22 „DrVČSJRMEDJ Lavo Dvorakova 6/II
r	^
Za desetu godišnjicu aneksije Rijeke <
V_________-________ ^
Oj mirisna jabuko, što se rujna sjaji Na cvjetnome stablu za osvita vedra, Tebe danas drugi zaliva i gaji,
Ali ti ćeš ipak majci past u njedra.
Rihard Katalinič J cvetov Zadar. 1908.
GLASmo SAVEZA JlIGOSIOVENSIKkll EMIGRANATA IZ JUUJSKE KRAJINE
NASA VOJSKA NA RIJECI
uco su ključevi grada Hijeke, predani Iti marta 1924 talijanskom kralju Viktoru Emanuelu III., koji je toga dana došao na Rijeku da svečano potvrdi njezinu aneksiju Italiji, odredjenu Rimskim poletom ismedju Italije i Jugoslavije u januaru 1924. Dne Iti marta ove godine proslavljena je u Italiji desetgodišnjica log historijskog dogodjaja. Na Rijeci su upriličene majiifestacije, koje Su imale da budu znak radosti Riječana da su pripali Italiji. Te manifestacije nisu bile onakve, kakve je Rim možda zamišljao želio, Sve je to bito daleko od zanosa i radosti. sve je bilo u znaku riječke katastra fe i bijede.
Ali Rijeka nije ipak mogla da u povodu te tragične desetgodišnjice reagira onako kako bi trebalo, da izreče ono što je muči Vime Rijeke su u povodu lih manifestacija govorili oni, koji su je i odveli n zlo i punu propast. Giganti i Mosti Venturi, Bacci-Ba-iiii, šušmeh i slični tipovi, najveći zločinci prama tom gradu, renegati i aprofileri, koji su se preko Iješa Rijeke digli do položaja i sitog hijerarhijskog života, nastojali su svim silama, da i u povodu te manifestacije intvrpretišu neku izmišljenu »veliku sreću* Rijeke.
Eto, Host-Venturi, fašistički »ras* (renegat, čija mati nezna ni riječi talijanski, a on je u jednom svom govoru u svoje vrijeme rekao, da treba Jugoslavene toplim uljem politi) napisao je Iti marta članak u »Vedetti* i u početku tog članka priznaje, da je promet riječke luke 1913 iznosi 2,100.000 to na, a 1932 je pao na samih 482.500 tona . Ali Host Venturi kaže u tom članku i ovo:
»Sjećam se, da sam jednog od onih epskih dana na jednoj skupštini svratio pažnju pučanstva, da će Rijeka, ako pripadne Italiji, morati da podnese mnoge ekonomske žrtve i da u nijednom slučaju neće postići ono materijalno blagostanje, koje bi postigla kao nezavisna država ih slobodan grad. Čujem još danas zaglušujuću reakciju hiljada glasova i opetovani urlik, koji neću nikada za boraviti: »Neku raste trava na Piazza Dante, ali aneksija Italiji!* l'n tešku i plemenitu sentencu riječkog pučanstva nije mo guče zaboraviti. Ja vjerujem, da se osjećaji mojih sugradjana nisu izmijenili u deset godina od aneksije. Riječani su spremni još i, danas da podnose svoje žrtve za dobro fašističke države*.
Tako se u riječkim manifestacijama in-lerpretovalo raspoloženje Rijeke danas. To je samo jedan novi fašistički falsifikat.
Da bi u povodu desetgodišnj-ce aneksije došla do izražaja i ona' Rijeka, koja ne smije da govori i da bi se o »travi na Piazza Dante* i o onima, koji su tu travu — posijali, rekla prava riječ, odlučili smo, da Uskrsni broj »Istre* posvetimo Rijeci. Htjeli smo da u nekoliko članaka prikažemo sve one poslijeratne peripetije loga grada, koje su dovele do Rimskog pakta i aneksije i da bar donekle osvijetlimo svu onu aktivnost Italije, i sve one zablude samih Riječana koje su dovele do katastrofe.
Ima doduše još mnogo stvari, o kojima hl se moralo pisati, a koje nismo mogli u o-vom broju da obuhvatimo. Mifžda će doći prilika i zato, da obradimo — na primjer — sve one pogreške, koje smo mi Jugoslaveni učinili prama Rijeci u odlučnim momentima. Za suda smo se morali ograničiti na ovo.
Nadamo se, da smo uspjeli da damo skroman prilog uvijek aktuelnom i živom riječkom, pitanju. Do sada nije o Rijeci bilo u jednoj publikaciji sabrano ovoliko podataka i vjerujemo, da će ovaj broj »Istre* dobro doći onima, koji žele nešto o Rijeci da dćznadu, naročito mladjima, koji nisu do-godjitje doživjeli.
U drugom dijelu našeg lista donijeli smo mnogo interesantnih podataka iz slavenske prošlosti Rijeke, iz njezine slavne i bogate prošlosti, i uporedili smo tu prošlost sa sa-dašnfošću. Upozoravamo naročito na cifre o riječkom brodarstvu.i trgovini i u vezi s tim ciframa, koje jasno govore o usponu i slomu Rijeke, ključevi na čelu ovog članka imaju pogotovo svoje značenje. Do 16 marta 1924 ti su ključevi imali ono simboličko Značenje, koje imaju svi slični ključevi starih gradova, kojih više nema. A od 16 marta 1924 ti ključevi simbolišu sve ono zlo, koje je snašlo Rijeku, svu njezinu katastrofu, svu njezinu mizeriju inaugurisanu fatalnom aneksijom. Tim je ključevima Ri-
KAKO JE NAŠA VOJSKA DOŠLA NA RIJEKU, I KAKO JE IZ NJE IZAŠLA
Londonski ugovor od 26 aprila 1915, kojim su saveznici obećali Italiji teritorijalne nadoknade, ako stupi uz njih u rat prolio Au-stro-ugarske i Njemačke - početak je svega o-noga zga, koje je snašlo poslije rala Julijsku Krajinu. Ali Rijeka nije bila tim ugovorom obećana Italiji. Riječka »Vedetta d’Italia* to naglašuje i u jednom članku, koji je napisao u njoj vicesekretar fašističke stranke Arturo Marpicati, dne 16 marta ove godine povodom desetgodišnjice aneksije. Marpicati kaže:
»Rijeka nije — zbog odlučne opozicije Rusije — bila obuhvaćena u Londonskom paktu od 26 aprila 1915*.
Poslije rata, medjutim, Italija je ipak počela da revindicira Rijeku za sebe. Talijani su se pozivali na talijanst-jo Rijeke, na neku izjavu riječkog poslanika Osojnjaka, koji je u peštanskom parlamentu 18 oktobra 1918 izjavio, da je Rijeka Talijanska, da je to ona uvijek bila i da to želi biti.
Kad se spominje taj datum treba uzeli u obzir i još nehaje datume:
6 oktobra A us tro-Ugarska počela je da se raspada. Jugoslavenski podanici osnivaju Narodno Vijeće, koje se pr oglašuje političkim pretstavnikom onih pokrajina, koje su imale da tvore Jugoslaviju. Dne 26
oktobra je Hrvatski sabor proglasio otejep-Ijenje juridičko-državno od Ugarske i Au-‘ strije. 3 novembra Narodno vijeće je zatražilo da bude priznato od Francuske, Engleske, Italije i Sjedinjenih država kao legitimna vlada Austrougarskih Jugoslavena.
Jugoslavenska ujedinjena država proglašena je 1 decembra 1918. Ta je država imala da obuhvati Srbiju, Crnu Goru i sve jugoslavenske pokrajine bivše austro-ugar-ske monarhije. Prvi parlamenar donio je adresu kao odgovor na govor Krune, u kojem je rečeno:
»Čitav naš narod, u Gorici, Trstu, Istri, R i jeci, Dalmaciji i Crnoj Gori____< Ud.
Jugoslavija je imala po svemu pravo na Rijeku, a Dalija se oslanjala na Osojnjako vit deklaraciju i na neka svoja tumačenja riječkog »Corpus separatuma*. — a mimo svega, pozivajući se va svoje pravo pobjednika — traži Rijeku za sebe.
Radi toga dolazi u oktobru i novembru do naše i talijanske okupacije Rijeke, do spora i do našeg prisilnog povlačenja s Rijeke, iznudjenog nekom tobožnjom intervencijom Antante, iza koje se je opet izgurana la sa svojim prohtjevima Italija. Kako je do te naše i talijanske okupacije došlo razjašnjeno je u ovom članicu.
jeka Zatvorena u okvir jednog političkog ekonomskog kompleksa, koji joj ne odgovara i u kojem se ona morala ugušili, u kojem je zapravo morala da ugine i od pomanjkanja zralui i od pomanjkanja krvi. To su ključevi jedne grobnice gotovo u bukvalnom smislu, jer ono što danas Rijeka pret-stavlja i nije daleko od grobnice. Ne će -dugo proći, ako se stvari nekim čudom ne izmjene. da će iz dupalia prozora napuštenih riječkih palača trtih sablasni ćukovi, ho u fantastičnim mrtvim gradovima na obalama, kojima je prošla kuga.
Dne 24 oktobra 1918 pobunili su se bili vojnici » Jelačiče vog puka« na Rijeci. Pobunom su rukovodili potpukovnik Petar Teslić i poručnik Milan Butalo. Obrazovala se jugoslovenska narodna posada. Poručnik Milan Batalo preuzeo je 29 oktobra guvernerovu palaču sa uredskim prostorijama. Sutradan su se poveli pregovori izmed ju riječkog načelnika Dr. Vija i Narodnog vijeća na Sušaku. Narodnom vijeću su predani svi uredi na Rijeci. Na guver-nerovoj palači je izvješena hrvatska zastava, jer je još 27 oktobra hrvatski sabor ukinuo nagodbu od 1868, te Rijeka i formalno pripada opet Hrvatskoj.
Guvernerom Rijeke bi imenovan Dr. Lenac.
Na 10 novembra 1918 dobije potpukovnik Maksimovič zapovjed da krene sa svojim bataljonom na Rijeku, »radi održavanja reda na Primorju«. Taj bataljon — drugi bataljon 5 pješadijskog puka — nalazio se raštrkan po Srijemu, a komanda je bila u Rumi. Dok se bataljon sakupio prošla su tri dana, i 13 novembra krene ta jedinica željeznicom za Rijeku. Bataljon je brojio 300 pušaka, 32 puškomitraljeza i 6 mitra Ijeza.
Dne.4 novembra udje u luku talijan
ska ratna mornarica, ali se nije iskrcala. Komandant je bio admiral Raineri na brodu »Emanuele Filiberto«. U riječku luku je doplovio i francuski torpiljer »Tuareg«. Talijanska kopnena vojska je polako napredovala kroz Istru. Talijani su nastupali oprezno i preuzimali su svako pojedino selo »u ime Antante«. Kretanje talijanske vojske je bilo tako oprezno i po svima pravilima ratnoga umijeća, kao da Austrija još nije propala i kao da imaju pred sobom oboružanog neprijatelja. Osjećali su se u neprijateljskoj zemlji, a i raspoloženje stanovništva lm je to potvrdjivalo. Na 15 novembra nalazili su se u visini Opatije. Toga dana je ušla srpska vojska na Rijeku, i to jedinica sa Solunskog fronta — 2 bataljon 5 pješadijskog puka Kolubarskog odreda, pod komandom potpukovnika Ljubomira Maksimoviča. Na peronu je srpsku vojsku doćeka-Narodno vijeće, komandant jugoslo-venske posade Petar Teslić, guverner Rijeke Dr. Rikard Lenac, Dr. Orlić, prota Kosanović i drugi, a pred slanicom e čekala nepregledna masa svijeta. Taj odbor za doček je zamolio potpukovnika Maksimoviča da vojnici udju na 'Rijeku pod šajkačama. Svi koji su imali šajkače ušli su pod šajkačom, a ostali pod šljemovima. Jedan srpski oficir toga bataljona, Stanislav Krakov, opisuje taj doček:
»Kada su se prvi naši vojnici ukazali na čelu bataljona ispred stanice prolomio se vazduh od klicanja. Ceo prostor pred stanicom bio je gusto ispunjen svetom. Ogroman broj rečkog stanovništva, oko trideset hiljada ljudi.
uzeo je učešća u dočeku. Ispred iskupljenog sveta bio je postrojen bataljon Narodnoga veća u kome se austrougarske kape mešale sa srpskim šajkačama. Sa svih strana padalo je' cveće na naše vojnike. Sve šajkače, sve puške bile su zakićene, oficiri su nosili bukete u rukama i vojnici su marševali preko zemlje potpuno zasute cvećem.
— Živio, neprekidno su se orili uzvici.
Pošto je bataljon Narodnog veća odao pozdrav našem bataljonu, otpočeli su govori. Najoduševljenije su pozdravili srpske vojnike — pored tolikih drugih — potpukovnik g. Teslić i g. dr. Orlić.
Pošto su završeni govori bataljon se krenuo kroz varoš. Napred su nošene zastave srpske 1 hrvatske. Ulice su bile pune sveta, ali se najveća masa okupila na trgu pred čitaonicom. Bataljon se tu zaustavio. Razlegle se komande, udarili su doboši, zasvirale trube i bataljon. je paradnim mai’šem prošao ispred komandanta g. Maksimoviča i guvernera Rijeke dra Lenca, okruženih članovima Narodnog veća i gustom masom sveta.
— Živila srpska vojska, prolamalo se klicanje od koga se cela Rijeka orila.
Bataljon, zasipan celog puta cvećem, otišao je u kasarnu, u kojoj se već pu-šile poljske kujne i bile spremljene postelje za naše vojnike«.
Talijani na ratnim brodovima čuli su urnebesno klicanje s Rijeke. Mislili su da je u grad ušla neka saveznička trupa. Admiral Raineri se iskrcao da vidi što je na stvari. Kada je vidio da je srpska vojska posjela grad nije vjerovao da su to vojnici sa Solunskog fronta, već je mislio da su srpski zarobljenici formirali te trupe. Kada se najzad uvjerio da je to regulama srpska vojska, protestirao je i zahtijevao da se dozvoli i talijanskim trupama iskrcanje. Potpukovnik Maksimovič mu je odgovorio, da je on komandant Rijeke, koja je još od 27 oktobra sastavni dio naše države, da će silom zapriječiti iskrcanje tali janske vojske, jer nema odobrenja od svojih pretpostavljenih da to iskrcanje dozvoli.
Po podne je admiral Raineri opet zchtijevao da se dozvoli iskrcavanje talijanskoj vojsci.. Tom sastanku izmedju potpukovnika Maksimoviča i talijanskog admirala prisustvovao je i komandant francuskog torpiljera.
Kroz to vrijeme je u grad ušlo 20 talijanskih blindiranih automobila. Došli su pred jugoslovensku čitaonicu. Cijelim putem su okretali kupole sa mitraljezima na narod i naše vojnike. Nastalo je žviždanje, ruganje, prijetnje. Digao se pakleni urnebes. Srpski vojni ci su im se rugali i govorili jedan drugome:
— Adje bre, da navalimo i da im pokupimo.
Situacija je bila napeta. Svijet i vojnici kupili su se već oko automobila. Talijani su okretali mitraljeze. Jedna iskra i došlo bi do bitke.
Kada je potpukovnik Maksimovič, koji se tada nalazio u štabu kod Ada-mićevog pristaništa sa talijanskim admiralom i francuskim kapetanom Vie-lom, bio obaviješten o tome, energično je zahtijevao od admirala Raineria da naredi blindiranim automobilima da napuste grad, jer da op neće dozvoliti ulazak talijanske vojske. Talijanski admiral je morao popustiti i poslao je svoga adjutanta s naredbom da se automobili povuku.
Narod je to povlačenje dočekao ruganjem, žviždanjem i prijetnjama.
Tako je propao i taj vješto smišljeni pokušaj Talijana da na prepad udju u Rijeku.
Naša vojska nije čitavu tu noć spavala. Patrule su krstarile gradom. Naša
vojska je posjela magazine, luku i sve važnije tačke.
Kroz noć su talijanske trupe počple sa opkoljavani em Rijeke. U zoru je došao potpukovniku Maksimoviču komandant francuskog torpiljera i saopćio mu je, da je francuski admiral javio radijem da po ugovoru o miru imaju i talijanske trupe dozvolu da udju u Rijeku. Potpukovnik Maksimovič mu je odgovorio, da je za nj mjerodavna jedino naredba srpske Vrhovne komande. Ako Talijani udju u Rijeku srpska će im vojska, ako ne dobije protivno naredjenje od svoje komande, prepriječiti oružjem put.
Oko podne 16 novembra iskrcao se ponovno admiral Raineri i izjavio potpukovniku Maksimoviču da će se talijanske trupe i bez dozvole iskrcati. Potpukovnik Maksimovič mu je odgovorio:
— Vrlo bi mi bilo žao da dodje do prolijevanja krvi izmedju saveznika, ali ja ću se oduprijeti oružjem ulasku talijanske vojske, jer nemam nikakvih instrukcija o tome od svoje komande.
Po podne je bila nova konferencija. Na njoj je riješeno da stanje ostane nepromijenjeno za tri dana dok srpska vojska ne dobije instrukcije od svoje Vrhovne komande.
Doček naše vojske na Rijeci
U Rijeku su došli američki i engleski oficiri da pripreme konačište za svoju vojsku, koja je imala da dodje.
Situacija je bila napeta. Talijanski brodovi u luci okrenuli su svòje topove na guvernerovu palaču i na kasarnu naših vojnika; korpus od 25.000'talijanskih vojnika zaposjeo je sve vrhove u okolici Rijeke i okrenuo topove svojih baterija na grad. Naša vojska — nešto preko 300 ljudi — otsjecena od svoje komande, zaposjela je luku i magazine, otvore ograde od bodljikave žice zaposjeli su mitraljezi i vojnici sa puško-mitraljezima.
Sutradan, usprkos utanačenog ugovora da se čeka tri dana, admiral Raineri je uputio zahtjev da srpski bataljon napusti Rijeku, inače će i Talijani ući u grad.
Na savjete Francuza, Engleza i Amerikanaca, održana jè tog dana — 17 novembra — ponovno konferencija izmedju potpukovnika Maksimoviča i talijanskog admirala. Konlerenciji su prisustvovali i francuski kapetan Viel, kao i engleski i američki oficiri. Sastanak je bio na brodu »Emanuele Filiberto«. Saveznički oficiri su savjetovali i navaljivali na potpukovnika Maksimoviča da pristane na kompromisno rješenje, kako bi se izbjeglo prolijevanje krvi.
Iza oduljeg i burnog savjetovanja i na energičnu intervenciju savezničkih' oficira, donijeto je ovakovo pismeno ' rješenje:
Talijanske trupe će se povući u Opatiju, a srpske u Kraljevicu, kako bi se izbjeglo krvoproliće. Ovakovo stanje će ostati tri dana dok srpska vojska ne dobije instrukcije od svoje Vrhovne komande, a talijanska od svoje.
Osim toga je talijanski admiral dao časnu riječ, u prisustvu savezničkih oficira, da nijedan talijanski vojnik neće ući u Rijeku, ako srpske trupe do 4 sata po podne napuste grad.
Srpska se vojska tada ukrcala na dva parobroda, čim su se ti parobrodi, sa srpskim zastavama na krmi, udaljili desetak metara od obale, talijanski ratni brodovi su uperili svoje topove na njih.
i b- i iSV ■ ^a!^^ns^ib brodova počeli su iskakivati vojnici u čamce i splav}, kao ose iz osinjaka. U potpunoj ratnoj spremi sa puškama na gotovo i sa mitraljezima, poskakali su na pristanište.
Naša vojska, pod cijevima talijanskih topova, gledala je bespomoćno s parobroda to iskrcavanje.
Sa kopna su u isti čas dojurile talijanske trupe. Blindirani automobili sa spremnim mitraljezima, bersaljeri trće-cim korakom noseći na rukama mitra-ueze kao da idu na juriš; pješadija s nataknutim bodovima i puškama na gotovo; konjica sa strane Grobničkog po-■'a, sa isukanim sabljama. Sva vojska Pod šljemovima kao u bojnoj liniji
Cijeli korpus od 25.000 ljudi, pod’ komandom generala De San Marzano ušao Je u grad 1 zaposjeo brže bolje sve važnije tačke.
Sudbina Rijeke je bila zapečaćena.
Tone Peruško.
ITALIJA ZAUZIMLJE RIJEKU
KAKO JE DOŠLO DO INTERVENCIJE D’ ANNUNZIA
Annunzio
Od onog dana kada su talijanske čete % u grad Rijeku — a to je bilo 17 no-Jembra 1918 godine — postala je ona poprištem dnevnih nemira i gungula. Riječko pčanstvo, odnosno njegovi tadašnji vo-pći krugovi, odgojeni u mržnji na Hrvate na sve. što nosi hrvatsko ime, nisu mi-pvali, dok ne zatru i zadnji trag hrvat-^Otn gospodstvu na Rijeci. Premda vezani p Hrvatima ne samo poslovnim i prija-‘'iskim već i tijesnim rodbinskim vezama birali su i od same pomisli, da se Hrvati p. Uostalom dobra polovica njihovih su-"’ieštana — domognu onog položaja, koji sn kroz šest decenija zauzimali njima sa-shia strani i tudji narod Magiari, s kojima p živili kroz sve to vrijeme u bratskoj s|°2i. a njihovu domovinu nazivali svojom ‘niadre patria«. Istina bilo je i tada uviđavnih i dalekovidnih ljudi, ali njihov upliv D? ulične mase bio je na jedan ili drugi na-J)11 sasma eliminiran ili barem minimalan, 'last su pograbili u ruko baš oni, koji su p kroz decenije istakli u servilnosti prama %džarima i ovi su bili tada gospodari si-‘“acije.
Jugoslavenska vojska izlazi iz rijeke
Iza eksodusa jednog bataljona tadašnje SrPske vojske koji se je povukao iz grada !* Kraljevicu baš istog dana, kada su tali-ianske čete stale ulaziti u grad, te nakon j0 su potjerali hrvatske oblasti i ono ne-dobrovoljaca posao m je bio u velike Jlakšan. Istina još su tu u gradu ostale in-ieraliirane čete Francuza, Engleza i Ameri-.auaca, ali njihov upliv bio je minimalan, Pr su Talijani znali uvijek tako urediti s,var. da je na čelu zapovjedništva grada "yóek ostao jedan od talijanskih viših ofi-^a koji je radio, odnosno puštao ulici da 'adi što hoće. Interaliirana zapravo talijan-pa komanda koja se je imala brinuti za ™redak i iavnu sigurnost gradjana. pre-"a a ie svu vlast u ruke talijanskom narodom vijeću na čelu sa dr Grossichem. pri-pavši ga tako jedinim zakonitim reprezen-'antom grada. I ovo talijansko narodno vi-vršilo je neograničenu vlast u gradu 'ako, da ie interaliirana komanda postala pstna iluzornom, u koliko joj nije bila za-da svojom oružanom silom ohrabri i phpomaže bezakonja narodnog vijeća a^ularene ulice.
^Ujansko narodno vijeće vlada
RIJEKOM
ri.larvati a i ostalo gradjanstvo. koje nije i telilo mišljenje talhanskog narodnog vi-Pća. bilo je izvrgnuto najgorim inzultima, Njihovi životi i imo vit’a bili su u vječitoj jasnosti No kad su bezakonja ulice po-JleJane sa tal janskom soldateskom, protiv [\rvata prešla svaku mjeru, nisu ni savezni mogli i dalje ostati nijemi na sve tuž-ney što su im dnevice stizavale sa strane • ®ših ljudi protiv tih nepravda i zuluma stali su zahtjevati od talijanskog zapo-j,ledništva, da se tome stane na put i osi-red i iavni poredak u gradu. No. ta-;||?nsko narodne vijeće koje nije trpilo m-Je ingerencije niti dopuštalo, da ga ftteeta ili kontrolira u njegovim planovima, ^tečilo je pod svaku mjeru da .!®.tln),.e(!l tllVal<e kontrole sa strane savezničkih ko-uanda i da ih prisili de povuku svoje cete Erada da tako uzmogne još slobodnu ,.ez kontrole raditi što - kako „'J to doba bio je talijanskim ministrom jtetsjednikom glasoviti Nini, a nječko se 6 Pitanje baš tada nalazilo u najakutnijem
da bile samo pasivni motrioci svih bezakonja na našem narodu morale su sada da odlučno istupe iz svoje rezerve. O tom žalosnom dogodjaju bila je odmah obaviještena vrhovna komanda u Versaillesu i ova je zaključila, da se na Rijeku odašalje posebna komisija sastojeća se od interaliira-nih viših oficira, da stvar ispita i istraži. Mjeseca kolovoza sastala se je komisija pod pretsjedanjem talijanskoga časnika Di Robillanta i nakon dugog istraživanja i ispitivanja konačno je donesen slijedeći zaključak:
1.	ima se raspustiti riječka legija; 2. talijanske čete imadu se povući i zamijeniti drugima, koje će biti brojem jednake drugim jedinicama saveznika; i 3. u vrhovnoj komandi grada imadu nastati promjene. Zaključak, kako se vidi, adekvatan prama težini dogadjaja, blag u svojoj formi i svojoj suštini. Krivcima i začetnicima pokolja nije se ništa dogodilo. Možda zato, što se je ovdje radilo o životima jadnih Anamita...
FANATIZOVANA ULICA ODLUČUJE O SUDBINI RIJEKE
Premda se je ovaj zaključak imao držati tajnim, dok se ne provede, to je ipak još istog dana već običajnom indiskrecijom bio poznat riječkim vodećim krugovima, a po njima i ostalom gradjanstvu. Uza svu svoju blagost, on je ipak proizveo u njima, ako ne baš konsternaciju, to ipak zabrinutost, jer videči da su gore. spomenutim napadajem polučili sasma protivno od onog, za čim su išli. Bio je to za njih teški udarac, koji je imao da omete sve njihove planove i uništi njihove nade, ali uza sve to nisu izgubili glave. Oni su dobro znali, provede li se ovaj zaključak i dodje do promjena u komandi, da će stvari na Rijeci poći drugim, njima nepoćudnim smjerom. I to je trebalo pod svaki način da se zaprijteči. Kako i na koji način, nisu ni sami u prvi mah znali, jedino su bili na čistu, da valja
stanju. Nitti ie gledao na pitanje Rijeke sasma drugim očima, nego li ekzaltirani i neodgovorni pojedinci. On ie uvidio, da je riječko pitanje pravi »handicap«, koji smeta talijanskoj politici u njezinoj akciji i htio je na svaki način, da ga što prije skine sa dnevnog reda. Riječki vodeći krugovi, dobro poznavajući Nittia i njegove intencije, nisu imali pouzdanja u njegovu vladu, a donekle ni u samo vrhovno talijansko zapovjedništvo na Rijeci, kojemu je tada stajao na čelu jedan od najboljih talijanskih generala Grazioli. Bojah su se da Nittijeva vlada ne pristane na takvo riješeuje riječkog pitanja, koje ne bi odgovaralo njihovim intencijama ni njihovim planovima i tako ih jednog dana ne postavi pred gotov čin. Da to spriječe, prva im je briga bila, da ne samo ne puste vlast iz ruke, već da svoju akciju prošire na cijelu Italiju i pre-dobiju za svoju stvar što istaknutije muževe talijanskog javnog života. Zamjernom propagandom, ne štedeći ni novaca ni žrtava, uspjelo im je, da uspale i predobiju za svoju stvar D’Annunzia.
