prejeto: 2008-03-28	UDK 272-732.2-725.4:930.85(497.1)"11"
izvirni znanstveni članek
"UT QUE INVENERITIS CORRIGENDA CORRIGATIS, DESTRUATIS ET ELLEUATIS SUPERFLUA ET NOCIVA, EDEFICTIS ET PLANTETIS UTILITA ET HONESTA". MEDUODNOS PAPINSKIH PREDSTAVNIKA I LOKALNIH CKRVENIH SLUŽBENIKA NA ISTOČNOJADRANSKOJ OBALI TIJEKOM DRUGE POLOVICE XII. STOLJECA
Ivan MAJNARIČ
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, HR-10000 Zagreb, Frankopanska 26 e-mail: ivan.majnaric@lzmk.hr
IZVLEČEK
V prispevku je raziskan odnos papeških predstavnikov in lokalnih cerkvenih oblasti na vzhodnojadranski obali v drugi polovici XII. stoletja. Glede na to, da so neposredni podatki o interakciji izjemno redki, o medsebojnem odnosu posredno priča niz nalog, ki so jih tam opravljali posamezni papeški predstavniki. Pozornost je pri tem posvečena cerkvenopravnim okvirom njihovih nalog in neposredni cerkve-noupravni, dogmatski, pastoralni in do neke mere politični dejavnosti. Predstavljeni primeri hkrati orisujejo življenje takratne vzhodnojadranske Cerkve.
Ključne besede: srednji vek, druga polovica XII. stoletja, vzhodnojadranska obala, papeški predstavniki, legacije, lokalni cerkveni uslužbenci.
"UT QUE INVENERITIS CORRIGENDA CORRIGATIS, DESTRUATIS ET ELLEUATIS SUPERFLUA ET NOCIVA, EDEFICTIS ET PLANTETIS UTILITA ET HONESTA". IL RAPPORTO TRA I RAPPRESENTANTI PAPALI ED I FUNZIONARI ECCLESIASTICI LOCALI SULLA COSTA ADRIATICA ORIENTALE DURANTE LA SECONDA META' DEL SECOLO XII.
SINTESI
Nel documento si analizza il rapporto tra i rappresentanti papali ed i funzionari ecclesiastici locali sulla costa adriatica orientale durante la seconda metà del secolo XII. Dal momento che i dati diretti su tale interazione sono particolarmente rari, testimonianza di questo rapporto è la serie di incarichi che ivi venivano resi pubblici dai singoli rappresentanti papali. L'attenzione è inoltre rivolta al carattere eccle-siastico-legislativo dei loro incarichi nonchè all'attività indiretta ecclesiastico-legi-
203
Ivan MAJNARIC: "UT QUE INVENERITIS CORRIGENDA CORRIGATIS, DESTRUATIS ET ELLEUATIS ..., 203-214
slativa, dogmatica, pastorale ed in un certo senso política. Allo stesso tempo, gli esempi riportati ritraggono la vita d'allora sulla costa adriatica orientale.
Parole chiave: medioevo, seconda metà del secolo XII, costa adriatica orientale, rappresentanti papali, delegazioni, funzionari ecclesiastici locali
***
Cesta fraza papinskih pisarna druge polovice XII. stolječa, djelomicno upotrijeb-ljena kao naslov ovoga kratkoga priloga, u osnovi vjerno ocrtava tadašnji odnos iz-medu papinskih predstavnika, uglavnom kurijalnih službenika te službenika crkvene hijerarhije na istocnojadranskoj obali. Na temelju nekoliko primjera taj če se odnos potanje istražiti, ponajprije u crkveno-upravnom i teolosko-dogmatskom, a potom politickom kontekstu.
S obzirom na podjelu papinskih predstavnika na legate, delegirane suce i nuncije (usp. Schmutz, 1972; Walf, 1966), vrela su na istocnojadranskoj obali tijekom druge polovice XII. stolječa ponajvise zabilježila boravak papinskih legata. Sto ga če se u izlaganju pozornost ponajprije usredotociti na njihovu djelatnost. Radi jasnijega razumijevanja konteksta potrebno je ukratko nesto reči i o službi papinskih legata u tom razdoblju.
