrinuo vrata i gledao onako još netaknutu čorbu
i grah, ukorio me, kano sladogorko riečima: „zašto
ne jedete, bit če hladno". — Kad mu odgovorih, da
nemam vremena, umirio se, priključao vrata i opet
otišao. — Čuo sam samo, gdje hodnikom brunda:

— „0 — joj — joj, — čudan čovjek, mudrijaš,
još nišam toga nikada čuo, u reštu je, a veli da nema
vremena jesti."

Kako je poznato, pisao sam u tamnici svoju
knjigu: „Kopnom i morem na Plitvička jezera", te tako
zamišljen, često sam i nehotice zaboravio na „menažu“,
što mi ju moji kolege videč me zabavljena jednostavno

15

226

ostaviše u zdjelicama na podu. — U tamnici bili smo
počaščeni i večerom, koja se sastojala iz jedne zdjelice
prežgane čorbe, a u svemu bila je slična nekakvom
napoju, kojirn obično tove ljudi životinje, što noše na
sebi slaninu. Ovu bi čorbu ili kako se zvala „turska
kafa“, donašali kažnjenici u radne dane u 6 sati, a u
svetce i nedjelju u četiri sata. Po svetcima i nedjeljama
ranije, jer su na te dane gospoda stražari i ključari
— uvieke imali svoj prepisani, malko veči odmor.

Još imade jedan životni zahtjev, što je u zimi
po zdravlje čovječje isto važan kao i hrana, a to je
toplina. Kako je bilo u tamnici slabo sa hranom,
tako još i slabije sa grijanjem. U uzama sudbenog
stola zagrebačkoga, imade centralno loženje sa parom.
U podrumu smještena je ogromna peč, gdje se baca
kameni ugljen, a s tom peči je u spoju kotao, odakle
se para po tankim cievima širi po cieloj sgradi. —
Ovu peč lože kažnjenici, što im zadaje vanredno mnogo
napora. Jedva je i najjači kadar izdržati mjesec dana.
Kad u večer izadju iz ove podzemne špilje, črni su
ko dimnjačari, dok im se jedino oči kriese, a upalo lice
izazivlje u čovjeku silnu samilost, a što, ako se još
pomisli, kakova ih večera čeka ?

U obične dane loži se dva sata prije i dva sata
poslie podne, dok po nedjeljama i svetcima samo
onako od šale — tek slučajno kojiput, nešto prije
podne. A kako je to jedva samo mlaka toplina, slabo
se čovjek njome ogrije, pa kad bi i trajala deli dan,
još pomozi Bože! — Ali što, kad se prestane ložiti,
ili kad se u obče ne loži ? — Zubi ti cvokoču, kao da si
gdje na sjevernom polu, a kad onako na polju zabruji
oštri i fičukavi vjetar, pa kad se okance nad tobom za-
mrežkuje ledenim arabeskama, onda je upravo grozno
i očajno. — Noge su mi često bile ukočene i mrzle

227

kao led. Ako sam ih i ciele u uznički gunjac, a i u ko-
ješta umotao — nekako kan da sve nije nista koristilo.
Valjda je ležala krivnja i u torne, što nišam jeo tople
hrane. O, — koliko puti spopala me smrtna tjeskoba i
u težkim mukama, navlastito u noči, mislio sam, da ču
bolan svaki čas izpustiti dušu. Još je jedina sreča bila,
što su mi dali nekaki mali samovar, gdje sam si koji
put izkuhao čaja i tom sgodom nadnio nad vodenu
paru glavu i usrknuo u pluča po koji topli — hla¬
peči val.

I tako sprovadjao sam rnedju najgorim družtvom,
uz vrlo čedne životne prilike sve zimske mjesece u
godini 1903. i 1904. — Životom svojim bio sam da-
leko udaljen od buke svjetske, a kad me u celici za-
ključaše, našao sam jezik u uzničkom posoblju, a učetiri
zida uzvišenu nauku i dobro u svemu. Sve to činilo
je, da sam bio blizu, blizu Bogu.

Ako mi je i bilo po koji put sad ovo, sad ono
neugodno i težko, za to ipak nije nitko znao, več je-
dino Bog. Nišam htio da se komu na što tužim. Po-
sječivali me, sad ovi, sad oni. Nastojao sam pred sva-
kim pokazivati veselo lice, jer čovjeku nije od koristi,
ako ga tko sažaljuje, a opet nije plemenito, kad bi-
smo svojim dragim i milim u težkoj mučnoj brizi za
nas, još svojima, povečavah njihove boli.

Sječao sam se često i rieči mudroga Seneke, koji
govori: „Misli na smrt! Tko to veli, preporučuje ti, da
misliš na slobodu. Tko je naučan umrieti, odlučio se
robovati; on je nad svakom vlasti. Što se njega tiču:
tamnica, straže i brave ? — Njemu su vrata otvorena.
Jedan je lanac, koji nas čvrsto veže: ljubav k životu;
pa ako ga se ne možemo otresti, bar ga možemo lsa-

15 *

228

biti, da nas, kad zatreba, nista ne sprečava i ne smeta,
da budemo spremni s mjesta učiniti, što se jedanput
mora učiniti.“

Uz ovo spominjanje nastojao sam, da mi vazda
i mir okružuje srce, mir, što ga sviet ne daje. — Oči
mi bjehu cesto uprte u pogled vječnoga Oka; gledale
su, što je u tamnici malo tko vidio: — sigurnost vječne
Ljubavi nad sobom, što me blaga tješila u svakoj tuzi
i nevolji.-

DIELJENJE HRANE U PODNE.
(Vidi stranu 224.)

Vladko Zlatarič ravnatelj tatske
kancelarije.

U uzama kr. sudbenog stola zagrebačkoga imade
jedna velika soba u sredini, što nosi naslov: pisarna.
Tehničkim izrazom zvali smo ju: „tatska kancelarija".

— U njoj unaokrug smješteni su dugački stolovi, a
kraj njih stolči za „gospodu pisare". — Kažnjenici
prepisuju tuj razne sudbene spise, a za nagradu dobi-
vaju i jur poznatu „bolničku koštu“, a i k njoj spada-
juču kompetenciju „carskog vina“. — Razumjeva se,
da u taj dnevničarski ured, mogu doci samo ljudi vješti
peru — „bolje klase“, ili kako bi naš ključar znao go¬
voriti: „gospodski tati, občinski prevaranti, fina fakinaža,
ili jednorn rieči „tuligencija“.

Svaki dan u jutro u 8 sati, dolazio bi podvornik
sudbenoga stola, te bi svršeno odnio, a novo donio.

— Spisi predavali se uvieke ravnatelju kancelarije,
koji je često imao pune ruke posla, dok je svakome
od kolega uručio njegov „štos“, što ga je imao za dan
prepisati i svršiti. — Gospodin se ravnatelj kadkada i
čudno mrgodio, kad bi mu podvornik donio malko
obilniju porciju. Više je puta dao i oduška svome ne¬
godovanju uz rieči:

231

— Zar misle „oni tamo“, da smo mi inarva i da
možemo toliko vuči, a da bi još zašto? — Za ono 14
deka smrdljive govedine u podne, koja kad bi i što
valjala, ne bi ni došla ovamo.

Na ovakove i ovome slične opazke poštovanoga
ravnatelja medjutim se vrlo malo, ili nista obaziralo,
ali zato se i on znao osvetiti „onima tamo“, dok bi
svom pisarničkom osoblju podielio samo spise sa ozna-
kom „žurno“, a ostalo ostavio bi u svom „ladlu“ —
netaknuto i mirno ležati.

„Čekaj, čekaj!“ — „nismo ni mi njihovi lu-
djaci, ako nas več i smatraju za robove", — —
govorio bi kadkada tihano, ali ipak da su svi čuli. —
Zatim zamahnuo bi rukom i pogledao ozbiljnim očima
po kancelariji, te glasnije nadovezao:

— „Dečki danas čemo polako. — Rakova plača,
takov posao.“ -

Ovakove rieči bile su obično primljene: največim,
pritajenim oduševljenjem i odobravanjem. Valja znati,
da su gospoda pisari ipak unatoč toga — ako i nisu
prepisavali sudbena akta, ipak morali deli dan držati
pero u rukama i u papir buljiti. — Uznički stražari, a i
nadziratelj uza, nagledavali bi se često i kroz na vratima
izrezano okance tatske pisarne, a kad bi koga opazili
gdje ne piše — jao i naopako! Oprali bi ga, sve bez
sapuna. Ali gospodi, takav nadzor baš nije mnogo sme-
tao, jer su znali i toj bolesti nači lieka. Ključar F., a i
stražari nisu se mnogo razumievali u sudbene spise,
pa se tuj drljalo po papiru tek koješta za obsjeniti
prostotu. Bilo je glavno, da se piše, a što ? Tko bi i
tomu došao na kraj! Igrali se mlina i osla. a izmišljali
su i druge kojekake mudrolije. — Kad se približila
večer, gdje su u šest sati na glas zvona morali svi u
posebnu sobu na počinak, tad bi svak svoje drljanje

232

turnuo u džep od hlača ili kamo za njedra — pa mirna
Bosna. — Trebalo im papira i za stanovite svrhe, a
drugačije do njega nije ni bilo moguče doči, ako ne
ovako.

Kad bi sliedečega jutra sudbeni podvornik došao
opet po spise, tad bi ravnatelj kancelarije obično
kratko i jezgrovito odgovorio:

— Recite „onima tamo", — da smo mogli svršiti
samo šifra „žurno“, a ostalo sliedi danas. — Ovo, što
nam nosite ne primam, donesite to sutra.

Išlo je to tako neko vrieme, ali „oni tamo“ ne¬
čemu se dosjetili, pa su več drugoga prosinca vried-
noga ravnatelja kancelarije — „objesili na klin kod
tamničara“, što je u ovom slučaju značilo, da je do-
zrio za eksport u Lepoglavu.

Prvoga prosinca poslie podne nastalo je medj pi-
sarima neko posebno, nenadano uzbudjenje, dok se
umirovljeni ravnatelj več nije nalazio medj njima, a
oni ga neki sažaljevali, dok si je svaki opet mislio,
hoče li biti tako sretan, da avancira na — njegovo
mjesto.

Bilo je oko dva sata poslie podne, kad je ključar
otvorio vrata na mojoj celiji i pustio me u dvorište na
uzničku šetnju. Prolazeči hodnikom, vidjeh i otvorenu
čeliju broj 33-, a pred njom stražara sa otvorenim
bajunetom. — Stražio je tuj gospodina ravnatelja pi¬
sarne, koji se spremao na sutrašnji put u novu svoju
domaju. — Kad opažih, o čemu se radi, u molih stra¬
žara, da me pusti u čeliju, pa da se sa prijateljem na
razstanku oprostim. — Bilo mi to dozvoljeno.

Vladko Zlatarič — bivši ravnatelj tatske kance¬
larije — svaki krat, kad me gdje opazio pozdravljao me
veselo i uljudno, a i ovaj put učinio je to isto, ali ne¬
kako nevoljko i žalostno. — Bio je to čovjek srednje

233

dobe od kojih 37 godina, a dobar dio svojih ljeta pro-
veo je u gradskoj službi u Zagrebu kao činovnik, gdje
si ogriešio dušu krivotvorenjem raznih podpisa na mie-
nicama, a jednom sgodom posegnuo i u gradsku bla-
gajnu, gdje mu se nesrečom priliepilo za prste, koje
pet hiljada kruna. — Nije imao ni žene ni djece, ali
staricu boležljivu majku, koju je uzdržavao, i koja mu
za vrieme njegovog petmjesečnog iztražnog zatvora,
skoro svaki dan donašala na glavna vrata zagrebačkih
uza, kakav bolji zalogaj jela, a pogdjekad i po kapljicu
vina. Cinila je to za vrieme iztražnog zatvora, a sada
odkako je bio kažnjenik i osudjen na pet godina težke
tamnice, posjecivala ga u istom poslu, tek svaki če-
tvrtak i svake nedjelje, kako je to sada dopuštao zakon
i zavodski propisi. — Kod svakog posjeta, izlijala bi
nad njim čitave potoke suza i stavljala mu razna, razna
pitanja, naročito: hoče li sbilja morati u Lepoglavu,

Mitroviču, kamo li?! — Jadnica, kan da još uvieke
nije svemu tomu vjerovala, ufala se valjda u pomilo¬
vanje, jer je diete svoje silno ljubila. — Da, — majka
je majka! — Ljubav materinja velika je, a uboga Sta¬
riča, vidjev izgubljenu podporu starosti svoje, valjda
je i očajavala i mislila, da je svaki čas kratkog sa-
stanka sa sinom i posljednji: na razstanku. — Da, po-
sljednji! — Za uvieke! — Nikad više! Diete svoje.

Svu nadu života svoga — vidjeti ne ču! --

Oh, koli je to bilo grozno, koli težko za ljubeče
materinje srce. — 1 jučer je bila kod sina u posjetima,
doniela mu još svoju fotografiju i stari molitvenik, u
kome se cesto i njegov pokojni otac molio Bogu. Kan
da je slutila što če se sbiti. —

Vladko Zlatarič izjadao mi ovaj put sve svoje jade.
Tumačio mi, koji jo uzrok, a da je zapao u razna
zločinstva, što ga dovedoše u ovaj strašni položaj. Bilo

234

mu je najgore, što za sve to nije mu majka prije uap-
šenja nista znala, i što ju ostavio bez kruha i ruha,
biednu i raztuženu. — Razkalašeni prijatelji, razuzdane
ženskinje, bukare, flaše i karte, — sve ga to upro-
pastilo i evo dovelo — kao težkog zločinca — u naj¬
gore družtvo.

Promatrao sam ga pomno, lice mu se nekako
mienjaio. — Najednoč postao je blied kao krpa i
uzdahnuo:

— O, gdje ste vi moji prijatelji, koji ste me
rnožda i nehotice naveli u zlo i sa mnom tudji novac
protepli? — Sutra u pet sati, sputana u lance medj
ostalim zločincima odvest če i mene žandari, a vi:
dali mislite na mene, hočete li za mnom?! — — —

Utješih čovjeka, što sam znao najbolje i najljepše,
te oprostiv se š njime, spustih se u dvorište, nekako
neobično ganut, na uzničku šetnju. —- 1  — Kad sam se
za jedan sat, vračao gore, došao pred mene tamničar
i rekao mi:

„Vladko Zlatarič — moli, da se pred vama iz-
povjedi. — Pitao sam predsjednika sudbenog stola
smije li to biti — i on vam dozvoljava.“ —

Odvedoše me u kučnu kapelicu, gdje sam zado-
voljio kažnjenikovoj želji.

Drugi dan nestalo je Vladka Zlatariča iz zagre-
bačkih uza, a tamničar reče mi, kako mu je majka poslie
podne bila došla na portu i pitala stražare:

Gdje je moj sin ? — — —

i=

■i

Buna medju pisarima i njihov novi šef.

Trajalo je nekoliko dana, što je uznička pisarna,
nakon odlazka ravnatelja Zlatariča, ostala bez svoga
šefa. — Sudbeni podvornik donašao je i sada, kao
obično spise na prepisivanje, ali predavao ih naprosto
uzničkom nadziratelju Frančiču, a ovaj bacio bi ih ne-
hajno u pisarnu na sriednji stol.

Gospoda pisari imali su svaki dan redovito svoje
šetnje, od sedam do osam, gdje bi se dva a dva kre-
tali po uzničkom dvorištu tiho i ozbiljno, kan da vrše
žito. — Kad bi osam udarilo, dopremiše ih stražari u
njihov ured. — Naš gazda Frančič, ovaj bi put po-
kazao jednostavno prstom u spise, metnuo gospodu
pod svoj ključ, a ovi onda razgrabili si posao, kako
je tko znao i koliko htio. Cesto kojemu od njih zapalo
je i previše, a drugomu opet ništa. Najmanje se za
aktima otimao Lujo pl. Babogredac umirovijeni satnik,
koji je več više mjeseci boravio u iztražnom zatvoru
sbog oveče prevare na štetu nekog vojničkog batali-

juna u gradu Karlovcu.-Svi pisari, a bilo ih koje

dvadesetak, gledali su ga nekako čudnovato i zavidno,
pa su si i očito medjusobno šaptali:

236

— Eh, ovaj ovdje, hoče biti veči gospodin od
nas. — — A mogao bi još postati i ravnatelj kance-
larije, dok imade za oto i sposobnost, kad ne če nista
da radi.

— E, — soldat, — soldat, — oficir. - Misli

on, da je valjda negdje u kasinu ili kavani, — na-
tuknuo malko razgovjetnije Rudolf Papeš, agent neke
trgovačke tvrdke, svome kolegi novčaru Lavu Neumanu.

— Ta nije mu ni sila, da radi! . . . Natrpao si
on kod soldačije žepove, a imade i penziju, pa što mu
stalo? — — reči če još glasnije naproti sjedeči Pero
Šarec, občinski blagajnik iz Stare Bistre svom drugu
po zvanju: Stipi Miljanu iz Nove Bukovice.

Dok se stariji ovako podraživali, mladji smijuc-
kali se izpod brka, a neki opet stisli se u kut „da ih
stari ne vidi“. I tu bi provadjali kojekake vragolije.

Najednoč dosadila „ta sekiracija" plemenitom ka¬
petanu, pa se, biesan kao lav dignuo sa svoga stoka,
te stao u sav glas vikati:

— Gospodo, ne mislite, da sam ja vaš par. Ja
sam služio u regimenti nadvojvode Leopolda, a borio
se u ratu kod Custozze godine 1866., a kašnje i kod

okupacije Bosne, a i drugdje.-Ja sam častnik, a

što ste vi? — —

— Nemojte nas izazivati gospodine, da ste čovjek,
ne biste bili ovdje, oglasio se najednoč trgovac Šime
Pozaič, što je sve dosele mirno šutio.

— Ja si zabranjujem, da me ovdje tko vriedja.

- Moj je ponos prvi, — zaviknuo još gore razžeščeni
kapetan, našto pristupio pomamno k Šimi i prišio mu
vruču zaušnicu. — Medj pisarima nastala sada oštra
galama. Začuli to i stražari na dvorištu, te ih više
ubrzo dotrčalo sa puškama gore, da utišaju revoluciju.
Medjutim, dok ovi dodjoše, več je i gazdi Frančiču uz-

237

kipjela krv, te stao uredovati svojim ključima, a još
više svojim jezikom. — Držao buntovnicima groznu
iekciju. Uz strašnu viku — ozvanjahu hodnikom rieči:

—• Vi ste pisari, sve i sva! — Zar ne znate je-
danaestu točku »kučnoga reda“, gdje vam se zabra-
njuje: razbijanje, psovanje, ruganje i guranje. — Velim ja
najgore, kad čovjek pobjesni od kruha i kad se „pre-
najede u ovoj kuči“. Sam vas pakao, donesao ovamo.
Radje bi čuvao hiljadu krmaka, nego jednoga pisara.
Vi ste najgori ljudi. — — Hočete biti nekaka gospoda,
poštenjaki, častniki, — a ne znaš, da si u tatskoj kuči
i da ste ovdje svi jednaki. — Svi lopovi, fakini i tati.

— Ja vam ne bi dao ni jednomu pisati, sve bi vas

povešo, za drugo i niste. — Koliko put vam kažem:
ako si pametniji: šuti — pa muči, al nešto vam neda
mira, hočete biti nekakvi mudrijaši. Dobro, dobro. Za
osam dana bit če vam kraj! Ako Bog da, odfrknut čete
vi u Lepoglavu i Mitroviču.-—

— Došao u to — pozvan vikom — pred kan-
celariju i tamničar, našto Frančič nešto zašutio i kano
izmedj zubi tiho promrmljao:

»Velim, velim, ovo su lopovi, ovo su lopovi, —
ovi pisari!“

Medjutim naložio tamničar, da se otvore vrata i
pozvao gospodu pisare „na raport“. — Preslušanje
bilo je vrlo kratko. — Papeš i Neuman stali se naj¬
više braniti, ali ih tamničar skoro presjekao uz rieči:

— »Ona je baba uvieke kriva, koja više laje“.

— Pogledao je uz to stražare i naložio im, da ih od-

vedu u „dunkl“.-Ostalim je zaprietio, da če ta-

kodjer za njima, ako ne če biti mira. — — Ključar,
zalupio na to oštro vratima. „Krivce“ — odpremiše
dolje u podzemne izbe, a reštom zavladala je sada go¬
tovo grobna tišina. Sve tatske čelije nekako su umukle

238

kano vrebci, kad kobac udari medju njih svojim kre-
ljutima i ostrim pandjama.

Kad se oko podne doniela menaža, gospoda pi¬
sari badava su čekali na svoju „bolničku koštu“, svak
dobio je tek komadičak kruha i šalicu „crne kafe“, —
kako su obično u uzama nazivali, več poznatu prež-

ganu čorbu.-Ipak medju njima jedan je bio iz-

nimkom, kome sunce danas potamnjelo nije, koji je
dobio svoju obligatnu krpu mesa, a i porciju „carskog
vina“. — — Ova iznimka bila je svima nekako zago-
netljiva, ali domalo se razjasnila.

U zimi u uzničkoj kancelariji, več u dva sata po-
slie podne skoro je podpuni mrak. — Ona dva, ako i
velika prozora, jedva su kadra dovadjati dostatno svietlo,
jer ovome smetaju guste željezne rešetke, što su i ovdje
sbog sigurnosti namještene. Da gospoda pisari — ipak
mogu obavljati svoj posao, zapale im se lampe, pri
čemu ciela ta kancelarija izgledje, kano neka tajin-
stvena špilja. — Kad su gospoda danas u dva sata
uljegla u pisarnu, zapremiše mirno svak svoje mjesto
i živo se prihvatiše posla, a borme i gospodin kapetan
Babogredac, stao sada brižno prepisivati neku sudbenu
odluku, što je iznašala, koja četiri arka.

Dok su gospoda bila tako zabavljena, jedva da i
opaziše, kako se je nekako poslie tri sata našao medju
njima, gospodin tamničar uz pratnju dvajuh stražara i
našega gazde Frančiča.

— Cujete ljudi, postavio se važno tamničar, pa
če ozbiljno: danas dogodio se ovdje nemili slučaj
kavge, svadje, a i tučnjave . . . Vidim da nema ovdje
nikakova reda, odkako je Zlatarič odavlje premješten,
s toga imenujem danas u ime: „reda, rada i zakona"
— ravnateljem vašega sbora evo: Lacka Zmaiča, naj-
starijega izmedju vas, koji se je u jutro — za vrieme

239

bune i najpristojnije ponašao, te i u kancelariji sa-
vjestno radio svoj posao. Čujte! — — — Imadete ga
bezuvjetno u pisarni slušati i izpunjati njegove od¬
redbe, glede sudbenih spisa. — Ne bi htio, da mi pre-
svietli gospodin predsjednik sudbenoga stola prigovara,
i da još ikada imade u našoj kancelariji kakovih za-
ostataka. — Ovo vam javljam, pa odilazim s uvjere-
njem, da mi više nikada ne čete dati povoda, da na¬
silno pravim medju vama red i da vas na nj opomi-
njem. — -

Tamničar se opet udaljio, vrata zaškrinuše, a
gospoda pisari tihano redomice dolažahu k novome
svome šefu, da mu čestitaju i da mu se preporuče za
svaku blagonaklonost u budučnosti. — Jedan se pače
smiešeči našalio i rekao kano poluglasno:

„Slutili smo mi, da češ ti nešto posebnoga po¬
stati, kad smo gledali danas u podne pred tobom delu
porciju". —

Novi poglavar Lacko Zmaič, svima se milo za-
hvalio i obečao, da če podpuno poči tragom svojih
predčastnika, pa da mu baš nije stalo mnogo do toga
ravnateljstva, kad če i onako morati skoro, — valjda
oko nove godine, — na svoje imanje u Lepoglavu, dok
je bio osudjen na deset godina težke tamnice. —

Lacko Zmaič bio je u više občina u Hrvatskoj
načelnikom, bilježnikom, a i blagajnikom, te kao takav
zapleo se kroz vrieme od 30 godina, u razne kradje,
prievare, pronevjerenja i u koješta, tako da je bio ob-
tužen sbog koje 80 prestupaka, prekršaja, a i zločina.
Sama sudbena razprava protiv njega, trajala je pod-
punih osam dana. — — Bilo mu koje 50 godina, u
tielu bio zdepnast; glava mu bilabučasta, lice okruglo,
dok su mu izpod nosa stršili dugački lisičavi, več po-

240

nešto prosjedi brkovi. Skoro delu godinu boravio je
u iztražnom zatvoru, kroz koje vrieme doselila mu se
obitelj: žena i dvie odrasle kčeri u Zagreb. Ovdje se
majka bavila švelom, a kčerke prijavim poslom, dok
bi se u noči vucarile gradom, te tako time zasluživale
malo ne svaku noč, svaka po dvie tri krune, a i više.
— Djevojke bile su i dosta pristale, starijoj moglo biti
dvadeset, a mladjoj osamnaest godina. Svaki su tjedan
redovito posječivale otca na porti i donašale mu vina,
kolača, mesa i svega na pretek. - Stari bio je kraj
toga, podpuno veseo i zadovoljan, te cesto govorio: da
mu još nikada nije bilo tako liepo, kao što sada. —
Nekako pred Božič doniela mu u uze mladja kcerka
Anka i čedo u naručju, koje je milo krililo ručicama i
črnim očicama zurilo u svoga djedu i kan da mu jadno
htjelo nešto reči i zaželjeti valjda i posljednji i vječni:
S Bogom, te sretan put u Lepoglavu. — — —

❖ * ❖

Slučajno desio sam se taj put i ja na porti, gdje
sam gledao prednavedeni prizor, a kad sam se kašnje
gore vračao, išao sa razgovora za mnom i ravnatelj
kancelarije Zmaič, te pobjedonosno nosio u šakama
dvie boce vina i veliki svežanj raznih jela. — Još mi
je rekao:

— Evo vidite, kako sam sretan: Anka rodila
sina, a sve ovo su uspomene sa krstitaka moga unu-
četa — I starija kčerka Ružiča — postat če za koji
mjesec majkom, a več sada žalim, što ne ču biti onda
tako sretan, ko što sam danas.-

Cigarete od čaja i mišji rep u mlieku.

Kod nastupa dosudjene mi „težke tamnice", bio
sam posve pripravan na sve poslove, što če mi se u
tamnici propisivati, a najpače utuvio sam se posve u
misao, da ču morati i najsavjestnije obavljati i službu
sobarice. — Medjutim uzničko me poglavarstvo posve
iznenadilo u mom očekivanju.

