T. G. MASARYK: NOVA EVROPA SLAVENSKO STAJALIŠTE. MASARYKOVA DJELA 1 . UREDJUJE DR. DRAOUTIN PROHASKA, UREDNIK »J UGOSLO VENSKE OBNOVE-NJIVE«, ZAGREB. T. O. MASARYK: NOVA EVROPA. PREVEO STJEPAN MUSULIN. 1920 . ZAOREB-PRAO. - ŠTAMPAR1JA »NARODNE POLITIKE«, PRAG. NAKLADA »JUGOSLOVENSKE NARODNE OBNOVE«, ZAGREB, NIKOLIČEVA 8. 384846 SJENAMA ČEHOSLOVAČKIH LEGiJONAŠA I JUGOSLOVENSKIH OSLOBODILACA NA VIDOVDAN - NA SLETOVDAN 1920 . r PREDGOVOR P RIJ E V O D U. Namislili smo izdati sva Masarykova glavna djela u prijevodu. Počinjeino s najnovijom Masarykovom knjigom, koja je toliko značila za oslobodjenje Cehoslovaka i Jugoslavena. Izilazimo s njome na Vidov- dan i u danima sedmoga Sokolskoga Sleta u Pragu, a posvečujemo je Sjenama čehoslovačkih legijonaša i jugoslovenskih oslobodilaca. Umrli su sa zavjetom: Možda če poslije nas biti drugi svijet, bolji, novi... Sliku toga drugoga, novoga svijeta izlaže ova knjiga... Ona vidi Novu Evropu. Jugoslavenski prijevod Masarykove „Nove Evrope" u danima Sokolskoga Sleta ima da kaže svijetu, da ne vježbamo mišice za prkosne saveze protiv ikoga, več ih vježbamo za izgradnju, za po¬ zi ti van rad oko novoga života, a na velikim načelima Masarykove slavenske demokracije. Prijevod izlazi u nakladi Jugoslovenske Narodne Obnove u Za¬ grebu. Da smo počeli taj rad, zasluga je u prvom redu dra. Bedricha Štepaneka, opunomočenog ministra C. S. R. u Washingtonu a i gg. Milana Marjanoviča, Rudolfa Giunia i dr. Mandiča, pokretaca Jugosl. Nar. Obnove. Darežljivom svojom rukom udarili su osnovu ovoj nakladi jugoslovenski gradjani u Pragu : gg. Roko Bradanovič, poč. konzul kraljevstva SHS u Pragu, Mate Dragičevič, Paško Količ, Ivo Perkut i Mate Viškovič, kojima narod za to duguje zahvalnost. Pozivamo svakoga prijatelja novoga reda i novoga života, da postane čitačem, glasnikom i propagatorom Masarykovih djela. Uredništvo. T. G. MASARYK: NOVA EVROPA. SLAVENSKO STAJAL1ŠTE. P O S V E TA. Bmčo, češki, slovaški vojnici! Posvečujem ovaj rad Vama, Vama, koji ste stupili u savezničke vojske u Rusiji i u Francuskoj, u Americi i Engleskoj, u Italiji i svuda, gdje ste kao slobodni gradjani mogli da očitujete svoje protivu- austrijsko mišljenje i odluku, da vojujete za slobodu i nezavisnost našega naroda. Posvečujem to djelce i Vama, koji pod šilom mo¬ rate da vojujete za Austriju. Posvečujem ga prije svega spomenu Vas, koji ste u redovima austrijske vojske i izvan nje očitovali volju za narodnu nezavisnost i svoju ste muzevnu odluku zapečatili svojom mučeničkom smrču ; Vi ste postali meni uzorom, Vaš primjer, Vaš program čina doveo me do odluke i priveo u tabor odlučnih, nepomirljivih neprijatelja habsburške Austrije. Vojna je sve nas iznenadila nepripravne. Očekivao sam evropski rat, ali kasnije nego 1914.; dokazuje to činjenica, da sam 1914. godine navezivao veze, kojima sam htio da pokušam pomiriti Srbe i Bugare za slučaj očekivane konflagracije. Navještenje rata stiglo me u Njemačkoj, otkuda sam mislio na put u Pariz i London, da osiguram sebi pomoč za svoj pokus pomirenja. Nišam vjerovao u rat, ni onda, kad je več bio naviješten; mislio sam, da če se ca/ Vilim zadovoljiti prijetnjom i da če se drzavnici neprijateljskih sila sporazumjeti. Očekivao sam to naslučujuči, što če rat značiti, kako če duboko zasegnuti u sudbinu svili naroda i čovječanstva; bio sam tako naivan, te sam vjerovao, da če se monarsi i njihovi ministri prenuti radi užasne odgovornosti, koja pada na svakoga, tko je mogao pripomoči, da se rat rasplamti iti obuzda. U početku kolo¬ voza 1914. vratio sam se u Prag. Politički život bio je zaustavljen, nije moglo da bude niliakvih javnih ni privatnih sastanaka, tajna policija živo je nadzirala sve javne radnike, svaki je od nas morao da radi na svoju odgovornost. Ali premda nije moglo da bude javnih izjava ipak bijaše od prvoga početka u Pragu ustaljeno javno 3 mnijenje, simpatija svakoga svijesnoga Čeha bijaše na strani Srbije r Rusije i Saveznika. Mene se lično najdublje dojmile manifestacije protivuaustrijskoga mišljenja u redovima čeških pukovnija; doskora stadoše dolaziti vijesti o teškom kaznjavanju pa i o smaknučirna i decimovanju; ujedno je u Moravskoj gradjanska uprava započela svoje krvničko djelovanje, sudjeni su na smrt ljudi, u kojih se našle proklamacije ruskoga generalisimusa. Osječalo se, da ne možemo i ne smijemo mi poslanici i službeni vodje narodni da ostanemo neaktivni, da se moramo odlučiti; uostalom ja govorim samo za sebe. Dosta sam se dugo prema starijem programu Palackoga mučio, da pomirim Austriju s nama i da se ona pretvori u demokratski savez država; navještenje rata načinilo je od političkoga problema problem savjesti. Uznastojao sam još da saznam pravo mišljenje i osnove službene Austrije i dvora, gledao sam da saznam miš¬ ljenje našega puka i pokušao sam otputovati u dva maha u Holan¬ dija, da doznam za osnove Saveznika; put u Holandiju pružio mi priliku, da promatram Njemačku i da saznam mišljenje nekih uplivnih i upučenih krugova. Nišam se odlučio u uzbudjenosii i na slijepo. Razlazem tu naš narodni program, kako poimamo rat, njegovo značenje i što od njega očekujemo — potpunu nezavisnost našega naroda i obnovil države čeških zemalja sa Slovačkom. Zahtijevamo da se razdijeli Austro-Ugarska. Taj naš program nije samo nega- tivan, nasuprot on je pozitivan, naša samostalnost ima da bucle dio političke i socijalne organizacije cijele Evrope i čovječanstva. Pi¬ tanje Češke i Slovačke jest pitanje svjetsko. Tu se iznose samo glavne c.rte buduče Evrope; prinudjen sam na to ograničenje nedostatkom literature; lišen knjižnice, nepre- stance na putovanju po svim savezničkim zemljama i zabavljen navalom praktičnih zadataka radim bez potrebnoga litararnog aparata. Moja brošurica ima svoju povijest. Napisao sam je u Petro¬ gradu, iza prvog pohoda u Kijev, na dušak, ali nišam imao vre¬ mena, da je pažljivo popravim. Planula je prva boljševička revolu¬ cija i onemogučila mi rad. Poslije nekog vremena latih se revizije, kad planu druga revolucija. Onoga dana, kad sam se dao na posao, grmio je pod mojim prozorima boljševički „bronjevik a * i oko moga stana zabjesnio je najžešči boj. Po savjetu prijatelja otputovao sam u Moskvu, da tamo uhvatim nekoliko mirnih časova, ali, baš u Mo- * Ruski popularni naziv za okiopljeni automobii. 4 skvi nadjoh se usred uličnih bojeva. Iz Moskve sam dospio u Kijev, upravo kad je proglašena Ukrajinska republika — nov nemir i ne- očekivani praktični zadaci. Ali sad ču bilo kako bilo spremiti brošu- ricu za štampu, mozda ču je kasnije moči dopuniti. Prozivljavam dogadjaje u Rusiji od prošloga svibnja; ti dogadjaji sile dakako svakoga misaonog čovjeka , da kontrolira svoje političko uvjerenje; tko pozna različna moja djela posljednih godina, ne če nači nikakve promjene osnovnih nazora, ali rat me je doveo do toga, da sam svoje nazore formulirao odredjenije. U tim svojim djelima razmatrao sam poimence pitanja i probleme narodnosti, države , demokracije i socializma, napokon sam nastojao, da shva- tim Rusiju — upučujem na ta djela , koja opseznije dokazuju ovdje iznesene nazore. U KIJEVU, 15. siječnja 1918. Tomas Garrigue Masargk. Československv demk“, u Penzi, 16. travnja 1918. Broj 62. PREDGOVOR ENGLESKOM I ERANCUSKOM 1ZDANJU. Oua knjiga ima dngu povijest. Prvobitno je napisana lani u Petrogradu, za revolucijskoga nemira. Bilo mi je do toga da objasnim našim vojnicima načelne probleme rata: njima je knjiga bila posvečena. Predao sam rukopis ruskoj štampariji, ali naslučujem, da knjiga sada u Rusiji nije mogla izači. Medjutim sam morao otputovati na Zapad: na putu Sibirjom i Tihim Oceanom preradio sam dio svoga rokopisa u ovu knjigu, lioju sada predajem političkoj javnosti. Pi- sao sam, nemajuči pri ruci gotovo nikakve literature; samo kod po- sljednje revizije rukopisa mogao sam gdjegdje da se posluzim ame- ričkom literaturom. Ali ponavljam, radilo mi se oko toga, da ob¬ jasnim načelne probleme, koje je uzvitlao rat. U WASHINGTONU, mjeseca listopada 1918. T.G.M. PREDGOVOR ČEŠKOM IZD AN JU. Francusko i englesko izdanje štampano je kao rukopis i nije pušteno na knjižno tržište. K tomu, sto sam rekao u predgovoru onorn izdanju, dodajem, da je dio prvobitnoga rukopisa, kako sada vidim, bio otštampan u „Československom Denikukoji je iz/azio u Rusiji i Sibiriji (broj od 16. travnja 1918 i sl.). Dvoumio sam donekle, da li da knjiga objelodanim, kad imam sada tako odgovoran položaj. Odlučih se, da je objelodanim, bu- duči da knjiga ipak dolazi u javnost; apored toga knjiga imazna- čenje kao historijski dokumenat. U njoj su sistematičnije obradjena ona politička načela, koja su činila program naše vanjske propa¬ gande. Danas bik neke potankosti drukčije formulirao, ali u načelnim stvarima rekao bih isto. Vidim, da djelo odaje nemir rata i revo¬ lucionarne propagande, ali ipak ne previse; u cijelosti nišam iz- gubio svoga znanstvenog mira, a stalan sam i u torne, da sam prema svojim političkim protivnicima i neprijateljima i protio njih unatoč svemu uzrujavanju i strahotama progonstva ostao pristojan i pravedan protivnik i neprijatelj. U RPAGU, 5. siječnja 1920. T. G. M. H1STORIJSKO ZNACENJE RATA. 1 . SVJETSKI RAT. 1. Udara u oči, ako se zamisliš o ratu, to sto je on svjetskL Cijeli svijet — doslovce cijeli svijet, trpi vec' četvrtu godinu od rata, što ga je prouzročila Austro-Ugarska, napadnuvši Srbiju uz potporu Njemačke. Cijeli svijet se razdijelio u dva tabora — s Austrijom i Njemačkom ide samo Turska i Bugarska i papinska kurija, sve su ostale države na strani Saveznika; neutralne osta- doše samo neke male države, a i u njima je večina gradjanstva na strani Saveznika: protiv Njemačke i Austrije izjavilo se tako cijelo čovječanstvo! Ako se consensus gentium priznavao kao ar- gumenat, da jest Bog, ovaj consensus čovječanstva ima zacijelo ve¬ liko čudoredno značenje — vox populorum — vox Dei. Statističari nam kažu, da broj ljudi, koji su u ratu pali, ra¬ njeni, zarobljeni i nestali, iznosi 25 milijona; oni, koji su preživjeli strahote ratne, oni milijuni vojnika i njihovih porodica, pa i svi narodi i čovječanstvo, razmišljat če o tom ratu i njegovim uzrocima; milijuni i milijuni razmišljaju u trenutku, kad to pišem, o ratu i o situaciji naroda i čovječanstva, kao ja. Nije moguče, da te go- leme žrtve života, zdravlja, imanja budu prinesene uzalud, nije moguče, da dosadašnja organizacija država i naroda, iz kojih je taj rat niknuo, ostanu iiepromijenjene, da odgovorni državnici, političari, stranačke vodje, pojedinci, da narodi, da čovječanstvo ne počne misliti o politici ozbiljno i bezobzirno. Rat sam i njegove posljedice zbližile su ljudstvo: čovječanstvo je danas organizovana jedinica — medjunarodnost, mnogo intimnija, nego je ikad bila, prouzročena je baš ovim ratom; ujedno se svuda učvrščuje demo¬ kratski nazor o društvu — pad carizma samo je jedna od neoče- kivanih posljedica rata. Jedinstvena organizacija svih naroda na svijetu, cijeloga čo¬ vječanstva, početak je novoga doba, doba, u kojem če narodi i ci¬ jelo čovječanstvo svj|esno napredovali u svom razvitku. 13 2 . PANGERMANSKA OSNOVA SVJETSKOGA GOSPODSTVA: BERLIN-BAGDAD. 2. — Moderni historičar, vele, mora da daje historiju budučnosti, a moderni političari mora da predvidjaju razvitak dogadjaja,— pred- vidjanje je mjerilo znanstvene točnosti. Skupio sam za rata nekoliko autora, koji su u obliku romana ili političke rasprave prorekli rat; ali sva ta tako zvana proročanstva pogodila su zbiljski razvitak vrlo nesavršeno. Slično sam predvidjao rat i ja. Od ruske revolucije 1905. revidirao sam svoje študije o Ru¬ siji i nastojao da shvatim problem Rusije u njegovu značenju za Evropu; koliko ini je to pošlo za rukom, posvjedočava moje djelo o Rusiji. U sveži s time nastojao sam da proniknem u jugo- slovenski i balkanski problem, a bas odanle čekao sam taj rat, istina, kasnije, nego što je planuo, i ne tako golem. U prolječe 1914. go- dine, prije sarajevskoga atentata, preduzimao sam korake da pomi¬ rim Srbe i Bugare, jer sam se bojao, da Bugarska ne bude neprijatelj Srbije u buducem ratu. Moje posredovanje iinalo je uspjeha na srpskoj strani, to je zanimljiv dokaz, da su odgovorni srpski poli¬ tičari bili pristupačni razboritim kompromisima, kako su to uostalom dokazali za napetosti s Austrijom poslije okupacije. Sječam se, kako sam posredovao medju ministrom Pašičem i grofom Berchtoldom. Moje predvidjanje, ili da skromnije i bolje kažem, očekivanje rata osnivalo se takodjer na tom, što sam brižljivo promatrao Austro-Ugarsku i Njemačku, i što sam pratio pangerinanski pokret i njegovu historijsku i političku literaturo. 3.—Pangermanizam po imenu znači ujedinjenje Nijemaca ili u širem smislu Germana uopče; ali slično se upotrebljava termin: pansla- vizam, panskandinavizam i dr. Danas je pangermanizam ponajprije filozofija povijesti, i to povijesti njemačkoga naroda i cijeloga čovje- 'čanstva; to je pokušaj da se sustavnim študijem historijskoga razvitka i stanja Njemačke i drugih zemalja odredi mjesto njemač¬ koga naroda medju narodima u historijskom razvitku; ujedno raz- umijemo pod pangermanizmom političku težnju i pokret, osnovan na pangermanskoj teoriji. Velika francuska revolucija i potonja reakcija i restauracija, zatim manja revolucija kao nastavak velike revolucije, svračale su pažnju najširih slojeva na opreke i boj staroga i novoga režima U i poticale su teorije i pokušaje bolje, po mogučnosti definitivne reorganizacije država, evropskih naroda i čovječanstva; u to doba nastaje svijesni socijalizam. Teoretski to doba nalazi svoj izraz u novoj, znanstvenoj historiografiji. Filozofija povijesti njeguje se u svih naroda, cvate historija, nauka o ekonomiji i uopče sve društvene znanosti; ustaljuje se sociologija kao skup svih tih spe- cijalnih pokušaja, kao znanost o ljudskom društvu i njegovu razvitku. Ujedno se politika znanstveno produbljuje. Nijemci su rano stupili na prvo mjesto u tom teoretskom i praktičkom pokretu. Filozofija povijesti, koja se počinje Herderom, i s njom historija postaju upravo narodno struke, njemačka filo¬ zofija iza Kanta u bistvu je historijska (Fichte, Schelling, Hegel itd.). Socijalizam i napose marxizam pretežno je historijski, sa svojom utvrdjenom filozofijom povijesti; evolucionizam (darwinizain) ojačava taj posebni historizam. Nijemci se ističu i u svim specijalnim društvenim znano- stima, u nauči o ekonomiji i poimence u državnoj znanosti i u štu¬ diju prava. Nesamo društvene znanosti, nego i prirodne znanosti posve- čuju se študiju stanja njemačkoga naroda. Biolozi na primjer spekuliraju o valjanoj i jeftinoj prehrani pojedinca i masa, o uvje- tima snage i zdravlja narodnoga; kemija služi istoj svrsi i nastoji da se usavrši materijalna osnova opčega narodnog života. Na toj širokoj znanstvenoj i filozofskoj osnovi organizirao se u posljednje doba pangermanizam kao filozofija i politika njemač¬ koga naroda: Lagarde je njegov glavni filozofski i teološki pred¬ stavnik, Treitschke njegov historičar, car Vilhn njegov političar. Organizirao se čitav sistem teoretskog i praktičnog pangermanizma : društva i savezi, koji sire učenje objelodanjujuči rasprave, karte, časopise, revije, letake itd. Pratio sam taj pokret brižljivo; to me dovelo u lični i pismeni doticaj s nekim instaknutim pangermanistima, s Konstantinom Frantzom i samim Lagardeom; poznavanje pangermanizma, pokreta i književnosti, vodilo me k očekivanju toga rata. Bilo mi je čudno, kako su se malo bavili pangermanizmom Englezi i Francuzi; svoje sam zemljake upozoravao, kakva opasnost prijeti, člancima i pre- davanjima. Spremao sam se da napišem pregled pangermanizma i ana¬ lognih pokreta i smjerova u drugih naroda — rat me je pre- tekao. Za , rata, nemajuči s-voje knjižnice i rukopisa, koje mi je 15 zaplijenila austrijska policija, rnogao sam samo da nabacim i više po pamcenju upozorim na stvar.*) 4. — Pangermanizam odmah od prvoga početka ne bijaše samo teorija i politički ideal, nego takodjer izraz političkoga razvitka njemačkoga naroda. U 18. stoljecu su Nijemci, kao i drugi narodi u Europi, več osječali vrlo nacionalno; nastojanje, da se ujedine mnogobrojne njemačke države i državice, bilo je zakonito, bas kao i nastojanje Talijana i drugih naroda oko ujedinjenja. Problem postajaše teži, kad se radilo o ujedinjenju s narodnim dijelovima, koji žive u nenjentačkim državama. Tu je nastajao prije svega teški problem odnosa Njemačke, koju je vodila Pruska, prema Austriji; uredjenje toga odnosa tražio je stoljetni razvitak, osobito od vremena reformacije i protivureforznacije, kad je Pruska posta¬ la predstavnik protestantizma. Osim Austrije i Ugarske ima Nije- maca još u Svicarskoj; u Rusiji su njemačke kolonije u baltičkim pokrajinama iz vremena viteških redova i Hanse; eiziigracijom na¬ stajale su njemačke kolonije u novije doba na ruskom istoku, u Poljskoj, u Sjedinjenim Državama, u Južnoj Americi i u Africi. Iza ujedinjenja Njemačke 1870 Bismarck je uveo 1884. kolonijalnu politiku, koja je sezala do Afrike, Azije i Australije. Energična industrijalizacija Njemačke iza 1870. vezala je s Nje- nzačkom nesamo kolonije, nego i ostale zemlje; Sjedinjene Di'žave, Rusija, Engleska i Indija, Austro-Ugarska, Italija, Holandija Švi¬ carska, Brazilija, Argentina dospješe s Njemačkom u intimnu trgo- vačku svezu; njemačka ..penetration pacifique“, kako se sada kaže, bila je svuda veoma djelatna. Nijemci su nalazili za svoju indu- striju dosta prodje i umjeli su da za se nabave potrebne sirovine i polufabrikate tudjih zemalja; car Viliin označio je pravo stanje stvari, kad je Nijemce upučivao na more. Uspješna industrijalizacija i svjetska trgovina sugeidrale su svjetsko gospodstvo i ojačale tako tradicionalnu ideju njemačkoga imperijalizina o njemačkom rimskom carstvu; porazivši Napoleona III. Pruska je obnovila sredovječni imperij, koji je Austrija 1806. sru- šila; Zollverein i Bund bijabu prijelaz k industijalizaciji i imperi- jalizmu. Još za rata našao sam dosta političkih ljudi, koji su pan- *) U londonskom nedjelniku ,The New Earope“, Oct. 1916 i dalje, promo- trio sam potanje eijeli pangermanski pokret; opeeniti pregled je u knjiži prof. Ch. Andlera „Les Origines du Pangermanisme“ (1800—1888) i ,Le Pangertnanisme Continental sous Guillaume 11“ (1888—1914), 2. izd. 1915. Prof. Andler dobro počinje povijest pangerm iniztna u 18. stoljecu (Dietrich von Biilolv (1757 1807). 16 germanizam odbijali sliježuči ramenima i rugajuči se: „utopižain“, „ študentska, profesorska politika Bismark je poslije 1866. uredio tadašnji nemoguči odnos prema Austriji. Postigao je to, da je Austrija poslije poraza bila uklonjena iz Njemačke bez gubitka zemlje i za neznatnu odštetu; štedio je tako ličnu ambiciju Franje Josipa i privezao je uza se Austriju kao odanog saveznika. Madžari, koje su oslabljeni Habs- burgovci milostivo primili i predobili ih pretvori vsi Austriju u dua- lističku Austro-Ugarsku, prionuše iza 1867. uz Njemačku. Pruska je imala tako na raspolaganje državu sa 50 milijuna; i Lagarde je označio odnos Austrije k Njemačkoj kao odnos njemačke kolo¬ nije. Nijemci u Austriji postadoše najradikalniji pangermanisti. Bismarck je bio toliko lukav, te ih se odricao (Herbstzeitlose), ali pangermansku studentsku deputaciju iz Austrije poticao je, da uče slavenske jezike, ako hoče da zavladaju slovenskim narodima. Okupacijom Bosne i Hercegovine upučena je Austro-Ugarska na Balkan, i Vilim započe aktivnu turkofilsku politiku, nastavlja- juči politiku Fridriha Velikoga; iza Grčke snabdjevena je Rumunjska, Bugarska, Albanija, šta više i Črna Gora njemačkim dinastijama i princesama. Turska vojska dobi pruske instruktore i tomu slično, Austro-Ugarska postade Njemačkoj „most“ na Balkan i u obližnju Aziju i Afriku. Trojni savez svezao je nesamo Austro-Ugarsku i Njemačku, nego je razoružao i talijansku irredentu — Lagarde i pangermani odlučno svojatahu Trst i Jadran za Nijemstvo. Njemački su kapi¬ talisti ujedno vrlo vješto, bez velikih investicija, okupirali znatan dio talijanskih banaka; njemački profesori, učitelji i sila manjih turista bijahu u Italiji djelotvorni agitatori za Njemačku. Stariji engleski utjecaj bio je znatno paraliziran. Taj zbiljski razvitak Njemačke i njezina političkog utjecaja u Evropi i u cijelom svijetu približavao se idealima pangerman- skoga imperijalizma; ustalio se poimence pojam Centralne Evrope pod njemačkim vodstvom, — Njemačka, Austro-Ugarska, Balkan i Turska. Ta se Centralna Evropa, obuhvatajuči Tursku, prirodno oslanjala na Aziju i Afriku, u kojoj su stečene znatne kolonije; pangermanski pisci zato govore, da se Centralna Evropa nado- punjuje Centralnom Afrikom. Austrijski pangerman ustalio je pro- gramnu lozinku: Berlin — Bagdad, a ta bi se lozinka dala sasvim dobro nadomjestiti lozinkom: Berlin — Kairo. Iz Berlina u Bagdad vodi put preko Praga, Beča, Budim-Pešte, Beograda, Carigrada, Sofije; u Kairo 17 2 vodi isti put, i krači, preko Praga, Beča, Trsta i Soluna, morem na Sueški kanal, na talijansku i francusku afričku obalu. Glavnoj jezgri Centralne Evrope pangermani dodaju još Skandi¬ navske zemlje, Holandiju, Belgiju (Antwerpen!) i Švicarsku; te bi zemlje uzdržljiviji pangermani htjeli da pridruže Reichu u slobod- nom obliku federacije ili ekonomske unije. Ali odlučnije svojataju oni slavenske i druge pogranične zemlje na zapadu Rusije, Rusku, Poljsku i Ukrajinu, Baltičke pokrajine i Litvu. Iz Berlina može se u Bagdad i preko Varšave, Kijeva, Odese i Trapezunta. Panger¬ mani se sjecaju starih germanskih Varjaga i njihovih pohoda na Carigrad i upucuju na primjer njemačke Hanze. Pangermani cesto spominju kao lozinke: Baltičko, Črno, Egej¬ sko, Crveno more i Perzijski zaliv; osnova se njihova označuje takodjer rijekama: Rajna, Dunav, Visla, Dnjepar, i kanalima, koji bi spajali te rijeke i omogucivali njemačkim brodovima dopremu iz Sjevernog i Baltičkog mora u Črno i Egejsko more. Za rata pretresaju se veoma revno potrebni kanalski spojevi i naglašuju se neke lokalne ambicije i potrebe (kao Miinchen-Bagdad, Bam- burg-Bagdad i torne slično). 5. — Politički šiljak pangerma iskog mastojanja uperen je na tri strane svijeta — na zapad, na jug, na istok; protiv Francuske i Engleske, protiv Italije i Balkana, protiv Rusije. Protiv Italije, naročito od osnutka trojnoga saveza, pritisak je bio slabiji, pan¬ germani su se zadovoljavali savezom s Italijom, koji osigurava Trst i Jadran; protiv Francuske iza pripojenja Alzacije-Lorene takodjer su se stavljali manji zahtjevi, više se obračalo ogorčenje protiv Francuske politike revanša i prijetili su se definitivnim slomom Francuske. Francusku su mnogi Pangermani smatrali za quantite negligeable — da je več mala (40 milijuna prema 68) i da če biti relativno sve manja, da je, kao romanski narodi uopče, degenerirana, da je svoju ulogu več doigrala. Zato su pangermani upučivali na Belgiju i Holandiju (istočno-indijske kolonije); novom kursu odgovorala bi belgijska obala Kanala, iz Njemačke je do njega bliže nego preko sjeverne Francuske, a k tomu su Flamce, kao i Holandijce, reklamirali za se, kao njemačko pleme. O Antvverpnu i njegovu značenju za Nijemce ima čitava pangermanska literatura. Ali u prvom redu rasprava i osnova stajale su Engleska i Rusija. Industrijska ekspanzija, gradnja velikog brodovlja radi prevlasti na morima, kolonijalna politika u Africi, pa napokon u Aziji i Australiji i očita osnova Berlin—Bagdad vodile su Nje- 18 mačku protiv Engleske. S Rusijom je Pruska sve do Bismarcka bila u probitačnom prijateljstvu; ali isti Bismarck pridruživši Nje- mačkoj Austriju i time Balkan, a još više Vilim sa svojom tur skom i azijskom politikom sve su večma otudjivali sebi Rusiju. Posljedica je bila, da se Engleska sporazumjela s Rusijom i da je nastao četvorni sporazum. Medju pangermanima nastade dvojak smjer; jedni su progla- šivali Rusiju za opasnijega neprijatelja Nijemaca, drugi Engleze. Protiv Rusije istupali su poimence baltički Nijemci kao Schiemann, Rohrbach i dr., protiv Engleske grof Reventlov i njegovi pristaše. Bismarckovu politiku prema Rusiji branio je profesor Hoetzsch i mnogi konzervativci, Rohrbach je Englezima nudio ruku protiv Rusije. Protivnici Rusije upučuju na veličinu Rusije i njezin golemi broj žiteljstva u skoroj budučnosti, pa zaključuju iz toga, da je Rusija prava opasnost za Njemačku; Engleska je odijeljena morem, ne graniči izravno s Njemačkom, u Evropi je malena, njezina snaga leži u brodovlju, Njemačkoj stoga ona ne može biti opasna; Nje- mačka če imati brodovlje doraslo Engleskoj. Njezina vojska do- punjena vojskom Austro-Ugarske, balkanskih država i Turske, možda i Italije, moči če da se ogleda s Rusijom i Francuskom. 6. — Početak i razvitak rata potpuno se upravlja po panger- manskoj politici. Austro-Ugarska se, kao Njemačka avantgarda na Balkanu, bacila na malu Srbiju i izazvala je time Rusiju; Njemačka je „morala“ da ide sa svojim saveznikom; Turska i Bugarska se pridružiše, i njemačka Centralna Evropa bila je vojnički organi¬ zirana. Austriji se prepuštalo da porazi Rusiju i Srbiju, Njemačka je htjela da s največom brzinom porazi Francusku, prije nego bi se Engleska vojnički pripravila; zato je takodjer i provalila u Bel- giju. Nijemci nisu očekivali, da če Engleska stupiti u rat i u tom su se varali, kao što su se takodjer varali prosudjujuči Francusku: htjeli su da budu u Parizu za nekoliko nedjelja; varali su se takodjer, što se tiče vojne snage Rusije; u austrijskoj vojsci i njezinim vodjama takodjer su se varali, kao što nisu ni očekivali, da če se Amerika pridružiti Saveznicima. Ali uza sve to je panger- manska osnova zasad ostvarena. Danas njemačka Centralna Evropa izgleda ovako: Njemačka ima 68 milijuna žitelja; k tomu raspolaže s Austro-Ugarskom (51), Bugarskom (5V 2 ) i Turskom (21), — svega 146 milijuna. Več taj broj dostaje, da se Berlin uzmogne protiviti Rusiji, največoj evrop- 19 skoj državi; Rusija ima doduše za 30 milijuna više, ali nestašica željeznica i cesta, rijetko žiteljstvo na golemom teritoriju, pa na- pokon zaostalost u ekonomskom, financijskom i kulturnom pogledu daje Centralnoj Evropi odlučnu premoč. Premoč nesamo protiv Rusije, nego i protiv Francuske. Njemačka je zaposjela još Belgiju (OVJ, sjevernu Francusku (6), Srbiju (5), Crnu Goru (V 2 ); u Rusiji drži baltičke pokrajine, Poljsku Litvom i Ukrajinu — oko 60 milijuna. Njemačka dakle ima na raspolaganju 224 milijuna ljudi. Gdje ne može da upotrebi vojne sile, iskoriščuje financijske i gospodarske sile. Osim toga iskoriš- čuje Finsku i u znatnoj mjeri takodjer Rusiju. Rusija je, strateški oslabljena revolucijom, sklopila pogubni i nečasni mir. Schiemanni i Rohrbachi postigli su zasad svoj cilj, Reventlov se to više nada, da če takodjer postiči svoj cilj. Nje- mačkoj i njezinoj Centralnoj Evropi od prvoga početka rata dobro dolazi centralizacija i jedinstvena organizacija svih sila; k toinu je Njemačka bila pripravljena strateški i politički (osnova i cilj rata), dok Saveznici ne bijahu pripravljeni, nisu znali da skupe svoje rasute sile i nisu imali jasne jedinstvene osnove. Odatle potječe početna strateška prednost Njemačke i Austrije. Njemačka i Austrija imali su i imaju odredjenu osnovu, koju su izradili po- tanko baš pangermani; od Vilima sve do časnika i vojnika svaki borac smjera istom cilju, zna, zašto se bori — takova je programna spremnost velika vojna snaga. Razumije se, da su Nijemci morali da mijenjaju svoje strateške osnove i metode; istina je, da uza sav oprez takodjer nisu mnogo šta znali, ni poznavali, ni izveli, ali pangermanizam im je ipak vrlo mnogo pomogao; protiv Sa- veznika, koji bijahu jedan od drugoga odijeleni, služili su se tak¬ tikom Horacija Kokla. Kontinentalna je Rusija zasad oslabljena — doči če na red pomorska Engleska — za tim ide smjeranje k mo- rima, — Baltičkom, Crnom, Jadranskoin, Egejskom, Crvenom, Perzijskom. Saveznici raspolažu danas ovako: Engleska ima 40 milijuna, Kanada 7 milijuna, Francuska 48, Alžir 2, Italija 36, svega 137 milijuna. Sto se tiče vojne snage, njemačka je Centralna Evropa danas jača nego evropski Saveznici; ali to, što se pridružila Ame¬ rika, ima poslije eliminacije Rusije odlučno vojničko i ekonomsko značenje. Pangermani ne sumnjaju o snazi i vrijednosti Sjedinjenih država; prvi njihovi autori naglašuju aineričku opasnost za Evropu i nastoje da uvjere naivne Evropljane, da je njemačka Centralna 20 Evropa nužna protivuteža Sjedinjenim Državama Sjeveroameričkim i vodja Sjedinjenih Država Evropskih. 7. — Pravo svoje obuhvatne politike dokazuju pangermani na nekoliko načina, ali u bistvu je to pravo jačega. Nijemci se boje glada. Oni upozoravaju, kako brzo raste njihovo pučanstvo. Do 1845. godine imala je Francuska više žitelja nego Njemačka, od toga vremena Nijemci brzo rastu, dok se Francuszi skoro ne množe. Time je francuska pogibao nestajala sama po sebi, ali zato nastaje ruska pogibao. God. 1879. bila je Francuska pučanstvom najjača država (Francuska 26 milijuna, Turska 28, Austrija 19, Engleska 17, Pruska 6, Poljska 9, Rusija 20, u Aziji 5) i to razjasnjuje veliki utjecaj i snagu Francuske. Njemačka je danas mnogo jača od Francuske i od pojedinih zapadnih naroda, ali ona mora da odolijeva premnogim neprijateljima. Oko 2000 godine bit če slika Evrope otprilike ovakova: Austro-Ugarska 84 (54 i 30) Italija 58, Engleska 145, Francuska 84, Rusija 400 (s Azijom 500), Sjedinjene Države 1195, Njemačka 165. Ako ne Evropa, a ono Njemačka mogla bi da postane kozačka, pa zato je prava opasnost Rusija. I zato mora Njemačka da oslabi Rusiju i po mogučnosti da zaposjedne rusko zemljište za svoje sve veče žiteljstvo. Na za- padu treba Njemačka Antwerpen, treba brieysko okružje, uopče treba zemljišta, kruha, sirovina, luka! S brutalnom naivnošču pan¬ germani zaboravljaju, da i drugi narodi trebaju kruha, — „nužda ne zna zabrane“, proglašuje Bethmann-Holvveg pangermansku juris- prudenciju. Jednake je kakvoče strateški argumenat: geografijski položaj Nijemaca, koje sa tri strane okružuju neprijateljski narodi, — zahtijeva, da se isprave granice, dakle takodjer i da se zaposjedne nenjemačko područje; na političko i strateško znamenovanje cen- tralnog položaja, na težnje, koje idu iz centra (za razliku od težnja s periferije i slično) upozorio je pangerman Ratzel. Uopče nesamo geografija, nego i geologija itd. odlučuju o pravu: pod¬ ručje, koje je geologijski slično njemačkomu, pripada — Nijem- cima. I njemački geografi več sistemiziraju osobitu znanost: geo- politiku. Nijemci su, dokazuju pangermani, najbolji vojnici na svijetu, pruski je militarizam uzoran: Nijemac je od prirode vojnik — vojništvo i rat Bogom su odredjeni društveni red, kako je dokazao Moltke; stoga Nijemcima s pravom pripada prvenstvo. Darwinov prirodni zakon, da sposobni preživljuje, opravdava pruski milita- 21 rizam; Nietzsche je Nijemcima dao jedinu i glavnu zapovijed — volju za moč, volju za šilu, volju za pobjedu! Nijemei, po pangermanima, imaju prvenstvo u industriji i teh- nici; pored vojničkih uspjeha, imaju uspjeha i upravo prvenstvo u znanosti, školstvu, filozofiji, glazbi i umjetnosti; — Nijemei po svojoj kulturi imaju pravo, sta više upravo dužnost, da zavladaju svijetom, Nijemei su jednom riječi Herrenvolk, jedini apsolutni Her- renvolk! Njemačka če, čitamo doslovce, postati spasitelj Evrope i čovječanstva, Nijemei po pangermanskoj osnovi dovršuju samo svoj historijski razvitak: Pruska 1871. godine, ujedinivši Nijemce, napreduje u gradnji njemačkoga sredovječnog imperija; več je država Karla Velikoga, kao nastavak rimskoga imperija, stvorila politički pojam Centralne Evrope — prusko-njemački imperijalizain i militarizam završetak je svjetske rimske ideje, Berlin je četvrti Rim, iza Rima, Bizanta, Moskve ... Pangermani, kako se vidi, vjeruju u materiju i šilu, u tehniku; ne Herder i Schiller, ni Kant, nego Hegel, Feuerbach, Biichner (»Kraft und Stoff“), Schoppenhauer, Hartmanu i Nietzsche postadoše vodje prusiziranih Nijemaca. Taj se materijalizam sasvim dobro slaže s nacionalnom i rasnom mistikom, koju pangermani crpu od Francuza Gobineaua, od Nietzschea, Schoppenhauera, Hartmanna i dr; Lagarde propisuje Nijemcima i svoju osobitu višu religiju, a Vilim vjeruje u mesijanizam svoj i svoga djeda: — utemeljitelj pruskoga carstva, lutka Bismarckova, Vilirnu je poslanik božji. Pangermanski materijalisti prihvataju taj sakrilegij sasvim mirno, a ne uzrujavaju se radi njega ni marxovski materijalisti gospodina Scheidemanna... Pangermani svijesno podržavaju i sire neprijateljstvo i mržnju na susjedne narode, naročito Slavene; osobito su Cesi, radi svoga osobitog svjetskog položaja, Nijemcima trn u oku. U pangerman¬ skoj literaturi prijete Cesima, kao i Poljacima, da če ih istrijebiti i šilom germanizirati. Poznata je izjava Mommsenova, da Nijemei treba Cesima da razbijaju tvrde lubanje; Lagarde i drugi vodje pangermanizma govore isto tako brutalno. Pangermani su izvrnuli historiju i sociologiju u zoologiju i mehaniku — to je u suglasju s taktikom zastrašivanja, koja se prakticirala u ovom ratu. 22 3. OSNOVA SAVEZNIKA: DEMOKRATSKA ORGANIZACIJA EVROPE I ČOVJEČANSTVA. — DEMOKRACIJA PROTIV TEOKRACIJE. 8 a. — Saveznici, nepripravljeni na austrijsko-njemačko napa¬ daj, bijahu u defenzivi, kako vojnički, tako politički; dulje je vre¬ mena trebalo, dok su se složili u zajedničkom programu. Ispočetka su pojedini državnici i vlade objavljivali svoje nazore i osnove; isticali su dakako to, da su bili napadnuti, osudjivali su pruski mi- litarizam, branili demokratska načela, tražili slobodu za sve narode, velike i male, i obedavali reorganizaciju Evrope. 31. listopada 1916. napisao je car Vilim list, u kojem na svoj način, pouzdavajuči se u svoga Boga, zahtijeva od Bethmann-Holl- wega prijedlog mirovnih uvjeta; njemački kancelar predade 12. prosinca 1916. američkom charge d’affaires u Berlinu njemački prijedlog, koji objavljuje, da su centralne vlasti voljne stupiti u mirovne pregovore. Prijedlog ne sadržava nikakve odredjenije osnove, više je to zapovijed oholog pobjednika nego pravi prijedlog za mir. Nato istupi predsjednik Wilson. Kako je poznato, ponudio je on svoje posredovanje odmah 3. kolovoza 1914. ali ono nije bilo prihva- deno. Iza prijedloga Bethmann-Holhvegova obratio se Wilson (20. prosinca 1916.) na englesku vladu, kako izrijekom kaže, spontano, nipošto na poticaj njemački. On želi, da svi zaradeni narodi podadu svoje mirovne prijedloge konkretnije, opdenita pravila nedostaju; sam ističe pravo manjih i slabijih naroda (peoples) i malih država. Saveznici odgovoriše (30. prosinca 1916.) na notu njemačkoga kancelara i pravom je odbiše; dne 10. siječnja 1917. odgovoriše predsjedniku Wilsonu. Saveznici u tom odgovoru nasuprot pruskom militarizmu načelno brane Evropu u ime čovječnosti i civilizacije, ističu pravo malih naroda na samoodredjenje, kako su to ved prije učinili engleski i francuski ministri i političari. Pojedini politički zahtjevi jesu: Belgiju, Srbiju i Crnu Goru moraju Nijemci restaurirati, zaposjednuta područja Francuske, Ru¬ sije i Rumunjske moraju biti ispražnjena i dana pravedna naknada. Područja i pokrajine, koje su u prošlosti oduzete Saveznicima šilom i protiv volje pučanstva, moraju biti vracene; to se mora u prvom redu tumačiti kao rješenje alzačko-lorenskog pitanja, ali vrijedi takodjer za Dance u Schleswigu. 