Ocene, zapiski, poročila - Reviews, Notes, Reports
ustvarila »zaprt pesniški svet z značilno prepoznavno poetiko« (2017: 200). Pelin žena je ključna zbirka pesničinega opusa, v njej je »izpostavljena arhetip-ska oseba čarovnice« (2017: 200-201). V zbirki Sosed gora se pesmi fragmen-tirajo, avtorica posnema ritem, melodijo ljudskih pesmi. Identifikacija pesnice s čarovnico se še ni izgubila. V »sarkastično grenki« (2017: 206) zbirki Tisti čas je ubeseden konec iluzij in pri nekaterih pesmi naslonitev na zaklinjanja in zarotitve Daneta Zajca.
V Spremembah lirskega subjekta v slovenski poeziji v šestdesetih letih se Alenka Jensterle Doležal ukvarja z lirskim subjektom v času moderne lirike. V šestdesetih letih so se namreč vzpostavile raznolike poetike in pesniške imaginacije. Pojavil se je moderni diskurz, dezintegracija subjekta. Že generacija pred koncem petdesetih let je »eksperimentirala, na novo tematizirala razumevanje lirskega subjekta« (2017: 211). Pesniki tedanjega časa so izhajali iz filozofije eksistencializma in Hei-deggerja. Lirski subjekt je pri Danetu Zajcu kot značilnemu predstavniku tega obdobja in ostalih predstavlja distanco subjekta do sebe, sveta. Subjekt je lahko živalski lik, mitološka oseba, lahko se tudi umakne. Pesniki se večkrat navezujejo na evropske modernistične pesnike. Generacija pesnikov se je v motivih rada navezovala tudi na slovensko ljudsko slovstvo, o čemer priča npr. poezija Svetlane Makarovič. Bistven premik v razumevanju lirskega subjekta predstavlja Šalamunov Poker. To obdobje je bilo tudi obdobje konkretne in vizualne poezije, avantgardne skupine, pesniški modernizem in neoavantgarda se dokončno uveljavita. Pesnik Niko Grafenauer je korenito spremenil pogled na lirski subjekt, npr. v zbirkah Stiska jezika (1965), Štukature (1975).
V tem obdobju je pomemben premik tudi poudarek na bralcu, ki za avtorja postane bistveni naslovnik. Lirski jaz se je po besedah avtorice »razdrobil, pomnožil, se umaknil v maske, motivne drobce, izginil v labirintu jezika« (2017: 216).
Znanstvena monografija Ključi od labirinta: o slovenski poeziji zaradi poglobljenih vsebin o poeziji slovenskih pesnikov in pesnic pomeni izviren znanstveni prispevek na področju literarne zgodovine, kritičnega in pozornega bralca pa vseskozi nagovarja k premisleku, zlasti v kontekstu kulturnega spomina, ter mu omogoča nova spoznanja.
Janja Vollmaier Lubej
janja.v@windowslive.com
JOOP VAN DER HORST, 2016:
propast standardnoga
JEZIKA. MIJENA U JEZIČNOJ
kulturi zapadne europe.
Zagreb: Srednja Europa. 258 str.
Johannes (Joop) van der Horst (1949.-) nizozemski je lingvist koji trenutno radi na Filozofskom fakultetu Katoličkog sveučilišta u Leuvenu i iznimno plodan znanstvenik, autor mnogih znanstvenih radova i monografija koje, izmedu ostalog, najčešce tematiziraju povijest nizozemskog, sintaksu i jezične pro-mjene. Svoje spoznaje o tim i drugim lingvističkim poljima van der Horst je dugi niz godina, osim u znanstvenim publikacijama, objavljivao u tjednim kolumnama u nekoliko nizozemskih no-vina, a imao je i svoj radijski program
— 91 —
Ocene, zapiski, poročila	- Review,s, Notes, Reports
0	jeziku. Zbog svog pristupačnog načina bavljenja lingvistikom i njezine popularizacije, višestruko je nominiran
1	nagradivan.