Kad sam se jednoč slučajno zavukao med maj-
store, gdje šivahu madrace, tek sam nekoliko dreta po-
vukao, več se moj gazda na mene kostrušio. Drugom
sgodom nadjoh se opet medj postolarima i stolarima, a
i to mu nije bilo pravo. Jedino, što su mi priuštivali
bilo je pometanje dvorišta i zgrnjevanje sniega na „uz-
ničkom šetalištu“, dok sam se kadšto ušuljao i u „tat-
sku kuhinju“, gdje sam pomagao prati kotlove, a i ri¬
bati stolove. Više puta bacao sam sa dvorišta i kame-
nito ugljevlje u podrum. — Kadkada opet pomagao
sam tamničarevoj djeci praviti lopte, željezničke
tunele, a i ljude od sniega. Mali me Juriča tamničarev
s toga osobito zavolio. Jedva je čekao čas, kad bi me

16

242

pustili na šetnju. Pazio je uvieke sa prvog sprata otče-
vog stana na mene, pa kad bi me zagledao, začeo ve¬
selo skakutati i dovikivati mi:

»Biskup, biskup — čekajte, idem dolje kvarna"!

Djeca tamničareva zvali me biskupom, jer su negdje
od svog otca načula pustu želju, kako bih ja imao po¬
stati biskupom, a postignuče toga, da je skopčano sa
tamnicom, dok je i blagopokojni zagrebački nadbiskup
i kardinal Mihalovič — prije, nego li je tu visoku čast
postigao, bio negdje u Ugarskoj — u Vacu, — dvie
godine zatočen.

Vriedni moji prijatelji i čitatelji neka se ne čude,
što sam, kad mi se je pružila prilika posizao za sva-
kakim raztresicama i igrama. — Igre čovjeku služe za
odmor i za pribiranje nove snage za tjelesni, a naj-
pače za duševni rad. Kad bi čovjek cieli dan, samo
sjedio na jednom mjestu i uvieke študirao, morao bi
se ozbiljno pobojati za svoje duševno ravnovjesje. —
Tetive na luku i žice na guslama ne smiju biti uvieke
napete, ako hočemo da budu za porabu.

Čitalac če mi oprostiti, što me pero u ovoj crtici
malko zavelo na stranu i što preskakujem grabe i po¬
toke, prije nego li dodjem na čistinu.-Možda bi

me još tko zapitao: govoriš o svemu i svačemu, a nisi
nam još pravo kazao, tko ti je sada kod nastupa kazne
ipak pospremao sobicu, vodu nosio, a navlastito bavio
se i čiščenjem pokučtva, o kome se baš rado ne govori.

Poznato je, kako sam za vrieme iztražnog zatvora
imao i dva poslužnika, jednako je i znano, čime se to
dvoje bavilo oko mene. Sada sa kakovom posebnom
poslužbom — kako rekoh, — nišam ni računao. Za-
pleo sam se nehotice i sam u posao sobarice, ali i to
je trajalo tek vrlo kratko vrieme. Jednoga dana, kad
me je gospodin tamničar opazio, kako marljivo obav-

243

Ijam službu reduše, nekako je promienio boju u licu,
te pristupio k meni i rekao:

— Hochwiirden, — to se ipak ne pristoji, osobito
ne za vas, koji se bavite književnim radom. — Ako ste i na
robiji, ipak ne čemo vam dati, da odlažete svoje pero
i da se hvatate kefe i čiščenja uzničkih soba i posuda.

— Hvala — na miloj uvidjavnosti, — uzvratih za-
brinutom poglavaru i dodah: mene to ne smeta, a vi
učinite, kako znate. —

Medjutim nije tamničar više ništa oklievao, več
je odmah prisutnom gazdi nešto kimnuo glavom, a
ovaj to smatrao kao nalog i opredielio mi „carskog
poslužnika 11  iz tatske družbe. — Njegovo imenovanje
sliedilo je ubrzo, jer dok se tamničar izgubio, zaškri-
nuše odmah i ključevi gazdini u bravi s protivne strane
i čuo se oštri glas i poziv:

— Mile Zloič, — ovamo! — Čuješ li! — Ti si
istinabog tat, ali ovdje u reštu, moraš biti pošten tat,
za to češ svaki dan u jutro, u šest sati — očistiti i
pospremiti „hotel“ našega „pope“ broj 65. i donieti
mu u škafovima vode. Pazi, da bude sve u redu! —
Sada šuti, pa muči! — —

Kad se sliedečeg jutra otvoriše vrata moje uze,
predstavio mi gazda novo imenovanoga paža uz rieči:

— Evo lopova, koji če vam svako jutro pospre-
mati sobicu, ništ se ga ne bojte. — I on veli, da je
u reštu sbog „monštracije“ i da nije ništa kriv, akoprem
je negdje u Zemunu ukrao zlatnu uru, u vriednosti od
400 forinti.

Sažalno pogledali mladog svog deliju. Bilo mu,
koje dvadeset i četiri godine, dok mu je izražaj lica bio
dosta mrk, a pogled oštar. Svako jutro, več bi u šest*
sati dolazio u moju čeliju sa metlom u ruci, a kad

* Vidi sliku strana 100.

16*

244

sam slučajno još bio u svom krevetu, tad bi se na-
slonio rukama na metin i posmatrao me zvjedljivo, kan
da mi je zavidjao sretni moj udes. — Kadkada me i cime
oslovio, a i 4 )ripoviedao mi po koji svoj doživljaj. —
— Najgore mu bilo, kad se sjetio na Beograd, gdje
da je takodjer čitav mjesec dana bio u tamnici, dok
bi ga svaki večer i jutro, srbski žandari povalili i sve-
zali za nekakovo željezo, a onda ostrim željeznim kor-
bačima udarali po tabanima. — Kad ih pitao, zašto
to čine, odgovorili mu:

— Zato — e bi Švabu naučili pameti. — Zvali
ga Švabom, prem ih uvjeravao, da je Hrvat. —

Tečajem par mjeseci bio se Mile posve priučio
meni, a i ja njemu. Samo jedno nije mogao pojmiti
naime: da ja „kao pop“ ne pušim i da nemam u sebe
duhana. — Kako več napomenuh, u reštima je pu-
šenje najstrože zabranjeno. Nu na to se Slabo obazi-
ralo ....  Duhan dobavljahu kriomčareč — najviše
„naši tamburaši". — Tako smo zvali one kolege, ko-
jim svaki dan naprtiše „kozla“ i sjekiru na rame i koje
vodiše stražari po Zagrebu, da u stanovitim kučama
pile i sjeku ogrievna drva, pa da služe „carski novac".
Od tog novca svaki dan patrilo »tamburašu" 10 filira,
što je obično dobivao na ruku tek onda, kad je ostav-

ljao zatvor.-— Ovakovi tamburaši — bili su

dakle glavni dobavljači duhana, a za svoj trud uzimahu
i strašne procente. — Kad nije bilo novaca, onda su
neki davali i odielo ili ma što bilo za duhan. Tako je
jedan imao posve novi kaput, što ga je pred par dana
kupio za 15 kruna, a u zatvoru prodao ga za 6 pakleca
duhana po 8 filira. — Medj tako strastvene pušače spa-
dao je i moj Mile, s toga je i uvieke najviše vrebao
na mene, ne bi li ipak gdje naišao na kaki čik ili ma
bilo na kakove tragove duhana. — Dok bi po koji put

245

za vrieme čiščenja sam ostao u čeliji, sve mi džepove
prevrnuo. a jednoga liepoga dana nestalo i ovečeg pa¬
keta ruskoga čaja, što sam ga držao na krevetu pod
uzglavljem.

Kad sam se bio kod ključara Frančiča na to pri-
tužio, nije ovaj dugo razmišljao, več je Milu odmah
pozvao na red, a i proveo premetačinu medj društvom
u njegovoj čeliji. — Za čudo, tečajem iztrage izposta¬
vilo se, da je Mile sbilja bio donio čaj u zajedničku
čeliju, gdje da su si ukučani, kroz nekoliko dana, pravili
od njega cigarete i negdje ga u potaji popušili . . . Da-
kako, da je taj rezultat iztrage na moga Milu porazno
djelovao i prouzročio u uzama silnu galamu.

— Tat je tat, — začeo gazda ostro lamentirati
reštom. — Rekao sam ja, da s gadom posla imati nije
vriedno. Neka si to čovjek promisli: cigarete od čaja!!!

-Čekaj ti čekaj! — Preporučit ču ja tebe pred-

sjedniku sudbenoga stola za reštantskoga trafikanta!

-Ja siromak, nemam ni čaja za piti, a ovakovi

lopovi ovdje, prave od njega i cigarete! . .

Odkako se ova kradja izpostavila, bio je i moj
vriedni Mile odmah sa svoje časti degrediran, a da-
doše mi za njegovog namjestnika nekog Ostoju Svilca,
koji je silno osudjivao zločin svoga kolege, pa i on,
kan da nije mogao pravo razumjeti, kako bi čovjek
mogao pušiti: cigarete od čaja!? . .

Medjutim pokazivao je Ostoja i neki posebni po¬
nos, što ga dodieliše k meni u službu. — Bio je to
zanatom — specialista u provalama, dok je imao u
sebi toliku jakost, da je jedne noči provaiio u Zagrebu
u dučan jednoga Židova, sam odkotrljao „Werthajmo-
vicu“ — od šest metričkih centi napolje, natovario ju
na taljige i odpeljao ju nekamo k Savi, gdje ga i kod
razbijanja žandari uhvatiše . . . Svoj čin nikako nije

240

smatrao griešnim, dok je tvrdio, da novac mora biti
uvieke u prometu, a njegova jest — i bit če dužnost, da se
za oto brine. — Ja sam ga s toga i šaljivo zvao: bla¬
gajnikom, što mu je i vrlo laskalo . . . Inače bio je i
Ostoja vrlo razgovorljiv i veseljkast, pa je i meni više
puti smiešeč se obečavao, kad dodje na slobodu, da
če i mene posjetiti u Grubišnom-polju, pa ako i ja
irnadem „Werthajmovicu“, da če ju odnieti iz moje
sobe, rnakar da ja na njoj spavao ... Zaista, čudan je
to bio svat, cieli taj Ostoja.---

Najviše veselio se, kad bi ga svako jutro ključar
Frančič poslao dolje u tatsku kuhinju po moje mlieko,
što ga držahu rezerviranim u jednom lončiču. Obično

smo taj „slastni“ zajutrak podielili.-— Jednog

jutra dogodilo se ipak nešto neobična. Baš dok sam
nagnuo svoju polovicu, da ju izpijem, zapeo mi u grlu
nekaki čudnovati predmet, a kad ga izbacih — bio je
to pravi pravcati mišji rep. — Kraj toga silno mi se
smučilo, a moj Ostoja odmah primetnuo:

— Znate vi, velim ja kuharu, da neka mačke
tjera iz kuhinje. I sam sam vidio, kako tamo mačke
hvataju miševe, što ih onda nad loncima žderu, pa im
valjda taj rep i nehotice pao u mlieko. —

— Ne žalite, — još mi reče Ostoja:

— Zar ne znate, kako ovdje vele, da je za nas
tate sve dobro, pa rnakar i — mišji rep u mlieku. —

Ludjak od nužde.

Nastaniše ga u drugom spratu u čeliju broj 13.
ali nikako i nikako nije mogao priviknuti promjeni,
što ga je iznenada snašla.

Bio je još mlad. — Tamo u svibnju navršio je
24. godinu, a š njome svršio i svoje nauke na inžinir-

skoj tehničkoj školi u Beču.-U Zagrebu upoznao

se sa jedinicom kčerkom neke bogate udovice sa Rib-
njaka, gdje se i privremeno nastanio i čekao, dok se
sa „zaručnicom“ uzmogne vjenčati. — Majka ipak
kanda nije iskreno k torne privoljevala, jer joj se ne¬
kako pričinilo i ne bez razloga, kako je mladomu in-

žiniru više stalo do njezinog novca, nego li do kčeri.-

Kadkad se i oštrije izkesila na nj, a i na kčerku si,
ali oboje slabo je za oto marilo. . . . Ljubav je
sliepa! — —

Da se majke kurtališu, nagovorio jednom prilikom
Miljenko svoju vjerenicu Zorku, kako če biti najzgodnije,
da se ona nekako kradimice dočepa ključeva od maj-
čine „werthajmerice“, a on da če u noči pokupiti iz
nje sav novac i vriednostne papire, dok če i odmah
zatim odmagliti u Beč, kamo če i ona moči skoro za
njim, samo kad si ondje nadje povoljno mjesto i
službu. — Dogovoreno i učinjeno.-

248

Jednoga liepoga jutra, nakon obavljene otimačine,
nestalo je Miljenka iz Zagreba sa koje 60 hiljada kruna
i do 20 hiljada vriednostnih papira. — — Kad je Te¬
rezija Vindišova, oko jedanaeste ure prije podne otvorila
blagajnu, prepala se silno, jer nije u njoj našla baš
nista. I kčerka Zorka snebivala se tobož od nekog
užasa. — Kad ju majka upitala za Miljenka, odgo¬
vorila joj: kako niti znade gdje je, a niti kuda bi
otišao. — —

Sumnja dakako pala je na nj, nu Zorka ipak je
nekako namolila rnajku, da neka za Boga — Miljenka
ne sumnjiči, dok policija povede svestranu iztragu, jer da
su kradju morali provesti drugi nepoznati zločinci . . .
Miljenko je kroz to vrieme igrao u Beču kavalira, dok
si je kupio i vlasulju i nametnuo krive brkove, samo
da žametne svemu trag.

Medjutim vješti bečki tajni redarstvenici, skoro se
i s njime pobratiše, dok se i dadoše od njega častiti,
te ga i tamo negdje na Ringu u glavnoj kafani pod
imenom grofa Alberta Hunyadia uapsiše . . . Kad mu
skinuše vlasulju i brkove, upoznaše prema opisu — u
njemu „sretnog zaručnika“ Miljenka, koji je več bio

nekoliko hiljadica svoje ljubljene Zorkice profučkao.-

Bez daljnih izvida i duljeg krzmanja udovoljiše odmah
tjeralici zagrebačke policije, te ga pod sigurnostnom
pratnjom dopremiše natrag u Zagreb, u uze kr sud-

benog stola zagrebačkoga.-Novac, što ga nadjoše

u nj i još neke vriednostne papire, predadoše sudu.

Podpuna tri mjeseca boravio je sada Miljenko
Jagrovič u iztražnom zatvoru. — Kad sam se nalazio
na uzničkoj šetnji, pustiše kadkada i njega za mnom

na dvorište. Čudno je izgledao — taj Miljenko.-

-Nosio je dugački kaput preko koljena. . . .

Lice mu bilo dugoljasto, nos nekako uzvinut, tanak i

249

šiljat, dok mu je glavu pokrivao široki šešir, koji bi
obično navukao preko očiju. — Gotovo ni s kim nije
htio da razgovara. — Kad sam ga po koji put po-
zdravio, samo me biesno pogledao, nacerio usta i
svojim odmjerenim korakom — kao šenut, — strugao
po dvorištu kraj mene. — U dubokoj zamišljenosti
samo bi se kadkada, prenuo i začeo u nesuvislim
riečima koješta brujiti, pri čemu mahao bi obim
rukama, kan da pliva vodom; za čas pobrzao bi na-
pried, a onda opet natražke, dok bi i poskakivao na
jednoj noži od zida do zida.

— Ludjak, pa Iudjak — govorili bi stražari. Šteta
za njega, još tako mlad, pa gle, u što je upao.

— Ne vjeruj! nametnuo jedared stražar Tadija
svome kolegi Zmijancu. — Pametan je to ludjak! —
— — Htio se jeftino dočepati novca, a da i ne treba

uzeti djevojke. To borme nije ludo zamislio!-

Šteta samo, što se nije radje zaputio u Ameriku,
nego li u Beč. . . U tom skoro bih rekao, da je bio
ludjak. . . .

— Da, da, — našalio se: „Fuhrer“ — njegov
gazda, — što se slučajno desio na dvorištu. — —
Poznajem ja fakove ludjake. . . . Sve to nista ne ko¬
risti. Na ludosti se ne gradi sloboda!-I meni u

samici broj 13 dosta dosadjuje. Ne če . . i . . . nikako
ne može, da se nauči kučnome redu. — Skače kao
pomaman, gore dolje — po krevetu i po podu, a lupne
kadkada i glavom o zid, da mu ne mora biti najbolje.
Kad bi u večer imao ostaviti lampu da gori, uvieke ju
utrne i deset puti moram, da juužižem; a što, kad još i
čitav škaf vode izlije po sobi!?

— Neka, neka, naučit če se več pameti, samo
ga moramo pustiti u miru, pa kad vidi, da mu ludovanje
ništa ne koristi, prestat če i ludovati.- Ludjak

250

jeto od nužde, asa takovima je lako. Doči če
več k sebi.

^ V ¥

I sbilja, Miljenko se iznenada opametio. Ali

kako?-— Jedno poslie podne dobio je posjet,

a kad je došao na portu, dočekala ga je ondje njegova
Zorka sa velikom kitom cvieča. — Ako i nekako uzbu-
djena ipak, saobčiia mu veselu viest, da mu je majka
sve oprostila. . . Pobjeda, da je njihova, a nakon pre¬
vedene sudbene razprave, da če i odmah biti vjen-
čanje. — — — Miljenko kao da se je na te rieči
najednoč razvedrio. Više nije ludovao ni od nužde.
Zorkina ljubav spasila ga od očite propasti.

Za nekoliko dana bila je glavna sudbena razprava,
gdje ga je slavno branio njegov odvjetnik Dr. D.; sud
ga je riešio od krivnje i kazne, a njegova zaručnica
dočekala ga u Petrinjskoj ulici sa kočijom i odvela

ga u majčine i svoje dvore.-Za tri tjedna

bilo je vjenčanje.

Nakon njegovog odlazka iz sudbenih uza, govo¬
rilo se još dugo medj kažnjenicima i uzničkim straža-
rima: kako i ludjak od nužde — može biti kadkada
sretan! — —

Medju ciganima.

Bilo bi neobično, kad u zatvoru ne bi i cigana
bilo, pa ču i njih spomenuti, e da se vidi, kako su i
oni bili moje počastno družtvo i kako me i oni gdje-
kad pozabaviše.

Dok sam još stanovao u bjelovarskim uzama, u
najbližim susjednim čelijama boravljahu dva cigana,
svak u svojoj. — Svaki dan sastajasmo se redovito
na uzničkoj šetnji, a kadkada i na hodniku. Obojica
imadjahu prilično dugu kosu, crnu kao gavranovo
perje. Starijemu moglo je biti koje 45, a mladjemu 25
godina. Porieklom bjehu odnekale iz Ugarske, a za-
natom kotlari i konjari. Uvjeravahu me, da u zatvoru
trpe nedužno, jer da im je netko ukrao konje, što ih
oni kupiše od nekog vlastelina negdje u Felso — Se-
menyu, a kad su te konje kod nekog Seljaka u Hr-
vatskoj našli, ovaj da je onda odkrio svoju kradju na
njima, pa umjesto da seljaka zatvore, zatvoriše njih —
ni krive ni dužne.

Stariji pozdravljao me svaki dan ciganskim po¬
zdravom: „Lačo tro dives“ —, što bismo na hrvatski
protumačili sa „dobar dan“. — Ako je bio i cigan, ipak

252

gledao sam u njemu nešto neobičnoga. Garavo lice no¬
silo je na sebi izražaj posebne inteligencije, a mrke
mu oči odsievahu poput blieska, kan da su brušene iz
tamnog alema. Izpod nosa smiešila se poput koralja
crvena usta, dok su se iza njih caklili podpuno saču-
vani bieli zubi. I odielo odavalo mu neku izvanrednu
otmenost. — Imao je prsluk od baršuna, a obtočen
nekakim žutim žicama kano od zlata, dok su
sprieda bila prišivena, velika okrugla srebrna puceta.
Bog znade, nije li se pred davno godina u tu ciganovu
oklopinu odjevao i koji magjarski magnat? —

Uznički stražari dopustili mi jednog dana, da se
i pobliže upoznam sa otim neobičnim ciganom, koji mi
je očitovao i svoje ime i prezime, te s ponosom u ma-
gjarskom jeziku naglasio, da se zove Barna Mihaly
i da je praunuk glasovitog cigana istoga imena,
koji je bio „bašapaskero“ — guslar — na dvoru kar¬
dinala, grofa Emerika Csakya, dok se i njegov „vobra-
zoz“ — slika — nalazi u Ilesfalvi u „elicinu“ — dvoru.
— On da ju vidio. Zaista zanimivo odkriče. Ciganovim
riečima morao sam povjerovati, jer sam jednom sgo-
dom, kad sam boravio u Budimpešti i sam se upo-
znao u galeriji slika sa slikom toga glasovitog cigan-
skog umjetnika, pod kojom stajao je nadpis: „Magyar
Orpheus". — A zašto napokon ne bi mogao ovaj cigan
biti i sbilja praunukom Barne? — Što je ovaj bio
konjar, a onaj guslar, to je tek jedno i drugo bilo

obojici sudjeno i stajalo u ciganskim planetarna.--

Da, vele, da je Barna Mihalv bio ljubimac kardinala
Csakija i nedostiživ umjetnik na guslama. On nije na
guslama samo svirao, več je na njima i uzdisao i ja-
dikovao i plakao tako, da su elegični i melankolični
glasovi svakomu, tko ih je slušao srce stezah, svakoga
se neodoljivo dojmili i nekom melankolijom napunili.

253

Svak, tko je samo i začuo plač sa gusala crnomanja-
stog cigana Barne, plakao da je s njegovim guslama.

Zapitah mog cigana i supatnika, dali je i on vješt
guslama, našto mi odvratio, da nije: jer da je onda, kad
su ga nosili na „bolapen“ — krst, — „devel“ — Bog
— rekao, da on ne če biti „bašapaskero“, več ili „gu-
gviengero“ — kotlar, — ili „parapaskero“ — konjo-
tržac. — On da je izabrao ovaj posljednji zanat, a nje¬
gov š njime uapšeni zet, da je kotlar, dok mu samo
kadkada kod konjske trgovine pomaže.

I mom cigi Mihalyu bilo je u zatvoru najteže, .
što mu nisu dozvolili pušiti, a jednako krulilo mu
kadkada u želudcu tako, da bi bio izjeo i deset uz-
ničkih porcija, a kamo li ne bi ono malo čorbe i graha,
što je njemu patrilo. Kad se je jednog dana dielila u
podne menaža, pa kad je ključar otvorio vrata, cigan
nije htio da digne svoju zdjelicu (— u bjelovarskim
uzama nosi se hrana več razmetana u zdjelice, dok se
u zagrebačkim donese čitav kotao, a onda se iz njega
svakom pojedinom dieli —), več je jednostavno rekao
ključaru:

— Hvala ti gospodine, ja ču čekati, dok drugi
uzmu, ja ču biti zadnji. Kad je zagledao gdje su sbilja
ostale tri porcije, htio je da Sve tri najednoč pograbi.
Dakako da mu stražari živo oklepaše prste, a da mu
baš i nije bilo najugodnije.

Kad su jedne večeri u njegovu čeliju turnuli ne-
kog starca seljaka iz okolice križevačke, vidio je cigo,
gdje je ovaj donesao punu torbu mesa i kolača, pa
si je odmah stao brusiti zube i domislio se originalne
varke. — Svukao čižmu i zavukao se na ležaj pod
uzničko čebe, te stao u čižmu govoriti, a taj govor
čuo se kano neki tajinstveni glas izvana. — Bilo je
to oko pol noči, kad se je najednoč starac pridigao

254

sa svoga ležaja i podignuv tri prsta u vis, stao go¬
voriti :

— „Molim gospodin sudac, ja nišam nista kriv“,
Ciganin na te rieči nastavio opet dalje svoj govor u
čižmu, pri čemu uvjeravao je seljaka, da mu on nje¬
gova nevinost podpuno priznaje, s toga mu bas i javlja :
da če več sutra moči ostaviti zatvor i otiči kuči, pa da
mu i valja odmah potrošiti sve — što imade u torbi. Sta-
rac je glasu povjerovao i od veselja odmah sve ciganu
podielio, što je god donio šobom. Drugi dan, kad je
osvanulo, cigo je liepo sit spavao, a seljak gladan
ogledavao se po praznoj torbi i uzalud čekao na svoje
izbavljenje.

Kad sam jednog popodneva šetao uzničkim dvo-
rištem, pustiše stražari na zajedničku šetnju i sve
ostale reštante, medju njima i oba cigana: Barnu i nje-
govog zeta. — Barna šetao je sa nekim bekrijom u
prvom, a zet mu opet sa drugim bečarom u zadnjem
redu. — — — Htio je bolan, da nešto svomu

rodji dojavi, počeo je s toga u svojoj ciganštini nešto
brujiti, a kad ga je stražar strogo pozvao na red i
opomenuo, da ne smije nista govoriti, a niti se raz-
govarati, dosjetiv se, odvratio je ovomu ubrzo:

— E, — učim moga komšiju ciganski, a baš me
je evo upitao, da li mi je bolje ovdje, ali u mojoj čergi.

Jednoga dana nemalo me iznenadilo, kad opažih,
gdje žandari dopratiše u uze i preko desetak cigančadi
i ciganske ženskadije. Bili su sve to rodjaci pomenutih
cigana, pa kad nisu mogli drugačije do njih, dosjetiše
se, pa pokradoše u selu krmke, guske i pure, samo da
i njih zatvore, pa ako več i ne budu zajedno, barem
da im budu bliže.

Ostaviše ih sve na uzničkom dvorištu, a meni
je bilo milo, što sam se smio i njima malko približiti.

255

Čim me stara ciganka opazila, poletjela je žurno k
meni i počela se križati, pri čemu uvjeravala me, da
je i ona „trušulengero“, to jest krščanka. Molila me
usrdno, da joj sina pustim nu slobodu i tumačila mi,
kako bas nije nista kriv. — Sigurno mislila si, danje-
zin Mihalj stoji pod mojom vlasti, a gdje bi ona i
slutiti mogla, da sam i ja njegov kolega? — ■— —
Bila je to grozna ženska pojava. Namršteno njezino
lice, bilo je črno kano kovački mjeh, a iz suzečih joj
očiju milile su debele suze, što se prelievahu po viju¬
gastim brazgotinama črnog joj obličja. Uz to bila je
silno mršava, pa mi se pričinjala, kao balsamirana
kči nekojega od egipatskih Faraona, koja je driemala
več kao mumija i više tisuč ljeta u kojoj od piramida
na obali Nila. Cigančad oko nje žalobno je vrištila i zvala
ju ciganskim glasom: »Mami, mami“ — bakice, bakice!"