U drugoj polovici XII. stolječa valja razlikovati tri razreda legata, doduse tada jos u nastanku, od kojih su misije na istocnojadranskoj obali uglavnom obavljali legati "od strane" pape, odnosno legati de latere, te "poslani" legati koji nisu nužno bili "od strane" pape, poslije u XIII. stolječu kategorizirani kao tzv. legati missi.1 Legati de latere - najcesče, iako ne iskljucivo, kurijalni kardinali2 - imali su široka jurisdik-cijska prava i sudsku nadležnost, mogučnost podjeljivanja odrjesenja od ekskomu-nikacije, darivanja beneficija, pravo potvrdivanja izbora nadbiskupa, biskupa i opata. Jedini su imali iskljucivo pravo nošenja apostolskih insignija (usp. Schmutz, 1972, 455; Figueira, 1986, 537-538, 565-572), mitre, crvenoga ornata i baldahina pod kojim su hodali, pozlačenih cipela te konja s bijelom uzdom (usp. Figueira, 1986,
1	Sintagma od "strane" pape odnosi se na crkvene službenike koji su se nalazili i služili u neposrednoj blizini pape, uglavnom u Kuriji. Za potanju kategorizaciju papinskih predstavnika, ponajprije legata u drugoj polovici XII. stolječa, ovlastima i pravima pojedinoga legatskoga razreda te problemima u svezi s tim usp. Ruess, 1912; Walf, 1966, 4-55; Friedländer, 1965, 108-142; Janssen, 1961, 170-182; Robinson, 1993, 146-178; Queller, 1960; Schmutz, 1972; Figueira, 1983; 1986; 1989; Perrin, 1967; Kyer, 1978; usp. Majnarič, 2006, 35-47.
2	O posebnom odnosu kurijalnih kardinala s papom potanje usp. Brixius, 1912; Klewitz, 1957; Zenker, 1964; Pfaff, 1981; Maleczek, 1984, 206-324; Robinson, 1993, 33-120; 2004, 411-431.
204
Ivan MAJNARIČ: "UT QUE INVENERITIS CORRIGENDA CORRIGATIS, DESTRUATIS ET ELLEUATIS ..., 203-214
569-571).3 Osnovna razlika u ovlastima "poslanih" legata, ali ne od "strane" pape odnosila se na pravo obavljanja zadaca na točno odredenom području (tzv. legatskoj provinciji)4 izvan kojega nisu imali jurisdikcijska prava, takoder nisu mogli darivati beneficije ni potvrdivati crkvene prelate. Kao sredstvo provedbe zadaca vec od druge polovice XI. stoljeca, legati su imali pravo sazivanja sinode, no to nisu činili često. Legacije su mogle trajati naj manj e nekoliko dana, a najviše oko godine, premda je bilo i slučajeva onih višegodišnjih.5 Završavale su s obavljanjem zadatka ili papinim opozivom legata.
Uz spomenuta dva razreda postojali su i legati "po svojoj crkvi" (poslije tzv. legati nati), visoki lokalni crkveni dužnosnici, uglavnom nadbiskupi i metropoliti kojima je papa podijelio naslov legata. Za razliku od legata prije spomenutih razreda, legatski naslov držali su trajno, a ovlasti imali samo na području svoje crkvene juris-dikcije.6 Valja naglasiti da su te ovlasti bile privremeno suspendirane kada su na području te jurisdikcije zadace obavljali poslani legati. Usputno se još može spomenuti da su na istočnojadranskom prostoru u drugoj polovici XII. stoljeca, naslov legata "po svojoj crkvi" nosila tri uzastopna splitska metropolita 1161-1180 (Petar Lombard, Girard i Rajnerije). Podjelu legatskoga naslova uvjetovale su političke okolnosti, ponajprije delikatan položaj splitske Crkve u odnosima pape Aleksandra III. s ugarskim i hrvatskim kraljem Gejzom II. te s bizantskim carem Emanuelom Komnenom, ali i tradicija Splita kao središta crkvenoga života i uprave na istoč-nojadranskoj obali.
U službenom pisanom ophodenju papinske provenijencije, legacije se najčešce mogu prepoznati zbog uporabe nekoliko formula. Riječ je o navodenju opcih ovlasti (uporaba sintagme plene officium legationis), posebnih legatskih ovlasti ograničenih na točno odredenu zadacu, uporabe sintagme legatus sedis apostolice te riječi tzv. Jeremijine opomene7 ili češce njezine parafraze,8 iza kojih je slijedila kondicionalna
3	Figueira napominje da u XIII. stoljecu gotovo isključivo te insignije nose legati de latere i to sve češce samo na prekomorskim misijama (legatio transmarina). Od početka XIV. stoljeca, postale su privilegiji legata de latere samo na prekomorskim misijama. Kao primjer upotrebe apostolskih insig-nija na prekomorskim misijama, autor navodi plene officium legationis kardinalu Gentilu na istočno-jadranskoj obali 1307 (potanje o tadašnjem djelovanju Gentila usp. Dokoza, 1998a; 1998b; 2002). Do početka XV. stoljeca, crvena odjeca i bireta, prije namijenjena legatima de latere, postali su uobi-čaMene i gotovo isklMučive insigniMe kuriMalnih kardinala.
4	Valja napomenuti navodi da je termin (legatska) provincija, sa značenjem geografski točno odre-denoga područja djelovanja legata, bio u upotrebi od XII. stoljeca (Ruess, 1912, 134).