Autorov pristupačan način pisanja može se lako uočiti u njegovoj monografiji izvornog naziva Het einde van de standaardtaal. Een wisseling van Europese taalcultuur koja je objavljena 2008. godine, a prošle godine uspješno prevedena na hrvatski pod naslovom Propast standardnog jezika. Mijena u jezičnoj kulturi Zapadne Europe. Prem-da s osam godina zakašnjenja, prijevod knjige na hrvatskom izlazi upravo u vrijeme u kojem se u hrvatskim lingvi-stičkim krugovima sve više raspravlja o standardnom jeziku.
Sama se monografija sastoji od Uvoda i osam poglavlja, a dopunjena je Bilješkama, tj. korištenim izvornim tekstovima, Literaturom i Kazalom imena. U svojoj se biti navedenih osam poglavlja mogu podijeliti na nekoliko blo-kova s obzirom na tematiku. U prvom tematskom bloku (poglavlja 1-4) autor tako govori o nastanku, razvoju i širenju renesansnih pogleda na svijet, posebice jezik, dok u drugom tematskom bloku (poglavlja 5-8) autor govori o njihovom postupnom nestajanju.
Kako van der Horst ističe u samom Uvodu (str. 1-10), svi se mi vec nalazi-mo usred promjene, u vremenu kada se naše ideje o jeziku i naši stavovi prema jeziku korjenito mijenjaju i postaju drukčiji nego što su bili stoljecima. Što se tiče jezika, autor postavlja mnoga pitanja za koja i sam zna da je uistinu teš-ko odgovoriti. »Koje su ispravne ideje o jeziku? Koji je stav najbolji? Nije jedno -stavno odgovoriti na ta pitanja. Naime, nije lako reci ni što je to jezik. Jezik se ne može usporediti ni sa čime. Pa ipak je tako uobičajen i sam po sebi razumljiv, sveprisutan i toliko neophodan da
bez njega ne možemo zamisliti ljudski život« (str. 6). Jedno je, prema autoru, sigurno: sve te ideje, stavovi, spoznaje i mišljenja o jeziku »vuku korijene s početka renesanse, iznimno važne pre-kretnice za zapadni svijet čiji se prvi znaci pojavljuju u četrnaestom stoljecu, dok vrhunac doživljava u šesnaestom. Ako to šire sagledamo, mogli bismo čak ustvrditi da je naše shvacanje jezika zapravo renesansno. Mnogo toga što danas smatramo samorazumljivim kad je riječ o jeziku, bilo je prije razdoblja od četrnaestog do šesnaestog stoljeca posve nepojmljivo« (str. 7). Od renesanse se jezik, naime, shvaca kao nešto rascjepkano i podijeljeno na različite »narodne jezike«, što se pak postiže sastavljanjem gramatika i rječnika te odredivanjem normi i pravopisa, pri čemu pisani jezik postaje daleko najvažniji aspekt jezika. Takoder jedno od otkrica renesanse jest i strah od jezičnih promjena, puristički strah od posudenica i sve masovnija »jezična skrb«, a takvo se renesansno shvacanje jezika nastavilo i u 17., 18., 19, pa i u 20. stoljecu. Stoga autor smatra da smo donedavno i mi sami bili ljudi renesanse. »Čini mi se da nije pretjerano reci kako se zadnjih desetljeca u području jezika promijenilo više nego u prethodnih 500 godina« (str. 8), zaključuje van der Horst. Prema njemu, kraj renesansnog shvacanja jezika počinje vec u 2. polovici 19. st. jer u to vrijeme »[p]rimat pisanog jezika dovodi se u pitanje i pojavljuju se sumnje u opravdanost ideje o rascjepkano sti jezika. No proci ce još dobar dio dvade-setog stoljeca prije nego što ce se uvri-ježeni stavovi zaista poljuljati ili srušiti. A rezultati svega toga postat ce jasno vidljivi tek u naše doba. U rječnicima, pravopisu, abecednom sustavu, jezič-nom obrazovanju, prevodenju, položaju 'standardnog jezika', ulozi engleskoga u
- 92 --Slavia Centralis 2/2017
Ocene, zapiski, poročila - Reviews, Notes, Reports
svakodnevnom životu. (...) Riječ je, čini mi se, o opcoj europskoj, odnosno za-padnjačkoj 'jezičnoj krizi', upravo kao što je i renesansa bila opceeuropska, odnosno zapadnjačka. Cilj mi je pokazati da se radi o mijeni jezično-kulturne paradigme, pri čemu na mjesto uvrije-žene renesansne jezične kulture dolazi jedna nova, izrazito drukčija jezična kultura. Jedan od aspekata te mijene jest i nestanak standardnoga jezika« (str. 8).