23 Na istoku bit če ujedinjena i oslobodjena Poljska. Moraju da budu oslobodjene od tudje prevlasti i narodnosti Austro-Ugarske; Talijani, Rumunji, Jugoslaveni, Čehoslovaei, Poljaci, Rusini. Tursko ce gospodstvo u EA-opi prestati, jer je tudje zapadnjoj civilizaciji; narodi, podvrgnuti krvavoj tiraniji turskoj, bit ce oslobodjeni. Saveznici tako nastoje oko reorganizacije istočne Evrope i uopce cijele Evrope; narodnosti moraju da budu respektirane i sloboda ekonomskog razvitka potpuno zajamčena svim narodima velikim i malima. Medjunarodni ugovori garantirat če kopnene i primorske granice protiv nepravednih napadaja. Saveznici prihvataju u načelu, da se osnuje liga naroda. 8 b. — Skoro po primitku Savezničke note navijesti predsjednik Wilson u ime američkog naroda (dne 5. travnja 1917) Njemačkoj rat. Od toga vremena, kako se izjavio, i več prije toga formulirao je on opčenite uvjete mira. Predsjednik Wilson veoma uspješno interpretira načelne smjer- nice američke demokracije: Načela, u kojima je Amerika bila od- gojena (Inauguralni govor 5. ožujka 1917), načela su oslobodjenoga čovječanstva; glavno je mirovno načelo istinska jednakost naroda (nations) i da vlade imaju svu svoju pravovaljanu vlast od sugla- sja onih, kojima vladaju, ili, kako to formulira u poslanici Rusiji (9. lipnja 1917.): nijedan narod (people) ne smije da bude šilom podvrgnut suverenitetu, pod kojim ne želi da živi. U stvari Wilson samo prepisuje znameniti Lincolnov govor na Narodnom Groblju (19. studenoga 1868): „Da ti pokojnici nisu umrli uzalud i da če se narod pomoču božjom preporoditi na slobodu, i da vlada iz puka, s pukom i za puk ne če nestati sa svijeta." I Lincoln i Wilson zapravo ponavljaju samo načela američke De¬ klaracije Nezavisnosti (4. srpnja 1776.). Potanje je Wilson formulirao mirovne uvjete u Kongresu 8. siječnja 1918. — godinu dana iza Savezničke note; prijedlog obuhvata 14 zahtjeva. 1. O miru se mora raspravljati otvoreno bez tajnih medjuna- rodnih ugovora; diplomacija mora da radi javno. 2. Potpuna sloboda plovidbe na moru izvan teritorijalnog okvira. 3. Imaju se, koliko je moguče, ukloniti sve gospodarske pre¬ grade. 4. Opče razoružanje. 5. Uredjenje i razdioba kolonija; valja sa obazirati na interese 24 žitelja kao i na interese država, koje sebi prisvajaju pravo na kolonije. 6. Evakuacija svega ruskog područja; Rusija če sama urediti svoju političku organizaciji! i dobit ce za to, koliko ustreba, svaku pomoč. „Način, kako ce bratski narodi postupati s Rusijom, bit ce odlučan ispit dobre volje. “ 7. Belgija mora biti ispražnjena i restaurirana. 8. Francusko područje mora biti ispražnjeno i restaurirano, i nepravda, koju je Pruska nanijela Francuskoj 1871 u alzačko- lorenskom pitanju, mora biti popravljena. 9. Talijanske granice neka budu uredjene prema dobro po- znatim narodnim granicama. 10. Narodiina (peoples) Austro-Ugarske, kojima želimo da vi¬ dimo zajamčeno i osigurano mjesto medju narodima (nations), mora biti omogučen najslobodniji autonomni, razvitak. 11. Rumunjska, Srbija i Črna Gora moraju da budu ispražnjene i zaposjednuta područja restaurirana; Srbija mora imati Slobodan i osiguran pristup do mora. Uzajamni odnosi balkanskih država moraju biti uredjeni u suglasju s historijski utvrdjenim političkim i narodnosnim načelima; politička i gospodarska nezavisnost i te- ritorijalni integritet balkanskih država neka bude zajamčen medju- narodnim ugovorima. 12. Turskoj neka bude garantiran integritet područja; ali ostalim narodima (nationalities) pod turskom vladom neka bude zajamčena sigurnost života i autonomni razvitak bez ikakvoga vanjskoga uplitanja. Dardanele treba da budu besprekidno otvo- rene za brodove i trgovinu svih naroda uz medjunarodne garancije. 18. Neka bude uredjena Poljska država, koja če obuhvatati područje, gdje nastava neprijeporno poljsko žiteljstvo; neka joj bude zajamčen Slobodan i siguran pristup k moru; politička, go¬ spodarska nezavisnost i integritet područja neka joj budu medju- narodno garantirani. 14. Neka se uredi opčeni savez naroda, koji če jamčiti za ma- terijalnu i političku nezavisnost i teritorijalni integritet jednako velikih kao i malih država. Predsjednik Wilson potpuno se slaže u opčenim načelima sa Savezničkom notom; u potankostima ima razlika, poimence u na¬ zoru na Austro-Ugarsku, na Balkan i Tursku; tu je predsjednik Wilson mnogo konzervativniji nego Saveznici. Ali on im se pri- bližio u nekim kasni jim izjavama. U govoru Kongresu 11. veljače 25 1918. istakao je načelo, da se teritorijalne promjene moraju učiniti samo u interesu žitelja, nipošto neprijateljskih država; a svima jasno odredjenim (well-defined) narodnosnim težnjama treba što više udovoljiti, koliko se ne bi uveli novi i ne bi produžili stari elementi bojeva i opreka, koje prijete miru Evrope i eovječanstva. Predsjednik je Wilson (4. prosinca 1917. u govoru Kongresu) dopustio, da Amerika nije htjela oslabiti (impair) i preuredjivati (rearrange) Austro-Ugarsku državu, ali vlada je na usta tajnika Lansinga proglasila interes za narodnosne težnje Cehoslovaka i Jugo¬ slovena, a kasnije je dopunila neodredjeni tekst nasuprot austrij- skim i njemačkim tumačenjima u odredjeniji smisao, da je time mišljena samostalnost tih naroda* Predsjednik je Wilson svijestan, da integritet Austro-Ugarske znači njemačku pobjedu. Več za to, što bi taj integritet onemo- gučio pravi talijanski i poljski program predsjednikov. A pred¬ sjednik je Wilson sam vrlo dobro progledao, da če Njemačka, kon- trolirajuči Austro-Ugarsku i time Balkan i Tursku, ostvariti pan- germansku osnovu Berlin-Bagdad, cime če cijeli svijet biti uzne- miren i mir onemogučen. **) Da je Austro-Ugarska puki vazal Ber- *) „Lansing je dne 29. svibnja 1918 izjavio ovako: ,,Državni tajnik hoče da izjavi, da je vlada Sjedinjenih država s velikim zanimanjem pratila kongres po¬ tlačenih austro-ugarskih narodnosti, koji se održao u Rimu u travnju, i da narod¬ nosne aspiracije Cehoslovaka i Jugoslovena za slobodom uživaju istinske simpa¬ tije ove vlade. Lansingova izjava dne 28. lipnja 1918 kaže: „Kad je vlada Sjedinjenih Država (29. svibnja) dala svoju izjavu u povodu narodnosnih aspiracija Čeho- slovaka i Jugoslovena, nastojali su službenici i pristaše Njemačke i Austrije da iskrive i okrnje njezino jasno tumačenje. Da ne bude nesporazumka, što se tiče značenja te izjave, državni tajnik dodao je danas objavu, da viada Sjedinjenih Država stoji na stajalištu potpunog oslobodjenja svih grana slavenskoga plemena ispod njemačke i austrijske prevlasti." **) Pogledajte na sadašnju kartu Evrope. Njemačka nam opet nameče pregovore o miru. Pa o čem govori? Govori o Belgiji, govori o sjevernoj Fran- cuskoj, govori o Alzaciji-Loreni. To su dakako vanredno zanimljive stvari, za nas i za njih, — ali oni zatajuju, o čem se zapravo radi. Uzmite kartu i po¬ gledajte na nju. Njemačka ima potpunu kontrolu Austro-Ugarske, donekle i kon- trolu Balkanskih država, kontrolu Turske, kontrolu Male Azije. Vidio sam ne¬ davno kartu, na kojoj je ta cijela stvar bila označena, kako i treba, crnom bojom, i ta črna boja prostirala se na čitavoj duljini od Hamburga do Bagdada — velika materija njemačke moči, položena u srce svijeta. Ako Njemačka bude mogla da to održi, njezina če moč smetati svjetski mir, dok to bude mogla držati." Predsjednik Wilson u adresi Kongresu Federacije Rada u Buffalu 12. studenoga 1917. 26 lina, objasnio je predsjednik Wilson u istom govoru, u kojem je govorio o njezinu integritetu; ako je predsjednik Wilson mislio, da če Austrija pokušati, da to vazalstvo sa sebe strese, on je tu misao napustio. Austrija to vazalstvo prihvata sve više. Predsjednik Wilson nije oklijevao da promijeni svojih četrnaest mirovnih točaka. Vlada je Sjedinjenih Država, povodeči se za Fran- cuskom, Italijom i Velikom Britanijom, priznala Čehoslovake za narod belligerentan i Ceškoslovačko Narodno Viječe za „vladu de facto", koja ima najviši autoritet u vojničkim i političkim poslo¬ vilna, koliko se tiču Cehoslovaka, u svom odgovoru Austro-Ugar- skoj predsjednik Wilson sam ističe tu promjenu svojih četrnaest uvjeta, kad savjetuje austro-ugarskoj vladi, da pregovara s Čeho- slovacima i Jugoslovenima. U dopisu, koji je odgovarao na direktno pitanje, predsjednik je Wilson razjasnio, da njegova treča točka ne znači slobodnu trgovinu: — nema sumnje, da njegovih četrnaest točaka izriču samo opčena načela time, što dopuštaju konkretnije i konačne definicije i promjene, baš kao što če biti promijenjeni i definirani uvjeti Saveznika na konačnoj mirovnoj konferenciji. 9. — Saveznici i predsjednik Wilson ne daju političku osnovu, izradjenu u svim potankostima. Težište njihovih prijedloga leži u torne, što su odlučno proglasili demokratski politički program. Medju politikom Saveznika i centralnih vlasti osnovna je razlika. Saveznici su demokratske i repubikanske države, koje izvode pravo vlade iz volje puka, oni su države nastale iz revolucije; Francuska, zemlja Velike Revolucije, koja je proglasila prava čov- jekova; Engleska, uzor parlamentarnog režima i kraljevske vlasti, podvrgnute vladi večine; protivupapinska Italija, koja se borila za ujedinjenje naroda, prihvatila je takodjer načela parlamentarizma; stara Rusija nije odgovorala torne društvu, ali Rusija je svrgnula čara i nastoji da postane potpuno socijalna republika; Sjedinjene Države, prva velika demokracija i republika, koja je organizirala političku slobodu na osnovi crkvene i vjerske slobode, uzor revo¬ lucionarne Francuske i evropske demokracije uopče. Uz Saveznike se prislanjaju druge republikanske i demokratske države. Neutralne države večinom su na strani Saveznika, u Nor- veškoj, Danskoj, i u Svedskoj, u Sviearskoj i dr. — znatan dio demokracije prihvata njihova načela. Nasuprot tomu Centralnu Evropu čine monarhičke i militari- stičke države; taj je monarhizam u osnovi sredovječan, teokratičah. 27 Njemačka - Pruska sa svojom idejom pruskoga kraljevstva po božjoj milosti obnovila je sredovječno carstvo; Austro-Ungarska, država potpuno umjetna, koju drži dinastija i vojska, protivudemokratska, protivunarodna, klerikalna, jezuitska, baš kao i Pruska, podržava ideju sredovječnoga imperija. Obje države stavljaju nasuprot narodnoj volji fikciju božanske volje i izdaju se za njezine glasnike. Turska, muhamedovska teo¬ kracija, isto je tako protivunarodna, protivudemokratska, sredovječna i k tomu nekulturna i barbarska; Bugarska, vodjena od austrijsko- njemačkog skorojevica, kojemu je svako sredstvo dobro, odgovara dobro društvu Hohenzollernovaca i Habsburgovaca. Rimski pontifex, kojega več odavna vodi jezuitizam, radi za Austriju i Prusku Austrija je posljednja velika katolička država, a Vilimova lute¬ ranska Njemačka, da sačuva sebi Austriju, žrtvuje Rimu i svomu katoličkom centruinu svoje protestansko vodstvo. Jezuitizam, machiavellizam je politika i diplomacija Rima, Pruske i Austrije, Centralne vlasti združile su se nesamo geografskim položajem svojih zemalja, nego i unutrašnjom duševnom srodnošču. U svjetskom ratu stoje medju sobom nasuprot vlasti sredovječnoga teokratskog monarhizma, nedemokratskog, nenarodnog apsolutizma i države ustavne, demokratske, republikanske, koje priznaju, da svi narodi, nesamo veliki, nego i mali, imaju pravo na državnu samostalnost. Stoje nasuprot, kako je rekao car Vilim, ideja pruska i američka; to je boj tmine i svijetla, nasilja i prava, srednjeg vijeka i napretka, prošlosti i budučnosti; njemački car s pangermanima proglašuje, da sila stvara pravo. — Amerika s Lincolnom vjeruje, da pravo stvara šilu. Amerika je stupila u rat s demokratskim idealom, da se bori ne za osvajanje, nego za princip. 4. NJEMAČKI „DRANG NACH OSTEN“, PRUSKA I AUSTRIJA. — PANGERMANIZAM I ISTOČNO PITANJE. - PANGERMANIZAM SA SVJETSKOGA GLEDIŠTA. 10. — Njemačka je u svojim početima (za Karla Velikog) bila njemačka samo do Labe i Saale; ostali istočni dio, prvobitno sla¬ vonski, bio je kroz vijekove germaniziran i šilom koloniziran. Treitschke tvrdi, da je smisao njemačke historije u kolonizaciji. 28 Carstvo je organiziralo na krajinama države t. zv. marke; na istoku i na jugoistoku bijahu takove periferne marke Branibor i Austrija, ova na jugu, ona na sjeveru. Branibor bijaše sjedinjen s Praškom, a Pruska germanizirana od crkvenih viteških redova; poslije je Pruska primala reformaciju i postala vodjom Njemačke, protiv Austrije. Austrija po svom imenu znači „Istočna država"; Habsburgovci su dugo upravljali Njemačkim carstvom i upotrebljavali državu za svoje porodične svrhe. Sredovječno se carstvo u svojoj ideji oslanjalo o univerzalnu crkvu. Rimski imperij promijenjen je u teokratski katolicizam, i Habsburgovci su, osobito u sveži sa Spanijom, služili crkvi: zemlja inkvizicije i zemlja nasilne protivu- reformacije tvorile su cjelinu, u kojoj sunce nije zapadalo. Kad se Austrija 1526. ujedinila s nenjemačkom Ceškom i Ugar- skom u uniju, oslabila je svoju poziciju u državi: Pruska, nacio¬ nalno ujedinjenija, ojačavala je i otvoreno se natjecala za prven¬ stvo u Njemačkoj protiv Austrije. Reformacijom je razlika i anta- gonizam pojačan — Pruska je postala vodjom njemackoga prote¬ stantizma, Austrija njemackoga katolicizma. Pored tih razlika ima- djahu oba takmaca i mnogo zajedničko: porijeklo — oba su imala isto porijeklo iz crkve i oba su imala isti politički cilj: da germa- nizuju istok; Austrija i Pruska, Hohenzollernovci i Habsburgovci, reprezentiraju osobitu razdiobu političkoga rada. Zato su se takmaci pored svega antagonizna konačno pogodili. Austrija u težnji da nasljeduje Napoleona i ujedini monarhiju na¬ silnim centralističkim sistemom, odrekla se godine 1806. vodstva u Njemačkom carstvu. Kad je Pruska šilom oružja 1866. godine istjerala svoga takmaca iz Bunda, koji je Austriji nadoknadjivao prijašnje carstvo, moglo se 1871. godine carstvo obnoviti bez ika- kvog austrijskog protesta. Bismarck je to skovao tako, da je Franjo Josip rezignirano podnosio poraz kod Kraljičinog Graca i pomakao granice svoje države na Balkan. Bismarck ne bi možda za čitav Balkan dao kosti jednoga pomoranskoga grenadira, ali Vilim je tu politiku korigirao, i Austrija je svojom balkanskom i jadranskom oblasti postala Pruskoj most u Aziju i Afriku.*) *) Njemački naziv „ D rang nach Osten“ nije geografski sasvim toean; taj pri* isak uistinu smjera na jugoistok ili na istok i jug. Pri potanjem študiju morali bisnio njemački pritisak na istok porediti sa sličnim pomicanjem drugih naroda: s francuskim pritiskom u Njemačku, s talijanskim na Balkan, sa Švedskim u Finsku i sjevernu Njemačku, s poljskim u Rusiju, s češkim u Galiciju i t. d. 2.9 11. — U historijskoj perspektivi može se njemački „Drang nach Osten“ promatrati kao pokušaj, da se riješi staro istočno pitanje. Poslije Grka u Evropi, Aziji i Africi, poslije Rima, poslije Bizantske države, poslije Franaka i njemačko-rimskoga carstva, poslije krstaških vojna i poslije Mletaka obnovila je Pruska imperij i išla je dalje za svrhom, da združi Evropu s Azijom i Afrikom i da organizira stari svijet pod jednom vladom. Svjetski odnosi su danas dakako drukčiji, nego su bili u starom i srednjem vijeku: Azija je bila prije Evropi ono, sto danas zovemo Blizi Istok. Daleki Istok ni je bio ni u kakvoj sveži s Blizim Istokom, koji je bio po rasi srodan s Evropom. Turske i mongolske provale smetale su razvitku Azije, ali nijesu bile kadre da promijene do- tadašnje rasne srodnosti i spoj s Evropom: Indija, magleni san Aleksandra Velikoga, pripojena je Engleskoj i od cesti Francuskoj, kao sto je Australija postala dio britskoga imperija. Perzija i Mala Azija opet dolaze do svoje slobode, kako Tursko carstvo postepeno gubi moc i životnu snagu; Engleska, Francuska i Rusija postadoše pravi vladari Azije. Afrika, od vajkada u uskoj sveži s Azijom, takodjer postade dio Francuske i Velike Britanije. Njemačka je osnova „Berlin-Bagdad“ dakle pokušaj da se istisnu tri druga naroda iz Azije. Ali situacija se u Aziji promijenila razvitkom Japana i Kine; evropskoj Aziji pridružila se mongolska Azija — i oba ta civili¬ zirana istočna naroda združila su s azijskima evropske narode. U isto doba nastala je na zapadu velika američka republika, a Kanada postaje znamenita država: Novi Svijet se digao na ame- ričkom kontinentu. Zato nije misao Pruskoga carstva u suglasju s današnjim prilikama, ona je zastarjela i preživjela. Sredovječno carstvo bilo je veliki pokušaj, da se ujedini cijelo poznato čovje- čanstvo u teokraciji. Svenijemci se doduše diče, da oni nastavljaju sredovjecnu misao, ali njihovi su ciljevi uži, buduči da su njemačko- nacionalni i osobito gospodarski — u sasvim materijalističkom smislu gospodarski. Uza svu svoju veličinu misao je svenjemačkoga svjetovnoga gospodstva uska, mala; pruska dinastička autokracija i militarizam progutaše sredovjecnu misao duhovnoga katolicizma. Bez sumnje se. tu radi o historijskoj pojavi opčenitoga značaja. Taj pritisak na istok morali bismo svakako porediti i s ranijom seoborn naroda s istoka na zapad u početku srednjega vijeka: a napokon i moderno iseljavanje i naselja- vanje američkoga kontinenta, Afrike i Australije moralo bi da bude predmet temeljitoga študija seobe i smještanja naroda. 30 Neki Svenijemci počinju da shvačaju razliku izmedju njemačke Srednje Evrope i svjetske organizacije, kako je shvačaju Saveznici i Amerika. Oni veličaju njemačku Srednju Evropu, koja bi se pro- stirala u Aziju i Afriku, kao spas protiv prijeteče amerikanizacije. Ne mogu da sbvate, da amerikanizacija nije samo izvanjska, me- hanička, nego unutrašnja, duhovna — vjera u politička načela Deklaracije Nezavisnosti, vjera u principe slobode i jednakosti, u principe čovječnosti, vjera u ujedinjenu organizaciju cijeloga čovječanstva, a nikako samo u jedinstvo jednog dijela Staroga Svi- jeta, koji bi iskoriščivala Njemačka pod izlikom kulture. I pred- sjednik Wilson, kad zastupa američka načela, nije samo obični predsjednik, biran svake četvrte godine — njega je kao stručnjaka u političkim znanostima i u historiji zapala velika historijska zadača da formulira politička načela Novoga Svijeta, kojima če biti rije- šeno nesamo Istočno pitanje, nego i svi politički problemi. Ne radi se tu više samo o tom, kako da se organizira Stari Svijet — danas se radi o tom, kako da se organizira Svijet Stari i Novi, cijelo čovječanstvo. 5. NJEMAČKI „ DR ANG NACH OSTEN“ I POJAS MALIH NARODA. 12. — Politička i etnografska Evropa organizirana je na čudan način. Za cijeli razvitak Evrope i za poimanje toga rata veoma je važno, da čovjek uvidi značenje osobitoga pojasa manjih i malih naroda, koji se prostim medju Zapadom i Istokom, točnije medju Nijemcima i Rusima. Od sjevera, od Laplandije, na jug do Grčke, graniči medju sobom niz manjih naroda: Laplandijci, Finci, Sved- ani, Norvežani s Dancima, Estonci, Lotiši, Litavci, Poljaci, Luži- čani, Češi sa Slovacima, Madžari, Jugoslaveni (Srbo-Hrvati i Slo¬ venci), Rumunji, Albanci, Bugari, Turci,.Grči. (Taj če se broj po¬ večati, ako se broje na pr. Kašubi, Ukrajinci i dr. kao osobit narod.) Tomu pojasu na zapad sjede veči narodi (Nijemci, Francuzi, Talijani, Englezi, Španjolci), malih je malo (Holandijci, Portugalci), ali ima nekoliko odlomaka i ostataka nekada večih naroda (Bas- kijci, Bretonci, Irci, Škoti, Welsi, Islandijci). Na istoku (u Rusiji) ima mnogo malih naroda; u zapadnim krajinama mnogobrojni su mali narodi na Kavkazu i u krajinama prema Aziji i Sjeveru. Sre- dište Rusije zaprema jedan, i to največi narod. 31 Tlak Nijemaca na istok i jug obrača se protiv pojasa malih naroda. Pruska ima dijelove od njega i Prusi sn sami prvobitno bili nenjemački narod toga pojasa. Austro-Ugarska je sastavljena od osam naroda toga pojasa i potiskuje se u njemu dalje na jug, kao sto se Pruska u njemu potiskuje, i to baš u ovom ratu, na istok i na jug. Večina ratova posljednjih stolječa odigrala se u tom pojasu ili ima u njemu svoj povod; taj pojas, u koji su se sa zapada po- tiskivali Nijemci, s istoka Rusi i Turci, bio je i jest pojas političke opasnosti, opasnosti za mir Evrope, — veliki narodi prijete tim malim narodima, koji brane svoju samostalnost. Tlak Nijemaca na zapad bio je mnogo slabiji. Narode Nijem- cima na zapad štitila je i njihova mnogobrojnost, geografski po¬ ložaj i kultura. Francuska je sve do 1845 g. bila napučenija nego Njemačka i uopče politički jača; i Talijani su odoljeli Nijemcima. Do Engleske bilo je Nijemcima daleko i morali bi preko drugih naroda; Španjolska i sadašnja Belgija bile su spojene s Austrijom samo privremeno. Pogled na etnografsku kartu Evrope otkriva ovu situaciju: etnografske granice medju Nijemcima, Francuzima i Talijanima ostre su i odredjene, dok su na istoku etnografske granice neod- redjene i zapletene, — narodnosti su pomiješane; njemački tlak na istok označuju mnoge njemačke kolonije, zabijene kao tvrdje u tudje područje. Zapad se ne razlikuje samo etnografski od istoka, nego i po¬ litički. Na zapadu su veči narodi i veče države (male su samo Ho¬ landija, Belgija, Portugalska); na istoku su male države, stvorene od dijelova malih naroda (Rumunjska, Srbija, Črna Gora, Bugarska, Grčka), a pored njih su Austro-Ugarska i Turska, stvorene od mnogih malih naroda i nekada nezavisnih država. Rusija obuhvata velik broj takovih malih naroda i bivših nezavisnih država, ali se razlikuje od Austro-Ugarske i Turske, jer u njoj ima veliku premoč t. zv. vladajuči narod. 32 II. NARODNOSNI PRINCIP. 6 . NARODNOSNI OSJEČAJ I IDEJA. 13. a — Zahtjev Saveznika, da budu male narodnosti respek- tirane isto tako kao velike, izlazi iz priznanja narodnosnoga prin¬ cipa. Za shvačanje rata i sklapanje valjanoga mira veoma je važno, da se dobro objasni narodnosni princip. Narodnosni princip vrijedi u Evropi odlučni je od XVIII. stoljeca, i to nesamo politički i socijalno, nego i filozofski, u literaturi, u umjetnosti i u cijelom životu. Od XVIII. stoljeca (druge polovice) može se opažati, kako u Italiji i u Njemačkoj ojačava težnja i na- stojanje za sjedinjenjem naroda, razdijeljenih u srednjem vijeku na mnogobrojne države. Za ujedinjenjem i oslobodjenjem jednako teže podjarmljeni narodi; na Balkanu, protiv Turske, dižu se Srbi, Grči, Bugari, Albanci. Isto se vidi u Austriji i u Rusiji: počevši od fran- cuske revolucije bilježe povjesničari narodno probudjenje i renais- sancu Ceha i Slovaka, Madžara, Jugoslavena i uopče svih naroda u Austriji, u Rusiji i drugdje, ne izuzimajuči Nijemaca i Talijana. Taj proces narodne individualizacije tako je snažan, da se javljaju pokusi, kako bi postali samostalni, slovački, maloruski, provengalski i drugi dijalekti i jezici, koji se dotle nisu literarno gojili (irski ^ i sl.). Nastaje pitanje flamsko, norveško, irsko i dr. Narodnostni princip i ideja udomačuje se filozofski u cijeloj literaturi; u XVIII. stolječu počinje se n. pr. študij narodnih pje- sama, i ljudi, kao Herder i drugi, nastoje oko toga, da shvate u na¬ rodnim pjesmama narodnost, duh naroda, kako se obično kaže. U to doba javlja se pojačan študij jezika i njihovo poredjenje; javljaju se kao znanstvene struke germanistika, slavistika, roma¬ nistika. Pojedno se svuda veoma revno gaji historija i sve socijalne znanosti, i to s izričitom svrhom da se filozofski shvati osnova svoga i tudjih naroda u svim objavama duhovnog života i da se razumije razvitak svoga naroda i čovječanstva. (Na pr. tako zv. historijska pravnička škola — Savigny, ekonomska — v. List, — i dr.) U svih naroda goji se svijesno narodna filozofija — pan- 35 germani su, kako je prikazano, politička organizacija i filozofska sinteza toga pokreta u Njemačkoj. Pored njih su u Rusiji slavjano- fili, u Češkoj i kod Jugoslavena humanisti, u Poljskoj mesijanisti, u Francuskoj, Italiji, Skandinaviji — svuda pod različitom formoin vidimo jednake težnje. Sto se u povijesti filozofije dosada nisu obazirali na tu stvar, dokazuje samo, kako je jednostrana, uska i nepolitička školska filozofija, to sholastičko ostrvo u uzburkanom političkom i socijalnom moru novoga vremena. Narodnost je princip nov, moderan. U srednjem vijeku orga¬ nizirali su Evropu crkva, carstvo i države; društvena organizacija bila je teokratska, a donekle je još i sada. U starom vijeku takodjer nije bilo narodnosnog principa; pojedini narodi stajah su doduše jedan protiv drugoga, ali kao tudji proti v tudjega; u samih naroda stajao je svaki dio jedan pokraj i protiv drugoga. Samo katkada javljala se narodnosna svijest (na pr. u Grka u doba Aleksandrovo), ali samosvijesnoga narodnosnoga principa nije .bilo. Oiatle je u srednjem vijeku i do XVIII. stoljeca onaj politički kaleidoskop evropske karte. S reformacijom i renaissancom počinje se narodnosno osvješ - tavanje. Narodni jezici postaju jezicima bogoslužja, prijevod biblije isto tako posvečuje jezik puka nasuprot aristokratskom crkvenom jeziku latinskom, grčkom i t. d. Nastaje narodna, nelatinska litera¬ tura u filozofiji, znanosti i u lijepoj knjiži: literatura postaje kulturna moč. Demokracija ojačava politički, a s njome pučki jezici dobivaju vrijednost u parlamentima i administraciji; latinski i francuski jezik gubi svoj politički privilegij. Filozofija XVIII. stolječa propovijeda humani princip i ideal a francuska revolucija proglašuje prava čovjeka; Herder, „veliki svečenik čiste čovječnosti“, proglašuje narode za prirodne organe čovječanstva i zabacuje ujedno države kao „umjetne“ organe. Evropa se sve više politički organizira prema narodnosnom principu. 13b. — Narodnost se praktički očituje jezikom, i to dakako govorenim (materinski jezik); statistika naroda slaže se po jezi¬ cima, gramatičari istražuju, koliko se dijalekti razlikuju od pravih jezika. Nije na pr. prijeporno, a ne može ni biti, da su njemački i francuski, ruski i njemački samostalni, različiti jezici; ali je prije¬ porno, je li govor provemjalski jezik ili dijalekat, je li maloruski, ukrajinski govor samostalan jezik, a po tom i Malorusi (Ukrajinci) osobit narod i t. d. Važnost je jezika u odredjivanju narodnosti shvatljiva; jezik 36 služi kao sredstvo za izricanje osječaja i mišljenja čovjekova; le style c’est 1’homme — vrijedi i ovdje. A jezik ima golemo socijalno znamenovanje — omogučuje ljudima saobračaj. Narodnost, narodni duh očituje se zato u cijeloj literaturi; za lijepu knjigu se to opče- nito priznaje — veliki pjesnici smatraju se za najizrazitije repre¬ zentante svojih naroda. Ali i znanost i filozofija imaju svoj narodni značaj — pa i matematika, tako apstraktna znanost — razlikuje se prema narodima. Znanost i filozofija razlikuju se prema naro- dima sadržajem (time, što različite narode zanima i više zanima) i metodom. Jednako se priznaje plastička umjetnost za izraz na¬ rodnosti ; ali isto se može reči za vjeru, čudoredje, pravo, za rad (rad i gospodarenje je prema narodima različito — razlika u na- rodnoj hrani, kuhinji, stanu i t. d.), pa za državu i politiku. Sla- venskim se na pr. proglašuje pravoslavlje, katolicizam se smatra za romanski, protestantizam za germanski; odredjuje se razlika medju pravom rimskim, germanskim i slavenskim, upučuje se na razliku izmedju države pruske i engleske i ruske i t. d. Sve te probleme treba brižljivo istraživati; moramo se čuvati prenaglih generaliziranja: na pr. zapadni Slaveni su katolički, ali Češi su proveli prvu reformaciju. Ova skica ima samo da upozori na bo¬ gati sadržaj znanstvene narodnosne filozofije. Narodnosni se princip javlja kao osobit i veoma snažan osječaj, kao ljubav prema materinskom jeziku i cijelom mnoštvu ljudi, koji govore jednakim ili vrlo srodnim jezikom, i prema kraju, u kojem ti ljudi borave; a nije to samo ljubav, koja nastaje iz prirodjene navike (cf. nostalgija), nego je to ljubav više ili manje samosvijesna, to je i ideja. Narodi imaju svoj kulturni i politički program, koji je izgradila zajednička historija i koji medjusobno upravlja tu hi- storiju: to je eto moderno domoljublje (patriotizam) u tom širokom i kompliciranom smislu, dakle nipošto puka lojalnost na stari način prema dinastiji i gospodujučim vrstama. Dakle zbiljski narodnosn princip, narodnosna ideja i ideal, kako se obično kazuje, a ne tek narodnosni osječaj i nagon. Pitanje, kako različiti narodi nastaju, kako se razvijaju i kako se narodi individualiziraju, dosta je prijeporno. Obično ljudi po- mišjaju, da stalni dijelovi ljudstva — upravo narodi — imaju oso- bita zajednička, fizička i duševna svojstva: ima nazor, da se ndslvo dijeli u rase (indoevropsku, mongolsku i t. d.) i rase u narode, a ovi u plemena i još manje podrazrede. Isprva je znanost ustanovila mali broj rasa (5); ali napredovavši u analizi antropo- 37 loži se i etnografi odlučuju danas za mnogo veci broj rasa i odre- djuju složen kompleks obilježja i osobina, koje karakteriziraju rase i narode. Dašto — kako su nastale rase? Na kraju krajeva: od jednoga Adama? Ili je bilo više Adama? Moderni evolucionizam (darwi- nizam i t. d.) na to još nije dao potpuna odgovora. Tu nastaje problem rase, koju mnogi prihvataju za pravo fi- zičko i psihičko bivstvo plemena i narodnosti. Upucuje se na to, da su skoro svi narodi jako izmiješani, da nema naroda ni krvi sasvim čiste. Pa nastaje pitanje: jesu li miješani narodi snažniji, kvalitativno bolji nego li nemiješani? Koje su granice i stepeni pro- bitačnog miješanja naroda i rasa? Narodi se s vremenom mijen- jaju — u kojoj mjeri i n čemu? Mijenja li ih tjelesno (anatomsko) križanje ili i njihovo zanimanje? Život u gradovina? Hrana? Možda i endemičke bolesti? A kako djeluje promjena tjela, resp. kostura, na duševna svojstva? Mijenjaju li se duševna svojstva naroda nezavisno od tjelesnih svojstava i čime? Mijenjaju li se ta svojstva (kapacitet) sama sobom ili se razvijajn pod utjecajem tudjih duševnih svojstava ? Preuzimanjem tudjih ideja, običaja, institucija it. d.? Nastaje tako težak problem, dokle su narodi samonikli i dokle njihova kultura može da bude samostalna i da sama sebi dostaje. Takovi su ukratko problemi narodnosne znanosti ili filozofije, koja dosada nije točno ustanovljena kao osobita znanstvena struka, to su pitanja, kojima se bave povjesničari, antropolozi, etnografi, geografi, filozofi historije i sociologije; — opseg i dubina tih štu¬ dija u XIX. stolječu i u našem stolječu nadalje dokazuju, da je narodnost opce priznavam princip, koji prožima cijeli društveni život. 14. — Veoma je važno za shvačanje i ocjenu narodnosnog principa, da se točnije odredi odnos narodnosti i države. Premda se pangermani takodjer pozivaju na narodnosni princip, stavljaju oni državu nad narodnost; u državi vide summum društvene orga¬ nizacije, najvišu i vodeču moč, i često proglašuju, da je narod¬ nosni princip več zabačen. Slično proglašuju drugi crkvu za naj¬ višu organizaciju, a treči proletarski stalež. Mislim, da je ispravno j smatrati narod i narodnost za cilj društvenog nastojanja, a državu šza sredstvo; de facto svaki samosvijestan narod teži za svojom vlastitom državom. Narodnosni princip je razmjerno nov, neustaljen, dok je država 38 veoma stara institucija i tako opčenita, te se več zato mnogima čini, da je država najpotrebnija, za ljudstvo najvrednija. Več sam upozorio na razliku u političkoj organizaciji Evrope, — zapadne i istočne: pored jedne države ruske imamo na zapadu mnoge države. U Evropi ima 27 država (njemačke se države — 26 ne broje, a Austro-Ugarska se uzima kao jedna). U Evropi ima dvaput više naroda nego država; etnografi se i lingvisti ne slažu odredjujuči broj posebnih naroda. Tako se na pr. razlikuju od Finaca Karelci, ili se govori o Fino-Karelcima. Lotiše neki spajaju s Litavcima, drugi ih odjeljuju; Kašube smatraju za narod različit od Poljaka, slično Ukrajince odjeljuju od Rusa, i t. d. Problemi nisu dosta objašnjeni i zato nema jedinstvene statistike; može se samo približno navesti, da u Evropi ima 70 naroda i jezika (ne dijalekata). Nerazmjer medju narodima i državama znači, da ima mnogo nacionalno mješovitih država; doista čistih narodnih država, dakle država, koje bi tvorio samo jedan narod, tako reči nema; samo su najmanje države narodne: Andora, San Marino, Monaco, Lichten- stein, Luxemburg, Danska (Portugalska? Holandija?). Sve su veče države mješovite; što je veča, to je, može se reči, mješovitija. Razvrstava li se mješovitost prema broju naroda, to su Njemačka (Pruska), Austro-Ugarska, Rusija i Turska najmješovitije. Mješovi¬ tost se povečava u smjeru od zapada na istok, , Taj nerazmjer država i naroda i fakat, da narodi u mješovi- tim državama teže za nezavisnošču, upučuje na to, da su države nastale u starije doba i osvajenjem; ako Herder naziva narode prirodnim organima čovještva, a države umjetnim organima, to je tim nazivom funkcija država prema narodima po prilici dobro karakterizirana. U mješovitim državama jedan je narod vladajuči državni narod; obično je taj narod veči nego podloženi, nepuno- pravni narodi — samo je Austrija, kako je bila i Pruska, primjer države, u kojoj manjina pomoču vojske i autoritetom dinastije vlada nad večinom. Razliku izmedju naroda i države karakterizirali su neki pan- germani poredbom: Goethe-Bismarck. Narod je organizacija, kul¬ turna, svekulturna, organizacija slobodna, prirodna, država je prije svega organizirana moč, ona je osvajač vlastitoga i tudjega naroda. Sadašnja država razvila se iz prvobitne vojničke i crkvene (vjerske) organizacije; kao dinastička država i organizacija odredjene klase (plemstva-plutokracije) nije se obazirala na narodne razlike, i zato su države mješovite. 