cenija postajala nekako moderna, niie voleo pesimizma, koji je mogao porazno delovati. Kao »borben« čovek tražio je na svakom polju borbenost i borbenih ljudi, koji su svojim radom, svojim borbgnim idejama irnali da bude, da podižu, da ulevaju nadu u bolju, lepšu buducriost. da odgajaju borce za skore dane uskrnuča, duhovnog i političkog. Sam kaže, da on shvata književnost kao najviši izraz narodnoga života. Shvatajuci književnost ovako, razumljivo je, što on nije voleo pisaca sentimentalista i pesimista. Jovan Skerlič je kao kritik imao svoju školu: odgojio mnogo učenika. Razvitak srpske književnosti nitko nam nije bolje. stvarnije i istinitije prikazao od njega. Da je' ostao na životu, on bi se bio lotio posla oko izdavanja jedne jugo slav. književnosti, koja nam je danas vrlo nužna. Preda mnom je veliko, ilustrovano izdanje »Istorije nove srpske književnosti« (Beograd 1914). U predgovoru toga krasnog dela piše: »Ovo je samo istorija nove srpske književnosti, pisaca koji su se nesumnjivo osečali Srbima. Hrvatska i srpska književnost su književnosti jednoga naroda i jednoga jezika, ali to su još dve književnosti. To je paradoks, anahronizam, dokaz naše kulturno-nacionalne zaostalosti, ali to je tako. Hrvatska književnost. kao i lokalne književnosti srpsko-hrvatskoga jezika (dubrovačka. slavonska, bosanska), ovde nisu dodiravane. Potpuna istorija srpsko- hrvatske književnosti ima tek da se napiše; u ovaj mah nema pisca koji bi mogao da izvede taj veliki posao, i to po sopstvenim proučavanjima.« Njegove se knjige čitaju ugodno, jer mu je jezik čist, jednostan, a stil lak i ugladen. Jovan Skerlič je kao borben nacionalist energično razvio svoje delovanje i u razmerno kratko vreme, on je postigao velikih uspeha. Njegov je pogled kružio s visina i obuhvačao jednim mahom sve Jugoslavene. Čovek širokog horizonta. koji je gledao i u budučnost, hoteo je i mogao je da stvara jugoslavenstvo. Dok imamo danas još vrlo mnogo javnih radenika, koji ne vide dalje od Beograda ili od Zagreba ili Ljubliane, koji su u svojem plemenskom egoizmu silno uskogrudni, te od te uskogrudnosti pravilno ni dihati ne mogu, ali tvrdoglavi poput dviju matorih koza na brvnu. dok imamo ljudi, kojima je i današnje jugoslavenstvo, kao nekadašnje austrijanstvo, državno, a ne i nacionalno, dok mnogi i danas lutaju bez jasnog cilja ne znajuči što bi i kako bi. Jov. Skerlič kao potpun čovek dobro je znao kamo treba upraviti smer. Kao takav, odlučan i stalan, stvorio je čitavu jednu generacijui koja se danas okupila oko iednog nacionalnog, jugoslavenskog barjaka. Ta generacija, odgojena u Skerličevoj školi, ne pozna i ne če da zna za privilegije ni srpske ni hrvatske ni slovenačke, jer to iščezava pred jugoslavenstvom, ili još bolje. sve to slilo se u — jugoslavenstvo