POKOLJ FRANCUSKIM VOJNIKA ANAMITA
Medjutim prilike na Rijeci bivale su svakim danom sve to gore, te su konačno došle do svoje kulminacije u pokolju francuskih vojnika Anamita, kojemu je tobože dao povoda jedan neznatni ulični incidenat, dok ie zapravo cijela stvar bila već una-pred aranžirana. Jednog srpanjskog dana oko 5 sati poslije podne navalila ie pot-strekana i razularena ulica, potpomagana od talijanske soldateske na nastambe francuskih četa. koje su se nalazile u barakama u jednom dijelu današnje sušačke luke Francuske čete, koje su se u većini sastojale od Anamita, nenadano zatečene i nepripravne na napadaj, pokazale su slabu ili nikakvu rezistenciju. Masa kao bijesna provalila je u barak* i poubijala oko jedanaest Anamita a zatim opljačkala na stambe poderavši francuske zastave Ovaj teški i barbarski dogodjaj, koj' je duboko potresao i onako već ustrašenim pučan-
đa upotrebi i posljednje sredstvo, koje mu je stajalo na raspolaganje, pak bilo to i uz cijenu, da unese metež i nedisciplinu u redove talijanske vojske. Sve je već bilo pripravno za akciju. Pripravan narod, pripravno javno mnijenje Italije, pripravan D'Annunzio, koji je čekao na poziv u Veneciji, a što je najglavnije imali su uz svoju riječku tegiju na raspolaganje i dijelove redovite vojske. Iz Venecije piše D’Annunzio uredništvu riječkog lista »Vedetta d’Italia« slijedeće pismo:
»Smatram nužnom akciju. I pripravan sam sa svojim vjernima. U nedjelju biti ću u Ronchi, da se dogovorim sa naj-smjelijim i najoduševljemjim, koji se vraćaju sa Rijeke.
Ali hoću da znam, da li ste i Vi tako-djer sporazumni i jednodušni u potrebi akcije.
Danas mi piše iz mučeničkog grada E. S. »Njezina je sudbina zapečaćena. I najmanji neprijateljski čin bi ju uništio«.
A onda? Izbavite me, molim Vas iz ove tjeskobne neprilike. Što se mene tiče, ja sam pripravan na sve.
Riječi, koje Vam šiljem — a, iza kojih će slijediti druge, još oštrije — navještaju samo nasilje.
Koji bi — po Vašem mišljenju — bio način i sad, da se pograbi oružje?«
Po ovom pismu D’Annunzio vidio je jasno, da »spas« Rijeke zavisi jedino od što brže i jače akcije ne zazirući od sile. A zato mu je trebalo oružane pomoći, koju su mu i donesla sedmorica časnika granadira, kojima su se kasnije pridružili i ostali redovi vojske te više legionara sa svih strana Italije, a napose iz Trsta, Trenta i Gorice.
D’ANNUNZIJEVA »MARCIA DI RONCHI«
Kad je bilo sve pripravno i utanačen konačno i dan, kad se je prepad imao dogoditi, krenuo je D’Annunzio u noći izmediu 11 i 12 septembra sa jednim bataljunom vojnika granadTa (247 ljudi), ukrcanih na
••	-V,	,	VUJIIllVd ii I dlldu 1 d	1J-4UI/,	UlVlldlJUJ ua
raditi i	to što prue i sto brze,	jer je rok,	].nrr.lr.n„ pnnc.|lia mipe,;, „	blizini Mon-
kad a,	taliiaaskd £e.c Imale	jaìkC" plaS Sfeci 'Sn.	naS' “Te-
vfni” wSo le neMlko dana a da se <lvi' "a kakav	da>'a£a	s" ae
još ništa definitivna nije zaključilo. Medjutim došao je i dan 24 augusta, kad su u noći imale talijanske čete, odnosno pukovnija Granatiera. koja se je nalazila u gradu od 17 novembra 1918, ostaviti grad. Disciplina uopće u to doba. nije bila u talijanskoj vojsci najuzornija, a prilike na Rijeci još su je više oslabile i pogoršale. I kad se ima na umu s jedne strane slaba disciplina, a s druge dnevna propaganda talijanskog dijela pučanstva u vojsci, nije nikakvo čudo, da je došlo do onoga, do čega je došlo.
TALIJANSKA VOJSKA BEZ DISCIPLINE
Dan dva prije odlaska zaključila je nekolicina većinom rezervnih časnika pukovnije Granatieri dezertirati i staviti se na raspolaganje Narodnom vijeću. Taj zaključak saopćen je Narodnom vijeću ali ono je ostalo neodlučno i od toga nije preostalo drugo, nego obratiti se na samog D’Annunzia, koji se je već u maju iste godine u svojim govorima, održanim u Rimu, za-grozio i prorekao svoju kasniju akciju. Spomenuti časnici predobiše još tijekom noći nekoje od svojih drugova za tu svoju zamisao i zaključišt otputovati, ali se i naskoro vratiti. Odlazak vojske, koji je imao biti u pola noći, na intervenciju vodećih krugova odgodjen je za pet sati u jutro, samo da uzmogne tako i risustvovati što veći broj pučanstva i time da efekat bude što veći Rastanak bio ie teatralan, da teatralnu! nije mogao biti Vješalo se na konje, na vojnike bacalo na tle, da se time spriječi odlazak vojske Molilo se i zaklinjalo vojnike i časnike, da ne odiaze. Razumije se, da sve ove scene nisu mogle ostati bez učinka na vojsku i da ne urode posljedicama kojima su kasnije. i urodile.
Nakon duljeg oklijevanja vojska konačno ode u Ronchi, obećavši prije, da će se doskora i vratitlf
D’ANNUNZIO DOL\ZI NA SCENU
Narodnom riječkom vijeću nije sada pre
Sdica!dRadnnoe sejftu^'častJTpSs^’u bacfna^n
savezničkih komanda i one, koje su do sa- juci pred očima svoj cilj, nije se zac .
rsTfT« rn a
Talijanska vojska ulazi u Rijeku
vojnici pridružili njegovim legionarima. Na Rijeci znalo se je unapred za njegov dolazak, ali većina treznijih i ozbiljnih ljudi s početka jedva je i vjerovala u takva šta. Znah su zato i dobro vojnički krugovi na Rijeci, a znala je i vrhovna interaliirana komanda No ova kao i do tada, pokazala se je nedoraslom već se je dala sklonuti od talijanske komande, da prepusti njoj, da stvar uredi. I doista, čim su stigli prvi glasovi, da se D’Annunzio približava gradu, odaslao je tadanji general Pittaluga svog glasnika, koji je imao da odvrati D’Annun-zia od njegova nauma. No. kad misija ovog nije uspjela pošao je sam general Pittaluga u susret D’Annunziu, da ga sklone, da se vrati
Nakon kratk£ scene, koju će si i sami čitatelji, koji poznadu narav i temperame-nat talijanskog naroda lako pretstaviti. nije preostalo generalu Pittalugi drugo, nego da se i on vrati neobavljena posla. D’Annunzio nastavi put sa svojom kolonom jednim oklopljenim automobilom i oko 11 sati udje u grad i zaustavi se pred palačom komande, gdje ga je dočekao sakupljeni narod na čelu sa narodnim vijećem. Prvi ga je pozdravio pretsjednik rarodnog vijeća Grossich. a zatim su ioš govorili tadanji načelnik dr Vio i Host-Ventun. na-govještajuć aneksiju Rijeke Italiji i pozi-vajuć gradjane na red i disciplinu te poštovanje prama interaliiranim četama.
KAKO JE D’ANNUNZIO »PROGLASIO ANEKSIJU« PRIJE ANEKSIJE U 6 sati održao je D’Annunzio podulji govor. u kojem izmedju ostaloga rekao je slijedeće.
»Ja vojnik, dobrovoljac i ratni invalid, držim, da sam tumačem volje cijelog zdravog dijela talijanskog naroda »ko ovime proglasim aneksiju Rijeke Italiji«.
Odmah iza toga preuzeo je D'Annunzio svu vlast nađ gradom u svoje ruke formirao svoju vladu, svoj kabinet. Ovim danom komanda saveznika prestala ie funkcionirati, a njihove zastave uklonjene sa javnih zgrada Čete njihove bile su kon-signirane u njihovim kasarnama i čekale prvu zgodu, da se povuku iz grada. Englezi povukli su se u Opatiju a Francuzi u Martinšćicu. Njihovi ratni brodovi, kao i oni Sjedinjenih država, ostali su ioš par dana na Rijeci dok nisu napokon i oni otišli, prepustivši grad i njegovo pučanstvo na milost i nemilost D’Annunziu i njegovoj soldateski
NITTI SE ISPRIČAVA PRED ANTANTOM
Pretsjednik tadanje talijanske vlade Nitti našao se je prisiljenim, da se u svom govoru, održanom u parlamentu ispriča saveznicima i obeća uspostaviti red. No. to su bile samo riječi, a do djela nije nikada ni došlo.
I tako se je dogodilo ono. što se je mnogim činilo nemogućim i neostvarivim Prepad D’Annunzievih četa odlučio je sudbinom Rijeke. Šačica ljudi ne prezaiući pred ničim, nametnula je svoju volju moćnim saveznicima, otjerala njihove čete, a talijansku vladu prisilila, da drugim očima gleda na riječko pitanje, koje je u ostalom u stvari već bilo riješeno dolaskom D’ Annunzievih četa.
»Hic manebimus optime« bio je D’Annun-ziev motto i on ga je proveo u djelo. Povik talijanskoga dijela pučanstva »Italia o Morte« nisu ostale prazne riječi i one su se ostvarile, i to oba dijela dileme.
FERDO ŠIŠIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA:
RIJEKA NA KONFERENCIJI MIRA I U
RAPALSKOM UGOVORU
Na mirovnoj konferenciji u Parizu nastupili su juf/oslavenski delegati s traienjem, da se Jugoslaviji pripoje one teritorije, koje je okupirala Italija, 19 februara 1919. — Ali već je ranije — 7 februara 1919 — talijanska delegacija u jednom memorandumu rivendicirata za sebe teritorije, koje su obuhvaćene u Londonskom paktu, a povrh toga t Rijeku, koja se u Londonskom paktu ne spominje. To je bio početak dugih diskusija, koje su u momentima bile i napete, a kulminirale su u momentima, koji su o-bradjeni u ovoi raspravi, koja se bavi specijalno pitanjem Rijeke. (Ur.)
17. januara 1919. zakljutlo je Savjet desetorice, da se odluke Konferencije Mira imadu činiti na osnovu Jednoglasnoga pristanka Velikih Sila, to jest u našem pitanju Amerike, Engleske, Francuske i Italije. Kako su u jednu ruku bile Engleska i Francuska vezane Londonskim paktom uz Italiju, a u drugu Amerika taj pakt nije htjela da priznade, Vrhovni je Savjet išao za tim, da nadje jednu formulu, na koju bi mogli svi faktori pristati. Prema tome Italija i skom paktu, naprosto jer nije mogla, pače sam Tiitoni ga se javno odrekao u sjednici talijanske komore dne 27 septembra 1919. izjavivši kao princip, da »ni jedna zemlja ili grad, koji su po većini svoga žiteljstva talijanski, ne smiju da dodju pod tuđju vlast, da talijansKe manjine, koje bi ostale izvan granica Italije, svagdje budu nacionalno obezbijedjene, i da talijanski ekonomski interesi budu potpuno zagaranto-vani«. S tim u vezi dakle izradišc Amerika Engleska i Francuska u Londonu na zasebnoj konferenciji sporazumno nov program rješenja Jadranskoga pitanja i staviše ga do znanja talijanskoj delegaciji, koja je o tom koraku saveznika bila veoma neprijatno iznenadjena. Ovaj memorandum, datiran 9. decembra u Parizu, nosi potpise Clemenceau-a Frank-Polka i Eyre A. Cro-we-a. a imao je ostati tajna na želju Italije, »zbog toga što b' ga javno nršljenjc u Italiji odmah shvatilo kao ultimatum, a rezultat toga mogao bi biti dezastrozan«. Po svoj je prilici u tome i razlog, što ovaj memorandum ntje bio službeno dostavljen ni našoj delegaciji, n; našoj vladi.
»SLOBODNA DRŽAVA RIJEKA«
Memorandum od 9. decembra stavio je u svom meritornom dijelu Italiji u kojem je u prvoj točki opširno govori o granici od rijeke Raše do Karavanskih Alpa, a druga točka glasi:
Postoji potpun sporazum u tome, da sc ima u interesu Italije obrazovati jastuk-država. koja će nositi ime »Siobodna država Rdeka« i da ova država bude pod kontrolom Lige Naroda. Etnografski bi razlozi zahtijevali, da se ovoj državi koja broji 200.000 Jugoslavena, dade prilika, da plebiscitom odluči o svojoj sudbini. Ali iz poštovanja prema talijanskoj primjedbi, da bi prisajedinjenje ove teritorije državi SHS slobodnim aktom njenih stanovnika moglo stvoriti jednu stvarnu opasnost, sada se pristaje da se odluka o konačnoj budućnosti te države prepusti Lig: Naroda, koja ne će propustiti, da u sKladu c talijanskim zahtjevom poda gradu Rijeci onu autonomiju. koju je uživala pt?d austro-ugarskom vlašću.	.
U trećoj točki govori se o pitanju Dalmacije i Zadra.
TALIJANSKA ZAMISAO SLOBODNE RIJEČKE DRŽAVE.
Već sutradan dne 10. decembra dala je talijanska delegacija odgovor svoj na ovaj memorandum, a taj je onda ponovila dne 6 januara 1920 u tim je odgovorima talijanska delegacija u sporazumu s vladom Nittijeva kabineta u kojem je međiutlm Tittonija zamijenio kao ministar izvanjskih posala Scialoja, predložna ovaj kompromis:
1. Riječka slobodna država ostaje prema Wilsonovti planu ali s granicom Londonskoga pakta prema Italiji u svom jugozapadnom dijelu 2 Gradu Rijeci S kotarom (corpus separatum) mora se unutat ove slobodne države još napose zagarantovati statut koji će potpuno zaštititi njenu »italianità«, koja bi. zbog velike slavenske većine u slobodnoj državi bila u većoj opasnosti, nego je bila pod Ugarskom. 3. U riječki »corpus separatum« u slobodnoj državi mora se uključiti i cesta prema zapadu s okolišnim komadom zemlie sve do talijanske granice. 4 Os™ «toka, kole Je Wilson već ranije dodijelio Italiji imadu joj pripasti loš i Cres i Lastovo. 5 Zadar biti će slobodan gzad s pravom, da bira svoje diplomatsko predstavništvo. G -čije za odnose izmedju zadarskih g J i ostale dalmatinske teritorije bit će utvr-djene napose. 6. Svi otoci kao i c,iela oh J i pristaništa na istočnoj strani Jadrana, oo riječke obale do ušća Vojuše. bit će eieK-tivno neutralizovant. 7. Talijani Rijeke dalmatinskih gradova Imat će pravo na izaberu talijansko državljanstvo, bez potrebe napuštanja jugoslavenske teritorije. 8 Utvrdit će- se garancije za postojeće ekonomske pothvate u Dalmaciji.
Tko da danas ne prepozna u bttl tačkama osnovne neke misli Rapalskoga ugovora?
Medjutim se i naša delegacija ma da joj nije službeno bila dostavljena prepiska saveznika o Jadranskom pitanju, našla ponukana, da predade Vrhovnom Savjetu Konferencije Mira svoj memorandum, u kojem će precizirati svoje stanovište. Taj je spis predan 8. januara 1920., a predlagao je kao bazu za rješenje Jadranskoga pitanja ovo:
»Narodna je volja neporušiva baza mira. Narodna konsultacija odgovara principu prava narodnoga sau.oodrcdjenja, a taj je princip Konferencija Mira već u više mahova prihvatila. Kao što smo već ranije razložili, naša delegacija drži, da bi trebalo princip plebiscita upotrebitl u svim zemljama bivše Austro-Ugarske istočno od bivše tali.iansko-austrijskc granice, a koje su predmet raspre izmedju naše države i Italije. Svi su ti krajevi nastavani civilizo-vatiini narodom, svjesnim svoje narodnosti i svolili interesa. Oh je dakle u položaju, da sam može da oaltiči svojom sudbinom. Mi isto tdko tražimo rezultat takova plebiscita za sve preporne krajeve. Posljedica takova rješenja bila bi. d;( ne bi hl tia jednoj stràni granice preoslalo nacionalnoga iredentizma«
0 toni spisu naše delegacije govori sc napose o Zadru i Rijeci i o pitanju Statuta, što bi ga trebala da dobiju ta dva naša grada.
JUGOSLAVIJA I RIJEKA.
Što se tiče Rijeke obraća taj naš memorandum pažnju tia ove momente: a) S geografskoga gledišta Rijeka ic sastavni dio naše teritorije, b) Od nezapamćenih vremena Rijeka je politički pripadala Hrvatskoj, odnosno kruni Sv. Stjepana. U političkoj borbi izmedju Ugafske i Hrvatske pod Habsburškom dinastijom, koja je nosila krtinb Sv. Stjepana, Ugarska je pregia da podvfghe svojoj Vlasti ovo važno pomorsko trgovačko središte; Rijeka postade »corpus separatum« s administrativnom autonomijom. ali nikad nije bila politički nezavisna Pomoću đobro> poznate talsifika-cije paragrafa 661 uštavrioga hrvatskO-ugarskogà zakona (nagoda od 1868.), Ugarska je faktično podvrgla svojoj vlasti Rijeku, koja nikad nije uživaia više od municipalne autonomije, Italija nikad itile potraživala Rijeke, baš protivno ona je na početku rata priznala, da taj gran treba da pripadne Hrvatskoj. Ona je na tome stanovištu ostala i za vrijeme Konferencije Mira. Tek ovih posljednjih mjeseci, a pod presijom situacije stvorene ponajprije U vrijeme talijanske okupacije, a onda po talijanskim buntovnim četama, formulirana ie Idzinka: »Italija ne traži Rijeke, nego Rijeka traži Italiju«, ci S jezičnoga gledišta Rijeka je mješovit grad. Za madžarskoga gospodstva pomnožao se elefneuat talijanskoga jezika, pogodovati madžarskim političkim i administrativnim ciljevima, bu duci da ie madžarski jezik bio sasvim stran na Rijeci. No s vremenom su se uzeli na Rijeku pomalo uvlačiti madžarski i njemački jezik. Njemački medju trgovačke krugove, a madžarski medin zvanične Slavenski je elenienat autohton i ne predstavlja samo puk. nego : najveći dio pomorskih krugova. Još godine 1900. utvrdiše rezultati municipalne statistike, koju su izvršile talijansko-madžarske oblasti da je većina žitelja bila slavenska, d) Rijeka jedino je trgovačko izlazište naše države Ako se Rijeka od nje otkine nastala bi otale golema šteta, nesamo po našu državu nego i Po sam grad.
Prema tome rješenje zadarskoga i riječkoga pitanja trebalo bi da bude ovo: 1 Pod našim suverenitetom uživat će grad Zadar administrativnu autonomiju za sve svoje lokalne potrebe: talijanski elemenat naći će u njoj potpunu garanciju za svoj razvitak a vrh toga njegovu će autonomiju faktično uzeti u zaštitu Liga Naroda 2. Naša će atžava garantovhti gradu Rijeci računajući amo i njegov kotar, a izuzevši pristanište i željeznicu onu autonomiju, koju je uživao sve dosada, a koju će nadzirat; Liga Naroda. Pnstanište i željeznica bit će u izravnoj administraciji naše države, a time će biti podjedno zagarantovane i trgovačke pogodnosti medjunaroilnom saobraćaju. Grad Suša!- — koji nije dio riječke opčine, a komu pripada pristanište Baroš. separitano od riječke luke velikim molom a izgradjeno za trgovinu drvom naše zemlje _ ostaje u današnjem svom položaju«.
NOVI PLAN O RIJECI
Sutradan poslije predaje jugoslavenskoga memoranduma koji ie energički odbio i pomisao na separacija Zadra i obrazovanje »slobodne države Rijeke«, predali su Clemenceau i Lloyd George »zaključni svoj memorandum« u Jadranskom pitanju talijanskoj delegaciji. U njem izjaviše se oni ovako:
»Britanska i francuska vlada stalno su izjavljivale svoju spremnost, da se drže Londonskoga pakta. One ne mogu zaboraviti. da je Italija dragovoljno došla u pomoć saveznicima u kritičnom i opasnom času rata, te da su hrvatski i slovenački narodi — i ako se srpski narod junački i slavno borio — zadobili svoju slobodu i nezavisnost koju sad uživaju, ispod njemačke i madžarske dominacije, zahvalju-
jući u glavnom hrabrosti i samopregaratiju i izdržljivosti talijanskoga naroda i njegove vojske(l). Saveznici su spremni da održe pogodbe pakta, koji su potpisali, ako bi to talijanska vlada tražila. Ali ako se talijanska vlada slaže u mišljenju, da zbog propasti Habsburške monarhije i ostvarenja narodnih država na njenom mjestu, onda zbog uzbudjenja osjećaja na Rijeci, kao i zbog drugih velikih dogadjaja, koji su se desili od 1915. dalje Londonski pakt više ne predstavlja zadovoljavajuće rješenje Jadranskoga pitanja oni su voljni da nakon niže označenih izmiena prihvate kao bazu rješenja memorandum predat g. Scialoji od strane predstavnika Francuske, Velike Britanije i Američkih Sjedinjenih Država od 9. decembra 1919., a mođifikovan ilslijed predloga, koji im je g. Nitti učinio 6. januara 1920. One predlažu izmjene u memorandumu g. Nittija u uvjerenju, da sc ove potpuno slažu s talijanskim vitalnim interesima, da su neophodno potrebno trajnom miru i dobrim odnosima izmedju Italije i njenih susjeda — a to britanska i francuska vlada imaj ti na srcu — i smatraju. da Je njihova dužnost da to unaprc-djuju. Stoga britanska i francuska vlada predlažu Konferenciji slijedeće rješenje Jadranskog pitanja:
1. Osnovat će se Slobodna Država Rijeka prema planu predsjednika Wllsona, ali zapadna medja te predložene države pomaknut će se na jugu prema istoku. 2. Grad Rijeka sa kotarom (corpus separatum) dobit će statut, koji će efektivno štititi njegovu »italianità«. Ova će se garancija postići, ako se corpus separatUmu dadne ona autonomija u slobodnoj državi, koju je imao pod Austro-Ugarskom. Privilegije Rijeke (corpus separatuma) kao i slobodna država bit će stavljeni pod ga-raiici.lu Lige Naroda. Internacionalni karakter pristaništa, sa «vitti olakšicama za njegov razvitak u interesu svih zainteresova-nih država, a napose Jugoslavije, Madžarske ' Rurtlunlje bit će osigiitan pod garancijom Lige Naroda. 3. Pošto je većina stanovnika na otoku Cresu slavenske narodnosti. postoji ozbiljan razlog, da se taj otok ne isključi iz slobodne države, čiji je sastavni dio 'i da ga se ne da Italiji). Otok Lastovo ustupit će se Italiji, ako talijanska vlada smatra, da loj trena rz strategijskih razlbfea. 4. Slobodnom državom Zadar upravljat će Vrhovni komesar, uz koga će sjediti savjet predstavnika stanovništva. Grad će birati svoje vlastito diplomatsko predstavništvo. Načitiit će se sporazum glede ekonomskih odnosa Zadra s ohifn dijelom Dalmacije, koji će pripasti jugoslavenskoj državi. Zadar će Stoga biti u carinskoj uniji države SHS. 5. Talijanski predlog za efektivnu neutralizaciju otoka u Jadranu može da bude primljen; ali predlog, da se takodjer neutralizira cijelo dalmatinsko kopno, što bi Značilo zabraniti jednoj nezavisnoj državi predUzimanje svih samoobrambenih mjera, takove je prirode, da ga je nemoguće nametnuti prijateljskom savezniku. Striga mora Konferencija da upozori talijansku vladu da se zadovolji neutralizacijom svih otoka. Ovo s ostalim važnim sigurnostima, sadržanim u ovom predlogu, dajte toliku apsolutnu bezbjednost Italiji, kakva se samo može razumno tražiti. 6. Talijani Dalmacije imat će pravo da izaberu talijansko podanstvo. a da ne trebaju ostaviti tu teritoriju. S obzirom na činjenicu, da se Rijeka nalazi kao corpus separatum unutar slobodne države pod garancijom Lige Naroda, nije moguće proširiti tu ustanovu još i na gradjane Rijeke. 7. Internacionalnom konvencijom bit će zaštićena postojeća ekonomska poduzeća u Dalmaciji.
Konačno žele britanska i francuska vlada da naglase, da ovaj predlog, koji predpostavlja odcjepljenje slobodne države s ogrotnnotrt jugoslavenskom većinom (200.006) od matere zemlje, onda modifikaciju zapadne granice U korist Italije, pak ustupanje otoka sa slavenskim većinama, kao i mnoge druge tačke, znači velike koncesije, što še traže od države, koja je sada prijateljska saveznica. Vlade britanska i francuska pripravne su da traže od države SHS, da pristane na ove koncesije za ljubav prijateljskoga i brzoga rješenja pitanja, koje ugrožava mir napredak južne Evrope. Ali one ne mogu da podiu još dalje i ozbiljno se uzdaju, da će ih Konferencija i talijanska vlada prihvatiti«.
RIJEKA »CÒRPUS SEPARATUM« POD TALIJANSKIM SUVERENITETOM
Medjutim se i talijanska delegacija požurila, da iznese novi svoj memorandum; taj ie predan 10. januara, a opetovao je u bitnosti sve već nam poznate talijanske zahtjeve, a to znači, da Italija nije pristala na formulu Clemenccau-Lloyd George. Na to se odlučiše Clemenceau i Lloyd George, da će pozvati na sjednicu savezničkih ministara predsjednika delegaciju jugoslavensku i s njome započeti usmeno pregovaranje u cilju, da se dodje do sporazuma. Taj je poziv došao sasvim neočekivano u ured naše delegacije (Hotel Beausite) oko podne, dne 10. januara, i to već za popodne u četiri sata a u kabinetu ministra izvanjskih
Giolitti i Sforza
posala g. Pichona na Guai d’ Orsay, gd su sc našli Clemenceau, Lloyd George Nitti s tajnicima Vrhovnoga Savjeta. 0 Strane naše delegacije došli su delegati P1 šič, dr. Trumbič. dr. Žolger i Andrija R dović u pratnji pomoćnoga osoblja. Otvi rivši sjednicu Clemenceau pozvao je potoi dra. Trunibića. da Vrhovnom Savjetu ò jasni jugoslavensko stanovište u Jadral skom pitanju Nato je dr. Trumbić opetova i ponovno akcentuirao naše poznato staiti vište, istaknuvši izrijekom, da mi daljih Ž1 tava negoli-je gubitak Goričkoga; Isti (»lin. Wilson«) i dijela Slovenske, podni siti ne možemo i ne ćemo. Sjednica je P1 tom prekinuta i nastavljena dne 12 januai u 11 sati prije podne. Videči Clemencea Lloyd George i Nitti postojanost i odre tost jugoslavenskoga stanovišta, kako ie zastupao i branio dr Trumbić, odili; sc, da će sada napose pokušati djeiovaj na dra. Trumbića. da se približi talijai skom stanovištu. U tu svfhu pozvali j . Clemenceau i Lloyd George dra. Trumbij ; i Pašića k sebi na Qtiai d’ Orsay u aut ( jenciju za sutradan 13 jhmiarà. Satih 'S glavnu ulogu preuzeo starac Clemencea' Prije svega izvijestio je naše delegate. “ su on i Lloyd George raspravili stvar s Ni tijetn i došli konačno do sporazuma, KO sc ima smatrati kao posljednja konaesija <1 strane Talijana i kao »maximum zadovoli štine« Jugoslavenima. Potom je pročitan ova nota.