39 Države su stvorene u doba, kad je duh vlastoljubivosti i isko- riščivanja bio opcenit i snažan; narodnosno je načelo razmjerno novo i ustalilo se kao opreka državnog načela. Narod vrši utjecaj slobodno (vidi na pr. utjecaj Shakespeareov, Byronov, Goetheov i t. d.), država vrši svoj utjecaj svojom prisilnom vlašču (utjecaj Bismarcka, dok je bio na vladi, za razliku od utjecaja Goetheova — ali zato utjecaj Bismarckovih ideja poslije njegove smrti). Narod je demokratska organizacija, svaki je pojedinac pozvan, svaki može pokazati, što vrijedi; država je organizacija aristokratska, prisilna, ugnjetavačka: demokratske države tek nastaju. Državoznanci, poimence njemački, mnogo si taru glavu tuma- čeči postanak i osnovu države. Historija uči, da je dvovrsna osnovna forma i kvaliteta društvene i napose političke organizacije: aristo¬ kratska i demokratska. Aristokracija je oligarhijska, a osobiti oblik oligarhije jest monarhija, koju u dosadašnjem niskom stadiju znan- stvenoga i filozofskoga kriticizna poimaju (nesamo mase !) teokratski; prvobitno antropomorfsko mišljenje nije moglo da pojmi demokra- ciju, stoga je monarh postao predstavnik i ujedno upravo oboža- vani subjekat sve vlasti („vlastodržac“). Pojmovi: Bog i vlasto- držac čudno se stapaju. Sve su monarhije bile teokratične i osobito u srednjem vijeku bila je ustaljena velika papinsko-carska teokra¬ cija ; s reformacijom se ta velika teokracija raspala u manje teokra¬ cije. Tako su nastale moderne apsolutističke države, ali ujedno protiv njih i u njima ojačava demokratizam. Tako u sadašnjem stadiju političkog razvitka stoje medju sobom nasuprot teokratska monarhija i počeci demokracije (republika, ustavne monarhije, auto- nomističke i federativne težnje — selfgovernment — u državi). Jedna od močnih demokratskih sila jest narodnosna težnja, težnja podjarmljenih naroda za političkom samostalnošču i težnja, da se narodnost prizna za viši, vredniji princip, nego što je država. U Pruskoj, Austriji, Rusiji, Turskoj obračao se narodnosni pokret dakako protiv apsolutizma, i apsolutizam je bio neprijatelj na¬ rodnosti. Razlika izmedju Saveznika i Centralnih država razlika je izmedju demokracije i teokratske monarhije; na strani Saveznika stoje republike i ustavne monarhije — Pruska je na čelu sredo- vječnih teokratskih monarhija. Pruska Njemačka, Austrija, Turska, Bugarska nisu se spojile samo radi toga, što su susjedi, nego ta- kodjer radi unutrašnje političke srodnosti. To su države nedemo- kratske, apsolutističke, teokratske, u kojima parlamenat, ako i jest 40 na papiru zakonodavan, ima funkcije savjetnika i radnika; političko odlučivanje i vodstvo ostavljeno je monarhu i njegovim aristokrat¬ skim doglavnicima. Ta razlika objavljuje se dakle takodjer u po- imanju narodnosnog pitanja : Saveznici proglašuju pravo naroda na samoodredjenje, država se dakle podvrgava narodnosti — Cen¬ tralne sile su nenarodne i upravo protivunarodne.*) i. PRAVO NARODA NA SAMOODREDJENJE. 15. — Da je narodnost postala politička moč, mogao bi to biti samo historijski fakat, ali Saveznici priznaju pravo naroda na samo¬ odredjenje; predsjednik je Wilson dokazivao, kako se nijedan narod ne smije siliti da ima vladu, koja nije iz njega i za njega. Tako zv. realni političari, kad im to dobro dolazi, rado se zado- voljavaju onim, sto jest, zamjenjujuči faktično stanje s pravom; ali ono, što je bilo i što jest, nije samo po sebi opravdano; histo- rija i društveni život postojana je borba onih, koji brane pravo i pravdu, protiv onih, koji se drže povoljnih fakuta. *) Riječ: „narod“ upotrebljava se i za oznaku svega pučanstva u mješovitoj državi; na pr. ,,narod" švicarski. „Narod“ austrijski, zato što je u Austriji odviše mnogo naroda i što su poznate tamošnje narodnosne borbe, ne upotrebljava se, premda bi se mogao upotrebljavati istim 'pravom, kao za Švicarsku, Belgiju i dr. U njemačkoj državoznanstvenoj literaturi upotrebljava se cesto termin „politički narod“ za oznaku svega pučanstva u mješovitoj državi, ali i vladajučega naroda. Razumije se, da različni narodi, koji dulje vremena žive zajedno u jednoj državi, imaju često jednake nazore i jednake institucije, jednake i zajedničke uspomene; baš zato se govori o „narodu“ belgijskom i t. d. Na drugoj strani govori se o narodu škotskom, irskom i sl.; u slučaju Irske i Škotske radi se o dijelu sadašnje Engleske, koji je još nedavno bio politički samostalan i kojega je žiteljstvo govorilo, a od česti i sada govori, i svojim vlastitim jezikom. Drukčije se opet upotrebljava riječ „narod“ za Bavarsku, Sasku ili druge njemačke države, ili za Srbiju i Crnu Goru, drukčije za Kanadjane, Australce, Američane Sjedinjenih Država; ali federativne težnje za tješnjom unijom naroda, koji govore engleski, pokazuju, da narodnosni osječaj svladava i geografiju i raz- liku, što je prouzročila udaljenost. Vidim i u torne, što se Amerika pridružila Engleskoj, neki izraz narodnosnog osječanja. Treba takodjer upozoriti na razliku terminima: narod i puk (natio-populus, nation-peuple, nation-people, Nation-Volk); narod se obično upotrebljava više u smislu političkom — puk označuje više masu narodnu u demokratskom smislu. Obadva termina, naročito u važnim izjavama za ovoga rata, upotrebljavaju se nestalno i dosta netočno. 41 Premda je narodnost velika politička moč, narodnosno je pravo veoma nepotpuno formulirano u modernim ustavima i zakonima; u nacionalno mješovitim zemljama neka su jezična prava kodifici- rana, ali dosada nigdje nije pravno točnije odredjen pojam narod¬ nosti, subjekat jezičnih i narodnosnih prava nije dosada ustano¬ vljen ni u jednom zakoniku. Opravdanje narodnosti javlja se prvi put u spomenutoj Herde- rovoj formuli; taj oduševljeni glasnik human osti izvodi pravo na¬ roda iz humanoga principa: narod, ne država, prirodni je organ čovječanstva. Humanost u novom vijeku, koja se počinje s huma¬ nizmom i reformacijom u smislu ekstenzivnom (čovječanstvo) i in- tenzivnom (čovještvo), opčenito se prihvatala i postala je priznata osnova svake moderne moralke; XVIII. stolječe jest stolječe hu¬ manosti i prosviječenosti, u ime humanosti (filantropije, simpatije i sl.) nastoji se oko reforama u svim strukama društvenih institu¬ cija i djelovanja. Humanošču se takodjer dokazivala opravdanost i potreba de¬ mokracije i socijalizma i narodnosti; vodje i teoretičari demokracije i sozijalizma, bas kao i vodje narodnosnog pokreta, izvodili su opravdanost i pravo demokracije, socijalizma i narodnosti izravno iz krščanske zapovijedi ljubavi prema bližnjemu — to je doduše bio više faktički dokaz, ali doista nema druge osnove čudoredja, pa dakle ni politike, nego što je ljubav prema bližnjemu, zvala se ona filantropijom, humanošču, altruizmom, simpatijom, jednakošču ili solidarnošču. Humani princip proglasila je francuska revolucija glasovitom formulom: sloboda, jednakost, bratstvo, i on je kodifi- ciran kao pravo čovjeka i gradjanina. Ako se prizna vrijednost ljudskoj osobnosti, zajamčuje to gradjansku vrijednost i pravo or¬ ganiziranih društvenih tijela — država, crkvi, naroda, klasa, stra- naka i t. d. i njihovih podredjenih sastavina; tomu se ne protivi, što se društvenim tijelima takodjer priznaje utilitarna vrijednost — sposobnost da ostvaruju odredjene ciljeve za pojedine individue i za skupove. Ciin se prizna opravdanost ljudske osobnosti, individua, pri¬ znaje se takodjer opravdanost njegova jezika (materinskoga); to se po sebi razumije u državama, u kojima nastava jedan narod, ali u nacionalno mješovitim državama postaje službeno priznanje jezika predmet narodnosnih raspra, i jezična prava moraju da budu izrijekom priznata i uzakonjena. Zato, kako se učvrščuje demokra- tizam, tako se priznaju i narodni jezici u državnoj upravi; a gdje 42 je po sredovječnoj tradiciji vriedio latinski jezik i jezici vladajucih klasa i naroda (osobiti položaj francuskoga jezika) malo pomalo počinju se u državnoj upravi upotrebljavati dotle neupotrebljavani i potlačivani jezici. To vrijedi naročito za nacionalno mješovite države, Austriju, Rusiju i t. d.*) Jezik (materinski), kao sredstvo za sporazumijevanje, tijesno je spojen s mišljenjem, osjecanjem i cijelim duševnim i kulturnim životom pojedinaca i naroda; prema torne, koliko su svi narodi u Evropi sudjelovali u kulturnom radu, kako je taj rad napredovao i kako se usavršivao, postaju jezici kulturno bogatiji i vredniji i nastaje kulturna ravnopravnost jezika, koja odgovara političkoj i medjunarodnoj ravnopravnosti naroda. Moderna prometna sred¬ stva omogucila su dijelovima naroda, kojima su vladale različne države, kulturno jedinstvo — narodnost je postala osviještena moč, jezik njezinim eksponentom, a literatura u najširem smislu riječi postade izraz i najvredniji organ narodnosti. Zato se danas politička nesamostalnost naroda i narodnih dije- lova u inješovitim državama osječa tako jako i tako opčenito i pod- nosi tako teško. Koliko je na pr. barbarstvo bilo i jest razdijeliti poljski narod na tri cesti i zabranjivati u Pruskoj i Rusiji i djeci da govore poljski! Kojim su pravom Poljaci, Češi i Slovaci i t. d. politički potlačeni, dok su slobodni drugi i manji narodi (Danci, Holandijci i t. d.)? Nije li to upravo ludost, kad je Rumunj u Ru- munjskoj Slobodan, a njegov susjed i brat u Ugarskoj potlačen? Zašto da Albanci imaju svoju državu, a Jugoslaveni da je ne¬ ma ju? It. d.! Taj nerazmjer u slnžhen om uvažavanju narodnosti i države potječe iz sredovječnog uvažavanja države, koju je crkva vjerski posvetila, a to uvažavanje preuzeo je novovjeki apsolutizam. Taj apsolutizam podržavale su monarkije i aristokracije; a kad je u XVIII. stolječu velika revolucija (ta revolucija nije bila samo politička, nego takodjer čudoredna i misaona) organizirala demo- kratizam i republikanstvo, kad je apsolutizam, monarkizam i aristo- *) Time se tumači, zašto su pučki pokreti, napose revolucionarni, uvijek podupirali razvitak pučkoga jezika; za francuske revolucije na primjer, izdane su važne državne listine u provensalskom narječju; a poznato je, kako je fran¬ coska revolucija utjecala na književni slog i govorništvo. Upotrebljavanje razli- eitih dijalekata u literaturi može se takodjer protumačiti pučkim političkim pokretima i t. d. Zanimljivo je sada pratiti utjecaj ruske revolucije na različne male narode Rusije. 43 kratizam bio oslabljen, narodnost i jezik u državnoj administraciji dobiše takodjer svoju vrijednost. Teokratsko precjenjivanje i upravo apoteoza države — in concreto dinasta — uzmaknu pred demo¬ kratskim uvažavanjem; država postaje centralni organ administra¬ cije, a nipošto aristokratskog vladanja, ona postaje stoga takodjer sredstva- naroda i njihova kulturna nastojanja. Otada u cijeloj Evropi teže svi narodi za političkim ujedinjenjem i oslobodjenjem, za političkom organizacijom Evrope na narodnosnoj osnovi. Unu- trašnja hislorijska suvislost demokratizma i socijalizma i narod¬ nosti objašnj^uje, zašto su demokratske države, Francuska, Eng- leska, Italijan t. d., i sada revolucionarna Rusija, svečano progla¬ sile pravo svih naroda na samoodredjenje. A isto je tako jasno, zašto se utilitarističke monarkije sredo- vječnoga teokratskog karaktera, zašto se Prusko-Njemačka, Austrija i Turska (Ferdinand Bugarski vrlo se dobro slaže sa to troje) protive narodnosnom principu, postavljajuči državu nad narodnost i izvodeči iz toga svoga uskog etatizma načelo, da Saveznici ne- maju prava da se miješaju u „unutrašnje“ poslove njihovih država. Samoodredjenje naroda ne da se dakako provesti, dok bude vrijedilo to farizejsko načelo. Veliki njemački list več je proglasio pokolj Armenaca za — unutrašnji posao Turske! Takav unutrašnji posao bijaše ugnjetavanje Slavena, Rumunja i Talijana u Austro- Ugarskoj, takav je unutrašnji posao kulturno ubijanje Poljaka u Pruskoj, a ipak__iz tih „unutrašnjih poslova" rodio se ovaj „iz- vanji“ svjetski rat. Iza Savezničke note predsjedniku Wilsonu postadoše narod- nosna pitanja medjunarodnima; pitanje Belgije, Srba i Jugoslavena uopče, Alzacije-Lorene, Danaca u Schleswigu, austro-ugarskih Ta¬ lijana, Rumunja, Cehoslovaka i uopče Slavena, poljsko pitanje, sada su pitanja medjunarodna, pitanja Evrope i ljudstva. Panger- mani se sada dakako samo rugaju humanim idealima, makar ih. propovijedali največi i najbolji Nijemci: jedan od njihovih istak- nutih vodja, prof. Haase, izrijekom proglašuje, da ljubav prema bližnjemu može biti medju individuima, ali da se ona ne može do¬ pustiti, ako se radi o narodima. Na toj čudorednoj osnovi formu- liraju pangermani svoje agresivne, sasvim materijalističke zah- tjeve: Nijemci moraju urediti svoje granice, — Nijemci se moraju pobrinuti za kruh za svoje sve veče žiteljstvo — Nijemci su op- koljeni tudjim narodima, zato moraju da budu militaristi i t. d Kao da drugi narodi takodjer nemaju nezgodnih granica i nisu 44 opkoljeni tudjim narodima (na pr. mi Češi) i kao da neinaju brige za kruh — ne, ili Kant ili Bismarck, ili Schiller ili Vilim, ili Les¬ sing ili Bernhardi! Car Vilim se neprestance poziva na Boga, sam sebe proglašuje božjim orudjem — ali na Isusa se ne poziva; no taj pruski Jahve u istinu je politička moč crkve, koju država pri- znaje i privilegira, koja čaru i njegovoj državi u svakom selu daje pastora kao božjega žandara. Več je kazano, da su evropske države dosada teokratske; zato demokracija stoji sv uda protiv država i crkvi: demokracija ima temelj ljudski, ne božanski u smislu teo¬ kracije, ima temelj u čudoredju, ne u službenoj vjeri. Samo koliko je cudoredje — ljubav prema bližnjemu — posvečeno pravom, čistom, nepolitičkom vjerom, priznaje i demokracija politiku sub specie aeternitatis. Takova je politika moguca na osnovi Isusove nauke i obiju njegovih zapovijedi i moguca je samo na toj osnovi.*) 8 . PROBLEM MALIH NARODA I DRŽAVA; FEDERACIJA MALIH NARODA. 16. — Pojam i značenje velevlasti u posljednje doba znatno se promijenio; broji se sada manje velevlasti, stare uzmiču, nove nastupaju. Mjerilo veličine postalo je zbog porasta pučanstva rela¬ tivno. Pangermani priznaju samo tri, najviše četiri velevlasti u Evropi — Njemačku, Rusiju, Englesku i još Francusku; mnogi ne priznaju ni Francusku za velevlast. Oni pak, koji naglašuju spomenute prirodne slaboce Rusije (nerazmjer pučanstva i velikoga područja i t. d.), govore samo o dvjema velevlastima, o Njemačkoj i Engleskoj. A s toga gledišta Njemačka se često proglašuje za velevlast par excellence i po tom za prirodnoga gospodara Evrope i svijeta. Pangermani se pozivaju na historiju, da tobože razvitak vodi do organizacije velikih država, država nenarodnih, mješovitih; ali našlo se teoretičara, koji mješovite države proglašuju za više, nego što su samo narodne države ... S pangermanima se u tom slažu njemački socijalni demokrati, koji tvrde, da marxizam treba veče *) Osnovni nazor i historijskoj opreci izmedju demokracije i teokracije razložen je opširnije u djelu o Rusiji. 45 područje, da provede gospodarske i socijalne reforme. Uopce se političko javno mnijenje Evrope izjavljuje za velike države. Lozinka je vremena: imperijalizam. O malim državama i narodima govori se s nekim prezirom i sažaljenjem. Njemački je nazor o državi, kao moči, formulirao Treitschke, kad je kazao, da je u ideji male države nešto smiješno. Pa pogledajmo, sto nam veli historija. Od vremena do vremena bile su organizirane velike, nacionalno mješovite države; posljednji pokus bijaše Napoleonov; prije njega bilo je sredovječno carstvo, Franci, Rim, Bizant i t. d. prema torne, kako idemo natrag. Svih tih država nestade, i iz njih niknuše manje države. Sredovječno je carstvo bilo osobito udruženje država i crkve, i uopce sastav tih velikih država nije bio jednak. Velike, nacionalno mješovite države sasvim pripadaju prošlosti, vremenu, kad je materijalna sila odlučivala i kad još nije bilo priznato načelo narodnosti, zato što nije bila priznata demokracija. Velike, narodnostno mješovite države skoro su sinonim autokracije. Historija nadalje uči, da su neke velike i veče države nastale time, što su se ujedinile države iste narodnosti, kao Njemačka, Italija; postanak tih velikih država sasvim je nešto drugo, nego kad jedan narod podjarmi različite narode. Historija napokon uči, da u novom vijeku pored večih država, koje nastaju narodnim ujedinjenjem, nastajahu male države. Od kraja XVIII. stolječa nastadoše tako Belgija i Holandija, Srbija, Grčka, Bugarska, Norveška, Albanija (reorganizirana Švicarska). Nenarodne velevlasti propadaju; Turska je pala. A baš sada ras- pada se velika mješovita Rusija i nastaju iz nje male i manje države, a pada i nenarodna Austro-Ugarska. Historija uči, da razvitak odrešito podupire postanak malih i manjih narodnih država; od 27 država u Evropi mogu se na- zvati velikima samo Rusija, Njemačka, Austro-Ugarska, Engleska, Francuska, Italija — ostale su dakle velika večina, manje ili srednje (Španjolska) ili male (Danska, Črna Gora). Tvrdnja pangermana \ i marxista očito je sasvim neopravdana. Nikako ne valja identificirati imperijalizam i kapitalizam, kako to čine marxisti; velike države nastale su prije modernog kapita¬ lizma, a imperijalističke i napadačke težnje ne izlaze samo iz fi- nancijskih i gospodarskih motiva.*) *) Što se tiče pojma „imperijalizam“, upozorio bih bar na ovo: Imperij se može shvačati u rimskom smislu i u sredovjecnom smislu ■ rimsko carstvo 46 17. — Moderna država, koja ima mnogo složenije zadatke nego stari ja država, treba, ukratko rečeno, mnogo novaca; gradjanstvo mora pored svojih domačih i privatnih potreba da znatan dio svojih dohodaka i zaslužbe daje za administraciju. Sve zemlje nisu jednako bogate i plodne, nemaju jednako zgodan geografski položaj niti jednako dobre susjede — prirodno je, da države i narodi mali, siromašniji (po prirodi ili stupnju gospodarskog i kulturnog razvitka) ne mogu svojim gradjanima da pribave sve prednosti, do kojih dolaze gradjani bogatijih i večih država. Ali gdje je pisano, da svi narodi moraju biti jednako bogati i uopče jednaki? Malen narod može da izvršuje i nte nzivno svaki svoj posao i time da nadoknadjuje donekle svoju malobrojnost: velik narod postupa u cijelom svom djelovanjn više ekstenzi vno. Odnos je sličan kao inedju vlasnikom maloga komadiča zemljišta i velikim posjednikom. Zato u velikim državama pojedini dijelovi idu za različitim oblicima autonomije protiv centralizacije. Protivnici malih naroda i država dokazuju, da male države ne uspijevaju, i to ne samo gospodarski i vojnički, nego ni kulturno- malen narod kao da ima i maleno i zaostalo mišljenje i takve ciljeve. Spor se mora riješiti tako, da se točno utvrdi fakat i ob- js jasne pojmovi. Uzet ču kao priinjer Cehe: mnogo manji narod nego Nijemci (sada je omjer od prilike 10 :80) mogao je da se održi protiv silnoga njemačkog pritiska kroz vijekove sve do danas i onda, kad su zapadniji i sjeverniji Slaveni več bili ponijemčeni; Češi su politički zapremali znatno mjesto u nizu naroda i provo- dili su neko vrijeme imperijalističku politiku podjarmivši Beč i Branibor s mjestom, gdje danas stoji Berlin; kulturno se Češka isticala več u XIV. stolječu, a baš su Češi bili oni, koji su prvl_ bilo je proizvod ekspanzivnog militarizma; sredovječni imperij bio je ex thesi, a u početku i u praksi sagradjen na duhovnoj osnovi — carstvo je bilo teokra¬ tično, država i crkva bijahu jedno. Kasnije je carstvo postalo jače nego papin- stvo, a pogotovu u novom vijeku posvojila je država sav sredovječni apsolu- tizam. Dinasti su se postojano držali i drže se sve dosada teokratske osnove. Austrija je dobro iskoristila sredovječni imperij za svoj rod i onda ga se od¬ rekla; Pruska ga je obnovila. Rusija se držala ideje bizantskoga imperija. U praksi sve te države postupaju po uzoru starorimske države: materijalno im je gospodstvo sredstvo i cilj. Sredovječno carstvo moglo je da bude neko vrijeme opravdano; moderno carstvo jest anomalija. Cesto se upotrebljava riječ imperijalizam u smislu umjerene federacije raz- ličitih država (isporedi 14. odsjek o novoj državi i narodnosti). 47 skršili autoritet sredovječne teokracije i započeli svojom reform a- cijom novo doba. Imena Žižke, Husa, Chelčickoga i Kotnenskoga idu medju največa. Skršeni ujedinjenim nastojanjem cijele Evrope digoše se Češi i za dvostoljetnog životarenja potkraj XVIII. stol- jeca na nov kulturni život; renaissanca češkoslovačkog naroda izraz je žilave narodne životnosti. Zašto dakle i kojim pravom poriču pangermani Česima i Slovacima pravo na samostalnost? Kao češki narod slično i Danci, Norvežani, Švedjani, Finci dokazuju, da se kulturna valjanost ne može mjeriti samo kilo- metrima područja ni statističkim brojkama. Današnji veliki narodi udarili su osnove svojoj kulturi u doba, kad su bili manji i mali; a osobito je važno, da u starije vrijeme nije bilo onih modernih prilika prometnih, industrijskih i drugih, za koje se kaže, da su potrebne za razvitak današnje nagle kulture, i koja su sredstva pristupačna malim narodima jed- nako kao velikima. Dante, Shakespeare, Moliere i dr. živjeli su u doba malih prilika. A Isus i njegovi sljedbenici nikoše u dalekoj krajinici azijskoj... Točnija analiza i poredjenje velikih i malih naroda istraživalo bi darovitost, kapacitet naroda: u tom pogledu intenzivno nasto- janje nekih malih naroda upučuje na znatnu prirodnu darovitost ; malen narod, braneči se od velikoga, misli mnogo intenzivnije nego veliki, koji se oslanja na svoju brojčanu premoč. Na tom području obično mnijenje o kulturnoin stepenu i djelitna malih naroda veoma je netočno i neznanstveno.*) 18.- Protivnici malih država i naroda upučuju na Austriju kao na tobože klasičan dokaz, da se mali narodi moraju udru- živati u veče federativne cjeline, jer se ne mogu održati ne- zavisnima. Istina je, da je turska pogibao dovela 1526. do unije Austrije, Češke i Ugarske, ali isto je tako istina, da su austrijski Habsburgovci vrlo rano zlo upotrebili slobodnu uniju i ugnjetavali Čehe i Ugre.**) Habsburgovci su postali desna ruka ugrožene teo¬ kracije i skršili su pomoču države i Evrope ponajprije Čehe i njihovo husitstvo. Krvlju, željezom i jezuitstvom podlomili su Habsburgovci češku revoluciju (1618.) i kultura. Cijela historija Austrije i njezina *) Prema kraniometričkim podacimainjemačkim antropolozima Češi i, mislim, Hrvati pokazuju največi index lubanje i mozga. **) 1. siječnja 1527 ušla je i Hrvatska u tu uniju te je postala isto tako žrtva habsburške politike kao i Češka i Ugarska. (Bilj. prev.) 48 9 nastojanja oko jedinstvene centralizirane, germanizatorne države dokazuje i služi kao primjer dinastičke pohlepe za vlašču, a- nikako federacije. Austrija je bila federacija samo toliko, koliko bijaše udruženje triju slobodnih država; današnja Austro-Ugarska nije federacija malih naroda; ta je federacija samo na papiru slabo¬ umnih pridvornih historičara i političara; Austro-Ugarska je orga¬ nizirano nasilje manjine nad vecinom, Austro-Ugarska je nastavak sredovječnoga dinastičkog apsolutizma. Austro-Ugarska je sastavljena od 9 naroda: Nijemaca — Čeha sa Slovacima — Poljaka — Malorusa — Srba — Hrvata — Slove- naca — Rumunja — Talijana — Madžara. Neki broje Slovake kao osobit narod; Ladini u Tirolu takodjer su osobit narod, a i dio Židova reklamira svoju narodnost. U svim je ostalim mješovitim državama, i u Rusiji, t. zv. vladajuči narod u večini. Samo u Austriji i Ugarskoj manjina vlada nad vecinom. Sto je Austrija? Dinastija s aristokracijom, vojska i njeni viši časnici, viša odlučujuča biro¬ kracija i crkva (hierarchija), koja daje potrebnu duhovnu policiju. Mickiewicz je pravom isporedio tu beznarodnu i protivunarodnu državu s Istočnoindijskom kompanijom, u kojoj dvije stotine po- rodica iskoriščuje narode. Turska je takodjer bila »federacija" naroda — i propala je; s Turskom če takodjer propasti austrijska anomalija, kako je dobro prorekao Mazzini. Prava če federacija naroda nastati tek onda, kad narodi budu slobodni i sami se udruže. Na to smjera razvitak Evrope. Program Saveznika potpuno odgovara tom razvitku; slobodni i oslobodjeni narodi organizirat če se prema potrebi u veče cjeline i organizirat če se time cijeli kontinenat. Ako nastanu federacije manjih država, bit če to slobodno osnovane federacije, osnovane zbog istinske po¬ trebe naroda, a nikako zbog dinastičkih i imperijalističkih ciljeva. Federacija je bez slobode nemoguča, to se mora odrešito reči onim austrijskim i drugim političarima, koji sada u nuždi obeča- vaju autonomije i federacije. Sad imamo tri primjera federacije svagdje su se udružile samostalne, slobodne države: u Švicarskoj, Americi i Njemačkoj. Švicarska i Amerika su potpune republike; Njemačka je monarhična, ali pojedine su države samostalne. Hoče li Habsburgovci istinsku federaciju samostalnih država i naroda? Zacijelo ne; uostalom Nijemci se prijete, da ne če nikada podnijeti federalizaciju Austrije. Prema programu Saveznika treba mali narodi i države da budu 49 4 respektirane politicki i socijalno bas kao i veliki narodi i države. Mali narod, koji je osviješten i kulturno se razvija, upravo je tako punopravna jedinica i kulturna individualnost kao i veliki narod. Problem malih naroda i država isti je kao problem t. zv. ma- loga čovjeka. Radi se o tom, da čovječja vrijednost, čovječja in¬ dividualnost bude priznata bez obzira na materijalne razlike u ve¬ ličini. To je pravi smisao i jezgra onoga velikog humanog pokreta, koji označuje novo doba i koji se javlja u socijalizmu, demokra¬ tizmu i nacionalizmu. Moderna humanost priznaje pravo slaboga; ta u tom je smisao svega nastojanja oko napretka i priznanje ljudskog dostojanstva: jaki če se vazda pomoči sami — zaštita slabijih i slabih, zaštita malih, pojedinaca, korporacija i staleža, naroda i država, to je zadatak novoga vremena. Svuda se slabi, prignjeteni i iskorištavani udružuju — asocijacija je veliki program vremena: federacija, slobodna federacija malih naroda i država bit če primjena toga principa, koji zajamčuje shodnu organizaciju čovječanstva.*) 9. NARODNOST I MEDJUNARODNOST. 19. — Protivnici malih naroda pozivaju sena tendenciju histo- rijskog razvitka, koji tobože smjera na to, da se stvore velike države, koje gutaju male, narodne države. Oni ujedno ističu vri¬ jednost medjunarodnosti i osudjuju male narode i države kao mučnn zapreku medjunarodnom univerzalizmu. Kako stvar zapravo stoji s razvitkom velikih i malih država, več je razloženo, preostaje da se istraži tvrdnja o medjunarodnosti i njezinu odnosu prema narodnosti. Samostalnost manjih i malih naroda ne protivi se tendenciji razvitka, koji učvrščuje sve tjesnije veze medju državama i medju *) Problem federacije (i autonomizacije) trebalo bi opsirnije protumačiti, nego je mogude u ovoj skici. Ne treba upozoravati, da se američka i njemačka federacija, u osnovi jednojezične, razlikuju od švicarske sa tri (četiri) naroda; ali je važno da se upozori na to, što branitelji federacije prihvataju dosadašnje odnose, u kojima su se mali narodi morali braniti. A baš o tom se radi — da se želja za osvajanjem oslabi toliko, te bi bio osiguran mir. Ako Evropa prihvati demokratske nazore Saveznika, — bit ce federacije lakše, resp. manje potrebne, zato što Č3 cijela Evropa biti jedinstvenije organizirana. 50 narodima; istina je, pojedinci i narodi imaju upravo potrebu, da se združuju s drugima, i historija ide za organizacijom cijeloga ljudstva. Ali taj je historijski razvitak dvostruk proces: zajedno s individualizacijam u svim granama ojačava organizacija individua. Politički rečeno: razvija se autonomija i samouprava individua, staleža, naroda, i ujedno se individui, staleži, narodi tješnje združuju, organiziraju, centraliziraju. Taj se proces zbiva unutar naroda, ali i u odnosu naroda prema narodu — a time odnosi medju državama i medju narodima postaju intimniji. Evropa odrešito naginje prema kontinentalnoj organizaciji. Narodnosni princip vrijedi u isti mah kao i princip medjuna- rodni (medjudržavni). Evropski narodi toliko, koliko se individua- liziraju, teže, da se skupe gospodarski, prometno, i uopče se zbli- žavaju u pogledu tehničke kulture; ali individualizacija i centra¬ lizacija produbljuje se takodjer duševno izmjenom ideja i cijele kulture (znanje stranih jezika, prijevodi). Evropa, ljudstvo se uje- dinjuje. Izmedju narodnosti i medjunarodnosti nema opreke, nasuprot vlada sporazum; narodi su prirodni organi čovječanstva. Čovje- čanstvo nije nešto nadnarodno, ono je organizacija pojedinih na¬ roda. Ako dakle pojedini narodi teže za svojom samostalnošču i nastoje da razbiju države, u kojima su dosada bili, onda to nije borba protiv medjunarodnosti i ljudstva, nego borba protiv ugnjeta- vača, koji su zlo upotrebljavali države za nivelizaciju i političko uniformiranje. Ljudstvo ne teži za jednoličnošču, nego za jedin- stvom; a bas oslobodjenje naroda omogučit če organičku asocija- ciju, federaciji! naroda, Evrope i cijeloga ljudstva. Različnost jezika nije zapreka. U srednjem vijeku i dugo u novom vijeku bijaše latinski jezik medjunarodna veza; u novom vijeku zapremio je to mjesto francuski jezik toliko, koliko je Fran- cuska imala politički i kulturno u Evropi premoč i vodstvo. Danas je engleski jezik najrašireniji nesamo u Evropi, nego i na ostalim kontinentima; to se objašnjuje porastom engleskoga naroda. Danas je u svih naroda i osobito u malih rašireno znanje jezika; ljudi, koji govore dva jezika, svagdje biva sve više, a time je omogučen i živi spoj medju narodima. Taj spoj nije bio pomoču francuskoga i latinskoga jezika savršeniji, nasuprot; znanje tih jezika bilo je ograničeno na obrazovanije staleže i plemstvo; 51 danas je naobrazba, a takodjer i znanje jezika opčenitije, demo- kratskije. Današnja medjunarodnost sasvim je nešto drugo nego kozmo- politizam XVIII. stolječa, koji je zapravo bio francuski; sam po sebi bio je to kozmopolitizam aristokratski, ograničen na plemstvo i obrazovane ljude. U XX. stolječu istakli su se pored Francuza i Engleza drugi narodi i jezici: Talijani, Rusi, Nijemci; a usavršenjem prometnih sredstava i sve večom — dosad nevidjenom — intermigracijom naroda, osobito radnoga svijeta, ojačava internacionalizam, koji je u bistvu demokratski. Socijalistička je internacionala njegov oso- biti organ; ali nesamo radništvo, danas su svi staleži (naučnjaci i filozofi, tehničari, trgovci, pravnici, umjetnici i t. d.) medjuna- rodno organizirani. Tek po toj medjunarodnosti nastaje kod naroda dioba rada nesamo gospodarskoga, nego uopče kulturnoga; Evropa i ljudstvo se ujedinjuju. Medjunarodnosti ne smetaju mali narodi, kako to dokazuje bas ovaj rat. • 10 . POLITIČKA SAMOSTALNOST I NARODNA AUTONOMIJA. 20. — Politička je nazavisnost za osviješten, obrazovan narod životna potreba — politički podjarmljen narod i u najkulturnijoj je državi potlačen i gospodarski i socijalno iskorištavan. Što je narod misaoniji, što je on energičniji, to teže podnosi prevlast, a ima slučajeva, da je politički gospodar manje obrazovan, manje sposoban nego podanički narod. Največi poljski pjesnici vrlo su uspješno analizirali postojano revolucionarno raspoloženje potla- čenoga, osviještenoga naroda, Mickiewicz ga je skupio u riječi: jedino je oružje roba izdaja. Silovito ugnjetavanje, odnarodjivanje i prenarodjivanje u svim je mješovitim državama golem gubitak sila i snizivanje čudoredne razine; i onaj narod, koji vlada i ugnjetava škodi sam sebi time, što se daje na nasilje, i time, što preuzima ne baš najbolje znača- jeve potlačenoga naroda. Ugarska je država sa svojom silovitom madjarizacijom za poznavače strašan primjer odnarodjivanja i bez- značajnosti. 52 Politička samostalnost postaje dašto sve relativnija, ali to nije argumenat protiv toga, da potlačeni narodi postanu saraostalni. Nekadašnja suverenost apsolutističkih država gubi time, sto raste medjudržavnost (interstatism) i medjunarodnost; ta je suverenost bila izoliranošdu prilično uvjetovana. Suvremeni politički savezi (n. pr. Trojni savez) takodjer su očito oslabljivanje nekadašnje suverenosti. Može se dopustiti, da su male države izvrgnute pritisku velikih susjeda — primjer je odnos Austro-Ugarske prema balkanskim državama. Za to se ved češde nabacilo, da bi malim državama i narodima bolje bilo, da su izravno dio neprijateljske velike države. Srbija — tako rekoše njezini protivnici — pripojena Austro-Ugar- skoj umnožila bi, sta više i ujedinila bi Jugoslavene i odolijevala bi uspješnije svomu neprijatelju nego samostalna Srbija. Te i slične napomene izviru iz načela današnje machiavelli- stičke politike. Razvitak Evrope i ljudstva teži k demokratizaciji, to jest k humanizaciji medjudržavnih i medjunarodnih odnosa, politika ce prestati da bude mechiavellističko rvalište, narodna samostalnost i nezavisnot razvijat ce se nesmetano kraj sve vede medjunarodnosti. U novije doba branitelji dosadašnjih mješovitih država, napose Austro-Ugarske, predlažu narodne autonomije kao sredstvo, kojim bi se riješili narodni sporovi; to je takodjer program mnogih socijalista. (Austrijski socijalisti, Springer, Renner i Bauer, izradili su potanji program, ali i u Engleskoj su neki socijalisti, još za rata slično preporučivali narodnu autonomiju.) *) Pošteno provedena narodna autonomija, priznanje jezika u školi, uredu i parlamentu, dostajala bi u nekim slučajevima, naro- čito za narodne manjine, ali nedostaje za narodne večine, resp. cijele narode kao čehoslovački, poljski i dr., kojima je samostal¬ nost bila protivupravno oduzeta i koji teže za potpunom samo- stalnošdu. *) Razlikuje se teritorijalna autonomija — za teritorije, u kojima nastava jedan narod, i personalna autonomija, za rasute male manjine, po uzoru sadaš- njih crkvenih manjina. U Češkoj se s češke i njemačke Strane u različnim političkim prijedlozima priznaju manjine, ako imaju 20—25°/». 11 . RADIKALNA REKONSTRUKCIJA EVROPE NA NARODNOSNOJ OSNOVI? — NARODNE MANJINE. 21.