Nestanak standardnoga jezika autor najavljuje da ce prikazati na primjeru povijesti pet relevantnih jezika: talijan-skog, francuskog, njemačkog, engle-skog i nizozemskog, a on bi se mogao uočiti i u drugim europskim jezicima. Medutim, na kraju samog Uvoda autor naglašava da taj njegov prikaz ne-ce biti onakav kakav možda zaslužuje biti. Njegova je monografija zapravo esej, a ne znanstvena studija, no to ne bi trebalo, kako i sam ističe, umanjiti njezinu vrijednost. On ionako polazi od shvacanja da promišljanje ne treba sli-jediti znanost, vec da joj, uz naknadne ispravke, treba prethoditi.
Javljanje renesansne jezične kulture van der Horst počinje opisivati u pr-vom poglavlju naslovljenom Renesansa (početak) (str. 11-41). Kako zaključuje, u 14. se stoljecu počinju javljati djela pisana na narodnom jeziku, za razliku od prijašnjih stoljeca u kojima su sva djela gotovo isključivo bila pisana na latinskom jeziku. Tako u 14. stoljecu svoja djela na talijanskom počinju pisati Dante, Petrarca i Boccaccio, premda ni sami nisu bili zadovoljni svojim pisanjem na narodnom idiomu, a i drugima je pisanje na jeziku koji nije bio latinski bilo strano i neuvjerljivo. No upravo se u to vrijeme takvi stavovi polako počinju mijenjati. »Ono što je pomoglo da se humaniste pridobije za promidžbu talijanskog jezika bile su nove spoznaje
0	latinskom, medu ostalim to da su u starom Rimu postojale velike razlike izmedu jezika obična čovjeka (sermo maternus), jezika viših staleža (sermo latinus) i književnoga jezika (sermo li-terarius). Što je, dakle, funkcioniralo u antici, zacijelo može funkcionirati i u suvremeno doba. Zato bi talijanski, uz prosti ulični jezik, trebao dobiti dotje-ranu i književnu inačicu« (str. 15). Na taj se način od 16. st. počelo razmišljati
1	u Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj, a širenju je tih razmišljanja svakako pogodovao izum tiskarskog stroja otprilike 1450.
Da bi se ta književna inačica dotje-rala što je bolje moguce, bilo je potrebno proširiti vokabular narodnog jezika, popisati ga u rječnicima, napisati gra-matiku tog jezika, a prije svega standardizirati pravopis, što je po sebi bio dug i mukotrpan proces. Naravno, svaki je učenjak imao svoju viziju kultiviranog narodnog jezika pa se, gdje je to mo-guce, s vremenom osnivaju službene institucije koje preuzimaju brigu o jeziku. No zanimljivo je da se od gore navedenih zemalja samo u Italiji i Francuskoj osnivaju jezične akademije. »U Nizozemskoj i Njemačkoj, a isto vrijedi i za Englesku, ljudi zaziru od neke takve službene instancije i više im je stalo do individualnih sloboda« (str. 28).
Takoder se tek u renesansi javlja svijest o jezičnoj mijeni, o tome da se jezik mijenja s vremenom, počevši od Italije, a ta je misao vjerojatno nastala usporedivanjem latinskog i tadašnjih talijanskih dijalekata. »Postojala je vrlo neodredena ideja o tome da stanovnici Italije govore otprilike isti jezik kao njihovi davni preci iz klasične starine. Mislilo se da još uvijek govore latinski. Kada se, medutim, u renesansi svjesno posegnulo za velikim klasičnim piscima te se latinskom vratilo njegovo klasično
— 93 —
Ocene, zapiski, poročila - Reviews, Notes, Reports
obličje, nije se moglo oteti zaključku da postoje velike razlike izmedu latinskog i tadašnjih narodnih dijalekata« (str. 30).