Kraj stare ciganke sjedjele su podalje na zemlji,
još i dvie mladje, od kojih jedna držala u naručju
dražestno golo, črnooko i crnokoso ciganče, mislio biš,
da mu je glavica prevučena kožom od krta. Bogče,
vrištilo je bolno, a Bog znade, da li je taj vrisak do-
pirao do otca mu u tamnici?-I obe mladje ci¬

ganke ustrmiše u mene, velike i duboke, žarke i mo¬
leče oči svoje, a kad bi ih skinule s mene, bludiše im
odmah zvjedljivo po uzničkim rešetkama, dok i naču-
liv uši, prisluškivahu — ne bi li gdje načule ma samo
i glas črnih gavranova svojih. — — Jedva ih umirili,
a priznati moram, da me je to nježno cigansko osje-
čanje duboko diralo, pa da je u meni rodilo živi uzor,
kako bi slična, nepomučena i požrtvovna ljubav imala
se po njem ravnati i u našim seljačkim potleušicama,
a najpače i u gosposkim dvorovima.

Kad sam boravio u tamnici u Zagrebu i ovdje
gledao sam mal ne svaki dan šarene ciganske dronjke

256

i črna lica ciganskih garova. Od mnogih uspomena na
cigane u zagrebačkim uzama, spomenut ču tek jednu,
koja me veže na Jocu Brajkoviča — poglavicu cigan¬
ske družbe, što se bila ušatorila tamo negdje kod
Svete Klare blizu Zagreba. — Dovedoše toga kukavca
oružnici sbilja nevina u zagrebačke uze, a to samo
poradi toga, što je nosio krivo ime Joco Brajkovič,
dok mu je pravo bilo Leontije Bugarov. — Naš gazda
Frančič odmah prvih dana, dao ga izvesti na hodnik,
gdje mu je jedan od uznika do kože ostrigao kosu i
tupom britvom ostrugao gustu i prilično dugačku
bradu. Kraj ove operacije gledao sam ga gdje je pla-
kao i stenjao, dok mu je bilo najgore: što ga sada
više cigani ne če priznati za svoga starješinu, dok im
je dosele imponirala liepa njegova brada i dugačka
črna kosa, a što če sada? — Ništa. — Još mu je i
silno tužno bilo sbog žene, koja ga golobrada valjda
ni prepoznati ne če, a hoče li ga i sada voljeti — tko
bi to znao?

Za par dana pustiše ga u istinu nedužna na slo-
bodu, dok dopremiše u mjesto njega u uze pravoga
krivca Jocu Brajkoviča. — Gledao sam ga, kako je
odilazio tužan i pokunjen, pa sam ga i sažaljevao, a i
mislio si u sebi: jadniče, gle, — izgubio si i kosu, i
bradu i brkove, a sve samo za to, što si cigan i što
te je ciganka rodila.

* * *

Kad u gdjekojoj noči nišam mogao da usnem,
pali su mi često na um i moji cigani, a naročito i
slavni violinista — pradjed mog sudruga Mihalja Barne.
Gledao sam ga u duhu, gdje poduprt o stogodišnje
mahovinom obrašteno stablo razgranjenog hrasta, za

257

večernjeg sumračaja oplakuje sudbinu naroda, koji je
nekim neutaživim nutarnjim nagonom osudjen na
vječne muke u bezbrižnom životu i na težko potu-
canje svietom. Kadkada zujila mi u ušima itužna, bu-
gareča ciganska pjesma, što je još iz bjelovarskih če-
lija dopiraia k meni:

„Som čori, čoočori,
har oda kaštori,
nane man adai niko
čak mio Devel baro!

Pjesma ova glasi u hrvatskom prevodu od prilike:

Sam biedan, biedan
ko šumsko drvce,
nemam tu nikoga
da svoga Boga veiikoga!

Da! — I cigani su ljudi — — — — —

17

San u tamnici.

Na polju gluha je noč i burno vrieme, što osječam
po urlikanju vihra i po udaranju, valjda otvorenih ta-
vanskih prozora, tamo negdje na sudbenoj palači, gdje

li?-Kan da se tisuč paklenih duhova urotilo,

a da prosipa sav svoj bies i čemer nad zagrebačkim
stanovnicima, što sigurno prestravljeni, gledju iz svojih
stanova tu crnu, strašnu igru prirode.

Mojom dušom prepliču se čudnovata čuvstva.
Osamljen ležim poduprt o ruku na uzničkom krevetu
i gledam oko sebe četiri uzka zida, gdje me živog
mrtvaca sahranila pravda ili nepravda ljudska!? —
Preda mnom na tlu, kraj ležaja moga, vrzlo se neko¬
liko komada papira, knjiga ili novina, što li? — Po-
dalje na tronožku smješteno bilo do petnaest litara
vode u širokom kablu, koji je nosio na uhu svome,
lančičem zakovanu limenku, e da si njome nevoljni
uznik vadi vodu i gasi žedju nakon slastne i bogate
užine. — Kano neka sablast zurila još na mene o zid
naslonjena stanovita posuda, gdje se za obnavljanje
života, izmienjivahu iztrošeni sokovi sa okriepljujučom
uzničkom hranom. — Svaki dan sam to gledao, ali
nočas pričinjalo mi se, kan da sve nosi neko posebno

259

obilježje. — Kraj težkih vratiju čelije moje, čvrsto za-
kovana o zid, nehajno bacala je — grobištem mojim
— plamsajuče svjetlo, inače dobra mi prijateljica, nočna
lampa i činilo se, kan da je i ona bila onaj čas po-
plašena titrajima uzburkanog zraka, štono je strujio
rešetkama uzničkog prozora.

„Usried golih, usried niemih
Zidind sam jadan sam,

A u mraku svjetiijke mi
Umiruci škilji plam;

Cujem samo topot vani
Stopa skladno udaranih,

Stražar nočnoj po tišini
Stražeč bdjeti tuj se kini”.

Najednoč nešto prasnu. Svjetiljka se utrnula, a
oko mene razširila se grozna tmina ko u rogu.

Sgurih se pod uznički gunjac i stadoh se pre¬
vračati slamnjačom. Htjedoh da usnem, ali nesmiljeno
Morfijevo srce nije htjelo, da me primi u svoje okrilje.
Nešto, kan da me guši. Neki crv, kan da sve jače za-
griza u stablo moga života. — Prekrstih se i dohvatih
krunicu, štono ju donesoh iz Rima, kano uspomenu na
moj boravak u vječnom gradu. Uzeh ju sobom u zatvor da
s njome u molitvi kratim vrieme, a u nevolji i tuzi, da
se porazgovorim s Onom, koju u Gospinim litanijama
nazivljemo: »Kraljicom mučenika i Tješiteljicom ne¬
voljnih". —

Hoču da molim, ali ne inogu. Silno sam raztre¬
sen, uzrujan. Gotovo drhščem. — Srce mi je nemirno.
Ustao bih i zapalio opet ugaslu luč, ali žigice nemam.
Svake večeri ostavio mi moj dobri gazda, po dvie žve-
plenke, al ovaj put, kad me u pet sati zaključao, za-
boravih ga umoliti, a on se valjda torne sjetio nije.
U očajnosti prisluškivah: hoču li čuti udaranje sata sa

17 *

260

zagrebačkih crkava. — U muklom šumu doskora na-
brojih jedanaest, a pričinilo mi se, kan da čujem je-
danaest udaraca nad mrtvačkom škrinjom. Sjetih se,
da negdje pod uzničkim jastukom smjestih svoju apo-
teku, pa segnuh za škatuljom, gdje se nalazio brom,
sredstvo za umirenje živaca. — Več dugo nišam tih
prašaka uzimao, a valjalo mi za slučaj potrebe, prema
propisu liečnikovu uzimati 3 do 4 praška na dan u
vodi. — Bez razmišljanja stadoh sada u tmini iztresati
jedan prašak za drugim i nasipah puna usta, što onda
zalijah vodom. Dali je to bilo pametno ili ne, tko me
je i mogao o tom savjetovati. — Za koji četvrt sata
nadjoh se u polusnu, a ovaj me polako zanjihao u
podpuni i nesnosno težki san.

Nemirna moja mašta, preniela me u naše milo-
vidno hrvatsko Zagorje — u moj rodni okoliš. Udarah
štapom u ruci od jednog kraja Zagorja u drugi uzduž
i poprieko. — Zaustavljah se najradje kod vlasteoskih
dvorova, koji me zabavljahu uspomenama iz starijih
vremena, kadno je još Gaj u njima budio žar domo-
ljublja i narodne sviesti. Sada prikazivalo mi se sve
nekako črno, neprijatno i otudjeno. Izumrla su zagor¬
ska vlastela. — Na njihovim posjedima sada tudjin
gospodari, koji ni ne zna, što je Hrvatska, a niti osječa
njezine boli i njezine patnje.

Iza Cesar-grada počeo se Iagašno pomaljati
bliedi mjesec, dok ga doskora okružilo i zlačano stado
sjajnih zviezdica. — Ja umoran od puta sjedoh pod
krošnjatu lipu u nekoč divnom perivoju blagopokoj-
noga vlastelina Petra Iliča na Risvici. Tuj sam se još
kano dječarac najradje sigravao i napeto promatrao
mnoge sjajne karuce, što zagorske domoljube — Hr¬
vatice i Hrvate — dovažahu na prijateljski sastanak i
dogovor. — Oj, kako su me malenog voljeli, kako me

261

več onda oduševljavahu za hrvatsku stvar. Moj otac
bio je onda u Tuhlju blizu Risvice pučkim učiteljem,
a meni moglo je biti nešto oko deset ljeta. — Tisuč
i tisuč uspomena prohujalo je u taj mah dušom mo-
jotn. I gle, — sve je prošlo! — Tek pusti san, kan da
je pred mojim očima oživio jur mrtve uspomene iz
najmladjih dana.

Uz bolni uzdisaj krenuh dalje putem vilovitog
Zelenjaka, gdje vele da je naš Mihanovič spjevao našu

narodnu himnu: „Liepa naša domovina".-Odavle

htjedoh da stignem do rieke Sutle, koja me imala pre-
nieti u Štajer u bratsku Sloveniju. I tamo imade gor¬
kih suza, pa htjedoh da ih sa svojima slijem. — I bit
če trpljenje lakše. — Za malo otvorila se preda mnom
prekrasna cvjetna livada, nad kojom se uzvijahu bre-
žuljci, obrašteni svakovrstnim drvečem, biljem i
grmljem. —

— Posred livade opažih na povišenom humku
omašno kamenito Razpelo — okrenuto licem spram
šume. Položaj tog krasnog spomenika bio mi zago-
netljiv, neobičan, i dugo i dugo razmišljah, što ga
ovamo donielo i ovamo namjestilo? — Ujedared po-
put rnunje zakriesila se nebesa i pala preda mnom
sjajna zviezda. — U isti tren opažih, gdje mi se pri¬
bližuje hitrim korakom neki neobični mladič. — Kad
je pristupio k meni upita me znalično:

— Što tuj stojiš i koga tražiš? — — Odgovo¬
rih mu:

— Putujem evo svojim rodnim krajem i tražim staru
hrvatsku sviest u vlasteoskim dvorovima!

— Zalud to činiš i tvoj je trud bezuspješan — uz-
vrati mladi došljak i pokazujuč rukom nadoveza:

— Evo, ovdje je Križ, a pod njim velika grob¬
nica, gdje su sahranjena sva zagorska vlastela. I sam

262

kip Spasiteljev okrenut je na stranu spram šume, jer
oplakuje težku sudbinu hrvatskoga Zagorja, a napose
boljarske dvorove, koji izbaciše Kristov lik iz svoje
sredinen i namjestiše u sebi anti-Kristov kult židovskog i
magjarskog liberalizma. — Danas vednom neprijatelji
Križa i hrvatske sviesti gospoduju u nekdašnjim vla-
steoskim i hrvatskim dvorovima.

— Hočeš li: — nadoveza mladič emfatički —
povest ču te u onu grobnicu, i pokazat ču tigdje sniva
stara hrvatska sviest i gdje su sahranjena domoljubna
zagorska vlastela?!

Krenusmo zajedno spram grobnice. — Kad do-
spjesmo pred Križ, mladič pridigo vrata od grobišta i
povede me stubama u tamnu grobljansku špilju. Pod
nogama osječah, kako ključa studena voda iz pečine,
dok promatrah s jedne i druge Strane hodnika nani¬
zane liesove zagorskih boljara. Kad sam prekoračio
polovicu podzemnoga rova, — mladič izgubio se izne¬
nada. Bio je to angjeo smrti!

U tren osjetih u grobištu silni šum, dok se iz
debele maglušine podigla sa ognjenog priestolja sjetna
črna žena, zlatnih razpuštenih kosa i očajna lica! —
Bila je to: čuvarica Zvonimirove hrvatske kraljevske
krune — vila Hrvatica, opasana širokom hrvatskom
trobojnicom. Obujmija mi bokove svojim ledenim ru-
kama i nije puštala da se vratim natrag. Zahman bilo
sve moje otimanje.

— Ostani tuj, — prišapnu mi plačnim riečima:
Ti hočeš da spasiš Hrvatsku?! — Pričekaj! Hrvatska
propasti ne če, ali znaj, tek grobovi dat če joj život i
slavno uzkrsnuče!

U užasnoj borbi sa čudesnom nočnom prikazom,
prenuh se oda sna! — Počeo sam grozno i očajno
vikati, dok sam sav bio u ledenom znoju. Mučilo me

263

težko disanje i neka smrtna stiska. Tek iza pol sata
dodjoh donekle opet k sviesti i razabrah, da je to bio
— san u tamnici.

I opet metnuh ruku pod glavu i upiljih pogled
svoj gore spram uzničkog okna. — Bura kan da je
bila podpuno jenjala, a debeli snieg neprestano sipao
se izpod sivoga neba.

Tišina vladala je posvuda po tamnici, nije se
više ni culo običajno tapkanje nočne straže po hod¬
niku. Valjda je i ova zadriemala u dubokom zimskom
muku. Tek kucanje rnoga srca, ječanje i uzdisanje,

kan da je narušavalo mir ledene moje sobice.-

Čuo sam, kako je negdje tamo na tornju crkve svete
Marije odbilo četiri sata poslie pol noči, i doskora ka-
šnje razliegala se jutarnja pjesma zagrebačkih zvonova
— Majci božjoj na pozdrav!

Na badnjak.

Nad sniežnim krovovima nemirnog Zagreba
javljaju se prve zviezde i prvi pozdrav katedraiskoga
zvona. —

Sve se smiruje i veseli, kao da osječa, kako
medju nebom i zemljom lepršaju krila angjeoska,
po kojima silazi Djetešce božansko i Njegova sveta noč.

Za razsvietljenim prozorima čekaju na Nju pra¬
stare božične pjesme, pradjedovski običaji i drago bo¬
žično drvce, oko kojega se smieši i grli zadovoljni
krščanski sviet. —

A ona, blaga i izčekivana, prolazi brzo i nečujno
delim svemirom, da donese svakom stvorenju pozdrav
s višine i mir zemaljski ....

Bilo je mrklo i tiho u uzničkoj sobici broj * * *
Sjedi u njoj blied i zamišljen čovjek, pa bez svjetla
i slobode izčekuje: hoče ti barem uzničar što skorije
doči, da mu razsvietli njegov grob i da na tu tajin-
stvenu večer, uzčuje, makar čovječji glas. Čeka nevo-
ljnik i kraj toga sluša tajinstvenu zvonjavu zvonova i
odmjerene udarce ure. —

266

Oči — kan da mu suze! — U njima zrcali se
sladka spomen na nezaboravne djetinje i mladenačke
dane, što ih je sprovadjao u kuči svojih roditelja u
ono sretno i blaženo doba, kad je na badnju večer
njegov djedo — stari Ilirac Ivica Novakovič — tuma-
čio mu dogodjaje iz godine 1848. i pokazivao mu
sablju, s kojom je uz junačkog Jelačiča bana sjekao
Magjare. Pripoviedao mu sve do pol noči, a onda po-
veo ga u crkvu, gdje bi sjeo uz orgulje, a sav narod
sretan i veseo, pjevao bi s njime bajne pjesrne o na-
rodjenju Gospodnjem. — — Sječa se i svoje mile
majke, koja ga slabašna tetošila i ljubila više, nego

cio — cio sviet!-- — —

Od tog vremena, več je prošlo mnogo vode Savom
i mnogo patnje nad njegovom glavom, a i danas,
gle, mjesto da bude u Betlehemu, nalazi se na Golgoti...
Cudnovata igra sudbine! — — — —

Razmišlja i gleda gore spram visoke mreže svoga
skrovišta, gdje mu u susret dolazi tek jedna mala zvi-
ezdica, štono se zagledala u njegovu uzničku sobicu,
kao da traži toplu sliku badnje večeri ili možda da mu
i donaša pozdrav nebeški i darak mira ? — — — —
Da, ozbiljna je ta badnja večer, svečana i zago-
netljiva!.. Vrieme je to, kad se svaki tronutim čuti u
dubini srca svoga. Mladež raduje se nad tim, što ju
je mali Isus tako obilno nadario, a odrasli osječaju
sladko zadovoljstvo, kad gledaju svoje mile i drage,
sretne i blažene. — Svuda vlada radost i veselje, sve
je zadahnula sveta večer dahom milja i spokojnosti.
Tek uznikovo nemirno srce nikako ne može da se
smiri, jer mu-uz spomen na roditeljski dom — duša
luta simo i tamo, ter sad obilazi daleka rodna polja;
sad opet seljačka groblja i one biedne kolibice, koje
su ostale bez hranitelja i bez sretnog badnjaka.

267

— Zašto, ah zašto — uzdiše uznik, — imade
toliko nepravde na svietu? — K čemu da netko pjeva
i uživa sbog toga, što drugi strada i jauče ? — —
Zar ne bismo svi morali jednako ljubiti majku svoju

Hrvatsku?-Zar da smo za to na svietu, da sami

od sebe — u robstvu svoje domaje — robove stva-

ramo?-Oj, Zagreb gradu, kada češ se dignuti k

samosvojnijemu životu i prigrnuti k sebi biednu svoju
hrvatsku sirotinju pod kraljevski svoj plast? — —
Badnjak je danas, a ti bieli moj grade, možda i ne
misliš na patnički ovaj dom i veseliš se, kan da nema
tamo kraj savskih poljana ni jednog mučeničkog groba,
a u ovim uzama ni jednog stvora, koji pati za tebe i
za Hrvatsku našu, i koji se spominje svoje sirotinje,
što mu je ostala na današnji dan tužna i zapla-
kana.-

Velika bol i neobični čemer stisnuo je ranjeno
hrvatsko srce zamišljena uznika, pa nije ni čuo, kako
su pred vratima njegove čelije zazvečili ključevi uz-
ničkog nadziratelja, koji je ipak dolazio, da mu donese
časak svjetla i slobode. Istom onda, kad se je starčeva
ruka dotakla njegove spuštene glave, trgnuo se od
misli i kano uzbunjen zapitao:

— Tko si božji i šta želiš ?

— Da — mrak je da — ne vidite, pa me i ne
poznavate. . . . Nekako smo danas zakasnili paliti
lampe — oglasio se stari i nastavio:

— Bit če sve dobro!-Nešto ču vam pri-

šapnuti — znajte: nije doduše prema propisima na¬
šega »Kučnoga reda“, ali tek iznimno javljam vam, da
možete — makar je i večer — na časak izači dolje
na portu, gdje imadete nekaki posjet. . . . Tamničar
valjda nas ne če vidjeti, a stražara baš ovdje sada
nema, pa ču vas ja sam povesti u prizemlje.

268

Bilo je to za uznika neobično iznenadjenje. . . .
Potražio je medju tim svoj bieli rubac, da si njime
zaštiti blieda usta od večernjeg zraka i odlučio da
podje za svojim starcem, pa da udovolji njegovom
pozivu. — Tek mu se kraj toga, namitaio pitanje:

— Sto to znači i tko bi to mogao biti, a da
tako kasno dolazi u tu crnu kuču? — Nije se nadao,
da bi danas više — u obče — mogao tko do njega, a
nekako se bio i posve sprijateljio s mišlju: kako je i

najbolje, da se ga i nitko ne spominje.-Htio je

posve biti sličan onim seljacima, koji su takodjer za-
boravljeni i koji s nebeških vedrina promatraju svoje
prerane grobove i puste domove, što ih je u godini
1903. izkopala oružnička puška i opustila grabežljiva
tudjinska lakomnost.

Ipak, kad ga je več njegov stari smutio u sna-
trenju misli i sladogorkih uspomena, bila mu je u drugu
ruku, poruka starčeva nekako prijatna, a i rado ju
posluhnuo.

— Dakle i mene se netko sječa — govorio je u
sebi, te brzim koracima — u znaličnosti — preletio
dugački hodnik, mračne skaline i pusto uzničko dvo-
rište, a odavle zakrenuo u predvorje uzničkog portala,
gdje ga je čekao nenadani posjet.

Pred vratima stražarske sobe, što ujedno i stran-
cima služi za dočekivanje utamničenika, kojima je do-
zvoljen razgovor i posjet — uznik se ljubopitno zau-
stavio. — — Mislio je, da če barem iznutra čuti
kakav govor, te po glasu možda i razabrati, tko bi to
mogao biti, a da hoče da ga danas na badnju večer

nečim iznenadi?-Sluša i sluša, — ali ba-

dava! -

— Zeljno me očekuju i šute, — reče napokon
sam sebi, te nekako drhtavo pritisne staru kvaku. . . .

269

Vrata se otvore, a pred njegovim sjajnim očima
zaželeni se krasno malo božično drvce, što je stajalo
na osrednjem stoliču uzničke stražarnice, dok je iza
njega tek plamsalo titrajuče svjetlo petrolejske lampe.

— Bože, što to znači? — Ta nigdje ni živoga
stvora, a mene pozvaše ovamo dolje, da mi glasi iz
daleka, glasi sa slobode — noše badnji pozdrav. . . .
U tim mislima, ogledavao se uznik plaho stražarničkom
sobom, kad najednoč priskočilo k njemu iza zastora
zakutka nekoliko srodnih duša, koje mu stisnuše
hladne ruke i nazvaše sretnu badnju večer. Bože moj
koliko iznenadjenje ?!

Hrvatska sviest i žarka domovinska ljubav —
klečeč pred Kristovim razpelom, došla je u uze, da
naviesti najuzvišeniji spomen porodjaja onog časa,
kada je sramotno drvo križa postalo znakom največeg
udivljenja, strahopočitanja i poklonstva ... — Spomen
onog časa, kada se je to drvo rodilo u betlehemskoj
štali i donielo iza 33 ljeta nedostižni plod na gori
Kalvariji blizu Jerusalima. . . : Spasenje svomu svietu!

— Koliko iznenadjenje, draga djeco, zavapio je
bolni uznik, kad je zagledao kraj sebe živu sliku ideala
svojih i osjetio topli stisak ruku ljubeče čeljadi, štono
je došla ovamo, da se pokloni oltaru, na kome je
izgorjelo več mnogo i premnogo žrtava za spas i
sreču mile očinske i stradajuče, hrvatske zemlje.

— Ovo je božično drvce vaše — rekoše mu. U
njemu gledajte najuzvišeniju ljubav, što ju hrvatski
narod može izkazati čovjeku, koga robovi Hrvatske
osudiše na robstvo. Ljubav ova izkazuje vam priznanje
za oto, što ste vazda navještali svome rodu najspaso-
nosniju nauku našeg neumrlog učitelja Starčeviča, koji
kaže: „Hrvatska Hrvatu!" — — Koli je to krasan i
neumrli uzor, a u vama divan odsjev njegove duše! —

270

— Donašamo vam ovo božično drvce, kao znak
našega pokionstva spram vas, dok živo želimo, da u
hladnim i mračnim uzama plane takodjer božična svieča,
pa da i vi počutite, da je danas — sveta noč!

— Hvala vam, reče ozbiljni patnik, ali ja se ni
u snu torne nadao nišam.

— Malenkost je, cime vas darujemo, a velik je
ponos naš, ako čemo moči reči onima na slobodi, da
smo vam time priredili raa i najmanje veselje.-—

— Zaista to je liepi i preugodni čas, koga nikada
zaboraviti ne ču — odpovrnu uznik, dok mu se kraj

toga, kano nekako življe cakliše oči.-Da nije

bio vičan patnjama, valjda bi bio i proplakao, dok je
nosio u sebi vrlo nježno: blago srce, sladke svoje majke,
što ju je i u jednoj svojoj knjiži počastio lovor vien-
cem nedostižive harnosti i uzorom djetinje ljubavi svoje.

Zapališe i nekoliko sviečica na božičnjem drvcu,
što je u toj crnoj kuči bilo nešto posebnoga i dosele
u uzama, inožda još nikada nevidjena.

O, kako mu je godila ta topla, prijateljska ljubav!
— I isti uzničar nije mogao nad tim zatajiti svoga
uzbudjenja. I sam on, veselo im pružao svoje žigice
uz rieči:

„Neka samo sve zapale, da vidimo, kako če
goriti." — —-

Za čas planule su trobojne sviečice veselim i
sitnim plamenom, koji je postajao sve veči i veči, oba-
sjavajuči njihova sretna lica, puste zidove stražarske
sobe i svježe grančice, okičenog božičnog drvca.

Svi su se bez i jedne rieči podali nekom velikom
čuvstvu, koje se slievalo u jedno — sa velebnim zvu-
kovima zvonova i sa angjeoskom pjesmom:

„Slava Bogu na višini, a mir ljudima na zemlji,
koji su dobre volje!"

271

Tajinstveno je unišla u te zapuštene zidine —
badnja večer i božični pozdrav, a bliedonr uzniku je
bilo, kao da bi mogao uz ovo drvce i svoje prijatelje
probditi cielu svetu noč. ... Ali stari je uzničar uje-
dared prekinuo sav taj čar i službeno javio: da je
posjet svršen. — — —-

Zapoviedi plemenitog starca, — svoga ključara —
uznik se smjesta pokorio, dok mu na polazku prija¬
telji utisnuše u ruke razsvietljeno božično drvce, a on
oprostio se zahvalno s njima, te pošao sa nestrpljivim
uzničarem opet u svoj — samotni mir.