5	Usp. Ruess, 1912, 137-138 i Friedlander, 1965, 136, napominju da su mogle postojati i točno vremenski ograničene legaciMe.
6	S obzirom na to, tim se legatima u prilogu nece posvetiti pozornost.
7	Pritom je bio karakterističan dio evellat et destruat, aedificet et plantet (Jeremija, 1,10): "Gle: postavljam te danas nad narode i kraljevstva, da istrebljuješ i rušiš, da zatireš i ništiš, da gradiš i sadiš." O upotrebi Jeremijine opomene kao formule i pomocnoga sredstva prepoznavanja legatskih misija usp. Ruess, 1912, 119; Friedlander, 1965, 109; Schmutz, 1972, 451.
8	Za primjer parafraze, koja je upotrijebljena za naslov ovoga priloga usp. CD, 1904, 311-312, dok. 293.
205
Ivan MAJNARIČ: "UT QUE INVENERITIS CORRIGENDA CORRIGATIS, DESTRUATIS ET ELLEUATIS ..., 203-214
rečenica (npr. CD, 1904, 167-168, dok. 166). Valja naglasiti da u drugoj polovici XII. stoljeca sustav legacija ipak nije bio u potpunosti formaliziran te je bio podložan čestim improvizacijama, čime se mogu objasniti razlike i nelogičnosti u svezi s po-jedinim slučajevima. Sustav ce se podrobnije kategorizirati, iako ne konačno, u prvoj polovici XIII. stoljeca.9
Ustaljene jezično-pravne formule, krile su sustinu legatove misije te njegova me-duodnosa s lokalnim crkvenim službenicima. Sukladno pravu legacije, legati su im bili nadredeni u svakom pogledu. Posjeta legata je ipak svakoj crkvi bila iznimna počast te joj davala odreden prestiž, ponajprije jer je legat s papom dijelio isti identitet, bio njegov alter ego, te je papa po legatu bio prisutan u svemu.
Na misijama su legati vodili apostolsku brigu o zajednici vjernih, odnosno o stanju Crkve na terenu te bili svojevrsni kurijalni kontrolori lokalne crkvene organizacije. Iako su se njihove misije dijelile na crkvene i političke, često medu njima nije postojala jasna granica. Stoga su na svakoj misiji, barem usputno, rješavali različite crkvene poslove te istodobno na teren prenosili najnovija učenja i postavke reformiranoga papinstva, brinuci se za svakodnevni život lokalnih crkvenih službe-
nika, ponajprije u pogledu dogmatike, discipline, cudoreda.10
***
Tragovi suodnosa papinskih predstavnika i lokalnih crkvenih službenika mogu se nazrijeti upravo kroz djelatnost tih predstavnika u poj edinim vidovima crkvenoga života. U slučaju istočnojadranske obale tijekom druge polovice XII. stoljeca, ta se djelatnost odnosi na brigu za cudorede episkopata te pomoc pri uvodenju poj edinih (nad)biskupa u službu, rjesavanje crkveno-upravnih sporova, istraživanje krivovjerja i njegovo suzbijanje, upravljanje Splitskom nadbiskupijom. U svojevrsnom crkveno-političkom smislu djelovali su pak na produbljivanju postojecih kontakata papinstva s vladarima u istočnojadranskom zaledu.
Tako se legat Petar de Mizo, kardinal dakon sv. Eustahija, krajem srpnja ili početkom kolovoza 1161, za putovanja u Ugarsku gdje je ostrogonskom nadbiskupu Luki trebao predati palij,11 odredeno vrijeme zadržao u Splitu. Ondje je upozorio na nepostivanje kanonskoga prava i cudoreda medu episkopatom Splitske metropolije. U Trogiru se za biskupa laičkom investiturom pokusavalo postaviti nezaredenu oso-bu, jos k tome izvanbračnoga dječaka, a kninski biskup, suprotno odlukama pret-
9	S obzirom na tu opasku i razdoblje na koje se njegov rad odnosi (1245-1378), o formulama legacija usp. Kyer, 1978, 475-477.
10	O tome posredno svjedoči i fraza koju je upotrijebio legat, papinski poddakon Rajmund de Capella: "[...]pro vigili sollicitudine apostolica doctrinam et ecclesiasticam disciplinam [...]" (CD, 1904, 148149, dok. 145).