—Evropu su organizirale države i crkve, organizirale su je u prošlosti, kad se narodnosni princip ni j e priznavao toliko, koliko se priznaje u moderno doba; zato su, kako je rečeno, skoro sve države nacionalno mješovite, i sada ih uznemiruje narodnosna pitanje. Mnogi konzervativni političari, premda priznaju opravdanost narodnosnog principa, zagovaraju radikalno rješenje narodnosnih. problema, dopuštaju da se stvore neke nove narodne države, ali žele, koliko je moguče, politički status quo i predlažu, da se na- rodnosno pitanje ima, koliko je moguče, riješiti narodnom i jezič- nom autonomijom. O autonomiji se več govorilo. Istina naznačeno je i to, da bi se neke narodne manjine i neki narodi, manji i slabo razvijeni, bar zasad zadovoljili autonomijom; ima istina, nekoliko naroda, koji nemaju uopče nikakovih narodnih ni političkih aspiracija. Tako su na pr. sasvim svijesni Flami za ovoga rata očitovali, da ne žele da se odijele od svojih valonskih sugradjana. Ali o tim se narodima ne radi, nego bas o onima, koji se ne zadovoljavaju autonomijom u tudjoj državi i koji teže za političkom samostalnošču. Ako Evropa u istinu ima da budq demokratska i ima da na¬ stane trajni mir, onda je potrebno radikalnije rješenje narodnosnih problema; ipak u sadašnjoj situaciji treba očekivati, da če i u obno- vljenoj Evropi ostati narodne manjine, dakle i mješovite države. Ali radit če se o tom, da te manjine budu što manje, kako bi u državama bio po mogučnosti samo jedan narod. Ako se dva naroda (Belgija) ili tri (Švicarska) sami odluče da uzdrže svoju mješovitu državu, volja če se takvih narodnih dijelova zacijelo uvažavati. Narodnosni su sporovi u znatnoj mjeri pitanje narodnosnih manjina. Poljaci na pr. u Pruskoj čine u cijeloj Pruskoj manjine, ali na bivšem su poljskem području opet Nijemci manjine i t. d. Napose se radi o manjinama, koje su sporadički rasute na pod¬ ručju drugoga naroda (poimence u gradovima ili industrijskim središtima). Takve če manjine ostati i u rekonstruiranim državama. Za rekonstrukciju treba da bude pravilo, da manjine budu 54 sto manje i da budu štičene u svojim gradjanskim pravima. Zato bi se na mirovnom kongresu mogao prihvatiti medjunarodni zakon za narodnosne manjine i moglo bi da bude posebno medjunarodno mirovno sudište (u Ligi Naroda) za narodnosna pitanja. Pangermani su cesto predlagali, da se i znatne narodne man¬ jine presele; cionistički primjer i iseljavanje uopce sugeriraju to sredstvo. Sumnjivo je, može li se to provesti bez sile i nepravde; de facto pangermanski političari, kad to predlažu, imaju na umu da oslabe nenjemačke manjine, a ne da ih nacionalno zadovolje. Etnografsko uredjenje granica upravljat če se po demokratskom i parlamentarnom principu večine. Na primjer: U obnovljenoj Polj- skoj i Češkoj bit ce njemačkih manjina, u Češkoj dosta znatnih ma¬ njina, ali broj njemačkog žiteljstva u slobodnoj Polskoj i slobodnoj Ceškoj bit ce mnogo manji, nego je broj poljskog i češkog žiteljstva u poljskim i češkim zemljama pod njemačkom i austrijskom vlasti. Poljaci i Češi su ravnopravni i jednako vrijedni. Nijemci nisu više od njih, i zato je pravednije, ako ostanu u Poljskoj i Češkoj slobodne manjine, koje če biti manje nego sadašnji slavenski dijelovi, što ih potlačuju Nijemci. Mora se još napomenuti, da nema pouzdane narodnosne stati¬ stike; vladajuči su narodi svim mogučim pritiskom snizivali broj ugnjetavanih naroda pronalazeči demografski samovoljne, netočne jezične i narodnosne kriterije (na pr. saobračajni jezik itd.). Prešno traži nesamo historija i opča znanost, nego baš politika i admini¬ stracija, da se načini točna demografska statistika. Etnografske če se granice posli je ratnog meteža mož da u nekim slučajevima ustanoviti samo zasad i privremeno. Čim se narodi smire i prihvate načelo samoodredjenja, provest če se rektifikacija etnografskih granica i manjina bez uzbudjenja i na osnovi stvarnih napomena. To prije, ako ne budu manjine več ugnjetavane, slobodne manjine imat če znamenitu zadaču u organizaciji Evrope, — pomagat če razvitak prave medjunarodnosti. 12 . SVAKO JE NARODNOSNO PITANJE OSOBIT PROBLEM. 22. Svako je narodnosno pitanje samostalan i osobit problem, koji zahtijeva poznavanje pravih prilika, To metodičko pravilo ne 55 može se dosta krepko istaknuti. Pravednost prema drugim narodima traži poznavanje njihovih problema, a baš s te strane jezično i na- rodnosno pitanje odviše slabo poznaju evropski političari i državnici. Sadržaj narodnosnih sporova veoma je složen. Negdje igra raz- mjerno veču ulogu jezično pitanje, drugdje je u prvom redu poli- tički problem, ali oba problema mogu da budu i združena. Češi na pr. vode jezični boj, ali i politički, pozivajuči se na svoje historijsko pravo na samostalnu državu. Isto tako se i Poljaci ne pozivaju samo na etnografski princip, nego takodjer na historijsko pravo, nasuprot tomu Irci skoro i ne poznaju jezičnog pitanja, tamo je spor više vjerski i politički. Drugdje stoje u prvom redu gospodarska pi¬ tanja i t. d. Narodnost se ne očituje samo jezikom nego cijelom kulturom — znanost i filozofija, pravo i država, čudoredje i vjera, umjetnost i tehnika, navike i običaji razlikuju se prema narodnosti, a i rasno je pitanje važno. Zato se narodnosne razlike u različitih naroda ne osječaju i ne odredjuju jednako. Nišu još svi narodi jednako svf- jesni i spremni da brane svoju narodnost i njezin kulturni sadržaj protiv druge narodnosti; stoga na pr. boljševički mirovni prijedlog sadržava načelo, da stepen razvijenosti i obrazovanosti, resp. za¬ ostalosti ne umanjuje prava na samoodredjenje. Kad je problem tako složen, može se reči, da je toliko narodnosnih pitanja, koliko naroda i manjina — nema jedne šablone za rješenje svih narod¬ nosnih pitanja. 13. MARXIZAM I NARODNOST. 23. — Socijalizam, bolje reči socijalna demokracija, koja se oslanja na marzizam, nije znala da shvati i prosudjuje taj rat; marxistički historijski (ekonomski) materijalizam nema ispravne psihologije, ne umije dosta da vidi i procijeni individualne i socijalne sile, koje se ne mogu reducirati na t. zv. gospodarske prilike. Marxist zato ne shvača, da je narodnost, narodna ideja i princip — samostalna poli- tička sila pored gospodarskih interesa, i isto tako ne zna da shvati ostale sile, vjerske i t. d. Psihološki je nemoguče reducirati sve dru¬ štvene sile na gospodarske interese. Samo se jedan dio marxista odrekao te marxističke jednostranosti i samo dio zna da shvati ulogu, koju narodnost igra u tom ratu. 56 To vrijedi dakako osobito za njemačke marxiste. Sam je Marx prije 1848. godine, a i poslije te godine shvacao narodnosne probleme kao svi njemački radikalni liberalci; tada se radilo o liberalnim reformama i revoluciji protiv apsolutizma; na- rodnosnog pitanja u ono doba u Njeinačkoj (N. B. u tadašnjoj Nje- mačkoj, kojom je vladala Austrija) nije bilo, k'ao sto ga nije bilo ni u Francuskoj, ni u Engleskoj. Ali u Austriji, u Pruskoj i Rusiji (Poljska!), u Turskoj (na Balkanu) baš je Pberalni i demokratski pokret bio ujedno i narodan. Marx je tada prosudjivao narodni pokret po stepenu revolucionarnosti. Ne poznavajuči narodnosnih odnosa i težnja govori on o narodnom pokretu, osobito malih sla- venskih naroda, sasvim nekritički i upravo nedopušteno površno. Priznavao je samo Madžare, zato što su bili protiv Austrije i Ru¬ sije. U Rusiji je Marx vidio kvintesenciju apsolutizma sasvim onako, kao i ostali liberalci, radikali i socijalisti, pa zato je prizna¬ vao takodjer Poljake, baš kao i tadašnji liberalci. Ali svi ti Polono" fili vidjeli su samo ruske Poljake; Poljaka, koje je ugnje- tavala Pruska, nisu vidjeli. Kasnije, kad je Marx formulirao i izra- dio svoj historijski materijalizam, osudjivao je nacionalizam, kao što je osudjivao sve ostale „ideologije“ i identificirao narodnost s državom; država mu je samo pohlepno nasilje imučnih razreda* koji ugnjetavaju i isisavaju radništvo. Nekritičnost i neispravnost Marxovih nazora o narodnosti, nje¬ govi nestvarni i nepravedni sudovi o pojedinim narodima, danas su dovoljno objašnjeni. Marx nema pravo, sve kad bismo akcepti¬ rali važnost, a možda i prvenstvo ekonomskih odnosa. Zato su njegovi nasljednici u svim nacionalno mješovitim zemljama priznali narodnosni princip kao samostalni politički faktor pored ekonom- skoga — francuski, talijanski, poljski, češki, jugoslavenski i t. d. soeijalisti-marxisti su nacionalni. Njemački nisu ex thesi, ali su u praksi, osobito austrijski; u ovom ratu združili su se (večina) s pangermanima. U Engleskoj i u Americi slabo razumiju narodna pitanja evropskoga kontinenta, zato što su to praktične jednonarodne države. To vrijedi i za Ruse, jer su oni kod kuče vidjeli samo službeni nacionalizam, koji rusificira. Uopče svi ti protivnici za- bacuju nacionalizam kao šovinizam.*) *) Ruski socijalni revolucionarac i bivši ministar Černov napisao je zgodnu brošura o pogrešnim Marxovim nazorima o narodnosti. Upozorio.sam na tu stvar vec u svojoj knjiži o marxizmu. 57 Analiza pojma narodnosti jasno pokazuje, da se narodnost i jezik, kako ih daje priroda i historija, ne mogu reducirati na odnose ekonomske niti na političke (država) — narodnost je samo- stalna politička sila. Iz te analize mora takodjer biti jasno, da socijaiizam ne smije zabacivati narodnost: Politički podjarmljen narod podjarmljen je i gospodarski, a socijalno-demokratski problem slobode, jednakosti i bratstva nije samo gospodarski program, nego ujedno i politički, socijalni, narodnosni, vjerski program. Zato se socijaiizam i nacionalizam razvijao zajedno i na istom etičkom, humanom temelju. 24. — Neshvačanje narodnosnog principa zavodi mnoge marxi- ste, te neispravno tumače rat. Omiljela je lozinka marxista, da je sadašnji rat kapitalistički. Ali kapital je na obje zaračene Strane; kako je on onda postao pobudom rata? Nijemci tvrde, da je Rusija započela rat; s te Strane su njemački marxisti u čudnoj poziciji, ako tvrde u suglasju s Vi¬ dmom i njegovim kancelarima, da su rat skrivile Srbija i Rusija, dakle nekapitalističke ili polukapitalističke zemlje. Jmali bismo ko- načno agrarnu agresiju i kapitalističku defenzivu. Odnos se dakako komplicira radi saveza s kapitalističkom Francuskom i radi pri- stupa kapitalističke Engleske i Amerike. Marxisti dolaze svojim tumačenjein u čudan položaj i po tom, što sami donekle pri maju i podupiru kapitalizam, a odbijaju za- pravo samo njegovo iskoriščivanje. Ali oni priznaju njegovu gospo- darsku produktivnost i premoč nad agrarnim i starijim stepenom produkcije uopče. Druga je varijacija tumačenja, što je daju marxisti ova: rat je nastao iz imperijalističkoga kapitalizma. Marxisti kažu, da impe- rijalizam potječe iz modernoga industrijalističkog kapitalizma; indu¬ strija treba tržišta, trgovaca, sirovina i t. d., za to podjarmljuje kolonije i agrarne zemlje. Industrijalizam i kapitalizam njemački, engleski, francuski i t. d. umjeli su razmjerno dugo — bar od 1871. — da dovedu u sklad svoje interese; više puta je spor, koji je prijetio ratom, bio mirno uredjen (Maroko i dr.). Još 1914., baš pred rat, sklopila je Nje- mačka s Engleskom i ostalim kolonijalnim državama vrlo probi- tačan sporazum; zašto je onda na jednom nastao rat? Industrija¬ lizam i kapitalizam nedostaje, da se to protumači. Što se tiče im¬ perializma, več je upozoreno. da se taj pojam upotrebljava jako nejasno; njemački imperijalizam zacijelo igra u ratu odlučnu ulogu, 58 ali to nije kapitalistički i Industrijski imperij alizam, jer je nastao mnogo prije, nego se Njemačka kapitalizirala i industrializirala. Sto se tiče kolonijalnog imperijalizma, dostaje, ako se upozori, da je i zauzeče kolonija mnogo starije nego moderni industrijalizam i kapitalizam; osim toga može se lako dokazati, da traženje kolo¬ nija nije imalo samo kapitalističkih i industrijalnih pobuda. Još za rata dokazuju njemački ekonomisti i političari, da se kolonije ne isplačuju, nasuprot, da Njemačka na kolonije nadoplačuje; a ako isporedimo službenu statistiku, vidimo, da je Njemačka izvozila u Englesku mnogo više (40 puta više) i da je iz nje izvozila za svoju industriju više nego iz kolonija. Marxisti kažu za trgovce i kapitaliste da su dobre račundžije i pripisuju im šta više nevoj- nički duh — a sad su najednom ti trgovci tako ratoborni i uz to takodjer glupi! Spomenute lozinke marxističkog tumačenja rata tako su jed- nostrane i nekritičke, kao što ne zadovoljava ni cijeli ekonomski materijalizam ni njegova filozofija povijesti, pa ni službena marxi- stička filozofija ovoga rata. Nitko ne tvrdi, da gospodarski interesi u ovom ratu ne igraju veliku ulogu. Ta upoznali smo pangermanizam i znamo, kako nje¬ gove vodje ističu, da Njemačka treba zemljišta, sirovina, jeftinih radnih sila i t. d. Možda je svaki rat prouzročila lakomost i po¬ hlepa za materijalnim dobrima („bona terra, mali vicini" čitao sam u sredovječnoj kronici), ali pitanje je, da li samo gospodarski in¬ teresi odlučuju u svakom ratu i napose u ovom ratu. Materijalističko naziranje na život dovelo je marxiste za ovoga rata u nedično susjedstvo s pangermanima; gospoda iz njemačke večine, Lentsch, Renner (austrijski njemački socijalistički vodja) i dr. ne mogu se više raspoznati od pangermana. Ne bih bio da- kako pravedan, da ne spomenem autora „J’accuse“, koji je vrlo brzo progledao; sada i Kautsky i Bernstein vrlo krepko kritiziraju jednostranost marxističkoga tumačenja rata. Ali u Rusiji Plehanov nije podlegao lozinkama jednostranoga boljševizma. 59 m. ISTOČNO PITANJE. 14. PROGRAM SAVEZNIKA U BISTVU JE PROGRAM REORGANIZACIJE ISTOČNE EVROPE. 25.— Sve evropske države uznemirivalo je socijalno pitanje, ali to nije vodilo k težim medjunarodnim komplikacijama; no neke su nacionalno mješovite države imale akutnih narodnosnih sporova, koji su mutili medjunarodne odnose. Na zapadu je bilo akutno dansko pitanje u Schleswigu i alzačko-lorensko pitanje; irsko pitanje nije narodnosno (u onom smislu kao na pr. poljsko i češkoslovačko pitanje), a spor izmedju Valona i Flama u Belgiji takodjer nije bio tako akutan, kako je ovaj rat pokazao, jer Flami brane Belgiju protiv Njemačke baš takp odlučno kao i Valoni, i njihovi su se predstavnici izjavili protiv toga, da se odijele od Valona. Nasuprot toinu bio je na istoku čitav niz akutnih i akutnijih nego na za¬ padu narodnosnih sporova: pitanje poljsko, češkoslovačko, jugo- slavensko (srpsko, hrvatsko i slovensko), pitanje malorusko u Galiciji, rumunjsko, talijansko, makedonsko i grčko. U Rusiji bijaše akutno poljsko i finsko pitanje; rat je ojačao narodne borbe u Ukrajini i Litvi, kod Lotiša i Estonaca, na Kavkazu i na Istoku. Sasvim je posebno židovsko pitanje (u svim zemljama). To stanje stvari poznavali su prije rata ljudi, koji su politički mislili, kako dokazuje publicistička literatura o svim tim narod- nosnim pitanjima; odlučujuče velevlasti, jedne izravno interesirane, druge iz diplomatske obzirnosti, ne podavahu tim pitanjima znače- nja i proglašivahu ih za „unutrašnja pitanja" — tek je rat poučio službenu Evropu o pravom stanju, da je naime pojas od Baltičkoga mora do Jadrana, do Egejskoga i Črnoga mora, t. j. Pruska, Austro-Ugarska, Balkan i Zapadna Rusija, teritorij narodnosnih problema i bojeva. Rat je krvava zorna pouka svijetu, da je prvi ratni problem politička rekonstrukcija Istočne Evrope na narod- nosnom temelju. To je takodjer program Savezničke note Wilsonu i daljih programnih izjava, koje su dane od toga vremena; sve svračaju pažnju na situaciju u Centralnoj i Istočnoj Evropi na 63 pojas malih naroda i Rusiju. Fraza „rekonstrukcija", koja je sada tako obična, znači rekonstrukciju Istoka (i Centralne Evrope). Na Istoku se moraju preurediti političke granice, organizirati nove države i vlade, veci dio Evrope mora se politički prenarediti. Upravo je nevjerojatno, kako su ljudi još dugo iza početka rata malo znali o narodnosnim pitanjima; to je dokaz, kako je politika dosada bila nestvarna, površna, diletantska. 26. — Istaknuli smo pravilo, da je svako narodnosno pitanje složen, samostalan problem; stoga bi nam samo potanje historijsko tumačenje i analiza suvremenog stanja Njemačko-Pruske, Austro- Ugarske, Balkana, Turske i Rusije objasnili bogati sadržaj pojedinih narodnosnih problema i razložili bi, zašto su narodnosna pitanja najakutnija u tim državama. Ovdje mogu da podam samo glavne činjenice i vodeča načela. Več je upozoreno, da su Njemačka i osobito Pruska germani¬ zirale znatan dio Slavena; od Labe do Saale natiskivali su se Njemaci neprestance na slovenski istok, dok se napokon nisu sudarili s Poljskom; bio je to pruski kralj Fridrih Veliki, koji je skovao diobu Poljske. Bismarck je formulirao direktivu prusko- njemačke politike, kad je proglasio, da je Poznanj za Nijemce neuporedivo znamenitiji, nego Alzacija-Lorena; politika Berlina i glasovi uplivnih njemačkih publicista i protivupoljskih politi- čara dokazuju, da Bismarckovo pravilo dosada potpuno vrijedi u Njemačkoj. Habsburgovci su, vladajuči dugo nad Njemačkom, provodili njemačku politiku i jednako su smjerali protiv slavenskog istoka ( i juga; ugnjetavali su Cehe i Slovake, prisvojili su veliki dio Poljske, potiskivali su Jugoslavene, Rumunje i Talijane; Nijemci su se kao i mongolski Madžari pomirili protiv Slavena s vjekovnim dušmanimom krščanstva, s Turskom. U ovom ratu prusizirana Njemačka, Austro-Ugarska i Turska čine ligu protiv Evrope, ligu protivunarodnu, nedemokratsku, dinastičku, osvajačku. Akutnost narodnosnoga pitanja u Pruskoj, Austro-Ugarskoj, Turskoj (na Balkanu) — isto vrijedi u znatnoj mjeri i za Rusiju — leži u tom, što te države ugnjetavaju osviještene i obrazovane narode i narodne manjine, narode, nekad politički samostalne, i narode, kojih dijelovi čine samostalne države. Alzacija-Lorena, ako je i bila državna zemlja (Reichsland), bijaše samostalna i uz Francusku posvojila je i francusku kulturu; danska je manjina u Schlervigu slično bila samostalna i kulturno nije niža nego 64 Njemci. Poljska je isto tako bila samostalna; razdijeljena je na izdajnički način i jezično je ugnjetavana, premda je znatan dio naroda u njoj bio kulturno na visokom stepenu. Češi i Slovaci bijahu isto tako samostalni; Češi su pravno dosada samostalni, a kulturno nisu nista nizi nego Nijemci; Slovaci nisu kulturno nizi od svojih ugnjetavača Madžara. A to isto vri jedi za Srbe i Hrvate; Srbija i Črna Gora su samostalne, pa time dakako djeluju kao uzor za Jugoslavene, koje ugnjetava Austrija i Ugarska; Hrvatska je sebi sačuvala neki stepen nezavisnosti pa stoga to teže osječa madžarski pritisak. Slično stoji stvar s Rumunjima i s Talijanima u Austro-Ugarskoj. Na Balkanu su narodi tek posljednjih godina stresli barbarski turski jaram i nisu se dosad smirili; Turska još drži u vlasti dio Grka i zadire štetno u upravu balkanskih naroda; u narodnosnim pitanjima na Balkanu još igra znatnu ulogu kulturno politički utjecaj Bizanta. Ako isporedimo s tim narodnim pitanjima narodna pitanja na zapadu, udara u oči velika razlika. Ponajprije ima na zapadu uopče malo narodnih sporova. Na zapadu je akutan zapravo samo spor radi Alzacije-Lorene; na istoku je bar devet akutnih pitanja. Na zapadu se radi o razmjerno malim manjinama (140.000 Danaca, 210.000 Francuza), dok se na istoku radi o čitavim narodima znatne veličine (Poljaci 20, Čehoslovaci 10, Jugoslaveni 10, Ru- inunji 10 milijuna i t. d.). A što se tiče spora izmedju Njemačke i Francuske, on nije čisto narodnostan. Izmedju oba naroda i države več je nekoliko stolječa prijeporno područje, razmjerno neznatno (ni potpuna dva milijuna žitelja); taj se spor sve više ticao pitanja vlasti, a ne narodnosti, kao izmedju Nijemaca i malih slavenskih država; njemačka osvajačka kolonizacija naperena je baš protiv istoka. Zato smijemo ponoviti, da na zapadu nema velikih narodnosnih (jezičnih) bojeva i da se zapad uopče, kako je več razloženo, politički i narodnosno razlikuje od istoka i, napose, od onoga osobitoga srednjega pojasa manjih naroda medju Njemačkom i Rusijom. Rat je nastao u tom pojasu iz spora radi male Srbije — velika je Austro-Ugarska država, 51 milijun protiv 4V 2 , proglasila, da je ona u pogibli. Danas se rat vodi izmedju velikih i največih država, ali narodni sastav velikih istočnih država stvara iz spora o vlast pitanje malih naroda. 65 5 15. DIOBA AUSTRO-UGARSKE GLAVNI JE CILJ RATA. »IDEJA AUSTRIJSKE DRŽAVE. “ 27. — Austro-Ugarska, koja je stvorena večinom od jednoga dijela pojasa malih naroda i sastavljena od devet naroda, sasvim je umjetna država, kako je to jednom izrekao vodja Nijemaca (v. Plenner ml.); to je država, sastavljena od večih i kulturnih država i naroda, koje drži u podaništvu dinastija s njemačkom i madžar- skom manjinom. Ako je načelo, da narodi imaju pravo na samo- odredjenje, ozbiljno mišljeno, Austro-Ugarska je politički i čudo- redno osudjena; od kraja XVIII. stolječa svi narodi teže za slo- bodom i samostalnošču, Austrija je zemlja narodnosnih sporova i borba. Austrija je sredovječni ostatak. Nasuprot modernoj demo¬ kraciji i narodnosti Austrija reprezentira staru dinastičku državu: dr. Seidler, austrijski ministar predsjednik, zabacujuči nedavno samoodredjenje naroda, izrekao je ono, sto su prije njega izrekli 1848. godine austrijski biskupi i sto se u Beču postojano prakti¬ ciralo. U praksi se dakako dinastija nužno oslanjala na jednu narodnost — njemačku i madžarsku — i upotrebljavala je jedan narod protiv drugoga (divide et impera). Austrija protiv svojih naroda postavlja dinastiju po božjoj milosti i vojsku, protiv demo¬ kracije podržava aristokraciju, osobito sebičnu i ograničenu, neku vrstu Istočnoindijskog društva za iskoriščivanje. Habsburgovci nisu uzalud bili kroz stolječa njemački carevi — posvojili su sredovječnu imperijalističku ideju i napreduju u njoj, premda su se formalno odrekli njemačkog carstva; služili su odano crkvi, zlo upotrebljavajuči vjeru za svoje porodične ciljeve. Habsburgovci su vodili i proveli protivureformaciju pomoču draguna i jezuita. „Geistesmorder“ nazvao je Metternichov i Ba¬ chov režim jedan od največih austrijskih (njemačkih) pisaca. Sam je papa nedavno priznao, da radi o tom, da sačuva sebi posljednju veliku katoličku državu. Klerikalizam je vodja austrijskoga imperija- lizma, koji je naperen protiv pravoslavlja u Rusiji i na Balkanu.*) Citav režim Franje Josipa osnivao se politički na tom klerikalnom *) Taj_ tradicionalni zadatak Austrije dobro e osvijetlio u svojoj brošuri njemački liberalni teolog Ehrhard. 66 imperijalizmu. Franjo Ferdinand sa svojim „GroB-Osterreich“ raz- likovao se samo taktikom, koju su njegovi sljedbenici proglašivali za „čvrstu volju". Palacky, koji je 1848. prvi postavio Austriji program slobodne federacije naroda, još je 1865. nastojao da formulira „ideju Austrij- ske države": bila bi to prema svojim narodima pravedna Austrija. 0 toj Austriji rekao je Palacky 1848., da bi se morala iznova na- činiti, kad je ne bi bilo ... Ali kad je 1867. uveden dualizam, poučilo je to Palackoga, da se od Austrije ne može očekivati pra- vednosti. Češki su noviji političari dosta dugo nastojali da gledaju na Austriju prema Palackom od 1865. godine, ali Austrija je išla svojim sudbonosnim putem. Trojni savez i okupacija Bosne i Herce¬ govine načiniše od nje poslušnu njemačku avantgardu na istoku; njezinu čudorednu niskocu razotkrile su intrige za Aerenthala 1 Zagrebački i Friedjungov proces. Posljednji balkanski ratovi i napokon o vaj rat završetak su nečudoredne austrijsko-njemačke politike. Mazzini je poslije rata 1866. dobro raspoznao Austriju, kad je kazao, da če propast Turske logično dovesti do propasti Austrije; obje političke anomalije stajale su i padaju skupa. Abnormalnost Austrije uvidjaju i misaoni njemački političari, koji sebi sada taru glavu, kako da održe Austriju; Renner, Pernesdorfer, Bahr, Miiller i dr., svi priznaju, da se Austrija, ako ima da ostane, mora pre¬ obraziti. Uzaludan je to pokušaj, jer sve te njemačke osnove na- stoje da uzdrže njemačku i madžarsku prevlast, ako i hoče da svoj cilj postignu vještije i doličnije. *) Austrija je cijelim svojim bistvom, svojom historijom, ze- mljopisom i etnografiom negacija moderne države i moderne narod¬ nosti; od svoga postanka nije ona imala vlastitog cilja, nego je bila marka Njemačke i služila je carstvu; i danas je ona puki privjesak Njemačke; svojim sredovječnim dinastičkim teokratizmom ona je negacija narodnosti, pa neki pangermani sasvim ispravno osudjuju narodnu amorfnost i beznačajnost Beča (onomadne na pr. Miiller). 28. — Grof se Czernin nedavno pozivao na osobitu životnost i snagu Austro-Ugarske. Več je razloženo, da Austrija nije pri- *) U tom pogledu se program njemačkih socijalista Rennera i Bauera u bistvu ne razlikuje od pangermana; Renner prilivata Naumannovu Centralnu Evropu, njegova i Bauerova narodna autonomija samo je koncesija, da se sačuvd Austro-Ugarska i njezin značaj. 67 rodna federacija naroda, nego da se održava jezuitizmom i že- Ijezom; sam je papa, prijatelj Austrije, nazvao pokojnoga čara radi njegova terora za rata „krvavim suvereno m Gladstonova osuda Austrije potpuno je opravdana. Baš u sadašnjem ratu nije Austrija nikako dokazala svoju životnost. Rusija ju je dvaput porazila, po¬ razila ju je i ona mala prezrena Srbija, samo ju je Njemačka sa- čuvala od propasti; rat je pokazao svu nesposobnost i svu dege¬ neriranost nadvojvodskih vodja i aristokracije, a pokazuje to dašto i sada sazvani parlamenat. U tako strašno, u tako veliko doba novi car i njegovi savjetnici nemaju ni jedne muževne rijeci — same fraze i obične, glupe lukavštine; car Karlo več sada zapada zajedno s caricom pod klerikalni utjecaj — bez iskustva, bez po- litičkih ideja, bez volje za modemu politiku oslanja se dakako na staru i jedinu ideju svoje dinastije. U aferi s pismima princu Sixtu car je Karlo opet pokazao bistvo austrijske politike — laž. *) Kako zapravo stoji stvar, pokazalo se u ovom ratu — Ceho slovaci, Jugoslaveni, Rumunji, Talijani, naskoro i Malorusi i Poljaci otkazaše poslušnost i staviše se protiv Austrije — 60.000 smaknuca i pomoč Njemačke uzdržaše Habsburgovce za neko vrijeme. I Mad¬ žari su protivnici Austrije, a medju Njemcima su radikalni panger- mani tražili, da se Austrija spoji s Njemačkom. Ako su se ti isti pangermani sada za rata pomirili s Austrijom, to je samo zato, sto Austrija ropski izvršuje zadaču, koju su joj namijenili Bismarck i Lagarde, kako to jedan od vodja (zastupnik Iro) otvoreno kaže. Evropa i Amerika imaju da biraju izmedju degenerirane di¬ nastije i slobode devet naroda, jer če se i Nijemci i Madžari uzdiči na viši stepen političke čudorednosti, ako budu prisiljeni da se odreku iskoriščivanja ostalih naroda i službe natražnjačkoj dinastiji. *) Car je Karlo pisao za predsjednika francuske republike oeito očekujudi, da Francuzi ne de progledati lukavost njegovu i njegovih savjetnika; svoju pravu osnovu izrekao je u drugom pismu, kralju Ferdinandu Rumunjskom; tu on naglašava načelo, da kraljevi moraju sada biti složni kako bi obranili monar- hizam pred demokratskim pokretom. Ta se načela doslovce slažu s onim, o čem poslije Bismarcka nastoji car Vilim; a Vilimova načela usvojio je Karlov prijatelj i savjetnik grof Czernin. (Izvijestio sam o memorandumu grofa Czernina, sto ga je pisao za Franju Fer¬ dinanda, u kojem je razložena Vilimova osnova da se uzdrži monarhizam i uska sloga monarha; u tom je memorandumu ujedno istaknut njemački značaj Austro- Ugarske i njezino prijateljstvo s Njemačkom. Vidi u Plehanovljevu Jedinstvu, 9. lipnja 1917.) 68 Austrija več odavno propada, korak za korakom morala je da se odreče svojih krajnjih područja (švicarske, belgijske, i tali- janske pokrajine); Pruska ju je istisnula iz Njemačke, a iznutra se stala raspadati od dualizma. Dioba Austrije prirodan je i nuždan historijski proces. 29. —Neki su austrijski pangermanski političari pomišljali, da bi Austrija ojačala, ako se smanji. Kad bi prepustila Trident Italiji, kad bi odstupila, ako je nužno Bukovimi, pa makar i dio ili cijelu Galiciju, Austrija, prema tim osnovama, ne bi oslabila, bila bi osi- gurana prema Italiji, Galicija bi stajala pod austrijskim i njemačkim utjecajem, a za odstupljena područja našla bi se naknada na Bal¬ kanu i u Rusiji. Samostalnost male iscrpene Srbije ne bi za neko vrijeme smetala osnove, da se ujedine Jugoslaveni pod Austrijom i da se tako okupira Balkan. Te su osnove sasvim pangermanske. Pangermani su več odavno u bečkom parlamentu (sam Schonerer) tražili, da se odijele Gali¬ cija i Dalmacija, kako bi Nijemci protiv Ceha iinali jaču večinu u parlamentu, buduči da su Češi največa i najjača zapreka pan- germanskim osnovama. 30. — Mnogi misle, da je Njemačka natjerala Austriju u rat protiv volje i da če Austrija poslije rata biti protiv Njemačke. To je ne- shvačanje povijesti: Austrija je od svog početka služila njemačkoj ideji, austrijski su njemački pisci (na pr. citirani Miiller) to dobro shvatili — malo slobode Slavenima ne če smetati germanizaciju pomoču ideja. Dade se germ anizirati _i_ sla venskim- jezikom. Tak- mica s Pruskom, kako je več rečeno, pojačavala je u Pruskoj i Austriji njemačku ideju, dok nije napokon Bismarck našao defi- nitivnu formulu za organizaciju pangermanskog osvajanja. K tomu su se Madžari predali Njemačkoj na milost i nemi¬ lost ; kako to nesamo Tisza, nego i Andrassy, Karolyi i tutti quanti neprestance proglašuju. Beč i Budim-Pešta ne če biti protivunje- mački. Ni spekulacija s crkvenom i vjerskom razlikom ne če uspjeti. Njemačka je okupirala Austriju politički, katolici u Njemačkoj okupirat če je crkveno: znaju oni dobro, da je austrijski katolicizam močvara — kako je to izrijekom formulizirao kolnski katolički organ — ali jezuitima u Kolnu i u Rimu to ne če smetati; nasuprot, Beč če biti to pokorniji, centrum u Njemačkoj postat če politički vodja slabašnih Austrijanaca. Fridrihova i Bismarckova Pruska, što se tiče jezuitizma, ne če zaostati za centrumom i Bečom, austrijskoj 69 dinastičkoj politici prestiža uvijek je najviše stalo do izgleda. Berlin vrlo lukavo ugadja bečkim željicama i ne smeta mu, ako Habsburgovci čuvaju za se izgled nezavisnosti, pa i prvenstva. Berlinu ne smeta na pr., sto u poljskom pitanju Beč ide donekle drugim pravcem; Berlinu ne smeta, što austrijski agenti sada, na- ročito u Americi i Engleskoj, razglašuju, da je Austrija protiv Ber¬ lina, da je u rat uvučena, da joj je dosta rata i sl. — u zbilji se Austrija ne opire berlinskoj politici i prilivata sve, što Berlin smatra za nužno. A ako Beč ide katkada doista svojim putem, Berlinu to napokon takodjer ne smeta — Berlin i Beč su kao siamski dvojci. Njihovu kooperaciji! u glavnom pravcu ilustrira najbolje ovaj rat • taj rat izazvala je Austrija i njezina himbena protivusrpska i pro- tivuslavenska politika; Njemačka je upotrebila priliku i dala svomu savezniku carte blanche, prikrivajuči tako, jer je bila dobro pripra¬ vljena i željela rat, svoju sukrivnju savezničkom vjernosti.*) BI. — Austrofili brane Austriju i upučuju baš nas Čehe na to, da smo mi tobože pod Austrijom dosegli tako visoki stepen kul¬ ture, koji se svuda priznaje s udivljenjem. Tu smo kulturu dosegli vlastitom inicijativom i snagom; Beč nije nikad pozitivno podu- pirao ni nas ni druge narode, najviše ako je prestao na neko vrijeme da smeta, kad bi se njegove spletke i ugnjetavanje izjalovili. Češka bijaše več u srednjem vijeku jedna od najkul- turnijih zemalja. Po propasti, koju je najviše skrivila austrijska protivureformacija, češki je narod napredovao u svojim tradicijama. A ako Beč u posljednje doba nije smetao kao prije ekonomskom razvitku čeških zemalja, dogodilo se to iz financijskih obzira — dina¬ stija treba za vojsku i birokraciju, u koju u posljednje doba grne aristokracija, vrlo mnogo novaca, i zato dopušta, da upravo češki narod plača za državni stroj, koji u prvom redu služi dinastiji. 32. — Neki zapadni austrofili našli su i onaj dokaz, da se mi *) Ved prije više godina formuliraon sam taj sud o austrijskom katolicizmu u svom predavanju u Bostonu (1907.); sada ponavljam: osudjujem tu napose austrijski katolicizam zato, što služi politici; zato i jest taj katolicizam bez prave vjerske životnosti za razliku od katolicizma u onim zemljama, gdje je kao u Americi stao na vlastite noge. Katolicizam je snažan u protestanskim i libe¬ ralnim zemljama, a mrtav je u zemljama, gdje je beatus possidens. Oštri sud nje- mačkoga katoličkog lista sasvim je opravdan; za karakteristiku austrijskog kato¬ licizma neka posluži na pr. činjenica, da se za odlična hierarhijska mjesta bi- raju aristokrati, razumije se, da car bira lica, kakva treba. „Ne, — Bog nije Austrijanac" (Byron). 70 svi tobože borimo protiv Njemačke i njezina pruskog militarizma i da se stoga ne smije Njemačka ojačavati tako, da joj se pripoje njemački dijelovi Austrije. To je aritmetički problem — što je dakle više: pedeset ili sedam? Dosada je Njemačka imala na raspola- ganju cijelu Austriju (51 milijun žitelja); kad bi se razdijelila Austro-Ugarska, imala bi samo njemački dio, a taj čini sedam do osam milijuna. (Njemačke manjine u češkim zemljama, u Ugarskoj i druge, ne bi pripale Njemačkoj.) Stvar je dakako Habsburgovaca, hoče li se održati samostalni; bez sumnje bi oni htjeli da naslje- duju primjer bizantskih careva — ostali bi carevi i izgubivši teri- torijalni imperij. Berlinu to ne bi smetalo, nasuprot, riješio bi se brige za Beč i njegove panem et circenses, i ne bi ga uznemirivala druga prijestolnica. Austrija je jaka, ali i slaba strana Njemačke — bez Austrije i njezinih nenjemačkih naroda bit če Njemačka prisiljena da živi kao svi ostali narodi, vlastitim silama. Ako se razdijeli Austrija i zbilja provede proglašeno načelo samoodre- djenja naroda, bit če to največi udarac za prusku Njemačku. To mora da bude jasno osobito poslije vojničkog i političkog pada Rusije. Jaka Rusija bila je zapadnim narodima izdašna voj- nička i politička potpora; Rusija, oslabljena vojnički i ekonomski, sasvim če postati plijen Njemačke, ako ne bude razdijeljena Austro- Ugarska — diobom Austro-Ugarske bit če Rusija najbolje štičena, jer če biti lišena svoga glavnoga neprijatelja i ne če više grani- čiti s Njemačkom. 33.— O Madžarima i njihovoj državi treba kazati samo neko¬ liko riječi. Do danas Madžari politički živu od revolucije 1848. i od Kos- suthova imena, a i pak su Madžari več onda ugnjetavali ostale na¬ rode u Ugarskoj. To je dobro shvatio Cavour u svojoj karakteri- stici Madžara, kad je rekao, da se oni doduše bore za svoju slo- bodu, ali ne priznaju slobode drugima. Madžarska država nema dublje kulture, i madžarski puk ne stoji ni u čem više nego Slo- vaci; naprotiv je nego baš protivno, kako dokazuje i madžarski jezik, koji je preuzeo od Slovaka šilu gospodarskih, upravnih i kul¬ turnih termina. Istina je, da madžarske vlade svakojako nastoje oko umjetne kulture, ali se služe u tu svrhu nasilnom i nečudo- rednom administracijom. Madžari su previše aristokratski narod; veoma mnogobrojno plemstvo i veliki posjed u sveži s kapitalom podržava nasiljem svoju moč. Taj stalež, koji druge samo iskoriščuje, podržava do- 71 ticaj s tudjinom i podržava tudjinu u neznanju o pravom stanju stvari. Kako se izolirani madžarski jezik na zapadu ne poznaje i kako zapad ne može da Madžare dublje kontrolira, omogučuje to Madžarima oligarhički apsolutizam i madžarizatorni imperijalizam. Taj apsolutizam ukrašuju oni „idejom ugarske države" : u tom se Madžari podudaraju s pruskim junkerima, koji podržavaju ideju pruske države. Več je utemeljitelj ugarske države, sv. Stjepan, proglasio jednorodnu državu nesavršenom — državna znanost ugnje- tavačkih naroda svuda je i svagda jednaka. Medju Prusima, Austri- jancijpa i Turcima upravo je unutrašnji sklad. Madžari obracaju svu svoju energiju protiv Slavena, napose protiv Slovaka (madžarska poslovica: Tot nem ember — Slovak nije čovjek!), da protiv Malorusa, Jugoslavena i Rumunja. Njihova pJotivuslavenska hajka, koja nalazi dragovoljnih pomagača osobito u bečkoj štampi, u velikoj je mjeri odgovorna za ovaj rat. 16 . PRUSKA NJEMAČKA: KULTURA SPOLJAŠNJEG PORETKA I M1LITARISTIČKOG MATERIJALIZMA. 