Suzni pogledi njegovih dragih štovatelja i srodnih
duša, pratiše ga sve do velikih vratiju, što vode u
uzničko dvorište. — Tuj se još jednom ponosito
okrenuo i sa svojim svjetlim darom zamaknuo u gustu
maglu, u kojoj je samo razabirao tvrde povike stra-
žara i bolne uzdahe onih, koji su pod njihovom
vlasti. — —

Kad je došao u svoju pustu čeliju, zapalio je
njegov stari odmah svjetiljku, dok je on postavio bo¬
žično drvce na svoj stolič, a kraj njega i ono nekoliko
sviečica, što mu ih dobre duše, još na razstanku turnuse
u džep, jer je bila občenita želja, da sviečice pali i u
svojoj mrkloj uzi, pa da mu i ovdje, barem danas
bude svjetlo i liepol? — —.-

Ključar zatvorio je za njim vrata, a on se za-
motao u debelo svoje čebe i sjeo uz stolič kraj svoje
lampe, i stao potanje posmatrati liepo svoje — daro¬
vano božično drvce, a napose u širokoj trobojnici
u sredini — nadpis:

— Sretan Božič — u patnji za Hrvatsku! —

272

Čas bi se prihvatio svoga pera da knjigu piše,
a čas opet prisluškivao bi neke elegične glasove, što
dopirahu odnekale tamo sa Zrinjevca — sa harfe,
na kojoj je baš majstorski prebirala neka sanjarska i
melankolična duša.-— Hrvatsko mu srce po¬

stajalo sada sve večma potreseno, i kan da je nekako
najviše žalio sve one biedne ljude, koji boraveči go-
dine 1903. svuda po tamnicama u Hrvatskoj, nisu
znali za badnju večer, več su se stiskali na svom tvrdom
i hladnom ležaju, kao zadnji stvorovi samo zato, što
su zavikali, kad ih je bahati tudjinac svojim oštrim
zubima ugrizao za njihovo vlastito srce. . . .

Tužan Božič.

Bilo je to oko tri sata rand poslie badnje noči,
kad me studen ledene uzničke sobice probudila od
sna. Da, — več se i ljudi vratiše od polnočke, več se
je i obavila prva božičnja služba božja; več i odpje-
vaše onu staru, dirljivu, krščansku i hrvatsku, milu
pjesmu:

Narodi se kralj nebeški.

U grobu mome bilo je još posve tamno. Usnuti
više nišam mogao, a mašta zaniela me na daleki otok

Patmos, gdje posjetih čudni dom. --Sjedi u njemu

muž biele kose, kan da mu je satkana od srebrnih
niti. Brada mu je biela poput najčiščeg sniega, dok
visoko čelo drži poduprto o staračku ruku. — Oči su
mu bistre kao u orla, blago lice odaje neku mlade-
načku svježost, dok je nad glavom njegovom prohu-

jilo ipak več mnogo — mnogo ljeta.-Divan

je to čovjek, na kome je oko Spasiteljevo najradje
počivalo, u čijim grudima kucalo je srce od samog
Stvoritelja natopljeno riedkom ljubavlju, koja je od
svetog Ivana evangjeliste stvorila ljubimca Gospodnjega.

Starac je zabavljen dubokim mislima, u desnici
drži orlovo pero, a pred njim na stolu razastrt je

18

274

papir od pergamene. — Stari ja to sužanj — prog-
nanik. Uzeše mu sve. Oteše ga iz kruga prijatelja i
znanaca, a ostaviše mu samo papir i pero. Iznenada
kan da se je prenuo i u tren napisao ove redke:

„1 rieč tielom posta i prebiva medju nama."

Da, — uspomenu utjelovljenja te rieči — prebi-
vajuče medju nama, slavi danas, — kao na najrado-
stniji dan u godini, — vaskoliki krščanski sviet. Hoču
li i ja taj spomen u uzama radostno i veselo pro¬
slaviti? — — —

Gle, — oko pet sati, več i zagrebačka zvona
nekako svečano zazvonješe, pa mi još dušu na krilima
svojim zanieše daleko preko hitrih rieka, nebotičnih
gora i širokih mora u onaj kraj, gdje je sveta zemlja,
a u njoj kuča kruha — Betlehem. U priprostoj štalici
izvan grada, u trošnim jaslicama leži diete —, a kraj
njega majka — u največoj biedi — zaplakana, za-
brinuta. —-

„1 rieč tielom posta i prebiva medju nama." — —
Bog se je rodio — malo diete: — Božič.

Približilo se i šest sati, kad začuh hodnikom
zveketanje ključeva i laki korak gazde Frančiča.

— Vidi, — kakva je to „spekcija“ danas? —
Nigdje ni jednoga stražara, sve je pomrlo, — — —
gundrao stari i sve žešče brujio, dok je napokon za-
krajčio riečima:

— Ehe, he! — Znadem ja, misle oni, da na
Božič ne treba lopove čuvati. . . Čekaj, čekaj, — do-
peljam ja gore tamničara neka se osvjedoči kakva mu
je vojska.

— Hm, hm, hm 1 — samo mi je žao, što je ovaj
„popo“ ovdje. Baš prava sramota za one, koji su ga
dali pod moj ključ. . . A da nije još i mene, več bi

275

bogčič otegnuo papke. Ipak ne patri on ovamo, a da
bi rad sta? —-

Naslonjen na ruku, slušah gundjanje sve bliže i
bliže, dok su napokon zaškripila težka vrata, a stari
zaogrnut u svojoj debeloj kabanici, prišuljao se tiho
k mojoj postelji i doviknuo:

— E, — dobro jutro!-Jeste li još živ? —

Ma mrzlo je tuj kod vas i pašče bi zadrhtalo. — Bio
sam na polnočki kod svete Marije i mislio sam na
vas kod dele službe, a žena mi jutroske pripoviedala,
kako joj se strašno snilo: da su vas mrtva iz ove
tatske kuče „Todtentrageri“ — odnieli u noči na
Mirogaj. — Hvala Bogu, kako vidim, nije istina, još
ste ovdje.

— Bez svake šale, — nastavit če dobri moj
Frančič, — ja vam kažem, čuvajte se, kako znate naj¬
bolje. Vjerujte, da pokrepa sve ovo 150 koliko li
lopova unaokolo, ne bi mi bilo tako žao, kao za vas...
Nema čovjeka u Zagrebu, koji me samo malo pozna,
a da ne bi pitao svaki dan: kako vam je, dok i
nekoji plaču i ne vjeruju, kad im pripoviedam, da ste
betežan, ali uviek dobre volje. . . .

— Slušajte, još vam velim: danas je Božič, a
ova tri dana ovdje se nista ne loži, pustit ču vas, ako
se možete onako zavuči nekako dolje u stražarnicu,
ondje je ipak malko toplije. —

— Hvala dragi prijatelju, — rekoh. — Zašto da
pravite iznimku, pa da tamničar, a i vi — imadete kakove
neprilike. Ja ču se več nekako umotati i zabaviti, a
ostalo kako Bog dade. — Život je i smrt na božjoj
volji.-

•— Tko bi s vama, — nadoveza još stari, — vi
ste čovjek čudne fele! — Kad več za sebe nemate
brige, morali bi barem misliti na one, koji se za vas

18 *

276

u suzama Bogu mole.-Zatim izvadio je ključ

i otišao, da posjeti i druge čelije, pa da i sve moje
kolege upita za junačko zdravlje. — Za čas našao se
i moj poslužitelj Ostoja sa metlom kraj mene, a ja se
prekrstih, skočih s kreveta, te se skoro i ja nadjoh na
uzničkom hodniku.

Zurio sam neko vrieme, kroz široke rešetke hod¬
ničkih velikih prozora gore spram podnebja, odkale
sipao se gusti snieg, a zrakom strujio je bridki sjevernjak
kan da plače, kan da cvili. Sa spuštajučim se pahu-
ljicama i moj pogled spuštao se sve niže, dok i nije
počinuo na divotnom bielom sagu manjeg uzničkog
dvorišta, gdje se pod njim nalazilo pet širokih kamena,
na kojima je več mnogi nesretnik izmedj visoka dva
stupiča, pod svilenom uzicom, izdahnuo dušu svoju.

— Bože moj, — pomislih, — kako danas sve to
izgledje nevino i bielo u odječi pravednika, a ipak je
na zemlji toliko grieha i nepravde črne!

Nije potrajalo dugo, kad sam najednoč zamietio
i silni štropot dolazečih stražara, a medj njima raza-
birao i poznate glasove našega tamničara. Cim se
bajunete ukazaše, več je i odzvanjao hodnikom poziv:

— Frančiču! — Otvorite 51. Evo, —■ ova ne-
sretna policija ne da nam i na Božič mira.

Skinuše mu s ruku lisičine i turnuše ga u nje-
govu luknju. — Promatrah ga nekako sažalno. Bilo
mu je oko četrdeset i pet godina. U crnkastoj mu se
bradi pokazivale prosjedine, a žive velike oči sveudilj
su igrale. Lice mu je imalo izražaj dosta mio, no obje-
šenjački. Nosio je otrcani ljetni kaput, dok mu je po-
derane hlače — sakrivala široka, plava pregača.

Zatvoriše ga. — Gazda metnuo mu hitro na grob
ploču sa nadpisom: Svetozar Zloič 25/12. 1903. —

277

ubijstvo. U mjesto pogrebnog govora, uzdahnuo je
tamničar:

„Tužan ti Božič — nesretni sine!“

Nakon ove operacije, pristupio je tamničar odmah
k meni, te me i ljubezno oslovio uz opazku:

— Hochwiirden — kako to, da ste vi na hodniku?
To nije u redu. Ovo je rekao — smiešeč se — samo
da prigovara i odmah nadodao :

„Danas možete služiti u kučnoj kapeli svetu
misu, a prisustvovat če kod nje svi kažnjenici i delo
uzničko osoblje."

Zahvalno primih milu zadaču i spretnih se odmah
u svoju sobicu, da se pripravim na sveti čin. Nešto
poslie devet sati, dovedoše uznički stražari gotovo sve
moje kolege, tako da se je kučna kapelica dubkom
napunila. Veli negdje naš narod: Zlo bi bilo, kad barem
na Božič ne bi bio u crkvi.

Kad pristupih k oltaru, bio sam nekako neobično
ganut. Posluživahu me dva najodličnija muža u zatvoru
i to: ravnatelj tatske kancelarije: Zmaič i moj susjed
broj 64. Došao je red i na sveto evangjelje, a ja se i
nehotice okrenuh spram »svojih župljana“, te ih živo
oslovih i sa par ozbiljnih i ganutljivih rieči. Tumačih
im veliku ljubav božju spram grješnika i pokazah:
kako valja, da svaki od njih bude zadovoljan sa svojim
položajem, dok nam i u torne novorodjeni Spasitelj
prednjači svojim uzoritim primjerom, kad je izabrao
sebi za svoj porod mjesto pusto i biedno, gotovo naj-
neprijatnije i najgore, što se i pomisliti može. Što je
zatvor običnog nevoljnika i griešnog čovjeka, ako se
uzporedi sa špiljom, gdje se je rodio Bog — gospodar
sviju ljudi i svega na svietu?

Opažah, da su moji kolege bili očito ganuti, dok
neki, a navlastito i ženskinje lievahu guste suze. Bit če

278

valjda da se i mnogi sječahu božičnih dana sa slo-
bode, gdje se nalažahu u družtvu svojih prijatelja i

rodbine svoje. A danas?-Sva je ta sveta

služba božja bila nekako mrtva, bez umilnih božičnih
pjesmica, bez pravog smisla — pod puškom — bez
slobode. — Nekako je tvrda rieč, kad se u običnom
životu komu veli: Svanuo mu črni petak, a još je gore,
kad tko sam u sebi osječa, da mu je uz črni petak
— svanuo i tužan, črni Božič.-— —

Kraj sve mizerije ipak bilo je danas nešto po-
sebnoga u uzama, dok je svakom kažnjeniku, koji je
imao spremljen novac kod tamničara, — bilo slobodno
dati si donieti po stražarima izvana kakav bolji zalogaj,
a prema želji i koju času vina. — Svima je bilo u
tom udovoljeno, a najoriginalniji od sviju bio je neki
Josip Mujadin, što je svojih zadnjih 60 filira upotrebio
za čokoladu. — Kad mu je u podne stražar donio
nekoliko pločica čokolade, našem gazdi nikako to nije
išlo u glavu, dok je i morao staviti kraj toga svoju
opazku uz rieči:

— Gledaj ti gospodina, gladan je, da mu sve
kruli u želudcu, a gle, naručio si čokoladu. — Čuješ ti
Joso, ti si danas veči gospodin od samog predsjednika
sudbenog stola. — A joj, joj, — što sve ova fakinaža
izmišlja, daje si u rešt nositi čokoladu, samo da po¬
kaže svoju gospočiju . . .

Uz to, što si je svatko mogao dobaviti izvana,
što je htio, donašahu i prijatelji, a i rodbina pojedin¬
ama raznih jela, navlastito božičnih kolača. Od 10. do
12. bila je sva porta obložena stradalnicima i njihovim
rodjacima. — Nikad i nikad zaboraviti ne ču neke ga-
nutljive prizore, što se ovdje odigravahu pred mojim
očima . . . Tako n. pr. jedna žena odnekale iz oko¬
lice zagrebačke, doniela svome mužu dva črna hljeba

279

kruha i jednu žutu pogaču iz kukuruznog brašna. —

Drugo nista!-Kraj toga — začela je jadnica

silno jaukati, a dok je svom mužu predavala taj bo¬
žični dar i kamen bi proplakao od sučuti.

— Joj meni, joj! — Kaj bum bogica počela z to-
likom decom, fundala se bum v Savi, a tebe Jožek
znam, da nikdar više videla nebum. — Ježuš, Marija i
sveti Božič! — — Deset ljet buš v Lepoglavi, a kdo
bu nas osmero hranil?!

Uz taj jauk bacila mu se oko vrata, a kašnje pala
na tle i začela ridati kao niemo zviere. Dva ju stra-
žara sada pridignuše, primiše pod pazuhe i odpremiše
na ulicu, a drugi opet rnuža joj gore u čeliju. Gledao
sam za njim.

Stupao je nesretnik nekako poniknute glave pred
stražarom, dok je u šakama nosiosuzama mješani črni kruh
i žutu pogaču svoje žene, a djeca mu kod kuče spro-
vadjahu možda još tužniji i crnji Božič, nego li on ovdje.

Oj, biedan je biedan na mnogim mjestima taj naš
hrvatski narod, taj seljački sviet, a valjda i često od
zla pada u zlo. Gospoda njegova, neki narodni mu
zastupnici, dodju pogdjekad i u Zagreb na saborisanje,
ali ne — da mu ondje vidaju rane i da ga stavljaju
na bolji i samosvojniji život, več im je glavna briga,
kako če si kod „Cara Austrijanskoga“ — po izbor je-
lirna kriepiti stomak i zalievati ga šumečim šampanj¬
cem. Zar da oni u svom obilju i mogu imati srca, pa
da misle na črni kruh, žutu pogaču i tužan Božič hrvat-
ske sirotinje? — Mogu li oni pojmiti liepe rieči našeg
pjesnika Kataliniča:

Prazne čaše, srca puna,

Manje rieči — više čina,

Tad če biti opet sretna
Liepa naša domovina !

280

I ja sam na Božič dobio s više strana i na pretek
jela, pa kad sam to s porte nosio gore u svoj stan,
jedno čeljade, kan da mi je silno zavidjalo sreču moju,
dok je naslonjeno na dovratnik svoje čelije, pomamnim
očima gledalo liepi visoki — cieli kolač u mojoj ruci.

— — — Bio je to nesretnik osudjen na vješala, a za-

boravljen od cieloga svieta. Sigurno težke boli sjekle
su mu srce. — Čekao je tek riešenje stola sedmorice,
kamo je rekurirao, a onda još se uzdao u kraljevsko
pomilovanje. — Negdje u Kerestincu ubio je iz puške
gospoštinjsku kuharicu, pa s toga ga i stiglo ovo grozno
stanje.-Pristupio sam k njemu. Licem razprosti¬

ralo mu se neko voštano bljedilo, ali još je treptio na
njemu bolni smješak, još sjala mu u oku neka pokaj-
nička suza. Živio je očajnik tuj bez prave nade, iz¬
gubljen za zemaljski život, a tko bi i znao, zar možda
ipak nije bio najsretniji od sviju, samo, ako mu je no-
vorodjeni Spasitelj s neba dolazio ususret sa hljebom
milosti i vodom vječnoga života, što je jedino kadro
utažiti glad i žedju čovječje duše. -

— Evo prijatelju, — rekoh nesretniku, — daru¬
jem vam ovaj cieli kolač, da i vi nešto zagriznete, a
evo i komadičak mesa, a i flašicu vina, da se sjetite
svog čovječjeg dostojanstva, pa da i vi znadete, da je
danas Božič, pa da se uz to molite Spasitelju za obra-
čenje.

•— Hvala, — mili gospodine, - reče mi. Nišam
mislio, da če danas tkogod i meni udieliti kakovu bo-
žičnicu. Na cielom svietu nemam niti roda, ni zaštit-
nika, a tko bi se i obazirao na propali stvor! — Za-
boravit vas ne ču, i u vječnosti molit ču se za vas!

— — Slutim zadnji je to moj Božič, crn i tužan na

tužnoj i crnoj zemlji. —-Na godinu valjda bit

če ljepši u bielim, nebeškim dvorovima?!-Ja več

281

znadem, koja mi je' dužnost, pa ako i tielu gubim,
spasit ču barem dušu. Bog je dobar!

* * *

Kad se vratih u svoju čeliju, razmišljali još dugo
o neobičnini doživljajima dana, i nikako nišam mogao
urediti svojih misli, smučenih tako žalostnim dojmo-
vima. Moj me gazda danas več rano u četiri sata osta-
vio, a dok je pozaključavao sve čelije, nastala je u
tamnici duboka tišina, izprekidana samo kadkada ostrim
povicima iz susjednih čelija. Približila se i večer, a i
noč je skoro razprostrla svoja krila.

Da raztjeram na taj tužni Božič barem nočnu
tminu, zapalih nočnu svjetiljku i sviečice na božičnjem
drvcu, što mi ga sinoč mile ruke donieše u črne uz-
ničke odaje.-Izgledalo mi ipak -— i u mojoj so¬

bici, — sve to nekako danas svečanije, nego li obično.
Pričinilo mi se, kan da se je otvorilo i nada mnom
nebo, a angjeli da slaveč porod Spasiteljev lete nad
uzničkimi dvori, a tamo od zviezda, da mi zvoni pjesma
zapečeta pred tisuč ljeta, koja se stapala u divne me¬
lodije i čarnu harmoniju svemirja. Iz daleke otajstvene
domovine, dopirahu mi i večeras k ušima angjeoski
glasi:

Slava Bogu na višini, a mir ljudima na zemlji,
koji su dobre volje! . . . Gloria in excelsis Deo, et in
terra pax hominibus bonae voluntatis! — Slava va viš-
njih Bogu. I na zemlji mir človekom blagovolenija!


Ljubice. — Viola odorata.

One nisu procvale u slobodnoj seoskoj šumici,
niti u zelenom grmlju osunčanoga brdašca, več pod
staklenim krovom zimskog vrta. A njihov gospodar —
poznati trgovac cvieča u Zagrebu, — odnio ih u svoj
cvjetni dučan, da mu svojim plavim očicama vabe pro-
lazeči gradski sviet. Kad su došle u grad, bilo im je
u prvi mah neobično i liepo. — Simpatična mlada
djevojka svezala ih u dražestne kitice i spustila ih u
liepe, vodom napunjene vaze, da im sačuva dragu svje-
žost i milinu.

Onda je otvorila velika staklena vrata, te ih po¬
stavila na visoku poličicu cvjetnoga izloga, da ih sva-
čije oko odmah spazi.

A one skromne i čedne nisu mogle nikako shva-
titi, zašto su ih smjestili u taj razsvietljeni izlog, medju
prekrasne ružice, miloduhe karamfilje i bliede jasmine-
I kao da ih je omamila njihova opojna bližina, sag-
nule su svoje nježne glavice i tek izpod oka proma-
trale liepi mladi i zadovoljni stari gradski sviet, koji
prolazi mimo i u izlog željno gleda.

One nisu znale, da su posljednji dani mjeseca
prosinca 1903. i da je u ovo doba svaki cvietak tako
drag, da si ga svačije srce toplo želi. —

283

Vrata su se često otvarala. Oko ljubica bijaše sve
manje i manje prekrasnih ruža, miloduhih karamfilja i
bliedih jasmina, a sve više praznih vaza i razsutog
lisca.

Ljubicama je bilo silno žao, sto su u tom veli¬
ko m prostoru tako same, pa su podignule svoje spuš-
tene glavice, kao da gledaju, kud je dospio njihov liepi

i mirisni susjedni sviet.-Istom sada opaže, kako

ih motre četiri mila hrvatska oka. I začuju, gdje lju-
bežljivi mužki glas veli:

— Gledaj, Marijo, kako su ove ljubice liepe! Uzet
demo jednu kiticu i poslat ju — Ti več znadeš kamo!

Onda je opet bilo sve tiho, jer je iza njih stajao
jedan visoki gospodin, koji nije smio čuti njihovu tajnu.

— — Ljubice su se razveselile. Bilo im je čisto drago,
što če ih sa sobom uzeti one dvie dobre duše. — A
nisu se ni malo pobojale, akoprem su čule, da ne če
kod njih ostati, več da če ih nekomu darovati, koga
osobito vole.

Najednoč otvorila se staklena vrata, a ona ista
djevojka, što ih je ovamo smjestila, izvadi ih iz nji¬
hove vaze i preda onomu, koji ih je toli rado kupio.

— -Sad če opet Marija:

— Vani je hladno — promrznut če!

'— Ništa ne smeta — odvratio joj isti ljubežljivi
mužki glas. Ja ču ih več zaštititi i odmah poslati. Ipak
prišapnut ču im prije topli, hrvatski pozdrav.

I njegove ustnice poljubile su njihove plave oči,
dok su one u tom cielovu zamietile samo tri rieči:
„Bog i Hrvati!"-—

— Daj, da im i ja nešto kažem — oglasi se Ma¬
rija i privine ih svojem domoljubriom ženskom srcu,
kroz koje su izbile dvie znamenite rieči, što ih ljubice

284

nisu razumjele, ali su opazile, kako je u njezinom oku
zasjala velika suza, koja žali trpeču dušu.

Sad je ljubicama bilo tako toplo, da nisu gotovo
ni osječale, kako ih hladni decembarski vjetar obigrava-
Tek pred jednom visokom kučom, koju je osvietljivala
nekakova čudna svjetiljka, osjete ljubice, kako ih netko
budi od polusna i kako im u pospane očice prsti
snieg. U isti mah začuju čudni zvuk kučnoga zvona i
okret ključa u velikoj bravi.

Vrata se otvoriše, a poslie nekoliko tihih rieči,
našle se ljubice u tvrdoj ruci nepoznatoga mužkarca,
u kojemu baš nije bilo mnogo nježnosti, dok je nosio
na sebi pušku i njome stražio črni dom, na kome se
izticalo mnogo uzkih prozorčiča, zakovanih debelim,
željeznim sponama. Vrata su se medjutim zatvorila, a
ljubice su od straha silno zadrhtale, dok ih je onaj
ozbiljni čovjek držao, kao da če ih zadaviti i baciti u
črni kut, što je u njih toli hladno i mrko zurio.

Nu taj je čovjek ipak bio bolji, nego što se je
njima pričinilo. Pogladio im zelene lističe i nosio ih
nekamo u visinu, gdje još nikada nije bilo mirisnih
ljubica. Na hodniku sreo je bliedog i zamišljenog uz-
nika, kome su ljubice bile namienjene. Kad ih je njemu
predao, ljubice se odmah veselo nasmiešile i zavolile
ga, jer je i on imao čiste plave oči i dugačku bielu
ruku, kojom je zadržavao silni kašalj, koji mu nije
dao da govori. — Kad se je za čas smirio, zahvalio
se stražaru na nježnom daru, koji ga silno razveselio,
a ovaj se bez rieči okrenuo i otišao. — Ljubice se
nisu za njim ogledale.

Njihov novi gospodar odnio ih u svoju uzničku
sobicu, gdje su mu ljubice pripoviedale svoje doživljaje,
dok su mu izporučile i mnogo liepih pozdrava sa slo-
bode i svojim toplim cielovima obasule blieda mu usta.

285

Privinule se zatim na njegovo patničko srce i odmah
usnule. — Njihov san u tamnici ipak nije trajao dugo,

jer nisu mogle biti bez slobode.-Kad su se

probudile opazile su, da nisu više na istom mjestu,
več da ih je u snu netko odnio u nepoznatu liepu so-
bicu, koja je bila puna mirisa od ružičastih zumbula,
što su se kupali u liepoj uzkoj vazi kraj velikog pro-
zora, s kojega je bilo vidjeti črni krov one puste kuče,
gdje su dobile — uznički cielov.-

Tko bi bio i mogao slutiti, da i ljubice tjeraju
politiku?! — Kad se opet nadjoše u svom novoin
stanu, dala im nečija ruka liepu čašicu, u kojoj su si
umile pospane očice i sada se zagledale u dva nova
črna i tužna oka, koja su na njima počivala, kao što
počivaju pogledi pobožnoga čovjeka na kakvoj relikviji
sa svetog groba.

Tako su dočekale i zadnji dan prosinca godine

1903.-■ — Nu sada su počele vehnuti, kao i

njihovi drugovi zumbuli, što su onaj dan bili tako
liepi.-

Stigla ih nesmiljena sudbina. --— Netko

ih izvadio iz čašice i ujedno sa zumbulima nemilo-
srdno bacio u jednu veliku košaru, napunjenu pepelom,
a da toga črne oči ni opazile nisu. — — U košari
provele su ljubice cieli dan i cielu večer. Nisu se
mogle ni maknuti, jer je i na njima ležao pepeo, ali
su ipak zamietile, kako črne oči za njima plaču i kako
pitaju: „Gdje su ljubice moje“?

Ljubice su slutile, da ne če morati u svom grobu
iztrunuti, s toga su se i svom šilom borile protiv smrti
i jedva su čekale onaj čas, kad če ih njihovi grobari
opet izkopati, te predati tužnim i suznim očima, koje
če se s njihovog uzkrsnuča barem donekle smiriti i
razveseliti.

286

I nisu se prevarile. Došle su k njima mile ruke,
pa su ih pomnjivo izvadile- očistile od pepela i odniele
u onu istu sobu, gje su pred par dana veselo mirisale.
1 ljubice su bile spašene!