11	O podjeli palija i problemima u svezi s tim pitanjem usp. Holtzmann, 1926, 412-413.
206
Ivan MAJNARIC: "UT QUE INVENERITIS CORRIGENDA CORRIGATIS, DESTRUATIS ET ELLEUATIS ..., 203-214
hodnih papa, i dalje je vršio svoju službu (CD, 1904, 92-93, dok. 90). Svakodnevicu svecenstva posebice su uredivali legati Ivan od Casamarija, papinski kapelan, i Simun, kurijalni poddakon, za trajanja dvojne misije u Duklji i Baru tijekom 1199. (usp. CD, 1904, 313-314, dok. 295; Reg. Inn., 1979, 322-325, dok. 167 (176); 325326, dok. 168 (177); 326-330, dok. 169 (178)). Na održanoj sinodi uredili su pitanje jurisdikcijskoga položaja Dukljansko-barske nadbiskupije, podijelili palij nadbiskupu Ivanu te reformirali život tamošnjega svecenstva i puka. Pritom se posebice ističu odredbe o načinu zaredivanja svecenstva i njihovu izgledu, zabrani simonije, ženidbe svecenstva i njihovih raznih prijestupa, poput kršenja ispovjedne tajne, zabrani laž-noga svjedočanstva i ubojstva, laičkoga sudenja svecenstvu i laičke investiture, fi-zičkih napada na svecenstvo te zaredenja sinova svečenika, nezakonite djece i osoba mladih od 30 godina, kao i braka do četvrtoga koljena srodstva (usp. Reg. Inn, 1979, 326-330, dok. 169 (178)).
Svojom su prisutnošcu legati jamčili uspješnost imenovanja i uvodenja u službu novih nadbiskupa ili biskupa. Na vec spomenutom proputovanju Splitom 1161, legat Petar de Mizo vjerojatno je pomogao pri uvodenju u službu novoga splitskoga nadbiskupa Petra Lombarda.12 S pravom se takoder pretpostavlja da je legat i papinski kapelan Rajmud de Capella za svoje misije, na sinodu prelata Splitske metropolije i ponekih prelata Gornje Dalmacije održanom u Splitu, posvetio Grgura za barsko ga nadbiskupa te tako donekle riješio postojece pitanje jurisdikcijskoga položaja Dukljansko-barske (nad)biskupije, iako se to rješenje najposlije na terenu nije održalo.13 U srpnju 1186. prilikom uvodenja u službu novoga biskupa Aldigerija, u Kopru su boravili papinski predstavnici poddakon Gualandi i papinski kapelan Tinioz (usp. Kehr, 1914-1924, 243-244). Jesu li oni tom prilikom nastupali kao papinski legati ili kao nunciji, kako ih bilježi isprava (usp. Italia pontificia, 1925, 218-219, br. 8-10; Commentarii, 1837, 335-338),14 ne može se sa sigurnošcu utvrditi. Nedvojbeno je prisustvo papinskih poslanika trebalo učvrstiti uvodenje novoga biskupa u službu. S obzirom da nunciji kao papinski predstavnici, u usporedbi s papinskim legatima i delegiranim sudcima, nisu imali bitne ovlasti, ali su mogli obavljati crkveno-upravne zadace, medu ostalim i primati zakletve (usp. Queller, 1960, 199-202; Schmutz, 1972, 444-445, 457-460), moguce je da su spomenuti papinski predstavnici u Kopru doista bili nunciji.15
12	O toj mogucnosti usp. Majnaric, 2007, 48-77.
13	O potanjoj argumentaciji te tvrdnje više vidjeti predstojeci rad Papinstvo i Dukljanska-barska (nad)bis-kupija u drugoj polovici XII. stoljeca, odnosno pisanu verziju izlaganja održanoga na znanstvenom skupu "Hrvatsko-crnogorski dodiri: identitet povijesne i kulturne baštine Crnogorskog primorja."
14	Nije iskljuceno da je termin nunciji tom prilikom upotrijebljen pomalo neslužbeno, s obzirom na ci-njenicu da su cinu uvodenja prisustvovali i poslanici akvilejskoga patrijarha. Odnosno možda se medu poslanicima, upravo iz papina obzira prema patrijarhu, nije htjela isticati hijerarhijska razlika.
15	Valja naglasiti da upravo nedostatak potrebnih ovlasti s obzirom na njihovo prisustvo uvodenju biskupa u službu i dvojno poslanje, otvara mogucnost da nisu bili nunciji.
207
Ivan MAJNARIC: "UT QUE INVENERITIS CORRIGENDA CORRIGATIS, DESTRUATIS ET ELLEUATIS ..., 203-214
Crkveno-upravni prijepori u drugoj polovici XII. stolječa ponajprije su se odnosili na neslaganje Zadarske i Splitske nadbiskupije oko jurisdikcijske nadležnosti nad Hvarskom biskupijom. Potkraj kolovoza i na početku rujna 1177. bezuspjesno ga je rjesavao legat i kurijalni podakon Rajmund de Capella (usp. CD, 1904, 147, dok. 144; 148-149, dok. 145), a zatim je splitska jurisdikcijska prava nad Hvarom potkraj 1180. ili do lipnja 1181. potvrdio legat, takoder kurijalni podakon, Teobald (CD, 1904, 178-179, dok. 176).