»1. Rijeka »corpus separatum« (grad) d( lazi pod talijanski suverenitet. Grad SuŠJ bit će dodijelien državi 9HS. Cijela 1«^ sa svim pogodnostima potrebnima za ni| zin razvitak, a tako i željeznice, koje ondi svršavaju bit će predane Ligi Naroda, koj će učiniti takove aranžmane, kakove nadi1 za shodne interesu države SHS, Madža1 ske i Erdelja a tako i po sam grad. 2. Sl( bodne čc držale nestati, a granica izmed!1 Italije i države SHS bit će povučena: \ tako da zajamči vezu cestom duž oba* s talijanskom teritorijom, ali će ostaviti sv željeznicu, koja polazi iz Rijeke prema si* veru kroz Postojim, na teritoriji drža'. SHS; ondje, gdje željeznica prolazi iz R1 jeke duž obale granica će bit: povučen1 izmedju ceste željeznice; b tako da bu"1 zajamčena zaštita Trsta, što involvira 1^ rekturu »linije Wilson« kod Senoseča. j Zadar, u okviru municipalne zone, bit “ slobodna država pod garancijom Lige Nn roda i s pravom, da izabere svoje vlasti' diplomatsko predstavništvo. 4. Slijede^ grupe otoka bit će dodijeljene Italiji; Lj1' Sinj, Palagruža i Vis; ostatak otoka bit J; pod suverenitetom države SHS. 5. Svi « jadranski otoci bit- dem Ktarizovani. 6. N3' ročite odredb«, bit će uglavljene, dopušt3' i ući dalmatinskim Talijanima, da opti raj’ talijansko državljanstvo, a da ne tnor‘!!k napuštati teritorije. 7. Sigurnost postojeć' ekonomskih poduzeća u Dalmaciji treba ^ bude zaštićena internacionalnom konvc1’' čijom«.
CLEMENCEAU 0 RIJECI
Kad je pročitana ova formula, reče CR meneeau, da je smatra velikim uspjehoj; Jugoslavije. »Stoga tražim iz pune m°' vlasti u ime engleske vlade u ime franC^ ske vlade, pače mogu kazati i u ime E'f rope, da poradite oko toga. da nam f.3, bude okrunjen uspjehom tako da još nas uzmognemo da njime završimo«. Sa3!
prihvati riječ dr Trumbić i u mirnom j stvarnom razlaganju izjavi, da su pročita1 predloži u cjelini neprihvatljivi za iRi
»Budući da ie riječki zaliv s gradom.
s pristaništem jedino pomorsko izlaz1!,‘c čitavoga mu zaledja, rješenje koje nam predlaže nikako nije moguće. Mi gubit1 svako sredstvo za život«.
Nato uze Clemenceau najprije veoma stokim glasom, a onda sve blaže nago^ rati dra. Trumbića, da popusti. On r^«
»Sjetite se dana, kad je Srbija u zajt ničkom interesi’ prihvatila sve uvjete *iS strije; oni su bil strašni. Srbija nije mo» učiniti veće žrtve od one. na koju so od'
čila, pa ipak to 'nije spriječilo rata. Vi ste se.u tom času divno vladali, baš tako kako su to činile i Francuska, Enstleska i Sjedinjene države, u jednom ratu kakova još ne vidje čovječanstvo. 1 danas eto Srbija zaprema čitavu istočnu ' obalu jadransku; ona mirom stiče Rijeku, icr je gospodarica ovoga pristaništa, dok traje mir; to je neporecivo. Rijeka ie uostalom još i izlazište za Ugarsku i za tirdelj. nesamo za Srbiju. Eto, Srbiji daju se svi otoci, ona će imati čitavu obalu, Split, Šibenik, može bez prigovora imatr i ratnu mornaricu. A vi kažete, da se za to lioće vremena. Ja to vjerujem, ali zar ne treba nama Francuzima, kojima je deset departementa opustošeno, takodjer vremena i milijardi, da nadomjestimo naše gubitke? Pošao sam u London i molio sam g. Llobd Georgea šeširom u ruci za zajam u Engleskoj. Zar mislite, da to nije žrtva? I još ćemo ih činiti! Ako Pak Srbija hoće, da odmah sve ostvari, mi joj toga učiniti ne možemo. Nitko se od mehe nije više opirao ideji, da se Rijeka dade Italiji; pa i danas sam oko toga nastojao. Zašto? Da sve ostalo postignem za vas. Danas treba da zvršimo ili ne; treba kazati, da ili ne Ako bude ne, onda će Londonski pakt biti apliciran«.
Da da se potom i Lloyd George identificirao s riječima Cicmenc-au-ovini, dr. Trumbić ostade nepopustljiv. Nato mu uze Clemenceau govoriti, kako se nikaki ugovor ne pravi za vječnost i kako je sve promjenljivo u politici, pa onda dodadc-
»Vi iinate.’pravo: ja se slažem s vama u svemu, što ste kazali, pa sam to i kazao Talijanima«. Ali sada treba popustiti u interesu Jugoslavije.
No dr. Trumbić ostade kod svoga, jedino dometne. da on sam i g.-Pašić ne odlučuju definitivno, već da' treba da se sporazume i sa svojini drugovima, to jest s čitavom jugoslavenskom delegacijom.
NEZAVISNOST RIJEKE POD GARANCIJOM LIGE NARODA.
Sutradan 14 januara popodne opet su bili dr. Trumbić i Rašić pozvani u audijenciju kod Clemenceau-a i Lloyd George-a predavši prije toga pismeni odgovor naše delegacije, a ta je odbila njihovu formulu.
I opet je Clemenceau pregnuo iz sve snage svóga govorničkoga ■ diplomatskoga dara, da nagovori dr Trumbića na popuštanje, pače on je jučerašnju formulu u sporazumu s Niittijcm — koji nije hm prisutan, već se zadržavao u susjedno) sobi — preinačio u korist jugoslavenskoga stanovišta tako, da je .točka 1. glasila: »Rijeka corpus se-Paratum (t. j. grad) postaje nezavisna dr-, žava pod garancijom Lige Naroda i s pra-I vom, đa Izabere svoje vlastito diplomatsko ^predstavništvi. Ostale su tačke ostale nepromijenjene.
Sada je naša delegacija zatražila vremena, da informira vladu u Beogradu o poslednjo! formuli Cletnenceau-Lloyd George i da onda prema uputama njezinim preda-de odgovor. To se zbilo 20 januara oko podne Naš je odgovor prije svega primio u principu nezavisnost grada Rijeke pod suverenitetom-Lige Naroda, a onda je izrijekom naglasio;
»Riječko pristanište, uključivo veliki molo i željeznice, koje svršavaju na Rije ei kao : sve instalacije, bojo zavise od ovih poduzeća, bit ćc vlasništvo Lige Naroda i bit će stavljeni pod upravu države SHS, kojoj pripada željeznička mreža, koja svršava na Rijeci i čiji je jedini trgovačkih izlaz na more ovo pristanište. Država SHS imat će pravo, da razvije luku i željeznice, i bit će obvezana da sklopi ugovore s Ru-munijom, Cehoslovačkom i Madžarskom u korist trgovine ovili zemalja. U slučaju nesporazuma, rješavat će razmiricu savjet Lige Naroda Grad Sušak i pristanište Ba-roš koje je sastavni dio Sušaka i koje je bilo sa gru cijeno isključivo za trgovinu drva iz Hrvatske bit ćc dodijeljeni u vlasništvo kraljevine SHS«. Poslije toga naš je odgovor odbio predlog glede korekture talijanske g’anjce u Kranjskoj i Istri, ostajući tvrdo kod »Wilsonove lunje«, to jest na crti Juiske Alpe—Raša. Prilivatm je ne zavisnost Zadra pod suverenitetom Lige Naroda. ali je porekao i Rijeci i Zadru pravo, »da izabiru svoje diplomatsko predstavništvo, jer taj izbor, ako bi pao na Italiju
Villa Spinola u Rapallu, gdje je potpisan Rapalski ugovor
Francuske i Engleske figuriraju na kraju ovoga'pakta. G. Lloyd George i ja izjavili smo, da ili ne ćemo zanijekati«. Ali sve to nije pomoglo; i Pašić i dr. Trumbić izjaviše irne naše vlade, da se dalje popustiti ne može od onoga, što je delegacija predložila Konferenciji. Tek su obećali, da će se još jednoni obratiti na vladu u Beograd.
I odista 28 januara predala je naša delegacija Konferenciji odgovor u ime vlade, da saopćenje od 20 januara (»ultimatum«) smatra prijateljskim predlogom, a ne prijetnjom, Što se pak tiče samoga predloga, kraljevska vlada mora priznati, da ga ona ne može prihvatiti u cjelini. Ona se pozivlje na duh pravde i pravednosti Velikih Sila, koje su učinile saopćenje od 20 januara. da joj dozvole, da predloži izmjene, koje joj nalaže potreba, da se osigura mir na Jadranu. Kraljevska je vlada takodjer prisiljena da konstatuje, da joj se predlogom od 20 januara ne daje nikaka garancija ni za evakuaciju zemalja, nad kojima će joj se priznati suverenitet, ni za evakuaciju gradova Rijeke i Zadra, koji će biti nezavisne države. Ali nedavni dogadjaji, od kojilt jedan datira od iuče (t. j. istup D’ Annunzijev), dokaza'i su, da su komandan-F regularnih i neregularnih četa, koje su okupirale te zemlje, riješeni, da ne vode računa o naredbama, koje su im bile date ili koje bi im se dale od strane vlade, od koje zavise. Kraljevska vlada, koja je za vrijeme cijeloga svjetskoga rata'trajno bila vjerna saveznicima, koja nije oklijevala hi pred kakvom žrtvom, kad se radilo o uspjehu zajedničke stvari, koja je, otkad je prestala borba, dala dokaza o duhu umjerenosti u najvećoj mjeri, ćak i u najdelikatnijim prilikama, još je i sada spremna, da rješava viseće teškoće u istom duiid prijateljstva i pomirljivosti«.
Odgovor naše delegacije, odnosno naše vlade, nije dakle odbio predloga u cjelini, nego je predlagao, da se o njemu nastave pregovaranja, ne bi li S£ još s nekim izmjenama došlo do konačnoga sporazuma. Delegacija je dakle potpuno izvršila svoju dužnost, i to u skladu s vladom, parlamentom i narodnim mišljenjem, to jest s onim faktorima, koji su imali najmjerodavniju riječ. Kad se danas tkogod hoće »mudro« da stavi u položaj proroka» post festum«, onda zaboravlja, da naša delegacija niti je mogla niti je smjela da bude u suprotnosti s ona tn pomenuta glavna faktora, a pored toga bijahu i izgledi za dalje pregovaranje još uvijek povoljni.
ISTUP W1LSONA U KORIST JUGOSLAVIJE.
Jedva može da bude sumnje o tom, da bi dogadjaji i pošli tim putem, da sc nije nešto zbilo što ie osujetilo talci razvitak stvari. To je bio istup predsjednika Wilsona, koji je istog dana. kad je našoj delegaciji : predan tako zvani »ultimatum«, naime 20 januara, uložio protest kod Engleske i Francuske, u kojem je porekao Velikim Silama evropskim pravo, eia baz njega rješavaju Jadransko pitanje i suviše još ,'C odbio njihov posredujući predlog, jer da se u bitnim tačkama razlikuje od memoran-
vatije Velikih Sila, a navlas Amerike, moglo nam je spram talijanske pohlepe vazda biti samu od koristi, a onda valja uvažiti i to, da bi uz sudjelovanje tih istih Velikih Sila Italija morala svoju -riječ i .svoj potpis održati. No to vrijedi i za našu vladu, .jer, bi i- ona imala u, Velikim Silama onu kontrolu i one inicijatore, koji ne bi. dopuštali; odugovlačenja i nehaja za jedno pitanje, koje se već jednom htjelo da skine s dnevnoga reda svjetske pozornice Tako je eto nametnuta politika direktnih pregovora izmedju, Jugoslavije i Italije, a ti su svršili ugovorom u Rapallu (12 nov. 1920).
Tada su bile i opet nastupile promjene u vodstvu politike obiju država. U Italiji bijaše pretsiedirik vlade Giolitti, a ministar izvanjskih posala conte Sforza, dok je u našoj državi stajao na čelu vlade dr. Milenko Vesnić, a ministrom izvanjskih posala bio je još uvijek dr. Trumbić Kao delegati pošli su u Rapallo (nedaleko Genove) ministri Giolitti. Sforza i Bonorni s talijanske strane, a s naše dr. Vesnić, dr. Trumbić i Košta Stojanovič. Ne smije se zatajiti, da je položaj Italije tad bio mnogo jači i povoljniji od onoga Jugoslavije. Italija je imala prije svega još uvijek onaj zlokobni Londonski pakt u rukama i držala je znatan dio naše zemlje u okupaciji; osim toga nju su bile spremne podupirati Engleska i Francuska, pače dne su i prije polaska u Rapallo preporučivale našoj vladi, da učini sve, samo da .već , jednom do-dje do sporazuma i rješenja Jadranskoga pitanja. Uza sve to naša je delegacija iznijela u teritorijalnom pitanju one zahtjeve, što ih je iznosila još na pariškoj Konferenciji Mira. No talijanska se delegacija pokazala potpuno nepnstupna i intrasigent-fra; tek jo nešto malo popustila kod Logatca (u Kranjskoj), Kastva i Visa, a glavni je uspjeh bio, da se Italija potpuno odrekla luke Baroš, kao česti sušaćke općine u korist našu.
TRUMBIĆ O RASPOLOŽENJU U RAPALLLf.
čijom za nas izgubljena sva Istra, zna-' tan dio Kranjske i čitavo Primorsko s Trstom. Članak drugi tiče se Zadra, koji je priznat »kao sastavni dio kraljevine Italije«, a onda mu se ograničuje teritorija pod talijanskim suverenitetom; ona »obuhvata grad, poreznu općinu Zadar, porezne općine Arbanasi, Crno, Bokanjac i onaj dio porezne općine. Diklo, koji polazeći od mora oko 700 met. jugoistočno od sela Diklo, ide pravcem put sjevero-istoka od kote 66 Griž«. Potom se stavlja u izgled »zasebnom konvencijom« uredjenje odnosa Zadra spram ostale Dalmacije. Kad se uzme na um, da je Londonski pakt davao Italiji gotovo čitavu Dalmaciju na sjeveru od Irogira i Sitija, nadalje da su tim člankom spaseni i otoci pred Zadrom, kao i onaj morski kanal, koji je jedini put za naše brodove od juga na sjever, onda ipak treba ovaj članak smatrati uspjehom. Članak treći daje Italiji otoket »Cres. Lošinj kao i omanja ostrva i grebene,, koji se nalaze u odnosnim sudskim kotarima i u administrativnim granicama Istre«, nadalje otok Lastovo i Palagružu s obližnjim ostrvi-ma. Spašeni su dakle Vis, Rab i Krk, što treba podrertati. Četvrti se članak tiče Rijeke; on glasi: »Kraljevina SHS i kraljevina Italija priznam potpunu slobodu i nezavisnost države Rijeke i obvezuje se, da će to vjerno poštovati«. Ovu državu Rijeku sačinjavaju stari riječki »kotar« i komad zemljišta od Kantridc do Volovskoga, tako da s jedne strane spada Kastav Jugoslaviji, a s druge strane graniči riječka teritorija neposredno s Italijom. Članak peti utvrđjuje izaslanje komisija, koje će detaljno odrediti u terenu granicu izmedju Italije, Jugoslavije i države Rijeke. Sedmi članak obezbedjuje Talijane na našoj teritoriji i daje im pravo za optiranje talijanskoga državljanstva, dok osmi članak stavlja u izgled utanačenje konvencija» u cilju ojačanja intimnih uzajamnih razvića kulturnih odnosa izmedju ove dvije zemlje«. Zašto nije napisan i jedan zasebni članak, koji zajamčio sva piava < tolikim hiljadama našega naroda, koji je ostao u Italiji, o tom se izjavio dr. Trumbić ovako; »Istaknuto je, da delegati, jjok su priznali prava malobrojnim Talijanima koji ostaju u našoj zemlji, nijesu postigli nikakih garancija za one stotine hiljada našega naroda, koji će ostati u granicama Italije. Mogu vas uvjeriti, đa ništa nije propušteno ni svijesno nosvijesno, nego je radjeno onako, kako se moglo. Princip zaštite rmnoriteta primljen je na Konferenciji Mira u Parizu kao jedan od onih principa, za koje se založio svom energijom predsjednik Wilson. Ah treba znati, da je taj princip bio usvojen zato, da se obezbijede prava minonteta lio rasi, jeziku i vjeri, jedino u novini državama, u državama s ograničenim pravima, dok taj princip nije prihvaćen za Velike Sile. Može se o tom nuditi, kako se hoće, ali to je činjenica, o kojoj treba vodi-računa. Ne može se zahtijevati od predstavnika naroda, đa postignu ono, što je bilo nemoguće«.
DVIJE TAJNE ISPRAVE UZ RAPALSKI UGOVOR '
značio bi zapravo maskiranu aneksiju«. Po- j duma od 9 decembra 1919., kod čije je tom odgovor pristaje eventualno na dentili-j izradbe sudjelovala uz Cicmenceau-a i Lloyd turizaciju otoka, ali uz uvjet, da Vis osta-1 George-a i Amerika. Iz toga izlazi, sve kad „„ i—.„io.,;:: g jedino da Lošinj i Pala- bi bila naša vlada i prihvatila ultimatum
od 20 januara, ou bi ostao bezuspješan, i. .suviše još bi dao svima onima ti Italiji, koji su 'mu se protivili, prilike đa ga uz pomoć Wilsouova protesta osujete. Pret-sjednik Wilson naime izrijekom je podcrtao. da ie i eventualni pristanak Jugoslavije ne bi bio valjan, jer bi bio dat na silu. a ne od dobre volje.
Uslijed toga došlo je do duge prepiske izmedju Wilsona, Clemenceau-a i Llòyd George-a, koja je trajala mjeseca, januara, februara i marta ali konačno ipak nije dovela do rezultata, naime do projekta, u kojem bi se bili svi složili. Ipak je jednu krupnu posljedicu; sada su Velike Sile napustile i memorandum od 9 decembra 1919 i »ultimatum« od 20 januara 1920 pa su izjavile, da su se one odlučile povući' na stranu i ostaviti Italiju i Jugoslaviju, da same riješe pitanje • direktnim pregovorima, čije će konačne rezultate one onda prihvatiti. Kolika je ova krupna < bitna promjena u rješavanju Jadranskoga pitanja u prvi kraj izgledala kao povoljna, no danas — poslije Rapalla i Santa Margherite — valja priznati, da je imala i svojih nepovoljnih strana. Prije svega sudicio-
ne Jugoslaviji gruža ostanu Italiji. Odgovor prihvatio je i Predlog glede prava dalmatinskih Talijana, da optiraju za talijansko državljanstvo, ali ie izrijekom zatražio, da bude i potpuno zagarantovana zaštita narodnosti i jezika, kao i ekonomskog i intelektualnog razvitka onom jugoslavenskom žitcljstvu. koje ostale u Italiji«.
Odgovor: naše delegacije niti je zadovoljio Nittija. niti Clemenceau-a i Lloyda George-a Još istoga dana 20 januara po-zvaše oni k sebi Pašića i dr. Trumbića, a onda im Clemenceau javi. da je Konferencija mišljenja, da se može raspravljati o Prcdlozima jugoslavenske delegacije. »Jadransko pitanje visi već kroz više mjeseci, pače i više godina; trena ga već riješiti. Već punu godinu dana pokušavali «mo, kako znate, da ga razmrsimo uz pomoć svili mogućih kombinacija, mi nijesmo uspjeli niti smo se mogli sporazumjeti...
vam prijateljski kažem ali odrešito: vi 'mato da birate izmedju propozicije, koje smo vam učinili — rekoh mi. jer to nije 'talija, koja to radi. to je antanta — m aplikacije Londonskoga pakta, čije je izvrsebi e g. Nitti već jutros zatražio. Potpisi
Raspoloženje naše delegacije kod stvaranja rapalskoga ugovora, ocrtao je njezin član dr. Trumbić ovim riječima:
»Nastao je za nas momenat odluke i odgovornosti, čas duševno krize. Trebalo se odlučiti: ili primiti ili kidati. Trećega izlaza nije bilo U toj muci trebalo se sabrati i ocijeniti posljedice jedne ili druge odluke. Bilo je jasno, da će primanje izazvati bol i ogorčenje u narodu; bili smo svijesni, da primanjem ustupamo velike i životne dijelove našega naroda susjednoj kraljevini da Italija dobiva dominantan položaj u Kvarneru i da prebacuje svoju vlast na istočnu obalu Jadrana Ti Zadru i na Lastovu. Ali morali smo s druge strane voditi računa, da bi sc uslijed prekida zaoštrili u velike već nepovoljni odnosi me dju dvije Jadranske zemlje; da je izgubljena nada, ou bi mogli kasnije (t. i, novim pregovorima) dobiti teritorije tražene od talijanske vlade u Rapallu; da bi ostala neizvjesna sudbina ostalili našili krajeva pod talijanskom .okupacijom; da bi naše more, koje nije osporeno, ostalo i dalje pod medjunarodriom kontrolom; da bi se osilili oni elementi, koji računaju na disoluciju naše države, a rnedju njima i crnogorski odmetnici; da bi naša zapadna granica, i dužini od nekoliko stotina kilometara, osta la nezatvorena, nalik na kuću. kojoj je jedan zid nedogradjen; da će sa prekidom prestiž naše države biti smanjen; da će se oni, koji vide svoj interes u nastavljanju spora izmedju nas i Italije, tome veseliti na našu štetu: da će Velike Sile, vezane Londonskim ugovorom, biti i nadalje nemoćne u ovom pitanju. Napokon bili smo svijesni, da će sa prekidom biti oslabljena naša spoljna nezavisnost. Trebalo je donijeti odluku. Mi smo je donijeli, znajući da u isto vrijeme treba da podnesemo i odgovornost pred objektivnim sudom naroda«.
rijeka u rapallskom ugovoru.
Rapalski se ugovor sastoji svega od de vet članova«. U njemu nas u ovom članku — s obzirom na ono. što je naprijed kazano— zanimaju, samo ove ustanove Člankom prvim odrediena je granica izme-dju naše države i Italije od austro-talijan-sko-jugoslavenske tromedje kod visa Peć (1511 m) do talijanskoga Matulja i jugoslavenskoga Kastva. Tom je bolnom opera-
Ovo je u bitnosti sadržaj rapalskoga ugovora. No pored ove javne isprave napisane sii još i dvije tajne. Jedna — danas već i pubhkovana — ticala se zajedničke . akcije Jugoslavije i Italije protiv eventualnoga povratka Habsburgovaca u Ugarsku ili u Beč. a sličan je sporazum utanačen i glede Crne Gore, kao i svih inih neprijatelja (spoljnth i nutarnjih) Jugoslavije; Italija se obvezala, da ih nikako neće podupirati. Mnogo je važnija druga tajna klauzula, koja je potekla na inicijativu dr. Trumbića, i išla za tim. da se i pismeno — ne-samo u usmenom sporazumu — osigura Jugoslaviji luka B a r oš s Deltom. Ta je klauzula redigovana u formi pisma od strane talijanskoga ministra izvanjskih posala conte Sforzo na ministra istoga resora u Jugoslavij' dra Trumbića, u kojem se izrijekom izjavljuje u ime talijanske vlade, da luka Baroš pripada Jugoslaviji, a onda su na zasebno priloženom planu grada Rijeke ocrtane i tačne granice luke Baroš na taj način, da je tako zvana »banchina« takodjer unesena u opseg luke Baroš. odnosno odredjena Jugoslaviji. Ovaj je akt učinio conte Sforza u sporazumu s ministrom predsjednikom Giolittijem i ministrom rata Bonomijem; pače. on je sam javno u parla-' me-ntu talijanskom priznao da je luka Baroš pripala rapalskim ugovorom Jugoslaviji.
Rapalski ugovor čini u istoriji talijan-sko-jugoslavenskih pregovora zaključnu tačku u toliko, što je konačno nadjena ona dugo tražena formula, na koju su pristali svi faktori. On je — kad se sjetimo svega. što se zbilo i kako je teklo počevši od Londonskoga pakta dalje — ipak u toliko jedan naš uspjeh, što nas je spasao od kudikamo veće katastrofe, koja nam je zaprijetila, navlaš gubitkom znatnoga dijela Dalmacije , i otoka. Da se rapalski ugovor brzo po njegovu utanačenju u Italiji stao tumačiti kao uspjeh Jugoslavije, poznata ie stvar: dokaz toga nije samo pisanje štampe, naročito nacionalističke.4 nego u prvom redu pad Sforzin. upravo zbog toga. a onda pad čitave talijanske vlade i dolazak fašista na vladu. Razumije se, da bi za nas bilo povoljnije, da smo pristali na ovakav ugovor na izričiti zahtjev Velikih Sila, to jest prinudjeni od jačih okolnosti, ali o tom raspravljati danas samo je izlišan razgovor
Ferdo Šlšld
RAT IZMEĐU ITALIJE I RIJEKE
KRVAVI BOŽIĆ 1920. GODINE
D’ANUNZIJEVA „REGENZA ITALIANA DEL CARNARO"
U ponedjeljak, dne 30 augusta 1920, u veče, bilo se u riječkom kazalištu »Fenice« sakupilo mnoštvo ljudi, većinom žena i ardita. Uzbudjenost U dvorani bila je vrlo velika. Raspravljalo se, vikalo, galamilo u sav glas. Vidjelo se, da je nešto »u zraku«. I uistinu, već se od nekoliko dana pronosili uokolo nekakvi čudni glasi: po ulicama i na trgovima Saputalo se o nekoj navali, što je komandant d’Annunzio spremao protiv Jugoslavije. Govorilo se i o okupaciji Sušaka, Bakra, Kraljevice i Bitoraja ...
2ato se je one večeri i s van redno velikom napetosti čekalo, što će Komandant u tom pogledu da izjavi. Napetost je postigla svoj vrhunac, kad je Komandant, tačno u djevet sati, stupio na pozornicu i poslije običnih eja, eja alala! i jedne odsvirane himne uzeo da govori. Medjutirn Komandant nije te večeri dao nikakvih izravnih ratnih izjava. On je samo pročitao Statut takozvane »Regenze italiane dei Carnaro«. Videći da ne može postići aneksiju, zbog koje je bio došao na Rijeku, d’Annunzio je zasnovao tu italijansku »regolici;«, koja je imala biti kao nekakav most k budućoj aneksiji Rijeke Italiji.
No već odmah na početku toga Statuta stajao je, da će se Rijeka svim svojim silama i »do skrajnosti« boriti protiv svakoga, koji bi joj htio osporiti teritorijalnu vezu s Majkom domovinom. Tu je dakle izričito rečeno, da Rijeka, odnosno d’Annunzio, ne će pristati ni na kakvo riješenje, koje bi išlo za tim, da se Jugoslaviji ustupi Učka s istočnom Istrom, budući da bi u tom slučaju Rijeka bila sa kopnene strane sasvim odrezana od Italije.
Što više, d’Anuunzio je u onom svom Statutu jasno izjavio, da Rijeka ima pravo na jednu sigurniju obrambđhu granicu ta-kodjer i prema istoku... a zna se, da je on više puta napomenuo, da bi ta granica imala da seže do Bitoraja, pa sve niže do Smrike, onkraj Kraljevice.
Osim tog Statuta je u glavnom i odre-djivao i granice te »Regeitce«. Riječki »Corpus separatum« imao je da bude jezgra te nove prelazne državice. Njemu će se, izim teritorija na istoku. (Sušaka, Bakra itd.) prisajediniti i otoci Krk, Rab itd. i sve one izvanjske valjda istarske općine, koje budu »od svoje volje« pristale uz spomenutu »Regencu«.
Sjutradan, 1 septembra opet sastanak u kazalištu »Penice«, Ovaj put našla se tu na okupu vojska, kojoj je d’Annunzio držao jedan od svojih običnih plamenih govora, gdje je pozvao legionare, neka se organizuju i neka budu spremni... Kad je spomenuo, kako njegovi legionari mogu već i sada mirno da prolaze preko Delte i, preko Sušačkog mosta, svi su mu odobravali i poklicima svojim davali oduške svojem zanosu i želji, da se maršira protiv »neprijatelja«, t. j. protiv Jugoslavije.