Zidna ura počela je izbijati dvanaesti sat, a
ljubice su čule, kako netko veli: „Sretna nova godina!“
— U isti mah pale su i one u bieli krevet na jedno
vrlo nježno, ponosito i toplo hrvatsko srce, koje je
radostno uzdrhtalo, kad je opet zagledalo ljubice svoje,
kad je moglo izljubiti njihove plave oči. — — —
Ljubice bile su sada posve zadovoljne i sklopile su uz
njezine oči, i plave očice svoje i tako su mirno usnule.

Od tog časa prošlo je bezbroj liepih i tužnih
dana. Ljubice su posve uvehnule. Nisu više nista osje-
čale. Bile su mrtve.

Ljubeče ih njihovo srce, sahranilo ih u ukusnu
škatulicu, na čijem poklopcu nalazila se sličica djevoj-
čice u bjelini sa kiticom svježih ljubica. Iznutra ška-
tulice postaviše nadpis:

»Ljubice iz burne godine 1903. Sladki spomen
ljubavi i patnje na staro ljeto 31. prosinca."

Tuj su uvehle ljubice spokojno počivale i pod
hrvatskom trobojnicom čuvale nezaboravnu uspomenu
na onaj zimski dan, kad su svojim dragim mirisom i
svježom ljepotom zadahnule uzničku sobicu robskoga

doma. -Da, — ljubice dodjoše u črni, robski dom,

da u njemu pozdrave idealnu hrvatsku dušu, koja je
ovdje ni kriva ni dužna, željno čekala proljetno sunce,
pod kojim če procvjetati na rodjenoj, seljačkom krvi

287

poškropljenoj grudi — nove ljubice i zakititi slobodne

šume i osunčane poljane preporodjene Hrvatske.-

Oj, ljubice, ljubice moje! — Skromne ste, mile i
liepe, kao što je skromna, mila i liepa Hrvatska moja.

-Za vama, kao što i za Hrvatskom mojom po-

siže svačija ruka. —--- — — —-—

Dan nove godine.

Prava siečanjska zima, našla me je na novo ljeto
1904. u tamnici. — Studen je ostra plovila zrakom, a
mojom dušom sve je gorjelo i plamtilo. — Razmišljao
sam o koječemu, a bio sam sličan čovjeku, koji je na
prvi dan u godini stajao kod prozora i promatrao
izlaz sunca. Gledah gore spram rešetke svoga prozor-
čiča i zamietih, kako vani gruva gusti snieg, dok je
oko mene vladala neka ozbiljna tišina, a studen pretva-

rala mi dah, kano u guste kolute dima.-Osjetih

kako mi srce silno udara, dok sam i čuo svaki njegov
kucaj. Pomislih: živ sam još, ali ne znam, kako još
dugo? — Umrieti ču: ali znadem li kada? — Po-
tucam se od nemila do nedraga i ne znam, kad če
svemu torne biti kraj ? — A kad gledam, mili svoj
dom — Hrvatsku dragu, mogu li biti kraj svega
toga veseo ?

Da! — Grozna je bila godina 1903. u Hrvatskoj.

— Danas stojim živ u grobu nad njezinim grobom.

— Na usta nametalo mi se pitanje: da li če se barem
izpuniti naše želje, hoče li se ostvariti naše nade? —

-Hoče li iz te mukotrpne rodne grude, uzorane

patnjama, zasijane stradanjem, a natopljene mučeničkom

289

krvi ju hrvatskih sinova — hoče li niknuti sjeme i raz¬
viti se cviet, što ga od davnine krstimo imenom zlatne
slobode? — Hoče li nastajuča godina 1904. sretnija
biti? — Da! — — Ide to polako. Iza tamne noči ne
sliedi odmah dan, več najprije svitanje, zatim jutro, a
onda tek jasni dan. Sunce se ne radja iznebuha pred
našim očima, jer bismo osliepili pred njegovim sjajem.
Pred izlazom sunca odrazuju se na nebesima manje
zviezde, zatim danica i zora, a onda tek izmilja slavno,
majestetsko sunce. . . . Tako če valjda i Hrvatskoj
našoj iza tmurnih i tmurnijih dana svitati sve jasniji,
dok se napokon ne nadje u suncu svake vremenite
sreče i napredka, do česa pomoči ce joj: Bog i
Hrvati!-— ■—

O, kad bismo samo mi Hrvati dobro i triezno
razmislili, kako svakomu narodu predleži najsvetija
dužnost, da se skrbi za sebe i da upotrebljuje sva
najzgodnija sredstva za svoju samoobranu i obstanak

— kako bi sretni bili!-Zar bi nam onda tre-

balo ugovarati sa našim protivnicima, zar da se ne
bismo mogli onda i bez tog ugovaranja odhrvati tu-
djinskom nasilju, koje se u kritičnom položaju zaodjeva
u krinku bratske i zamjenite ljubavi, koja se pače

iztiče u nekakvom ..bratstvu oružja"!-Liepo

veli pjesnik Tugomir:

Sretan onaj, koji vazda
Svoj rodni grli kraj,

Koji ne zna, kol’ je hladan
Tudjinski ogrljaj.

Mi smo dosele skoro uviek samo trpjeli, šutili,
ramenima sažimali, tudje pogrješke nosili i opravdavali,
s toga smo i došli tako daleko, da nas je strani sviet
smatrao za volove i za puzav narod, koji i nije za

19

290

drugo, več samo da liže okove, kojima ga tudjinci
sapinju. —- Najžalosnije je u našoj Hrvatskoj, što neki
i od ponajboljih sinova tako se daleko sniziše, da se
nisu u stanju uzdržati na jednakoj višini narodnoga
ponosa, več u svojoj prostodušnosti padoše pače tako
duboko da svemu svietu navještaju, kako gospodstvo i
prednost medju nama i nadalje ostavljaju tudjincima,
a mi pako da smo s cielim našim hrvatskim narodom
i nadalje osudjeni na vječno sužanjstvo i poslušnost.
Mi uslied takove popustljivosti moramo i nadalje gle¬
dati kao psi na mrvice i kosti, što če nam ih tudjinci
bacati s našeg vlastitog stola, pa da se onda oko
toga još više gloždimo i psujemo; sve tudjincu tek na
smieh i spas, a sebi — na propast!

Reče več davno stari grčki političar Fokion:
Narod, koji povjerava drugomu brigu za svoju sreču i
blagostanje, nije dostojan da živi.

Nema gorega prijateljstva od onoga, što se sklapa
od nužde. To je naš narod karakterizirao u onoj sva-
kome poznatoj:

„Oj turčine, za nevolju kume,

Oj ti vlaše, šilom prijatelju!"

Bog je dobar i pravedan, pa se ufajmo i u nje-
govu pomoč. — Izkustvo nas uči, kako Bog i nepre¬
mišljeno učinjene skokove, pače i zla ljudska djela
znade upotriebiti na dobro. Kao što svaki narodni
grieh tišti i daleku potomčad, tako se u povjesti svako
dobro, a i svaka krepost nagradjuje. — Ako imade
u narodnjem razvitku zlih strana, imade i dobrih. —
Nikada nije nikakva nevina krv bila prolivena bez da
pere kakovo počinjeno zlo, i bez da donaša kakovo
dobro. I suze su sjeme bogate žetve u budučnosti, a
iz pepela pravi se najbolji lug za odstranjeje svake ne-

291

čistoče. — Istine ne može ni oganj proždrieti, ni voda
potopiti, ni tamnica prikriti. Svaka zapreka gradi
istini nove oltare, svaka tamnica postavlja joj nove
hramove, gdje izgaraju žrtve za spas čovječanstva i
otačbine. — Kao što iz iztrulih tjelesa u zemlji: cvieče
i drvlje uzima hranu, tako če i duh ljudski i sviest
hrvatska mislim i iz godine 1903. — barem kada —
crpsti svoj sjajniji i pomladjeni život. Kao što se zlato
u vatri čisti, tako se i hrvatska sviest čisti u žrtvama
i stradanju. Bludnja istine, a tmina svjetla, nikada
svladati ne če. — Iza grmljavine, blieska i bure, raz¬
vedrit če se zamagljeno podnebje i Hrvatskoj našoj,
nasmiešit če se blago oko s nebeške svjetline! — Dok
ovo pišem i opet, i opet se pitam: Bog znade kad če
to biti, tko če to dočekati?! — Več je davno i pjesnik
Utješenovič pitao:

Robstvo hudo, robstvo kleto,

Kad de tebi konac biti?

Kad de sunce blago, sveto
Od slobode se roditi,

Da prosvietli — mrklu nod?

Bit če to! — — Mora biti! — Budimo strpljivi.
Mušmule kasno zriju! — Krasno i visoko drveče,
kao: palma, cedar, lipa, ne naraste takovo — samo
kroz jednu ili dvie godine, več treba za to i stolječa.
Kamen se samo kroz tisuče i tisuče ljeta pretvara u
diamant, pri čemu preživi mnoge promjene, dok dodje
do stupnja savršenstva svoga. — I Hrvatska naša
mora da prodje svoj križni put!

Bio je neki starac, koji je svršio gorku i težku
školu života. — Minuli dani pokopaše mu svaku sreču.
Izgorio mu rodni krov, djeca mu i unučad padoše na
bojištu, a on ostao je tužan i samotan, ko okljaštreno

19 *

292

drvo usred polja. — Rodna mu njegova zemlja opu-
stjela; starac vidio je, kako mu zemljake jednoga za
drugim vuku na stratište; slušao je na svoje uši, kaka
tudjinci od svega, što je bilo drago i milo njegovom
srcu prave podsmjeh, a napokon baciše se i na samog;
njega, sputaše ga u verige i odvukoše ga preko gra-
nice mile mu zemlje. I starac ovaj svaki dan uzpinjao
se u tudjini na visoku goru i gledao sa suznim očima,
spram one strane, gdje su mu se modri gorski vrhunci

pričinjali, kano vienac plavomilja.-Mnogo-

puta pokleknuo je na toj gori i sa sklopljenim rukama
u sav glas vapio je k Bogu:

„Gospodine, Bože moj, ne daj mi umrieti, dok
ne vidim sretnu opet zemlju svoju. Udieli mi, da još
jednom u životu svom mogu poljubiti dragu domaču
i slobodnu grudu svoju, a onda da u njoj odpočinem
za uvieke."

I gle, jednoga dana uzvrtila se unaokolo silna
vojska, a njezin zapovjednik, upoznao je starca, druga
svoga iz mladjih ljeta, uzžurio se k njemu i saobčio
mu radostnu viest, da mu je domovina oslobodjena i
tudjinski jaram slomljen. Pozvao ga zatim natrag u

sladku mu domaju.-- Starac sjeo na konja i

kad je prekoračio granicu, bacio se na zemlju, stao ju

goruče ljubiti, a zatim ?--—

Umro je od radosti.

Bog če dati, pa če i Hrvat, stari patnik i sužanj,
poput prednavedenog starca — zagledati jednoč zemlju
svoju ipak oslobodjenu i samo svoju, a onda tek moči
če malko odahnuti i sa svojim patnjama spokojno
umrieti, dok če s nebeške višine motriti, gdje mu:
sretna i zadovoljna potomčad mirno planduje u hla-
dovini, težkim križevima oslobodjene Hrvatske njegove..
-I opet, i opet velim: bit če to samo onda, kad

293

če se Hrvati osviestiti i kad če imati u svojim sabo-
rima Jjude, koji narod poznavaju, ljude, koji medj
narodom žive, ljude koji s narodom i za nj pate. Samo
onaj koji narod i njegove patnje poznaje, može se i
za  nj skrbiti. — — Kao da se i na današnje vrieme
mogu uporaviti rieči Gunduličeve, koji u svom Osmanu
uzdiše :

Jaoh! — a sada je sve inako
I vojvode i vojnici,

Sve je otišlo naopako,

Nevjerni su svikolici!

Nekoč borili su se ljudi oružjem, al veli Osman
beg Štafič:

Domu treba borce sad drugač’ je
Od značaja štitom oružane;

Kojim sablja svietla znanja mač je
Sto priegora znadu trpit rane!

•i' ¥

Ove i ovim slične misli, opajahu mi dušu u ta-
mnici na novo ljeto 1904., pa držim, da sam u njima
iztaknuo neke idealne, a i stožerne točke, za kojima
večina sviestnih i poštenih Hrvata barem u duši teži,
mnogi i za njih rade, a uznik tek može ih svojoj do¬
movini željeti.

Cieli dan novog ljeta 1904. prošao mi je u ne-
kakvoj posebnoj atmosferi, tako da ni opažao nišam,

što se sve sbivalo oko mene.-Kad mi je poslie

podne oko pet sati donesao moj ključar dvie žveplenke
da zapahni lampu, stao je kraj mene te me nekako
smješljivo pogledao i čutljivo nagovorio:

— „Čini mi se, kan da niste najbolje volje? —
Ipak morali biste se danas najviše veseliti. — Novo

294

je Ijeto, a u njemu dan 17. ožujka, koji vam svaki
Hrvat želi, da ga dočekate živ u podpunom zadovolj¬
stvu i zdravlju!

Zahvalili se vriednom gazdi na toj čestitci, a ovaj
zaželio mi još: „Laku noč“ — te me priključao: „Na

novo ljeto“ --starim ključem."-Nije se mnogo

danas sa mnom bavio; žurilo mu se valjda medj ve¬
selo njegovo pajdaštvo, gdje nije bilo §. 10. „Kučnoga
reda“ i gdje se je slobodno moglo pjevati:

Daj nam Bog zdravlje, k tomu veselje,

Na tom mladom ljetu svega obilja!

Neobični gosti na Sveta tri Kralja
i predaja ključeva.

Poznato je kako je Napoleon I. francezki car u
veličanstvu i sjaju svome uživao. Polovica Evrope, na
tucete kraljevskih kruna, ležalo je več pred njegovim
nogama, ali i to mu n i j e bilo dosta. Htio je, da se
pred njegovom ohološču trese i nebo i zemlja, da mu
se klanjaju ne samo kraljevska žezla, več i papin-
ske tiare.

Starca papu Pia VII. otjerao je godine 1809. iz
Rima u Savonu, gdje ga je bacio u sužanjstvo, ne bi li
tobož time samo siornio tvrdokornost omraženog mu
svečenstva. — U tamnici su starca svetog Otca —
mučili na razne načine kroz više godina, a kad su mu
još i gorim kaznama prietili, upirao je on svoje oči
na križ i vapio:

„Grožnje vašega gospodina mečem pred noge
svoga Gospodina, razpetoga Krista. Ovaj če najbolje
znati i moči osvetiti moje patnje i dati pobjedu po-
štenoj stvari, koju zastupam i za koju živim." — —

I Bog je starca papu usiišao. — Nekoliko godina
proboravio je Pio VII. u težkom sužanjstvu, ali se onda

296

opet slavodobitno vratio u Rim, a nasilni Napoleon I.
pao je u robstvo. Iza nesretne bitke godine 1815. od-
peljaše ga Englezi, kao največeg zločinca na otok svete
Helene, gdje je imao zgode u samoči razmišljati, kako
je nepošteno i neplemenito zlorabiti vlast, koju neki
te neki upotrebljuju, da osvetom unište one, koji nisu
š njima jedne misli i jednoga srca. —Studen u ruskim
stepama bila je Napoleonu prva šiba božje odmazde;
na lipskim ravnicama počela mu zviezda sreče blie-
djeti, a kod Vaterloa zapala mu u bezkrajne dubine.

Dok sam o toj zanimivoj povjestnoj činjenici baš
na sama sveta tri Kralja razmišljao, najednoč oko
deset sati, otvorila se vrata moje uze i preda mnom
našao se neobični gost.

— Možda vas smetani, — reče — vidim, da ste
nekako zamišljeni.

— O, molim, — nadovezat ču, — izvolite samo
uredovati. — Razmišljam tek nedokučive puteve božje,
pa i mislim, da i mene Bog zaboraviti ne če. Pasti

če i nasilja u Hrvatskoj. — — Bog je strpljiv i ne

plača svake subote.

— Kako vi to mislite? — opet če došljak. Že-
lio bih, da mi to raztumačite. —

Kad mu u kratko saobčih sadržinu svojih raz-
mišljaja i dogodjaj, sto ga spomenuh, reče mi:

— E, — Boga mi, pravo imate! — Baš mi

nije ni žao što sam vas posjetio. — Kad vas nisu do-

premili u Lepoglavu, gdje smo vas željno očekivali, to
ču barem o vama ondje pripoviedati. —

I još me je koješta taj neobični stranac izpitivao,
a ja sam ga rnjerio od pete do glave i mislio sam si,
da nije to možda kaki krvnik, koji če mi odrubiti
glavu?! — —

297

Nosio je na sebi neku osebujnu žandarsku uni-
formu, dok je bio opasan i sabljom posebne vrsti. Sa
svake Strane vrata, bielile mu se tri zviezde, a na glavi
nosio je neobični kalpak s črnim perjem. U licu bio
je mrk i nekako tajinstven.

— Bože moj, sto če ipak taj sa mnorn — i
opet pomislih. — Mora da je čovjek od vlasti, kad je
tako odjeven.

Najneobičnije bilo mi je, što je imao kao
stranac ključ od moje čelije i što je došao sam,
bez pratnje, a nije se ni predstavio. Htio sam ga pi¬
tati : s kime imadem čast govoriti, ali nišam se usudio.
Broj 65. imade samo slušati, ne smije niti šta pitati,
a niti prigovarati. — — A da je bio tko poznati i
domači, još kako tako, ali ovako, jedva sam se nrogao
snači. — — —

Medjutim doskora se primirih, kad je gospodin
„Fuhrer“ iz srednjega sprata, došao za svojim gostom
takodjer gore u moj stan.

— No — jesam li rekao, da češ potrefit — samo
ravno hodnikom broj 65. zadnji „Eincel“. — — Ta
kako da ti to i ne potrefiš, kad su ti još i vedi lo¬
povi svaki dan pred očima, — - - Kaži mi za pravo:
kako ti se svidja ovaj naš plovan? -— nagovovio uz-
nički nadstražar mog došljaka. — Imadeš li i ti tako-
vijeh u Lepoglavi? — E, — sigurno ne — ovaj sjedi
ovdje baš za ništa — nadovezao još, a da i ne čeka
odgovora.

— Nešto sam morao zaostati dolje, — reči če
opet „Fiihrer“ spram mene — pa sam poslao kolegu
samoga gore sa ključevima. Možda ste se ga i prepla¬
šili ? — To je moj prijatelj gospodin Glišo Brankovič
nadziratelj uza iz lepoglavske zenraljske kaznione. —
Htio je da vas vidi i posjeti.

298

— Hvala — milo mi je, što sam počaščen od¬
ličnim posjetom. Imati ču i ja ugodnu uspomenu na
gospodina. — Tako rekoh, ali mi u duši ipak nešto
nije bilo pravo.

Još. nekoliko reči progovorismo, 'dok mi je na
razstanku gospodin nadziratelj lepoglavskih uza —
pružio velikodtšno ruku i zaželio: Sretan ostanak! —
Kad je „Fuhrer“ zaključivao moja vrata rekao mi još:

— Kod nas nastaju velike promjene, dobiti čete
sutra i novog „Beschliisera“ ! — — Galovič dobio
penziju, a Frančič ostavlja gornji sprat i ide u pri-
zemlje. Danas več daje tamničaru ostavku, a sutra
predaje svome nasljedniku ključeve. Zaključaše me i
odoše!

Pomislih: svašta čovjek doživi u tom reštu! —
Cudnovati su ipak svi ti ljudi, a čini se, kan da su
malo bili u svietu, kad baš ne boluju mnogo od ugla-
djenosti ili kako bi netko rekao: nemaju šlifa i ne
rnare za „bon ton“. — — Bilo mi je i nekako žao za
mog gazdu Frančiča. Poštenom slugi je težko mienjati
gospodara, osobito kad več upozna njegove dobre i
zle Strane, pa tako i meni baš ta viest o „predaji
ključeva" — nije bila ugodna. Istina ključ je ključ, no
čovjek i čovjek, ipak je razlika. Ali koja fajda! — —
Stalna na tom svietu samo miena jest! — Valjalo
i meni posve usvojiti misao, da ču doči pod ključeve
novog gospodara, a kakav če ovaj biti: Bogu je znano!

Približilo se i podne, kad se opet iznenada otvo-
riše vrata moje čelije, a na njima pokazao se glavom
sam tamničar sa gazdom Frančičem i još jednim no-
vajlijom. Slutio sam odmah po kakovom poslu dolaze.
Frančič bio je nekako neobično uzbudjen i blied, tam¬
ničar dostojanstveno ozbiljan, a novajlija, krupan i tr-
bušast čovuljak, još posve zagonetljiv.

299

— Hochwurden — reči če tamničar, — novo je
ljeto, pa smo dobili i novoga gospodina, koji če imati
pazku nad odielom uza, gdje i vi boravite. — Go-
spodin Frančič premješten je dolje, a sutra je več pre¬
daja ključeva.

— Da, — milo mi je, gdje ču se moči svaki
dan sastajali sa velečastnim gospodinom — pridodao
novajlija i nadovezao:

— Ja sam Lazo Lukič po predsjedničtvu kraljev-
skoga zagrebačkoga sudbenoga stola novoimenovani
nadziratelj gornjeg uzišta. Vršit ču dužnosti, koje mi
zakon i služba nalaže savjestno i točno. —

— Liepo, liepo, pravo imate. Ja to shvačam —
rekoh, nastojat ču i ja, da vam po zakonu, dužnosti i
savjesti budem pokoran, pa čemo se onda moči i
lako snašati i složiti.

Na te se rieči tamničar nasmiešio, a Frančič
nadodao:

— Ovaj je „popo“ ovdje od svih lopova naj-
pošteniji, kad bi takovi bili svi, ne bi mi trebali rešta.
Strpljiv je strpljiv i skoro uvieke dobre volje, nikad

mu nije dotežčalo.-Samo je kadkada nešto blied

i zamišljen, a kad je žalostan: onda misli na domo-
vinu. — — Znate vi, —- upozorio još novoga gospo-
dara, — pazite vi na njega, kao na oko u glavi. Naši
liečnici pregledali su ga i preporučiii još proljetos
„onima gore“, da ga puste na slobodu, jer da če ovdje
boležljiv poginuti. Ali da, sto oni mare za njega! —
Zabili ga evo — još i u ovu zimu ovamo. — He, kad
bi ga mi još i onako mučili, kako zakon ili oni nalažu,
nikad ga više sviet vidio ne bi. —

I opet me zaključaše i odoše. Čuo sam, gdje je
samo hodnikom tamničar novom gospodinu Lazi nešto
tumačio, a pričinilo mi se, kan da je i hotimice oštrije

300

naglasio: „To je znate onaj, što piše one liepe hrvatske
knjige".-

Sjeo sam se medjutim k svom stoliču. Moji mi
dvorjanici donieli danas na Sveta tri Kralja i nešto bi-
ranije hrane, poslane izvana, tako da sam svoju uz-
ničku mogao mirne duše prepustiti njima, a poklonio
sam im i ono mrvičak „carskog vina", što se davalo
bolestnim reštantima „za okriepu".

Dok sam poslie objeda pospremio sudje, svalio
sam se u svoju bundu i dugo imao sam još pred
sobom — u duhu — neobične pojave ljudi, koji me
danas posjetiše, a koji se krste imenom Gliše i Laze.
— Pričinjalo mi se očito, da su to innvjerci, u čemu
se — kako kašnje saznah — i nišam prevario.

❖ ❖ ❖

Kad se je u 5 sati dao na uzničkom dvorištu
zvonom znak, da uznici imadu upaliti svak u svojoj
čeliji svjetlo, došao je i moj Frančič k meni i ovaj put
sam mi zapalio svjetiljku. — Kraj toga natuknuo mi:

Danas od 9 do 12 sati u noči, imadem ja „špek-
ciju“, a stražar Ivek stražu. — — Samo tiho! Doči
ču ja u noči k vama, kuhat čemo čaj, a čini mi se,
Ivek donieti če i dvie flaše vina, što vam ih šiljaju
kanonik Lisac i župnik svetog Marka Boroša. — Znate,
danas je veliki blagdan, a več ne marini ni zašto. —
Sutra predajem ključeve, pa čemo se nočas malko po-
razgovoriti i zabaviti.

Zaključa i ode. — — — —

OPROŠTAJ U ZATVORU.

Nakon 30 godina službe.

Kako je obečao, tako je i učinio. — Točno u
devet sati, našao se u mojoj sobici. Došuljao se tako
lagano, da mu hod nitko ni osjetio nije, avratanauzi
odključao tako tihano, da ni škrinula nisu. — Nije to
nista neobična, ako se uvaži, da je Frančič več 30
godina obavljao isti posao, i da si je u torne stekao i
posebnu vještinu. — Bio je odjeven kao Eskim u
nekakovu kožu ili ovčje krzno, dok su mu noge bile
obučene u debele i dugačke pustene čižme.

Za njim se skoro dovukao i stražar Ivek u pod-
punoj svojoj nočnoj opremi. — Na ledjima visjela mu
puška, dok je na prsima — kano kaki znak odliko¬
vanja — nosio samokres.

Ivek bio je pravi poštenjak, medj višim svojim
poglavarima i sudrugovima, a i medj kažnjenicima obče
štovan i ljubljen. U stražarskoj službi, več je i pod-
puno osjedio. Cesto je govorio:

— 1 umrieti ču, a da i ne ču doživjeti poboljšice
plače. Kako sam pred 33 godine imao mjesečno 15
forinti, tako imadem i danas. Razlika je možda samo
u torne,, što su onda bile forintače, a danas krune. —
Siromak sam. — Imadem Ženu i mnogo djece. Plačati

303

moram stan, hranu i odielo — a kako ču? — Nigdje
se ne da štogod posebice zaslužit, dok čovjek mora
biti uvieke dan i noč na toj nesretnoj straži.-—

— Samo tiho, — reči če Frančič, — da nas tko
ne čuje! — Ti Ivek svakih 10 minuta izadji i proseči
se hodnikom, da vidiš, što lopovi rade i da li je
svuda mir.

Sjedoše si medjutim obojica na moju slamnjaču,
pri čemu izvadio je Frančič izpod svoje surine, — dvie
velike fiaše vina, a i Ivek izvukao iz kabanice čitavu
oku pelinkovca, što da mi šilja neki moj rodjak iz
Iliče. —

Kako nišam ni najmanje ljubitelj vina, a ni noč¬
nih zabava, nije mi baš sve to u uzama bilo najmilije.

Ali što sam htio?-Moj ljubljeni gazda dielio se

od mene i od gornje kuče, gdje je 30 godina službo-
vao, pa je htio, da sve to onako po reštanski proslavi,
a u sretan čas, namjerio se i na zgodnu firmu. Ja se
dakle več iz zahvalnosti i uljudnosti nišam nikako mo-
gao torne oteti.