Papinski predstavnici bavili su se i goručim pitanjem krivovjerja. Na sirem istoč-nojadranskom prostoru pitanjem pravovjernosti bosanske vjerske zajednice u drugoj polovici 1202. i u prvoj polovici 1203. napose se bavio papinski kapelan Ivan od Casamarija (usp. Reg. Inn., 1993, 218-219, dok. 109 (110)). Valja napomenuti da je upitno je li kapelan Ivan na poslanju u Bosni djelovao kao papinski legat, a smije se pomišljati da je djelovao kao delegirani sudac. Rezultatom poslanja Ivana od Casamarija tzv. Bilinopoljskom abjuracijom (Reg. Inn., 1995, 231-233, dok. 141), bosanskim krstjanima propisano je poštivanje i primjena odredbi reformirane Crkve, ali i učinjena jasna razliku izmedu njih i ostalih heretičkih zajednica, ponajprije manihe-jaca.16 Dapače, na Ivanov zagovor bosanski ban Kulin "odrekao" se heretičkih pridoslica koji su živjeli medu krstjanima i najvjerojatnije prema njima primijenio odredbe papina dekreta Vergentis in senium,11 odnosno protjerao ih s područja svojega vladanja, a imovinu im zaplijenio.18
U slučaju sedisvakancije u Splitskoj nadbiskupiji, legati koji su se zatekli ondje, sukladno svoMoM crkveno-pravnoM nadredenosti u svim crkvenim poslovima, odredeno su vrijeme upravljali tom sredisnjom crkveno-upravnom jedinicom na istocnojadranskoj obali. Zaključuje se da su to činili legati kardinal dakon Petar de Mizo 1160,19 kardinal svečenik Alberta de Morra 1167 (CD, 1904, 108-109, dok. 102; HS, 2003, 102-104), Gvalterije kardinal biskup Albana 1173.20 te najposlije, vjerojatno i kurijalni poddakon Teobald krajem 1180. i u prvoj polovici 1181.21
16	O tome potanje usp. jedan od predstojecih autorovih radova u kojem se propituje teza je li Ivan od Casamarija na poslanju u Bosni 1202-1203. djelovao kao papinski legat te literaturu koja ce se ondje navesti.
17	O dekretu i njegovu značenju usp. Reg. Inn., 1979, 3-5, dok. 1 te literaturu navedenu ondje.
18	To se zaključuje iz riječi abjuracije: "[...] nullum deinceps ex certa scientia manicheum vel alium hereticum ad habitandum nobiscum recipiemus [...]" (Reg. Inn., 1995, 231-233, dok. 141).
19	O tome usp. CD, 1904, 340, dok. 316 (pogrješno datirano 1199-1200, jer je pismo najvjerojatnije nastalo potkraj siječanja ili na početku veljače 1160); 91, dok. 89; 92-93, dok. 90 te razmatranje o legaciji Petra de Mizo u: Majnaric, 2007, 48-73.
20	O tome svjedoči pismo dukljansko-barskoga (nad)biskupa Grgura Gvalteriju 1173. (CD, 1904, 170, dok. 169). Za argumentaciju da se u tom pismu doista radilo o kardinalu biskup Albana i okolnostima u kojima je privremeno upravljao Splitskom nadbiskupijom usp. Majnaric, 2007, 120-124.
21	O Teobaldovoj legatskoj djelatnosti usp. CD, 1904, 167-168, dok. 166; 168-169, dok. 167; 178-179, dok. 176. Njegovu legatsku misiju potrebno je, medu ostalim, promatrati u kontekstu obnove vlasti ugarskoga i hrvatskoga kralja Bele III. nad dijelom Dalmacije i Hrvatske koji se nalazio pod bi-
208
Ivan MAJNARIČ: "UT QUE INVENERITIS CORRIGENDA CORRIGATIS, DESTRUATIS ET ELLEUATIS ..., 203-214
Sl. 1: Reljef sv. Petra; majstor Skoronja, XIII/XIII. stoljece (f'oto: Bozo Gjukic). Fig. 1: Relief of St. Peter, master Skoronja, XIIth/XIIfh century (photo: Bozo Gjukic).
zantskom vlascu, odnosno neslaganja pape Aleksandra III. i kralja oko načina i prava izbora split-skoga nadbiskupa (o tome svjedoči i CD, 1904, 175, dok. 173). Teobaldovo poslanje i boravak u Splitu stoga treba tumačiti kao papinsku nakanu očuvanMa vlastitih interesa u SplitskoM nadbiskupiMi. Su-kladno tome Teobald je vjerojatno za boravka u Splitu takoder upravljao tamosnjom Crkvom.