34. — Pruska je, več smo rekli, dosta slična Austriji po svom postanku, a takodjer i po cilju svoje politike prema istoku i po svojoj taktici, ako i jesu znatne razlike u temperamentu i karak- teru inedju pruskim (sjevernim) i austrijskim Nijemcima; ovi pot- padaju u znatnoj mjeri pod utjecaj ostalih austro-ugarskih naroda, a i rasom se znatno razlikuju od onih. Pruska je danas nacionalno jedinstvenija nego Austrija; glavni je zahtjev pangermanskog programa, da se svakako uzdrži na¬ rodno jedinstvo, pa se ističe slabost Austrije i Rusije, koja dolazi od narodne nejedinstvenosti. Zato pangermani zahtijevaju nasilnu germanizaciju, kolonizaciju i skupnu emigraciju nenjemačkih ele- menata. Pruska je iza Austrije nacionalno najmješovitija država; ta to i etnografija posvjedočava, da je Pruska sagradjena nasiljem. I sami Prusi su germaniziran narod, srodan Litavcima; u današnjoj Pruskoj ima takodjer mnogo germaniziranih Slavena — po Bismarcku je to dobro križanje ženske (Slaveni) i muške (Prusi-Nijemci) rase. Iz pangermanskih osnova i političkih načela muževa kao Bis¬ marck, a sada i iz cijeloga rata i mirovne politike Njemačke i Au- 72 strije očevidno je, daje predmetom njemačke agresije istok — Drang nach Osten. Prvi je i glavni zahtjev njemačke istočne poli¬ tike, da sebi sačuva Austro-Ugarsku; Austrija je Njemačkoj most, kako kaže naslov pangermanske brošure — most na Balkan i u Tursku, dakle i u Aziju i Afriku. S toga razloga utiskuje se ona u spoju s Austrijom u Rusiju: nominalna sloboda balkanskih po¬ krajina, Finske, Ruske Poljske i Ukrajine samo su privremeno sredstvo. Belgija, Alzacija-Lorena i zapad uopče nema u današnjoj svjet- skoj situaciji za Nijemce večega značenja, ako im podje za rukom da predobiju istok. Ako zavladaju istokom, bit če lako načinjen pangermanski obračun s Francuskom i Engleskom, a poslije i sa Sjedinjenim Državama. 35. — Razvitak rata razjasnio je Francuzima, Englezima i Ame- ričanima, kako stoje stvari (Talijani su odavna protiv Austrije), i zato oni tako odrešito ustaju protiv pruskog militarizma. Pruski nas militarizam vodi k opčoj analizi pruskog pitanja. U samoj Njemačkoj se to pitanje obično shvača u tom smislu, da pruski sabor mora da postane demokratični ji; dopusta se, da se zapadna i istočna Njemačka (pruski junkeri i njihovi veliki posjedi na istoku i sl.) razlikuju ekonomski i politički. Ali problem pruski je dublji i širi — formulirali su ga kao pangermanizam i njegovi filo¬ zofi, Lagarde, v. Hartmann i dr.; to je problem razlike izmedju pruskoga i južnonjemačkog duha, problem prava Pruske da vodi Njemačku i da je izravno prusizira. Ta se razlika često formulira lozinkom: Goethe ili Bismarck? a obično se odgovara, da ima raz¬ like, ali da je neznatna i, koliko je ima, da koristi bogatstvu nje¬ mačke kulture; upravo za rata ispituju svoju savjest neki austrij- ski i pruski Nijemci i dolaze do zaključka, da je prusko nijemstvo pored austrijskoga (uopče južnonjemačkoga) opravdano, pa upučuju na to,"da je moguča i nužna organična sinteza obadvaju smjerova njemačkoga narodnog duha. Nije ugodno iznijeti kratak sud o tako kompliciranoj stvari bez dalje argumentacije; pozivajuči se na svoje prijašnje izjave, podat ču tu s potrebnom rezervom svoj nazor, koji je, kako mislim, stvaran. Ne ču da razmatram rasni problem — koliko dakle sadašnji Prusi i u kom opsegu oni imaju osobine nenjemačkih Prusa, za koje nam njemački povjesničari kazuju da su bili hrabri i okrutni. Isto tako tu ne treba istraživati, koliko ima u Prusa slavenske 73 krvi. Ta bi analiza zahtijevala, da se istraži, kakovih rasnih pri- mjesa imaju južni i zapadni Nijemci, jer i oni nisu čisto njemački (primjese keltske, romanske, slavenske, mongolske i dr.). Ovdje neka bude dosta da se izjavimo o pruskom političkom programu. Zabacujem pruski etatizam, kult pruske države i napose kult pruskoga monarhizma. Zabacujem ideju pruskoga kraljevstva, pro- glašivanje dinasta za božansko otkrivenje, zabacujem prusku nega- ciju parlamentarizma, obožavanje rata, kult militarizma i militari- ziranoga birokratizma. Taj prusizam duboko je ukorijenjen; Sombart govori za tisuce njemačkih inteligenata, kad bistvo njemačkog mi¬ šljenja vidi u spretnosti, kojom se čovjek spaja s božanstvom več na zemlji, i kad u militarizmu vidi najsavršeniji spoj Weimara s Potsdamom. („On je Faust, Zarathustra i Beethoven u opkopima.“) Razumije se, da je Sombartovo božanstvo fetiš profesorskoga histo- rijskog materijalizma. Na Bismarcku se može vidjeti, što politički znači prusizam; njegov životni rad leži u tom, da je osiguravao pruski monarhizam protiv revolucije, socijalizma i demokracije, — a komad je toga Bismarcka u svakome Nijemcu — i u Scheidemannu i u Davidu; a baš ti socijalisti, koji su se pomirili s monarhizmom, mjerilo su, kako su se Nijemci navikli na pruski militarizam i monar¬ hizam. *) A tragika je Bismarckova života i njegove politike u tom, da se na koncu protiv svoje ideje opro Vilimu — Bismarck je znao i vidio, kako brani slabe i ništave reprezentante svoje ideje, on je odgrnuo koprenu monarhičke Izide... U toj podvojenosti, u toj polovičnosti (Bismarck se igrao s Lassalleom, ali i Lassalle se igrao s Bismarckom) Bismarck je sistemizirao pruski politički jezuitizam, on, protivnik austrijskog jezuitizma i njegove sitničavosti; tko psihološki anali¬ zira dublje, ne da se prevariti Bismarckovoin taktikom — protiv staromodne diplomacije upotrebljavao je on bluff grube poluistine. Bismarck je branio izgubljenu poziciju, ali je shvačao, da je pozi¬ cija izgubljena. A ipak je svijesno vodio politiku krvi i željeza, iz koje, kako znamo od Buscha, nikad nije crpao nikakve radosti { nikakvog zadovoljstva. A taj Bismarck i muževi a la Treitschke proveli su onu sintezu Weimara i Potsdama — Treitschke je pro- *) Monarhizam je u Njemačkoj potenciran time, što Nijemci nemaju samo čara, nego imaju u državama svoje kraljeve, knezove i h d. Bebel je pravom rekao (1903.): monarhija je u Pruskoj monarhija par excellence, da takve ne može više biti na cijelom svijetu. glasio moralku baštinom malih ljudi, koji ostvaruju mala djela, dok država mora da izvodi velika djela. Ta je Bismarckova podvojenost dašto u pojmu i u bistvu pruske države: država po božjoj milosti, kojoj su dinasti upravo novovjeki božji proroci, cijelim je svojim bistvom konzervativna, legitimistička; ali imperijalistička želja za osvajanjem sili pruskoga kralja da željezom i lukavošču apsorbira susjedne dinaste po istoj božjoj milosti (Pruska je nastala tako, da je progutala više od sto dinastija) i da paktira sa socijalizmom i revolucijom. U tom baš i leži pruski politički materijalizam. Zato, sto država ima na raspolaganju jaku vojsku i može da mobilizira mase, ona nije velika, ako cilj njezine težnje nije velik, velikodušan, a pruska politika nije nikad bila časna, velikodušna. (Vidi netom sklopljeni nečasni mir s revolucionarnom Rusijom; a Vilim ugo- vara s Trockim, legitimni monarh s revolucionarcem, još k tomu sa židovom, koji u njegovoj vojsci ne bi mogao postati ni časnik) U Pruskoj su narodnosti ugnjetavane, ali u Belgiji su Prusi poti¬ cah narodnosnu volju Flama, i t. d.). Prusima nedostaje one veli¬ kodušnosti, koju imaju Francuzi, a nemaju oni ni naivnosti ni iskre¬ nosti, kojom se odlikuju Englezi i Američani. Prus je neprestance na straži protiv sviju. 36.—Nijemci se pozivaju, govoreči o svojem prvenstvu na svoju filozofiju i znanost, i upučuju, kako se služe znanošču n cijeloj administraciji i vojništvu, u gospodarstvu i trgovini. Njemačka je znanost doista djelatna, ali nije slobodna, ona je dio službenog sistema; njemačka su sveučilišta duševne kasarne. Njemačka je filozofija duboka, ali znatan je dio te dubljine prisiljen, umjetan, jer nema slobode, ona je modernizacija sholastike — po¬ litički cilj, koji je več unaprijed odredjen, svakojako se ex post dokazuje i udešava; njemačka filozofija, koliko se ne oslanja na neke specijalne znanosti, nije ništa drugo nego nedjeljna propo- vijed za akademičku inteligenciju, buduče državne i crkvene či- novnike. Pogledajte njemačku pravničku literaturu, napose drža- voznanstvenu i političku — koliko se moždanoga rada troši, da se obrani teokratički apsolutizam, kakve se osobite kategorije vladar- skoga prava, osobite vladarske „kancelarije“ i t. d. pronalaze, a stvar je ipak tako jednostavna: na višem stepenu osviještenosti i obrazo- vanosti apsolutistički je monarhizam naprosto nečudoredan. I za ovoga rata njemački pravnici i filozofi dokazuj u prednost prusko- njemačke države i njezine administracije pred engleskom i uopče^ 75 zapadnom — nema apsurdnosti, koju njemački profesor ne bi znao vješto da brani. Žao mi je, sto se na to dao i tako uman čovjek kao Toennies — zapad je tobože svladao sredovječni teokratizam i zato shvaca državu samo utilitaristički — njemu demokracija ne znači nista više. Prusi su se očito navikli na teokratski carizam, i zato nije slučajno, sto je Treitschke priznavao ruski carizam i što su Hohenzollnerovci i Bismarck bili tako dugo i intimno odani Rusiji. Sada se združuju s turskim teokratizmom i takodjer ga brane. 37. — Njemačka se sholastika javlja najizrazitije u teologiji: u pruskom teokratskom sistemu otpada na državu glavni dio, i zato njegova teologija nije drugo nego politika u crkvenom i vjerskom ruhu. Ludwig Feuerbach i njegova kritika teologije u bistvu je kritika prusizma. Njemačka je sholastika nastala baš tako, kako je nastao jezui- tizam u katolicizmu. Osim toga se Hohenzollnerovci moraju da obaziru na centrum i katolike, a i u svom su se suparništvu s Austrijom priljubili bepkom jezuitizmu. Pruska-Njemačka apsor- birala je Austriju, ali je pri tom progutala i znatnu dozu austri- janstva, a sada apsorbira i guta več i muhamedovstvo. Pruska se y iznevjerila reformaciji. Pruska je svjetski jezuitizam — u svojoj težnji da održi, bilo kako, bilo sredovječni teokratizam, služi se istim metodama kao Societas Jesu. U tom Pruska duševno vodi Austriju, u tom je njezina velika krivica; pangermanski publicisti sasvim dobro poznaju Austriju, ljudi kao Treitschke, Lagarde, Lange i dr. znadu, da je Austrija političko nedonošče i sredo- vječna mumija, pa je prva generacija pangermana stoga i bila za to, da se razbije Austrija, ali Bismarck, a isto tako Lagarde usta- liše taktiku, da se Austrija upotrebi u njihove svrhe. Ima muževa, koji su progledali bismarckisam, ali njih je malo; tek sada i socijalistička manjina počinje da samostalno misli. Sam Bismarck se nije varao u tom, kako stoji stvar — zato je i pokušao kulturnu borbu protiv crkve i Rima, ali Bismarck je kapitulirao zato, što je crkvu i vjeru politički prosudjivao. Kako je sitničavo gledao na starokatolike. Taj cvijet njernačkog katoli¬ cizma i katoličke teologije nije mu imponirao, jer nije imao za sobom masa! Pruski monarhizam ne može da bude danas drugo nego oblik demagogije. Jezuitizam je takodjer u bistvu pruskoga militarizma: brutalna hrabrost u sveži s lukavstvom — sistemizirana silovitost služi se »A 76 lažju, jer je laž samo forma nasilja. *) Ako je rat, kako je rekao pruski strateg, samo drugi oblik politike, dašto stare politike, onda — njemački militarizam ne radja Ahileje, nego Odiseje. Odatle dolazi, da Nijemci nemaju zbilja velikoga vojskovodje a la Napoleon; svi ti Hindenburgi i tutti quanti dobri su, marljivi i savjesni generali, ali u njih nema ni zere genijalnosti, a nije ni moglo biti. Nijemci nemaju u ovom ratu velikih ideja, nego samo lukavstva i lakome želje za vladanjem. Njemačka diplomacija i podzemni njezin rad u svim državama prirodni je ogranak pruskog militarizma i politike. Sholastiku i militarizam spojio je usko več srednji vijek i nje¬ gov duševni i fizički apsolutizam i imperijalizam. 38. — Cijela je sadašnja njemačka kultura, ako se smijemo usu- diti na takovu generalizaciju, spoljašnja. Njemačka je jaka i slaba svojim spoljašnjim poretkom: sve samo organizacija, organizacija organizacija, nadorganizacija, ali cilj — gospodstvo, nad narodima — moralno je nevaljao. Pruski je poredak znanstveno promišljen; on je sila, i zato se Nijemci osječaju kao Herrenvolk; ali malo više ili manje kulture, pa još te spoljašnje, ne daje pravo, da itko go¬ spodari nad narodima, koji se na svoj način razvijaju. Različni su narodi na različnom stepenu razvitka; nije napisano, da svi mo- raju biti ujedno i jednako obrazovani, dosta je, ako pošteno nastoje oko svoga čudorednoga i umnoga usavršenja i napretka. Evropa treba da bude ujedinjena, jedinstvena, ali to ne znači da mora biti izjednačena. Nasuprot, razvitak hiti k raznolikosti, k individuali¬ zaciji. Nijemci su uza svu svoju znanost i učenost baš i u ovom ratu dokazali, kako umiju da budu kratkovidni; dobro su se voj- nički pripravili, šta više pripravili su se jedino oni, ali nijesu pred- vidjali, kako če se rat razviti, obescjenjivali su Rusiju, precjenjivali Austriju, nisu razumjeli Englesku i Ameriku i varali su se u Fran- cuskoj, za koju su proglašivali da je degenerirana. Uopče su se Nijemci baš u ovom ratu i kraj svojih pobjeda pokazali mali. *) Vilim je odgovoran za brutalmi riječ o primjeru Huna u postupku s Ki- tajcima; u savezničkoj publicistici uobičajila se protiv Nijemaca za ovoga rata riječ: Huni. Nijemci namjerice zastrašuju protivničku vojsku i pučanstvo; i Rusi su u Istočnoj Pruskoj počinili nečovječnih djela, ali Rusi se ne proglašuju za najkulturniji narod, njihova se vojska nije odlikovala disciplinom, a osim toga su oni bili na uzmaku. Nijemci izvršuju barbarštine sasviin svijesno, sustavno, pa stoga je uz njihovu disciplinu odgovorno za to njihovo vodstvo; da je vod¬ stvo izdalo čovječnu zabranu, vojnici bi se nje držali; a Nijemci su k tomu či- nili svoja okrutna djeka pri pobjedonosnom napredovanju. 77 Uza svu svoju težnju, da bude svjetski, Berlin je zbog ne. razmjernog utjecaja dinastije obilježen malenošču i posebnom ogra- ničenošču, a Beč je pogotovo habsburška Abdera. Priznajemo, da od njemačke književnosti, znanosti, filozofije i njemačke tehnike mnogo imamo. Ali učili smo se i odgajali tako- djer kod Francuza,Englesa, Talijana, Američana, Skandinavaca i Rusa. Obrazovani su umovi samo dio narodne kulture; u tom bismo se mogli pozivati bas na njemačku psihologiju i filozofiju — i sto je karakteristično, na neslužbenu filozofiju; službena sveučilišna nje- mačka znanost i filozofija služila je previse jednostrano kultu razuma i time materijalnom prusizmu, vojničkoj i gospodarskoj moči. Za bacujemo uime humanosti i prave kulture materijalizam i mehani zam pruskoga militarizma. Ne možemo da ne spomenemo Herce- nove riječi o Džingiskanu s brzojavima, parobrodima, željeznicama, s Carnotom i Mongeom u glavnom stožeru, s puškama Mignet Con- greve pod vodstvom Batyja — taktika Moltkea — diplomacija Fridriha sve do Bismarcka i Vilima sili nas, da budemo uzdržljivi prema Nijemcima i njihovoj novoj kulturi; Moltkeje, uostalom sam dobro znao, da evropski narodi ne mogu ljubiti Nijemaca. 17. REORGANIZACIJA ISTOČNE EVROPE I RUSIJA. 39.—Več je upozoreno na narodnosnu i političku razliku izmedju zapada i Rusije; na zapadu je mnogo naroda i država, Rusija ima mnogo naroda, ali čini jednu državu. Zapad je na ne večem teri¬ toriju, makar i gušče naseljenom, politička organizacija mnogobroj- nih i kulturnih starih naroda; on reprezentira politički, ekonomski i kulturno uopče intenzivniju organizaciju, intenzivniju upotrebu svih kulturnih sila, dok je Rusija kulturno još u stadiju ekstensiv- nosti. Zapad je organizacija autonomnih naroda i državnih cjelina, Rusija bijaše centralistička, apsolutistička organizacija, — radi na- dostatka autonomizacije carizam je i pao. Stoga je revolucija odmah proglasila autonomističku lozinku: samoodredjenje naroda, a radi¬ kalne stranke tumače pravo samoodredjenja kao pravo političke separacije; taj se program dakako pružio sam od sebe u tako cen¬ tralizirano! zemlji, koja je osječala upravo životnu potrebu auto¬ nomizacije. Na zapadu — kolike li raznolikosti i šarolikosti samo- 78 stalnih jezika, naroda i država, premda zapad nema ni dvaput to¬ liko žiteljstva kao Rusija; u carističkoj Rusiji, koje li jednoličnosti u administraciji! Pa ipak ni zapad nije još dovoljno autonomiziran, još i na zapadu centralizacija guši prirodnu težnju za individuali- zacijom i autonomizacijom; odatle dolazi težnja različnih naroda za samostalnošču, odatle je i ovaj rat. I Rusija ima prirodnu i histo- rijsku raznolikost kulturnih sila i cesti, ali carizam nije znao, da te sile budi i organizira, i zato se je tako jadno sam u sebi srušio i nestao, a zato je takodjer revolucija dosada tako negativna, tako malo konstruktivna. Carizam nije Ruse pripravio za administrativni posao. S narodnosne strane Rusija je sasvim osobita tvorevina, koja je složena od mnogih naroda; njemački baltički pisac izdao je ne¬ davno pod imenom Inorodetz u Parizu raspravu, u kojoj u Rusiji (u Evropi i Aziji) nabraja lil naroda. Njegova je tendencija kao uopče svih pangermana da upozori, kako je u Rusiji mnogo naroda, i da time brani, što u Austro-Ugarskoj i Pruskoj ima mnogo na¬ roda. Ali izmedju Rusije i — Austro-Ugarske i Pruske velika je razlika s narodnosne strane. Večina je naroda u Rusiji nekulturna i nacionalno slabo osviještena; sami Rusi, može se reči, ne stoje još na narodnosnom stajalištu; pučko mnoštvo ima vjersko-crkveno gledište, a inteligencija, koliko je socialistička, takodjer ne osječa nacionalno. Lozinku sainoodredjenja naroda proširuju Rusi i na vlastiti narod i njegove različne dijelove; odatle su nastale različne repu¬ blike (zapravo komune). Stoga je rješenje narodnih i jezičnih pitanja u Rusiji drukčije nego u ostaloj Evropi. Kraj toga velikog broja naroda razmjerno neznatan dio seže preko granica u druge države, napose evropske, a vrijedi to za kulturne narode na zapadu Rusije (Poljake, Maloruse, Rumunje, dio Litavaca i Lotiša); golema večina ruskih naroda sjedinjena je teritoriju ruske države. Napokon treba upozoriti, da su narodi u Rusiji večinom maleni, fragmentarni i još k tomu, kako je več rečeno, neobrazovani. Rusija se vijekovima potiskivala na zapad, i to protiv onoga pojasa malih naroda, u koji su se Nijemci potiskivali smjerom na istok; u tom su se pojasu Rusija, Pruska i Austrija sukobile i bo¬ rile se tu za gospodstvo nad istim narodiina. Rusija se ujedno širila na istok, na to je bila prisiljena pritiskom Azijata i svojom slabošču prema zapadu; za razliku od zapadnih naroda, koji su se svi po¬ tiskivali na istok i jug, Rusi su najprije kolonizirali sjever — prema jugu su se, u Evropi i Aziji, obratih razmjerno kasnije. 79 Akutno, zacijelo najakutnije pitanje bijaše baš samo poljsko pitanje, ali to nije samo narodnosno pitanje, nego i političko i uopce kulturno (katolicizam i zapadna kultura). Isto vrijedi za finsko pitanje (protestantizam i rasna razlika). Što se tiče Nije- maca u Rusiji, oni nemaju neprekinutoga teritorija, oni su na- eljenici u gradovima i na selu; te kolonije, osobito na baltičkom području ,potječu iz doba viteških redova, one su aristokratsko-osva- jačke. (To vrijedi takodjer za Nijemce u Polskoj.) Njemačkih po¬ krajina u Rusiji nema, ali u Pruskoj ima poljskih pokrajina. Ako Vilim, pošto je sklopljen mir s Trockim, svečano progla- šuje, da se sada baltički Nijemci mogu javno nazivati Nijemcima, to samo dokazuje, da ga ni rat nije izliječio od njegove govorljivosti. Baltičke pokrajine nisu njemačke, nego litavske, lotiške i estonska, a znatan dio, možda večina njemačkih baruna i gradjana ne bijaše istih nazora kao Schiemanni i Rohrbachi, nego se pomirila s Rusi- jom, napose službenom, i isisavala je vrlo izdašno nenjemački puk i Rusiju. Nenjemačko žiteljstvo baltičkih pokrajina protestiralo je več češče preko svojih predstavnika protiv njemačke okupacije i osnove, da se ondje smjeste njemački dinasti. 40. — Važan je postao s pangermanizmom maloruski (ukrajin¬ ski) problem. Tu treba razlikovati jezično i narodosno pitanje od političkog pitanja. Radi se naime o tom, jesu li Ukrajinci osobit narod ili samo rusko pleme, da li je maloruski (ukrajinski) govor osobit jezik ili ruski dijalekat. I jezikoslovni (takodjer slavenski) stručnjaci u tom se razilaze. Prema analogiji s drugim narodima može se reči, da se Ukrajinci i u slučaju, ako bi njihov jezik bio samo dijalekat, mogu od Rusa odijeliti s drugih razloga, t. j. gospodarskih, socijalnih i poli- tičkih. Politička se samostalnost ne upravlja samo po jeziku, kako najbolje dokazuju njemačke samostalne države. Što vrijedi na za- padu, vrijedi i na istoku. Zapadna historija dašto dokazuje, da su se dijalektičke individualnosti’ podvrgavale kulturnom problemu, koji je nastao uslijed sveže s večim kulturnim narodom; u Francuskoj se na pr. provengalsko narječje više razlikuje od književnoga fran- cuskog jezika nego maloruski od ruskoga: i njemački dijalekat plattdeutsch i dr. udaljio se više od književnoga jezika nego malo¬ ruski od ruskoga. Ali dakako, francuska i njemačka književnost i kultura pružaju mnogo više nego ruska, a Francuska i Njemačka nisu prema dijalektičkim individualnostima postupale tako nerazumno kao ruski carizam. 80 Ukrajina je sama u 3. „Universalu“ (1917) politički priznala centralnu rusku državu i sebe proglasila za dio ruske federacije; prirodno je, da je nedogotovljena politična tvorba ukrajinska osje- čala potrebu da se oslanja na rusku cjelinu. Tek je kasnije (4. Uni- versal) Ukrajinska rada proglasila Ukrajinu za samostalnu državu> nezavisnu od Rusije; u tom su je, razumije se, podupirali Nijemci i Austrijanci. Pangermani, njemački i austrijski, imali su na umu Ukrajinu i nameču Ukrajincima protivurusku zadaču.* Austrijska je politika upotrebljavala galicijske i bukovinske Maloruse (Rusine) nesamo protiv Rusije, nego i protiv Poljaka; ona vidi u Ukrajini samo sredstvo za svoj klerikalni imperijalizam (Memorandum Szepty- ckoga).** 41. Nesamo Ukrajina, nego i Poljska i ostali mali narodi na istoku treba ju potpore u jakoj Rusiji, jer če inače pod likom samo- stalnosti biti gospodarski i politički u njemačkoj vlasti. Bit če vrlo važno kako i koliko če se ti narodi na istoku znati medju sobom pogoditi (odnos Malorusa i Poljaka, Poljaka i Litavaca, Litavaca i Lotiša). Odnos Njemačke k Rusiji upravljen je odnosom Pruske k ca¬ rizmu; več je razloženo, da je pruski teokratizam iz unutrašnje srodnosti išao uporedo s ruskim. Austrijski se teokratizam pridru- živao pruskom i ruskom (Sveta Alijansa — utjecaj Metternichova sistema u Rusiji i Pruskoj — zaštita, koju je pružio Habsburgovcima godine 1848/9. Nikola I. — Savez Trocarski), ali stari antagonizam izmedju Rima i Bizanta i jezuitska bečka politika na Balkanu za- oštrivahu odnos i napokon je očekivanje plijena (zemljišta) promije- nilo Bismarckovu i Treitschkeovu rusofilsku politiku. Pangermani, od česti pod utjecajem političke agitacije baltičkih političara (Schie- manna, Rohrbacha i dr.), tjerahu službenu Prusku protiv Rusije; zatočnici bismarckovske tradicije pokazaše se slabijima. Sam car Vilim, kao i Bethmann-Hollweg, proglašivaše na početku rata Rusiju * Na pr.: „Trajna ruska opasnost može da se ukloni i onako samo tako, da se načini ukrajinska država, a time če i u poljskom pitanju nestati za nas sumnje.” Prof. Jaffe 1917. — „Tko hoče da uništi Rusiju ili da joj teško naškodi, mora joj oduzeti Ukrajinu.” Carriere, 1917. ** Terminologija je veoma nestalna; pojedini nazivi: Malorusi, Rusini, Ukra¬ jinci, Rušnjaci, ima ju politički smisao. Ukrajinac ne če da ga zovu Malorusom; čest naroda, koja osječa katolički i autonomistički, ne če da se zove Ukrajinska i t. d. Služim se tu nazivom: Malorus, maloruski jezik bez ikakve političke boje, samo za ethnografsku i jezičnu oznaku naroda, koji živi u Ukrajini, Istočnoj Ga¬ liciji, Bukovini i Ugarskoj Rusiji. 81 6 za glavnog uzročnika rata i okrivljivahu je zbog imperijalističkog panslavizma. To je tumačenje vrlo jednostrano i neispravno. Odnos Njemačke prema Rusiji zaoštrio sa novim kurzom — svjetskom politikom, koja je smjerala na istok u Aziju i Afriku; tu se Njemačka sukobila nesamo s Rusijom, nego i s Engleskom i Francuskom, s glavnim azijskim vlastima. Time je takodjer po- stignut sporazum izmedju Rusije i Engleske. Nova svjetska politika Njemačke u jezgri je samo konsekvencija staroga njemačkog Drang nach Osten: Vilim nastavlja tursku politiku Fridriha Velikoga, ali u novim svjetskim prilikama. Dok su Nijemei pritiskivali samo pojas malih naroda i dok odnos Pruske prema Austriji nije bio definitivno uredjen, Njemačka (Pruska) i Rusija mogle su da budu prijatelji, samo kontinentalni interesi omogučivali su sporazum. Njemačka je u Rusiji imala blizo i zgodno tržište za svoju ener- gičnu industriju. Cim se Njemačka poslije 1866 godine sporazu- mjela s Austrijom i čim je uvedena energičnija politika na Balkanu i u Turskoj, kad je Njemačka započela kolonijalnu politiku i time pored Azije Afrika postala izravni predmet njemačkih težnja, pri- bližiše se Francuska i Engleska Rusiji. Rusija je u novoj svjetskoj situaciji dobila za Njemačku novo svjetsko značenje; ciljem nje¬ mačke politike i sadašnjega rata postade težnja, da Njemačka oslabi Rusiju i zauzme ruski jugozapad (plodnost tla — ugljen — Črno more). Zauzeče ruskih zapadnih gubernija, politika prema baltičkim krajevima Poljskoj i Ukrajini posljedica su politike, koja ide za organizacijom njemačke Centralne Evrope i za gospodstvom u Aziji i Africi. Lozinka Berlin—Bagdad dopunjena je lozinkom Berlin— Varšava—Kijev—Odesa. Istok, Rusi i pojas malih naroda bili bi Njemačkoj od veče koristi nego dijelovi zapada (Belgija, Alzacija-Lorena, dijelovi Fran- cuske); zavladavši Istokom bila bi Njemačka kadra da podjarmi Zapad. Evropa, čovječanstvo treba Rusiju, samostalnu i veliku Rusiju. Rusija dulje vremena ne može vojnički vrijediti. Napoleonova riječ o kozačkoj Evropi nije se ispunila. Evropa je na putu k slo- bodi i čovječnosti. Tomu če Rusija, koja radi oko republike i de¬ mokracije, moči znatno da koristi i več sada koristi, premda je uz pretjeranu negativnost njezine revolucije utjecaj na Evropu slabiji, nego što misle politički kratkovidni boljševici. Ali medjutim Rusija treba od Saveznika pomoči za svoju administrativnu reor¬ ganizacija 82 Rusija je stekla u Evropi utjecaj po Puškinu, Turgenjevu Tolstoju, Dostojevskom, Gorkom — Rusija če takodjer imati veliki politički utjecaj, ako provede dosljedno revoluciju, — ali revolu- ciju glava i srdaca. S ruskim carizmom pada bečki i berlinski carizam, a taj je opasniji, jer se oslanja na znanost i razvijen kapitalizam. Romanovski carizam bio je neobrazovan i grub, pa baš zato svijetu manje škodljiv, — gori je sada carizam ruske mase i revolucionaraca. Ukloniše čara, ali ne svladaše carizma. 18. BEZ KRITIKE SAVEZNIKA? 42. — Očekujem prigovor, da kritiziram Nijemce i Austrijance a šutim o Saveznicima. Imao bih za to metodičko pravo: Nijemci nam se, a ne Sa- veznici, nude za učitelje, vodje, spasitelje naroda i čovječanstva, pa nam je zato dužnost da njih pazljivo pogledamo, osobito, kad nam svoju kulturu nameču pilulama svoga teškog topništva. Nije- mac je čudna smjesa učitelja i „soldata“ — najprije vam priredi predavanje o spasenju duše, a onda šakom u oko (makar i obratno). Imao bih što da kažem o Francuzima, Englezima, Američanima, Rusima i t. d., a imao bih i dosta prigovora — dokazao sam to svojim djelom o Rusima i svojim kritičkim djelovanjem kod kuče u našim narodnim prilikama. Nikad nišam bio nacionalni šovinist, pa nišam ni nacionalist — rekao sam več češče, da sam narod¬ nost osječao vazda i od svoje mladosti sa socijalne i čudoredne Strane — ugnjetavanje narodnosti za me je grijeh protiv čovje¬ čanstva i čovječnosti. Smisao mojih izvoda nije i ne može biti, da mi treba da pri¬ mimo bilo francusku ili englesku ili koju drugu zapadnu kulturu; tu se može da radi samo o sintezi svih kulturnih počela i sasta- vina, koje su izradili svi narodi. To rade de facto filozofi i stručnjac- svih naroda, a rade to i mnogi ljudi u životnoj praksi (naselje niči, trgovci i svi, koji imaju priliku da upoznaju različne narode, manjine). Medjunarodnost nije samo lagan doticaj s tudjinom, nego baš ta kulturna sinteza. U tu če sintezu biti uzet i njemački dio i ne če to biti malen dio. Ali dok se sada radi o političkoj osnovi te kultuine sinteze, 83 dotle ne možemo prihvatiti njemački prusizam, nego se moramo obratiti na uzore francuske, američke, engleske demokracije; zapad nam daje tendenciju, a ne pojedinosti budučega razvitka. Govori nam se: jedna država, jedan narod mora da vodi, da je prvi. Neka bude; ali bit če primus inter pares, a ne nad osta¬ lima — organizacija Evrope bit ce demokratska, ne aristokratska. Sredovječnu ideju aristokratskog i teokratskog imperijalizma svla- dala je filozofija, crkvena, politička i socijalna revolucija novoga doba. Novoga doba ? Upravo smo u prelaznom vremenu i trpimo sve nedostatke — prelazne polovičnosti; novo ce doba tek nastati, a nadajmo se, da ce ovaj rat, prisilivši čitavo čovječanstvo da revi¬ dira svoju historiju i težnje, privesti sve narode k svijesnome radu za sebe i čitavo čovječanstvo. Historija, koliko o njoj znamo i iz nje učimo, traje tek nekoliko tisuča godina — što je to prema onom beskrajnom nizu tisučlječa, koji astronomi obečavaju našem planetu! Čovječanstvo je doista na početku svoga razvitka — počevši od XVII. stolječa filozofi povijesti u svih naroda proglašuju, da je vrijeme iza velike revolucije početak nove ere, uopče novoga doba. Ovaj rat i njegove strahote potrest če našu savjest i odlučit čemo se za čovječnost. Uza svu zakonitost historijskog razvitka nije nam uzeta slo- boda takove odluke, zakoniti determinizam nije pasivni fatalizam. Volentem ducunt fata, nolentem trahunt... 48. Uza svu znanstvenu savjesnost filozofski pokušaj da shvatim rat ne če biti sasvim prost od ličnoga elementa, ličnih sim¬ patija i antipatija. Od svoje mladosti nastojao sam da upoznajem kulturne teče- vine svih naroda. Pored temelja, koji mi je dala vlastita narodnost, upoznavao sam nesamo klasički svijet, nego i sve suvremene kul¬ ture glavnih naroda: kako sam odgojen u njemačkim školama, učio sam marljivo i mnogo od genia kao Lessing, Goethe i dr. Ujedno sam ulazio u francuski i anglosaški svijet — francuska i engleska filozofija (pored klasičke, osobiio Platonove) bijahu mi školom; njemačku filozofiju, napose Kanta, razumio sam tek kasnije. Od slavenskoga svijeta zahvaljujem mnogo Rusima i Poljacima, a takodjer i Jugoslavenima. Talijani i Skandinavci obogatili su moje poznavanje i raširili takodjer moj obzir. Cijeloga sam života marljivo i strastveno čitao i savjesno promatrao suvremenu svjetsku povijest. Kad bih imao da reknem, koju kulturu smatram najvišom, odgovorio bih: engelsko-američku; 84 bar sam se uvjerio boraveci u Engleskoj za rata i vrlo kritiški pro- matrajuci engleski život, da su se Englezi u svemu najviše približili idealima eovječnosti. Isti sam dojam ponio iz američkoga života. Time ne kažem, da mi je engleska i ameriška civilizacija najmilija — to je drugo pitanje; vidim i osjecam nedostatke nas Slavena, ali ljubim slavenske pogrješke i vrline. A jednako me je uvijek privlačila Francuska i njezin duh, premda sam je mnogo kritizirao i odsu- djivao, kao sto sam osudjivao i naše narodne mane i nedostatke. Njemašku sam kulturu vazda cijenio, ali malo kada sam se osjecao u njoj kao kod kuce. Ona me ne može da nadahne. Oso- bito Prusku ne mogu da ljubim, ali nastojim da budem prema njoj pravedan. Ako doista nešto mrzim, to je austrijanstvo, bolje reci ono habsburško becanstvo, onaj dekadentni aristokratizam, koji juri za napojnicom, onaj himbeni, niški habsburgizam, ona na¬ rodna, a ipak šovenska mješavina ljudi službenoga Beša. Prusizam mi nije mio, ali mi je miliji i s onim njegovim grubim kasarništvom i gladnom bezobzirnosti skorojevica; pa i car Vilim je svojim dile- tentskim govorenjem i igrajuci se providnosti nehotice ucinio za demokraciju više nego onaj mučaljivi „krvavi suveren", koji se ponosi time, da je najsavršeniji aristokrat na svijetu — šovjek ci- jelim svojim bičem nizak. Nadam se, da ce se od mnogobrojnih mojih njemaških prija¬ telja bar dio sa mnom u tom složiti. 19. ZNAČENJE ČESKOSLOVAČKE DRŽAVE ZA OSLOBODJENJE EVROPE. 