S vremenom preko jezika dolazi i do nacionalnog ponosa i natjecatelj-skog duha izmedu naroda. Svaki narod počinje svoj jezik smatrati boljim od bilo kojeg drugog, pri tom skupljajuci argumente koji bi sve to trebali potvr-diti poput: količine jednosložnih riječi, pretpostavljene starosti, više kvalitete u filozofskim raspravama, same ljepote, lakoce kojom se tvore nove riječi itd. Medutim, ta se superiornost jezičnoga karaktera kroz stoljeca, a pogotovo u 18. i 19. st., sve više dovodi u vezu s karakterom nacije, pri čemu dolazi do nega-tivnog prizvuka. »Superiornost koja se u početku pripisuje vlastitom jeziku, počinje se s istom lakocom pripisivati vlastitom narodu. I baš kao što se jezik treba održavati 'čistim' i štititi protiv 'stranih utjecaja', čut ce se sve više glasova koji protiv 'stranih utjecaja' žele zaštititi i narod. Porast nacionalizma u Europi usko je povezan s utjecajem renesanse i svuda čvrsto isprepleten s idejama o jeziku« (str. 34).
Povezano s time jest i autorovo razmišljanje o renesansnoj svijesti o ljud-skoj jedinki i individualnosti. Autor primjecuje kako je ta, jedna od glavnih ideja renesanse, u opreci s konceptom narodnog jezika, jezika kolektiva koji je lišen svake »osobnosti«. »Buduci da se na psihološkoj razini uz poštovanje i divljenje počela posvecivati pozornost individualnim osjecajima i opažanjima, bilo je lako moguce da se isti takav stav zauzme i prema individualnom jeziku, idiolektu. To ne djeluje samo kao moguci scenarij, vec kao nešto samo po sebi razumljivo. Medutim, jezični razvoj krenuo je drugim putem. Umje-sto idiolekta, svu pozornost renesanse dobio je standardni jezik« (str. 35-36).
To su sve autorova razmišljanja koja, premda svima nama nepojmljiva, za-pravo golicaju maštu.
Svoja promišljanja o širenju rene-sansnih ideja u jeziku van der Horst nastavlja u sljedecem poglavlju jedno-stavnog naziva Renesansa (nastavak) (str. 43-71). U njemu se on ukratko osvrce na daljnji tijek normiranja jezika naglašavajuci kako »[u] sedamnaestom stoljecu, a još više u osamnaestom i devetnaestom, normiranje ce prerasti u pravu industriju« (str. 48), spominjuci neke od najvecih normativaca tog vremena. To su: Pietro Bembo i Leonardo Salviati (Italija), François de Malherbe i Claude Favre de Vaugelas (Francu-ska), P. C. Hooft i Balthazar Huydecoper (Nizozemska), Robert Lowth i Samuel Johnson (Engleska) te Johann Christoph Gottsched i Johann Christoph Adelung (Njemačka). Oni »unatoč velikih razlika imaju mnogo toga zajedničkog. Svi se oni bore protiv nejasnoce, varijacije, nepravilnosti, nelogičnih konstrukcija, nedosljednosti. U granicama moguc-nosti; ispočetka se ne postiže mnogo. Ono čemu teže jest red, jedinstvo, po-uzdanost, a prije svega učvršcivanje, uredivanje jezika. Utvrdivanje je naj-važnije: ako treba, moraju se prihvatiti i zbunjujuce nepravilnosti, mora se oda-brati i nesavršen pravopis, ali stalnost i pouzdanost su na prvom mjestu« (str. 53). No premda naizgled strogi i kruti, ti su normativci u usporedbi s kasnijima umnogome obzirniji i razumniji. De-vetnaestostoljetni' i dvadesetostoljetni normativci donose za razliku od njih samo kruta pravila i zabrane bez ika-kva jasna objašnjenja. Čitajuci dalje ovo poglavlje čitatelj dolazi do zaključka da autor ima izrazito negativan stav prema normativcima, što potvrduju sljedece njegove riječi: »Normativac, naime, stvara ovisnike. Koliko je normativac
- 94 --Slavia Centralis 2/2017
Ocene, zapiski, poročila - Reviews, Notes, Reports
stroži, toliko je ovisnost jača. Od silnih normi govornik postaje nesiguran, doživljava jezik kao minsko polje, svaki korak može biti pogrešan. U vlastitoj nesigurnosti hvata se za jezične savjet-nike i rječnike. Ukratko, normativac stvara vlastito tržište« (str. 55).