209
Ivan MAJNARIČ: "UT QUE INVENERITIS CORRIGENDA CORRIGATIS, DESTRUATIS ET ELLEUATIS ..., 203-214
Neki su legati, kako je spomenuto, djelovali na crkveno-političkom planu te otpo-činjali ili produbljivali postojece kontakte papinstva s vladarima u istočnojadranskom zaledu. Ponajprije je to potrebno promatrati u kontekstu osnivanja ili učvršcivanja postojece crkvene organizacije na području pod vlašcu tih vladara. Tako je spome-nuti legat Teobald uspostavio početne kontakte papinstva s bosanskim banom Kuli-nom (CD, 1904, 168-169, dok. 167; usp. Ančic, 2003, 22), a legati Ivan od Casa-marija i Simun produbili su 1199. odnose papinstva sa srpskim velikim županom Štefanom (Reg. Inn., 1979, 325-326, dok. 168 (177)).22
Najposlije valja spomenuti i da su pojedini legati za trajnu provedbu svojih od-luka sazivali pokrajinske sinode. Kako je spomenuto, to su učinili legat Rajmund de Capella na početku rujna 1177. kada se bavio crkv eno-upravnim pitanjima i onima cudoreda. Odredbe pak koje su zaključene 1199. na barskoj sinodi za dvojne legacije Ivana i Simuna, pružaju uvid u stanje Crkve u Duklji i crkvenoj provinciji Gornjoj Dalmaciji te ujedno svjedoče o potrebnim reformama sukladnim s aktualnim apostolskim naukom (usp. Reg. Inn., 1979, 326-330, dok. 169 (178)).
Mnoge su poslove legati rješavali usputno. Zapisi o tome u vrelima vrlo su rijetki te stoga i iznimno instruktivni. Kurijalni legat Gvalterije, kardinal biskup Albana, vjerojatno se za legacije tijekom druge polovice 1173, suglasio s načinom na koji su komunalne vlasti Kotora uredile oporezivanje (CD, 1904, 341-342, dok. 318). Za dvojne legacije u Duklji tijekom 1199. Ivan od Casamarija i Šimun potvrdili su Kon-stanciju, opatu lokrumskoga samostana sv. Marije i njegovim nasljednicima, prava koja im je nekoc po nalogu pape Eugena III. podijelio dubrovački nadbiskup Andrija (CD, 1904, 356-357, dok. 329). Takoder su posjetili Svač i ondje pokušali riješiti slučaj tamošnjega biskupa Dominika kojega je veci dio svecenstva i puka optužio za ubojstvo (usp. Reg. Inn., 1979, 333-335, dok. 171 (180); Theiner, 1863, 13-14, dok. 22).
***
Premda neposredni detalji o interakciji papinskih predstavnika i lokalnih crkvenih službenika ne postoje, njihov meduodnos kao i stanje Crkve na istočnojadranskoj obali u drugoj polovici XII. stoljeca, jasno se ocrtavaju iz navedenih primjera djelat-nosti papinskih predstavnika. Naime, papinski predstavnici, osim nuncija, bili su u svakom pogledu nadredeni lokalnim crkvenim službenicima te uredivali različite lokalne poslove koji su zaslužili papinsku pozornost. Istodobno su učestalim posla-njima brinuli za život lokalne Crkve te tamošnjim službenicima usadivali posljednje odredbe sukladne učenjima reformiranoga papinstva pod utjecajem "renesanse XII.
22 Za širi kontekst razumijevanja odnosa velikoga župana Stefana i pape Inocenta III. takoder usp. Reg. Inn., 1993, 37-38, dok. 17 (18); Reg. Inn., 1997, 202-208, dok. 127.
210
Ivan MAJNARIC: "UT QUE INVENERITIS CORRIGENDA CORRIGATIS, DESTRUATIS ET ELLEUATIS ..., 203-214
stoljeca", ponajprije u pogledu cudoreda, discipline i dogmatike. To pak svjedoči koliko je crkvena hijerarhija krajem XII. i početkom XIII. stoljeca bila prožeta pa-pinskimplenitudo potestatis. Nedvojbeno je stalni papinski nadzor pozitivno utjecao na život istočnojadranskoga svecenstva.23 Može se zaključiti da je u odnosima visih lokalnih službenika s papinskim predstavnicima naglaseniji bio crkveno-pravni uzus, dok su oni niži crkveni službenici bili pravno, a najvjerojatnije vecinom intelektualno i kulturno podredeni papinskim predstavnicima, pa je svaka interakcija izmedu njih nužno ostavljala neki trag u drustvenom i kulturnom ophodenju tih službenika.