44. U pangermanskoj literaturi posvečuje se Seskom pitanju zmatna pažnja; pangermanski su politišari dakako prema Cesima i Slovacima potpuni neprijatelji, kako dokazuju nazori Lagardea sve do Winterstettena i dr. Mommsen je formuliran panger- manske ciljeve, kad je svoje zemljake harangirao, da Cesima raz- bijaju lubanje. Zato smo mi Češi pazljivo pratili razvitak njemečke politike i osobito osnovu pangermanske Centralne Evrope te smo u odlučnom trenutku ustali protiv nje. Zemljopisni položaj Češke i Slovaške u samom središtu Evrope daje našem narodu važno mjesto. Bismarck je rekao, da je gospodar 85 Češke gospodar Evrope, — pangermanski političari cesto citiraju tu Bismarckovu rečenicu. Češka sa Slovačkom smeta osnovi Berlin- Bagdad: najkrači put iz Berlina u Carigrad, u Solun, i u Trst ide preko Praga ili preko Bohumina (Oderberga — iz Vratislave); i u Beč i Budim-Peštu iz Berlina je najkrači spoj preko Praga ili Bohumina — Češka i Slovačka smetaju Pruskoj u izravnom, naj- kračem spoju s Austrijom i Madžarskom. Češi su najzapadniji narod, koji zadire u Njemačku, oni su naj- zapadniji izbojak u pojasu malih naroda i najzapadniji su od ne- njemačkih naroda na istoku uopče. Češi i Slovaci nisu slavenski ostatak kao Lužičani, jer su odoljeli njemačkom pritisku na istok kroz tisuču godina; Češi se odupiru Njemcima od VII. vijeka, ctkako je utemeljena njihova država, sve do današnjeg dana. Dok- su Slaveni na Labi i Saali, na Istočnom moru i u Sleskoj ponijem- čeni i istrijebljeni, Češi su sačuvali svoju samostalnost. Opkoljeni su dašto sa tri strane od Nijemaca, na istoku graniče s Poljacima i Malorusima, na jugu s Madžarima, a to je u ovoj medjunarodnoj borbi svakako teška pozicija — ona je slična poziciji Nijemaca, na koju se pangermani toliko tuže. 45. a Češkoslovački je narod odmah u svojim počecima po- kazao prema Njemačkoj i Austriji znatnu snagu; prva češka država (Samo u VII. st.) prostirala se na jug sve do slovenskog područja, a velikomoravska je država dopirala na jug i do Jugoslavena. Kasnije je češka država, kako je več spomenuto, provodila u jednom razdoblju neki imperijalizam. Češka se spojila s Austrijom i Ugarskom tek 1526. u perso- nalnu uniju; od VII. do XVI. st., dakle tisuču godina tvorila je ona svoju samostalnu državu. Do spoja s Austrijom i Ugarskom došlo A je od straha pred turskom opasnošču; sve tri države imale su za- jedničku dinastiju, a inače su ostale samostalne. Treba dakako istaknuti, da je Ugarska 1526. več bila pod turskom vlasti, samo je Slovačka ostala slobodna i bila je primljena u uniju; tek uje- dinjenim nastojanjem Češke, Austrije i Slovačke trebalo je Ugarsku oteti Turskoj, a to je pošlo za rukom iza gotovo dvostoljetne borbe. Povijest razvitka češko-austrijsko-ugarske unije veoma je za- nimljiva i poučna, ako promotrimo, kako je prema sredovječnim nazorima močni položaj dinastije, obasjane sjajem rimskoga carstva, vodio do apsolutističke centralizacije i germanizatorne unifikacije; več je upozoreno, kako se primjer Austrije nepravom navodi kao dokaz, da se mali narodi i države nužno moraju udruživati u fede¬ racije. Austrija je iznevjerila načelo federacije. Pravno je Češka još i sada samostalna država. Unija s Austrijom i Ugarskom 1526. g. dala je samo zajedničkoga kralja; Habsbur- govci su sve tri države centralizirali i od cesti germanizirali samo via facti, pravni temelj nije promijenjen. Habsburgovci su, kao češki kraljevi, utvrdili apsolutizam po španjolskom uzoru u cijeloj administraciji, ali se nisu usudili da promijene državopravni temelj, koji* je ugovoren izmedju kraljevine i dinastije; staleži su onda bili narodni predstavnici i ostadoše to sve do 1848. g.: Češka je država postala apsolutistička, ali je i pored toga ostala posebna, samostalna država. Habsburgovci se najmiše Rimu za orudje protivureformacije, i husitski je pokret ugušen pomoču cijele Evrope. Revolucija je protestantske Češke 1618. g. skršena, a car i njegovi njemački sa- vjetnici svakojako nastojahu da oslabe češke zemlje. Provedena je napose nevidjena ekonomska revolucija: do 30.000 porodica (medju njima Komensky) bude prognano iz zemlje, a tri četvrtine zeml- jišta zaplijenjeno i dan.) za nagradu plačenicima i plemičima, koji su se iz čitave Evrope sjatili na češki plijen. Znatan dio češke imovine prisvojio je sam car. Rekatolizacija pomoču draguna i je¬ zuita nije iskorijenila narodne svijesti; ali narodni otpor nije bio slomljen, moravski su se seljaci još 1775. borili protiv carske vojske. Tek se Marija Terezija i Josip II. odvažiše na potpunu centralizaciju uredivši centralne kancelarije, ali baš Josip izazva snažan narodni pokret i politički otpor čeških staleža (kao i ugar- skih), koji su postojano branili prava češke države. Pošto je pro¬ glašeno ausliijško carstvo (1804.), kao izraz apsolutističke unifi¬ kacije, otpor je u Češkoj rastao, dok napokon revolucija 1848. g. nije postigla od Ferdinanda (4. travnja 1848.), da je od česti ob¬ novljen češki ustav i državopravna samostalnost. Pošto je revo¬ lucija poražena, uvede Bachov apsolutizam opet centralizam. U po- četku ustavne ere, koju je iznudio poraz 1859, car se Franjo Josip kolebao izmedju centralističke i federalističke politike, ali sve je očitije pristajao uz centralizam; obečao je Česima (1861.) uz koje su tada bili i Nijemci iz Češke, da če se dati krunisati za češkoga kralja, a slovačkoj je deputaciji obečao slobodu i potporu protiv Madžara. Ali obečanja se ne ispuniše. Poraz 1866. prinudi dinastiju na popuštanje, ali takovo popuštanje, koje bi što manje slabilo apso- 87 lutizam; car se nagodio (1867.) s Ugarskom, upravo sMadžarima, dajuči tako u Austriji hegemoniju Nijemcima, u Ugarskoj Madža- rima. Tada Češi započeše ustavnu borbu poznatom pasivnom opo- zicijom (bojkotiraj uči centralni parlamenat). Car Franjo Josip lično se založi i pokuša da slomi otpor nasiljem i najgrubljim kršenjem prava, ali uzalud. Stoga pokuša da se nagodi s Česima. Izdade češkom saboru dva reskripta (1870. i 1871.), u kojima svečano obečava, da če se dati krunisati za češkoga kralja, i priznaje hi- storijsko pravo češke države. Ali Madžari i Prusi, kako je to ne¬ davno potvrdio ugarski ministar predsjednik Esterhazy, spriječiše tu nagodbu. Tako je opet nastala borba češkoga naroda protiv Beča, a svršila se (1 879.) kompromisom, koji je Česima zajamčio neke koncesije kulturne (na pr. sveučilište) i narodne; ali državo- pravni spor ostade neriješen — Češi ne priznaju centralistički austrijski ustav i sudjeluju u centralnom parlamentu samo uz svoju državopravnu ogradu. Tako stoji stvar do danas. Austrija, postavši dualizmom Austro- Ugarska, orga nizirano je nasilje njemačke manjine u Austriji, mad¬ žarske u Ugarskoj; državopravno je dualizam nelojalnost i upravo komplot dinastije s Nijemcima i Madžarima protiv Čeha; Austrija nije nastala samo unijom Austrije i Ugarske, nego ujedinjenjem tih dviju država s češkom državom. Pravno Češi nemaju manje pravo na samostalnost nego Madžari; naprotiv oni imaju veče pravo; kad se naime 1526. g. Češka spojila s Austrijom, Ugarska je, kako je rečeno, bila pod Turskom i samo je Slovačka bila slobodna. * Češka bijaše več tada, a i sada je poslovični „biser Austrije" — pa je vojnički teret i financijsko breme ležalo na češkim zem¬ ljama; Češi, Slovaci i Austrijanci morali su svojom krvlju i svojim novcem da oslobode ostalu Ugarsku (madžarsku), koja je tek u drugoj polovici XIX. stolječa postala gospodarski jača i uplivnija. Gospodarska snaga Austrije bila je doista u Češkoj. Češki narod nije nikad pravno priznao austrijski centralistički * U pismu Helfiju, uredniku madžarskog lista „Magyar Ujsag“ dne 8. stu- denoga 1871 izjavljuje Ljudevit Kossuthovo: „Medju zakonitim naslovima, koji čine temelj dinastičnoga prava na ugarsko i češko prijestolje, nije samo ana¬ logija nego potpuna istovetnost. Ona je upravo tako u njihovu postanku i vre¬ menu, metodi, uvjetima i principima, kao što se oni i rijeoima potpuno podu- daraju. Češka zemlja nije patrimonij, nije t. zv. nasljedna zemlja, nije privjesak Austrije, nego zemlja, koja ima pravo na diplomatske odnoso i uzajamne ugo¬ vore. Ona je upravo tako država kao Ugarska." 88 ustav i dualizam, — u tom bas i jeste borba Češke protiv Habs- burgovaca i Austrije. Češi su po svom pravu, koje im je napokon car Franjo Josip triput svečano priznao, samostalan narod i država. Austrijsko-madžarsko nasilje ne stvara prava, i narodno pravo ne zastaruje, dok se narod za nj bori. 45 b. U ovom ratu Češi su kao samostalan narod postu- pali samostalno — nisu pošli za krivokletnim carem i stavili su se na stranu Saveznika. Češki je narod 1526. izabrao Habsburgovce za kraljeve, češki narod ima potpuno pravo da Habsburgovce dalje ne priznaje, j er su se iznevjerili narodu. A iznevjerili su se time, što je osobito Franjo Josip radio protiv svečanih obečanja i što je krnjio češka prava; zato je narod od 1848. god. stojao i stoji u borbi protiv krune i onih zemalja i naroda (Nijemaca i Madžara), koji su se s njome združili protiv njega. Češki narod nije odobravao ulogu, koju su Habsburgovci od 1866. sve očitije igrali kao sluge Berlina; Češi su na svečan način 1870. izrekli svoje stajalište protiv sve opasnijega prusizma, kad su (jedini od svih naroda) prosvjedovali u praškom saboru protiv toga, što je Alzacija-Lorena otkinuta od Francu ske. Češi nisu u bečkom parlamentu branili samo svoja prava, nego i prava ostalih slavenskih naroda i Talijana; za balkanskog rata javno su podupirali Jugoslavene protiv Beča i Budim-Pešte. Tu su narodnosnu i demokratsku politiku nastavili, kad je Franjo Josip navijestio rat Srbiji, a time i Rusiji; čitav je narod osudjivao taj rat, i češki su vojnici pokazali taj otpor otkazavši poslušnost, prebjegavajuči i stupajuči u savezničke vojske. Taj pokret, što se mora napose istaknuti, bijaše spontan, u potpunom smislu riječi pučki — češki vojnici, izbornici, otkazaše Habsburgovcima poslušnost. U svim savezničkim i neutralnim zemljama mnogobrojne češke i slovačke kolonije jednako spontano proglasiše pravo češkoslo- vačkog naroda na samostalnost i organiziraše vojničke legije; sve te kolonije, koje su premašivale milijun žitelja, organizirale su se pojedince pod vodstvom Spoljnoga Narodnog Viječa sa sjedištem u Parizu. To Narodno Viječe dobro je poznavalo mišljenje čita- voga naroda i njegovih glavnih političara, te nije moglo da bude ni malo u sumnji o suglasju cijeloga naroda. Stoga je Deklaracijom dne 14, studenoga 1915 svrgla Hubsburgovce s njihova kraljev- skog prijestola i navijestila im nadalje borbu i otpor. Franjo Josip odgovori več spomenutiin terorom, — trideset, možda i šezdeset ti- 89 suča ljudi tiranski je smaknuto, da se priguši nezadovoljstvo i ustanak nenjemačkih naroda. U Ceškoj je cijeli narod svojim postupkom odobrio politiku Spoljnoga narodnog viječa i izjavio je svečano nekoliko puta preko svojih zastupnika, da teži za potpunom samostalnošču izvan okvira Austro-Ugarske. Medjutim se prvobitne neznatne legije proširiše ratnim za- robljeniciina u vojske u Rusiji, u Francuskoj, u Italiji; na svim bojištima proslaviše se Češi i Slovaci svojom hrabrošču i vojnič- kom disciplinom uz demokratsko uredjenje te prve vojske. Njezin put iz Ukrajine preko Sibirije u Francusku postade epopeja cije- loga rata. Saveznici su potpuno priznali značenje češkoslovačkih vojski i cijeloga naroda za Savezničku stvar: francuska, talijanska, eng- leska, američka, japanska i dr. vlade priznadoše vojsku za dio savezničkih vojska i Spoljno Narodno Viječe za službenog pred¬ stavnika buduče samostalne češkoslovačke države. (Navedeno več u odijeljku 8 b.) Posljedica je toga priznanja i praktična njegova potvrda u tom, sto je poslana pomočna ekspedicija Sjedinjih Država i Sa- veznika u Sibiriju. Svim time nisu Saveznici još priznali češko pitanje za medjunarodno pitanje: mahnitanje madžarske i njemačke žurnalistike i službena izjava austro-ugarske i njemačke vlade protiv toga priznanja samo potvrdjuje medjunarodno značenje češkoslovačkog pitanja. Listovi su u Austro-Ugarskoj i Njemačkoj isprva dugo tajili češkoslovački pokret; samo su po katkad, da se zastraši pučan- stvo, objelodanjeni službeni izvještaji u smaknučima i zapljeni imovine; ali napokon se češkoslovačka vojska i njezina djela nisu više mogla zatajiti. Bečka je vlada protiv priznanja Narodnog Viječa i vojske izdala 17. kolovoza 1918. izjavu, da je Narodno Viječe privatni odbor, koji nema mandata od naroda, a dalje se kaže, da se češkoslovačka vojska ne može priznati kao saveznička u smislu medjunarodnog prava, buduči da nema češkoslovačkog naroda (t. j. naroda medjunarodno priznatoga). Osim toga je tobože bečkoj vladi poznato, da je u vojsci samo neznatan dio Čeha i Slovaka. Stoga da če se, unatoč priznanju sa Savezničke strane, postupati s češkoslovačkim vojnicima kao izdajicama. Ta je izjava bečke vlade sasvim austrijska — lažna i him- bena. Narodno Viječe nije privatni odbor, kako baš bečki prosvjed 90 dokazuje — protiv privatnog odbora ne bi se izdavala takva služ¬ bena izjava. Uistinu je Narodno Viječe organ naroda te radi i po- stupa po intencijama glavnih narodnih domačih vodja, koji su mnogobrojnim izjavama prihvatili i odobrili politiku Spoljnoga Narodnog Viječa. Narodno Vijece je organ cijeloga češkoslovačkog naroda. Da su češke zemlje pravno samostalne u smislu medju- narodnom, dokazuje to historija i prisege austrijskih vladara kao okrunjenih čeških kraljeva; Franjo Josip priznao je svečano triput historijska prava češke države. Laž je, da je u češkoslovačkoj vojsci samo neznatan dio Ceha i Slovaka, kao da glavni kader tvori Rusi; razumijemo, što Beč sam sebe uvjerava, da je mali dio u toj vojsci, uistinu je cijela vojska sastavljena od Ceha i Slovaka i ona broji (u Rusiji, Fran- cuskoj i Italiji) oko 100.000 ljudi. To znači, da su svi češkoslovački vojnici, koji uživaju slobodu, protiv Austro-Ugarske; dio čeških vojnika ostao je pod pritiskom njemačkim i madžarskim, ali da je mogao, i on bi se stavio na stranu Saveznika, kako to sasvim jasno potvrdjuju smaknuča čeških i slovačkih vojnika. Kad se naša vojska u Ukrajini suprotila austrijskoj vojsci, poslao je car svoga pouzdanika, da s njom pregovara i da je nagovori, neka se po- vrati, obečavajuči potpunu amnestiju. Prijetnja, da če se sa zarobljenicima postupati kao s izdaji- cama, češkoslovačku vojsku ne plaši; ona je več izdala proglas, da če osvetiti svako smaknuče smrču njemačkih i madžarskih zarobljenika i da za svako smaknuče smatra lično odgovornima Habsburgovce i Hohenzollnerovce. Poslije Beča progovorio je službeno i Berlin. Ministar kolonija Solf (prema izvještaju od 22. kolovoza) govorio je na drzovit način 0 češkoslovačkoj vojsci kao o bandi beskučničnih razbojnika: poslije njemačkog poraza kod Bahmača molio je njemački general od te bande primirje, a 1866. god. pruska je vojska, provalivši protiv Austrije u Češku, službeno priznala pravo češkog naroda na samo- stalnost pa mu je samostalnost i obečavala. Češi su tada Pruse smatrali pogibeljnijima nego Austrijance; od toga su se vremena Češi i Slovaci uvjerili, da su Habsburgovci puke sluge Pruske, 1 zato ih se odriču. Po istom pravu, po kom su Habsburgovci bili izabrani za češke kraljeve, prestaju oni da budu češkim kraljevima — narod ih je izabrao, narod ih otpušta. Grof je Czernin u spo- menutom memorandumu ispravno spoznao, da je češki narod naj- manje dinastičan. 46. — Iz navedenoga je jasno, da Čehe ne zadovoljava koncesija narodne autonomije i da ih ne zadovoljava više ni austrijska federa¬ cija; Češi imaju historijsko pravo na samostalnost čeških zemalja (Češke, Moravske, Slezije), imaju pravo na samostalnost države, koju su oni stvorili. Osim toga imaju prirodno i historijsko pravo da se združe sa Slovačkom, koju Madžari brutalno ungjatavaju. Slovačku, koja je činila jezgru velikomoravske države, otrgli su Madžari u X. stoljecu; kasnije je ona kratko vrijeme bila spojena sa svojim suplemenicima, a neko je vrijeme bila samostalna. Kul¬ turno su Slovaci neprekidno ostali u uskoj sveži s Česima. Madžari su kulturno zavisjeli od Slovaka. Ujedinjenje Čeha i Slovaka je dakle zakonit zahtjev. Taj zahtjev prihvatili su nesamo Češi, nego i Slovaci. Slovaci če se u školama i u cijeloj javnoj upravi služiti svojim jezikom; jezičnog pitanja nema, buduči da svaki Slovak, pa i neobrazovan, razumije češki i svaki Čeh slovački. Slovaci su Česima u doba preporoda dali velike pisce (Kollar, Šafarfk) . a druge su uzgojili (Palacky, donekle i Dobrovsky). Madžari su kulturno slabiji nego Slovaci, pa su se ipak dali na sistematsko i brutalno pomadžari- vanje; to pomadžarivanje nije bilo pripravljeno i pojačano kultur- nom premoči, nego državnom administracijom, koja se služila na¬ siljem i demoralizacijom poinoču gospodarskih prednosti. Poznato je, da su se izbori za parlamenat svršavali na slovačkom i rumunj- skom području bitkama, u kojima su nemadžarski izbornici jedno- stavno hicima rastjerani, — samo na taj način sačuvao se ma¬ džarski značaj parlamenta, premda večina pučanstva u Ugarsko nije madžarska.*) 47. — Pangermani iznose kulturnost njemačkoga naroda kao argumenat za njegovo pravo na svjetsko gospodstvo; ako je kul- *) Slovački je arha ički dijalekat pored moravskih dijalekata i centralnoga češkog dijalekta (praškoga). Slovački jezik nije mogao pod Madžarima da se siobodno literarno razvije, a i češki je jezik bio u svom razvitku dosta zausta¬ vljen političkom propašču. Svaki Čeh razumije slovački i obratno; razlika leži samo u arhaičkim oblicima i u pojedinim riječima; slovački ima isti akcenat kao češki, a baš po akcentu razlikuju so slavenski jezici: poljski, ruski i jugo- slavenski jezik ima svaki za se različan akcenat. Slovački je govor uveden kao književni jezik potkraj XVIII. stolječa. Izmedju čeških i slovačkih literata vodile se žestoke raspre radi slovačkog jezika; sami Slovaci, kao Kollar i Safarik, bo- jali su se narodnog cijepanja; danas su ti sporovi praksom uredjeni, za mladje generacije na obje Strane ne postoji jezično pitanje, narodno i državno jedinstvo radi upotrebljavanja slovačkoga govora nikako nije u opasnosti. 92 tura uvjet bar političke samostalnosti, onda Češi i Slovaci potpuno zaslužuju samostalnost. Samostalna Češka vrlo je brzo i znatno napredovala u školstvu i obrazovanosti; češka država bila je rano i čvrsto organizirana, a njezina administracija u rukama obrazovanog činovništva bijaše vrlo dobra. Zato je manja Češka mogla da se uspješno ogleda s večom Njemačkom. Ratarstvo i industrija bijahu na visokom stepenu. Kulturno su se Češi proslavili svojom reformacijom, kojom su se prvi, kao narod, oprli sredovječnoj teokraciji, štono se oslanjala na njemačko rimsko carstvo. Iz praškog sveučilišta, iz prvog sve- učilišta u srednjoj Evropi, izišao je Jan Hus, koji je svojom muče- ničkom smrču raspalio čitav narod na otpor protiv sredovječne rimske teokracije; s Husom je cijeli češki narod tako započeo novo doba. U husitsko doba nisu se Češi odlikovali samo kao ratnici („tko je Čeh, taj je kapetan* 4 ); pored Jana Žižke, utemeljitelja moderne strategije, imamo baš Husa, imamo Petra Chelčickoga i Jana Amosa Komenskoga, učitelja i odgojitelja naroda. Češka narodna crkva, Češko Bratstvo, po suglasnom sudu historičara bijaše pokušaj najčiščega krščanstva. Češki Taboričani (radikalni Husiti) pokušali su da oživotvore krščanski komunizam. Rim i Habsburgovci, oslanjajuči se taj put na cijelu Evropu, slomiše češku reformaciju: tada se Češka, oslabljena nametnutim joj ratovima, združila s Austrijom i Ugarskom, ali baš tu uniju, koja bijaše naperena protiv Turaka, iskoristili su Habsburgovci, da uguše češku reformaciju. Protivukatolička revolucija svršila se 1618. Bijelom gorom i jezuitskom tamom. Ali tradicija nekadašnje moči i samostalnosti i napredne ideje XVIII. stolječa, pa napose francuska revolucija, pobudile su češki narod na nov duševni i narodni život; od kraja XVIII. stolječa broji se renaissanca Čeha i Slovaka kao organička čest renaissance svih naroda u Evropi. Unatoč ne¬ prestanim borbama protiv krivokletne dinastije, koju su podupirali Madžari, češki je narod danas kulturno i gospodarski jedan od najnaprednijih. Dokazao je tako činom, da je sposoban za život, da jc energičan i da može da se suprotivi pritisku imperijalističke Njemačke i Austrije, buduči da su se Češi, kako je več istaknuto, na taj visoki stepen obrazovanosti uzvinuli vlastitom snagom, bez pomoči dinastije i Austrije. Koliko je dakle kultura argumenat za političku samostalnost 93 (obrazovanost pučanstva olakšava državnu administraciju, napose demokratsku administraciju), Češi i Slovaci mogu da se tim argu¬ mentom posluže punim pravom, buduci da nisu manje kulturni nego njihovi ugnjetavači Nijemci i Madžari.*) 48a. Češkoslovaška država imat če otprilike četiri puta veče područje nego Belgija s kojih trinaest milijuna; taj broj obuhvata narodnosne inanjine njemačke, poljske i rusinske, kojih ce biti do četiri milijuna. Premda zastupamo narodnosni princip, ipak hočemo da zadržimo svoje manjine, osobito i njemačke. Cini se, da je to paradoksno, ali mi hočemo da ih zadržimo bas na osnovi narodnosnoga prin¬ cipa. Češka je osobitim slučajem nacionalno mješovita zemlja. Izmedju Talijana i Nijemaca etnografska je granica jednostavna i ostro označena. Tako nije u Češkoj; u mnogim mjestima i u svim gradovima ima znatnih čeških manjina. Nijemci prigovaraju, da su češke manjine u sjevernoj Češkoj i t. d. „samo“ radnički svijet — svijet, koji živi od njemačkoga kruha; ali taj antisocijalni argu- menat sasvim je neispravan i nije u suglasju s industrijalizacijom Češke, koja traži radne sile i time dovodi češke radnike u nje¬ mačke gradove. A dašto, bili su to baš sami Nijemci, koji su zvali Čehe, da se nasele, dajuči prvenstvo češkom radniku pred nje- mačkim. Pitanje narodnih manjina od odlučne je važnosti nesamo za Češku, nego skoro za sve države, jer su skoro sve države nacio¬ nalno mješovite. A ako Nova Evropa ne bude sagradjena na strogo narodnosnom temelju, morat če narodne manjine da budu osigu- rane. Tako če to biti u Češkoj. Češi su tražili uvijek ravnoprav- nost, a ne prvenstvo, českoslovačkoj državi bit če obzirom na njezin centralni položaj uvijek do toga, da se Nijemcima i ostalim manjim manjinama zajamče potpuna prava. To če zahtijevati zdrav razum. Što se tiče njemačke manjine, predložio je odlični češki vodja, dr. Julius Gregr, rektifikaciju političke granice na sjeveru; neki dijelovi, gdje ima sasvim malo Čeha, mogli bi po nekim političa- rima pripasti njemačkoj Austriji. Na taj način mogla bi se njemačka manjina znatno smanjiti. Protiv toga mora se pripomenuti, da ima takodjer znatnih čeških manjina u Donjoj Austriji i osobito u Beču (pol milijuna), a da ima takodjer Čeha u Pruskoj Sleziji, u klad- *) I po službeno.j statistici ima kod Čeha manje analfabeta nego kod Nijemaca 94 skom i ratiborskom kraju, kao i velika srpska manjina u Lužicama. Pangermani dakle ne smiju da upiru prstom samo u manjine u Češkoj. Ispravno mjerilo za novu narodnosnu diobu u Evropi leži u pravednoj aplikaciji principa večine. Što je ispravnije — da više od devet milijuna Čeha i Slovaka bude pod vlašcu Nijemaca ili da tri milijuna Nijemaca budu pod vlašcu Čehoslovaka? Ako Nijemci ističu argumenat, da im njihova kultura daje pravo nad manje obrazovanim narodima, treba istaknuti, da Češi nisu manje obrazovani od Nijemaca. Ima sredstvo, više financijskoga značaja, kojim bi se moglo olakšati novo uredjenje narodnih manjina. Njemački i austrijski političari, osobito pangermanski, cesto su predlagali, da se različite države late sistematskog preseljavanja narodnih manjina. Opažam, da u Engleskoj g. Buxton predlaže to sredstvo za Balkan. Ali mora se sumnjati, da li bi to sredstvo bilo veoma uspješno, kad bi se manjinama zajamčila jednaka narodna prava. Madžari su nasta¬ jali prije nekoliko godina da presele u domovinu neznatnu mad- žarsku manjinu iz Bukovine; pothvat se izjalovio, buduči da su kolonisti, preseljeni u domovinu, doskora ostavili Ugarsku i vratili se natrag. Poslije rata mnogi če krajevi trebati ljudi — ratara, obrtnika i izučenih radnika; možda bi se tako smanjile neke manjine. Poljaka ima u češkoj Sleziji (oko 230.000); uz dobru volju, a ta ja s obzirom na zajedničkog neprijatelja nužna, moguče je nači povoljno razgraničenje; poljska manjina u Sleziji reducirala bi se i time, kad bi češki ratiborski kraj (u pruskoj Sleziji) bio vračen našoj Sleziji. Madžarska manjina u Slovačkoj bit če dovoljno nadoknadjena slovačkim manjinama, koje če ostati na madžarskom području. Neki češki i jugoslavenski političari upozoravaju, da bi se Slo- ,1^ vačka mogla spojiti s jugoslavenskom državom: područje u Ugar- skoj uz austrijsku granicu pripadalo je nekad Slovačkoj; sada je njemačko i od česti madžarsko, ali ima na njemu slovačkih i hrvat- skih manjina; kad bi se to područje pridružilo na sjeveru Slo¬ vačkoj, a ne jugu Jugoslaviji, spajalo bi ono sjeverne i južne Sla- vene. Područje bi bilo oko 200 km dugo. Ta osnova računa s pot- punom pobjedom Saveznika, jer nema sumnje, da Madžari i Nijemci ne bi dobrovoljno prihvatili takvu osnovu. Ako dodje do istinske demokratske rekonstrukcije Evrope, bit de sjeverni i južni Slaveni osigurani i bez toga spoja. 95 48b. — Nedavno su Malorusij koji žive u Ugarskoj, predložili novu osnovu. Njihovi zastupnici u Sjedinjenim Državama žele, da se njihov narod ujedini s Češkoslovačkom državom, u kojoj bi on bio autonoman, federativan dio. Taj prijedlog treba dakako da odobri puk u Ugarskoj. Te su Ugrorusine, kako se oni (u Americi) sami nazivaju, Madžari teško ugnjetavali; ima ih oko pol milijuna.*) 48 c. — Češka je gospodarski i financijski priznata kao „biser Austrije", a i unapredak bit če isto tako bogata kao sada; zapravo če biti bogatija, jer ne če biti primorana da podupire gospodarski slabije austrijske pokrajine.**) Češka bijaše od svoga ujedinjenja s Austrijom i Ugarskom politička hrptenica Austrije; alpske pokrajine bile su siromašne, Trst i more malo su tada značili, Ugarska pak nije gospodarski ništa značila. Češka je izvozila žito i industrijske proizvode; tek u drugoj polovici XIX. st. postade Ugarska žitnicom Austrije i do- nekle Češke, koja je odonda, baš kao i ostala Austrija, dovozila žito i brašno, koje je trebala, iz Amerike. Sada je pučanstvo Češke, okruglim brojem, napola ratarsko, napola industrijsko. U samoj Češkoj bavi se poljskim gospodar¬ stvom 35 prostotaka, a ostatak industrijom, trgovinom i t. zv. slo- bodnim zanimanjima. U Moravskoj i u Sleziji prehranjuje se 50 postotaka poljskim gospodarstvom; u Slovačkoj je još veči po- s^otak. Godine 1906.—1914. bila je žetva žita (okruglim brojevima u Češkoj 54 i pol milijuna q, u Moravskoj 24 milijuna, u Sleziji 4 milijuna. Ako se odračuna žito, koje je potrebno za usjev i koje propadne, otpada u Češkoj poprijeko na godinu 810 funti žita na glavu a u Moravskoj doseže poprijeko 890 funti. Češke zemlje daju zajedno poprijeko 815 funti na glavu a pučanstvo je nešto manje nego 10 milijuna, dok u ostaloj Austriji jedva doseže po¬ prijeko 511 funti. Treba primijetiti, da se polovica toga žita može) upotrijebiti za meljavu i da daje brašno i hranjive tvari odlične kakvoče, koje zajedno s godišnjom žetvom krumpira, graška, leče, povrča i izvrsnoga voča pruža više, nego što je potrebno, *) Medju ugarskim i galicijskim Malorusima (u Americi) ima stranka, koja se naziva Karpatski Rusi; i oni su ponudili Ceškoslovačkom Narodnom Viječu ujedinjenje s Ceškoslovačkom državom. **) Treba spomenuti, da se austrijske financije opiru na Cešku-Moravsku- Sleziju, Donju Austriju s Bečom, Sjevernu Štajersku i posljednjih godina do- nekle na Zapadnu Galiciju. 96 da se pokrije opča potreba. God. 1914. bila je žetva tako dobra, da je dala poprijeko 839 funti na glavu. Treba spomenuti, da ste¬ pen obradjenog zemljišta u Češkoj nije dosegao onu visinu kao u Danskoj ili u Belgiji. Mnogo se još dade poboljšati, ako se uzdrži brzina razvitka, koja se dosegla posljednjih deset godina. God. 1908.—1910. dale su Češka i Moravska skorojl6 jposto- taka čitave ratarske produkcije u Austriji, 41 postotak krumpira, 44 postotka djeteline i sijena i 93 p ostotka šečera od repe. Au- strijska je šecerna produkcija gotovo sva u češkim zemljama. Sta¬ tistike o gojenju voča, povrča, žitarica i t. d. isto su tako rječiti dokazi, kako je važna Češka. A pri tom te zemlje reprezentiraju samo 26'4 postotka zemlje u Austriji i jedva 35'5 postotka njezina pučanstva. Gojenje blaga u Češkoj, u Moravskoj i u Slezii u po- sljednje se doba osobito podiglo; opskrba mlijekom i mesom obil- nija je nego u ostalim dijelovima Austrije. (Osim Beča, koji u mno- gom pogledu uživa prednosti glavnoga grada.) Od ukupne množine smedjega uglja, koji se dobiva u Austriji (26‘25 milijuna tona), Češka sama daje 83 postotka, a od 15‘8 mil. tona kamenoga ugljena 86’66 post. Ti brojevi stavljaju Češku medju najbogatije zemlje na svijetu, uz Englesku, Sjedinjene Države i Njemačku, buduči da od njezina privrede otpada na svakoga od: njezinih 10 milijuna žitelja 26'5 q kamenoga i skoro 51 q smedjega ugljena na godinu. Od željezne rudače, koja se dobiva u Austriji (27 mil. centi), otprilike trečina potječe iz Češke. Premda sama zemlja nije suviše bogata željeznom rudačom, ipak poradi toga, što proizvodi mnogo ugljena, ima u Češkoj mnogobrojnih tvornica željeza, koje čine 60 postotaka cjelokupne željezne industrije u Austriji. Buduči da su te dvije vrste prirodnog bogatstva i industrije najznatnije od sviju, češke su zemlje za Austriju neprocjenjive. U ostalim granama isto se tako ističe važnost Češke. U sainoj Češkoj skupljeno je oko 93 postotka čitave šečerne i oko 46 po¬ stotaka pivovarske industrije. Hmelj raste samo u Češkoj i izvozi se iz nje. Industrija Strojeva isto tako ima svoje sjedište najviše u Češkoj, baš kao i tekstilna (vunena i pamučna), staklarska, pa¬ pirna, kožna, kamenarska, zatim pravljenje brusova, dobivanje grafita, kemijska i elektrotehniška industrija. Poradi te svoje industrijske djelatnosti iskazuje Češka najviše dohotke od željeznica, pošta i brzojava. Njezina je željez- nička mreža najgušča i ona se jedina u cijeloj Austriji može da 97 7 pohvali privatnim željeznicama, koje su podigle privatne tvornice. Osobito sjeverna Češka ima takav značaj. Češka iskazuje 52 po- stotka ukupnoga dobitka od austrijskih pošta. U bankarstvu i mjenjaštvu zavisjele su češke zemlje od Beča, ali su se od 1895. godine emancipirale i za posljednjih dvadeset godina kapital je čeških banaka porastao od 48 mil. kruna na 336 mil. kruna. Treba spomenuti, da je glavni izvor češkoga ban- kovnoga kapitala trgovina s češkim zemljama. Razvitak češke trgovine bio je posljednjih nekoliko godina neobično brz. Slovačko područje u sjevernoj Ugarskoj ima drukčiji značaj. To je ponajviše ratarski kraj, koji se dosada nije razmjerno razvio, a buduči da je to vrlo gorovit kraj i način obradjivanja u njemu zastario, on je mnogo siromašniji nego ostale češke zemlje. Južni je dio, koji je manje gorovit, plodan i rodi dobrom pšenicom i vrlo dobrim vinom. Buduči da goroviti sjever ima mnogo prirodnog bogatstva, osobito željezne rudače i t. d. i velikih šuma, što se još nije eksploatiralo, mogao bi se taj kraj vrlo probitačno industria¬ lizirati. Mogao bi da pomaže ostale češke zemlje onim sirovinama, kojih one dosta nemaju, kao željeznom rudačom, bakrom, zlatom i kositrom; taj je kraj isto tako dobar za ovčarstvo i govedarstvo; sličan je šleskom, koji je danas več industrijalan, a mogao bi se isto tako razviti. A ne smijemo zaboraviti ni bogatih nalazišta urana i radija u Jachymovu, kupališta: Karlovih Vara, Františkovih i Marianskih Lažni, Teplica, Podebrada, Mšena, Luhačovica, Pištana i dr. Češko- slovačke su zemlje u tom pogledu najbogatije na cijelom svijetu. Ukratko, izuzevši sol, živu i naftu, češkoslovačke zemlje imaju izobilja s-vega, što trebaju za kulturni razvitak, tako, da bi kao samostalma zemlja imale svega dosta i da bi izvozile nesamo svoje ratarske, nego i veliki dio industrijskih proizvoda. S gledišta nekih modernih narodnih gospodara mogle bi se češkoslovačke zemlje nazvati idealnom zemljom; one mogu vrlo dobro da ostvare ono suglasje izmedju ratarstva i industrije, onu gospodarsku nezavisnost, koju mnogi teoretičari smatraju za uvjet pri stvaranju malih samostalnih država (vidi poglavlje o slobodnoj trgovini u Gideovu „Narodnom gospodarstvu"). U takvim slučajevima, kao što je rat, češkoslovačke zemlje mogle bi same sebe potpuno da zadovolje kako u zemljoradničkom tako i u industrijskom pogledu. Prirodno i industrisko bogatstvo čeških zemalja omogučuje 98 i vrlo veliko oporezovanje, pa je ono uvijek tvorilo financijski temelj Austro-Ugarske monarhije. Češke su zemlje mnogo gušče napučene, i ukupna životna mjera (standard of life) mnogo je viša nego u ostalim austrijskim zemljama.*) Ova skrižaljka pokazuje, koliko češke zemlje pridonose austrij¬ skim financijama na temelju izravnoga oporezovanja: Češke zemlje plačaju: Druge pokrajine (izuzevši D. Austriju) Kučarine . . . 4975 post. 5075 post. Tecivarine.61*25 „ 3875 „ Dohodarine . . 567 „ _ 41*3 „ Svega izravnih poreza . . 57 post. 43 post. Češke zemlje i ostale austrijske zemlje (ne broječi amo Donju Austriju s Bečom) imaju 25*04 mil. Stanovnika u omjeru 45*5 post. prema 59*5 post. — Donja Austrija se meče napose, jer je položaj Beča kao prijestolnice privilegiran; tu je zapravo središte i češke industrije i izvoza. Mnogi češki pothvati imaju tamo svoje sredi- šnje urede i tamo su nadležni, buduči da su porezna ljestvica i gradski nameti u Beču niži nego u Češkoj. Time se objašnjuje zašto porezna snaga u Češkoj ima tendenciju da pada, dok u Beču i Donjoj Austriji raste. Da možemo te brojke uhvatiti statistički i da pribrojimo bilanci čeških zemalja poreže onih čeških pothvata, koji imaju svoje sjedište u Beču, razlika bi još više ispala u našu korist. Ali i kraj sadašnjih prilika porezna snaga čeških zemalja iznosi 11*90 kruna po čovjeku, dok je u ostalim austrijskim zem¬ ljama samo 6 kruna. Još su kud i kamo znatnije statistike neizravnih poreza u Austriji (porez na pivo, šečer, alkoholna pica, sol, duhan, živež i t. d.) Izuzevši alkoholna pica. potrošak je svih tih stvari u češkim zemljama kud i kamo veči. Češke su zemlje uistinu „biser Austrije", i to nesamo s finan- cijskog stajališta. U ostalim su zemljama monarhije državni izdaci veči nego dohoci, a taj deficit naknadjuju češke zemlje. Ako se uvaže navedene činjenice, ne može biti sumnje o tom, da če Češka i Slovačka dostajati same sebi i da če uspijevati gospodarski i financijski. Češka na nesreču nema nikakva mora (osim u Shakespearea!) *) U tim zemljana otpada 128 ljudi na četvorni km, dok u ostaloj Austriji otpada samo 88. 99 a to je zbilja vrlo neprilično, ako se poredi na pr. s malom Dan- skom ili s drugim primorskim zemljama. Ali Češka nema o tom pogledu gori položaj nego Srbija, Ugarska, Švicarska. Primjer Švi¬ carske dokazuje, da zemlja bez mora može nesamo dasačuvapo- litičku samostalnost, nego da joj moderna prometna sredstva omo- gucuju da podržava odličnu industriju. Švicarska nema nimalo ugljena ni željeza, pa ipak je uspjela da postane industrijska ze¬ mlja. Češka je nasuprot tomu bogata ugljenom i moči če zato da ima potrebne željeznice. Češka ce imati na raspolaganju Trst, koji ce, kako se može očekivati, postati slobodna luka; imat ce takodjer srpsko-hrvatske luke i poljski Gdanjsk, osobito u slučaju, ako bi im njihov odnos prema Njemačkoj priječio da se služe Hamburgom. Daljina je od Praga do Hamburga ista kao do Trsta; Gdanjsk i Rijeka su nešto dalje. Može se takodjer urediti jeftin vodeni put _ kanalom moravsko-odransko-vislanskim, koji je več započet. Na- pokon ce i Slovačka imati Dunav. More tvori takodjer razmjerno jake strategičke granice, ali razvitak modernih plovila i lijetala uklonit če to prvenstvo, kako je dokazano u ovom ratu. Češka če preuzeti dio predratnoga austrijskoga državnoga duga ali odbit če odgovornost za ratni dug. Financijsko stanje Austrije vrlo je bijedno; rat je stajao monarhiju silne novce, a austro- ugarska banka bila je degradirana na zavod za izdavanje krivog novca.*) Samostalna Češka bit če primorana da započne svoju upravu sa znatnim financijskim bremenom, i političke vodje u Češkoj sasvim su svijesni teške zadače, koja če ih time dopasti, i da če stoga nova država zahtijevati stalnu i vrlo valjanu finansijsku upravu. Treba primijetiti, da če poslije rata financijska iscrpenost svih naroda zahtijevati što štedljiviju financijsku upravu. Ali može se reči bez pretjerivanja, da če Češka i Slovačka imati dobre uprav¬ nike u svim granama. javne i privatne službe, koji če biti sposobni da izgrade novu državu.**) U ovom načrtu ne može se raspravljati o svim socijalnim i gospodarskim problemima Češke; ipak čemo spomenuti osobiti položaj češkoslovaških velikih posjednika (aristokracije), koji imaju *) Od početka 1914 g. nije objelodanjena njezina zaliha zlata. **) Češka bi uvela frankovnu valutu, koja spaja latinsku i rusku valutu:: 20 frs. = 7'5 rablja (40 = 16). 100 slišan položaj kao poznati junkeri Labi na istok. Kao što su u istočnoj Pruskoj Nijemci zaplijenili Slavenima zemlju, tako je učinila i Austrija i njezini plemiški sukrivci u Češkoj poslije bitke na Bijeloj gori. Posljedica tih i starijih kradja u Češkoj bijaše, da su nastala vlastelinstva, koja su po prostoru jednaka malim nje- mačkiin državama. Njihovi su vlasnici vecinom austrijanskoga osvjedočenja. U Slovačkoj i medju Rusinima isto su tako Madžari oteli mnogo zemljišta. U Češkoj i u Slovačkoj može se dakle na- sljedovati irski način otkupa i parceliranja zemljišta, što su sve napredne stranke doista tražile več prije rata. 48 d. — Češkoslovačka če država bez sumnje biti republika. Baš je ovaj rat razotkrio monarhizam, njegovo natražnjaštvo i opasnost; češki i slovački narod zreo je za republiku. Mi smo se vijekovima odvikli da imano kralja, Habsburgovci su nam vazda bili tudji; i aristokracija se narodu otudjila, buduči da se tijesno približila tudjinskim Habsburgovcima.