U svom osvrtu na normativce van der Horst se osvrce i na filozofe koji su se gotovo istovremeno bavili umjetnim univerzalnim jezicima i filozofskim gramatikama. »Filozofi su stremili konstruiranom logičkom jeziku dok su normativci popravljali postojece jezike. Moglo bi se reci da je u prvom slučaju riječ o novogradnji, a u drugom o reno-viranju. Pa ipak su podudaranja bila ve-ca nego što bi se pomislilo« (str. 66). To su karakteristike tipične za renesansu poput pojma savršenog prajezika, pojma jezične mijene kao negativne pojave, nezadovoljstva postojecim stanjem i, iznad svega, vjere u mogucnost obrade jezika. Drugim riječima, i filozofi i normativci su konstruirali umjetne jezike, što je zaključak s kojim bismo se i mi uvelike složili.
U sljedecim se poglavljima naslovlje -nima Vidljivi jezik (str. 73-91) i Jezici postaju brojivi (str. 93-123) autor dotiče pisanog jezika i njegova primata pri kraju renesansne jezične kulture. U to se vrijeme sva pozornost pridaje pisanom i normiranom jeziku jer je on najviše na udaru kritike. »Kod govora se može tolerirati više nego kod pisanja. Pisana riječ ostaje i zato zahtijeva više pažnje i brige« (str. 77). Takoder, autor uvida da kroz stoljeca raste broj jezika da bi se on danas procijenio izmedu 4000 i 6000 jezika. Stoljecima su se ta brojnost jezika i jezična varijacija smatrali negativnima, rasipanjem »nekad postojeceg jedinstva« (str. 104), dok se u današnje vrijeme, naočigled velikog izumiranja posebice malih jezika, toliki broj jezika
smatra bogatstvom, a njegovo opadanje siromaštvom. Nadalje, u suvremenom se jezikoslovlju nijedan jezik više ne smatra boljim od kojeg drugog jezika, premda se takvi stavovi mogu katkad osjetiti kod laika, pa se tako ni jezične promjene u pojedinom jeziku ne bi trebale doživljavati kao kvarenje ili nazadovanje nego »potpuno prirodan proces koji je nužan za razvoj jezika te je prisutan u svim (materinskim) jezi-cima« (str. 107).
Zanimljivo je što se u svojoj monografiji van der Horst osvrce i na prevo-denje, posebice na prevodenje Biblije, obogacujuci nas pritom mnogim pozna-tim i nepoznatim činjenicama u povi-jesti prevodenja. »Buduci da se u srednjem vijeku prilično malo prevodilo, a i kad se prevodilo, činilo se to prema nekim nama nedokučivim kriterijima, prevodilačko je umijece zapravo pot-puno zamrlo, u svakom slučaju ako se na prevodenje gleda kao što se gledalo u antici i od renesanse nadalje. Ako se riječ renesansa ('preporod') zbog ičega treba shvatiti u doslovnom značenju, onda je to zbog prevodenja. Renesansa nam otkriva preporod prevodenja« (str. 113). Naime, za razliku od prijašnjih razdoblja, u renesansi se poštuje izvorni tekst, ali odredišni jezik dobiva svu pažnju, pri čemu ne dolazi do bilo ka-kvih dodavanja ili izostavljanja. To se prevodilačko načelo renesanse održalo sve do danas.