D’Annunzijevo glasilo »Vedetta1 d’Italia, dan je na dan glodala na tome Statutu, a godišnjica dolaska d’Annnnzia i njegovih legionara, bacila je takodjer nešto ulja u tu arditsku vatru.
Dne 22 septembra obrazovana je prva provizorna vlada »Regence del Carnero«. D’Annunzio je za sebe zadržao ministarstvo inostranih djela, a Nino Host-Venturi lisnicu narodu« odbrane.
Nekoliko dana prije toga sastali se u Ai* - les - Bains-u ondašnji italijanski nii-nisiar predsjednik Giolitti s predsjednikom francuske republike Millerandom i tu se m«'Jju ostalim zaključilo, da će se riječko i uopće jadransko pitanje riješiti sporazumno izmedju Italije i Jugoslavije. Na Rijeci se javno govorilo i pisalo, da će i ta pogadjanja biti bez uspjeha. To su, razumije se, govorili i pisali u prvom redu d’Annunzijevi legionari, fašisti i neki riječki, već od prije poznati aneksiouisti. Veliki dio gradjanstva: Slaveni, Zanellijanci i mnogi drugi, držali su se više manje po strani, pasivno. Medju rodjenim Riječanima bilo ih je najviše, koji su željno očekivali »bilo kakvo« riješenje, da se već jednom oslobode muka, što im ih je zadavalo ovo strašno iznimno stanje.
U tom iščekivanju potekao je cijeli oktobar 1920. Uto se pročulo, da će se izravna pogadjanja izmedju jugoslavenskih i italijanskih delegata doista vršiti i to već početkom novembra u Sv. Margeriti Ligur-skoi..	,	" •	•
I.	zaista, jugoslavenski su delegati: Ves-nić, Trumbić i 'Stojanovič imali malo zatim u Rapallu u Villi Spinoli svoj prvi sastanak s delegatima Italije: sa Sforzom i Bo-nomiiem, Bilo je to u ponedjeljak, dne 7 novembra... A tri dana prije, u noći izmedju 3 i 4 novembra d’Annunzijevi su arditi krišom okupirali Sv. Marko, otočić na ulazu u kanal Maltempo, i tamo se utaborili.
D’ANNUNZIO NE ĆE DA PRIZNA RAPALSKI UGOVOR
U sjednici od srijede (10 novembra) koja trajala od 4 i pò sata .poslije podne do 9 i četvrt u veće, postignut je u Rapallu izmedju obiju delegacija sporazum i odre-djene granice.
Sadržaj je ugovora poznat. Italija dobiva Snežnik i Učku, Postojnu, Idriju,1Cres, Lošinj, Lastovo i Zadar. Od’ Istre Jugoslavija dobiva komad kastavske općine s Ka-stvom, osim toga joj ostaje Sušak, luka Baroš, otoci Krk i Rab i osim Zadra i Lastova sva Dalmacija.
Što je pak do Rijeke, ona postaje prema četvrtoj točki ugovora slobodna 1 neza-
visna država, a Italija se i Jugoslavija obvezuju, da će njezinu nezavisnost čuvati za sva vremena, (in perpetuo!).
Dne 12 novembra, u isti dan, kad je taj ugovor potpisan u Rapallu, izdala je provizorna vlada »Regence del Carnaro«, proglas na narod, u kome izjavlja, da ne priznaje pravo delegatima Italije i Jugoslavije, da odlučuju o teritoriju i granicama »Regence«, bez saslušanja njezinih delegata. U istom se proglasu napominje nadalje, da je »Regenza italiana del Carnaro« osnovana tek zato, da se ostvari aneksija Rijeke Italiji to više, što je pučanstvo Rijeke izrazilo želju za aneksijom već u skupštini od 30 oktobra 1918 a sada je odlučilo da nastavi borbu sve dotle, dok se ona njegova želja ne ostvari. Što je pak do granice Italije, ona mora da teče historičkom »napoleonskom linijom«. Snežnik - Risnjak-Travnik - Tisovao Slavica - Bltoraj - Vi-ševica - Konsuleva - Medvjedjak - Smrika-otok Sv. Marka i kao nastavak otoci Krk i Rab.
Istoga dana javile su novine, da su D’Anunziu vjerne ratne ladje izišle iz luke i krenule nepoznatim pravcem. Istodobno su se i odredi legionara pomakli više prema sjeveru, dok je sjutradan, u nedjelju, 14 novembra javljala »Vedetta«, da su riječke trupe zauzele otoke Krk i Rab i brdo Luban poviše Rijeke. U jednoj službenoj obavijesti, što je izišla toga istoga dana, pisalo je, da su otoci Krk i Rab okupirani na želju općinskih zastupstva gradića: Krka i Raba.
Od ovoga časa započinje još oštrija kampanja protiv rapalskog ugovora. Riječka »Vedetta« prednjači, a pomažu joj naročito tršćanske novine:	»Popolo di
Trieste«. Uopće tršćanski i istarski Talijani i Talijanaši gotovo su svi na strani D’An-mtnzievoj. Neki su od njih pritekli k njemu i javili se kao dobrovoljci. Drugi su pak kriomčarili na Rijeku, naročito po moru, živež i zaini i živom propagandom kušali, da za d’Annunzia predobiju što više časnika i momčadi redovite vojske.
Vrhovnim zapovjednikom sveukupne italijanske redovite vojske u Julskoj Krajini bio je već otprije imenovan general Caviglia. On je dne 18 novembra imao sa d’Annunzion sastanak u jednoj vili na Kan-tridi. Tom zgodom predao je general d’Annnnziu propis ugovora, što je bio sklopljen u Rapallu.
D’Annunzio je primio taj dokumenat uz napomenu, da to čini samo zato, da ga uzmogne proučiti. O predaji grada nije dakako bilo tada ni govora... Dva dana zatim uručen j d’Annunziu rapalski ugovor sa potpisom ministra inostranih djela, Sforze.
Dne 25 istoga mjeseca dva su se riječka delegata, od kojih jedan bijaše poznati Host-Venturi, sastala u Trstu, u Hotelu Savoia, s generalom Cavigliom i predali mu dvije note, kojima vlada »Regence« odbija u cjelosti rapalski ugovor.
To se dogodilo dva dana prije nego što je rimski Parlamenat taj ugovor ratificirao.
PRIPREME ZA OTPOR
»Vedetta« sve više uspaljuje duhove svojim plamenim člancima, d’Annunzio -svo-iim oštrini govorima.
Dne 1 decembra, zapovjednik mornarice, A. Foschini javlja d’Annunziu, da će se počevši od 10 sati unaprijed toga istoga dana'blokirati Rijeka i sav njezin teritorij, što ga protuzakonito drže legionari u svojoj vlasti.
Evo što je nato odgovorio d’Annunzio, komandantu ratnih ladja, koje su imale da provedu blokadu:
»Odan! mornar, Gabriele d’Annunzio, pozdravlja lijepe galije Italije, koje mora da su vrlo tužne, što se nalaze pred Rijekom, a ne pred Splitom.
Svim mornarima Italije: eja! eja! alalh!«
Istoga dana, 1 decembra, general Caviglia pozva d’Annunzia, da u roku od 24 sata isprazni otoke Krk i Rab i sve teritorije. koji ne pripadaju riječkoj državi.
D’Annunzio odgovori na ovaj ultimatum: »Gospodine Generale! Vi zaboravljate, da je u svoje vrijeme moj kapetan Zolli bio počašćen, da vas upozori, da ću okupirati otoke. Onda je Vaše držanje bilo sasvim drukčije, nego II pro-izbizl iz Vašeg današnjeg naloga.
Ne pripdznajem Vaš auktorltet.
Otoke ću držati.
Očekujem, da pošaljete svoje ljude, da odonud protjeraju moje Legionare. Vaši ljudi biti će dočekani, kako treba...
Istodobno je d’Annunzio zatražio od rimske vlade, da se izjavi, dali se ona slaže s nalogom generala Caviglie, budući da bi u tom slučaju on, d’Annunzio, morao da smatra taj nalog kao »casus belil«.
U nedjelju, 5 decembra, saopćio d’Annunzio na javnoj skupštini, da se je guverner Dalmacije, admiral Milio, stavio na stranu rimske vlade veleći: — Ja slušam...
— A ja, nadoda d’Annunzio, ne ću da slušam.
Obruč, što steže Rijeku s kopna i s mora, biva sve tješnji. Ali se dogadja i to, da pojedine ratne ladje pribjeguju k d’Annunziu i povećavaju broj njegovih jedinica.
Uzbudjenost na Rijeci raste sve više i više. Glad, oskudica pritište sve jače, a mnogo uznemiruju i glasine, što dolaze iz Bakra o sakupljanju jugoslavenskih i Wraugelovih četa. U stvari je bilo to, da je u Bakar bilo stiglo nekoliko transporta ruskih bjegunaca, koji su gotovo svi bili vrlo izgladnjeli i zaraženi tifusom i drugim bolestima.
Prolaze dani. U zalivu se vrši blokada, zadržavaju se ladje, pa i one, koje putuju u Bakar. Inače general Caviglia ne podu-zimlje nikakve naročito oštrije mjere. Bit će, da se je nadao u mirno riješenje sukoba. U tom smislu nastavljaju se diplomatski pregovori, koji su izmedju 18 i 20 decembra bili osobito živahni. U ovaj posljednji dan, general je Caviglia upravio na d’Annunzia pismo, gdje traži od njega 1. da isprazni Otoke Krk i Rab; 2. da kraljevskim ratnim ladjama pusti slobodan izlazak iz luke; 3. da otpusti sve čete i odrede, koji nisu sastavljeni od riječkih gra-djana.
Odgovor na ovaj ultimatum glasio je:
Komandant Gabriele d’ Annunzio obzirom na to, što se oko teritorija Regence s kopna 1 s mora podržava blokada, koju ne opravdava nijedno načelno pravo:
to obzirom na nalog vrhovnog komandanta kraljevskih trupa u Julskoj Krajini od 20 decembra 1922 nalaže:
Na čitavom teritoriju kopnenom i na otocima »Italijanske Regence del Carnaro« proglasuje se ratno stanje i to počevši od ponoći 21 decembra 1920.« Istoga dana izišla je naredba protiv špijunaže. U naredbi se ističe, da će se »neprijateljem« smatrati svak, tko se bude riječima ili inače pokazao protivnikom riječke »stvari«.
Smrtna će se kazan izvršivati smjesta. Pripreme za otpor bile su u svom jeku. »Ministru« rata. Hostu-Venturi, bila je povjerena i policija nad gradom i okolicom. Prva je njegova naredba bila namijenjena strancima, koji su u tri dana imali da ostave grad, inače će biti »silom prebačeni preko granice ...« Zatim su slijedile naredbe o zatvaranju javnih lokala i privatnih kuća, i tako redom.
Tako je protekao dan 23. decembra.
KRVAV BOŽIĆ
Na badnjak, do dva sata poslije podne, bilo je u gradu dosta mirno. Tek oko dva sata i pò, kad su se počele bližati luci ratne ladje predvodjene dreadnougtom »Andrea Doria«, počela je uzbudjenost da raste. Svak se pitao: — što će sada da bude?
Medjutirn brodovi se udaljili, no uzruja-nost nije popustila, jer se baš u taj mah počele da šire glasine o nekakvim krvavim okršajima na periferiji grada.
Ljudi se uplašeni pitali:
— Što? Zar Italija hoće da pobije svoje vlastite sinove? Ta i isti Hrvati su nas po-štedjeli!...
I doista, regularne su trupe oko pet sati poslije podne otvorile vatru iz pušaka. Legionari odgovorili, i krvavo se kolo započelo. Do većeg sudara došlo je na Kantridi i na Škurinjama. Otuda se bitka protegla sve do mora.
Ratni izvještaj toga dana (24 decembra) veli. da obzirom na trajanje i žestinu bitke
gubici riječkih' trupa nisu osobito teški, svakako su kudikamo manji od gubitaka, šio ih je pretrpio protivnik. Zarobin smo, veli izvještaj, i vojnika, kojih broj nije se mogao da ustanovi... (Sve u stilu pokojnoga Hoffera!.. )
»Vedetta« je sjutradan pisala, a kasnije su to potvrdili i drugi, kao na priliku časnik Federico Botti u svojoj knjizi »Natale di sangue«, da su gotovo svi ti zarobljeni regularni vojnici bili sasvim pijani.
Oko devet sati u veče borba je popustila.
U noći su zapažena neka kretanja onkraj Rečine. Bojeći se da tie bi odonud uslijedio napad, d’Aimunzio dade znak, da se bace u vazduh svi mostovi. Prva ova dva mosta prsla su u zrak oko 11 sati u noći.
Prasak, što je pri tom nastao, bio je upravo užasan: neke se kuće napola srušile. a neke su vrlo oštećene. Bilo je pri tom i ranjenih.
Sjutradan, na Božić, priličan mir. Regularne su trupe očito dobile zapovijed, da obzirom na svečanost dana. ne napadaju.
Ali d’Annunzio ne miruje: on puca u svijet jedan proglas za drugim, jedan oštriji i plameniji od drugoga.
U nedjelju 26, na Stjepanje, regularne trupe započeše i opet ofenzivu, i to na bojnoj liniji: Škurinje — more. Na tom čitavom frontu vode se žestoke borbe. Regularne trupe, zaštićene artilerijom, napadale su kroz čitav jedan sat, ali su Riječani, kako veli dotični izvještaj, sve njihove napadaje odbili. Borba se protegla i na cestu, što vodi u Zamet. Toga jutra zarobiše Riječani do 200 vojnika, medju njima 3 viša i 7 nižih časnika.
Poslije podne otvorila je vatru i ratna ladia »Andrea Doria«, a s njome i druge manje ladje. Nekoliko hitaca pogodilo je i guvernerovu palaču. Jedna je trijeska pogodila i samoga d’Annunzia i ranila ga u glavu, našto se je on sklonuo u kuću načelnika Giganta.
Zanella mu je to zamjerio, veleći, da td-kova šta ne bi bio učinio Garibaldi...
Taneta s ratnih ladja pogodila su i ne- 1 koliko gradjanskih lica, od kojih su neki i podlegli ranama.
Tako se svršila ta bitka od 26 decembra, bitka što je »Vedetta« nazivlje: »La grande ofensiva...« Poreda je toga dana bila na strani Riječana, što je"»Ve- ' detta« i vrlo krupnim slovima potvrdila: ! »La battaglia del 26 dicembre vinta dalle nostre truppe«!
Ponedjeljak, 27 XII prošao je u glavnome dosta mirno. Toga je dana na Riieei proglašen prijeki sud. Smrtne su se osude imale da izvršuju smjesta, bez priziva.
U utorak, 28 neznatni okršaji, ali u noći ratne ladje pucaju oštro na grad. D’Annunzio vidje, da se ne će moći dulje da drži, pa je već u ponedjeljak, 27 započeo da pregovara. Posrednik je ovog puta bio načelnik Gigante. On je ujedno s Mostom otišao na ratni brod »Dante Allighieri« i zamolio zapovjednika broda, Foschina, da bi posredovao kod generala Caviglie. Iznio je uvjete, koje je Foschini pronašao umjerenima, i on ih je saopćio generalu Ferrariu u Opatiji. Mjesto odgovora ponovi se u noći bombardman. Gigante i Host odoše opet na brod »Dante«, gdje im Foschini izjavi, da je general Ferrario spreman, da primi riječko delegate sjutradan u 8 sati u jutro.
U utorak, u 8 sati u jutro, sastali se Gigante i Host s generalom Ferrariom u Opatiji. »Poslani smo — rOicr/še delegati — da vas upitamo, kanite li uistinu bombar-dovati grad? Za slučaj, da vi to u istinu namjeravate, mi ćemo pozvati gradjanstvo, da se izjavi, dali je voljno ajuprijeti se ili ne.
General Ferrario odgovori, da je aoDm nalog, da sjutradan, u 9 sati u jutro započne s bombardinanoin i to iz topova kalibra 305 i s drugom, kopnenom teškom artilerijom.
Nato se oba delegata vratiše na Rijeku, gdje su d’Annunziu saopćili, što im je general kazao. Malo iza toga sastala se u kući staroga dra. Grošića vlada »Regence«, i tu je odlučeno, da se Gigantu i Hostu dade punomoć do mogu nastaviti pregovaranja s generalom Ferrarijom, a sam je d’Annunzio izjavio, da će vlast, što mu je riječko gradjanstvo predalo dne 12 septembra 1919 izručiti novoj vladi, koja ima da se izabere.
Pregovori započeše u Opatiji. Kroz to vrijeme nije se pucalo ni s mora ni s kraja.
— Primirje...
Dne 31 decembra, u petak potpisan je izmedju obje ratujuče stranke mir uz ove uvjete:
1.	Legionari moraju svi da izidju iz grada.
2.	Sve bojne i trgovačke ladje, silom zadržane, moraju da izadju h luke.
3.	Otoci Krk, Rab i sv. Marko treba da se isprazne.
U narednim tačkama bilo je pobliže utanačeno, kako će se gore navedene operacije. da izvrše.
Dne 5 januara obrazovana je nova vlada pod predsjedništvom dra. Antuna Grošića.
Iz «dana u dan odlazili su legionari u domovinu. U isto vrijeme napuštale su luku i pojedine bojne jedinice, što su u toku od godine dana dezertovale.
U utorak, 18 januara ostavio ie Riieku komandant Gabriele d’Annunzio. V. C. E.
Rat za fotografa: doa se jedni skrivaju iza zida i bijesno bacaju bombe, drugi otraga s konja mirno gledaju, kao da ih se — fotograf no tiče.,.
MUSSOLINI IGIOLITTI PROTI D ANNUNZIA
INTERESANTNA OTKRIĆA JEDNOG ISTAKNUTOG RIJEČKOG LEGIONARA I JEDNOG MINISTRA IZ
GIOLITTIJEVOG KABINETA
Pred par godina je izašla u Parizu knjiga pod naslovom »Mussolini — la leggenda e l'uomo«, koju je napisao Alceste De Ambris, ugledni talijanski politički emigrant, antifašista. Mussolini je u toj knjizi demaskiran. Iz te knjige- donašamo jedno poglavlje, u kojem se govori o Mussoliniju i D' Annunzijevoj riječkoj akciji. Napominjemo, da je De Ambris vrlo kompetentan, da o ovim stvarima govori, jer ]c bio lični prijatelj D'Annunzia. Za vrijeme okupacije Rijeke De Ambris je zauzimao jedno visoko mjesto (čini nam se bio je šef kabineta D’An-nunzijev), a poznaje lično i izbliza i Mussolinija.
Često se ističe, da je D’Annunzijeva akcija bila dogovorena s talijanskom vladom, a poznalo je, da su je i fašisti podupirali, pa je zato ovo što De Ambris piše malo nevjerojatno. Ali da Mussolini nije trpio D’Annunzija, to je takodjer istina, jer je D’Annunzio imao ambicije, da u Italiji postane ono, što je danas Mussolini.
U prvo vrijeme poslije rata Mussolini je brodio bez kormila i bez busole, dešpera-tan, bez sredstava. U martu 1919. osnovao je u Milanu fašističku organizaciju, imao je velike planove, ali organizacija nije mogla napredovati bez novaca; isto tako i njegov list »Popolo d’ltalia« nalazio se je u stisci i nije bilo izgleda na bolje. 12. septembra 1919. D’Anunžio je izvršio svoju »Marcia dl Ronchi« i okupirao Rijeku. To je dalo povoda Mussoliniju, tom brodu bez kormilara i busole, da baci sidro u vodama kvarnerskim. Njegov grabežljivi instinkt upozoravao ga je, da bi se tu dalo nešto opljačkati. I doista, — on je Riječko pitanje odmah počeo da »komercijalizira« i opljačkao je 300.000 lira, koje su kroz njegov list »Popolo d’Italia« bile sakupljene kao fond za riječki pothvat D’Annunzijev. Ovom pljačkom, koju je izvršio u novembru 1919. pokriveni su troškovi za prvu nesretnu kandidaturu Mussolinijevu u milanski kolegij, kad je dobio jedva 4000 glasova, i spasio se je od gotove propasti »Popolo d’ltalia«. Taj je je »posao« iznesen pred javnost nekoliko mjeseci iza toga u listu »Avanti!« Mussolini da se nekako izvuče iz te neugodne afere morao je d’Annunzia zamoliti, da tu stvar nekako zataška, što je D’Annunzio učinio s razloga, koje je lako razumjeti, ako se uzme u obzir, da je »Popolo d’ltalia« u ono vrijeme bi jedini list, koji ie bez rezerva podržavao pitanje Rijeke. D’Annunzio je doskora osjetio Mussolinijevu zahvalnost...«
Dne 20. septembra bio je ratifeiran u Rapallu onaj ugovor, kojim se je imalo urediti jadransko pitanje, time što je Italija napustila da i dalje traži Dalmaciju, osim Zadra, te prepuštanjem Jugoslaviji jednog dijela riječke luke. Neću da ovdje obnavljam stare diskusije, nego ću jednostavno reći ovo : taj je ugovor savršdno odgovarao političkim direktivama G i o 1 i 11 i j a, ondašnjeg p r cd-sjednika vlade — te Sforzc, ministra vanjskih poslova.
I baš zato, jer je odgovarao direktivama Giolittija i Sforze, Rapalski ugovor nije mogao odgovarati direktivama Gabriela D’Annunzia. D’Annunzio ie, kako znamo, ustao protiv tog ugovora.
MUSSOLINI PRISTAJE NA RAPALSKI UGOVOR.
Mussolini je, naprotiv, našao taj ugovor prihvatljiv im, te je u tom smislu napisao nekoliko članaka u »Popolo d’itali a«.
Ovim svojim prihvatanjem Rapalskog Ugovora, Mussolini se je jednim udarcem riješio i odrekao svojeg dotadanjeg držanja u pitanju Jadrana i svega onoga, što je dotle činio, od 1918., kad je u milanskoj »Scali« organizirao onu demonstraciju pro-tiv Bissolatija, kojega je okrstio »podlom izdajicom«. Prije Rapalskog ugovora Mussolini je za Rijeku i Italiju tražio mnogo više nego li joj je odredjeno tim ugovorom.
Treba spomenuti, da je jedan od raziona, koji su rukovodili D’Annunzia u njegovoj intransigenci i nepopustljivosti, bio u ionie, što je on znao, da postoji jedno pismo grofa Sforze, koje je pismo bilo neke vrsti tajnog kodicila vezanog na Rapalski Ugovor. Tini Sforzinoli pismom bile su Ju-Kosiaviji priznate znatne koncesije u riječkoj luci, što je po mišljenju D’Annuuzia za-
Mussolin: Se 1920 ovakc izgledao
diralo u bitnost ekonomske budućnosti Rijeke.
D’A n n u n z i o je odmah javio tekst ovog tajnog pisma Mussoliniju, ali d r ž a n j e M u s s o I i ii i j e-vo se ipak nije promijenilo. Kad je pak Mussolini koncem oktobra 1920 bio pozvan na razgovor od D'Annunzia, da pretresu tu stvar, on je u posljednji mo-menat izbjegao tom sastanku, uputivši se u Rim mjesto na Rijeku.
MUSSOLINI ODBIJA D’ANNUNZIJEVU MOLBU ZA POMOĆ.
U decembru 1920., dok se je blok kraljevih trupa stiskao oko Rijeke — D’Annunzio je bio uputio Mussoliniju jednog emisara, tražeći od njega i njegovih fašista jedan akt aktivne solidarnosti, da ga pomognu onako, kako su inu u svoje vrijeme obećali, u slučaju, da na D’Aiiiiunzijeve ardite bude izvršen napadaj oružjem. Ali Mussolini se je izvukao rekavši emisaru:
— Komandant D’Annunzio želi dakle, da se digne revolucija... Ali može li on meni garantovati, da će radnici po revoluciji raditi 12 sati na dan?
Emisar, začudjen, napomene, da ne vidi nikakve veze izmedju radnog vremena -u tvornicama i opasnosti, koja prijeti Rijeci, te nadoda, da D’Annunzio ne traži revoluciju, nego samo jedan energičan gest u obranu riječke stvari... Ali uzalud. Mussolinija sve to nije moglo dirnuti, on je ostao hladan i nije ništa obećao.
Par dana zatim Rijeka je bila napadnuta i b o m b a r d o v a n a, a da od strane Mussolinija i njegovih fašista nije učinjen nijedan pokušaj protesta. Pa jasiio je: Ri* jeka za Mussolinija nije bila karta povoljna za njegovu političku igru prema Giolittiju, nego naprotiv, postala je elefiienat, 'koji inu je samo smetao. Mussolini je Rijeku i njezinu sudbinu prepustio na r i j e š e n j e Giolittiju.
Giolitti, — evo, taj čovjek mogao je jedini da rasvijetli tajne motive, koji su djelovali na Mussolinija, da je od najbjesnije dahnatoiiianije postao u pitanju Dalmacije i Rijeke najveći odricatelj.
Poznato je već svima, kako je Mussolini 1915., plaćen od Francuske, učinio »salto mortale« i iz iieutralizina prešao u inter-vencionizam i poveo kampanju za stupanje Italije u rat na strani Antante. Giolitti s a m o — a možda i Sforza — mogli bi kazati, koliko je plaćeno Mussoliniju, da je pristao na Rapallski ugovor i da nije za »Krvavi Božić« došao sa svojim š k v a d r i s t i ni a D'A n n u n z i u u p o-mo ć Jedan, koji ga poznaje dobro — prof. Carlo buzzi — napisao je, da je izvor lične borbe Mussolinija protiv grofa Sforze sigurno u tome, što Sforza može da dade dokumeutovana svjedočanstva o Mus-solinijevoni držanju prama Riječkom pitanju. Ali Giolitti nije o tome govorio, možda i zato, da ne ispovijedi i svoju veliku pogrešku, a Sforza ne će govoriti, jer se smatra obvezanim na šutnju o tajni, koja nije samo njegova.	V
GIOLITTI JE STVARNO PODIGAO FAŠIZAM NA VLAST.
D r ž i s e, da je nova faza u pol i-t i č k o j sreći Mussolinijevo] vrelo svih njegovih daljnjih us P j e h a b a š u njegovom držanju prema Riječkom pitanju, u njegovom trgovanju s G i o 1 i 11 i j e m.
Od toga vremena datira drugačije držanje Giolittijeve vlade prama fašizmu i omogućava mu razvoj. Koncem 1920. naime fašisti dobivaju oružje od Giolittija i bivaju obilno finansirani od njegove vlade. U državnim izborima 1921. fašistički kandidati bili su uključeni u službene liste.
Giolitti je bio preuzeo vladu, da riješi dva pitanja: pitanje Rijeke i pitanje boljševizma u Italiji. Za Rijeku je od Mussolinija dobio pristanak za navalu na D’Annunzia i
za »Krvavi Božić« 1920. Tu je pristajanje fašizma bilo pasivno. U pitanju boljševizma saradnja fašizma postaje aktivna i Giolitti uzimlje na sebe obavezu, da će fašiste snabdjeti oružjem i finansijskim sredstvima.
Giolitti se je zavaravao, da će s vreme-nom, kad mu više ne bude služio, moći da likvidira fašizam. Ali stari lisac se je prevario u računima. U posljednjim godinama svog života on je osjećao svu grozu saznanja, da je na grudima odgojio fašistička zmiju. To je bila njegova kazna.
ŠTO PRIĆA JEDAN MINISTAR IZ GH>-LITIJEVOO KABINETA.