*) Aristokracija u Bosni i Hercegovini postade turska, a u Češkoj habsburška. Politička pravednost zahtijeva samostalnost češkoslovaške svojim zemljopisnim položajem usred Evrope i svojom vjekovnom borbom protiv njemačkoga pritiska na istok, češki je i slovački narod protivunjemačka predstraža svih naroda u istočnoj Evropi. Kad bi češkoslovaški narod ostao podanik Nijemaca i s Nijemcima združenih Azijata (Madjara i Turaka) ili kad bi sasvim propao, bila bi ostvarena pangermanska Centralna Evropa i njezine dalje političke konsekvencije. Češkoslovaško je pitanje i pitanje baš ovoga rata; slobodna Češka ili reakcionarna Austrija, slobodni češkoslovaški narod ili degenerirani Habsburgovci — - to ima da bira Evropa i Amerika, misaona Evropa i Amerika. Zemljopisni položaj u središtu Evrope i njezin povijesni otpor protiv ugnjetavačkoga germanizma i pangerinanizma osigurava Češkoj veliko političko značenje, koje su joj Saveznici več pri¬ znali. U interesu je Saveznika da oslobode Češku, ako pruski mi- litarizam i njemačka želja za gospodstvom ima da bude skršena i pangermanska osnova Berlin-Kairo i Berlin-Bagdad osuječena. Saveznička osnova, a takodjer i neprijateljeva osnova, dalekosežni je pnlitički program. Rat i njegove posljedice največi su dogadjaji *) Grof Czernin se u spomenutom memorandumu, upravljenom Franji Fer¬ dinandu, žali na Čehe, što, kaže, imaju najmanje dinastičkoga osječaja. Mi tu denuncijaciju češkoga plemiča, koji se prije mnogo godina proglasio Nijemcem rado potvrdjujemo. 101 u povijesti ljudstva. Napoleonski ratovi i tridesetgodišnji rat, krstaške vojne — sve to bijaše igra, kad se isporedi sa sadašnjim ratom. Realni politišari i državnici treba da budu svijesni unutrašnjeg smisla njemačke i evropske povijesti; treba da shvate smjer, kojim ide povijest i koje ciljeve i zadace ima i mora da ima Evropa. Ne tvrdim, da je oslobodjenje Češke najživotnije ratno pitanje; ali mogu bez pretjerivanja reci, da se ciljevi, koje su istakli Sa- veznici, ne mogu postici, ako ne bude oslobodjena Češka. Njezina buduca sudbina bit ce kamen kušnje za snagu, ozbiljnost i držav¬ niški pogled Saveznika. 20 . ČEŠKOSLOVAČKA DRŽAVA, POLJSKA I JUGOSLAVIJA. 49. — Obnova Češkoslovaške države samo je dio zadatka, koji šeka Evropu i zapravo Saveznike pri reorganizaciji Istošne Evrope; zajedno s šeškoslovaškom državom mora nastati samostalna ujedi- njena Poljska i samostalna ujedinjena Jugoslavija. To su medju akutnim narodnosnim pitanjima u pojasu malih naroda najakutnija pitanja, koja su medju sobom i u unutrašnjoj sveži. Medju poljskim i Šeškim narodom znatna je srodnost jezišna, narodna i kulturna; u istim i slišnim prilikama, koje je donosio zemljopisni položaj, dugo su se Poljaci i Češi razvijali uporedo. Susjedstvo je od prvoga pošetka omogucivalo doticaj; veš u naj- starije doba bijahu ti doticaji prijateljski, bijahu i neprijateljski, ali bijahu. Imali smo rano zajedniške kraljeve, a kulturna i lite¬ rarna (i jezišna) uzajamnost bila je u pošetku novoga vremena znatna. Poljaci imaju prema Pruskoj isti položaj, koji Češi imaju prema Austriji; Pruska (Fridrih Veliki) pravi je zašetnik osnove o raz- diobi Poljske; zato je ujedinjenje i obnova Poljske veoma osjetljiv poraz pruskoga militarizma, koji služi pangermanskom tlaku na istok. Bismarck je ispravno rekao, da je Poznanj za Njemašku važniji nego Alzacija-Lorena. Vidimo takodjer, s kakvom energijom Pruska radi protiv „Velike Poljske", kako to kažu sada njemaški publicisti. Iz Berlina u Bagdag vodi put preko Češke i Slovaške,, ali može takodjer da ide preko Poljske: Berlin-Prag-Beograd-Cari- grad-Bagdad, ali takodjer Berlin-Varšava-Odesa-Bagdad! 102 Austrija je Poljacima u Galiciji popuštala i svojom je protivu- ruskom politikom predobila simpatije Poljaka u Rusiji i izvan nje, pa ipak je Austrija neprijatelj Poljacima, i to opasniji neprijatelj, nego su Poljaci dosad dopuštali. Austrija je u Galiciji vodila demo- ralizatornu politiku; iskoriščivala je Poljake protiv Rusije i Malo- rusa, Maleruse protiv Poljaka, ali se nije oprla pangermanskoj politici istrebljivanja (v. Hartmann: „Istrijebiti!“), koja se u praksi provodila u Pruskoj. Rusija je, istina, postupala s Poljacima bru¬ talno, ali nipošto gore ni pogibeljnije nego kulturna Pruska; Mic- kiewicz je u svojoj slavnoj Improvizaciji veoma ispravno razabrao kvalitetu sve trojice krvnika Poljske. Slogu i istovetnost češkoslovaških i poljskih interesa donosi pangermanska prusko-austrijska alijansa — bez slobodne Poljske ne če biti slobodne Češke i Slovačke, bez slobodne Češke i Slo- vačke ne če biti slobodne Poljske. Ta uzajamnost i uporednost političkog razvitka mogla bi se pratiti kroz cijelu povijest obiju država; upozorit ču ovdje samo, kako suvisi Gruenwald s tadašnjim narodnim poletom Češke: tada u XV. stolječu husitizam i u isti mah ojačala Poljska na dulje vremena zaustaviše prodiranje Nije- maca na istok. A posljedice Bijele gore javile su se i u Poljskoj, 1620. i 1771. godina su u sveži; oslabljenje Češke i centralizatorna austrijska politika, koja je kulminirala za Marije Terezije, omogu- čiše diobu Poljske. U austrijskom su parlamentu Češi i Poljaci često postupali zajednički; sloga ne bijaše potpuna, ali ovaj rat mora da vodjama obiju narodnosti otvori oči; zajednička pogibao u sadašnjosti i u budučnosti mora oba naroda da združi, da promišljeno i za¬ jednički postupaju.*) 50. — Suvislost važnoga jugoslavenskog pitanja s češkoslovaškim i poljskim donijela je zajednička pogibao, štono izlazi iz panger- manske osnove o Centralnoj Evropi, koja nastoji, da uzdrži ne- samo Austro-Ugarsku, nego i Tursku. Jugoslaveni**) su na jugu ono, što Čehoslovaci i Poljaci na sjeveru — bedern protiv njemačke i madžarske agresije. Slovaci *) Ima poljska poslovica o prijateljstvu Poljaka i Ugra; ti Ugri bili su Slovaci, kako mi je razjasnio poljski povjesničar upozorujuci, da se u vijestima o doti- cajima poljskih i ugarskih vojska ne spominju tumači, što bi zacijelo bilo, da je ugarska vojska bila samo madžarska. (Upozorio sam ved, da je u 16. i 17. vijeku netursku Ugarsku cinila samo Slovačka). **) Uobičajio se sada opcenito naziv „Jugoslaveni“ za Srbe, Hrvate i Slo- 103 ne graniče sada s Jugoslavenima, ali nekada su izravno graničili, dok nije provala Madžara u nekadašnju Panoniju nastavila oba naroda; sada dopiru samo slovačke oaze sve do Srba, a ima čeških kolonija i u Hrvatskoj. Premda Češi i Slovaci nisu susjedi Jugoslavenima, njihova je politička i kulturna, a u posljednje doba takodjer gospodarska nzajamnost vrlo živa; književna je uzajamnost intimna, a i do političke suradnje dolazilo je u zajedničkom parlamentu. Jugoslaveni su dobro shvatili, da je samostalna češkoslovačka država i za njih životno pitanje: Nijemci se i Madžari naime po- tiskuju protiv njih sa sjevera u zatvorenom redu, jer teže za go- spodstvom na Balkanu i na Jadranu. U takvoj situaciji pristajanje Italije uz Saveznike i njezina težnja za prvenstvom na Jadranu od velikog je značenja i upučuje Talijane i Jugoslavene, unatoč svemu sporu radi Trsta i talijanskih manjina u Istri i Dalmaciji, da se politički sporazumiju. Jugoslaveni zaslužuju simpatije demokratske Evrope. Srbi u Srbiji, u Crnoj Gori i Dubrovniku pokazaše opiruči se Turskoj i braneči slobodu znatnu ustrajnost i sposobnost; njihovo je kul¬ turno nastojanje snažno, težnja, da izbrisu tragove stoljetnoga turskog pritiska, iskrena i uspješna. Srpski je narod, a isto vrijedi za Hrvate i Slovence, darovit i veoma sposoban. Slovenci se od- likuju radinošču i narodnim idealizmom, koji se ne boji njemačke prevlasti. Dosada su Jugoslaveni više od ijednoga naroda patih radi toga, što su bili raskomadani. Bijahu oni razdijeljeni na pet država (Srbija — Črna Gora — Austro-Ugarska — Turska — u Italiji je neznatna manjina) i u njima na tuce administrativnih pokrajina. U crkvenom pogledu narod je takodjer nejedinstven; neki su dije- lovi pravoslavni (Srbi), drugi katolički (Hrvati i Slovenci, ali ima i katoličkih Srba u Dubrovniku), a treči muhamedovski (u njih se narodna svijest, srpska, budi, tek u zadnje vrijeme), ali narodna svijest i čežnja za ujedinjenjem time ne gubi. Bečka i budim-peštanska protivuslavenska i protivusrpska politika radi bas svojim divide et impera; škandalozna Aehren- thalova diplomacija, koja se nije žacala da krivotvori dokumente, cijelom je svijetu razotkrila čudorednu razinu Austrije. Ujedinjenje i sloboda cijeloga jugoslavenskog naroda svakako je jedan od vence; služim se stoga i ja njime, ako i nije dostato San — Bugari su takodjer Jugoslaveni. 104 glavnih zahtjeva buduče Evrope; Austrija je prouzročila ovaj rat u svojoj protivusrpskoj i protivuruskoj mržnji, pa je več to dovoljan razlog, da bude reducirana na svoje njemačke pokrajine.*) 21 . SLA VENSKA BARIJERA PROTIV PANGERMANIZMA? 51. — Oslobodjena i ujedinjena Poljska, oslobodjena i ujedinjena Češka sa Slovačkom, oslobodjeni i ujedinjeni Jugoslaveni, tako jadikuju pangermani, bit če barijera protiv Nijemaca: Poljaci izravno protiv Pruske, Češi sa Slovacima protiv Prusa, Austrijanaca i Madžara, Jugoslaveni protiv Austrijanaca i Madžara. U nekom pogledu je to ispravno — zajednički i vjekovni ne- prijatelj, koji se svom šilom gurao na istok, prirodno i nužno uje- dinjuje slavenske narode; ali ona barijera ima očito obrambeni karakter. Te tri slavenske države ne če biti tampon-države: taj pojam u demokratskoj i nemilitarističkoj Evropi nema smisla, buduči da če svi narodi biti lojalni, dobri susjedi. Tu barijem digla je historija mjesto naroda u pojasu malih naroda. Ta tri slavenska naroda, očvrsnula u stoljetnoj borbi s Nijemcima i Madžarima, u pomolu novog demokratskog doba prirodni su bedem protiv nje- mačkog pritiska na istok; samo je do Nijemaca, da se ograniče na svoj njemački teritorij. Ali i Rumunji i Talijani shvatiše sve veču njemačku opasnost i pridružiše se stoga Slavenima, premda je medju njima bilo narod- nosnih trvenja; ne može se dakle govoriti o slavenskoj barijeri — to je slavenska i romanska barijera, t. j. obrainbeno sujamstvo naroda, kojima prijete Nijemci. Ali Romanima i Slavenima pridružuju se i Litavci, Lotiši i Estonci. Lanac slobodnih naroda, koji se suprotive pangermanizmu od Baltičkog mora sve do Francuske,^ stvorila je historija i zemljopis: Estonci, Lotiši i Litavci, Poljaci, Češi sa Slo¬ vacima, Rumunji, Srbi s Hrvatima i sa Slovencima, Talijami, Švi¬ carska (osobito talijanski i francuski dio).**) *) Držim da Črna Gora poslije rata ne de više biti samostalna država. Raz¬ lične historijske individualnosti — Srbija, Hrvatska, Istra i Dalmacija, Bosna i Hercegovina i Črna Gora, bi mogl i isprva da ostanu kao upravne jedinice i da se postepeno razvijaju u jedinstveniju državu. Črna Gora bi se doskora mogla pridružiti Srbiji, isto tako Bosna i Hercegovina, Istra i Dalmacija Hrvatskoj. **) Tih se naroda broji oko 60 milijuna. 105 Možda če i Madžare naučiti ovaj rat, te če shvatiti, da im Slaveni i Romani ne če biti neprijatelji, ako se oni samo ograniče na vlastite sile. Prirodjenom organizacijom pojasa malih naroda odlanut če za- padnim narodima — Francuskoj, Engleskoj i Italiji; njemačkog pritiska na zapad ne treba se bojati, čim istočna Evropa bude prirodno politički organizirana i čim se Njemačkoj oduzmu Austro- Ugarska, Balkan i Turska. 22 . PANGERMANIZAM I PANSLAVIZAM — GERMANIZAM I ROMANIZAM. 52. — Mnogi Nijemci, ali i Slaveni, tumače rat kao sukob Slavena i Germana; car Vilim i Bethmann-Hollweg počeli su agitaciju za rat dražeči protiv Rusije i panslavizma. To je tumačenje rata jednostrano i neispravno. Njemački pan- germanizam napao je Slavene u Srbiji i Rusiji, ali to je samo dio programa i etapa za dalju borbu protiv Engleske i Francuske u Aziji i Africi. Sto se Engleska tako brzo odlučila za rat na strani Saveznika, premda je bila slabo pripravljena, nije slučajna epizoda. Rat je, kako je razloženo, u pravom smislu riječi svjetski, nije to samo borba Nijemaca i Slavena. I sami Nijemci proglašuju, da im je takmac i neprijatelj nesamo Rusija, nego i Engleska. Pangermanizam i panslavizam razlikuje se u bistvu. Što raz¬ lični slavenski narodi osječaju jedan s drugim, to je prirodno, oni su medju sobom blizi bas jezikom i nazorima; isto je tako pri¬ rodno, što su mali narodi očekivali pomoč protiv Nijemaca, Mad¬ žara i Turaka od Rusije; ali promišljenoga, organiziranog napa- dačkog panslavizma recte panrusizma nije bilo i nema. Ne bismo prebacivali Nijemcima, kad bi oni osječali s Germanima i propo- vijedali i postizavali pangermanizam u smislu ujedinjenja svih Germana; ali Nijemci shvačaju i ostvaruju pangermanizam u tom smislu, da bas nenjeinački, negermanski narodi moraju da služe Nijemcima. Panslavizam, koji su propovijedali slavenski filozofi, povjesni- čari i političari, vazda se zadovoljavao književnom i kulturnom uzajamnošču; a ako bas nas Cehe okrivljuju zbog panslavizma 106 u smislu panrusizma, onda moram da konstantiram činjenicu, da smo uvijek bili odlučni rusofili, ali naše največe^ političke vodje, Palacky i Havlicek, izjavili su se naj odlučni je protiv panslavizma pod carskim apsolutizmom. A carizam je i sam zabacivao pansla- vizam iz razloga legitimističkih (car Nikola I. bio je protiv kato¬ lika i liberalnih zapadnjaka) i crkvenih. Panslavizam se nikako ne može usporediti s političkim pangermanizmom — on se sa svojim glavnim predstavnici m a ograničivao na slavenske narode. Francuska je takodjer rusofilska, Engleska se takodje obratila k Rusiji i Slavenima, premda je dugo bila protiv Rusije, a za ostale je Slavene jedva marila; a zašto idu s Rusijom Japanci jučerašnji neprijatelji ? Zašto je na strani Saveznika večina neutra- lace, medju njima i Germani (Danci, Norvežani, Flamci, u znatnoj mjeri i Holandijci) ? Je-li to panslavizam ? Pangermanisti su podigli nacionalizam do gotovo mističkoga šovinizma i ucijepili su narodu, koji bješe opojen čestim ratnim uspjesima, ideju, da je on odabrani Herrenvolk; protiv te njemačke opasnosti, koja je pojacana okretnim i upravo znanstvenim iskori- štenjem centraliziranih sila Njemačke i Austro-Ugarske, zgrnuli su se nesamo Slaveni (Bugari idu s Nijemcima), nego i svi ostali na¬ rodi. Njihov cilj dakle nije i ne može biti samo narodan, nego je demokratski; narodan toliko, koliko je narodnost demokratska i so- cijalna. S istih razloga nema smisla govoriti o germanizmu i romanizmu kao pokretnoj sili u borbi zapadnih naroda. Svi su narodi i države i dosada bili jedni protiv drugih, a bili su jedni protiv drugih i di- jelovi istoga naroda. Uopče nije dosta za tumačenje povijesti i razvitka pojedinih naroda, da se pozivamo samo na antagonizam sa susjedima; svi su se narodi razvijali ne samo otporom protiv svojih susjeda, nego i vlastitim unutrašnjim silama, a taj pozitivni razvitak naroda treba shvatiti, on daje narodima osobito obilježje. Historija kao sudište svijeta ne prosudjuje samo medjusobne borbe, nego takodjer unu- trašnju kvalitetu naroda. Historija, koja se zadovoljava borbom naroda, površno se zadržava na kvantiteti, na materijalnoj sili i nje- zinu privremenom uspjehu. Ne mimoilazim toga, da je život poje- dinaca i naroda u znatnoj mjeri takmica i borba, ali pojedinac i na¬ rodi razvijaju se vlastitim, osobnim svojstvima i svojim individual¬ nim bistvom. 107 IV. RAT DO KRAJA.. 23. RAT SE U INTERESU TRAJNOG MIRA MORA PROVESTI DO KRAJA. 53.— Demokratska organizacija Evrope na osnovi samoodredjenja naroda zahtijeva odlučnu pobjedu Saveznika; bez pruskoga poraza Njemačka i prusificirana Austro-Ugarska ne če se demokratizirati, ne ce dopustiti demokratska organizaciju istočne Evrope i zadržat ce željeni razvitak cijele Evrope. Austrijski i ugarski ministri jasno su proglasili, da su protiv narodnosnog principa, a dokazuje to njihova mirovna politika. Njima se radi o tom, da se uzdrži dina¬ stija i napadačka njihova država; Njemačka doduše, gdje joj to dobro dolazi, podupire narodnosti protiv svojih protivnika, ali kod kuče za- bacuje samoodredjenje Alzacije-Lorene, Poljaka, Danaca i dr. Bistvo prusizma i austrijanstva izbija tako veona jasno. U interesu trajnoga mira mora se stoga rat provesti do kraja. To ne znači da prihvatamo prusko stajalište i zapadamo u milita- rizam: tražimo samo obranu, energičnu i dosljednu obranu. Obrana se psihološki i čudoredno potpuno razlikuje od napa¬ danja. Fizičko je djelovanje ovdje i ondje jednako, ali poticaji, motivi i cijela psihika sasvim su opriječni. Svaki se čin etički prosudjuje po motivima, dakle je obrambeni rat čudoredno dopusten i nuždan. Ofenzivni 'i agresivni rat je nedopusten, nečudoredan. Tolstojevo prosudjivanje rata jest neispravno — uopče njegovo učenje, da se ne treba opirati zlu, neispravno je, neprirodno, pod ruhom huma- niteta nehumano, buduči da sprema žrtve za nasilnike. Istinski hu¬ mana etika zahtjeva, da se čovjek svagda i svuda opire svakom zlu. Čovječnost ne zabacuje obrambeni, nego samo napadački rat. To stajalište, mislim, dostaje da pobije prigovor militarista, kako demokracija, kad zabacuje agresivni rat, vodi k pasivnosti i sla¬ bljenju energije. Razlika je izmedju obrane i napadaja: u cijelom svijetu razlikuje se ubojstvo i umorstvo, a i pravom. Militaristi prigovaraju, da je tobože nemoguče točno prosuditi, tko vodi obrambeni, a tko agresivni rat; historičari nisu to tobože J AT^ 111 prosudili ni kod ratova, koji su davno prošli, a kamoli kod sadaš- njega rata. Svaki je rat nemoralan, kako jezuitski dopuštaju pruski militaristi, pa se stoga tobože nema u nj miješati moralka. To je sasvim neispravna tvrdnja: Da historičari u Pruskoj i uopce u ze¬ mljama, gdje nema političke slobode, ne če znati riješiti spora, to je istina, a istina je i to, da ima historičara, koji to ne ce moči. Ali ljudi kritični, slobodni, navikli na znanstvenu točnost, znat če da ustanove dosta stvarno razlike izmedju obrane i agresivnosti. To vrijedi i za ovaj rat. Mnogi pacifisti neispravno procjenjuju rat. Rat je zlo, i to ve¬ liko zlo, ali — ako se prosudjuje konačni efekat i gubitak života i zdravlja — nije največe zlo. Alkoholizam na pr. traži možda isto toliko žrtava kao i ratovi; posljedice sifilisa, neopreznosti kod rada u tvornicama i drugdje i t. d. isto su tako nesretne za pojedince i društvo; golemi broj samoubistava u svim državama (u Evropi 100.000 na godinu!), jasno pokazuje, da rat nije najgore, da zacijelo nije jedino zlo. Neč astan život, ropski život je gore zlo. Razlika je dakako izmedju ratovanja i ratovanja — Bašibozuk takodjer ratuje, ali može se ratovati prema ženevskoj konvenciji. Nijemci i Austrijanci nisu se držali te konvencije i uveli su nehu¬ mane napadaje; ne može se reči barbarske, buduči da su promi- šljeni, buduči da su rezultat teorije zastrašivanja, koju je njemački časnik formulirao rečenicom, da če ubiti 10.000 djece u neprijatelj- skoj zemlji, ako može sačuvati jednoga vojnika. Pruska ratna filozofija proizlazi iz militarizma. Militarizam je je pravo zlo, na koje se misli, kad se govori o ratu. Militarizam je matematika agresivnosti, borbenost, složena u birokratski sistem. Čijelo državno djelovanje upravljaju vojnički obziri, časnik postaje mjerilo gradjana i svijeta uopče. Pruski se militarizam opčenito pri- znaje za uzor i izvor toga društvenoga zla. Sami nam Pruski mili¬ taristi ispravno pokazuju, da je čitav život u Njemačkoj militari- ziran — njemački su bogoslovci (moderni!) načinili i od Isusa ka- prala, a od Boga računarskoga feldvebla. Taj militarizam nije nuždan, kako dokazuje baš ovaj rat; praš¬ kom se militarizmu suprotivi sasvim dobro nesamo Francuska, nego i Engleska — premda nije imala militarizma; saveznička vojska ne bori se manje hrabro nego Nijemci: ako se uvaži, da je baš samo Njemačka bila pripravna na rat, da su njemački vojnici militaristički specijalisti, ratna su djela savezničkih vojski relativno viša nego djela njemačkih vojski. Doista je ovaj rat več porazio pruski mili- 112 tarizam — militarizam više ne odlučuje o vrijednosti čovjeka i naroda. Narodna vojska (milica) bit če za demokracijo dovoljan obrani- beni sistem, kako to dopuštaju i protivumilitaristički socijalisti (Engels). 24. TKO JE ODGOVORAN ZA RAT? 54 a. S demokratskog je gledišta vrlo važno pitanje, tko je prouzročio rat, tko je napao i tko se brani, tko je kriv. Demokracija se temelji na čudoredju; baš zato je pitanje krivice važno. Ne slažemo se dakle s onima, koji politiku, dakle i rat dijele od moralke, koji političke čine, osobite čine masa, izdižu kao velike nad „male“, privatne dogadjaje običnog života, štono potpada pod obični čudoredni sud. Takve razlike nema: tko se u politici ne drži čudorednih pravila, taj se po njima ne upravlja ni u privatnom životu i obratno. Ne može se stoga prihvatiti ni stajalište onih marxista, koji se uvijek i u ovom ratu još pozivaju na historijski (ekonomski) materijalizam; drugovi Renner i dr. tumače nam, da se rat mora prosudjivati s gospodarskog, a nipošto s čudorednog stajališta. Uzmimo, da je tako: ekonomsko stajalište ne vrijedi samo za Ni- jemce, nego takodjer za nas Čehe i druge narode, koje ugnjetavaju Nijemci! Gospodin Renner ima dakako na umu samo Nijemce i njihovo više pravo, pa zato je po svom materijalizmu postao punokrvni pangerman; on misli, da če „ratna selekcija", da če sila, koja stvara najčvršče organizacije, postati narodima sudac, admini¬ strator i zakonodavac. Moltke je potpuno apsorbirao Marxa — da¬ kako, jer materijalizam, zvao se on historijski ili kakogod drukčije, nužno dolazi do zaključka, da je sila pravo. Gospodin Renner do- duše još i sada pristaje uz internacionalu, ali internacionala nje- mačkih marxista, kako im ispravno dokazuje Liebknechtova man- jina, skvrčila se u pruski militarizam i pangermanizam. Gospodin Renner brani Prusku Mitteleuropu, pa baš zato hoče da reformira Austro-Ugarsku: hoče nezadovoljnim narodima da dobaci kost, da onda to uspješnije služe Berlinu kao istočna predstraža. Ruski socijalisti često, prema Dostojevskom, govore o krivici 113 8 svih zaračenih. Dopustio bih i sam, da su svi krivi; ali to ne isključuje moralnu dužnost, da istražimo, tko je kriv više, tko manje. Svakako je vrijedno promisliti, zašto sve države u Evropi tako koniventno gledaju na prusizam i njegovo ojačanje — dakle tacitus consensus — bez njega ne bi germanski pohod na istok bio moguč. Vrlo je raširena vrsta historičara (najviše marxista), koji se grade veoma dubokoumni; da se tobože pri tumačenju rata ne smiju promatrati uzroci, koji leže na površini, nego uzroci daleki i osnovni, zbiljski, pokretni. Istina je, nijedan se mislilac ne če zadovoljiti sekundarnim uzrocima, koji su po vremenu posljedni, ali koji ne odlučuju; svatko zna, da zapaljena šibica, koja potpal- juje spremljeni barut, nije pravi uzrok, nije obični motiv čina, ali s druge Strane ne damo se takodjer varati onom providnom oštro- umnošču, koja pomoču psihološkog hokus-pokusa kao „pokretna sila pokretnih sila“ otkriva na kraju — ekonomski i sličan interes. (Isporedi, što je rečeno o kapitalizmu kao prauzroku rata u § 24.) Ponešto skromniju filozofiju povijesti propovijedaju oni, koji upučuju na to, kako je teško protumačiti rat: jer je suviše složena stvar, ne može se tobože ustanoviti pravi uzrok rata, historičari ne če toga moči reči ni za sto godina. Doista se sve pojedine činjenice ne mogu točno konstatirati koješta ostaje nepoznato; tajni arhivi dat če dosta zanimljivih detalja, ali dosta se zna, da se može prosuditi ovaj rat; baš takav dogadjaj, kao što je ovaj svjetski rat, može se dovoljno razložiti iz cjelokupnoga evropskog raz- vitka i stanja. Danas je prilično stalno utvrdjeno, da su rat skri- !Ivile Austrija i Njemačka. I u tumačenju ovoga rata javlja se naoko ultraznanstveni po- zitivizam, koji bagatelizira i zabacuje moralnu odgovornost pojedi- naca za rat; historijski proces i njegova determinirana zakonitost ; prihvata se neaktivnim fataliznom, a pod ruhom filozofije povijesti rsakriva se moralna ravnodušnost i neodlučnost. Nasuprot toj ne- prirodnoj pasivnosti i moralnom diletantizmu, koji se u praksi savija pred uspjesima, pristajemo uz one, kojima je historija sud nad svijetom, nad pojedincima i narodima i koji pod težinom do- gadjaja ne gube vjeru u moralnu odgovornost i dužnost, koja traži da povečanom energijom pomaženo u boju za slobodu naroda i ljudstva. 54 b. Iza toga kratkog tumačenja načelnog stajališta reči ču nekoliko riječi o našem predmetu in concreto. Analiza činjenica utvrdjuje krivicu Austrije i Njemačke iznad svake sumnje; danas 114 možemo več uputiti na bogatu literatura o toj stvari; *) osobito je važno, što se u Njemačkoj povečava broj glasova, koji priznaju krivicu Njemačke i Austrije. Autor knjige „J’accuse“ ima sada več više nasljedovača; Bernstein je izjavio, da glasovanje za prvi ratni kredit smatra sada, — pošto je upoznao, kako zapravo stvar stoji, — za najnesretniji čin cijeloga života. Izvještaj Lichnovskoga, dnevnik Miihlonov i drugi dokumenti o krivici Austrije i Pruske, ne do- puštaju više sumnju; iza socijalističke manjine množe se nesoci- jalistički glasovi u Austriji i Njemačkoj, koji službeno tumačenje Berlina i Beča, da su oni vodili obrambeni rat, više ne primaju ili o njemu bar jako sumnjaju. Cinjenice govore odviše jasno: Srbija je na austrijski ultimatum popustila u svemu, što se od samostalne države moglo zahtijevati, a Rusija nije to sprječavala; Engleska je predložila konferenciju i nema dokaza, zašto prijedlog nije bio primljen — okrunjeni trutovi centralnih vlasti imaju dosta vremena za svaku glupu svečanost; zašto se Vilim, Franjo Josip i Nikola nisu sastali sa svojim kancelarima, da se usmeno posa- vjetuju prije tako dalekosežne odluke. Povijest širenja pangermanizma, prema kojem se rat nesamo vodi, nego se takodjer godine i godine spremao, dovoljno doka¬ zuje, da su Njemačka i Austrija htjele rat, buduči da savezničke vlasti nisu bile pripravne. Ruski su boljševici na strani Nijemaca, pa ipak Zinovjev u svojej raspravici smatra spremnost Njemačke za najjači argumenat protiv nje same; čestitiji Nijemci sami pri¬ znaju jakost »rgumenta. Harden je več u studenom 1914 iskreno i odlučno izjavio: „Mi smo taj rat htjeli.“**) *) U New-Evrope, 30. studenoga 1916, napisao sam opsežniju raspravu prema tadašnjem stanju stvari. **) Član njemačkog Reichsrata, historičar Gothei n več je 17. studenoga 1914 u Berliner Tagblattu pokušao da odgovori na pitanje, da li su Nijemci željeli rat, pa je morao da dopusti ovo: „Ne može se poredi, da su se neki neodgovorni krugovi bavili tom mišlju.“ Zar su general v. Bernhardi (sada jedan od glavnih zapovjednika na istočnoj fronti) i slični pisci samo neod¬ govorni krugovi? — Gospodin je Fr. Naumann (die Hilfe, kolovoz 1917) razla- gao, zašto njemački narod više ne može da vjeruje, da je rat bio defenzivan. „Narod ne može dalje mirne savjesti da vjeruje, da su sadašnje bitke neizbje- žive obrambene bitke. On radije nasluduje, da služe osvajačkoj politici više nego je nužno, a pogotovo su zlo djelovale neke publikacije, u kojima modna društva i privatni pojedinci izriču čežnju za osvajanjem. Samo opde ideje iz njihova sadržaja dopiru do velikih pučkih masa; ali po našem najboljem uvje- renju zna se dobro za njihovu eksistenciju u svim kasarnama, u svim radioni- cama a u svim seoskim krčmama. Posljedica je te osvajačke literature, što se gubi priprosta vjera u obrambeni rat.“ 115 U zapadnoj literaturi dosada se sva ili bar glavna krivica svaljuje na Njemačku, Austrija ostaje kao u pozadini. To nije ispravno. Austrija je u posljednje doba, i prije aneksije Bosne- Hercegovine i poslije nje, vodila veoma agresivnu politiku protiv Srbije i Rusi je i time izazvala rat; Njemačka je tu politiku u svom interesu podupirala i zlo je upotrebila. Pitanje, tko je od njih dvije više kriv, ne mora se u, ovoj kratkoj skici raspravljati — ističem ovdje samo to, da je Austrija jako kriva, mnogo više, nego i njezini protivnici dopuštaju. Možda če se prigovorih, da je Austrija radila pod pritiskom Berlina — u Engleskoj i Francuskoj dosta ljudi tako pomišlja, a Austrija po svojim agentima tu legendu još širi i utvrdjuje. Več sam rekao, da u Berlinu to znadu, ali im to ne smeta. Naprotiv! Austrija je, istina, pod utjecajem i pritiskom Berlina, ali to ne znači, da ona nikako ne utječe na Berlin; u monarhičkim drža¬ vama znatni su uzajamni osobni utjecaji (vladara i njihovih savjet- nika), a u ovom slučaju Berlin je iza 1866. (kao i prije) iz taktičkih obzira štedio ličnost čara Franje Josipa i ugadjao, što je više mogao, njegovim željicama. Austrija ima katkada svojih različnih nazora, izmedju bečkog i berlinskogj dvora vlada neka napetost, ali obje dinastije i njihov osvajački imperijalizam, koji smjera na istok, i zla savjest militarističke agresivnosti čini od takmaca saveznike. *) *) Krivicu je austrijske politike baš pred samu objavu rata dobro označio berlinski „Vorwarts“, kad je 25. srpnja napisao: „Osudjujemo agitaciju veliko- srpskih nacionalista, ali i frivolna provokacija austro-ugarske vlade izaziva najoštriji protest. Zahtjevi naime te vlade brutalniji su od ikojih, što su ikada povijesti upravljeni nezavisnoj državi, i mogli su biti stavljeni samo u nakani, da se njima izazove rat. Svijesni proletariat Njemačke uime čovječnosti i kul¬ ture najodlučnije protestira protiv te zločinačke agitacije... Ni kap krvi nje- mačkog vojnika ne smije da se žrtvuje težnji za vlašču i imperijalističkoj po¬ hlepi austrijskih despota." Na isti način kao „Vorwarts“ izjavili su se njemački socijalistički listovi; njihovi su glasovi navedeni u američkoj publikaciji njeinačkih Liebknechtovih pristaša: „Die Krise der deutschen Socialdemokratie." 1 dr. Viktor Adler, vodja austrijskih njeinačkih socijalnih demokrata, priznao je doduše oprezno, ali dosta odredjeno, da je Austrija prouzročila rat, jer na popuštanje Srbije nije odgovorila daljim diplomatskim pregovorima. Prije njega Kjellen, veliki švedski germanofil, priznaje („Die politischen Probleme des Weltkrieges“ 1916), da je Austro-Ugarska mogla riješiti srpsko pitanje mirnim putem i da rat nije bio nuždan. I ortodoksni David iz Scheidemannove večine okrivljuje berlinsku vladu v što je Beču dala carte blaache. 116 Učešče Austro-Ugarske nesamo u provokaciji rata, nego i u načinu, kako se on vodi, u svakom slučaju vrlo je znatno; tvrde na pr. vrlo odrešito, da nije Tirpitz, nego Burian odlučio bezobzirni podmorski rat, nadajuči se, da če time spasti poraženu Austriju. To sasvim odgovara onom teroru, kojim se je Beč iznutra htio da spase.* *) Krivica Njemačke i Austrije radi rata to je veča, što se Nje- mačka baš 1914 sporazumjela s Engleskom, Francuskom i ostalim vlastima o prijepornim pitanjima u Aziji i Africi, baš prije nego što je buknuo rat.*) *) Vrijedno je spomenuti, da u diplomatskim knjigama, bečkim i berlinskim, nije ni jedna riječ objelodanjena o raspravama obaju saveznika od sarajevskog atentata do ultimatuma Srbiji! Ali vidimo iz službenih izjava, da su oba čara djelo, koje je N. B. počinjeno na austrijskom teritoriju i od austrijskoga poda¬ nika, shvačali sasvim lično; Austrija je govorila o kaznenoj ekspediciji protiv Srbije, a Vilim u početku rata u svojim mnogobrojnim govorima igra ulogu osvetničke pravde. *) Rohrbach (Das grossere Deutschland, 15. kolovoza 1915) kaže: „Sada, kad se sve promjenilo, možemo otvoreno reči, da su ugovori s Engleskom o gra- nicama naših interesnih sfera u Aziji i Africi bili potpisani i da nije preostajalo nista drago, nego da se objelodane. Da iskreno kažemo, mi smo bili zapanjeni radi ustupaka, koje nam je učiniia Engleska u Africi “ U Turskoj, dodaje on, popustili su Njemačkoj, što se tiče bagdadske željeznice, mezopotamskoga petro¬ leja i plovidbe na Tigrisu, ti ustupci prelaze svako očekivanje („iiberraschend“) Engleska je uopče bila sasvim voljna da prizna Njemačku sebi ravnom, kako u Africi, tako u Aziji. Na taj sporazum i njegovo značenje u pitanju krivice upozorio sam odmah u 1. br. revue Nevv-Europe (19. listopada 1916); a potanje je razložena ta stvar u potonjim brojevima. 117 v. NOVA EVROPA. 