Sve gore navedeno, tj. prva četiri po-glavlja ove monografije, imalo je za cilj prikazati renesansnu jezičnu kulturu u njenom nastanku, razvitku i širenju, dok ce naredna četiri poglavlja pokazati kako su »se naše ideje o jeziku (a time i o jezičnom obrazovanju, gramatikama, rječnicima, sintaksi, pravopisu, normama, čitanju, pisanju, abecednom poret-ku, izgovoru itd.) u relativno kratkom
— 95 —
Ocene, zapiski, poročila	- Review,s, Notes, Reports
vremenu iz temelja promijenile. Sto-ljecima su ljudi imali odredene ideje o jeziku, ali od otprilike 1860. sve više u njih počinju sumnjati, a od 1970. ti stari stavovi gube uvjerljivost i autoritet i polako se odbacuju. Umjesto njih se pojavljuju posve drukčija shvacanja i posve drukčija uporaba. Čitava jezična kultura nestaje, a umjesto nje dolazi druga. Riječ je, dakle, o promjeni jezične kulture« (str. 120).
Svoj prikaz promjene jezične kulture van der Horst započinje petim po-glavljem indikativnog naslova Početak kraja (str. 125-146). U tom se poglavlju dotiče, izmedu ostalog, dvojice njemač-kih lingvista koji su na temelju svog rada ponudili drukčiju, nerenesansnu predodžbu o jeziku. Johannes Schmidt je 1872. godine u jednom svom radu pri-kazao da se jezici i dijalekti medusobno ispreplicu te da je teško pokazati gdje jedan jezik počinje, a drugi završava, tj. objavio je svoju poznatu teoriju valova, dok je Georg Wenker 1876. godine na temelju svojih dijalektoloških istraži-vanja slično uočio da je izričito teško odijeliti jedan lokalni govor ili dijalekt od drugoga jer pojedine osobitosti može dijeliti više lokalnih govora ili dijale-kata. Drugim riječima, u svakom vidu jezika postoji kontinuum. »Ustaljena predodžba o jeziku kao entitetu s manje ili više odredenim granicama, o medu-sobno odvojenim jezicima, dovodi se od 1872. i 1876. u sumnju, proturječi joj se i praktički zamjenjuje korjenito drukči-jom predodžbom o jeziku. Predodžbom o jeziku kao kontinuumu koji se ne može samo tako razdjeliti na segmente« (str. 135-136).
U ovome se poglavlju van der Horst dotiče latinskog jezika i njegova postu-pna ukidanja kao nastavnog predmeta u europskim državama jer se krajem 19. st. vec umnogome smatrao »mrtvim«
jezikom. »Možemo bez pretjerivanja ustvrditi da je latinski bio jedan od paradnih konja renesanse. U posljed-njim desetljecima dvadesetoga stoljeca zauvijek se vratio u štalu« (str. 144). Latinski, naime, nije bio čujni jezik, što je postajalo važno obilježje nove jezične kulture.
U sljedecem poglavlju naziva Čujni jezik (str. 147-186) autor pokazuje sve vecu važnost govorenog jezika u drugoj polovici 19. st., što je moguca posljedica njegova oslobadanje od dviju najvecih zapreka: prostorne i vremenske. Naime, u to se vrijeme javljaju dva važna izuma koja su uvelike doprinijela sve vecoj usmjerenosti na govoreni jezik, a to su izum gramofona i telefona koji su omogucili širu dostupnost govora. Takoder se u to vrijeme počinje provoditi jezična nastava koja sve više ističe važnost govorenog jezika i odbacuje staru gramatičko-prijevodnu metodu. Autor primjecuje kako se primat govorenog jezika u posljednje vrijeme može uočiti i kod govorenih knjiga koje su sve češce.
Pretposljednje poglavlje nosi naziv Jezik je opet nebrojiv (str. 187-209), a u njemu se van der Horst osvrce na očitu tendenciju raslojavanja jezika, što je vidljivo na primjeru engleskog koji se u svojim različitim lokalnim inačicama govori i piše po čitavom svijetu, ali i na tendenciju miješanja jezika, što se može vidjeti u vokabularu svih jezika koji je prepun internacionalizama. Drugim riječima, jezici se, kako autor primjecuje, sve više počinju odvajati, ali i približavati.