Juda fašistički, Mussolini, je za svoje držanje u pitanju Rijeke i J J a d r a n a dobio novčanu nagradu, onako, kao što je dobio od Francuske za ratnu kampanju 1915. godine. Emilio Lussu, bivši poslanik u talijanskom parlamentu i politički vodja sa Sardinije pričao je:
»Ovo što pričam doznao sam od jednog ministra iz Giolittijevog kabineta, u doba bombardiranja Rijezc u decembru 1920., s rezervom, da nikome ne otkrijem njegovo ime. Mogu garantirati, da se radi o poštenom čovjeku, koji je apsolutno nesposoban, da izmisli klevetu, pa na koga god se odnosila. On je bio svjedok ove scene.
Giolitti je bio spremio bombardman Rijeke u najvećoj tajnosti. Niti njegovi kolege iz kabineta nisu znali ništa, pa niti Bo-noini, ma da je bio ministar rata. Ali dan prije odredjenog bonibardinafia, Giolitti je osjetio potrebu, da sazove ministarski savjet, da svoje ministre ipak informira o svojoj odluci i da dobije pristanak. Svi ministri su pristali na ono, što je Giolitti zamislio. ali nekoji su izrazili svoju bojazan pred unutarnjim komplikacijama, koje bi mogle nastati.
— Što će na to fašisti?
— Fašisti — rekao je na to najvećim mirom ’i sigurnošću Giolitti — ne će se ni maknuti
— Ali Mussolini? ...
Stari Giolitti je slušao, a lice mu je bilo kruto, tek zapažao se je na njemu posimeli lukavosti. Nije odgovorio ni riječi, kad se je spomenulo ime Mussolini, ali jednim gestom nijeme riječitosti podiže jednu kuvertu, da je dobro vide svi ministri. A oni su razumjeli — latinski i svaka je zabrinutost nestala.
Mussolini je strpao u džep kuvertu. Što se njega tiče. Rijeka se je mogla slobodno bombardovati.«
IMA I DRUGIH DOKAZA. DA JE MUSSOLINI BIO PODUPRT OD GIOLITTIJA.
1 bez obzira na ovo. može se sa sigurnošću tvrditi, da je izmedju Giolittija i Mussolinija poslije Rapalskog ugovora postojao jedan sporazum, u kojem se je Mussolini obvezao, da se ne će brinuti za Rijeku, a Gioiitti mu ic to naplatio potporom iz državne blagajne za njegove fašističke podvige.
Kad je pak Mussolini došao na vlast on je nastavio u tom pravcu i upotpunio je svoje izdajstvo. Rijeka je pripojena Italiji! nije postala Slobodnom Državom, kako je bilo zaključeno rapalskim ugovorom. Ali tom činjenicom Rijeka je prošla mnogo gore. nego li bi bila prošla, kad bi bilo uvaženo ono tajno pismo grofa Sforze. kojim pismom se je priznavalo Jugoslaviji pravo na Deltu i luku B a-r o š.
Mussolini je ipak imao obraza, da u talijanskom parlamentu inzultira grofa Sforzu (odsutnog!), kvalificiravši ga lašcein i izdajicom.
Ali Sforza nije lagao nikome i nije subjektivno izdao nikoga, jer nije učinio ništa drugo, nego je samo proveo sVoj program, koji je bio inspirisan duhom pomirljivosti s Jugoslavijom, pa makar i pod cijenu teških žrtava.
Za mene i za sve one riječke legijonare, koji se nijesu iznevjerili svojim idealima, za koje su se borili, ako postoji lažac, taj jc Mussolini, a ako postoji izdajica, taj može biti jedino ; isključivo Mussolini.
To je istina, koju želim glasno da kažem — ja legionar i iječki i ako su to zaboravili mnogi riječki legijonari. koji su prešli u službu izdajnika. Pa i sam Gabriele D'An-nunzio izgleda da je zaboravio, da su mrtvi »Krvavog Božića« 1920., koji počivaju na groblju u Kozali, žrtve izdajstva Benita Mussolinija, kao i bratomorstva naredjenog od Giovanni Giolittija A,ceste de Ambris
Krvavi Božić; Sušačko-rijcčki most preko Rječine srušen od D’ Annunzia	Barikado na riječkim ulicama za sukoba redovit« vojsk« I ardita
TALIJANSKA SVJEDOČANSTVA O
DANNUNZIU
GIOVANNI PAPINI I CARLO SFORZA O NAJVEĆEM TALIJANSKOM MEGALOMANU
Ko je Giovanni Papini paši čitatelji znadu. Taj najveći živući književnik Italije pisao je 1915 u reviji »Lacerba« (maja 1915) ovo što ovdje donosimo. Nikad nije niko oštrije i pravednije govorio o tom velikom frazeru i avanturisti.
životariće Gabriele D’ Annunzio — i neka bi mu dao Bog Judeja i Vojske — još kroz tri naraštaja, i govoreći do posljednjeg udisaja, kad će mu se pozlaćena usta napuniti gorkim morem, a mršavo mu tijelo pasti na dno medju proždrljive morske pauke i lepljive meduze. Duša njegova neće blesnuti kao živa vatra u trošnome mesu, nego će kliznuti trepetom alhimističkih dragulja po hrapavoj površini oznojene pergamene. A Italija će postati posljednja medju nacijama: kupiće komadiće obale, ili koricu hljeba; po ulicama naroda, prisiljena da pere nečiste noge Albanaca, Hrvaćana i Levantinaca, ali će još uvijek tražiti, uz makarone i gitaru, svoju nasušnu porciju retorike, dar-mara, i bengalske vatre, prije nego što zasni u prljavoj plahti svojih
CT*Q YY! Pii- Q
Kakva majka, takav sin, _ pjesnik je dostojan svoga naroda. Gabrijel, ne Vitorijo, danas je opunomoćeni vitez ove Italije neodredjenih:
D’ ANNUNZIJEVO »PODRIGAVANJE«
Poznavao sam jednog starca — ga-ribaldinac i on! — koji bi uvijek kadgod bi podrignuo dizao oči k nebu govoreći: »Neka i ovo ide na žrtvu Bogu!« Taj me čovjek sjeća, kad odbijem šalu, na našeg sadašnjeg zastavnika Majke Italije: i on uvijek, kadgod mu naidje potreba da govori, ili da pjeva o kakvom dogodjaju, ma i najsitnijem, upotrebljava gcitove i riječi velikih svećenika, koji služe službu na visokom žrtveniku, sa gorama i morem u pozadini i širokim otvorenim nebesima povrh pomazane i osveštane glave. Zašto je Danuncijo, zlatar visokog stila, mozajist nedostižive vještine, lingvist i literat i literarni kuhar izrednih i požudnih djakonija i napitaka, radi jedne kaprice koju mu niko ne spori i ne uskraćuje, osudjen da — u zamjenu za tolike blagodati — nikada duboko, ljudski i prisno, ne osjeti ono što bi htio da izrazi krupnim riječima i vrhovima superlativa?
VELIKI MAJSTOR — PRAZNE RIJECI.
Kao što je libertincu zauvijek onemogućena prava ljubav, tako je ovome zlatoustu tisuće strasti uskraćena svaka iskrena strast. U njemu nema ništa stvarno velikoga, osim tog vječnog praznog naprezanja aa pobjedi svoju vlastitu šturost i nemoć, i tugoba, koje se stalno dižu i nameću izmedju ponosnih i kitnjastih forama osudjenih na poraz. Gdje bi deset ustreptalih riječi iz iskrenog srca i dubine duše bilo dosta da uzbude čitav narod, Danuncije ih troši na stotine, pokoravajući se diktatu receptivnoga mozga ! navici kićenja virtuozne ruke. I tako se akcenat muške ljubavne strasti pretvara u pjevucka-nje madrigala, konkretnost prisutnog časa kida se u otužno ponavljanje istorijskog i staračko-knjiškog priželj-kivanja, krik konvulzivnog pjesničkog uzbudjenja raspllnjuje se u litaniju sladunjavih i pozajmljenih uzvika, molitva postaje pričom, 1 ona stranica koja je mogla da bude svjedočanstvom vijeka i trubom na zbor nije drugo do vježbanka kitnjastog stila i odličan primjer lošeg ukuša.
VELIKE NADE U D’ ANNUNZI!A, KOJE SE NISU OSTVARILE.
Bilo je nade, prije više godina — u vrijeme bežanije — da će bol, progonstvo i godine, učiniti svoje, pa preporoditi gospara provincijalnih elegan-
sa, i od literata načiniti pisca, od pisca čovjeka, od čovjeka gradjanina. Bilo je nade, ali je nada prevarila. Ne govorimo o onoj teaterskoj, libretisti-čkoj i filmskoj literaturi, fabrikovano] za papir i mase, a potrebnoj za održavanje luksuza skorojevića i bonvivana. Ali je iz Francuske upravio, u više mahova, perij ode i torcine nezahvalnoj Italiji, za koje je — naporedo s Kar-dučijem — htio da budu ritmički i rimovani poklič svih naroda i svih vremena. A te patrijotske kancone, po zvuku i po suštini, bile su ravne onim prvima. Isto tako, u doba Tripolitanske Ekspedicije, njegove »Pjesme s one strane mora« otkrile su jedino njegovo poznavanje municipalne srednjevjekovne istorije i umornost pjesničku. Ono što je već Karduči radio, u časovima kad elan popusti, nagomilavajući i redjajući imena iz istorije, uspomene i anegdote, to je sad, još u većoj mjeri, ponavljao Danuncijo, invokacijama istorijskih do-gadjaja i ličnosti oko nepoetskog sadržaja, da bi prikrio siromaštvo ideja. I to se, u časovima žurnalističkog ganuća, smatralo remek-djelom istorijske i gra-djanske epopeje!
RAT I GABRIELOV A TRUBA.
A kad je došao Veliki Rat, Danuncijo je ponova dohvatio i stavio na usta svoju već upotrebi jenu trubu slavnog čičerona, da francuskim riječima podmetnutim talijanskom izgovoru obnovi svoj patrijotski repertoar, svakome već dobro poznat, tako da je dosta bilo pročitati samo prve stihove pa ostalo izgovoriti naizust. Ipak su svi očekivali s oduševljenjem i nestrpljivošću povratak u domovinu famoznog zaljubljenika, vjerujući — vjerovatno — da -će riječ Pjesnika, ako ne ultimatum Ministarskog Savjeta, biti znakom na uzbunu i rat protiv Njemaca. U otsutnosti Kralja i ministra, pošto su se prekonoć! izmijenili glasovi o ratu i o miru, otkrivanje spomenika garibaldincima dobilo je odlučno političko značenje. Stari i jednostavni ratni pokliči imali su, medjutim, jače dejstvo i veću političku sr\agu od svih neodredjenih i blijedih i zadihanih govorničkih fraza i parafraza.
D’ ANNUNZIO NE OSJEĆA DOMOVINE.
Danuncijo, nemoćan osjećanjem, ne osjeća ni domovine. Pa bar da punom svješću prihvati i ispovjedi svoju nemoć, — mogao bi biti veličinom i nadčovjekom i na drugi način. Ali je njemu stalo do tradicije i do pljeskanja. U Italiji ne postoji, doduše, ustanova »prvog pjesnika«, ili ovjenčanog pjesnika (»poeta laureatus«), ali postoji navika — od Rizorgjimenta na ovamo — da se neko smatra nekom vrstom gradjansko-ga i patrijotskoga barda, kakav je prvo bio Prati, a pomalo Danuncijo. Činilo se uopće, još do nedavna, da ko hoće da ga se prizna najvećim talijanskim pjesnikom, mora pošto-poto pisati rodoljubne ode i predavati literaturu u Bolonji. Danuncijo — iz oholosti, ili iz računa, — nije htio da zna za Bolonju; ali se nije mogao odreći službe gra-djanskog izvikača, jer bi inače pao u očima važnih osoba, koje — na kraju krajeva — najviše kupuju i plaćaju knjige. Kako mu njegova korintska narav humaniste i kosmopolite, kao i njegova specijalnost radnika na pridjevima i epitetima, ne dopušta da ovu animalnu i sinovlju ljubav prema ote-čestvu osjeća na siguran i neposredan način to se mora zadovoljiti da nadu-va obraze i da razglavi vilice, da lomi ruke i prevrće očima, te da proizvodi zvuke i šumove svake vrste, samo da bi prikrio unutarnji mir i neuzbudjenost svoga duha
D’ ANNUNZIO NEŽNA NI TALIJANSKI.
Medju ostalim, Danuncijo ne zna ni talijanski. I to nije tek glupa insinuacija. Danuncijo poznaje, doduše, talijanske riječi, stare i nove, mrtve i uskrsle, meke i tvrde, riječi zaljubljenika i riječi strašne. Ali njemu nedostaje, i uvijek će mu nedostajati, genije i duh jezika. Nepogrješnom vještinom redja on i okuplja na jedno mjesto naj-redje adidjare našeg književnog govora, na j blagoglasni je i najmelodijoznije samoglasnike, najkitnjastije i najslikovitije epitete. Ali ko je uistinu ovdje ro-djen, i ko ima u krvi mekotu stila najprisnijih Talijana, taj osjeća disonancu, zaparu, usiljenost, strani miris (mješavinu neke dekadentne grecistike i orijentalstva, Aleksandri ju i Bizant), i sve to čini da nam se smuči. Ako se ne varam, Skarfoljo je već upozorio na ovo netalijanstvo talijanske proze. U svakom slučaju, ja ovo ponovno iznosim i utvrdjujem, I sa više kompetence od napolitanskog Tatarina. Sasvim je drukčiji i drugo nešto, akcenat rasnih Talijana.
Majstori Domovine, u politici, zovu se: Dante, Makijavelt i Macini. Jedini koji su imali mušku i široku viziju, ita-lijansku i evropsku, sudbine koja nas čeka. Pročitajte koju stranicu iz njih! U žustrome bijesu Dantea, u smirenome realizmu Makijavelija, u strašnome misticizmu Macini ja, naći ćete — pored
sve ogromne razlike trojice duhova — isto zdravlje, iskreno i čisto, od kojega kod ovoga današnjeg proroka nema ni traga. Sa Danuncijem osjećamo penjanje, ne let, nerad — ne rad, pretjerivanje mjesto zanosa i strasti, naduvenost mjesto pučke jednostavnosti i prostote. Neosjećajući ništa od onoga što kaže, ili što mora da kaže, Danuncijo se uzdiže i napinje do hiperbolizma i is-crpenosti.
ITALIJA JE ZADOVOLJNA OVAKVIM LJUDIMA.
»— Tisuća! A u nama se rad ja svi-jetlost. Riječ je sjaj, — riječ je munja!...« Mislio bi čovjek da smo posred stvaranja svijeta, dok se u stvari radi o ekspediciji tisuće mladih pustolova, o jednoj avanturi koja se dobro svršila, upravo čudotvorno, uslijed čudnoga slučaja, koji nije uvijek ujedno i junaštvo. Bilo je to ponavljanje ranijih pokušaja, samo sa većom snagom, sa više sredstava, i poduprto sicilijanskom revolucijom, neuljudnoš-ću i nesigurnošću trupa Franca n, i drugim ekspedicijama, odnosno suradnjom Kavurovom. Povijest našeg Rizorgjimenta još je uvijek u stanju hro-molitografije, — ko hoće da dovede do
pravog slikarstva, moraće da postavi u pravu svijetlost i taj pothvat Tisuće i veličinu garibaldinaca. Ipak, dalo bi se i iz ovog garibaldijevskog »raid-a« izvući lijepa stranica za govorništvo, pogotovo u ovim burnim godinama; moglo se je naći nešto krepkih i toplih riječi za podvig koji je podozrivo pratila cijela Evropa, — četicu svojeglavih u crvenim košuljama, a pred njima plavi, odlučni i srčani Arambaša. Ali je Italija bila i ovako zadovoljna, jer se ona navikla da uživa u onoj vrsti ljudi i u najtežim časovima svoga života, i da sluša o njima uz gitaru ili sa tribine. KLASIČNIM PARAFRAZAMA NEDOBI-VAJU SE RATOVI.
Samo što se riječima i klasičnim parafrazama ne dobivaju ratovi, za koje su potrebni teški topovi, veliki novci, i jaki ljudi. Možda bi Italija i bila spremna da uz zvuk tropa prelazi Alpe i s baterijama metafora napadne na Beč. Ali bih ja, u ovim danima, rado dao stotinu Danuncija i sto tisuća njegovih govora za sigurnost da general Kador-na ispod svoje kape ima ma i pola funte vojničkog genija.
Giovani Papini (1915). Preveo s talijanskog B. R. (»Nova Evropa«).
GROF CARLO SFORZA O D’ANNUNZIO
U svojoj knjizi »Zidari Suvremene Evrope« grof Carlo Sforza, bivši ta-talijanski ministar vanjskih poslova, koji je potpisao Rapalski ugovor, u jednom poglavlju govori ioD’Anun-ziju. To poglavlje nosi naslov »D’Annunzio ili literarno porjeklo fašizma«. Najprije Carlo Sforza tumači književnu pojavu D’Anunzija, prikazuje ga kao pjesnika potenciranog nacionalizma, pjesnika rata i krvi, a zatim govori o njegovoj riječkoj avanturi. Prenosimo taj drugi dio, jer je interesantan, naročito zbog toga, jer sve to govori Sforza, Talijanski državnik, koji je potpisao Rapalski ugovor.
Kad se svršio rat, došlo je poslije nekoliko meseci do Riječke ekspedicije. Smislili su je i pripremili drugi, a d’Anuncijo joj se samo pridružio, i to u posljednji čas. Ali, Rijeka je brzo postala njegova — nešto ni nalik na ono što su Talijani bili zamislili, čak i oni Talijani, koji su d’Anuncija bili povukli da pode snjima.
Za mnoge Talijane, razdražene teškoćama koje su pripisivali samo zaslepljenosti saveznika, Rijeka je postala simbol pobede. Odatle se prešlo brzo u drugu krajnost. Ako se izgubi Rijeka, komproml-tovana je pobeda. Sonino, koji je imao toliko lepih osebina, ali koji nije imao ni truna one proročanske dalekovidnosti koja je bila svojstvena Maciniju, predao je Londonskim ugovorom Rijeku Hrvatskoj, jer nikada nije pomišljao da će Hrvatska postati sastavnim delom zajedničke države svih južnih Slovena,koji su pripadali Au-stro-Ugarskoj. Pa i samu Austriju on je pretpostavljao da će biti tučena samo do izvesne mere. Ja sa puno razloga verujem da on nije isključivao mogućnost da bi Hrvatska, koju je on predvideo u svom Londonskom ugovoru, mogla sačuvati izvesne veze, bar dinastične, sa Monarhijom Habzburgovaca, koja je imala da preživi rat. Međutim, Rijeka, koju je Sonino bio prepustio Hrvatima, bila je neosporno talijanska. I pitanje Rijeke nije bilo za Talijane ono što i pitanje Dalmacije: dok je već od prvoga dana postojala u talijanskom javnom mišljenju struja, koja je sa-vetovala da se Dalmacija ne anektira, za talijansku Rijeku bili su složni svi do jednoga, počev od Bisolatija, koji je, inače od samog početka rata važio kao pobornik politike prijateljstva i sporazuma sa Slovenskim narodnostima.
Ali, za d’Anuncija Rijeka je bila samo sredstvo, samo instrumenat: onako isto kao što je kroz sav svoj život prisvajao i najprotivrečnije ideje savremenih pisaca, jer je tražio u njima samo materijala za svoje stihove. I ne samo to: Rijeka je postala njegovom pozornicom.
Nije nikakvo čudo što su nove generacije, koje su usled rata — kao 1 svuda u Evropi — zaostale u svome intelektualnom razvitku, bile zasenjene veštačkim bojama scenarija i primile čitavu stvar kao neku herojsku stvarnost.
Elementi, od kojih je bila sastavljena d’Anuncijeva riječka ekspedicija bili su vrlo raznorodni. Pre svega među njima je bilo dekadenata koji su još pre rata u d’Anuncijevoj poeziji bili našli sebe: duhovi, koji su čeznuli za uživanjem, pustolovinama i osvajanjem. Pored ovih našao se i jedan siroviji, ali realniii elemenat; to su bili oni što su ratu stekli zvezdice i navikli se na opasnosti, pa im je bilo teško da se vrate svojim skromnim i slabo plaćenim poslovima. (Veliki deo revolucije u Starome Rimu izazvali su legionari po povratku iz kakvog dalekog rata). Posljednji i najneznatniji, elemenat riječke ekspedicije sačinjavali su dobrim delom mladići iz redova srednjeg staleža, koji su pune četiri godine slušali priče o ratu, i kojima se sada, u njihovim sedamnaestim i osamnaestim godinama, pružila prilika da vide jedan takav rat, malen, ali živopisan.
Kao uvek i svuda, i u ovoj avanturi bilo
je mladića nadahnutih čistim idealizmom. Ali, takovima se avantura brzo, više manje zgadila, i oni su jedan za drugim, ožalošćeni što to mogu da budu ljudi posle duhovnog razočaranja, napuštali Rijeku. Čitao sam dnevnik jednoga od njih; on je danas čovek koji bi, u slobodnoj Italiji, mogao da učini velike intelektualne i političke usluge svojoj zemlji. Ima mnogo tragedije u upinjanjima toga mladića da sačuva veru uprkos sumnjama koje ga saletaju već spočetka, i u tome kako on uajposle napušta Rijeku posle jednog razgovora sa d’Anun-cijotn, koji po poslednji put uzaludno pokušava da ga očara svojom neodoljivom rečitošću.
Što se tiče samog riječkog stanovišta, ono je bilo i ostaje tipično Talijansko, na način starih municipalnih gradova gđe se strasno voli i mrzi. Najpre je s oduševljenjem primilo čoveka, koji mu se bio zakleo da će ga štititi od svake opasnosti slovenskog gospodstva. Kad Je na Riječ) postalo jasno, da se talijanski i nunicipalni interesi grada mogu spasiti samo jednim rešenjem (koje sam ja formulisao) po kojem bi talijanski karakter grada bio zajamčen time što bi se od Rijeke stvorila slobodna, ali s Italijom savezna država, čija bi se, međutim ekonomska budućnost zasnivala na iskorišćavaniu luke, a ovo bi bilo poveretto jedno] zajedničkoj talijan-sko-jugoslovensko-riječkoj komisiji — svako je želeo da se taj plan izvede; ali niko to nije smeo da kaže, jer je sva vlast bila predana u ruke d’Anuuciju. 1 dogodilo se ono što se kasnije desilo u većem opsegu u ' Italiji kad je fašizam došao na vlast: javila su se dva jezika: jedan trajni, koji je otkrivao da je već svakome postalo jasno ko su pravi branioci Rijeke; i drugi javni, koji je teatralnim, nadmenim i pompezniin stihom slavio i dalje sve ono što se u trajnosti i u najintimnijim razgovorima preklinjalo. Konačni rezultat je bio da je Reka, čili je napredak (kao i napredak Trsta, uostalom) neminovno zavisan od srdačnog sporazuma sa Slovenskom pozadinom, danas tužna ruševina, sa praznom lukom i kejovima obraslim u travu; ali, ne samo to: njeno stanovništvo upropaščeno je i moralno, jer Je pod terorom Jedne bande, tuđe svome mentali' tetu, moralo ne samo da krije svoja ose-ćanja, nego i da slavi i hvali idole, koji sh mu se. posle kratkog perioda oduševljenja, duboko zgadili.
Bila je to generalna proba za ono što će se kasnije odigrati na mnogo široj pozornici, u Italiji. Jsto onako kao na Rijeci, svi trikovi što ih je izmislila d’Anuncijeva. mašta ponovili su se u Italiji, počevši od dijaloga između voda i naroda s onim zvučnim pitanjima:
— Kome pripada budućnost?
— Kome pripada Italija?
— Kome pripada vlast i slava?
Na što je izbezumljena gomila odgovarala:
— Nama!
I tako redom sve one deklamatorske fraze, koje je fašizam usvojio i kojima daje na znanje inostranstvu da Talijani više ne rszabiru šta je smešno. Jer inostranstvo ne može da. shvati da talijanski narod stvarno šuti, a da oni poklici treba da sakriju njegovo ćutanje.
Talijanski kritičar Enriko Tovez, objavio je pre nekoliko godina jednu knjigi u kojoj dokazuje da je d’Anuncijo prepisivao čitave stranice iz dela stranih pisaca-Pesnička mašta d’Anuncijeva. bar u oblasti čulnoga, tako je bogata da ga ova optužba sigurno nije mnogo uznemirila.
Ali, on sam bio je žrtva plagijata kojem nema ravnoga. Fašističko uzimanje vlasti u Italiji je najdoslovnija i najmanje originalna kopija bučne d’Anuncijeve poeme: njegove riječke avanture.
Može se bez preterivanja, reći, da Italija nije anektirala Rijeku, nego da !e d’Anuncijeva Rijeka anektirala Italiju, fašističku, razume se.
ZANELLA - EPIZODA U BURNOM ŽIVOTU RIJEKE
Zanella
Kada je Ljudevit Kossuth g. 1842. prvi puta, — preko našeg Gorskog kotara i Luj-zin.skorn cestom došao na Rijeku, ostao je zadivljen pogledom na Kvarner. Opisujući svoje dojmove u »Pesti Hirlapu« iznio je, kako Madžarima treba, da ćim prije sagrade željezničk spo; sa Rijekom, koja će biti baza za vezu Madžarske sa širokim svijetom; a željeznička pruga biti će trajna oaza Koja će Madžarima osigurati, osvojenje one pustoši bregova, koje stoje izmedju Madžarske i madžarskog mora. I stoga »Tengere Magyar«! (Na more, Madžar'!)
Prema tome geslu vodila se sva politika Madžara, i sva nastojanja, da akvistiraju Rijeku. U to ime faisifici.aše i tako zvanu »Nagodbu« po kojoj je: »grad Rijeka i njegovo okružje sačinjavao posebno sa Ugarskom sv krunom spojeno tijelo« (separa-tum saerae regir coronae adnexum corpus).
Ali da se učvjste na Rijeci trebalo je Madžarima ne samo da madžariziraju vezu sa Rijekom — željeznicu već je trebalo da i Rijeku sa pomorstvom madžariziraju. Cim je madžarska vlada učvrstila svoju vlast preko svog guvernera ua Rijeci, započela ie 'ustavnom madžarizacijom. Najprije je istisnula iz Rijeke svaki trag hrvatstva Uvela'je malo po malo madžarske ili madžarsko-talijanske škole, pomadžarila sve urede. Ko.icentrisaia svu izvoznu trgovinu. Subvenc.onirala i finansirala je parobrodarska društva, javna skladišta, banke. pomorsku akademiju i t. đ Isprva ne mcgahu započeti tu akciju sa čisto madžarskim jezikom, pa se poslužiše sa tali-janaštvom kojeg sankcijoniraše pod nazivom: »Fiumani sono Ungheresi di madre lingua italiana«
Ovaj hemafroditski ukalaniljenì nacionalni mentalitet kod Fiumanaca koji su bili u većim naš čisti živalj, nacionalno nc-Vaspitan i indiferentan se poslije nietamor-fozirao u drugi: »cittadini italiani di Fiume« Ovaj posljednji ie umjetno injektiran još od onda kad ie g consig’iere Vili ari, prvi puta došao na Rijeku, da na račun društva »Dante AUighien« inspicira riječke
škole.	,	.	,
Sada ie usljedio sukob tih dvaju inenta-hieta Ali Fiumanski mentalitet jc_ konačno uočio pogibelj od imigracije madžarizator-skog mentaliteta i tako se na bazi autono-niaškoj (pod Kušarom, Osojnakom i Za-
nellom) ojireše Pešti, jer se radilo konačno
0	hljebu, kojeg im Madžari malo po malo ugroziše.
Ricardo Zanella je bio najmarkantnija ličnost riječke oporbe protivu madžarske politike koja je sistematski okljaštrila t. z. »riječki statut*. On je sin Talijana i majke Slovenke. Pomoću madžarske državne stipendije svršio je u Pešti fakultet i postao profesorom.