"UT QUE INVENERITIS CORRIGENDA CORRIGATIS, DESTRUATIS
ET ELLEUATIS SUPERFLUA ET NOCIVA, EDEFICTIS ET PLANTETIS UTILITA ET HONESTA". RELATIONS BETWEEN PAPAL REPRESENTATIVES AND MEMBERS OF THE ECCLESIASTICAL HIERARCHY ON THE EASTERN ADRIATIC COAST DURING THE SECOND HALF OF THE 12th CENTURY
Ivan MAJNARIC
Miroslav Krleža Lexicographical Institute, HR-10000 Zagreb, Frankopanska 26 e-mail: ivan.majnaric@lzmk.hr
SUMMARY
The second half of the 12th century represented a qualitative turning point in the development of the office of papal representatives. The open dispute between the papacy and the empire after the election of two popes in September, 1159, and the Synod of Pavia in February, 1160, crucially affected the development of the institution of papal representation. The popes' diplomats were divided into three classes: papal legates, judges-delegate and nuncios. The most significant changes concerned the institution of legates. Through legates the papacy took apostolic care of the community of believers, and received reports on the conditions in broader territories. Legates were also in charge of the supervision of the local church organization. In addition to ecclesiastical tasks, they would often run important political errands. Hence, the legates consolidated their position of the 'prolonged arm' of the pope and the curia, which finally resulted in their ecclesiastical legal classification in the mid-13th century.
Along with established formulas (such as generale mandatum, speciale man-datum, and plene officium legationis), each legation would most often be legitimized through the use of words borrowed from the Injunction of Jeremiah (Jeremiah 1:10),
23 O tome npr. posredno svjedoči biografija splitskoga arhidakona, kroničara Tome.
211
Ivan MAJNARIČ: "UT QUE INVENERITIS CORRIGENDA CORRIGATIS, DESTRUATIS ET ELLEUATIS ..., 203-214
evellat et destruat, aedificet et plantet, followed by a conditional clause. Even though these words were used as fixed linguistic-legal formulas, they actually entailed the essence of the legation, and the relations between the legate and local clergymen.
In the examined period the missions of papal representatives, most often legates, also disembarked on the coasts of the eastern Adriatic. The paper discusses ecclesiastical-legal obligations of local clergymen toward the papal representatives, analyzes several missions, especially legatine ecclesiastical-administrative and theological-dogmatic pastoral care for the local church organization, and reflects on relations among the papal representatives and of the local clergymen.
Key words: the Middle Ages, the second half of the 12th century, eastern Adriatic coast, papal representatives, legations, local clergymen
IZVORI I LITERATURA
CD (1904): Smičiklas, T. (ur.): Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Vol. II. Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
Commentarii (1837): Commentarii della citta di Capodistria, e sue prerogative con la serie dei vescovi, e loro entrate. LArcheografo Triestino, 4, 4. Trieste, 323370.
HS (2003): Peric, O., Matijevic Sokol, M. (ur.): Thomae Archidiaconi, Historia Salonitanorum atque Spalatinorum pontificum. Split, Književni krug.
Italia pontificia (1925): Kehr, P. (ur.): Italia pontificia, sive Repertorium privile-giorum et litterarum a Romanis pontificibus ante annum MCLXXXXVIII, Italiae ecclesiis, monasteriis, civitatibus, singulisque personis concessorum. Vol. VII. Pars II. Berlin, Weidmann.
Reg. Inn. (1979): Hageneder, O., Maleczek, W., Strnad, A. A. et al. (ur.): Die Register Innocenz' III, 2. Band, 2. Ponifikatsjahr, 1199/1200, Texte. Rom - Wien, Publikationen der Abteilung für Historische Studien des Österreichischen Kulturinstituts in Rom.
Reg. Inn. (1993): Hageneder, O., Egger, C., Rudolf, K., Sommerlechner, A. (ur.): Die Register Innocenz' III, 5. Pontifikatsjahr, 1202/03, Texte. Wien, Publikationen des Historischen Instituts beim Österreichischen Kulturinstitut in Rom.
Reg. Inn. (1995): Hageneder, O., Moore, J. C., Sommerlechner, A., Egger, C., Weigl, H. (ur.): Die Register Innocenz' III, 6. Pontifikatsjahr, 1203/04, Texte und Indices. Wien, Publikationen des Historischen Instituts beim Österreichischen Kulturinstitut in Rom.
212
Ivan MAJNARIC: "UT QUE INVENERITIS CORRIGENDA CORRIGATIS, DESTRUATIS ET ELLEUATIS ..., 203-214
Reg. Inn. (1997): Hageneder, O., Sommerlechner, A., Weigl, H., Egger, C., Murauer, R. (ur.): Die Register Innocenz' III, 7. Pontifikatsjahr, 1204/05, Texte und Indices. Wien, Publikationen des Historischen Instituts beim Österreichischen Kulturinstitut in Rom Theiner, A. (ur.) (1863): Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, 1. Romae, Typis Vaticanis.
Ancic, M. (2003): Bilinopoljska abjuracija u suvremenom europskom kontekstu.
Prilozi instituta za istoriju u Sarajevu, 32. Sarajevo, 17-38. Brixius, J. M. (1912): Die Mitglieder des Kardinalkollegiums von 1130-1181. Berlin, Trenkel.