Imajuci u vidu sve te promjene, autor ističe kako »[p]isani jezik i dalje ce, naime, ostati veoma važan, samo što moramo zaključiti da on gubi svoj povlašten položaj iz doba renesanse. I u tom se pogledu čini da se krecemo ususret novim odnosima koji su pouzdano drukčiji
- 96 --Slavia Centralis 2/2017
Ocene, zapiski, poročila - Reviews, Notes, Reports
od onih na koje smo navikli« (str. 205). Medutim, zaključuje da se u suvreme-nom društvu pridaje puno manja važnost jeziku i književnosti nego što je to bilo slučaj u prijašnjim razdobljima. »To se vrlo jasno vidi u marginalizaciji onih koji skrbe o jeziku. Renesansa je, več je više puta rečeno, na neki način bila povezana s jezikom. Jezik je bio važan, a vodečim osobama u društvu nije bilo nimalo ispod časti intenzivno se baviti takvim važnim pitanjima. A danas tomu više nije tako« (str. 209).
U posljednjem, osmom poglavlju na-slovljenom Renesansa i standardni jezik (str. 211-232) van der Horst zaključuje da je došao kraj renesansnom shvača-nju jezika, ali da je on došao sam od sebe. Kako kaže, »uvjeren sam da je vjerovanje u kultiviranje jezika nadasve renesansna ideja. Jezik je mnogo manje podatan za manipulaciju nego što se to mislilo proteklih stolječa« (str. 212213). Medutim, ne nudi razloge promje-ne takvog shvačanja jezika. »U ovoj sam knjizi pokušao usporediti činjenice i razvojne smjernice koje su prema mojem mišljenju na neki način povezane. Vje-rujem da če to štošta pojasniti, ali pri-tom ne pokušavam otkriti 'kauzalnost', izvesti 'konačne zaključke' i pronači 'uzroke'. Takvu povezanost kakvu je ja vidim može se, dakle, osporiti« (str. 215).
Spominje i novi strah - strah da če s vremenom u svijetu ostati samo jedan ili nekoliko jezika. »Riječ je o modernom strahu, temeljno drukčijem od renesan-snog straha od varijacija i dezintegracije. Sada vlada strah od izjednačavanja, homogenosti, sive jednoličnosti, osiro-mašenja. Mislim da taj novi strah neče ništa manje utjecati na budučnost nego što je renesansni strah utjecao na prošla stolječa« (str. 224). No ne vjeruje da če svijet ikada govoriti istim jezikom
pa sam strah od jezične monokulture smatra posve nepotrebnim.
Takoder smatra da nova jezična kultura (još) nije zamjenila renesansnu je-zičnu kulturu. »Možemo li sada podvu-či crtu? Je li renesansna jezična kultura doista prestala i nestala? Je li se nova jezična kultura u meduvremenu ukori-jenila? Ne vjerujem. Preokret je, čini mi se, u punom zamahu, a još nas mnogo toga čeka. Nemojmo podcjenjivati ovo što se upravo dogada« (str. 227-228). Prema njegovim predvidanjima, rene-sansna če se jezična kultura, koja je u svojoj biti bila europskog karaktera, još dugo održati, a nova če jezična kultura imati više svjetski karakter. Pravopis če se takoder promijeniti, a pojavit če se i alternative za tradicionalne rječnike. Jezikoslovlje če u svojoj biti izgledati posve drukčije.
Nakon tog posljednjeg poglavlja, koje je svojevrsni zaključak svega napisa-nog, autor donosi Bilješke - izvorne tekstove (str. 233-243) koje je koristio u monografiji i Literaturu (str. 245-252) s preko 140 najosnovnijih, ali uvelike važnih bibliografskih jedinica, a nakon nje Kazalo imena (str. 253-258).