Madžari su ga kao svog pouzdanog čovjeka mnogo cijenili, dok se oduševljavao za madžarske nacionalne ideale
1	Košutizam. Ali se Zanella vrativši se na Rijeku brzo ispoljio u fanatičnog borca za riječku autonomiju, pa je u društvu sa advokatom dr. Ferdinandom Kušarom i još nekim istaknutim Riječanima promjenio dotadanje gažolira-nje madžarštini i počeo više isticati geslo »per l’italianità di Fiume«. On je doista bio vrlo aktivan, organizator riječke oporbe i leader onih nižih slojeva. Da je bio pronicaviji u pitanju riječkih Hrvata njegova bi politika imala mnogo više uspjeha i riječko bi se pitanje moguće na posve drugi način riješilo. U Pešti imao je on jaki pod-poranj kod nekih članova madžarske opozicije i to grofa Batthyany-a pače i samog Franje Kossutha, koje je uvjerio da je riječka autonomaška politika najbolja brana protiv slaviziranja Rijeke.
U autonomaškoj oporbi gledali su Madžari pogibelj za svoju madžariza-torsku politiku, što najbolje potvrdjuje činjenica, da kad je Zanella u maju 1905. kandidirao za peštanski mandat (i pobjedio kod izbora) Madžari su mu postavili za protukandidata baruna Gyczya a u izbornim letačima bilo je naglašeno »Izbornici Madžari, glasujte za Madžara Gyczya i nedajte da pod oznakom disidenta ulazi u madžarski parlamenat jedan opasni narodnostni agitator«! A sam Kossuth je tada uzeo Zanellu u obranu i izjavio, da odobrava Zanellin pokret jer da na Rijeci imade i etnografskih Talijana. Zanellianci provocirani i od samih riječkih doseljenih Madžara zauzeše oštru oporbu »u obranu statuta«, za autonomiju Rijeke sa svojim grbom »Indeficienter«, koji se koči nad ulazom starog tornja.
Osnovao je i svoj list »La Difesa« koji je državno odvjetništvo proganjalo bezobzirno, tako da je poradi oštrih napadaja na Madžare dr. Ferdo Kušar morao ići; u aps u Pečuj. Počelo še sa demonstracijama protiv madžarskih napisa na tramvaju, protiv madžarskih maska na' pokladama, proti madžarskom plesu »Kdr-u«, i protiv tudjih napisa; protiv madžarske operne stagione u »Comunalu«.
Autonomaši udjoše konačno pobjedonosno i u gradski Magistrat gdje iz-juriše madžarsku »Magnadoru«. Ali ni tu nisu bili mnogo pronicavi jer pro-pustiše dr. Maylàndera na istaknuto mjesto pa je borbu profanisao i prešao u vladinovce.
Riječka okolina, kao čisto hrvatska, ali nacionalno indiferentna, uspavana lošom politikom i tud j inskim školama, prešla je listom u autonomašku oporbu zaslugom agilnog agitatora Berte Superine.
Ova nova oporba potisnula je posve upliv starog oporbenjaka Antuna Wa-luschniga, koji je još jednoć pokušao pomoću Erazma Barčića, da dodje do mandata u riječki municipij, te iako ova dvojica kod izbora pobjediše, poni-štiše im naknadno mandate. (pl. K.)
OD RAPALSKOG UGOVORA DO SLOBODNE RIJEČKE DRŽAVE
Slobodna Riječka Država (Lo Stato di Fiume) stvorena je bila članom četvrtim Rapalskog ugovora od 12 no-yembra 1920. Ali stvarno pučanstvo Rijeke nije moglo da se izjasni za Slobodnu Rijeku sve do 24 aprila 1921. Toga su dana na Rijeci obavljeni izbori, koji su prošli u znaku terora, korupcije i Prevare od strane oboružanih fašista i ostataka D’ Annunzijeve bande. Pa ipak riječko se je gradjanstvo tim izborima velikom većinom izjasnilo za »Partito Autonomo di Fiume«. Ali čim je bila opažena pobjeda autonomaša, turbo-ientni fašistički i dannucijevski elementi, koji su se na Rijeci trajno borili za aneksiju Italiji — okupi.ali su oružjem grad, terorizirali su bombama i puškama, razbili su izborne žare i zapalili izborne listiće. Karabinjeri, čija se komanda bila obavezala časnom riječju, tìa će štititi slobodu izbora i javni red Pa slobodnoj Rijeci, poduprli su fašističke bande, a tim su oandama došli u Pomoć i fašisti iz Trsta i drugih gradova u unutarnjosti.
Medjutim ipak od aprila 1921 do 5 oktobra 1921. Rijeka ostaje i dalje u vlasti fašističkih elemenata, koji se opiru uspostavljanju autonomaške riječke vlade. Konstituanta izabrana 24 Aprila ne može da se sastane, jer joj t° nije bilo dozvoljeno od terorista. Oni Su prijetili udarom, a uz njih su bili i
nekoji odredi karabinjera na Rijeci.
Dne 5. oktobra 1921. talijanska je vlada napokon ipak omogućila otvaranje konstituante. Konstituanta je otvorena govorom generala Amantee, komandanta talijanske vojske, koja je na Rijeci imala da održava red.
Na toj sjednici od 5. oktobra 1921. skupština je izabrala Rikarda Zanella provizornim šefom Riječke Države i pretsjednikom njezine zakonite vlade, a on je imao da sastavi kabinet.
Ali Zanellina vlada nije bila dugog vijeka: svega nekoliko mjeseci. Početkom marta 1922. Zanella je sa svojom vladom morao spašavati glavu bijegom u Jugoslaviju. Vlada Riječke Država bila se je privremeno smjestila u Kraljevici.. Iz Jugoslavije je 16 marta 1922. Zanella uputio jedan veliki memorandum o dogodjajima na Rijeci Facti. pretsjedniku talijanske vlade. Taj memorandum sadrži u glavnom čitav historijat Zanelline vlade i njezinih peripetija. Taj dokumenat i još nekoliko dokumenata, koji ilustruju tu fazu u životu Rijeke, objavio je Zanella u brošuri »Libro Rosso« (sui rapporti del Governo di Fiume Col regio Governo d’Italia, con speciale riguardo ai precedenti del Colpo di mano del 3 marzo 1922). Ta je brošura izišla na Rijeci 1922. - »a Cura del Governo di Fiume«,
U memorandumu upućenom na ministra pretsjednika Italije Factu Zanella opisuje kako je bilo na Rijeci od aprila 1921.'do marta 1922. Iz toga memoranduma jasno se vidi, kako je Italija kršila svoje obaveze prihvaćene Rapalskim ugovorom.
Zanella kaže, da je već u januaru 1921. poslije krvavih D’Annunzijevih do-godjaja, on upozoravao talijansku vladu, da na Rijeci ne će biti mira dok se ne provede razoružanje turbolentnih i sumnjivih elemenata, koji su došli na Rijeku sa svih strana Italije. On je to od talijanske vlade nekoliko puta uzalud tražio. Kad su autonomaši aprila 1921. pobjedili na izborima, nacional-fašistički blok naoružao se, a da vojska i karabinjeri nisu ništa protiv toga učinili, i zauzeo je — poduprt od nekoliko odreda karabinjera svu vlast na Rijeci. Autonomaši — njih oko 4.000 morali su bježati u Jugoslaviju. (To je sve opisano u posebnoj brošuri: »Questioni Fiumane — Arditismo e fascismo«). 25. maja do 6. juna 1921. Zanella je bio u Rimu, gdje je konferirao s talijanskom vladom, koja se je ipak obavezala, da će situaciju na Rijeci raščistiti. Komandant talijanske vojske Foschini imenovan je »Visokim komesarom Kr. talijanske vlade na Rijeci«. Ali ta emisija nije dovela do ničega. Fašistička ulica je i dalje vladala Rijekom. Ni Foskiniju se nije žurilo da očisti Rijeku.
Tek 5. oktobra 1921. gotovo u nekom opsadnom, stanju — sastala se riječka konstituanta.
Ali već dva dana zatim Italija opet krši red: 7. oktobra 1921. general Ama-deo jednim naročitim dekretom sekve-strira administraciju luke i željeznice, uzevši tako gradu dva najvitalnija organizma i onemogućivši svaku aktivnost riječkoj vladi. Zanella je protestirao u Rimu, ali bez rezultata.
Zanella je 20. oktobra 1921. bio u Rimu da tretira pitanje luke i željeznice i da iznese neke ekonomske i finan-sijske probleme, koji su bili od interesa za Rijeku kao i za Italiju. Ali talijanska vlada odbija da izruči riječkoj vladi željeznice i luku i još je izrazila ža-lenje, što je Zanella službeno javio stranim državama osnivanje slobodne države i legalne riječke vlade!
Zanella je tražio od talijanske vlade, da se Rijeci nadoknade neke štete, koje je Italija učinila — sklopljena je doduše jedna finansi jaka konvencija, ali Italija se nije držala svoje obaveze, samo da bi onemogućila opstanak i rad slobodnoj Rijeci.
Dne 6. decembra 1921. jedan fašista (Antonelli) preodjeven kao marešjalo karabinjera, uspio je da na palaču go-vernatorata riječkog izvjesi talijansku zastavu. Zanella je naredio, da se ta zastava, koja nije bila zastava Rijeke, skine. Ali pukovnik karabinjera Giungi ponovno je dignuo talijansku zastavu na palači riječke »slobodne« vlade.
Na Rijeci su se stvari razvijale sve nepovoljnije za Zanellu, iz Italije sti-zavali su u sve većem broju naoružani fašisti, karabinjeri i vojska sve ih je otvorenije pomagala. I Zanella je odlučio da osnuje posebnu riječku policiju: »Guardia di Stato«. On je mislio da će tom policijom zamijeniti karabinjere i osigurati red i mir na Rijeci. Policija se je rekrutovala u Julijskoj Krajini i Sjevernoj Italiji i brojila je 745 ljudi. Ali Italija nije htjela da dozvoli Zanelli da kupi negdje u Italiji oružje. On je morao da potraži oružje u Austriji. Ta je Zanellina policija imala vrlo tešku poziciju na Rijeci. Fašisti i karabinjeri inzultirali su je i napadali, gdje su samo mogli.
Dne 31. januara 1922. riječki parlamenat imao se sastati na svoju treću sjednicu. Bilo se doznalo, da se sprema atentat na Zanellu i nekoje članove Partito Autonomo. Od komande karabinjera zatraženo je, da garantuje sigurnost. Ali zato, jer karabinjeri nisu davali puno povjerenje, u zgradi vlade policijsku službu vršila je riječka policija , a vani karabinjeri. Ali karabinjeri su se ponijeli škandalozno. Kad su članovi parlamenta izišli iz palače, bile su bačene tri bombe. Jedna je eksplodirala u blizini Zanelle, koji je čudom ostao neozlijedjen, dok je bio ranjen jedan član konstituante i jedan policijski oficir. Atentator je bio uhvaćen od riječke Zanelline policije, koja ga je morala izručiti karabinjerima, ali karabinjeri su atentatora poslije deset minuta pustili na slobodu... I nisu proveli o tome nikakvu istragu. Vlada je zbog ovakvog stanja prisiljena da zaključi radove skupštine, jer nije bila garantovana lična sigurnost.
Dne 11. februara 1922. pokušan je na Rijeci prvi fašistički udar protiv Zanelle, prvi »colpo di mano«. Bombama i revolverima bila je napadnuta Zanellina policijska stanica na kolodvoru, na Mlaki, na Kozali.i Drenovi. Karabinjeri su sve to pomogli. Osnovao se »Comitato militare del Fascio« pod vodstvom kapetana Salvija i pukovnika Vitalija, koji je imao da izvede udar. Prvi udar nije uspio, ali je zato odmah organizo-van drugi
FACTA
Vlada Slobodne riječke države imala je dokaza, da fašisti na Rijeci spremaju udar i poduzela je kod talijanske vlade sve, da bi se to spriječilo, ali uzalud. U Rimu nisu na Zanelline proteste uopće reagirali. U to vrijeme je medjutim talijanska vlada ulagala sve svoje napore, da bi »Banca d’Italia« ostala u posjedu nekretnina riječke »Austro-Ugarske banke«, koje su bile zaplijenjene bez obzira na riječku vladu i bez obzira na me-djunarodne norme...
Dne 17 februara došli su na Rijeku Giuriati i De Stefani, danas visoki fašistički hijerarhe. Oni su držali konferencije u »Comitato di Difesa Nazionale« i u »Comitato militare del Fascio« o tome, kako da se izvrši udar na Zanellu i njegovu vladu. Zaključeno je bilo da se udar mora izvršiti prije zasjedanja riječkog parlamenta, koji je bio sazvan za 13 marta. Zanella je za taj zaključak saznao i uložio je protest tražeći od talijanske vlasti, da se to spriječi. Svojem je protestu priložio i fotografiju naredbe o mobilizaciji izdanu od »Associazione Arditi«, s datumom 15 februara, ali vlada nije ništa poduzela, da se zaštiti Slobodna Država Rijeka. Zanella kaže:
»Od mjera, koje sam ja tražio, niti jedna nije bila poduzeta, ma da je od strane Italije bilo službeno i svečano obećano, da će se sve poduzeti da bi se garantirao opstanak Riječke Slobodne Države«.
Dne 22 februara fašisti su razoružah, uz pasivnu asistenciju karabinjera, Zanelline policajce na nekoliko mjesta-bacali su bombe, jednu su bacili i na stražu pred guvernatoratom, na pošti su • izmlatili činovnike itd. Dne 28 februara opet bombe i nasilja. U noći 1 marta opet bombe, nasilja i sve je izgledalo kao da se nešto sprema. Zanella je dao nalog karabinjerima da postave straže u svim uredima, da bi se spriječila okupacija. Giunta se nalazio na putu za Rijeku s dva topa i municijom. Ali karabinjeri se nisu odazvali. A niti ministarstvo unutarnjih poslova u Rimu. Dne 3 marta došlo je napokon do definitivnog ataka. Nije se makla ni vojska ni mornarica. Vojska se stavila sasvim na stranu fašista, kojih je bilo 1500, a od toga oko 1300 stranaca iz unutarnjosti Italije, koji su došli na Rijeku da pomognu udar. Mornarica, koja je bila u luci, »Mas 89«, remorkjator »Clotilđe« i jedna torpiljarka, stavila se na raspoloženje fašistima. Fašisti su s ladje »Mas 89« opalili 32 topovska hitca na palaču riječke vlade. General Sperafico, koji je bio s vojskom u Opatiji i koga je Zanella molio za zaštitu, držao se kao da o svemu tome ništa ne zna. Zanella se morao predati. On kaže:
»Uvidjevši beskorisnost borbe protiv 1500 fašista, od kojih je bilo bar 1300 stranaca »regnicola«, protiv karabinjera i vojnika, protiv topova ratne mornarice, i uvidjevši da bi još pola sata bom-bardmana značilo uništenje palače gu-vernatora i da bismo pod ruševinama ostali svi, a oni, koji bi ostali živi, bili bi izloženi masakru, u 12 i po sati 3 marta, poslije sedam sati otpora, odlučio sam se na predaju i istaknuo bijelu zastavu«.
Kako se po svemu tome vidi, talijanska je vlada sama prekršila Rapallski ugovor o Slobodnoj Riječkoj Državi i ponovno zauzela s fašistima Rijeku.
Iza toga nastali su neki »pregovori« izmedju Zanelle i delegata fašja, koje je predvodio famozni Giunta. Ali to je sve bilo suvišno. Zanella je bio prigodom tih pregovora jednostavno zatvoren i dana mu je na potpis izjava da se odriče Rijeke i politike na Rijeci. Zanella medjutim kaže, da su ga prisilili da to potpiše, i da su mu rekli, da će u protivnom slučaju biti ubijen. Na »Masu 89« bio je iz Rijeke odvezen u Pulu, a zatim je otišao u inostranstvo i bio je neko vrijeme sa svojom prognanom vladom u Kraljevici.
Zanella je iz inostranstva pokušao da ipak upliviše na talijansku vladu da bi popravila ono što je učinila na Rijeci i pozivao se na Rapallski ugovor i na plebiscit, kojim su autonomaši na Rijeci dobili većinu i legalno pravo' prestavljanja Rijeke, ali talijanska viada nije sve to uzimala u obzir.
Zanella je ostao u inostranstvu, pisao je memorandume i proteste, u kojima je krivio talijansku vladu za sve, ali stvari su na Rijeci otišle poznatim svojim pravcem i naročito je po usponu fašista na vlast, koji je uslijedio nekoliko mjeseci po Zanellinom slomu, postalo sasvim beznadno svako snovanje o Slobodnoj Riječkoj Državi
KONAČNO:
RIMSKI PAKT
RIJEKA JE ANEKTIRANA ITALIJI
Granica izmcdlu Rlieko i Sušaka.
Kad je Italija onako brutalno pogazila Rapalski ugovor i kad je Zanellina vlada bila jednostavno prognana od fašističke bande, koju je pomagala vojska karabinjera, na Rijeci je nastalo jedno kaotično razdoblje. koje je trajalo dvije godine. Vlast je formalno neko vrijeme držala u rukama mamina riječke konzulte izabrane aprila 1921, to jest Zanellina opozicija. Rijekom je upravljao Attilio Depoli, koji medjutim nije mogao da dovede do normalne situacije pa je zato sve više dolazila do izražaja i formalna vlast vojske, koja je i onako od početka bila glavi« faktor na Rijeci i dirigovala i ulicom j svim poslovima. Na koncu je rimska vlada poslala na Rijeku generala Giardina, koji je upravljao kao vojni guverner Rijekom i imao je pune vlasti (»pieni poteri«).
Medjutim Italija ie stalno nastojala, da bi Jugoslaviju uvjerila, kako je najbolje, da se pristupi jednom novom sporazumu giedc Rijeke. Paritetne konferencije, koje su dugo trajale nisu donosile Italiji one rezultate, koje je ona željela Sve to nije bilo ono što je Mussolini htio. U svojoj knjizi »Effetti giuridici delle annessioni territoriali« dr. Alberto Fabbri kaže:
»Trebalo je prekinuti agoniju Rijeke aneksijom ili stvoriti jedan novi pakt. koji bi riješio za uvijek pitanje Rijeke. Ali pripojiti bez daljnjega Rijeku Italiji, značilo je pogaziti Rapalski ugovor i izložiti se prama Jugoslaviji stalnom bojkotu u trgovini Rijeke. jer je i dalje zaledje Rijeke jugoslavensko. Italiia ie to razumila pa je preferirala novi ugovor«.
Dalje kaže Fabbri:
»A s druge strane Pašić j Ninčić stivatili su veliko značenje, koje bi imali za njihovu zemlju, izmučenu unutarnjim političkim nesuglasicama dobri odnosi s Italijom... Došli su u Rim i bili su najsvečanije primljeni. Izmijenili su s Mussolinijem zdravice, koje su toplinom daleko prešle običajne službene forme, i 27 januara potpisali su četiri akta«.
To je taj Rimski pakt. po kojemu je Rijeka pripala Italiji i kojim se ispravlja Rapalski ugovor u — korist Italije ...
»Ugovor izinedju Kraljevine Italije i Kraljevin-' S. H. S. o Rijeci« sadrži deset paragrafa a započimlje ovako:
»Njegovo Veličanstvo Kralj Italije i Njegovo Veličanstvo Kralj S. H. S. uvidjevši apsolutnu nemogućnost da se provede na praktičan način organizacija Slobodne Države Rijeke, predvidjene čl. 4 Rapalskog ugovora od 12 novembra 1920 itd...«
Iza toga slijede dispozicije tog ugovora o Rijeci Kaže se. da Italiia pristaje da se luka Baroš i Delta pripajaju Jugoslaviji (čl. 1) što ie bilo dogovoreno već oktobra 1922, a grad Rijeka Italiji (čl. 2) s retifikacijom granice (čl. 3). Čl. 1 predvidja konvenciju o pograničnom prometu čl 19 kaže da .će jugoslavenska ma'njina na Rijeci uživati internacionalnu zaštitu koja važi za Talijane u Dalmaciji po Rapalskorn ugovoru (čl. 7) a čega uopće nema za ostale Jugoslavene u Julijškoj Krajini. Tim ugovorom Italija daje u najam Jugoslaviji bazen Tbaon de Revel u riječkoj luci za formalnih 50 centezima godišnje nadalje se u ugovoru govori o zajedničkom prometu u mrtvom kanalu na Rječini i uzdržavanju Rječine i riječkog vodovoda.
To je uglavno sadržaj onih članaka Rimskog pakta koji se odnose na Rijeku
Tal je pakt bio od Italije uzakonjen kraljevskim zakonskim dekretom od 22 februara 1924 (br. 211). Istoga dana izmjenjeiie su izmećju Jugoslavije i Italije u Rim« listine o ratifikaciji tog ugovora.
Tòga ie dana po internacionalnom pravu Italiia anektirana Italiji, ali Italiia je aneksiju svečano provela 16 marta 1924. kad je krali Viktor Emanuel III. došao na Rijeku i kad su velikim manifestacijama bili kralju Italija Izručeni historijski ključevi Rijeke.
Prošlih dana slavila se na Rijeci deset-godišnjica toga datuma.
RIJEČKO STANOVNIŠTVO
STATISTIČKI PRIKAZ KROZ ZADNJIH 80 GODINA
ŠKOLSKA POLITIKA MADŽARSKO-TA LIJANSKA U SVIJETLU STATISTIKE.
Rijeka s Istrom je nesumnjivo jugoslo-venski kraj, ne samo po većini stanovništva, već i po tome što naš narod tu živi u kompaktnoj masi i u nigdje ne prekinutom kontinuitetu. Talijani su tu kao otočići u našem moru, bez ikakova kontinuiteta sa maticom. Ali dok su istarski gradići oduvijek bili talijanski i prema tome imaju barem neki historijski kontinuitet, dotle je Rijeka još pred četrdesetak godina imala, i po madžarsko-talijanskim statistikama, apsolutnu većinu Hrvata i Slovenaca.
Još 1854 imala je Rijeka tek 3700 Talijana (po talijanskom historičaru Kandleru) od 13.500 stanovnika. Tih .10.000 bili su jedino Hrvati.
Ali po statistici od 1910 nas ima na Rijeci tek 30.7 posto, dok Talijani sačinjavaju 48.5 posto, a da ne govorimo o talijanskoj statistici 1925. god. gdje navadjaju samo 6664 Jugoslovena. Na koji način je bilo moguće da je porasao broj Talijana? Kada pogledamo položaj Rijeke, i vidimo da je okružena kompaktnom masom našeg naroda, a poznato je da okolica popunjuje 'gradove, pitamo se odakle je došla ta talijanska predratna većina. Iz Italije ne, jer i Talijani navadjaju 1900 (Cenni sommari sul censimento delia popolazione di Fiume) da je samo par stotina Talijana iz »regna« na Rijeci. Iz talijanskih gradića Istre ne niože se naseliti toliki broj Talijana na Rijeku.
Prema tome ostaju dvije pretpostavke:
1.	Ili su falsificirah statistike?
2.	Ili su se nali na Rijeci odnarodjivali?
Pogledajmo statistiku od 1880, kada je
Rijeka bila već 12 godina pod Madžarima:
Talijani 9.237, 44.1 pesto.
Hrvati 8.039, 38.2 posto.
Slovenci 2.198, 10.5 posto.
Madžari 379, 1.8 posto.
Nijemci 906, 4.3 posto.
Ostali 232, 1.1 pesto.
Ukupno 20.981.
Imajmo u vidu da je 1854 bilo oko 10.000 Jugoslovena, a Talijana samo 3700. Hrvati i Slovenci zajedno jedva nešto rastu, a Talijani su skoro 3 puta mnogobrojniji nego što su bili 1854. Ali mi smo još u većini.
Godine 1890:
Talijani 13.012, 44.1 posto.
Hrvati 10.698, 36.6 posto.
Slovenci 2.780, 9.4 posto.
Madžari 1.012 3.6 posto.
Nijemci 1.495, 5.0 posto.
Ostali 347, 1.3 posto.
Ukupno 29.394.
1	te godine ima nas 46 posto prama 44 posto Talijana.
Godine 1900:
Talijani 17.492, 44.9 posto.
Hrvati 12 772. 32.8 posto.
Slovenci 3.425, 8.9 posto.
Madžari 2.842, 7.3 posto.
Nijemci 1.945, 5.0 posto.
Ostali 412. 1.1 posto.
Ukupno 38.888.
Talijani postaju relativna većina te godine, a mi zaostajemo za 3 posto iza njih.
Godine 1910:
Talijani 24.212 48.5 posto.
Hrvati 12.926, 26.0 posto.
Slovenci 2.337 4.7 posto.
Madžari 6.493. 13.0 posto.
Nijemci 2315. 4.7 posto.
Ostali 1 523. 3.1 posto.
Ukupno 49.806.
Na ovu statistiku od 1910. treba staviti dvije napomene:
1.	Kako to da je za posljednjih 10 godina pučanstvo porasle za 25 posto, a Hrvati skoro ništa, dok su Slovenci čak i nazadovali?
2.	U statistici vjeroispovjesti nabrojeno je 1910. 885 pravoslavnih. Od toga Rumunja 29 a Srba 70. Medjutim u toj statistici nerba ni Grka ni Rusa. ni Bugara, koji bi mogli da se ubroje u tih 885 pravoslavnih. Dakle: ili su Talijani i Madžari i pravoslavne vjere( a svaki zna da nijesu) ili su Srbi uračunati u Taliiane ili M.idžare?
Na taj način je na štetu Jugoslovena oduzeto 786 Srba. a taj broj" uračunat Talijanima ili Madžarima, ili su pak uračunati u rubriku »ostali«.
Za ilustraciju možemo navesti još i ove brojeve:
1914. god. 51.964 stanovnika, a 1934. g. 37.800 stanovnika zajedno sa vojskom.
Sa napomenom k statistici od 1910. dokazali smo jedan od načina kako se statistika falsificirala U korist Talijana, a sada ćemo nastojati dokazati i onu drugu hipotezu naime pntaliiančavanie našega naroda.
Pogledat ćemo škole na Riieci. icr škola ie najbolje mjerilo da li se peki narod mogao nesmetano razvijati, a škola ie t naijače sredstvo ođnarodiivanja. Fnm Bar-balić. odlični radnik na polju školske statistike u Julijškoj Krajini, i pisac vrlo uspjele knjige o stanju crkve u Julijskoi Krajini, u svojoj - knjiz' o školama na Riieci, navadja slijedeću statistiku škola na Rijeci:
1914. bilo je na Rijeci:
9 općinskih talijanskih zabavišta sa 18 općinskih učiteljica.
2	privatna talijanska azila.
1 privatni taliianski orfanatorii,
1 privatni talijanski konzervatorij,
4 državna madžarska zabavišta sa 5 državnih učitehica.
U te škole su išla djeca od 3—6 godine. Jugosloveni nijesu imali ni jedno ni općin-
sko, ni državno ni privatno žaba/ište.
Ako predjenio na osnovnu školu vidjet ćemo istu stvar.
Osnovnih škola biio je:
12 općinskih talijanskih sa 107 učitelja.
8 državnih madžarskih sa 49 učitelja.
Jugosloveni nijesu imali ni jedne svoje osnovne škole. Oko 23 posto Jugoslovena s Rijeke slalo je svoju djecu u hrvatske škole na Sušak, a 77 posto naše djece je pohadjalo talijansku ili madžarsku osnovnu školu.
Na Riieci su bile slijedeće sređuje škole: 1 općinska talijanska realka,
1 viša državna madžarska gimnazija,
1 viša državna madžarska ženska škola, 1 državna madžarska ženska gimnazija,
1 viša državna madžarska trg. škola,
1 državna madžarska pomorska akademija.
Razumljivo da naših srednjih škola nije bilo, kada nismo imali čak ni zabavišta.