Medjutim — kako se veli, uz čašicu vina i raz¬
govor, prolazi i brzo vrieme.

Frančič počeo je pripoviedati, kako je nadziratelj
uza u prizemlju Galovič umirovijen i kako mu baš nije
žao, što dolazi na njegovo mjesto, dok se barem ne
če trebati svaki dan penjati gore stubama, a u drugu
ruku imade i manje posla. — U prizemlje obično —
u mirno vrieme — odpremaju proste zločince i osu-
djenike, koji tuj dozrievaju za eksport u Lepoglavu i
Mitroviču. Š njima pa druge brige nema, več ih cieli
dan držati pod ključem, a u podne opet kroz posebni
otvor, davati im hranu. — Jedino zadavat če mu nešto
više posla vodjenje računa sa uzničKim rubljem, koje
imade „onaj dolje“ — svake nedjelje raznašati po cie-

304

lom uzištu, a onda pojedinim reštantima, zamrljano iz-
mienjivati sa čistim. — — Bile su to ostre uzničke
košulje i gače od konoplje, a i jednaki ručnici i krpe,
što su uznici rabili za brisanje lica i posudja.

Razgovarali smo mnogo o duhovima, dok me je
Frančič uvjeravao, kako su se i u uzama prikazivali
mnogo puta duši, pače kako su ih pred par godina i
puškama strieljaii, što da ipak ništa nije koristilo.

— Baš u ovoj vašoj uzi — reče, — nikada nije
bilo mira. Sigurno i sada u noči, još uvieke nešto po
stienama grebe i udara, dok su vaši predčastnici vidje-
vali tuj i razne sablasti. — Vas se valjda kao popa
duši boje, zato smo vas i rnetnuli ovamo, da ih možda
za uvieke protjerate.

— ja baš nišam dosele, još ništa osobita opazio
— rekoh, — doduše i sada skoro svake noči, nešto
unaokolo šušti, a i čujern, kako se kadkada kano
nešto lomi i stenje, ali držim da to nisu duši. — Pro-
uzročuje to po svoj prilici nepravilna struja zraka, a
najpače vodovodne, a i plinske cievi, što su razmriež-
kane po delom uzištu.

— O ne, — nije to uviek isto, reči če starac,
strašno je to u torn reštu ! Mnogi su valjda i nevino
ovdje trpjeli, a i osudjeni bili i na smrt nedužno, a
možda i u težkim griesima umrli? — Dolaze sada
ovamo tražiti svoj izgubljeni život, dok se možda i žele
osvetiti sbog učinjene im nepravde.

— Znate, baš ovdje na tim željeznim cievima,
što griju vašu sobu, našli smo več dva mrtvaca. Jedne
godine skončao tu svoj život neki Petrovič, koji je
bio osudjen na 10 godina šanca u Lepoglavi, a druge
opet objesiia se o odrapinu svoje pregače, neka liepa
i mlada djevojka Mara Šoštarič, koja je bila pod
iztragom poradi umorstva svoje rodjene majke, koja

305

joj smetala, da si uzme dragoga, što joj bio srcu naj-
miliji.-

I Ivek pripoviedao je koješta od svojih doživ¬
ljaja, dok je navlastito izticao: kako je jedne noči
stražio s puškom poznatog razbojnika Brezovica, na
koga imali su paziti, da si sam ne kidiše na život.

— Ne znam još danas, dogodilo se čudo, štoli?
— Oko pol noči — reče, — kan da me je nešto bilo
omamilo. — Kad sam otvorio oči, — Brezoviča više
kraj mene bilo nije. Bio sam u silnom strahu i podi-
gao sam čitavu stražu na noge. Tražili smo ga bili
cielu noč — do jutra, ali ga nigdje nismo našli. —
Prekopali smo svaki kutič na tavanu, po dimnjacima
i kojekuda, ali badava! — Kad su ga nakon šest dana
oružnici opet srečom negdje u Laščini uhvatili i natrag
doveli, rekao nam, da ga je neki dobri duh bio mak-
nuo iz uza, a kuda da je napolje izišao, da i sam ne

zna.-Samo znade: da ga je nečisti duh opet

doveo u tanmicu. —

— Brezovica objesiše, — a od onog časa, do-
metnuo Ivek, — naloženo je svakom nočnom stražaru,
da nosi kraj sebe revolver i ako vidi, da se koji uz-
nik njemu protivi ili da imade nakanu pobječi, smije
ga iz revolvera i odmah ubiti. — Zato evo nosim i ja
na prsima ovaj vatreni križ. —

Dok se tako o koječem razgovarasmo, moj je
Frančič sve polako praznio čaše, a i Ivek mu dobrahno
pomagao; razumjeva se, da sam i ja po koju kapljicu
grcnuo, samo da družtvo bude zadovoljnije. Kraj toga
bi Ivek — skoro iza svake čaše — prošetao se du-
gačkim hodnikom, gdje bi obilazeči od vratiju do vra-
tiju zagledavao se kroz malu škuljicu sad u ovu, sad
u onu čeliju, samo da vidi, dali sve miruje. Svagda
Kad se je vratio natrag — izviestio bi:

20

306

„Dobro je, sve mimo spava!“

Kad se je načela i treča flaša, sjetio se Frančič
i na čaj. — Prihvatio samovar, zagrabio iz škafa vode,
prilijao špirit i zapalio ga. Dok se je čaj vario, još mi
je kazivao, kako je novi njegov nasljednik Lazo, ako
je i vlah, ipak dobričina, pa da se je svuda, gdje je
sa šokcima bio i dobro slagao. On da ga več odulje
pozna. —

— Što napokon — reče, — ako vam ne če dati
reda, a vi se pritužite tamničaru. Ipak, nadam se, do
toga doči ne če, jer ja sam vas njemu još i napose

preporučio.-No samo: — Stili — schvveigen! —

Nišam i ja još umro, ako baš i odavle odilazim! —
Bit če sve dobro!

Do tri samovara čaja izciedio je gazda; zalijao
ih oštro rumom i sve nas š njime častio. Kad se je
več i treče oko vina primicaio kraju, bilo je skoro tri
četvrta na dvanaest u noči. Valjalo se razstati, jer je
točno u pol noči imala ovaj put doči inšpekcija, a i
nova straža.

Moj pošteni stari gazda poljubio me nekoliko
puta u lice i u ruku, te suznim očima dielio se sa
mnom i sa mjestom, gdje je 30 godina zatvarao ljude
svake vrsti i bio svjedokom mnogih vaja i uzdisaja.
— Težko se je dielio, jer ga je možda i vino nešto
mutilo, no Ivek primio ga pod ruku i odpratio. Osje-
tio sam, kako je stari siromak bio silno ganut, a što
je čutio: Bogu je znano.

Nakon 30 godina službe, bio sam mu ja po-
sljednji uznik iz gornje kuče, koji sam mu i djelotvorno
izkazao zahvalnost za dobročinstva, što ih je kroz 30
godina dielio u »tatskoj kuči — svim lopovima“ —
inače mojim poštovanim predčastnicima! — —-

* ❖ ❖

307

Odoše. — — Dvanaest sati, več je bilo davno
odbilo po zagrebačkim crkvama, a san nije htio ni-
kako, da na mene dodje. — Sve sablasti i svi uz-
nički duši, kan da su plesali kraj mene, a neka otajna
ruka, kan da je duboko u dušu moju upisivala i ove
čudnovate uzničke doživljaje, i tek oko tri sata zaklo-
pila mi oči ... .

20 *

Što vriedi slcboda?

Svaki čovjek donaša več sa sobom na sviet neka
osječanje slobode i prirodjene misli o njoj. Prema
tomu, kako se to osječanje kašnje uzgaja, ovisi i na-
predak pojedinca, a i čitavih naroda.

Nema istine pod suncem, koja bi bila duhu
ljudskome jasnija, nema blaga u životu, koje bi bilo
čovjeku draže, nego li je sloboda. — S protivne Strane
nista nije nikada u ljudskom družtvu prouzročilo
toliko sumnje i zlobe, toliko svadje i razdora, pače
i progonstva i proliča krvi, kao što je i opet rieč
sloboda. —

Jedni padaju u veliku pretjeranost, kad misle, da
se sloboda sastoji u griešenju, razuzdanosti i pusto-
pašnosti, rušenju reda i nepoštivanju zakona; dok
drugi opet padaju u golemu bludnju, kad tvrde, da
nema na svietu večega zla od slobode, pa s toga, ako
se je gdje što naopaka dogodilo, govore odmah, da
je svemu kriva sloboda.

Ovakovi ljudi i neprijatelji slobode, kad bi im
bilo moguče, povješali bi i utamničili sav sviet, samo
da tobož slobode zlobne uživa. Ovakovi najvoljeli bi,
da svaki čovjek u ljudskom družtvu imade kraj sebe

309

stražara, koji bi pazio na njegove rieči i djela; oni
bi svakomu dali brnjicu na usta i verige na ruke, da
bi se samo tako gibao i ono govorio i činio, što bi
se njemu svidjalo.

Godine 1896. napisao sam knjigu: „Bog i Hr-
vatska“ ili „Ozbiljne misli za vjeru i domovinu"; ovdje
sam medju ostalim i na široko razpredao o slobodi.
Nakon 10 podpunih ljeta, što je prošlo, sili me knjiga
„Bez slobode", — da i opet progovaram o slobodi.
Mnoge misli odanle prenašam sada i ovamo, te ih na-
dopunjam i vlastitim doživljajima. — Držim, da smo
se u ovo deset ljeta ipak barem nešto prenuli od sna,
pa ne če biti s gorega, ako i opet podpirimo vatru, te
ulijemo ulja u tinjajuču svjetiljku, ne bi li mladjim
naraštajem još uztrajnije, ljepše i sjajnije prošiknula
želja za slobodom, ne bi li ovaj, što dublje zavirio u
jezgru slobode i uzcienio: pravi njezin značaj i
smisao. •—

Razumjeva se samo po sebi, da podpuna i ne-
ograničena sloboda, gdje bi svak radio, što sam hoče,
u ljudskom družtvu ne može imati mjesta. Svaki po-
jedinac mora nešto od svoje nutarnje slobode popu¬
stiti, ako hočemo, da bude red, ali ipak medju svima se
može na osobiti način izticati zajednička sloboda. —
Na svietu valja da vlada razum i mudro osvjedočenje,
pravedni zakoni i jednaka bitna ljudska prava, a ni-
pošto samovolja i tvrdokornost, tiranstvo i sliepa pre-
vlast jednoga nad drugim. — Pa ako mi Hrvati u svo-
joj kuči, za sebe i svoju domovinu tražimo ovakovu
slobodu, može li nam to tko zamjeriti?

Sloboda nije ništa zla, ona je dragocjeno blago
čovječanstva, ona je takovo stanje, u kojemu je čovjek
ili narod Slobodan: gdje i tielom i dušom pripada
sebi i svojima, a ne drugome; gdje sliedi svoj ra-

310

zum i svoju volju prema načelima vjere i narodne
samosvojnosti.

Bog je obdario čovjeka medju svima stvorovima
najljepšim prednostima, dok mu je dao razum, slo-
bodnu volju i bezsmrtnu dušu, i to ne samo jednomu,
več svakomu — počam od kralja do najpriprostijega Se¬
ljaka, a i prosjaka. Mi smo kano ljudi svi jednaki, dok ima-
demo jednoga Otca nanebesimai jedan cilj. Možeš čovjeku
uzeti sve časti i sva blaga ovoga svieta, a on još ipak
ostaje sličan Bogu i brat angjelima. Ali — ako mu uzmeš
slobodu, ponizio si ga do proste životinje, pa da si njegovo
tielo i u najdragocjeniji šarlat i grimiz obukao. Ako uzmeš
čovjeku slobodu misli: zatvorio si mu dušu, kao ptiču
u kavez, koja mora uživati samo takovu hranu, kakovu
joj drugi daje. — Ako uzmeš slobodu govora: to ta-
kav čovjek postaje sličan žicam ili zvonu, koje samo
onaj čas daje od sebe glas i to bez čuvstva i osječanja,
kada drugi hoče. —• — Ako mu uzmeš slobodu štiva
i širenje novina i koristnih knjiga slobodnom štampom:
to češ ga lako dovesti onamo, da postane mlak i mli-
tav za svaku plemenštinu i nesposoban za ozbiljan i
koristan život i narodni razvitak.

Samo Slobodan čovjek može biti plemenit gra-
djanin, Občinar i sin domovine, jer takov nista ne radi
sbog straha, več sve prosudjuje po vlastitom uvjerenju,
kako to Bog želi i kako mu duša govori. — Samo
Slobodan čovjek može iskreno štovati Boga i ljubiti
vjeru i domovinu, jer Boga ne prizivlje, niti vjere
i domovine ne ljubi s toga što mora, več — jer hoče;
ne u verigama i u tamnici, več u duhu i istini. — I
samo sv. pismo veli: nismo sinovi robstva, več smo
djeca slobode.-

Gdje slobode nema, tamo nema ni kreposti. —
Čovjek takav, koji živi bez slobode može i mnogo

311

koješta i relativno dobra učiniti, ali ne iz ljubavi sprani
dobra, več jedino iz straha pred kaznom. — — Ako
gledamo čovjeka, koji se u cikvi vrače Bogu moli,
liočemo li mu reči, da je krepostan, kad znademo, da ga
oblast silomice u crkvu goni? — Hočemo li reči, da
je netko pokoran i strpljiv podanik, kad vidimo, da
rnu nije slobodno svoje nepravde drugomu odkrivati?
— Nije li smješno, o činovniku ili službeniku — oso-
bito u našoj Hrvatskoj — govoriti: to je miran i trie-
zan otačbenik i domoljub, dok ne smije ni pisnuti i
svoje uvjerenje iztaknuti? — Neka samo pokuša kod
saborskih izbora glasovati za opoziciju, iči če odmah,
kakono kažu, na imanje. Kolike i velevriedne činovnike
u Hrvatskoj poznajem, koji su mi več rekli: mi bi, ali
ne smijemo. Kruh je kruh, a mnogo djece. — Tko če
sirotinju onda hraniti, ako propanem? — Dakle —
mcže li se tuj govoriti o slobodi, gdje strah pred ka¬
znom vlada, gdje ljudi rade protiv svojega uvjerenja,
gdje žive — bez slobode ?

Izkustvo svih vremena i naroda nas uči, da gdje
je nestalo slobode, tamo se izgubila i svaka krepost,
a u mjesto ove podiglo se licemjerje i metanisanje,
nizka podlost i puzavost pred oblastnicima, a i druga
ovim slična mrzka djela.

„U slobodi

Jedino je krepost stalna,

U srdcih se rodi,

Ne boji se svieta jalna,

Zlatnini vodeni plodi.“

Sloboda svuda uzgajala je množtvo junačkih,
velikih i plemenitih muževa, kojih djela, spisi i razne
uspomene, još sveudilj u svietu žive i živjet če uvieke.

Oj, da je naš hrvatski narod Slobodan, svoj u
svome, kolike li sreče! — Koliko vitežkih i plemenitih

312

muževa na svakom polju, služilo bi jedino sebi i po¬
nosu svoga hrvatskoga naroda, dok u sužanjstvu i
sjajne zviezde na hrvatskom obzorju, zastiru oblači se¬
bičnosti i tudjinštine, da služe samo kruhu, a i protiv
volje — neprijatelju Hrvatske.

Gdje duh, pamet, razum i misli, moraju biti samo
sluge i robovi kakovih silnika, koji mrze svjetlo i
istinu; gdje se mudre glave iz domovine u progon-
stva tjeraju; gdje prosvietljeni i domoljubni pisci bi-
vaju u svakom pogledu zapostavljanj i proganjam;
riečju, gdje tisuče umova ne smije nista drugo mislih,
nego li samo tako, kako to jedan ili dva gromovnika
zapoviedaju; ta"mo vajme, brzo sunce svjetla zapada,
tamo se svakomu poletnijemu duhu krila prikrate, tamo
je gotova narodna propast.

Samo u slobodi, kadar se je narod triezno raz¬
vijati i misliti na svoje stečevine i potrebe, samo Slo¬
bodan narod imade u svietu svoj ugled i svoju cienu.
Samo u slobodi radjaju se o jednoj te istoj stvari raz¬
novrstne misli, svaki nešto nova izmudri, a izmedju
svega toga izabere se ono, što je najbolje i najljepše.
U slobodi svaka se bludnja lako odkriva, svaka tarna
jasnim plamenom istine prosvietljuje, svaka pogrješka

lako popravlja.-Sloboda razširuje krasotu i ple-

menštinu po cielom životu, spaja pouzdanim ve-
zom narod s narodom, vladara sa podložnicima, gra-

djanina sa gradjaninom, prijatelja s prijateljem.-

Gdje slobode nema: tamo se svuda čuju vječne tu-
žaljke i jaukanja, prepirke i svadje, krivice i nepravde.
— Sloboda dakle pomaže mir, a skučenost razdor i
neslogu; ona čini svako lice vedro, smiono i veselo
kao modro nebo bez oblačka; a ova — čini čelo
čovjeka namršteno, nujno i nepovjerljivo. S toga rob i
potlačenik ne može biti pravo veseo.

313

. Predložimo, kojemu r a z u m n o m čovjeku dvie
stvari, da si izabere, koju hoče. Na jednu stranu met-
nimo siromaštvo, trošno odielo, svakdašnji kruh,
slamnati krov, čistu vodu za pilo i drugo ovome
slično, ali mu pri tom obečajmo slobodu. — — Na
drugu stranu nagomilajmo srebra i zlata, bisera i dra-
gog kamenja, birane hrane i vina, ali kraj svega toga
da bude ipak sužanj i da sjedi u tamnici, sto če si
ovaj izmedj toga dvojega izabrati ? Sigurno samo onaj
bi si ovo posljednje izabrao, komu bi trbuh bio miliji
od glave, a tielo draže od duha. — S toga je i lako
razumljivo, kako nam i poviest dokazuje, da su ljudi,
a kadkada i čitavi narodi, radje i svoj život gubili,
nego li slobodu.

Kako je sloboda mila i draga svakom čovjeku,
neka posluži za dokaz primjer, što sam ga gledao
svojim očima i doživio u zagrebačkoj tamnici.

Nekako sredinom siečnja dopremiše žandari u
uze nekog Petra Slapničara, čovjeka od kojih 36 go-
dina. Bio je sav pun smrada i uši, dok se toga blaga
zadobavio negdje kod policije, gdje su ga več i prije
mučili koja dva tjedna, jer je bio sumljiv, da je poči¬
mo negdje na granici Štajerske oveču kradju. — Kad
su ga u sudbene uze dopremili, morao se je jadnik
dakako sav presvuči, dok su mu dali i cielo uzničko
čisto odielo, a njegovo odmah odnesoše dolje u ku-
hinju i baciše ga u kotao vruče vode.

Več drugi dan, došao je iznenada brzojav iz
Štajerske, da se imade Petar Slapničar pustiti na slo¬
bodu, jer da su našli i uhvatili pravog krivca. — Kad
su mu dojavili tu veselu viest, savjetovaše ga, da ipak
još ostane i čeka u zatvoru koja dva dana, dok mu
se osuši odielo, koje da još namočeno stoji u vodi.
Ali badava.-Nije moj Pero htio na sva nago-

314

varanja, ni minute više čekati, več se je odmah za-
hvalio na svemu, te pošao dolje na dvorište i u ku-
hinju, gdje je sbacio sa sebe uzničko odielo, izvadio
svoje hlače i nekaki dugoljasti haljetak iz vode, te sve
onako mokro, zamazano i ušljivo brzo navukao na
sebe i bježao iz uzišta, a da se ni ogledao nije. Tek
je nešto ciknuo veselim glasom, što je čisto zamirao
od sreče.

Bože moj, koliko je tuj bila smieha, a i sažalje-
vanja, to si vriedni čitatelj lako pomisliti može, ako si
živo predstavi čovjeka, koji usred ciče zime navlači na
sebe mokro odielo iz vode, a ne pita za ništa, več
bježi u sviet bez obzira na zdravlje i život, samo da
dodje na slobodu . . . Ele, koliko vriedi sloboda?!

Nepouzdanje k ljudima i suvišan strah pred dvoj-
benim posljedicama slobode — najviše smeta životu i
razvitku slobode.

Ovo nepouzdanje i sumnjičenje, dieli i trga svaki
vez u ljudskome družtvu, dok poglavare i vodje na¬
roda mienja u puke zapovjednike, koji samo znadu
komandirati, a ne uvjeravati i ljubiti. — Ovo nepouz¬
danje i sumnjičenje mienja narode u puste licemjere i
puzavce, koji samo izvana moraju izkazivati čast i po-
klonstvo svojim predpostavljenima, dok im se srcem
prepliče mlakost i mržnja. — Nepouzdanje i sumnji¬
čenje napravi odmah od muhe slona, rnalu griešku raz-
trubi odmah kao nečuveno zločinstvo. Ljudi od nepo-
uzdanja imadu tisuc očiju, kad gledju na svoga pro-
tivnika, a samo jedno, kad se obaziru na sebe. Medju
njima radjaju se čitave hrpe svakakih podmuklica, pri-
lizavaca i doušnika, koji ovakovo nepouzdanje još
večma uzvisuji i razširuju. Ovakovi često sanjare o po-
buni naroda, o pogibelji i zlom uživanju slobode, o
tajnim urotama i ciljevima, o štetonosnim, buntovnim

315

i zaplienivim knjigama i ovomu sličnim stvarima. —
Ovim svojim sanjarijam, ovakove nizke duše, cesto
tako smetu srca lakovjernih, ma i najmudrijih muževa
i poglavara, da i njih same kadkada zavedu na dosta
neugodne stranputice i vrlo neugodni položaj.

Govorim iz izkustva: Evo mene, kao največeg
zločinca zatvoriše i kazniše, a zašto?! — — Kad su
me doveli u zagrebačke uze, neki vrlo plemeniti i uvi-
djavni sudac pitao me: Kakav to mora biti predstoj¬
nik u vašem kotaru! Sigurno vrlo puzava i podla
duša — —. Ta — pol popova, a i civilista u Hrvat-
skoj morali bi pozatvarati, dok su neki i u po biela
dana te nesretne „buntovne spise 11  — dielili medj narod,
pa im ništa nije. A gle, — vas su dopremili ovamo,
samo nama na napast, a vama na propast. — — —.

Zaista, kad u kojem narodu zavlada nepouzdanje,
sumnjičenje, douškivanje, denunciranje i ovome slično,
onda i ono nešto slobode, što je bilo, obično utrne, a
gdje je robstvo bilo, tamo se za budučnost njegove
spone još jače stežu i privlače. — Nitko tuj ne po¬
mišlja, da bi i kraj slobode, mnoge kreposti, kano:
mir, red, poslušnost i ljubav, a i ostale, mogle mnogo
lakše cvasti, nego Ii u ma kakovoj obzirnosti, plašlji-
vosti, skučenosti i robstvu.

Za Hrvatsku našu veli se, da još nije dorasla za
slobodu, da je još hrvatski seljak i puk primitivan, koji
ne bi znao cieniti slobodne ustanove u zemlji, koji bi
ih zlorabio. Gospoda magjaroni i živo se opozivlju na
rečenicu: „Tko hoče slobodu, mora znati i u slobodi
živjeti 11  — — —.

Pitam ja, a koja je stvar pod suncem, a da ne

bi mogla biti na zlo uživana? --Razum je izvrstan

dar božji, pa ipak ga ljudi upotrebljuju na zlo, n. pr.
za laž, lukavstvo, za razne varke i zla djela, a zar bismo

316

odmah zato morali lišiti sve ljude razuma? — Koliko
težkih grieha prouzročuje vjera, ili bolje ljudi, koji vjeru
zlo uživaju, zar bi se s toga i sama vjera morala zaba-
citi? — Ako neki ljudi kradu, zar bismo poradi toga
morali i svim ljudima metnuti lisičine na ruke? —
Pravo je rekao jedan ugledni državnik:

„Nemojmo se bojati slobodnih ljudi, več robova,
ako im uzpije razkinuti okove“ — — —.

Krivo čini i počinja samoubijstvo na svom na¬
rodu, koji u Hrvatskoj dopusta, da Hrvati žive — bez
slobode. — Veli narodna poslovica: „Tko svoj može
biti, tudj neka ne bude!“ — Svaki od nas treba da
mudrom poukom i osvjedočenjem, samozatajom vla-
stite sebičnosti, smjelom riečju, otvorenim srcem i ple¬
menitim djelima, požrtvovnošču, makar i žrtvovanjem
vlastitog života radi o slobodi otačbine svoje. Hrvati
nikada ne smiju sami od sebe stvarati kakove robove,
sužnjeve i sluge, a još manje udruživati se sa tudjin-
cima, jer do vieka istinita ostaje ona: Tko se sa tu-
djincem druži i pravo je da mu služi! — Gdjegod
samo možemo, kidajmo lance robstva, — ali sve samo na
dobro vjere i mile Hrvatske naše! Ako sa slobodne
strane ne sine Hrvatskoj sunce slobode, onda je sa od¬
visne i inagjaronske Strane nikada slobodni trači ogri-
jati ne če. Pravda i istina ipak jednom pobjediti mora.
Veli črnogorski knez Nikola:

Sve če panut, što na pravde
Sveti osnov ne poniče!

Težko onom, ko se lasti
I u tudje koji tiče !

jjs * Hs

Hrvatska naša plače! —-Otvorite oči sinci

domovine i na posao Hrvati! — Ne grdite se, ne sum-

317

njičite i ne psujte medjusobno, več radje uklanjajte sve
zapreke, što stoje na putu do jedino spasonosne i prave
narodne slobode. Kako svaki narod teži za slobodom
svoje domovine i hoče da bude neovisan, to isto neka
čini i hrvatski. — Liepo pita naš Dalmatinac —• pjesnik
Ostojič:

Zar Hrvat mora samo sužanj biti,

Za tudji život sebi kopat grob ?

Zar mirno mora uviek jad svoj kriti,

I ženski plakat, proklinjati kob ?