25. DEMOKRATSKI MIR I NJEGOVI UVJETI. (Resume.) % 55. Nesamo životni instinkt samoobrane, nesamo narodne sim¬ patije i antipatije, nego historijsko i političko razmišljanje sili nas da prihvatimo saveznički program i da zabacimo program Central¬ nih Vlasti. Na savezničkoj su strani glavne demokratske i kulturne države, osobito dvije najstarije republike; njihovi protivnici, Pruska-Nje- mačka, Austro-Ugarska i Turska, zastarjele su monarhičke sre- dovječne države, najstarije reakcionarne forme teokratskog apso- lutizma. Na savezničkoj je strani cijeli svijet, Centralne su monar¬ hije moralno izolirane. Osnova tih monarhija je osvajačka, milita¬ risti čka ; osnova je Saveznika obrambena, pacifička. Njemački je program protivunarodan, saveznički je program osnovan na pri¬ znanju prava svih naroda, malih i velikih. Saveznički je program demokratski, njemački je program aristokratski. Njemačku osnovu izradio je pangermanizam, i ta je osnova vodila Centralne Vlasti politički i strateški. Pangermanizam se trsi oko njemačke resp. od Nijemaca vo- djene Centralne Evrope, kojoj jezgru čini Pruska i pruska Njema- čka s Austro-Ugarskom ; Austro-Ugarska je pangermanska kolonija, ona je most u Aziju, Austro-Ugarska je predstraža pangermanstva na Balkanu i u Turskoj. Preko Turske sinjera Berlin u Aziju i Afriku. ‘K Centralnoj Evropi pridodaju pangermani na zapadu neke susjedne zemlje, kao Holandiju, Belgiju, dio Francuske i Italije, ali glavna je briga pangermanstva da zadrži svoju jezgru, to jest Austro-Ugarsku, pod svojom rukom, a time i Balkan i Tursku. Pangermanizam je svojim starim pritiskom na istok u prvoin redu protivuslavenski i protivuruski. Prvi je stadij pangermanskog programa u tom. da se oslabe Slaveni i Rusija; Rusija i Slaveni 121 su Nijemcima zapreka do Azije. Dalje berlinske osnove upravljene su protiv Engleske i Amerike: gospodstvo u Aziji i Africi ima Berlinu da zajamči gospodstvo nad zapadom i cijelim svijetom. Da se spriječi i skrši pangermanska pogibao, traži se od Sa- veznika odlučnost, energija i suradnja nesamo sada u ratu, nego i poslije rata. Glavni je zahtjev da se prinudi njemački narod, neka se zadovolji vlastitim silama, i da mu se ne dopusti da isko- riščuje susjedne, osobito manje narode, koji borave u pojasu Ni¬ jemcima na istok, medju Nijemcima i Rusima. To znači ponajprije osloboditi i ujediniti manje slavenske narode, Poljake, Cehoslovake, Jugoslavene i Maloruse; ujedno moraju Saveznici da posvete svu svoju pažnju i pomoč preporodu Rusije. Izolacija Nijemaca bit če moguča, samo ako Austro-Ugarska bude razdijeljena u svoje prirodne narodne dijelove; Austro- Ugarska je glavni pomagač i sukrivac Pruske i pruske Njemačke. Odatle potječe berlinska i bečka taktika, koja traži status quo, t. j. da se čuva Austro-Ugarska i Turska. To ne bi bio status quo ante — Austrija, koju je Njemačka spasla od Rusije i Srbije, sad je samo naoko samostalna — Habsburgovci, koji se opiru o Nijemce u Austriji i o Madžare, sad su samo poslušne sluge Hohenzoller- novaca. Njemački narod, iza Rusa največi narod evropski, ne če biti oštečen — narodnosni princip, koji proglasiše Saveznici, vrijedi i za njega; ali Austro-Ugarska, protivunarodna i posve dinastička, umjetna država, mora se razdijeliti, kao što je razdijeljena i protivu¬ narodna Turska. Pangermanska Centralna Evropa i njezine političke konsekvencije velika je osnova, to je takodjer pokušaj, da se organizira Evropa i čovječanstvo, ali ta organizacija ima da se provede dinastički, apsolutistički, militaristički, gospodstvom odabranoga njemačkog naroda nad ostalim narodima; organizacija Evrope i čovječanstvo prema savezničkom programu širi je sveljudski program, koji ima da se provede demokratskim samoodredjenjem naroda i bez mili¬ tarizma. Pangermanizam je geografski i kulturno tješnji i niži program; pangermanizam ide za time, da spoji Stari Svijet, Evropu, Aziju i Afriku. Ali pored Staroga Svijeta razvio se Novi Svijet — Amerika; saveznički program navješčuje organizaciju Staroga i No- voga Svijeta, izravnu organizaciju cijeloga čovječanstva. Svaki misaoni demokratski i napredni političar, svaki osvi- ješten narod, koji kulturno djeluje, mora da prihvati saveznički program zato, što je politički širi i kulturno i moralno viši. Saveznici 122 brane čovječnost, pangermani nasilje, Saveznici brand napredak, Austro-Ugarska i Njemačka brane srednji vijek. Pangermanizam i njegova Centralna Evropa program je teokratskih starih monarhija, Saveznici i njihov program organizacije čovječanstva program je demokratski, koji dosljedno proizlazi iz humanih ideala. Pangermanski savez nije nastao samo geografski i historijski, nego iz unutrašnje srodnosti: Pruska, Austrija i Turska po svom su bistvu države dinastičke, militarističke, osvajačke, države protivu- narodne i protivudemokratske; Turska je zapravo več propala, Austrija če je slijediti, Pruska če pasti s Austrijom. Saveznički je program dosljedno i program oslobodjenja i humanizacije njemac- koga naroda. I. Demokracija je politička društvena organizacija na etičkom humanom temelju; aristokracija (oligarhijamonarhizam) prema svom historijskom razvitku temelji se na teokraciji, na vjeri i crkvi. Evropske države nisu se dosada sve dovoljno oslobodile od sre- dovječnog teokratizma. II. Demokracija je društvena organizacija, koja se osniva na radu; u njoj nema ljudi ni razreda, koji iskorišcuju rad drugih; u demokratskoj državi nema militarizma, nema tajne diplomacije, unutrašnja i vanjska politika pada pod kritiku i upravu parla¬ menta. Demokracija je, kako je rečeno, diskusija: ljude upravljaju t , več argumenti, a ne samovolja i nasjlje: demokracija je organi¬ zacija napretka na svim poljima ljudskog djelovanja. Demokratskim je državama glavni cilj administracija, a ne gospodovanje; to su države bez dinastija; na prijelazu je t. zv. ustavna monarhija, ali to je očito prelazna forma, mješavina aristo¬ kracije i demokracije. Demokracija je opreka aristokraciji ili oligarhiji; monarhija je forma oligarhije. III. Svojim opsegom trebale bi države da odgovaraju naro- dima. Narodi su prirodna organizacija ljudstva, narodnost je naj¬ bolje jamstvo medjunarodnosti, koja je isto tako cilj evropskog razvitka kao i narodnost. Jedna je uvjet drugoj. Države su sredstvo narodno, razvitak naroda je cilj. Stoga demokracija prihvata novo- vremeni narodnosni princip i odbacuje (pruski) etatizam, oboža- vanje država i po tom dinastija. Ne radi se samo o slobodi na¬ roda, nego takodjer o njihovu sjedinjenju. Lozinka „bez aneksije“ nije jasna, pravo samoodredjenja naroda, koje je proglasila ruska revolucija, zahtijeva promjenu političkih granica. Države se moraju nacionalizirati. 123 U današnjim prilikama treba računati s time, da čistih narod¬ nih država još ne de biti; narodne če manjine ostati, vecinom s razloga gospodarskih i prometnih, kad se sve zemlje i područja jednomjernije gospodarski pridignu, kad se usavrši komunikacija rl i uznapreduje administracija, omogueit če to s vremenom reviziju i uredjenje pitanja manjina. IV. Demokracija se, kao i narodnost i socijalizam, osniva na humanom principu: nijedan čovjek ne smije upotrebljavati drugoga čovjeka kao sredstvo ' za svoje ciljeve, nijedan narod ne smije upotrebljavati drugi narod kao sredstvo za svoje ciljeve — to je moralni sadržaj političkoga principa jednakosti i ravnopravnosti. Tako zv. mali čovjek, a isto tako mali narodi ravnopravne su individualnosti. Socijalizacija unutrašnje administracije mora se nadopuniti socijalizacijom medjunarodnih (medjudržavnih) odnosa. V. Pruska država i njezino kraljevstvo, Austrija i njezina di¬ nastija, Turska i njena teokracija ostatak su srednjeg vijeka; ne- samo geografija, nego i unutrašnja vrijednost združila je te države; Bismarckizam, Metternichizam i Džingiskanstvo združiše se protiv demokracije i napretka. VI. Njemački, austrijski i turski militarizam dosljedno proiz- laze iz teokratizma. Natražnjački pangermanizam sa svojom Cen- tralnom Evropom uzrokuje beskrajni rat. Njemačka i Austrija krive su radi rata, Saveznicima je moralna dužnost da brane sebe i ugro- žene narode, a ugroženi su davnim njemačkim Drang nach Osten narodi u pojasu malih naroda medju Nijemcima i Rusijom. Hohen- zollnerovci, Habsburgovci i Osmanovci, predstavnici sredovječne teokracije i njezina imperijalizma, ne če priznati humanosti i de¬ mokracije, ako im se apsurdnost dinastičkog etatizma i militarizma ne demonstrira ad oculos čvrstim očitovanjem volje ostalih evrop¬ skih naroda i čovječanstva, da se ukloni teokratski dinastizam; a to sada praktički znači, da valja poraziti pruski vojnički milita¬ rizam. To je, istina, tjeranje djavola Belzebubom, ali drukčije nije moguče, dok se ljudi služe medju sobom nasiljem. Obrana je protiv nasilja moralna dužnost. 56.— 1. Neka se odmah sazove mirovni kongres: rat je mo¬ ralno i strateški svršen — narodi su se uvjerili, da nasilje ne smije da odlučuje o udesu naroda i ljudstva; i militaristička Pruska mora priznati, da su joj nemilitaristički narodi dorasli hrabrošču, požr- tvovnošču i vojničkom vrsnočom. 2. Na mirovni kongres poslat če se predstavnici zaračenih 124 naroda, a nesatno predstavnici vlada. Bit če pripušteni zastupnici svih naroda, o kojima se odlučuje, a koji imaju pretenzija na samoodredjenje. 3. Za raspravljanje na mirovnom kongresu ne smije da vrijedi; zastarjelo i neiskreno diplomatsko pravilo, da se države ne smiju iniješati u unutrašnje poslove drugih država; ako je demokracija istinski humana i ako ojačavanje internacionalizma nema da bude fraza, onda ne smije politička granica da bude zaštita apsolutističke samovolje. Ovaj strašni rat nastao je bas odatle, sto se države tako dugo nisu miješale u unutrašnje poslove. 4. Ne smije da bude nikakvih tajnih utanačenja. 5. Teokratizam se mora u svim evropskim državama srušiti, crkve moraju da budu slobodne, ne smiju se zlo upotrebljavati za političke ciljeve. U toj je stvari američki sistem u odnosu države prema crkvi zgodan uzor. 6. Sve ce se države razoružati i zadovoljiti za slučaj nužne obrane sistemom milice (Ukinuče militarizma). 7. Svima je narodima slobodna plovidba na morima izvan teritorijalnog dijela. Izuzeci se ustanovljuju medjunarodnim spora¬ zumom. Narodima, koji ne leže uz more, mora se zajamčiti pristup do mora medjunarodnim ugovorima; mora im se dati eksteritori- jalna luka i zajamčiti Slobodan tranzit kroz zemlje, koje ih dijele od mora. 8. Trgovina je slobodna, zaštita vlastite industrije i trgovine protiv nečiste konkurencije dopuštena je i uredjuje se medju¬ narodnim sporazumima. Nauka starog liberalizma, koji traži apsolutnu slobodu trgo¬ vine, podaje se cesto veoma apstraktno i izvodi se iz prilika za- padne civilizirane i industrijalne Evrope (osobito Engleske i Fran- cuske). Slobodu trgovine može jači zlo upotrebiti, da isto tako za¬ robi slabijega kao ratom, šta više da ga zarobi gore, demorali-/ zatorno. Strahovit je primjer Austro-Ugarska, koja podjarmljuje Rumunjsku i Srbiju carinskim ratom. Svaka zemlja, koja je u ra- tarskom stadiju, nastoji da se industrializira, to znači, ona hoče da bude ekonomski nezavisma; Industrializacija znači razvitak željeznica i uopče prometnih sredstava, a po tom i neki stepen praktične i teoretske znanstvene obrazovanosti. Zato če se svaka zemlja braniti protiv eksploatacije. S toga šireg, kulturnog gledišta mora se shvačati lozinka slobodne trgovine, a medjunarodna trgo¬ vina mora se medjunarodnim ugovorima regulirati prema svrsi i prevedno za sve narode. 125 9. Najteži zadatak mirovnog kongresa bit če pravedno ured- jenje teritorijalnih pitanja. Krivicom njemačke agresivnosti i pan- germanskog pritiska na istok najakutnija su narodnosna pitanja u Istočnoj Evropi; Pruska, Austro-Ugarska, Balkan i Rusija morat če se politički reorganizirati. Rekonstrukcija Istoka najglavniji je zadatak rata i mira. Na zapadu narodi imaju svoje države i svoje prokušane vladavinske forme, imaju svoju staru civilizaciju. Fran- cuska i Belgija morat če da nanovo podignu uništene svoje gra¬ dove i sela, da poprave svoje tvornice i svoja polja — ali na Istoku moraju se osim toga stvoriti nove države, nove vladavinske forme i moraju da se postave temelji civiliziranom životu. Teritorialno uredjenje Istočne Evrope upravljat če se prema narodnosnom principu, ali u svakom slučaju treba dobro pripaziti na sadašnje gospodarske prilike i historijske osobine. Kako su na¬ rodnosna pitanja veoma složena, svako je od njih osobit politički problem. 10. Belgija če biti potpuno restituirana: Njemačka če platiti, što je u toj zemlji njezinom navalom i okupacijom uništeno. 11. Nenjemački narodi u Pruskoj (Njemačkoj) bit če oslobodjeni. Pruska se mora ponajprije odreči Alzacije—Lorene; tu je do- duše večina pučanstva njemačka, ali ono samo želi k Francuskoj, illi bar od Njemacke. Alzacija—Lorena spojena je 1871. s Njemač- kom protiv narodne volje i do sada se nije s time pomirila; sječam se, da su tada predstavnici češkog naroda jedini protestirali služ¬ beno protiv toga nasilja. Istina njemački socijalisti bili su tada toliko smioni, te su takodjer protestirali. Danci u Schleswigu pripoji če se Danskoj, Poljaci u Poznanj- skoj i u Pruskoj Sleziji bit če združeni sa svojini zemljacima iz Rusije i Austrije; nije nepravedno, ako se Poljskoj dade Gdanjsk, da ona ima izravan pristup k moru; istočna Pruska postala bi njemačka enklava, koja bi imala more za izravni spoj s Pruskom. Češi u Pruskoj Šleziji bili bi vračeni Češkoj, Lužičani, ako to zažele, mogu biti pridruženi Ceškoj, Litavci (i neznatan dio Lotiša) pripali bi Litvi. Pruska i Njemačka postale bi tako nacionalno jednovite, kako to pangermani žele; nije to nikakva krivda prema njemačkoj narodu, on bi bio samo prinudjen da se ograniči na vlastite narodne sile i odreče želje za osvajanjem.* * Njemački profesor Schafer navodi na svojoj entnografskoj karti (1916.) ovu statistiku nenjemačkih naroda u Njemačkoj-Pruskoj: Poljaka (s Mazurima i Kašubima) 3,746.000, Francuza 216.000, Danaca 142.000, Litavaca 160.000. Brojevi 126 Niinalo ne sumnjam, da če pangermani takvo rješenje od¬ biti s največim ogorčenjem — da se Lužicami oslobode! Zar da na dohvat Berlinu bude slobodna slovenska oblast? Da — to bi bila pobjeda pravde i Nemeze; ako Saveznici pobijede, rješenje je pruskog pitanja u smislu demokracije i narodnosti moguče i nužno. Nijemci če se opirati toinu, da se Gdanjsk prizna Poljskoj; oni več predlažu, da dadu Poljacima Slobodan pristup do mora preko Gdanjska. Polski narod je nekada dopirao sve do morske obale kod Gdanjska; silovita germanizacija Slavena ovlaščuje Sa- veznike na to, da u zgodnom obliku priznadu Poljskoj uživanje toga područja. 12. Cijeli poljski narod (u Rusiji, Austriji i Pruskoj) združit če se u samostalnu državu. On če imati vlastiti pristup do mora (Gdanjsk). 13. Češke zemlje (Češka, Moravska, Slezija) sa Slovačkom tvorit če samostalnu državu. Granice su Čeških zemalja dane, jer je Češka država i sada pravno samostalna; na tako zv. njemačkom području u Češkoj (i u Moravskoj i Sleziji) ima mnogo čeških Stanovnika, zato je pravedno, da ih obnovljena država pridrži; bilo bi nepravedno žrtvovati nekoliko stotina tisuča Čeha panger- manima. Još 1861. god. zahtijevahu Nijemci u Češkoj zajedno s Česima, da se Franjo Josip okruni za češkoga kralja — mo- žemo se nadati, da če se Nijemci u Češkoj poslije rata okaniti narodnog šovinizma, u koji ih je natjerala gruba pangermanska agitacija. Mnogi su Nijemci i sami protestirali protiv panger- manskog nastojanja, da se sjeverna i zapadna Češka otrgne i da se jedan od njemačkih gradova odredi za novi glavni grad. Z obzirom na madžarsku manjinu valja istaknuti, da u SIo- vačkoj nije bilo Madžara, pa ipak su Slovaci svakojako pomadža- rivani; Madžari su zatvorili slovačke škole, ugušili slovačku knji-j ževnost i nastoje svim sredstvima da odnarode Slovake. Samo je pravedno zaustaviti tu brutalnu, nečovječnu politiku i prinuditi Madžare da se zadovolje vlastitim narodnim silama. Dio Madžara na južnoj granici pripast če Slovačkoj, ali zato če ostati dosta znatne slovačke manjine u Madžarskoj. su nizi nego u zbilji; Schafer je sa svoje karte izeskaniotirao Lužičane i Čehe. Neki (i siavenski) jezikoslovci proglašuju Kašube za narod različit od Poljaka, a isto tako se Lužičani dijele na dvije grane. lina n. pr. u Pruskoj (takodjer u aus- trijskoj Bukovini) velikoruskih kolonija, ali bez akutnoga političkog značenja. 127 Več sam rekao, da ugarski Malorusi žele da postanu autonomni dio Cehoslovačke države. Iznesen je takodjer prijedlog, da se spoji Slovačka i Jugo- slavia koridorom, koji bi se počinjao kod Bratislava i protezao uz donjoaustrijsku i štajersku granicu sve do rijeke Mure; to pod- ručje zahvata dio Ugarske, napučeno je ponajviše Nijemcima, a ima hrvatskih kolonija i slovenska manjinu. Taj bi se koridor, ako ne bude dan Ceškoslovačkoj ili Jugoslavenskoj državi, mogao inter¬ nacionalizirati. Ali u svakom slučaju mora se internacionalizirati željeznica od Bratislave do mora. 14. Malorusi u Galiciji i Bukovini odlučit če o svojoj buduč- nosti i osobito o odnosu prema Poljskoj i Ukrajini. 15. Madžarski narod tvorit če samostalnu državu. 16. Rumunji u Austriji, Ugarskoj i Rusiji ujedinit če se s Ru- munjskom. 17. Jugoslaveni tvorit če samostalnu federaciju, koju če poli- tički voditi Srbija. Črna Gora izjavit če se preko parlamenta, hoče li se spojiti sa Srbijom. 18. Bugarskoj če se priznati njezine granice prije rata; možda če dobiti još dio turskoga područja. 19. Albanija če ostati slobodna,ili če se združiti u personalnu uniju sa Srbijom ili Grčkom prema odluci Albanaca. Nikako ne če imati njemačkog kneza; to vrijedi za sve knezove, koji zavise od Austrije i Njemačke. 20. Turska, kako su to Saveznici ustanovili u noti predsjedniku Wilsonu, ne če u Evropi imati nikakve države. Carigradom i Dar- danelama upravljat če privremeno saveznička komisija; definitivno če se ta stvar urediti prema stečenim iskustvima. Turski t. zv. novoturanski (turanski) pokret, koji je vrlo bliža analogija pruskom pangermanizmu i austrijskom imperijalizmu, valja odlučno osuditi; novoturanci se pozivaju na Džingiskana — 'Viz konverz. Leksikona saznat češ, da je taj barbarski imperijalist opremio sa svijeta pet milijuna ljudi — strašan broj, ali ipak manji nego broj žrtava pangermanskoga Vilima i Franje Josipa. 21. Grčko pitanje (ili bolje: pitanja) traže zrelo promišljanje; ne bi bilo nepravedno, da se Grčkoj vrati Carigrad i Dardanele, — ali to je donekle pitanje financijsko, pitanje, da li bi Grčka pod- nijela troškove, skopčane s tom administracijom. Grčkoj bi se mo¬ rali vratiti grčki gradovi i područja u Maloj Aziji, kojih je ondje dosta znatan broj. 128 22. Italiji če pripasti talijanski teritoriji Austrije; Trst če biti |, /. u Italiji Slobodan grad i slobodna luka. Italija pravom ističe činjenicu, da njezina istočna obala, po- imence na Jadranu, svojom nerazvedenošcu veoma zaostaje za dobrim i mnogobrojnim lukama u Istri i Dalmaciji. Dalmacija bi za Italiju bila opasna u rukama Austrije, koju bi vodila Njemačka, ali ne ce biti opasna u rukama Srbije i Jugoslavena, buduci da oni nemaju mornarice, a ne ce biti ni novaca, da se izgradi pogibeljna mor¬ narica, i buduci da Jugoslaveni nemaju osvajačkih osnova. Trst i Pulj dostajat ce Italiji za supremaciju*) na Jadranu, koju je pri¬ znala i Srbija (londonska Pašiceva izjava); glavni problem Italije II ^ jest i bit ce: pučanstvo i financije. Italija ce doskora preteci Fran- cusku, sto se tiče napučenosti; ako Italija razvije dovoljnu industriju i ako bude dosta bogata, ona če odlučno utjecati na Jadranu i na Balkanu svojom gospodarskom premoči. Jadran če moči da zatvori u Otrantskom tjesnacu, ako bude imala brojnu i valjanu mornaricu. O otocima u Egejskom moru doči če do sporazuma na kon¬ gresu. 23. Njemačke austrijske provincije bit če samostalna država. 24. Rusija če se organizirati u narodnu federaciju. U toj fede¬ raciji bili bi na zapadu Estonci, Lotiši i Litavci; Ukrajina če biti autonomna cest Rusije — pokušaj samostalnosti pokazao je Ukra- jincima, da ih dioba od Rusije obrača u robove Nijemaca. Pruski dio Litavaca (i nešto Lotiša) združit če se s Litvom, rumunjski dio Besarabije pripast če Rumunjskoj. Finska može da bude samostalna, a pogodit če se u tom s Rusijom.**) Narodi na Kavkazu i u ostalim dijelovima Rusije i ruske Azije uživat če narodnu autonomiju prema ste- penu svoje obrazovanosti, narodne samosvijesti i prema svome broju. 25. U Aziji na dalekom istoku pripada političko prvenstvo kul- *) Ovo priznanje supremacije na moru teško se slaže sa shvatanjem i težnjama Masarykovim: očevidno prihvaca ovdje političar koneesiju, koju sociolog ne može da preboli. Ovo poglavlje je u opce zanimivo i značajno za etičku osjetljivost i takt pisca (Op. nr.). **) Potpuna nezavisnost baltičkih naroda proglašena je posli je njemačke oku¬ pacije i ruske revolucije, ali litavski zaštupnici bijahu na pr. sve do nedavna za to, da se spoje s Rusijom. Predlaže se takodjer, da se Litavci i Lotiši usko spoje kako bi se što prije omogudila samostalnost obaju naroda. Armenci su proglasili slobodnu republiku i pristali uz Saveznike u borbi protiv Turske i Nijemaca; slipne pokušaje učiniše neki od ostalih naroda u Rusiji. 129 9 turnim narodima mongolske rase; zapadna je Azija od vijekova bila dio Evrope, pa če je organizirati sporazumno Rusija, Francuska, Engleska i Italija. Ruska Azija ostat če Rusiji, engleski i francuski dijelovi ostat če Engleskoj i Francuskoj; narodima pod evropskim gospodstvom zajamčit če se prema kulturnoj zrelosti i njihovu broju narodna, a postepeno i politička samouprava. 26. Afrika če ostati u bistvu domena Engleske i Francuske; Njemačkoj se može vratiti kolonija na zapadu, Italija če se sporaz- umjeti s Engleskom i Francuskom, kako da rašire kolonije. 27. Amerika (Sjeverna, Centralna i Južna) ne če dopustiti da se stvore autonomne njemačke kolonije. 28. U kolonijama mora se administracija obazirati na potrebe urodjenih naroda, postepeno ih obrazovati i omogučivati im samo- upravu. 29. Njemačke kolonije u Polineziji pripast če Engleskoj i Holandiji’ 30. Židovi če u svim zemljama uživati jednako pravo s ostalim gradjanima; narodnosne i cijonističke težnje podupirat če se sva- kojako po engleskom primjeru. 31. Kongres če se sporazumjeti o medjunarodno zajamčenom zakonu, koji če narodnim manjinama osigurati kulturnu i narodnu ravnopravnost. 32. Na kongresu če se zajamčiti točno brojenje pučanstva prema narodnosti, buduči da su dosadašnje službene statistike veoma stranačke i nedovoljne. 33. Kongres če ustanoviti glavna pravila za eugenički nadzor i higijenski osigurani porast pučanstva u svim državama; socijalna politika bit če poslije rata u svim zemljama vrlo važna. Alkoholo- zam na pr. mora se medjunarodno ugušiti. 34. Da se provedu načela i ustanove, koje prihvati mirovni kongres, pretvorit če se on u medjunarodno sudište, koje če nadzi¬ rati kulturni razvitak naroda i organizaciju medjunarodne uzajam- nosti (Savez naroda). 35. Glavno načelo svih odluka bit če težnja, da sa olakša medjunarodna organizacija svih evropskih naroda i da se oni pri- bliže azijskim i američkim narodima. Ako se pokaže potreba, stvorit če se neka uža narodna udruženja. 57. — Političke novotarije, koje se ovdje predlažu, nisu bas mnogobrojne ni neočekivane; odgovaraju razvitku naroda i njihovoj 130 težnji za slobodom i ujedinjenjem. De facto de nanovo nastati samo tri nezavisne države; Poljska, Čehoslovačka i Finska; Češka i Poljska nisu nove države, one bijahu slobodne, bit de im dakle samo vradena sloboda. Ostale de države ostati, ne ke po vedane, ^,. neke smanjene; Austro-Ugarska de se svakako veoma promijeniti, a promijenit de se i Rusija. A baš promjena Rusije možda je najsnažniji dokaz, da de svjetski rat imati drugi resultat, nego sto su očekivali pangermani. Ali novi čovjek, homo Europaeus, ne de se roditi samo vanj- skom politikom, nego osobito unutrašnjom — svi de narodi poslije rata biti prinudjeni da svoje mišljenje posvete materijalnoj i du- ševnoj obnovi. Uzajamno ubijanje nije veliko djelo — velicinu historijskog trenutka stvorit de narodi, ako produte ratne strahote, ako provedu analizu ratne groznice i ako se približno orijentiraju, kamo i kako bi imao da ide dalji razvitak, odtočimo li se za trajni mir i humanost. Demokracija mora da postane uopde uvjerenje, svjetski nazor. U Pruskoj su Nijemci organizirali silovito ponjemčivanje Poljaka, i našao se filozof (Ed. v. Hartmann), koji je proglasio uime pruske ideje, da treba istrijebiti Poljake („Ausrotten!“); u Ugarskoj sema- djarska oligarhija održava tako, da strijelja slovačke, srpske i ru- munjske izbornike i nasilno ugnjetava škole, literature i jezike; u Austriji su pangermani javno raspravljali o svojim osnovama, da silovito germaniziraju cijele narode; ruski carizam povodio se za njemackim primjerom — civilizirana Evropa ostade mirna i zado¬ voljna usred svih tih političkih grdoba, dok nije rat upozorio na pogibao, pod kojom su godine i godine vapili nesamo narodi Istočne Evrope, nego i cijela Evropa. . . . Politička zadaca, da se Evropa demokratski rekonstruira, mora biti ispunjena i upravo omogucena tako, da se narodi moralno obnove — ili demokracija ili dinastički militarizam, ili bismarckizam ili pametna i poštena politika, ili čovječnost ili nasilje, ili duša ili materija. Pruski i austrijski političari, a najglasnije car Vilim, ističu vjerski temelj svoje politike i svojih država; ali ta je vjera politička vjera: Pruska i Austrija su ostaci sredovječnoga teokratskog iinperijalizma; demokracija je opreka i svršetak teokracije. Vjera ne če time izgubiti svoju važnost i autoritet, naprotiv dobit če, ako bude oslobodjena od države i samovolje apsolutisti- čkih dinasta. Sto je u teokraciji bilo dobro — ideja katoličanstva, 131 svečovječnosti, čovječanstva kao organizirane cjeline, to se u de¬ mokraciji ne če izgubiti. I demokracija se ufa i radi za to, da bude jedna ovčarnica i jedan pastir. Isus, ne Caesar — to je lozinka demokratske Evrope, osobito ako se shvača Caesar, kako ga je nabajao Mommsen, davajuči ideal pangermanskoga imperijalizma. S A D R Z A J. Str. Posveta . 3 Predgovor ertgleskom i francuskom izdanju . 7 Predgovor češko m izdanju . 9 I. HISTORIJSKO ZNAČENJE RATA. 1. Svijetski Rat. 1. „Consensus gentium“ protiv Nijemaca, čovječanstvo se više ujedinjuje u svojoj organizaciji.•.13 2. Pangermanska osnova svjetskoga gospodstva: Berlin-Bagdad. 2. Rat se mogao očekivati ... 14 3. Pangermanizam je filozofija političkoga razvitka njemačkoga naroda ... 14 4. Teorija pangermanizma odgovara njemačkom političkom razvitku. „Cen- tralna Evropa“ ili „Berlin-Bagdad“ („Berlin-Kairo“).16 6. Otkud prijeti Njemačkoj veča opasnost: od Engleza ili od Rusije? .... 18 6. Tijek rata slaže se s pangermanskom osnovom. Vojnička i politička situacija.19 7. Glavni argumenti pangermanizma: Njemačka treba sigurne granice, pod- ručja i kruha. Svojim vojničkim vrlinama i svojom kulturora zaslužuju Nijemci da budu vodje Evrope i čovječanstva. Pangermanski je imperi- jalizam nastavak rimskoga. Pangermanski materijalizam i misticizam. Pangermani mrze Slavene i druge narode.21 3. Osnova Saveznika: Demokratska organizacija Evrope i čov¬ ječanstva. Demokracija protiv teokracije. 8a. Saveznici odredjuju svoje ratne ciljeve u noti predsjedniku Wilsonu . 23 8b. Četrnaest Wilsonovih točaka. 24 9. Opreka izmedju Centralnih Sila i Saveznika opreka je izmedju teokrat- skoga monarhizma i demokracije; ideal Pruske-Austrije i ideal Amerike 27 4. Njemački „Drang nach O st e n", Pruska i Austrija. - Pangermani¬ zam i Istočno pitanje. — Pangermanizam sa svjetskoga gledišta. 10. Nijemci su kroz vijekove potiskivali Slavene na istok. Razlika i spo¬ razum izmedju Pruske i Austrije: Objema je zajednička ideja carstvo, koje osvaja Istok. 28 11. Rat je pokušaj, da se riješi staro Istočno pitanje, Njemačke ideje „ Centralna Evropa" i „Berlin-Bagdad“ zasjenjene svjetskim pitanjem: organizacija ne- samo Staroga svijeta, nego i Novoga; Pangermanizam i Amerikanizam 30 5. Njemački „Drang nach Osten" i pojas malih naroda. 12. Pojas malih naroda izmedju Nijemaca i Rusa. Politička i etnografska razlika izmedju Istoka i Zapada. Pangermanizam iskoriščuje tu razliku u svoju korist. ... 31 II. NARODNOSNI PRINCIP. 6. Narodnosni osječaj i ideja. 13a. Narodnost od XVIII. stolječa. Ona postaje politička, državotvorna i so- cijalna sila. Princip narodnosti potpuno je moderan.35 13b. Narodnost i jezik. Narodnost u literaturi, znanosti i filozofiji, u umjet- nosti, čudoredju, i pravima, u državj i politici. Narodnosni princip, do- moljublje. Razvitak naroda: plemena, narodnosti, rodova i t. d. Jedan Adam ili više? Pitanje rase (plemena). Miješanje rasa i prom jena na- rodnoga značaja. Izvornost naroda.36 14. Narodnost i država. U Evropi je mnogo više naroda nego država: nacio¬ nalno mješovite države. Države su stvorene osvajanjem. Narod i država: Goethe i Bismarck. Narodnost je demokratska, država je aristokratska. Država je nastala iz teokracije i u osnovi je dinastička. Postanak moderne demokratske države. Narodnosni je princip demokratska sila. Razlika izmedju Savezničkih država i Centralnih Sila...38 7. Pravo naroda na samoodredjenje. 15. Narodnosni osjedaj i ideja i narodnosno pravo. Pravo naroda na samo¬ odredjenje izlazi dudoredne vrijednosti humanoga principa. Iz priznanja vrijednosti ljudske osobnosti izlazi priznanje naroda i uopde društvenih skupova. Jednakost jezika pred zakonom. Sredovječno uvažavanje dina- stičke države; demokracija protiv teokracije. Saveznici u svom odgovoru predsjedniku Wilsonu prave od narodnih pitanja medjunarodna pitanja; ona nisu više samo „unutrašnje“ stvari država. Pangermani za protivu- narodnu državu. Vilim za Jehovu, ne za Isusa. Demokratska država stoji na dudorednom ljudskom temelju, a ne na božanskom, vjerskom. Pa ipak demokratska politika „sub specie aeternitatis“,.41 8. Problem malih naroda i država: federacija malih naroda. 16. Relativnost veličine. Povijest uči, da su male države nastajale pored velikih država. Povijest je zabacila njemački imperijalizam.45 17. Male države i narodi djeluju kulturno intenzivnije: autonomizaeija protiv centralizacije..47 18. Mali se narodi tobože moraju spojiti u vecu državu, primjer je tobože Austrija. Pravi značaj federacije: federacija suponira slobodu. Federacijom se provodi princip asocijacije; problem maloga naroda i „maloga čovjeka“ 48 9. Narodnost i medjunarodnost. 19. Princip narodnosti ne protivi se razvitku medjunarodnosti. Moderni in- ternacionalizam.50 10. Politička samostalnost i narodna autonomija. 20. Značenje i vrijednost političke nezavisnosti. Odnarodjivanje je kulturni gubi- tak. Narodna autonomija (teritorijalna-osobna) zadovoljava samo u nekim slučajevima.52 21. Problem mješovitih država: narodnosne manjine. Preseljavanje manjina? Demokratsko pravilo za opseg narodnosnih manjina. (Nedostaci demo¬ kratske statistike) .54 12. Svako narodnosno pitanje osobit problem. 22. Raznolikost i bogat sadržaj narodnih pitanja.55 13. Marsizam i narodnost. 23. Mara nije shvatio narodnosni problem. Narodnost i socijalizam ne protive se medjusobno. -.56 Str 24. Marxisti neispravno tumače rat; je li to rat kapitalistički ? imperijali- stički? kolonijalan? marxistički? Marxistička manjina.58 III. ISTOČNO PITANJE. 14. Program Saveznika u bistvu je program reorganizacije Istočne Evrope. 25. Narodnosna pitanja presna su samo na istoku .63 26. Narodnosna pitanja u Austriji, Pruskoj, Rusiji i na Balkanu (u Turskoj); ugnjetavanje prosvijetljenih i nekad nezavisnih naroda .64 15. Dioba Austrije glavni je cilj rat a. „1 d e j a Austrijske države". 27. Austrija je umjetna država: dinastička, imperijalistička i militaristička. „ Id e ja Austiijske države": sredovječna negacija moderne državne i na- rodnosne ideje.66 28. Austrija je tobože sposobna za život .67 29. Smanjena Austrija ?.69 30. Austrija kao protivuteža Njemačke? Austrijski katolicizam. Unutrašnja harmonija izmedju Njemačke i Austrije.69 31. Jesu li Češi postigli svoju kultura pomodu Austrije?. 70 32. Što ce biti s njemadkim pokrajinama Austrije?.70 33. Madžari su potpuno dostigli austrijanstvo.■.71 16. Pruska Njemačka: Kultura spoljašnjeg poretka i mili- tarističkog materijalizma. 34. Pruska i istočno pitanje: predmet pruske agresivnosti.72 35. Prusko pitanje: bistvo prusizma. Njemačka i Pruska: Goethe ili Bis¬ marck? Pruski kult države. Pruski monarhizam, bismarckizam, macehia- vellizam ... 73 36. Njemačka filozofija, znanost i opda kultura. Njihov sholasticizam ... 75 37. Moderna njemačka teologija: njemačko-pruski jezuitizam.76 38. Njemačka urednost. 77 17. Reorganizacija Istočne Evrope i Rusija. 39. Carska Rusija bila je još politički i kulturno u stadiju ekstenzivnosti: uzrok njezine propasti. Narodnosni problemi u Rusiji: kako se razlikuju od narodnosnih prilika na Zapadu. Poljaci, Finci i baltičke pokrajine . . 78 40. Maloruski (ukrajinski) problem.80 41. Pangermani smjeraju u Aziju preko oslabljene Rusije. Put iz Berlina u Bagdad ne ide samo preko Carigrada, nego i preko Odese. Evropa i čovječanstvo trebaju jaku Rusiju.81 18. Bez kritike Saveznika? 42. Potreba kulturne sinteze, a ne prevlasti jednoga naroda i njegove kulture nad drugim. Počinje se novo doba .83 43. Različne narodne kulture i mjerilo čovječnosti. (Pro domo).84 19. Značenje češkoslovačke države za oslobodjenje Evrope. 44. Zemljopisni i povijesni položaj Češke i češko-slovačkog naroda: Češka i Siovačka kao zapreka na putu Berlin-Bagdad.85 Str. 45a. Češka nezavisna od VII. stoljeca: ujedinjenje s Austrijom i Ugarskoin 1526. u personalnu uniju. Habsburgovci su centralizirali i germanizirali protiv svojih obešanja. Otpor Čeha i Ugra. Preporod Češkoslovačkoga naroda. Re¬ volucija 1848. g. Austrija pregovara o miru s Madžarima: dualizam od 1867. g. Češi nastavljaju protiv Austro-Ugarske svoju borbu za nezavisnost . . 86 45b. Češi i Slovaci za rata 1914. na strani Saveznika protiv Austro-Ugarske i Njemačke. Češko Spoljno Narodno Vijece svrgava Habsburgovce. Sa- veznici priznaju Narodno Vijece i prava Čeha i Slovaka na nezavisnu državu. Protest Austrije i Njemačke.89 46. Narodna autonomija i federacija Čeha ne zadovoljava: historijsko pravo Čeha da čine samostalnu državnu tvorbu. Slovaci imaju pravo da se združe s Česima. Slovački jezik i madžarizacija.92 47. Kulturno značenje češkoslovačkoga naroda. Češka reformacija počela je novo protivuteokratsko razdoblje u Evropi. Habsburgovci su ugnjetavali češku narodnu kulturu. Češki i slovački preporod potkraj XVIII. stoljeda . 92 48a. Češkoslovaška država ima za sebe dosta zemljišta, žiteljstva, sirovina i financija. Pitanje njemačkih, poljskih i madžarskih manjina. Kako bi se mogla spojiti češkoslovaška država s Jugoslavijom.94 48b. Ugarski Malorusi žele da se združe s češkoslovačkom državom . . 96 48c. Gospodarstvo i financijska snaga češkoslovaških zemalja.96 48d. Češkoslovaška država kao republika.101 20. Češkoslovaška država, Poljska i Jugoslavija. 49. Tijesna uzajamna sveža medju češkoslovaškim i poljskim pitanjem . . 102 50. Odnos jugoslavenskog pitanja prema češkoslovačkom i poljskom pitanju 103 21. Slavenska barijera protiv pangermanizma. 51. Oslobodjene države ne če biti tampon-države. Nesamo slavenska barijera, nego i latinska (Rumunji, Talijani i t. d.).105 22. Pangermani zam i panslavizam-germanizam i latinizam. 52. Rat nije samo konflikat germanskoga i slavenskoga svijeta; panslavizam, germanizam i latinizam .106 IV. RAT DO KRAJA. 23. Rat se u interesu trajnoga mira mora provesti do kraja. 53. Demokracija ne izlučuje defenzivu. Razlika medju navalnim i obram- benim ratom. Tolstojev pacifizam nije ispravan. Demokracija ne znači nedostatak energije. Ratni problem. Militarizam. Pruski je militarizam svladan ratom. Narodna obrana (milica).111 24. Tko je odgovoran za rat? 54a. Čudoredni sud i historijsko tumačenje rata..113 54b. Odgovorna je Austro-Ugarska i Njemačka. Krivica Austro-Ugarske . . 114 V. NOVA EVROPA. 25. Demokratski mir i njegovi uvjeti. (Resumč.) 55; Bistvo prave demokracije i zajednička načela demokratskoga mira . . . 121 56. Pojedine točke za miTovnu konferenciju .. 124 57. Demokracija „sub specie aeternitatis“. Caesar ili Isus?.130 ISPRAVCI. Manie štamparske pogrieške (pravopisne, infernunkciie. zlo rastavliene riieči i t. d.), koje su se uvukle zalo, šlo je knjiga štampana u žurbi i u češkoj štampariji, lako če popravili sam čitalac. 384846 _ ± KNJIŽNICA „OBNuvl iiiit«jiiiiniiiiiiiiiiiuiiiiiimiiiiiiiiiiiMiiiiiiiii!iii!iimiiiiiiimimiiiiiiiyHiiiiimiiiiiiiiiiiimiiiiiiiiiiii[iiiuiiiiuiiiiimiiimiiiin Sv. 1.: Milan Marjanovič, Smjemice Obnove Naroda; Sv. 2.: Branko Lazarevič, Jugoslovenski Dokumenti (Pre¬ gled narodnoga pokreta u domovini i inostranstvu za vreme svetskoga rata); Sv. 3.: Vladislav Savič, Jedinstvo pre svega; Sv. 4.: Prof. St. Osterman, Italija i Jugoslavija na Jadranu. j iiiiiiniiii!i!iiimimiiiiiiiiiiiim!miiiiiiiiimiiiiiiiiiriiiiiiiiii!iiiiiii!iiiiiimiiimi!iiinii!iimiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii!iiiiii!ii!iiiiiiiiiiiii SVA KI SVEZAK K 4-, DI N. !•-. Jugoslavenska Obnova-Njiva NAJVEČA JUGOSLAVENSKA SMOTRA za politiku, prosvetu, narodno gospodarstvo, zdravstvo, obnovu, književnost, umjetnost i t. d. Uredjuju: Prof. Kosta Kumanudi (Beograd) Dr. Dragutin Prohaska (Zagreb). — Izilazi svake subote. — Na izrojence čiriiicom i latinicom, Cijena godiinje . , . K 160'—, Din. 40’—, mjesečno.K 14'—, Din. 3'50, pojedini broj . . .K 4*—, Din. !•—. Uredništvo: Zagreb, Mikoliceva 8. Uprava: Zagreb, Marovska 24. Beograd, Resavska 22a. Beograd, Resavska 1P,