Uz to je bila i Eksportna akademija sa madžarskim nastavnim jezikom.
U vezi sa zaključkom članka »Statistički prikaz Riječkog stanovništva kroz zadnjih 80 godina« donosimo izvadak iz knjige prof. Steve Ostermana »Rijeka — Novi Dubrovnik«. Taj izvadak upotpunjuje zaključke pome-nutog članka. Prof. S. Osterman poznati je propagator i poznavaoc problema našeg Jadrana a osobito Rijeke, o kojoj ie'mnogo i odlično pisao. Ovaj izvadak je dio članka »Riječki problem — prosvjetan problem«.
Riječki Talijani (i Talijanaši), koje valja razlikovati od onih Talijana (i Taliianaša), što su se poslije Rata u Rijeku doselili iz Zadra, Pule. Trsta i Italije, jesu jedna čvrsta duhovna zajednica od dvadesetak tisuća žilavih, ustrajnih, radinih, organizovauih. ta-lijanski odgojenih i fanatizovanih ljudi, ponajviše našo i druge netalijanske krvi, koji se u Rijeci osjećaju i prema kvarnerskim Jugoslavenima drže otprilike onako, kako sc u svojim gradovima osjećaju i prema okolišnim barbarima držahu starinski fenički i grčki kolonisti po mediteranskim obalama. Ta) je njihov osjećaj danas pojačan, a to njihovo držanje učvršćeno utjecajem spomenutih doseljenika i talijanskih političkih uspjeha iza Velikog Rata.
Uporede li se riječki Talijani (i Talijanaši) s riječkim Jugoslavenima, vidi se, da se prvi ne razlikuju od drugih nikakvim tjelesnim biljezima. ni višim stepenom obrazovanja, ni većom radnom sposobnošću, nego samo talijanskim odgo'em. fanatičkim nacionalizmom, lokalnim patriotizmom, dobrim političkim instinktom, valjanom organizacijom snažnom mržnjom i visokomjernim Prezirom svega što niie talijansko. Riječki su Talijani (i Talijanaši) po tim svojim osebi-nama i odlikama već odavna mnogo izrazi-tiji, jači politički činilac na Rijeci nego njihovi brojniji sugradjani Jugoslaveni, medju kojima oni oštro i visoko strše, a glasno i ustrajno »viču« onako, kako strši i »viče« crveni mak, »trava-boliglava« usred gusta i polegla blijedo-žuta žita na prostranoj njivi kraj mora.
Današnji riječki Talijani (i Talijanaši), glavni moralni činilac, koji je odlučivao u borbi o Rijeku, su proizvod doratne madžar-sko-talijanskc prosvjetne politike u Rijeci.
Madžarska državna vlada, riječka talijanska općinska uprava i malobrojno riječko talijansko nacionalno društvo, radili su svim silama, da na Rijeci stvore čvrstu talijansku klisuru, koja će ometati saobraćaj medju kvarnerskim Jugoslavenima o koju će se razbijati jugoslavenska narodna struja. što po prirodnim zakonima već stoljeća struji s istoka na zapad, s kopna na more, s koje će se na vidiku cijelom svijetu, što morem plovi, vijati imperijalistički Arpadov stijeg, nošen i štićen uzdizan i slavljen, Danteovim potomstvom.
Otvarajući u Rijeci potrebne škole, namještajući sposobne nastavnike opskrbljujući škole prostorom i učilima, a nastavnike, životnim sredstvima, pribirajući, pomažući,
Talijani i Madžari imali su 44 škole, počevši od zabavišta pa do visoke škole, a 19.738 Jugoslovena nije imalo ni jedno za-bavište.
Kada sve to vidimo ne možemo da se čudimo na koji način je narasao broj Talijana. Madžarske škole nijesu stvarale Madžare, jer je to biio nemoguće u tom hrvatsko-talijanskom ambijentu, ali su te madžarske škole posredno išle u korist ta-lijanizacije.
Zato nas ne čudi da su Bačiči, Hosti, Grošići, Šušmeli, Osojnaki itd., postali stu-bovi talijanskog iredentizma i da su jedino oni, i posredno i neposredno, doveli do današnjeg stanja na Rijeci.
Kada bi mi bili imali razmjerno jednak broj škola kao Talijani, pa makar u razmjeru pomenute statistike, nikada ne bi bilo došlo do toga da se srpska vojsk* 1918 povuče nakon dva dana s Rijeke.
Danas bi Rijeka bila naša.
Danas ne bi Rijeka bila mrtav grad.
Tone Peruško.
učeći i šovenizirajući omladinu, osnivajući • prosvjetna i dobrotvorna udruženja, uredju-jući knjižnice i zavode pokrećući političke i zabavne listove, ustrajni i mudri Madžari i Talijani lijepo su uspicvali i dobro su uspjeli. U srazmjerno kratko vrijeme od nekoliko decenija stvorili su današnje riječke Talijane (i Talijanaše) koji su po svojem broju i po svojoj nutrašnjoj snazi toliko ja- , ki da se riječko pitanje nije moglo mimo njih i bez njih rješavati. Valja dodati, da ie njihova snaga poslije Velikog Rata dosta porasla, jedno, zbog velikih političkih uspjeha Italije, a drugo, zbog doseljivanja Talijana (i Talijanaša) iz drugih krajeva otkuda su na Rijeku pozivani ili zaslužkom gonjeni.
Dok su Madžari i Talijani školama i udruženjima punom parom radili medju riječkim pukom, to jest. našim narodom mi se nijesmo za njega mnogo* brinuli. Naš kulturni i politički rad na Rijeci, koliko ga je uopće bilo, nije bio namijenjen našem riječkom puku. našem riječkom narodu nego našoj malobrojnoj buržoaziji u Rijeci i oko nje. Za naš riječki puk nitko se nije -««rSk).
Niti su se micale naše zagrebačke \...e da
ga zaštite, niti naši banovinski mogućnici da ga ohrabre, nitj naši primorski i riječki bogataši da ga pomognu. Ako je katkad što 1 učinjeno to je bilo samo zato da se može reći. te se nešto radi. Osamljeni, dublje zamišljeni pokušaji nekih pojedinaca nijesu uspjeli, jer nijesu bili ni moralno ni materijalno pomagani, a što ie glavno jer nisu bili dobro organizovani Istom u predratnom desetljeću kad su se Madžari i Talijani već mogli hvaliti lijepim i sigurnim uspjesima na našu štetu počeli smo shvatati užasan položaj našeg naroda u Rijeci i preduzimati nešto širi i dublji prosvjetni, društveni i politički rad da mu njime koliko toliko pomognemo Ali, bilo je prekasno; došao je Veliki Rat i pomrsio sve lijepe osnove, što ih je snovala naša riječka i sušačka omladina.
Da smo mi od ilirskog preporoda (1835), ili bar od hrvatsko-madžarske nagodbe (1869) vodili u Riieci i oko nie onako mudru prosvjetnu politiku sa svojeg stanovišta kako su vodili Madžari i Taliiani sa svojega, ili da smo se ugledali u narodna nastojanja Ceha i Rumu ija nikad u Ri:eci uc bi bilo toliko Talijana (i Taliianaša) koliko ih je sada, nikad oni ne bi bili takova snaga kakova su sada, nikad Rijeka ne bi ono doživjela što je sada doživjela, nikad ne bi ■ išia kuda sada ide.
Madžarsko-talijanska prosvjetna politika na Rijeci stvorila je današnje riječke Talijane (i Talijanaše). prave, glavne uzročnike današnjih riječkih socijalnih, ekonomskih i političkih prilika. Oni su pripravili današnje riječko stanje, onj su dozvali na Rijeku tisuće stranih Talijana (i Talijanaša) oni su najprije zarobili riječke Jugoslavene, opustili riječku luku. ubilj riječku željeznicu 1 grad privezali uz Italiju, a redovan mediu-narodni život »a Kvarneru onemogućili.
MADŽARSKO-TALIJANSKA ŠKOLSKA POLITIKA NA RIJECI
I POSLIJERATNA SUDBINA TOG NAŠEG GRADA
RUDOLF CRNIĆ, kapetan duge plovidbe:
RIJEKA I NJENO POMORSTVO
SLAVENSKI POČECI I VELIKA SLAVENSKA TRADICIJA RIJEČKOGA POMORSTVA
VELIKI USPON RIJEKE I NJEZIN SLOM POD ITALIJOM
TALIJANSKI IEZIK U NAŠEM POMORSTVU.
Pisati o Rijeci i rijezinom bivšem pomorstvu. znači Pisati o našim pomorcima, energiji, uspjesima nedaćama i našem gor-koin razočaranju, te njezinoj potpunoj po-morsko-trgovačkoi propasti, od kako ie Italija okupirala, a pred 10 godina i anektirala ovaj nekad napredni pomorsko-trgo-vački grad, »majci domovini«!.
Ovdje se neću osvrtati na politički prikaz grada Rijeke s kikom, već ću se ograničiti da fragmentarno iznesem sve ono, što govori u prilog gore spomenutoj kon-stataciii.	, ,
Već od dva stoljeća poznata je Rijeka kao pomorski grad. U početku pa sve tamo skoro do propasti jedrenjaka, bili su gotovo sve njezini stanovnici brodovlasnici, nomorci. brodograditelji, a i kapitaliste — u najvećem postotku Hrvati iz mjesta i okolice. To što ie taliianština kao^ tobož kulturniji jezik mogla da zanese našo pradjedove i da su se s njome služili, nije nikakovo čudo, kad se znade, da .ie talijanski jezik za vrijeme vladanja »Serenissime« bio pomorski jezik gotovo u čitavom Području Jadranskog, Jonskog i Sredozemnog mora. A da su se naši stari uz tak-ianski služili i svojim slovinskim. ilirskim ili hrvatskim jezikom, mislim da to neće zanijekati nitko, tko se ie i malo bavio ovim pitanjima.	. . *
Tadašnji politički gospodari _ istočnih obala Jadrana austrijski Nijemci i Madžan upravo su forsirali talijanski jezik u svinrn Domorsko-trgovJ/čkim nadleštvima, školama. uredima, publikacijama, javnim knjigama samo da nebi ojačao upliv autohtonog slavenskog pučanstva, koji živi na ovim obalama već deset stoljeća i koji bi im s vremenom mogao postati opasan.
Kako sam već spomenuo, monarhija je Podupirala u pomorstvu talijanski jezik, te ie u njemu izdavala i pomorske zakone i naredbe. Dapače i prvi austrijski pomorsKi Marija Terezijanski Zbornik god. 1774. sastavljen ie na talijanskom jeziku na osnovu starih talijanskih pomorskih zakonika, osobito onih fhletačke i genoveške republike.
Premda ie velika većina pomoraca na Rijeci i u Trstu te čitavoj bivšoj austrougarskoj trgovačko! mornarici bila hrvatska. ipak naš jezik nije uživao doličan ugled. I bivša ratna mornarica ima u tome žalosnih zasluga. Do god. 1866 (bitka kod Visa!) zapovijedalo se ie u njoj talijanskim a tek od toc: doba pa sve do god. 191 njemačkim jezikom Ali su se zato casmci zbog neznanja hrvatskog jezika sporazumijevali sa momčadi talijanski. U zadnje vrijeme ic bila dapače počela 1 germani-
^ Kako se bio uvriježio talijanski jezik u našem pomorstvu spomenuti ću, da	°d
svih brodovlasnika sedamdesetih godina Drošloga vijeka dopisivao sa svojini kapelanima u hrvatskom jeziku jedini Vjence-slav Turković iz Kraljevice.
CAR KARLO VI. ZA ORGANIZACIJU POMORSTVA.
Car Karlo VI. učinio ic mnogo za povećanje. uredienie i Prora*^n!lle.	,
trgovine. Tako on godine 1717. ^daiecar-ski manifest, kojim se dozvoljava slobodno brodarenie oo ladranskom moru. đ°k Sedine 1719. proglašuje Trst i Rueku slobodnim lukama. Godine 1722. dozvolio ie Rijeci. Bakru i Trstu da mogu graditi brodove dulie od 60 stopa. Godine 1722. podignuo le na Riieci lučki pomorski lazaret. God. 1723 osnovao ie na Primorju za brodarstvo i trgovinu trgovačko-mjenbene sudo-ev (Rijeka Bakar, Trst). Car Karlo VI. dozvolio ie godine 1717. da austrijski trgovački brodovi mogu viiati njegovu nadvoi-Vodsku zastavu. Kasnije je car Josip 11. naredio, godine 1786 da brodovi moraju viiati običnu austrijsku zastavu. Od godine 1809—13 spadale su naše primorske po-; ^naiine francuskoi državi, a naši brodovi Movili su Pod zaštitom ilirske zastave.
CORPUS SEPARATUM.
Nesretnom razdiobom austrijskog careva na dvoinu monarkiiu godine 1867. i nespretnošću naših tadašnjih političara, te Mostom nrevarom Madžara g. 1868. (glasovita nriliiepliena krpica!), postala ie RJeka Seoaratum Sacrae Regni Hungariae ( Oronae Corpus	,
Valia priznati, da su Madzan nakon 0ve prevare valiano prionuli poslu, da iz-Made riječku luku. ier su sada bili stalni, ^ će Rijeka ostati za vječna vremena njihova Htieli su na svaki način postati 'Mik narod a još im ie tada falilo samo More. Započeli su odmah prema planovima ^asovitoe francuskotr hidrotehničara Pas-rMa izgrađivati god. 1872, novu riječku Mkii.
RIJEČKA TRGOVINA OD XVIII—XX.
VIJEKA.
Riieka ie kao luka u XVIII stoljeću jMala manie značenie nego li Trst a i je Mala ooeodne outeve. te se nije razhko-. od Trsta u pravnom pogledu. I rgo-„Ma sa Austrijom ograničavala se ie samo jh Istru i na temešvarski Banat Premda .M ie žito mogla nabavljati i Hrvatska. nak ie svoie potrebe namirivala iz in°' Mpstva. Vino. koje ie producirala Rijeka,
fNajneprirodnija granica na svijetu.
moglo ie đostaiati samo za tri mjeseca, stoga ie ona vino uvozila. Umjesto da ga uvozi iz Istre, uvozila ga ie iz inozemstva. Tek koncem prošlog i početkom XX. vijeka stalo ie dominirati na Rijeci dalmatinsko i istarsko vino. Ribolov ie bio obilan. Riieka je bila u nabavljanju drva za parobrode nad Trstom. Od industrijskih poduzeća prvo ie mjesto zauzimala rafinerija sladnra. koju ie vodilo trščarisko-riiečko društvo s kapitalom od 1 milijun austrijskih forinti Diielilo se na austrijsku i flamansku skupinu. Rafinerija ie tada uposhvala 600 do 700 radnika. Slador se izvozio u Italiju. Austrija ie bila zabranila uvoz u svoje pokrajine. da održi svoje tvornice. U Rijeci ie tada radila oo iedna tvornica kože, svile. pamuka i platna
Generalni konzulati stranih država u Trstu imali su na Rijeci svoie vieekonzu-late._
Tada ie HrvaLko Primorje zajedno sa Trstom. Rijekom i Akvilejom ulazilo u sastav posebne pokrajine, koja se je zvala »Litorale Adriatico« (god 1749.).
HRVATSKI POMORCI PIONIRI POMORSKE TRGOVINE.
Kapetanska izvješća o brodarenju u daleke — tadašnjem prometu nepoznate još krajeve, bila su dragocien i važan prilog za sve veće proširivanje prekomorske trgovine, koja danas spaja tako rekuć čitav svijet u nait.iesnije poslovne odnošaje. Na prvom miestu valja istaknuti pomorske kapetane, koje moramo smatrati posrednicima na moru za promicanje trgovine iz-medju država čitavog svijeta. Svojim bro-đaren.iem proširili su kapetani trgovačku djelatnost i prekomorsko poslovanje, koji su glavni uvjeti ljudskog napretka i bogatstva.
U vrijeme jedrenjaka skoro svi pomorci biiahu naše narodnosti, ier se talijanski ele-menat niie rado posvećivao pomorstvu.
Za starijih vremena polagali bi svi kandidati iz Hrvatskog Primoria i Rijeke poručnički (Skrivan) i kapetanski ispit na Rijeci u prostorijama riječke gimnazije krai Sv. Vida (stari jezuitski kolegij) kojoj je bila dodijeljena nautička katedra Tekar kasnije se uobičajilo, da se ispiti nalažu kod kr pomorske gubernije.
Donašam zanimiv popis poručnika trgovačke mornarice koji su god. 1851. i 1852. na Riieci . dobili brcvet kapetana duge plovidbe:
1.	) Bakarčić Petar iz Drage:
2.	) Bonetić Vazmoslav iz Drage;
3.	) Glazar Uranio Antun iz Kostrene:
4.	) Ivančič Franio iz Malog Lošinja:
5.	) Karletzkv Ivan iz Zadra:
6.	) Lužina Petar iz Cresa:
7.	) Marunić Antun iz Kostrene;
8.	) Maverfv Ljudevit iz Budima:
9.	) Medanić lura.i iz Kostrene:
10.1 Mikulić Ivan iz Bakra:
11.	) Mifka Atidriia Avelin iz Bakra:
12.	) Osoinak Franio iz Rijeke:
13.	) Paikurić Andre iz Kostrene:
14.	) Peršič Ivan iz Oprića:
15.	) Pošer Antun iz Velog Lošinja:
16.	) Rožmanić Hranio iz Kostrene:
17.	) Sablić Vinko iz Bakra:
18.	) Šoić Martin iz Kostrene:
19.	) Stipanović Toma iz Kostrene:
20.	) Suzanić Frane iz Kostrene:
21.	). Tićac Andrija iz Kostrene:
22.	) Uršičić Mate iz Kostrene;
23.	) Vičcvić losin iz Drage.
Godine 1852.:
1.	) Katariuić Antun Ljudevit iz Malog Lošinja-
2.	) Korić Antun iz Veprinca:
3.	) Curtini Marko iz Bakra:
4.	) Dujmić Franio iz Kostrene:
5.	) Duimić Natal iz Kostrene:
6.	) Lazarić Karlo iz Mošćenicc:
7.	) Lužina Ivan iz Cresa:
8.	) Miletić Bazilii iz Prčnja:
9.	) Polič lenaril iz Kraljevice:
10) Prandica Petar iz Kraljevice:
11.	) Prandica Vinko iz Kraljevice:
12.	) Peretti Francesco iz Riieke;
13.	) Randić losio iz Kostrene:
14.	) Šarinić Jakov iz Podvežice:
15.	) Taraboccliia Dominik iz Lošinja;
16.	) Tomašič Franjo iz Opatije;
17.	) Tićac Gašpar iz Kostrene:
18.	) Uršičić Srećko iz Kostrene.
Kako se iz ovog popisa vidi velika većina pomorskih kapetana bili su Hrvati. POMORSKA TRGOVINA 1 JEDRENJACI.
Polovicom 19. stoljeća postala su puto-vania preko Atlantika sasvim obična. Iz britanskih Inka prevažali su jedrenjaci: že-liezo ugljen sol. bakar i čaj. a tamo uvažali: vino. gradjevno drvo. žito rižu i ostalu mbu. U bogatim svjetskim lukama Sieverne Amerike krcala se je pšenica, kukuruz i ostale žitarice, pamuk, duhan, pamučno ulje. slador, petrolej, sumpor i ,an Iz Središnje Amerike izvažali bi brodovi: slador. žito. kavu. lan, pamuk, duhan. ulie. dok su glavni izvozni artikli iz lužne Amerike bili: slador. gtiano. vuna, čaj kava. kože krzna, slano meso i loj.
RMEČKA TRGOVAČKA MORNARICA.
Grad Riieka bila ie glavna primorska luka. U nioi biiaše sjedište trgovačko-obrtničke komore, u čije je područje spadala i naša trgovačka mornarica. U to doba bilo ie stanje trgovačke mornarice riječkog komorskog područja:
God. 1861 145 jedrenjaka duge plovidbe sa 57.619 tona:
God. 1871. 192 jedrenjaka duge plovidbe sa 89.949 tona:
God 1881. 139 jedrenjaka duge plovidbe sa 64.124 tona:
God 1891. 50 iedrenjaka i 40 parobroda raznih kategorija plovidbe sa 54.006 tona:
God.	1900.*) 63	parobroda	sa	91.022
tone:
God. 1905 86 Parobroda sa 143.279 tona:
God	1910. 102	parobroda	sa	174.932
tone:
God.	1914. 123	parobroda	sa	235.528
tona:
God.	1916. 117	parobroda	sa	229.496
tona.
BRODOGRADNJA JEDREN IAKA.
Brodogradnja pretslavljala ie onda naj-izdašniiu granu obrta na Rijeci, Sušaku, Bakru i Kraljevici, pak ie vrijedno spomenuti. da	ie taj obrt prelazio	od	oca na
sina u drugom i trećem koljenu. Najviše brodova na iedro sagradjeno ie u godinama
1854,	i 1855. Budući da su tada engleski i francuski trgovački brodovi bili zaokupljeni prevozom vojske i tereta u Crno more na Krimsko ratište (1854—56.) to su prepustili ostalim trgovačkim mornaricama široko nolie pomorske trgovine. Vozarina je tada bila tako velika, da se ie često već brod isplatio sa dva do tri putovanja. Na Riieci Bakru i Kraljevici bila su god. 1854. sagradietia 34 broda sa 13.264 tone: god.
1855.	4] brod sa 17.472 tone: god. 1856. 38 brodova sa 14.429 tona.
Od godine 1840.—1869. sagradjena su na tim brodogradilištima 632 trgovačka broda sa 223.178 tona
Brodograditelji su bili u najvećem dijelu naši lindi i djelovali su od polovine 19. stolieća do pada naše trgovačke mornarice ua iedra.
KAPETANI — OSNIVAČI PARNE PLOVIDBE.
U doba Plovidbe na iedra dok se ie još Rijeka zvala senjska Riieka i dok još Madžan niiesu bili njezini stopostotni gospodari, bili su brodovlasnici na Rijeci krv naše krvi
U vriieme jedrenjaka bijahu u kapetanu usredotočene sve zadaće administrativne, trgovačke i nautičke naravi. Bio ie obično bar i sam dijelom gospodar broda, spomenute zadaće vrlo jednostavne (osim nautičke) i tako u stanju, da sam upravlja brodom i teretom.
Naravno ie. da su sposobniji kapetani bili i pokretači i osnivači parne plovidbe. Počeci su bili vrlo sjtromni. Parobrod je bio svoiina osnivača i njegovih rodjaka (na karate) Težnja, da se posao proširi i drugi ekonomski razlozi prisiliše osnivača, da se uteče velikom kapitalu, te je on osnovao dioničko društvo. Zato se u nazivima đ. d. još uvijek nalazi većinom obiteljsko ime — ime osnivača: jedino Austrij-
ski Llvod i neka riječka društva nijesu imala taj naravni razvoj. Rodila ih ie bilo kola tendencija bečkih, dotično poštanskih krugova.
Sedamdesetih godina prošloga stoljeća stala ie propadati plovidba na jedro i prepuštati polle rada parobrodima, koji su Počeli najavljivati novu eru u našoi trgovačkoj mornarici
U spomenutoj krizi propadoše mnogi maleni brodovlasnici radi pomanjkanja vocili kapitala i ier se nijesu znali prilagoditi novim zahtievima vremena, koji su iziskivali koncentraciju kapitala i organizaciju sila. Sposobniji su sretno prebrodili sve poteškoće, te dokazali spremu i sposobnost našeg naroda, da udovolji svim zahtjevima. koie stavlia velika i moderna organizacija svjetskog pomo/skog prometa Riječani i Bakrani bili su oni, koji su stvorili modernu riječku trgovačku flotu i to: Konaitić, Pajkurić. Osoinak, Polič i drugi.
PAROBRODARSTVO U HRVATSKOM PRIMORJU I RIJECI.
Kako se ie Riieka razvijala tako ie počela sve to više ugušivati pomorstvo ostalih luka u Hrv. Primorju time. što ie preuzimala zadaću za inediunarodno posredovanje pomorske trgovine provodeći i pod-red.iu.iući sebi pomoću lokalnih parobrodar-skili vožnja trgovinu svih naših gornjo-primorskih luka.
Dok ic tako Riieka napredovala nijesu ni ostala mjesta na Hrvatskom Primorju stajala skrštenih ruku. Ali su svejedno ka-| sniie klonula. Najbolje ie uz Rijeku napredovao starodrevni Seni, u kojem se je god. 1870. ustrojilo »Senjsko brodarsko društvo« sa dioničkom glavnicom od 500.000 forinti, j Uz prekrasne jedrenjake »Grad Senj«
; (1871.). »Grad Zagreb« (1871.). »Trojed-' nica« (1872.) »Hrvatska« (1774.) i »Zora« (1875.) dalo ie isto društvo sagraditi na riječkom brodogradilištu prvi hrvatski parobrod god. 1871. »Hrvat«, koji ie imao 72 teme ’ 30 konjskih sila. Plovio ie izme-diu Senja i Riieke, tičući ujedno Bakar, Kraljevicu. Crikvenicu. Selce i Novi. Za ovai nrvi primorski parobrod bilo ie tada u ovim mjestima silno oduševljenje. God. 1875 sagradilo ic ovo društvo i parobrod »Vinpdolac«.
Drugi parobrod »Grad Bakar« sa-gradien ie u Bakru god 1873. Vlasnik mu ie bio Parobrodarsko Bakarsko društvo. Imao ie 29 tona i 15 konjskih sila. Plovio ie izmediu Bakra i Rijeke, tičući Kraljevicu i Urini
Treći parobrod »Primorac« sagra-dien bi god. 1875. u Trstu. Vlasnik mu ie bio Lovro Blažević u Kraljevici. Imao ie 54 tone i 20 koniskih sila Plovio ie izme-d.iu Kraljevice i Riieke.
Za naše brodarstvo na iedra nastala ie kriza god. 1876 i »Senjsko brodarsko društvo« ie iste godine likvidiralo dok ie »Hrvatsko brodarsko društvo« u Bakru za-kliučilo god. 1883. likvidaciju sa gubitkom od 43.9?7 forinti.
God. 1872. sagradiše Riječani parobrod »L i b u r ti o« za istarsku obalnu plovidbu.
God. 1882 osnovašc Madžari na Rijeci parobrodarsko d d. »Adritt«. te sagradiše i nabaviše prvih godina 10 velikih parobroda kcii su započeli plovidbu u Francusku, Englesku Belgiiu i Brazihiu Društvo ie dobilo izdašnu subvenciju od ugarske vlade.
God 1883. uveo ie Leopold Schwarz obalnu plovidbu izmediu Riieke i Pirana.
God. 1884. osnovano ie društvo M. Švr-Ijuea & Cornp za istarsku plovidbu
Kasuiip bilo ie osnovano u Senju »Prvo primorsko hrvatsko parobrodarsko društvo« (Olivieri i drug)
UGARSKO-HRVATSKO PAROBRODARSKO DRUŠTVO.
Ova društva su u početku lijepo radila, ali od svih ovih ie bilo najvažnre »Ugar-sko-hrvatsko Parobrodarsko društvo« tUn-garo-Croata) sa sjedištem na Riieci, osnovano god 1891. Ono ie Preuzelo parobrode društva: M Švrliuga i drug (»Abbazia«): društva Olivieri i drug (»Zvonimir« i »Sokol«): društva Kraiac? i drugovi (»Pola« »Nehai« i »Velebit«) i društva Leopold Schwarz (»Daniel F.rno« »Villani, i »Vene-, zia«) te ie od godine u godinu sve to bobe napredovalo osvoiivši gotovo čitavu istarsku kvarnersku orimorsku i dalmatinsku obalu, dok ie zadnjih godina pred rat proširilo svoie pruge do Italije, Albanije i Grčke. To ie iedtno društvo svoie vrsti na čitavom svijetu svojom kolosalnom organizacijom i povezanošću pruga. Srećom nam ie uspjelo ovo društvo ugovorom Trumbić-Bertolini spasiti čitavo i ono pod današnjim imenom Jadranska Plovidba« služi Tugoslaviii na čast!