Hrvatski narod znao je uvieke braniti svoju zlatnu
slobodu, a u toj borbi trebao bi uztrajati i nadalje,
osobito pako u ovo današnje mlitavo doba, gdje mu
se sve, pa i najviše svetinje grde i otimlju. — Svetu
težnju za slobodom, dužan je pomicati svaki član hrvat-
skoga naroda, koji u sebi osječa iole sposobnosti za
rad i djelotvornu ljubav prema našoj mučeničkoj hrvat-

skoj otačbini.-Ugledajmo se baš i u iste naše

protivnike Magjare, kako kod njih svi staleži, a navla-
stito i njihova aristokracija, — njihovi velikaši — složno
rade za ideale svoga naroda. A što biva kod nas ?
Liepo napisao je nedavno ugledni sarajevski „Hrvatski
Dnevnik" :

»Hrvatskih aristokrata kao da nema, oni su radje
magjarski nego hrvatski. Hrvatski su samo onda, kada
treba pregledati imanje i pozvati Špane i vincilire da
unovče, što se dade unovčiti, te da oni potroše u Pešti,
Beču ili Parizu hrvatske svoje prihode". — — —

Kad dakle nemarno na žalost svojih velikaša, kad
su nam i vlastela naša izumrla, to predstoji ozbiljna
dužnost ostalim staležima u zemlji, da svojski i žilavo
prionu uz narodni posao, pa da svi složno dignemo
stare hrvatske slave duboki san . . .

318

Dužni su to u prvom pogledu oni ljudi, koji se
daju birati u sabore za hrvatske i narodne zastupnike,
a oni koji ih biraju, morali bi ih pitati otvoreno, iskreno
i živo ne toliko: koje si političke stranke pristaša, več
više jesi li pošten čovjek i hočeš li kao zastupnik na¬
roda braniti Krista razpetoga i razapetu Hrvatsku?
Hočeš li štititi sveti amanet Hrvata: Vjeru Kristovu i
slobodu Hrvatske? Hočeš li se boriti za hrvatsko
državno pravo, za samostalnost i neovisnost svoje otač-
bine, za samostalni financijalni život i za kulturnu i
ekonomsku prosvjetu i napredak Hrvatske svoje???
— Znajte Hrvati — samo je dvoje potrebno: Spasiti
dušu i Hrvatsku Hrvatima!

Danas je u nas zavladala na žalost grozničava
stranačka borba, a i osobna mržnja, što je silno pogi-
beljno. Izbijaju na površinu grdnje pojedinih staleža.
Udara se na najuzvišenije ideale, na samoga Krista, na
vjerske obrede, nastoji se u poštenom hrvatskom svietu
ubiti sav vjerski polet, iztiču se po novinama i osobne
pogrieške pače i ljudske slaboče, a sve samo zato, da
se stanovitim ljudima, koji imadu sposobnosti i volje
za narod raditi, otme poštenje i ugled i da ih se utuče
u blatu svakdašnjosti . . . Dok se mi tako na svojem
ognjištu koljemo, dolazi liepo sve polako k nama tu-
djinac, da to ognjište ore i po njemu svoju papriku
sije ... A najžalostnije još je i to, što mu mi i sami
u tom poslu ruke pružamo. Veli hrvatska poslovica:

Od budale stoji niže,

Rieč je kod nas stara,

Koji tudju kuču diže,

A svoju obara.

Liepo nas pita i psalmista Gospodnji: »Sinovi
čovječji, dokle če slava moja biti u sramoti, dokle čete

319

ljubiti ništavilo i tražiti laži? — (Davidovi psalmi
IV. 3.)

Sva borba u Hrvatskoj danas na žalost krede se
oko toga, da si pojedini ljudi kupe oko sebe pristaše,
pa da onda stvaraju nove stranke, samo da se sto
više iztaknu, pa da budu strančarski vodje i da ruše
sve one krasne i liepe temelje, na kojima su naši sta-
riji ustrajno i požrtvovno radili. Mi Hrvati na žalost
uvieke počimljemo, a nikad ne nastavljamo i ne pro-
širujemo djelatnost svoju na jedino spasonosnom i sta-
rom temelju, ko j i glasi: hrvatsko državno pravo, slo-
boda i jedinstvo kraljevine Hrvatske! ....  Kojekaki
mladi ljudi stvaraju svaki čas političke programe, a da
i stare proučili nisu! — — — Jedva da i godinu dana
žive u kojekakoj pobožnoj slozi, več se i opet razpa-
daju i diele na razne podružnice i filiale, od kojih
svaka hoče da bude maticom i da pokazuje na sjajnu
zviezdu, koja če sad na počinuti nad Betlehemom! —

-Narod, seljak i puk — sve se zaludjuje, pa

tako često i često i najplemenitije duše ne znadu, kud

bi i kamo bi? —-- jednomu je izdajica ovaj, a

drugomu onaj, dok svi skupa svojim inatom ne pri-
vriedjuju ni toliko Hrvatskoj — koliko vriedi lula du-
hana!-Žalostno velim i sto put žalostno!

Več je slavni Ivan Kukuljevič pitao:

Da 1’ če tako s vedj ostati?

Dolde če se brada klati! ?

Poštovani moj čitatelju, nemoj se ti sablažnjivati
nad mojom iskrenošču, več se radje pitaj: da li je
pravo ili krivo: sto govorim i pišem? — Ne diram u
tebe . . . Budi ti u kojoj godj hočeš političkoj Stranci,
ali samo ti poručujem, da još time, što se nalaziš ovdje

320

ili ondje, nisi za Hrvatsku baš nista učinio. I kazalo
stoji na uri, ali što koristi, ako je pero pokvareno? —
Stoji ura, a i kazalo stoji, a ti češ badava pitati —
koliko je sati? — Što koristi, ako prstom pokazuješ,
da si u ovoj ili onoj Stranci, kad ti je srce otrovano:
nepovjerenjem, mržnjom, zlobom, zavišču i osvetom.

Ako želiš več, priključi se k onoj Stranci, koju
smatraš za najpošteniju i najradiniju . . . Rekao je

pokojni Ante Starčevič: „Hrvatska Hrvatom"-i

mislim, da svakom poštenom Hrvatu ne bi trebalo ljep-
šega programa i uzvišenijega ideala nego li je ovaj,
—• — — Svak bi morao sve svoje sposobnosti ula-
gati, da se taj ideal ostvari, jer u njemu jedino leži
spas i sreča Hrvatske . . . Magjari grade sebi svoj
Magyarorszag, a mi bismo morali Hrvatsku svoju. —
Danas se — na žalost — i opet velim više ne mo-
žemo obazirati mnogo na kojekake stranke, več više
na ljude i njihov nesebični i požrtvovni rad . . . Na-
stojmo, da se več jednom ostvari ono, što je naš ne-
umrli Šenoa pjevao:

Naš puk, sad smrvijen i poražen,

Rugavet Strancu, prezren, gažen,

Razmrviti če grobu vrata,

Dogrmiti če svietu: Čuj !

Ele još nas ima, još Hrvata,

Slobodu našu, sviete, štuj! —

Posljednje poglavlje i oproštaj u zatvoru.

I moj novi nadziratelj uza Lazo, bio je dobra
duša. Odkako je on preuzeo vladu, zavladala je de¬
lim uzištem još i neka posebna grobna tišina. Nije
tuj bilo više nikakve vike i galame. — Lazo donio je
u zatvor pravu vojničku disciplinu, a ako koji uznik
nije bio poslušan par put bi ga opomenuo, a treči put,
več se je našao u podzemlju u špangama.

„Red vodi k Bogu i red je duša života" — obi-
čavao je govoriti. — Bez reda ne bismo mogli ovdje
obstati “.

Kad je jedne noči ipak bio nastao u uzama silni
izgred, dok je neki uznik izvadio sa stiene lampu i
goručim petrolejem polijao kao od inata spavajučeg
sudruga svoga, — uzbiesnio je i Lazo silno, dok se je
i jedva vatra utrnula, a on u pol noči dignuo na noge
čitavu stražu i deložirao uznike sa broja 75 odmah u
prizemlje.

Grozna je to bila noč, gdje je uz viku: vatra,
vatra, — nastao u svirn čelijama metež i silna strava,
te udaranje po vratima, a po hodnicima buka i štropot
i zveket oružja. — Pričinilo mi se, kan da se ruši

21

322

nebo i zemlja i kan da je nastao sudnji dan. — Tra¬
jalo je to koja dva sata, dok se je opet sve primirilo.

— — Tek u jutro saznah pravo, što se je zbilo, dok
me je i gazda Lazo našao jedva živa u mojoj čeliji,
gdje mi je neizvjestnost i strašna buka od prošle noči
uzbibala čitavu nutrinju duše i gotovo ledenim znojem,
skoro podpuno ukočila čitavo tielo.

U posljednjem poglavlju mojih patnja, ovo je bila
najcrnja točka, što mi je skoro prekinula nit života. —
U silnoj uzbudjenosti, nalazio sam na raztresicu jedino
u razgovoru z Bogom i u pisanju knjige: „Kopnom i
morem“ ... Po večerima tek sam uživao u družtvu
moga najnovijega gosta, koji se odnekale škuljama do-
vukao u moju čeliju i načinio si svoj ležaj medj mo¬
jim knjigama i papirima.

Kad sam onako zamišljen i mirno sjedio kraj
svoga stolica, svake bi se večeri našao na hartiji tik
pred perom, dok bi plesao i skakutao oko lampe, kao
u kakovom cirkusu. — Kadkada bi mi malko i jezič-
cem svojim obliznuo prste, a i šapicom pogladio ruku,
a onda bi opeta stao, zasukivao si brčiče i posmatrao
me nekako čudnovato, kan da je htio da mi nešto
reče. — Jedan put, dovukao se bio jadnik i u sarno-
var, gdje sam ga jedva spasio od očite propasti. —

— Za moje velikodušje bio mi i zahvalan, dok mi je
jednoč i dobrahno naglodao cipele, a i inače po ciele
noči prevrtao je po mojim spisima i knjigama, te često
i ovdje i ondje zagrizao svojim oštrim zubičima.

Bio sam ga več i tako razmazio, da je po koji put u
noči bio djipnuo i na krevet, pače se zavukao i u že-
pove od bunde, kojom sam se pokrivao. — Žao mi
je skoro bilo, kad se je jedne noči preselio od mene
u susjedstvo, a još gore mi bilo, kad mi ga je susjed
„vis-a-vis“ iz broja 62. pokazao jedno jutro i kad mi

323

je držeč ga za repic — rekao: „Evo vidite ove
sam noči ulovio miša“. — — —

Da bio je to baš onaj moj dobri miš, koji je zlo-
sretnik mislio, da svuda po čelijama, tek nevinost sta¬
nuje i da izmedj broja 63. i 65. baš nikakve razlike
nema . . . Pao je medj razbojnike i ubiše ga . . .

Kako sam imao u uzama silne neugodnosti, to
mi je opet gdjekad i ugodno bilo, što u posljednjem
poglavlju moga tamnovanja dozvoljavahu, te su me i
češče posječavali mnogi moji prijatelji i domoljubi,
Hrvatice i Hrvati. Svaki tjedan znala je doči na portu
zlatna pjesnička duša, ponosita i žarka Hrvatica Enju-
škina, koja mi vazda nosila kaki mili pozdrav, a i
mnogo mi pričala o svakim zgodama i nezgodama, što
dnevice stizavahu dragi dom — Hrvatsku našu . . . .
Sa silnim pouzdanjem u Boga, javljala mi, kako se
njezin sladki Evgenije oporavlja i kako jedva čeka, da
joj se posve oporavi, pa da onda opet nastavi svoj
obsežni i zaslužni rad za spas i sreču otačbine. —
Vajme, kako jur spomenuh u ovoj knjiži, njezin Evge¬
nije, a naš Kumičič je kašnje umro. Još mi je živo u
pameti i njegov posjet u uzama, dok je još zdrav bio,
a i želja, koju mi očitovao: kako bi htio, da me baš
u mojoj čeliji posjeti, pa da ju razgleda, kakav joj na-
mještaj . . . Kad mu rekoh, da to nikako nije dozvoljeno
i da si mora čovjek iznajmiti stalnu kartu za prosudjivanje
uzničkog života, nasmiešio se šaljivo i nadometnuo:

„Da i pravo je! Trnovita staža tek vodi u nebo!“

Nekoliko put posjetio me i slavni blagopokojni
dr. Breščenski, koji me je svojom otmenošču, finočom
i uljudnošču gotovo osvajao, dok se je on i u sabor-
nici uz druge preodlične drugove svoje i bio u svoje
vrieme i najživlje zauzimao, da se u Hrvatskoj izpo¬
sluje občenita amnestija za utamničenike.

21 *

324

Nije uspio . . . Jednako nisu uspjeli ni prijatelji
moji, koji se zauzimahu za mene, da me izbave iz za-
tvora, a navlastito ni prevriedni župljani moji, koji ši-
ljahu uz tisuč podpisa molbe i k samom Njegovom
Veličanstvu, a i k novome banu, za kojega se obče-
nito držalo, da nosi maslinovu grančicu mira u Hrvat-
sku i da če zaustaviti sva daljna progonstva.

Zadnji mjesec, kan da mi se ipak bila nasmie-
šila i banska milost, dok mi htjedoše dati nekaki uvjetni
dopust. Nišam, kao pošten čovjek, ovaj dopust mogao
primiti, jer uvjeti bijahu vrlo ponizujuče naravi, a sa-
državali su u sebi gotovo atentat na moje političko
poštenje i na sve moje narodne ideale. — Oh, — kako
mi je bila mrzka podla milost, što se je smiešila na

zapadu dneva, moje težke i gorke patnje! —-

Moje duševno razpoloženje i hrvatski ponos, nisu mi
dopuštali, da budem izdajica vlastite svoje savjesti. —
Radje bih bio odmah umro, nego li da za šesti mje¬
sec ližem ruke onima, koji me šest mjeseci i osam dana
držahu medj najgorim ljudima — bez slobode.

Nekako koncem siečnja bio je nastupio dosu-
djenu kaznu od tri mjeseca i moj vriedni mladi prija¬
telj Franjo Škrinjar — svršeni bogoslov zagrebačkog
sjemeništa. I njega jedinog od duhovne branže odsu-
diše takodjer sbog „buntovnih spisa", dok negdje u
Djakovu otvoriše njegovu pošiljku, gdje je kolegi u ta-
mošnjem seminaru, šiljao uz ine stvari takodjer i ne¬
koliko otisaka tako zvanih „bazelskih proglasa".

Javna je tajna, da se time htjedoše stanovite oline
osvetiti jedino veleuglednom i prezaslužnom rektoru se-
minara dr. B., za koga se pogovaralo, da bi mogao
postati posvečenim biskupom, a onda avanzirati i dalje.
Odium sumnjičenja svališe na tobožnje dopuštanje bun-
tovnoga odgoja u seminaru, u čemu razumjeva se po

325

tumačenju njihove bajke, — da bi morao dakako biti
krivcem sam rektor. — — Corpus delicti — nadjoše,
a to je njima bilo dosta, da se predusretne vrlo oz-
biljnoj biskupskoj kandidaciji.

Mladog moga i „cienjenog suborioca“ smestiše u
uze sriednjeg sprata, dok nisu dopuštali da bude u
gornjem uzištu kraj mene. — Valjda su se bojali, da

ga ne bi mogao, još i gore pokvariti?! —-Tek

na dnevnoj šetnji sastasmo se po koji put na dvorištu.

— Ovaj dobri i idealni moj mladi kolega, zasladio je
i mnogi gorki čas u posljednjem poglavlju moga tam-
novanja.

Sve polako:

„U osami, u mraku zatočenja
Provlačili se tiho moji dani
Bez zanosa, života i bez božtva
Nit ljubavlju, nit suzam obasjaniN

Došlo je i do: „Oproštaja u zatvoru". O tom pi-
sao je sam vriedni prijatelj gosp. Škunjar u 14. broju:
„Glasa naroda" od godine 1903., pa neka mi bude
dozvoljeno, da njegove rieči u glavnom, doslovno pre¬
nesem i u ovu moju knjiga. — Škrinjar piše:

„Noč 16. ožujka bila je zadnja, što ju je župnik
Jemeršič sproveo u zatvoru. Bili smo privikli jedan na
drugoga, pa nam se bilo težko dieliti. Uviek on mene
tješio, da ču ja dobiti uvjetni dopust, pa čemo onda
zajedno na slobodu. Nišam se usudio dvojiti, da če u
istinu biti tako, da si ne pokvarim ono ugodno čuvstvo,
što čovjeka zaokupi, kad pomisli: sutra si Slobodan.

— — Tako sam sam sebe tješio varkom, a bilo mi
je žao, ako naš koji sudrug nije vjerovao, da če u
istinu biti tako.

Odkako je župnik odbio uvjetni dopust, onda
svaki dan, kad smo se sastali na zajedničkom šeta-

326

listu, zaželismo si najprije: dobro jutro, a onda gotovo
u isti čas konstatirasmo: samo još 30. samo još 20.
— samo još jedan dan. Čovjek je uviek egoista, ma
želio drugoinu dobro iz sve duše. Meni je drago bilo,
što če on skoro izači na slobodu, no u isti čas, bilo
mi je žao, da ču ostati sam.

Kad je župnik pospremio svu svoju prtljagu, dodje
još malo na dvorište — naše šetalište, da i njemu
reče: S Bogom! Taj dan nije bilo veselo kao obično;
spremao se, ali kao da sutra ide u Ameriku, a ne na
slobodu. Nije toga dana boravio dugo na dvorištu kao
obično, več za koja četvrt sata otišao je natrag u kučnu
kapelicu, da još na koncu izpoviedi nekoliko svojih
„župljana“. —

Oko šest sati otišao sam k njemu dozvolom naših
poglavara, da zadnju večer sprovedemo zajedno barem
jedan sat. U polutamnoj sobici kraj slabe svjetiljke
sjedosmo obojica kod mala stolica. Kraj suha sira i
kapljice vina zavezosmo se po običaju u razgovor —
prošlosti. Nismo bili ni malo razgovori ji vi; razgovor se
često prekinuo, a oči nam se obojici orosiše suzamaT

Gledasmo se obojica niemo, a suze nam pote-
koše niz obraze.

Ako u obče nije ugodno biti u zatvoru, a to je
u zimi više puta upravo nepodnosljivo. Po nedjeljama
i svetcima se ne loži, pa ne preostaje drugo, nego da
ideš rano u krevet, ili se tako zamotaš, kao da ideš
na sjeverni pol. — Tako je i župnik govorio, kad smo
se u nedjelju po podne vračali sa šetnje, da ide „u
bundu i u gunje“.

Prijatelju mladi, ja idem sutra iz zatvora nakon
šest mjeseci i osam dana, a da ne znam ni danas, za

* Vidi sliku strana 301.

327

što sam bio u zatvoru. Oni nesretni proglasi popla¬
vili su malne delu Hrvatsku, i valjda nije bilo opozi-
cionalnoga svečenika, koji ih nije dobio, a gdje je od
njih koji u zatvoru? — Proljetni pokret bio je vanredno
snažan, zrno bačeno u dobru zemlju, ali mi ga nismo
znali dosta cieniti i izrabiti; strani sviet shvatio je nje-
govu važnost bolje, nego mi.

Ako je istina, da gospoda vode narod, onda bi
morala prednjačiti i u stradanju, a koliko je kaputaša
zatvoreno? — Znate, kakova je štrka prijatelja nastala,
da me izbave iz zatvora. Nu ja ni malo nišam bio s
time sporazuman, jer se je htjelo meni pomoči, kao
bolestnom čovjeku, dok svakako bi bilo Ijepše impo-
niralo našim narodnim protivnicima, da su se svi oni
prijavili, koji su dobili te proglase. To bi svakako bilo
od nekog zamašnijeg značenja.

1 to je istina, da je moj život bio u opasnosti,
pa je pravo čudo, da sam još ostao živ i zdrav. Pred
dvie godine tako me je krv jedne noči oblila, da se
nišam mogao maknuti iz kreveta. Da se je sad tako
dogodilo, sigurno bih do sutra umro, a da ne bi nitko
ni znao, ni za mene pitao.

Prije — dva i osam dana, a sada četiri mjeseca
težke tamnice — dosta je vremena, ali ipak hvala
Bogu, brzo mi je prošlo. Doduše, sad nije bilo onako
živahno, kao onda, kad nas je bilo više, no i uz razne
neugodnosti odmicalo je ipak brzo vrieme. — Kroz
četiri mjeseca jeo sam uzničku hranu, a samo kadkada
dobio izvana malo prismoka. Ni malo nišam bio uvri-
edjen, što sam redovito dobivao hranu najzadnji od
svili lopova, te što je njima preostalo udielilo se meni.
— To mi je bilo donekle i drago, da mi nitko na ni-
čemu ne zavidja, pa da nemam protekcije pred svojim
»kolegama".

328

Te zadnje večeri smo se još jednom osvrnuli na
svu našu političku mizernost. Kako je odvratna i upravo
divljačka metoda: nastajati svim silama izvrči ruglu i
utuci svoga političkoga protivnika, a sve samo za to,
što ne udara s njime u iste diple. Svačiji rad za dobro
domovine moramo cieniti, pa samo onaj, koji radi, može
pogriešiti; ali baciti za to odrnah na njega osudu, to
je znak zlobe i pokvarene duše. Sasvim je naravski,
da nas imade raznoga mnienja u radu za otačbinu, nu
za to ne smijemo da se mrzimo, več snosimo i štu-
jerno jedan drugoga.

Več su se na hodniku oglašivali ključevi uznič-
kog nadstražara — „Fiihrera“ — moga gazde, što je
bio prvi znak za odlazak u „odaje“.

Još zadnji put zaključa za njim ključar vrata, a
mene odvede u moju čeliju. U svojoj sobici bio sam
još dugo zaokupljen pripoviedanjem i mislima našega
uzničkoga župnika." -

LOVOR VIENAC KRIŽEVAČKOG GRADJANSTVA.

Ave et salve hrvatski mučenice.*

17. studena 1903. onoga za Tebe epohalnoga
dana sjetio sam se dogadjaja grčke povjesti. Kodro,
athenski kralj, zaratio se je sa Dorani. Kodro pritisnut
sa svih strana i obkoljen od svojih neprijatelja obrati
se na boga Apola, sa upitom, kako bi se moglo po¬
moči njegovem athenskom narodu ? Dobri Apolo mu
odvrati: „Narod če se spasit, ako Ti pogineš i um¬

reš"! Taj poručak boga Apola nije samo čuo Kodro,
nego su za nj saznali i njegovi neprijatelji Dorani,
koji su na to zaključili, prije se posavjetovat medju-
sobno, da če kralja Kodra štedit, da ne pogine u ratu.
Za taj zaključak Dorana saznao je Kodro pa se zato
obuče u odielo prostoga vojnika athenskoga i takav
ode u tabor doranski. Kad je došao u posred nepri¬
jatelja domovine svoje, zametnuo je kavgu sa dor-
janskimi vojnici, a ovi su navalili na njega. Kodro
pade od ubojničke ruke dorske neprijateljske vojske.
Umiruči napiše na zemlji svojom vlastitom krvlju: „Od

* Ovaj članak izašao je u predvečerje moga oslobodjenja
16. ožujka u „Hrvatskom Pravu" broj 2502. Doslovno prenašam
ga u ovu moju knjigu sbog dubokih misli i zanimive pouke,
što ju klasično obradio moj učeni i vrli kolega Fran Novak.

331

ljubavi napram dragom nam i ljubljenom narodu ja
umirem.“ I jest Kodro je umro iz ljubavi napram svom
athenskom narodu. Taj isti napis metnuli su mu Athe-
njani zahvalni na njegov grob.

I ja i mnogi Tvoji štovatelji 1  prijatelji dragi hr-
vatski mučenice: mislili smo, dapače više: uvjereni

smo bili, da čemo taj isti napis metnut, poznavajuč
Tvoje kržljavo zdravlje, Tvoje slabašno tielo, taj stan
velike i krasne duše, na križ, što bi irnao kitit Tvoj
grobni humak.

Ti si sjeo u čamac, koj brodi ogromnim morem,
kojemu prieti silna oluja i bura propašču, pa si se po-
nio poput junačkoga Caesara! Caesar sjeo jednom u
čamac, da se vozi po moru. Jaka oluja se podigla,
zaprietila čamcu, na kom se Caesar vozio. Kapetan,
koj je ravnao čamcem, silno se plašio za život svoga
ljubljenog Caesara. Caesar videči strah svoga prijatelja,
junačkim glasom mu dovikne: „Quem times, Caesarum
vehis“? „Što se bojiš, Caesara voziš ? 1 nam si do-
viknuo sa čamca na koga si sjeo, da se voziš po moru
6 mjeseci. „Amici mei quid timetis"?, „Prijatelji moji,
što se bojite?, a nastavio si riečmi Ivana Vazova:
„Svaka borba jača i oplemenjuje. Ona je liepa kod
črva, što diže glavu, da ugrize nogu, što je na njega
stupila; ona je junačka, kad ju čovjek, za uzdržavanje
samoga sebe poduzima, a božanska je, kad je za na¬
rod i domovinu.“ (Izpod jarma pag. 68.) Simpatije
naše su Te pratile na tom dugačkom putu : strah za
Te i za Tvoje zdravlje, za Tvoj dragocjeni život nije
nas nikad minuo, nikad nas za nijedan čas nije osta-
vio. I gle izpunila se je rieč velikoga grčkoga nmdraca,
Sokrata, koju je jednom rekao svojim vjernim prijate¬
ljem: „Pamtite sveudilj, da poštena čojeka ne če snači
preveliko zlo nit za života, a niti posije smrti, jer ga

332

Bog prati svojim okom po svih sgodah i nesgodah“.
Ti se dragi hrvatski mučenice, vračaš u Tvoju užudo-
movinu, medj tvoj vjerni narod, medju Tvoje stado. U
predvečerje toga velebnoga dana — 17. ožujka neho-
tice opet se sječam crtice iz života junačkoga Gulivera
orijaša. Došao orijaš Guliver medju Liliputance. Pa-
tuljci se poplašili gorostasa. Ovaj se povalio nazemlju
i pričinio se, kao da je urnoran i utrudjen usnio sladki
san i zaspao. Liliputanci donesu brže bolje konopce,
ne debije od konca, da povežu orijaša; donesu i
grede, ne debije od šibica, da o te grede pričvrste ori¬
jaša i sapnu tako spavajučega. Kad li su Liliputanci
dogotovili svoje djelo; povezali svojim užetima goro¬
stasa te ga o grede svoje sapeli, udarili su u cikut ve¬
selja, plesali su oko povezane svoje žrtve i pjevali raz-
dragani iz svega grla. Gorostas se je u duši svojoj
smijao toj lakrdiji Liliputanaca. Probudi se tobože oda
sna, potrga užeta, kojimi je bio povezan pa povadi i
grede, o koje je bio prikovan, natjera u silnu zabunu
svoje protivnike, koji se zasramljeni razbježaše na sve
strane.