Zaključno se može reči da je van der Horst kroz mnoge aspekte uspješ-no prikazao nit vodilju čitave knjige, a to je pojava renesanse jezične kulture i njezino nestajanje. Možda če se nekome autorovo skakanje s teme na temu činiti pretjerano i u prvi mah nepovezano, no svatko tko nastavi s čitanjem i dode do kraja knjige brzo uvida da je autor sve različite jezične i nejezične aspekte uspio povezati i tako s raznih pozicija uspio osvjetliti renensansnu jezičnu kulturu i njezin utjecaj. Medutim, ono što čitavoj monografiji nedostaje jest temeljit prikaz nove jezične kulture i propast standardnog jezika, kako glasi sam naslov. Istina je da je autor uspio
— 97 —
Ocene, zapiski, poročila
- Review,s, Notes, Reports
prikazati pojedine aspekte nove jezične kulture, no nije ih naveo dovoljno da bi čitatelja zaintrigirali ili barem malo uvjerili u tako veliku promjenu za ko-ju tvrdi da se upravo dogada. Štoviše, koliko u monografiji zapravo govori
0	jezičnim kulturama smatramo da bi naslov koji bi joj s obzirom na obra-denu tematiku bolje odgovarao glasio Propast renesansne jezične kulture, premda bi i taj naslov bio prebombasti-čan i pretjeran za problematiku koja se u monografiji obraduje. Monografija, naime, nosi poprilično zloguk naslov s obzirom na ono što je uspjela prikazati pa čitatelj nerijetko ima dojam da van der Horst pojedine karakteristike nove jezične kulture potencira koliko i detektira. Takoder, autor je u monogra-fiju odlučio uvrstiti selektivnu povijest engleskog, njemačkog, francuskog, ta-lijanskog i nizozemskog standardnog jezika, no ni na jednom primjeru nije ponudio uvjerljive argumente koji bi po-tvrdili njegovu hipotezu o »urušavanju ograda« oko standardnih jezika i pot-punoj »dezintegraciji« standardnih jezika. Medutim, nakon što pročita knjigu, svaki se čitatelj sigurno upita u kojem je stadiju njegov standardni jezik i je li njegova propast na pomolu. U svakom slučaju, van der Horstova obaviještenost
1	erudicija, lakoča snalaženja u povije-sti različitih jezika i kultura, njihovo povezivanje i pristupačno prezentiranje oduševljava pa če njegova monografija poslužiti kao pitko štivo i laicima, a ne samo jezičnim stručnjacima. No za to neče biti zaslužan samo van der Horst, nego i Radovan Lučič koji je na sebe preuzeo zadatak da prevede to važno djelo, što je i učinio gotovo besprijekor-no. Sada nam nakon svega samo osta-je čekati i gledati hoče li u doglednoj budučnosti doči do onoga što je autor nazvao propašču standardnoga jezika
ili če sve možda krenuti nekim sasvim novim jezičnim i kulturnim tijekom.
Krunoslav Puškar
krunoslavpuskar2@gmail.com
SLOVENISTIKA 10. Zbornik predavanj. Ur. Maria Bajzek Lukacsne.
Budimpešta: ELTE BTK, Szlav Filolo-giai Tanszek. 230 str.
Oddelek za slavistično filologijo Inštituta za slavistiko in baltistiko Filozofske fakultete Univerze ELTE v Budimpešti je ob 10. obletnici slovenistike organiziral mednarodno konferenco, ki se je odvijala 26. oktobra 2016. Slovesni otvoritvi so sledila tri plenarna predavanja (Marko Jesenšek: Internacionalizacija in vloga slovenskega jezika v univerzitetnem izobraževanju; Istvan Lukacs: Prešernova in Petofijeva »Železna cesta«; Miran Hladnik: Novo od Prešerna) in referati v dopoldanski ter popoldanski sekciji. Leta 2017 pa je pod uredništvom Marije Bajzek Lukač izšel tudi vsebinsko bogat zbornik predavanj s pomenljivim naslovom Slovenistika 10. V njem je ob uredničinem uvodu zbranih devetnajst prispevkov vabljenih predavateljev in predavateljic s treh filozofskih fakultet (Univerze Loran-da Eotvosa, Univerze v Mariboru, Univerze v Ljubljani) ter Inštituta za slovenski jezik ZRC SAZU, tematsko vezanih na področje jezika (fonetika, frazeologija, leksikografija, dialekto-logija, pragmatika, jezikovna politika, jezikovna zgodovina ...), književnosti oz. literarne vede in literarne zgodovine (npr. žanri, prešernoslovje, raziskovanje
- 98 --Slavia Centralis 2/2017