Dokoza, S. (1998a): Papinski legat Gentil i trogirske crkvene prilike. Vartal, 7, 1-2. Trogir, 67-83.
Dokoza, S. (1998b): Papinski legat Gentil i crkvene prilike u Zadru pocetkom XIV.
stoljeca. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 40. Zadar, 65-79. Dokoza, S. (2002): Papinski legat Gentil i splitske prilike. Kulturna bastina, 24, 31. Split, 79-98.
Figueira, R. C. (1983): The Classification of Medieval Papal Legates in the Liber
Extra. Archivum Historiae Pontificiae, 21. Romae, 211-228. Figueira, R. C. (1986): "Legatus apostolice sedis" the Pope's "alter ego" According to Thirteenth-Century Canon Law. Studi medievali, 3a serie, 27. Torino - Spo-leto, 528-574.
Figueira, R. C. (1989): Papal Reserved Powers and the Limitations on Legatine Authority. U: Sweeney, J. R., Chodorow, S. (ur.): Popes, Teachers and Canon Law in the Middle Ages. Ithaca, Cornell University Press, 191-211. Friedländer, I. (1965): Die päpstlichen Legaten in Deutschland und Italien am Ende
des XII. Jahrhuderts (1181-1198). 1928. Nachdruck. Vaduz, Kraus. Holtzmann, W. (1926): Papst Alexander III. und Ungarn. Ungarische Jahrbücher, 6. Berlin, 397-426.
Janssen, W. (1961): Die päpstlichen Legaten in Frankreich vom Schisma Anaklets II. bis zum Tode Coelestins III., 1130-1198. Kölner historische Abhandlungen 6. Köln - Graz, Böhlau.
Kehr, P. (1914-1924): Kaiser Friedrich I. und Venedig während des Schismas. Quellen und Forschungen aus italienischen Archiven und Bibliotheken, 17. Rom, 230-249.
Klewitz, H.-W. (1957): Reformpapsttum und Kardinalkolleg. Darmstadt, Gentner. Kyer, C. I. (1978): Legatus and Nuntius as Used to Denote Papal Envoys: 12451378. Mediaeval Studies, 40. New York - London - Toronto, 473-477. Majnaric, I. (2006): "Ruka i oko gospodina pape". Papinski legati u drugoj polovini XII. stoljeca. Croatica Christiana periodica, 30, 57. Zagreb, 31-53.
213
Ivan MAJNARIC: "UT QUE INVENERITIS CORRIGENDA CORRIGATIS, DESTRUATIS ET ELLEUATIS ..., 203-214
Majnaric, I. (2007): Papinski legati na istocnojadranskoj obali (1159.-1204.). Magistarska disertacija. Zagreb, Filozofski fakultet Sveucilista u Zagrebu.
Maleczek, W. (1984): Papst und Kardinalskolleg von 1191 bis 1216. Wien, Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften.
Perrin, J. W. (1967): Legatus, Lawyers and the Terminology of Power in Roman Law. Studia Gratiana, 11 (Collectanea Stephan Kuttner, I). Bologna, 461-489.
Pfaff, V. (1981): Sieben Jahre päpstlicher Politik. Die Wirksamkeit der Päpste Lucius III., Urban III., Gregor VIII. Zeitschrift der Savigny-Stiftung für Rechtsgeschichte: Kanonistische Abteilung, 67. Wien - Köln - Weimar, 148-212.
Queller, D. E. (1960): Thirteenth-Century Diplomatic Envoys: nuncii and procu-ratores. Speculum: a Journal of Medieval Studies, 35. Cambridge, 196-213.
Robinson, I. S. (1993): The Papacy 1073-1198. Continuity and Inovation. Cambridge, Cambridge University Press.
Robinson, I. S. (2004): The Institutions of the Church. 1073-1216. U: Luscombe, D., Riley-Smith, J. (ur.): The New Cambridge Medieval History. Volume IV (c. 1024-c. 1198). Part I. Cambridge, Cambridge University Press, 368-460.
Ruess, K. (1912): Die rechtliche Stellung der päpstlichen Legaten bis Bonifaz VIII. Paderborn, Schöningh.
Schmutz, R. A. (1972): Medieval Papal Representatives: Legates, Nuncios, and Judges-Delegate. Studia Gratiana, 15. Bologna, 441-465.
Walf, K. (1966): Die Entwicklung des päpstlichen Gesandtschaftswesens in dem Zeitabschnitt zwischen Dekretalenrecht und Wiener Kongress (1159-1815). München, Hueber.
Zenker, B. (1964): Die Mitglieder des Kardinalkollegiums von 1130 bis 1159. Doktorska disertacija. Würzburg, Philosophischen Fakultät der Julius-MaximiliansUniversität Würzburg.
214