Tvoji dani svibanjski u Belovaru i Zagrebu i sa-
dašnjih tvojih 120 dana sječaju me nehotice i mojih
dana i sgode historičke, koju sam za to vrieme doko-
lice čitao u krasnom jednom djelu njemačkoga veli¬
kana. Alfonso II. vojvoda ferrarski dao ulovit božan-
stvenoga Torquata Tassa, pa ga bacio u tamnicu
svoga grada. U toj tamnici je čamio sirotan Tasso 6
podpunih godinah. Prijatelji Tassovi pitali su Alfonsa,
za što tako dugo drži u zatvoru toga miljenika muza
i cieloga talijanskoga naroda. Odgovor je Alfonsov bio
uviek isti: da je Tasso poludio, da je sulud i da je
za to njemu mjesto u tamnici. Cieli sviet je pako vrlo
dobro znao, da Alfonso drži Tassa u zatvoru, jer se

333

je bojao ^političnih strielica pjesnikovih". Tassa jesa-
žaljevao sav talijanski narod, njega su tješili mnogi i
mnogi štovatelji. Al gle! Na dvoru Alfonsa živjeli su
pjesnici Guerini, Speroni, učeni Pigna. Ti su nekad
bili dobri prijatelji sa Tassom, bili su istoga zanimanja
kojega i Tasso, literati, koje je sabrao Alfonso po obi¬
čaju i duhu onoga vremena oko sebe na svom dvoru,
pa ipak oni nisu nikad nijednoga koraka učinili u pri¬
log siromašnoga Tassa, prem ih je on toliko putmolio,
prosio i oni mu obečavali. Dapače, kad je bila sgoda
i prilika, oni su još Alfonsa huckali proti Tassu, bo¬
ječi se, da ne bi Tasso došao na slobodu, pa da ne bi
svojim talentom, svojom krasnom pojavom nje potis-
nuo iz njihovoga mjesta. Mora se pako priznati, da su
sad imali velik ugled i moč pred Alfonsom II. sva
trojica spomenutih literata. Kad se za Tassa nisu htjeli
zauzeti ljudi istoga zvanja i zanimanja, njegovi nekad
prijatelji, tad se je za nj zauzeo don Angjelo Grillo,
samostanac Kloštra Kassina (Monte Cassino). Taj mu
je pisao utješljive listove, pohadjao ga, pa mu poho¬
dom svojim blažio težke jade. Grillo je bio u ono vrieme
opat benediktinskoga kloštra u Genui. Koliko put je
Tasso bio sdvojan, al u taj čas eto njegovoga angjela
tješitelja Grilla, koji ga je sokolio i u izgled stavio mu
doskorašnje oslobodjenje! Taj Grillo dan i noč obi-
lazio je mogučnike, a osobito pako dvor Alfonsov,
da otvori vrata mračne tamnice Tassu. Dugo i dugo
je pbijao Grillo u to ime tudje pragove, dok mu nije
pošlo za rukom, da je povratio siromašnom Tassu
zlatnu slobodu, koje se ipak sirotan satrven nije dugo
uživao.! Osim Grilla bio je silno sklon ubogomu Tassu
i don Basilio Zaniboni opat ferrarski, koji se sto put
sjetio bolna Tassa.

334

Tasso je imao i na dvoru Alfonsovom zaštitnika.
Samoga Alfonsa II. sestre Lucretija i Eleonora stoput
su za njega rieč uložile kod brata si nadvojvode ! A,
sto? Kad ga njegovi drugovi pjesnici i literati omra-
ziše kod Alfonsa, kad su ga dapače tako oblatili, da je
Alfonso najstrožije i pod prietnjom kazni zabranio svojim
sestram, da ne smiju nit spominjati ime sanjarskoga
pjesnika Tassa! „Diese Monche blieben sein einziger
Trost und sanken auf seine Befreiung. Es bedurfte der
grossten Vorsicht um den stets misstraunischem Her¬
zog nicht zu reizen und die Qualen des Gefangenen
nicht zu steigern; aber mit der erfinderischen Sinne
der Liebe fanden diese beiden Monche doch Mittel
und Wege ihm leibliche Labung und Erleichterung in
seinem harten Lose zu vercshaffen, und besonders
seiner durch mehr als sechsjarige Eisamkeit in Stren-
ger Haft tiefgebeugten Geist aufzurichten.“ Kad se je
zaručio Cesare d’ Este s Virginiom Medici, pošlo je za
rukom Grillu, da je izhodio od Alfonsa II. milost za
Tassa i njegovu slobodu. Grillo je ujedno sklonuo
Vincenza Gonzagu, da je uzeo k sebi na dvor siroma-
šnoga i satrvenoga Tassa. Malo posije toga 25. travnja
1595. umre satrven od boli, od nevolje, a još više po¬
tisnih od tuge nad nepravdom svieta, nad nezahval-
nošču ljudi, nad nemarom i zlobom pjesnika i literata
u čije kolo i on, Tasso spadao, taj umiljni pjesnikta-
lijanski u zidinah kloštra Fr. Oinofrija u gradu Rimu,
gdje je potražio svojoj razjadjenoj duši zaklonište. ,—
Tassa nije toliko ubio glad i nevolja, koliko duševna
bol, da ga njegova ista brača zanemariše. Tasso je
tobože pogriešio, što je u jednoj svojoj pjesmi nišanio
na Alfonsa; a ljudi njegova zanimanja, okrenuli mu
kabanicu, odnemarili su ga, pa taj postupak tako je
ucvilio Tassa, da je svisnuo od boli. Tassu je za-

335

viknuo tiran Aifonso: Udi — čuj — vedi — gledaj —
moje nepodobštine — tace se vuoi vivere in pace. U
državi Alfonsovoj vladao je princip, koji je vladao i u
Veneciji „De!a Sese misima Signoria non si parla ne
bene ne male"' Taj princip žalibože vlada i u drugih
državah.

Hrvatski mučenice! Zar ne, da če božanski Spa-
sitelj na sudnji dan reči: „Bio sam gladan, nahraniste
me, bio sam žedan napojiste me, bio sam u tamnici
pohodiste me.“ I opet veli Bog: „Misericordiam volo
et non sacrificium!“ Tvoji zadnji doživljaji sječaju me
danas tužnih odnošajah naše ljubljene domovine! He-
ttinger krasno kaže u svojem djelu: „Darum besonders
hatte das cristliche Volk die Bischofe mit reichen Ein-
kiinften ausgestattet, dass sie in den Stand gesetzt
seine der Noth zu steuern vor allem des eigenen so-
gennanten niedern Clerus. Ich wiirde es dem Patriar-
chen Pyrker daher noch mehr gedankt haben (sagradio
u Hof-Gasteinu lječilište za častnike, koje još i danas
obstoji) hatte er auch ein Haus gebaut fiir die vielen
tausend armer Priester in Osterreich."

Ele moj pobratime!

Bili su krasni oni dani hrvatske domovine, kad
je Sulejman g. 1566. ponudio Nikoli Zrinskomu krunu
hrvatskoga kralja, u slučaju da mu preda Siget grad ;
a kad je Zrinski odbio tu ponudbu; kad je Sokolovič
zagrozio se Zrinskom i glede njegove žene i kčeri,
koje se nisu htjele udaljiti od svoga muža i otca: a
Zrinski je prezreo tu grožnju; kad se je Sokolovič za¬
grozio Zrinskomu smrču sina mu Gjure, koga tobož
zarobljenoga drži kod sebe, jer je Gjurin bojni rog
poslao Sokolovič Zrinskomu, da ga osvjedoči, da mu
je sin u robstvu; a Zrinski je volio smrt svoga sina,
nego li smrt i propast svoje domovine i svoga naroda,

336

pa je uvriedjenim načinom odgovorio Sokoloviču: da-
pače je dao Novigrad upaliti, da Zrinski pokaže din-
dušmaninu, da piamsa srdce Zrinskoga i njegove
vojske svetim plamenom domovinske ljubavi. Krasni
su to bili dani domovinske ljubavi. Vratili se ti liepi
dani, da če Hrvati sboriti:

Bilo nam dobro, bilo nam zlo,

Doklje se grob nad nami ne sklaplja
Branimo sveto hrvatsko tlo.

(U spomen Zvonimira.)

Fran Novak.

Epilog k danu 17. ožujka 1904.

Noč pred danom 17. ožujka 1904. sproveo sam
gotovo budan u tamnici. Dolazile mi na um razne misli
i uspomene iz prošlih pod ključom preživjelih dana.
Razmišljali, što su stanoviti ljudi postigli time, sto su
me ovamo zatvorili? — Što sam napokon sagriešio?
— Da li me je kazna zatvora popravila ? — A i u čemu?
Zar da joj svrha bila, da uguši u meni plamen domo¬
vinske ljubavi? — Ili zar da su htjeli, da boležljiv u
tamnici poginem? — A zar je to plemenito?

Čitao sam negdje u jednom medicinskom djelu
da najviše utamničenika umire na tuberkulozi, a koj
ostane zdrav, da obično ponese sobom svaki, •— oso-

bito ako je slabičak — klicu sušice.-Ako je ova

operacija vlastodržcima godine 1903. na meni uspjela,
što je vjerojatno, onda se neka tješe time, da smo svi
smrtni na svietu i da čemo svi prije ili kašnje leči u
grob, a da če najmirnije u njem počivati onaj, koji
se več za života u njem nalazio. — — Razumjeva se,
samo onda, ako je u torne sliedio Kristov križ i nje-
govu nauku.

Kad se sjetim, kako je predsjedatelj sudbenog
povjerenstva kod moje razprave — blagopokojni sud-

22

338

beni viečnik Ferič, koji me osudio na šest mjeseci
tamnice, bio zdrav i kriepak prije moje osude, a za ne¬
koliko dana kašnje umro, a ja boležljiv još sam ostao,
— onda imadem mnogo razloga razmišljati, kako je
velika milost i dobrota božja i kako su nedokučivi

putovi božji.-Želim, da gospodinu sudcu Feriču

na nebesima svietli svjetlost vječna i da se ondje za-
jedno sastanemo, gdje nema politike i gdje se ne sudi
bez slobode, dok ondje sudi vječna Sloboda — pra-
vedni Bog!

Da, — ubijajte nas, zatirajte nas, podkupljivajte
nas, grozite nam se i mučite nas, ali znajte, da izda-
jice domovine ipak biti ne čemo :

„Za dom se brine tvorom, koj se muči,

Za dom tek živi, koj je umro za nj.“

Pravo je netko rekao: Blago ljudima koji trpe i
pate za ideju, oni su sretniji nego njihovi sudci i mu¬
čitelji. —• Oni upiru oči u zviezde svoje, a na zviez-
darna vlada mir“-—

Još napominjem: tamnicama i kaznama, ne če se
predusresti prigovorima i jadikovkama naroda. Valja
najprije izpitati uzroke nezadovoljstva i ove odstraniti,
a onda ne če trebati posizati za drakonskim sredstvima,
te stavljati na muke narod i njegove prijatelje.

Barbarstvo je metati ljude u zatvore, što Hrvat-
skoj žele dobro, što prosvietljuju narod. — Barbarstvo
je natezati „zakone" za one ljude, koji se baš bore
protiv bezzakonja i žele da se zakoni vrše. — Bar¬
barstvo je otimati obiteljima hranitelje i pustiti njihovu
djecu, da su i na Božič kruha gladna, a sve za to,
što ne daju tudjincu preko sebe. — Žalostno je, što
se u tamnice bacaju ljudi idealni, kojim je sav život
muka i patnja več s toga, što teže za idealima, koji

339

se obično težko postizavaju, a tek uz silne žrtve i
samopriegore. — Prekletstvo božje čeka onu zemlju,
gdje se ubija svaki polet i zanos i gdje se samo po-
jedinci bore za sebe, a za druge i za narod malo ili
uišta ne mare. — Propast i razsap čeka onaj narod,
koji je tako skučen, da vazda samo gleda pred sobom
kojekake suvišne paragrafe i zakone, žandare i tam-
nice, te u mjesto straha božjega imade pred očima
samo strah ljudski. — Takav narod težko se može
slobodno razvijati, a kamo li doči do boljega i samo-
svojnijega života.

Mi Hrvati htjeli bi hrvatskoj domovini bolje dane,
a sami sebe izgrizamo kao guje, sami protiv sebe
stvaramo zakone, koji nas i narodni razvitak spreča-
vaju, te nas stežu u lance, kojih oba kraja drže tu-

djinci i privlače k sebi.-Gdje je u nas sloboda

štampe, sloboda govora i sastajanja, gdje je izborna
sloboda, gdje su naše financije, a i mnogo koješta ?

— Kako čemo se razviti, kako čemo doči napried ?

— Pita slovenski pjesnik Resman liepe svoje slo¬
venske gore:

Povejte vi planine:

Kdaj bo vzbujenja dan,

Povejte nam kdaj vstane
Iz robstva prost Slovan ?

A zar da i opet govorim o silnim političkim ,
trvenjima i strančarenju, gdje često i umni i bolji ljudi
proganjaju i grde jedan drugoga na mrtvo ime samo
zato, što š njime ne puše u istu tikvu, što nije recimo
u istoj oporbenoj Stranci ili skupini. — Zlo izazivlje
zlo, a svakim danom biva sve to gore. — Mladi ljudi
hoče danas da budu starcima. — Nema nikakova
oduševljenja — sve je kano trulo i mrtvo. —-

22 *

340

Kud sve to vodi?— Što sve to znači ?

Veli se, da je praotac naš Adam živio 930 go-
dina na ovoj zemlji i da je gledao potomčad svoju
izkvarenu kao zvieri, a kašnje kad je umro, da je mo-
rao još 3000 godina čekati na stanovitom mjestu, dok
je došao Krist, te ga je gospodin pomilovao. — Zaista
velika je to bila žalost i tuga, jer je vidio, dajesvemu
tomu on kriv. — Ne moramo li i mi Hrvati osječati
jednaku bol i tugu u srcu svome, kad vidimo da smo
i mi sami uzrokom svakoj nedači u Hrvatskoj. —

Hočemo li mi još i 3000 godina čekati na
spasenje, — zar da nije več i 930 godina čekanja
preodviše ?!

Odstranimo več jednom staro zlo, stare kavge i
prepirke, da dodje što prije spasenje vrhu nas.
Ako se več svi ne rnožemo složiti u jednoj zadrugi,
u jednoj Stranci, to barem nemojmo praviti jedan
drugomu bruku i sramotu, te time kopati grob —
majci našoj Hrvatskoj. — — Gdje stvar hrvatska

traži, budimo barem u torne svi složni, da ju zajed-
nički branimo, da nam nada sve bude milo ono, što
je naše, što je hrvatsko. --

Vjerujem živo u previdnost božju, a u koliko
ljubim Hrvatsku i hrvatski narod, toliko se i utam, da
če Bog, koji i smutnje dopušta, valjda i kroz ove dati
pobjedu poštenoj hrvatskoj stvari. Rekoh več slično:

. Poslie bure smieši se nebeško Oko, makar da i pod
njim leži skršen hrast i sgažen cviet. Zemlja se opet
diže, a i bura je baš uzrokom njezinom bujnijem ži¬
votu. -Hrvatska naša danas u silnoj buri živi bez

slobode, a Previdnost če dati — oslobodit če ju: Bog
i Hrvati!

Dne 17. ožujka več rano ostavih svoj ležaj, te
sam strpljivo čekao, dok mi je ključar oko šest sati

341

otvorio vrata. Opažah, kako je svuda po uzama nastala
neka neobična ozbiljnost, dok mi se činilo, kao da su
i tamničar, a i stražari danas bili nekako svečanije odje-
veni. Iz pojedinih čelija čuo sam pače i plač, a naj-
pače moj susjed broj 63. uprav je urlikao shrvan tu-
gom i boli. — — Mislio si valjda jadnik: ovaj odi-
lazi, — tko če me sada štititi, a da me ne dadu u
Mitroviču?

Do osam sati imao sam vremena obači gotovo
sve uze, gdje se oprostih sa svim svojim, a i najgorim
kolegama. Za svakoga sam našao koju utješnu rieč,
svaki mi je skoro suzom nakvasio ruku. Posjetih i
vrhovnog nadziratelja uza dobru dušu, sudbenog vieč-
nika P., kojega zamolih, da mi izprosi audienciju i kod
samog predsjednika sudbenog stola R., jer se htjedoh
i njemu na šest mjesečnom gostoprimstvu usrdno za¬
hvaliti. Sudbeni viečnik otišao je k predsjedniku i iz-
javio mu moju zelju, ali ovaj poručio mi ozbiljno po
njemu, da se neka samo odnesem i da me ne prima.
— Zašto nije htio, da me pusti pred sebe i još danas
ne znam. Valjda mu nije bilo žao, što sam iz tamnice
izlazio živ?! —

Čim je udarilo osam sati, raztvoriše se i dvo-
krilna velika željezna vrata, koja vode k sudištu, te
me pustiše na slobodu s protivne strane na Zrinjski
trg. Silno valovlje naroda i zagrebačkog gradjanstva
čekalo je tuj. U taj čas ne mogu reči, da sam se
obradovao svojemu izbavljenju, no ipak ne mogu ka¬
zati, da sam ga i žalio. Čuvstva su moja bila previse
smetena. — — Zaustaviše me na glavnom portalu
sudbene sgrade, obsipaše me cviečem i mnogim
liepim riečima i uzklicirna, te povedoše u nepregled-
noj povorci zagrebačkim ulicama do uredničtva „Hr-
vatskog prava", gdje se sa svima ljubezno oprostih,

342

dok me neki sprovedoše i dalje u moje svratište — u
gostionicu „k Jagnjetu". — — —

Isti dan imalo se slaviti i „molestvenije“ u pra-
voslavnoj erkvi zagrebačkoj; gdje se pod srbkim bar-
jacima htjedoše nači razne skupine u svetinji Gospod-
njoj, da se „mole Bogu" za pobjedu ruskog oružja
protiv sile japanske, koja se je bas u taj par bila že-
stoko oprla našem sjevernom stricu.

Kad je bogoslužje brzojavno pakračkim dekretom
zabranio sam pakrački vladika Miron — skupine se
na to razteple zagrebačkim ulicama uz razne mani¬
festacije i demonstracije, dok se je i čitava slava i
ozbiljnost toga dana prometnula u pravi bratoubilački
rat. Uz razne mrzke povike i buku : sake i batine
ljeskahu se po zraku, dok se brada i potukoše, a na-
pokon čini se, da porazbijaše i prozore na urednič-
tvirna „Hrvatskog Prava" i „Obzora“, a tako i oka-
ljaše stanove nekih narodnih oporbenih zastupnika.

Dok sve to promatrah, srce mi je silno, silno
plakalo, te sam skoro poželio, da se natrag vratim u
uze svoje, pa da ne gledam sramotu roda i doma. —
Odoh žalostan u gornji grad — na Markov trg,
gdje me objeručke dočekao blagopokojni pobratim i
župnik zagrebački plemeniti moj prijatelj i zlatna duša
dr. Štefica Boroša. — Dugo razgovarasmo o koječemu,
dok nije nastala noc, kad se oprostih sa vrlim svojim
prijateljima, što me okružiše, te se i skoro nadjoh sa
tvrdog ležaja na mekim dušečima liepe i čitavim kon-
fortom snabdjevene spavace sobe.

* ❖ *

I opet razmišljao sam dugo i dugo o svačemu.
Pred očima uzlebdio mi — cieli moj prošli život sa

343

mnogim patnjaina, dok sam gledao iza sebe same
staže obraštene trnjem i korovom, nad kojim uzvijala
se visoko i paoma — znak mučeničtva. — —

Dobri hrvatski narod gorko je vazda osječao
moja stradanja i borbu moju, te sam vazda nalazio
mnogo utjehe u prijaznoj susretijivosti trpeče hrvatske
sirotinje. — Nikada ne ču zaboraviti i onog silnog
oduševljenja, koje me je i ovaj put pratilo diljem či-
tavog mog putovanja na povratku kuči, dok sa za-
hvalnošču uz mnoge kite cvieča primih i prekrasni
srebreni i zlatom prepleteni lovor vienac križevačkog
gradjanstva. Nije mi zadačom da spominjem i mnoge
zanosne pozdravne govore, a i veličajne spontane ma¬
nifestacije seljačtva i mojih prijatelja, kojim me svuda
susretahu na mom putu, počam od Zagreba, pa sve
do mog župnog dvora u Grubišnom-polju . . . Držim
da se ni kraljevi ljepše ne dočekuju.

Ovaj doček na slobodi, sva slava i sve simpa¬
tije, što ih izkazivala ikada hrvatska sviest rnome jav-
nom djelovanju, vriede preda mnom samo toliko, ko¬
liko vriedi ona sveta otačbenička stvar, za koju radi
bolji dio hrvatskoga naroda ....  Sva je čast i slava
na torne svietu — slična dimu, koji se diže i ne staje
ga; travi, što se zeleni i vene. — Samo dobra djela
zaslužna pred Bogom i ljudima, imadu trajnu vried-
nost. — Ja sam tek vazda vršio samo svoju dužnost
u narodnoj službi i nista više.

Inače cieli moj život, kan da mi je nosila ostra
struja burne rieke, čiji posljednji val, nadam se, da če,
ipak povesti ladju mojih ideala - -- makar i nad grobom
mojim — preko na drugu obalu, gdje stanuje sloboda
— Hrvatske moje. — —

Da — sanjao sam mnogo i cesto o sreči i spasu
otačbine; umrieti ču, ali san moj ipak ne če iči sa

344

mnom u grob. — San moj živjeti če za uvieke u mo¬
jim djelima. Rekao je prvi slovenski pjesnik Valentin
Vodnik:

Ne hčere, ne sina
Po meni ne bo;

Dovolj je spomina
Me pesmi pojo!

Da — djela svoja, najidealnije pjesme svoje u
prozi ostavljam na spomen milom svom hrvatskom na¬
rodu, neka ga vazda bodre u težkim dnevima života
i neka mu primjerom pokazuju, kako valja za Hrvat-
sku raditi i trpjeti, jer samo preko križeva dolazi se do
pobjede — do svetoga uzkrsnuča. — Najvolio bih,
makar i u tamnici umrieti, samo da Hrvatska moja uz-
krsne i da živi. —

Hoče, — hoče! — Ja ču več u svom grobu tru-
nuti, kad če veseo Hrvat nad njim pjevati pjesmu o
slobodi. — — Sunčani dani slobode, ogrijavat če tada
Hrvatsku moju, jer če minuti noč robstva. — — Kad
če sunce sievati na moj dom, ja ga više gledati ne ču!
— — — — Da, — — gledati ne ču zlatnog sunca
slobode! — — — — — — — — — —

,,Jaz vre v gomili črni bom počival
In zelen mah poraste nad menoj,
Veselih časov srečo bo užival,

Imel bo jasne dneve narod moj \“

SADRZAJ.

Strana

Predgovor. 1

Prikazna pjesma. 10

Moje uapšenje ili izdaja i prevara črna. 11

Razstanak i put u zatvor. 19

Doček i prva noč u uzaraa kr. sudbenoga stola u Bjelovaru 23

Prva dva dana u zatvoru i moje preslušanje. 26

Mali nznik, njegov prvi križ i molitva u tamnici. 31

Tri žene u uzama: bez vjere, ufanja i Ijubavi. 35

Moj imendan u uzama. 41

Sutra čemo se razstati. 53

Put u Zagreb. — Gradski kapetan T. i naša oružana pratnja 57

Na kolodvoru i s kolodvora k sudbenom stolu. 65

Doček u tamnici. 68

Podvorba u tamnici i obračenje razbojnika. 74

Muslimanska prisega. 78

Črna slika iz godine 1903.. 82

Uznička košta i darovani gulaš. 88

U predvečerje Duhova.•. 92

Duhovi i tamnička služba božja. 95

Banket u uzama.101

Naše uzničko poglavarstvo.109

Duhan u čorbi.115

Uzničke šetnje. 120

Uze broj 48. i rat u gluho doba noči .. 126

Na Tjelovo ili Brašančevo. 132

„Ovo je tatska kuča, svi ste lopovi". 138

Nekoliko uspomena na prošlost. 144

Moric Kaiserling.148

Seljaci pred sudom.  154

Citanje novina i uznička diplomacija.162

Strana

Tri karamfilja na Petrov dan • .. 169

Kamo vodi pustopašni život. 174

Kos demonstrant u iztražnom zatvoru. 179

Njegov dan. 184

Intermezzo na slobodi. 192

Oproštaj sa slobodom i nastup kazne.202

Moj susjed broj 64 • • • • -.210

Novi ljudi i novi život.218

Vladko Zlatarič ravnatelj tatske kancelarije.230

Buna medju pišarima i njihov novi šef.235

Cigarete od čaja i mišji rep u mlieku.241

„Ludjak od nužde“. 247

Medju ciganima.251

San u tamnici.258

Na badnjak.265

Tužan Božič.273

Ljubice — Viola odorata.282

Dan nove godine 1904.. 287

Neobični gosti na Sveta tri Kralja i predaja ključeva • • • 295

Nalcon 30 godina službe.302

Što vriedi sloboda?.308

Posljednje poglavlje i oproštaj u zatvoru.321

Ave et salve hrvatški mučenice.330

Epilog k danu 17. ožujka 1904.. 337

SLIKE.

Strana

U župnoj bašči prije uapšenja. 13

Na polazku u zatvor. 40

Pod puškom iz Bjelovara u Zagreb. 73

Jutro u tamnici. 100

Hrvatski seljaci iz Zaprešiča.•. 141

ja sam Jelica Jugova.168

Dieljenje hrane u podne.229

Badnja večer u tamnici.264

Oproštaj u zatvoru.301

Lovor vienac križevačkog gradjanstva.329

DJELA ISTOGA PISCA:

Temeljne istine objave božje i razum
Majka u radu za Boga i Hrvatsku. Treče
izdanje*).

Bog i Hrvatska ili ozbiljne misli za

vjeru i domovinu.

Tomek:  Povjest kraljevine češke
Hrvatski narod (prvo izdanje zapli en j eno).

Drugo izdanje . . .

Iz života za život. Razpaeano u Americi

u pet hiljada primjeraka.

Kopnom i morem na Plitvička jezera.
Putne uspomene u slici i rieči . .

U oči saborskih izbora godine 19.06.

Svojim izbornicima.

Bez slobode. Moji uznički doživljaji i
uspomene iz črnili dana godine 1903.

K —-80

» 1-40

•» 2'40

:» 4'—

» 4‘—

» 1  —

» 5 - —

» — -50

» 5 - -—

*)  Ovo je djelo prevedeno u slovenski jezik pod
naslovom :

Materino delo za Boga in domovino.

Priredil za Slovenke Simon Gregorčič K P40


N*



NARODNA IN UNIVERZITETNA
KNJIŽNICA

00000476255