RIJEČKA PAROBRODARSKA DRUŠTVA PRIJE SVRŠETKA SVJETSKOG RATA.
Osim ovih obalnih parobrodarskih društava i »Adrie« osjtovaše se na Riieci kasnije i druga društva za dugu slobodnu plovidbu
Donašamo statističke podatke riječkih parobrodskih društava iz godine 1916.:
»Adria« 31 parobrod sa 70.777 BRT.
Ugarsko Hrvatsko 44 parobroda sa 16.247 BRT.
*) jedrenjaci i parobrodi nad 100 tona.
Levante 12 parobroda sa 42,116 BRT.
Atlantica 14 brodova sa 43.767 BRT.
Oriente 6 parobroda sa 26.405 BRT.
Usarsko Hrvatska slobodna plovidba 6 parobroda sa 22.666 BRT.
Paikurić Eduard 1 parobrod sa 2.531 BRT.
Madžarska banka Trg. a. d. 2 parobroda sa 3325 BRT
Madžari su se upinjali iz petnih žila, da unaprede riječku luku kako bi zadovoljili svojim megalomanskim željama, da pokažu svijetu svoju moć. Tarifalna željeznička politika imala je da posluži kao mamac za svi-r one. koji bi htieli da se koriste riječkom lukom. DakaKo da su kraj toga mudri Riječani profitir-ili. jer su se grijali na nieznim njedrima majčice Ugarske, a u svom velikom domoljublju mislili su, da će ih poslije svjetskog rata ogrijati i talijansko sunce, ali su se grdno prevarili. Ak~i se zamisle u prošlost i pogledaju sadašnjost i pomisle na budućnost, mislim da im nije voiiko pri srcu. Ali što su tražili — to su zasluženo i primili!
AUSTRO-UGARSKO CARINSKO PODRUČ.IE I RUEKA.
Već ie 1 srpnja god. 1891. pripojena riječka slobodna luka austro-ugarskom carinskom području, budući da su učinjene odredbe i oripras e da se pripojenjem ni u čemu ne oštcic trgovački interesi riječke luke
Ostale slobodne luke prestale su već god. 1880 bez ikakovih kompenzacija za dokinutu carinsku slobodu, kojom su se služile na svoiu korist. U trgovačkom prometu izmed.iu primorskih luka i Rijeke bio ić od tada olakšan promet, koji je bio iz-ožeu neugodnom carinskom pregledu i postupku
Ukinuvši ugovor sa tršćanskim parobro. darskim d d Austrijskim Llovdom, koji je postao čisto ausiriisko poduzeće ukazala ie država neocjeniive usluge razvitku domaćeg parobrodarstva. Podrediem premoć; zaiedničkoe društva bili bi mogli samostalno teže napredovati sa svojim parobro-darstvom. ier 'e to društvo nerado gledalo naše napore. Nakon prekida ugovora sa Austrijskim Llovdom postavljeno ie bilo ugarsko parobrodarsko d društvo »Adria« na šire i čvršće temelje, te je uz povišenu državnu potporu sa pojačanom snagom ušlo u službu niediunarodnog prekomorskog prometa
MADŽARI — POMORCI !
S vremenom se Madžari kao gospodari Rijeke osiliše i stadoše dizati svoje pučke i srednje škole. Osnovaše za svoj pomorski podmladak i madžarsku ooinorsko-trgovačku akademiju, ali su imali^ od nje slabu korist, ier se ie većina Madžara nakon nekog vremena plovidbe po moru našla na raznim pomorsko društvenim mjestima na kraju. Dakako da ie palubna ekskluzivna pomorska služba bila potpuno u hrvatskim rukama Madžari su silom htjeh progurati svoi iezik na more. ali im to nije nikako trspiievalo. jer je naš pomorac radie ostao kod nietnu manje mrskog talijanskog iezika. dakako samo u pomorskim terminima.
RIJEČKA INTERNA I PREKOMORSKA TRGOVINA.
Do početka rata možemo kazati, da je Riieka napredovala u svakom pogledu, još prije izgradnje riječke željeznice bio ie u seniskoi luci najznatiaji promet kukuruzom i to s Krajinom, pa ie tako godine 1879. nrometnuto 40.000 hl. kukuruza i oko 3.000 hl. pšenice, najviše za Dalmaciju gdie se je mijenjalo za vino. Za Krajinu se je uvezlo kroz Senj god 1876. 3,070.034 hektolitara vina.
Kasniiih godina kad se je stala izgra-diivati riječka luka. postala je Riieka središte za izvoz kukuruza iz Hrvatske Slavonije i Madžarske za Dalmaciju, lužnu Bosnu i Hercegovinu (Metković!) i Albaniju. a tako isto i za brašno. Svi mlinovi iz ugarske pole monarkiie imali su na Riieci svoja zastupstva. Za vrijeme suše i nerodice kukuruza prevažao se ie preko Rijeke u zaledje argentinski kukuruz Tako su stigli iz Argentine na Rijeku prvi veliki transporti kukuruza god. 1904. Citavo zaledio kupovalo ie na Riieci kukuruz, dok su grah iz Slovenije i Gorskog Kotara kupovali Primorci od riječkih vfeletržaca. a da ne govorimo o vinu iz Dalmacije i lijesu iz Gorskog Kotara, koje potonie se je u velikim količinama prevažalo u razne luke Sredozemnog mora i dalje u sjeverne evropske luke
Kasnile je društvo »Adria« sklopilo ugovor, (time-eharter) sa engleskim putničkim prekooceanskim parobrodskim društvom Cunard Line za prevoz putnika u Sjevernu Ameriku.
RIIEKA POD ITALIJOM.
Svršio ie i svietski rat i zapečatio sud, binu mnogih država, gradova i luka, ali valida naigora sudbina zadesila je grad Riieku i njezinu nekad cvatuću luku.
I talila se je dočepala Trsta i Rijeke, koje luke su i te kako smetale razvoju niezine mletačke luke Sada kada ih ima na čudu ie s njima, ier ih mora uzdržavati. Mislila ie u prvo doba. da će s vremenom te luke moći životariti, kako ona ne bi trebala da do vijeka nadoplaćuje težak deficit. Muči se svim silama, da svrnc na njih barem kakav takav promet, pravi razne aranžmane sa Austrijom i Madžarskom, ali izgleda, da ie sve to uzalud, jer kad dodie do pitanja realizacije bilo kakovog mu drago aranžmana — uvijek ostane sve po starom.
Prema statističkim podacima statističkog ureda na Riieci od god. 1922, u knjizi: »The oort of Fiume and its future« možemo vrlo lako zaključiti, koliko ie ta najveća i najmodernija luka Sjevernog Jadrana nazadovala u talijanskim rukama, dok naprotiv matematičke cifre dokazuju pro-
je promet (uvoz i je promet (uvoz i je promet (uvoz i
tivno za luku Sušak, koja je u deset godina rada pokazala ogroman promet. Nade. koie ie Italija odnosno Rijeka gojila u razvitak i odvijanje orometa, potpuno su se izjalovile. Kao dokaz za tu tvrdnju neka posluži ovai kratak pregled prometa riječke luke oočam od god. 1875. pa do konca godine 1933.
To razdoblje od 58 godina podijelimo na četiri etape po prometu u tonama:
I.	god 1875. bio je promet (uvoz i izvoz) 188.000 tona:
II.	god. 1888. bio izvoz) 521.000 tona:
III.	god. 1913. bio izvoz) 2.890.000 tona:
IV.	.god. 1933. bio izvoz) o72.000 tona.
Godina 1913 bila je normalna predratna godina, kad ie Rijeka došla do svog naivećeg prometa t. j. kad je kapacitet luke bio svladan tekar na nekih 75 % t. j. da ie Rijeka mogla još primiti promet od 1.000.000 tona robe.
Ako usporedimo promet god. 1913. sa onim iz god. 1933, onda jasno vidimo, kako tai pomorski grad propada i kako mora da umre. Rijeka imade. oko 6.000 metara operativne obale i nekih 30 skladišta, koja mogu primiti do 30.000 vagona robe.
Ako se uzme u obzir, da je promet Rijeke u god. 1933 bio jednak prometu sušačke luke, a da Rijeka imade šest puta više operativne obale i najmodernija skladišta i naprave za krčanje, onda tek vidimo. koliko vriiedi Sušak, koji-je sa svojom primitivnošću u svakom pogledu mogao da svlada taj ogroman promet.
Riieka je posliie rata radila srednje sa 25% svoga kapaciteta, dok je luka Sušak radila 50 % preko svog maksimalnog kapaciteta.
Izgradnjom iavuih skladišta na Sušaku moći će Sušak primiti još 1000 tona razne robe više Luka Sušak sa Brajdicom imade 1.700 metara operativne obale. I u najslabijim godinama bila ie sušačka luka preopterećena. oa valia misliti pravovremeno na proširenie te luke a to će se moći na tai način ako se uredi luku Bakar i Mar-tir.šćicu i stvori iedan lučki gornjo-jadran-ski sistem Sušak—Martinšćiea—Bakar.
A bude h dovoljno smisla, da se što prije spoji Slovenija s morem, tada će na-vrnuti najveći dio prekomorske izvozne trgovine ovog našeg kraja u Sušak, budući da ta na žalost prolazi još uvijek na Trst. Na ustuk gornioi riječkoj statistici i zna-
RIJEKA IDEALNA NAŠA LUKA
PO SVOM GEOGRAFSKOM POLOŽAJU, RIJEKA MOŽE DA BUDE NE SAMO EVROPSKA, NEGO I SVJETSKA LUKA
Po svojoj slavenskoj pomorskoj tradiciji, po svom nacionalnom karakteru; a pogotovo po svom specijalnom geografskom položaju Rijeka je jugoslavenska luka. To dokazujemo ovim člankom. Ona je izlazna tačka na more ne samo za Jugoslaviju, nego i za veliki dio Evrope. Ona je svjetska luka. Da je pripala Jugoslaviji bila bi se još više razvila i unapredila. Pod Italijom, je propala, a zamjenjuje je jugoslavenski Sušak, koji ima veliku budućnost.
Jugoslavija, a preko nje i centralni dunavski bazen ima tri izlaza iz svoje sredine na more, kojima bi se mogla služiti kao putevima saobraćaja sa inozemstvom:
1) izlaz na Crno More, koji vodi na istok uz dolnji Dunav i svršava u Sulini i Kostanci na Crnom Moru;
« 2) izlaz na egejsko more, koji ide na jug uzduž tijeka Morave i Vardara do Soluna na egejskom moru; 3) izlaz na jadransko jnore, koji ide na zapad uzduž Save i svršava u Trstu i Rijeci na jadranskom moru.
Izlaz na Crno More ide do Željezničkih Vrata, preko Rumunjske i u njezinom moru svršava. Izlaz na egejsko more ide do Đevdelije, prelazi preko jednog dijela Grčke do Soluna, koji pripada Grčkoj. Izlaz na jadransko more sa svršetkom na Rijeki nalazi se potpunoma na našem teritoriju, jer je grad Rijeka sa svojih 40.000 stanovnika mješovite narodnosti, na tijesnoj povi šini od 4 četvorna kilometra sa svih strana i sa kopna i sa mora opkoljena bez prekida jugoslavenskim teritorijem i jugoslavenskim pučanstvom.
Od ova tri izlaza najnezgodniji je crnomorski, jer je najdulji, najprikladniji je jadranski, jer je najkraći. Što se tiče važnosti je put koji vodi u egejsko more između jednoga i drugoga. Ali u slučaju oružanog konflikta ili trgovačkog rata s kojim istočnim ili zapadnim susjedom je ovaj put najzgodniji i najvažniji, jer izlazi na otvoreno more iza kako prođe kroz kraći teritorij savezničke Grčke — Jadransko i
iasmie uvidi.	da Rijeka bez našeg
mora uginuti.	Badava joj sve in-
ier duva bolest — sigurna smrt. PROMET SUŠAČKE LUKE.	
Godina	Uvoz i izvoz
	u tonama
1924.	177.187
1925.	340.137
1926	270.753
1927	438.085
1928	542.725
1929	693.909
1930	728.613
1931.	559.790
1932.	402.780
1933.	501.886
šam i statistiku nrometa sušačke luke. da Crno More su zatvorena mora.
IZLAZ JUGOSLAVIJE NA JADRAN Izlaz na Jadran se na zapad razdvaja u dvije grane: na sjevernu, koja se drži gornjeg tijeka Save i izlazi u Trstu, i u južnu, koja se drži Kupe i izlazi na Rijeci. Južna grana ovog izlaza, t. j. riječka ie zgodnija od sjeverne, jer je kraća. (Ona je Zgodnija od sjeverne, jer je kraća.
Iz ovoga proizlazi da izlaz od Beograda na zapad uz Savu i Kupu i dolazi na more na Rijeci i to je glavni izlaz na more, t. j. izlaz na Jadran je glavni izlaz Jugoslavije na more.
Izlaz na Jadran nije samo glavni izlaz Jugoslavije na more nego radi svog položaja između unutrašnjosti i Jadrana, između Beograda i Rijeke, glavni, put na zapad onaj put koji vodi u zemlje koje leže zapadno'od jadranskog meridijana, dakle u široki svijet. 1 ovaj glavni put na zapad tvori po svojem prirodnom položaju na Savi i Kupi bazu i osovinu glavnog jugoslavenskog kontinentalnog puta, koji ide uz Dunav, Savu i Kupu između željeznih Vra-tiju i Rijeke.
Tako vidimo da se na Rijeci poklapa, spaja i izlazi: 1) glavni izlaz Jugoslavije na more; 2) glavni put, koji vodi na zapad i u široki svijet; 3) glavni kontinentalni put. Iz ovoga proizlazi da je za Jugoslaviju Rijeka glavni jugoslavenski izlaz na more, na zapad i u široki svijet i da je Rijeka za zapad ulaz sa mora u Jugoslaviju, glavni put, koji sa zapada vodi u srce Jugoslavije, u Beograd.
RIJEKA — SVJETSKA LUKA
Ako se uzme u obzir Rijeku, ovaj pristup Jugoslavije na Jadran, ovaj njezin glavni put na zapad, ovaj njezin glavni kopneni put, ovaj njezin glavni izlaz na more, sa višeg gledišta i ako se^ ima u vidu u sve širi teritorij, opažaju se interesantni fakti, iz kojih jasno proizlazi, kako je Rijeka vrlo važna ne samo za Jugoslaviju i centralni bazen Dunava već također i za zapadnu Evropu, za Sjevernu Ameriku, pače za cijeli svijet.
Ukupno: 4.655.865 tona. ìTALIA O MORTE !
Mi smo se osvrnuli na desetgodišnjicu riječke luke pod novim gospodarima samo zato. što Riiečani uvijek urbi et orbi ističu, da Riieka leži ua takovom geografskom položaiu. da « njome mora računati njezino zaledio, ako želi svoj prosperitet. Ovime dokazasmo, da niti ju trebamo niti će ona sama moći da se održi bez milostinje svoiih novih gospodara, koji imadu i previše brice za svoje bliže štićenike (Veneziu itd ). a da o kakovom njezinom napretku ne može biti ni govora. Sve što ie do sada imala dadosmo mi: mornaricu, trgovačke veze u svijetu i našom joj krvi davasmo danak ier većina takozvanih tali-ianaša na Riieci su naši izrodi.
Danas u našoi ujedinjenoj i slobodnoj državi treba da sve te energije plasiramo za naše dobro, kako ćemo danas sutra moći ubirati plodove rada u korist našega naroda i države, a-Riieka. koja je još za vrijeme poratnih nebrojenih lakrdijaških plebiscita i operetne šaljive revolucije ozbiljno vikala »Italia 0 morte!« imade danas prigodom desetgodišnjico aneksije majci domovini, ioš i više nego li što je tražila, t i. obadvoje.
Neka -bude Uvjerena, da joj ne zavi-đjamo!
(Na Veliku Srijedu god. 1934.)
Granica sječe Idealnu riječku luku.
Ako se uzme u obzir ove puteve kako smo prije naveli nailazi se na ovo:
Glavni kopneni put Jugoslavije, koji skoro obuhvaća naš glavni put na zapad i naš izlaz na more sa izlazom na Rijeku nalazi se na bazi i osovini velikog puta geografske dužine evropskog meridiana, koji ide od Atlantika do bazena Kaspijskog mora oko 45 sjevernog paralela, na kojein se vijugaju Žironda, Pad. Sava i gornji Dunav i na kojem se nižaju Bordeaux, Lion, Milan, Venecija. Trst, Rijeka, Sisak Zemun — Beograd, Braila, Galac, Sulina, Ko-stanca, Odesa, Astrahan. Dakle baza i osovina puta evropske geografske dužine prolazi kroz Rijeku; ovaj put dotiče se Jadrana ne samo u Veneciji i Trstu, već i na Rijeci.
Put evropske dužine leži na bazi i osovini velikog puta globusove dužine, koji ide iz Sjeverne Amerike preko Atlantika. Evrope, zapadne i centralne Azije i dolazi u istočni Kitaj. Dakle baza puta globusove dužine prolazi kroz Rijeku i ovaj se put dotiče Jadranskog mora ne samo u Veneciji i Trstu, već i na Rijeci.
Na Rijeci se sastaju i se odvajaju mnogi više ili manje važni trgovački putevi, koji direktno ili indirektno spajaju s ovim gradom gornji bazen Dunava (Beč), Galiciju, Bukovinu, nizinu centralnog bazena Dunava (Budapest), Rumunjsku (Oršova). Kosovo Polje (preko Sarajeva), južnu Dalmaciju <Knin), Liku (Gospić) i t. d.
NA RIJECI POČINJU ILI SVRŠAVAJU MNOGOBROJNI JADRANSKI, SREDOZEM
NI I OCEANSKI MORSKI PUTEVI.
Ovi kopneni i morski putevi spajaju Ri* jeku sa ogromnim kopnenim i morskim površinama i podižu kod nas i u Evropi i « svijetu prestiž i važnost Rijeke i putevi, koji ovuda prolaze.
Veliki diagonalni zemaljski put, čija osovina ide od jugo-zapadnog ugla germanskog mora (London, Antwerpen, Hamburg), preko Jadranskog i Crvenog Mora prama Indijskom oceanu križa se na jugu Alpi i na sjevernom Jadranu sa putem duljine južne Evrope. Na ovom ras. kršću nalazi se (osim Venecije, Trsta i drugih gradova) također i Rijeka.
Uzevši u obzir sve što je dosada rečeno o Rijeci u pogledu trgovačkih puteva dolazimo do ovih zaključaka: Prvo: Ri' jeka je trgovačka točka na našoj nacionalnoj, jugoslavenskoj obali.
Drugo: Rijeka je glavni pomorski iZ' laz Jugoslavije i centralnog bazena Dunava na zapad i u svijet te glavni ulaz sa zapada i iz svijeta u Jugoslaviju i u centralni bazen Dunava.
Treće: Rijeka je prirodna pomorska baza glavnog kontinentalnog puta Jugoslavije i Podunavlja.
Četvrto: Rijeka je točka, gdje sc stiču ili odakle se razgranjuju više ili manje veliki kontinentalni i pomorski putevi centralnog bazena Dunava, Balkana, Jadrana i Evrope.
Jednostavno: Rijeka je za Jugoslaviju glavna, za Podunavlje velika, za Evropu važna, za cio svijet znamenita pomorska trgovačka luka, točka odakle se razgranjuju kamo se stiču, kuda prolaze, gdje se križaju mnogi kontinentalni i morski, veliki i mali putevi, glavni putevi Jugoslavije, Podunavlja, Evrope, svijeta i kuda će biti upućen promet robe, ljudi i ideja i u vezi s time socijalni i politički upR vi prema Jugoslaviji, Podunavlju, EvroP1 i cijelom svijetu.
To je Rijeka po svojem prirodnom položaju. Rijeka bi mogla po svojem prirodnom položaju vršiti veliki upliv na cijel* život Jugoslavije, kao jedan od najvažniji'1 njezinih faktora. Ne će se moći za uvijek klonuti od ovog upliva. O ovoj činjenici treba ozbiljno voditi računa.
RIJEKA JE PO SVOM PRIRODNOM POLOŽAJU MNOGO UPLIV AL A NA SVOJU ZALEDE.
U toku druge polovice prošloga vijek1* ona je davala pravac mađarskoj politici prama Hrvatskoj. Poznata je lozinka: Ma' dari, na more!
U prošlosti nije se u cjelini mogla da ispolji važnost i moć prirodnog položaja Rijeke iz jednostavnog razloga, što političke prilike srednje i istočne Evrope nis*1 dozvoljavale i iskorištavale razne sposobnosti energija i prirodnih bogatstva bliže? i daljnjeg zaleđa Rijeke, centralnog i dol" njeg bazena Dunava, bazena Crnoga Mora i kaspijskog mora.
Germanska infiltracija na jugoistok P1'6' ko Austrije i Turske absorbirala je i privlačila k sebi sva prirodna .bogatstva i svak® ispoljavanje života i rada centralnog bazena Dunava dijelila je osim toga EvroP" 1 istočni dio između kojili je bio stvore11 nemoguć svaki trgovački spoj. Raspad Nje' mačke, Austrije Bugarske i Turske odrezao je i oslobodio sve brojne i velike cne(' gije dunavskih naroda i omogućio je direktnu i nesmetanu vezu industrijalnih kra' jeva zapadne Evrope za Podunavljem, Crnim Morem i kaspijskim morem. Ove pr1" rodne posljedice novih političkih prilik1! pružaju povoljne mogućnosti za potpu1)" ispoljavanje vrijednosti i moći prirodnin puteva i njihovih morskih izlaza i ulaas' medu kojima je i I^ijcka.
Zaključujemo prema ovomu što sit*® sad naveli: Rijeka je po svojem prirodno® položaju za Jugoslaviju glavna, za Po**1!' navije velika; za Evropu važna, za cio svl' jet znamenita trgovačka luka.
RIJEKA „SOBBORGO PARASSITA ' SUŠAKA
DO SEDAMDESETIH GODINA PROŠLOG STOLJEĆA SUŠAKU NIJE BILO NI TRAGA
Do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Sušaku nije bilo gotovo ni traga. Postojala su sela Trsat, Podvezica, Draga, i Kostrene: ali se na užem, uistinu sušač-kom, području, izmedju donjeg toka Rječine i zavila Martinščice, nalazilo svega par zgrada, dvijc-tri krčme (sabirališta krijomčara, riječkilt izletnika, i putnika), crkvica Sv. Mihovila i ->brajde» (vinogradi). Da se iz log neuglednog embrijona rodi veće naselje, konačno i grad Sušak, trebalo je da se centralistička Austrija preobrazi u dualnu Austro-Ugarsku: nagodbe iz 1867 i 68 godine, kao i famozna nagod-bena »krpica«, otac su i majka današnjeg Sušaka. Naime. postavši gospodarima transla jtansKc polovine Hapsburške Monarhije, Madžari su. s pomoću uagodbene »krpice«, definitivno izdvojili Rijeku u statutarno uredjeni »corpus separatum«, i učinili je svojim cmporijem, povezavši je prvorazrednofi' željezničkom magistralom s Budimpeštom. 1 kroz dva decenija intenzivnih madžarskih nastojanja, Rijeka se je iz relativno neznatne trgovačko-ribarskc varošice (po rangu, gotovo iza Senja) iz-digla dc stepena jedne od svjetskih luka. Za razvoj tog emporija postao je pretijesan »corpus separatum«, — moralo se )C posegnuti 1 za jednim dijelom sušačke obale, za takozvanom »Deltom« i »Brajdi-com« uz ušće Rječine, da bi se tu izgradilo jedan dio riječkog ■ lučkostaničnog sistema. Uporedo s tim, riječki privrednici — naši ljudi ali i tudjinci — počeli su, na području Sušaka (tik do Rijeke, »preko mosta«) da grade domove za obitavanje. 1 gotovo atnerikanškim tempom napredovala je izgradnja Sušaka: na pustom, gotovo neobitavanorn prostranstvu kroz tri decenija (od 1880—1910) osvanula je moderna, gusto naseljena, gradska četvrt, — Sušak je postao jedno od najnaprednijih pred gradja Rijeke, pa je to ostao sve do sloma Dualne Monarhije.
Dvojak je, kroz to vrijeme bio odnos izmedju Sušaka i Rijeke. U privrednom pogledu, oni su predstavljali jedan organizam, ili — u najmanju ruku — dvojstvo sijamskih blizanaca:	sačinjavajući	jedin-
stven krvni sistem, Rijeka i Sušak su har-monirali, ali tako da je Rijeka, obiljem svoje krvi, alirnentirala Sušak; što je veći bio ekonomski prosperitet Rijeke, utoliko je bujniji bio razvoj Sušaka, tako da su riječki Talijani i talijanaši ziorado ali tačno Sušak nazivali »ii sobborgo parassita«. No u nacijonalno-političkom i nacijonalno-kul-turnom pravcu, predratni Sušak i Rijeka odnosili su se kao Šenoin Cinč i Kapto.: nepomirljiva borba bila je normom za njihove susjedske odnose. Madžari i riječki talijanaši istisli su polako iz Rijeke sve na še javne institucije (nadleštva i škole), i sistematski su radili na tome da Rijeci sasvim otmu hrvatski jugoslovcnski karakter.
Na taj način je Sušak, silom prilika, postao utočištem svih naših upravnih i kul turnih ustanovi, i žarištem svih nacijonal no-političkih nastojanja na Kvarneru. Blizu tri decenija, sve do sloma Dualne Monarhije, ličio je Sušak, u nacijonalno-političkom pogledu, na zaporoški »sić«, na utvr-djen tabor, koji je Hrvatstvu i Jugosloven-stvu služio nesamo za obranu nego i za napadaj protiv talijanstva podržavanog od Madžara. Ra i po svom populacijonom sastavu, predstavljao je predratni Sušak nešto analogno zaporoškom »siču«: s brda i dola, nagrnuli su u Sušak pripadnici sviju krajeva na slovenskom jugu bivše Habsburške Monarhije, privučeni mogućnošću relativno lagane zarade u bogatoj Rijeci. Solidni radnici i preduzetnici, ali i avanturiste, iz čitavog Gornjeg Primorja. Dalma čije. Like, Zagorja, Štajerske, i Kranjske, Pa i Slavonije i Vojvodine, ponešto čak i Srbije i Crnegorc slegli su se, u velikom broju, u Sušak, i ispremiješali s autohtonim elementom tako da današnji Sušak, po svom etnografskom sastavu, nije primorsko naselje nego pravi jugoslovcnski kaleidoskop. »Domaći« i »furešti« (došljaci), u mc-djusobnom saobraćaju, izgradili su demokratske odnose koji podsjećaju na kozačku demokraciju: bez obzira na zvanje, rang, i društveni položaj, za jednim stolom piju i bratime se, u predratnom pa i poratnom Sušaku, suci, profesori, mesari, brice, biliari, carinici i carinski posrednici, krijom-čari, zidari. InČKi radnici, i t. d.. zadojeni velikom ljubavi za slobodu i slobodarstvo, kao i osjećajem nacijonalne širokogrudnosti. Zato je politička i kulturna povijest PreU'atnog Sušaka uglavnom. svijetla stranica u knjizi naše nacionalne epopeje 'z godim) 1908 do 1918. 1 sam pravaški pokret, ukoliko je od A. Starčevića i li. Bar-čića nio propagovan iz Sušaka (sušačka »Sloboda«), nosi na sebi prvenstvo značajke duhovnog revolta protiv Austrije, i nije ni malo bio zatrovan hrvatskim ek-skluzivizmom i srbofobijom. A doenije. Predratni Sušak i njegova još nerazvijena •Miržoaziia posraju jednim od glavnih npo-'■'šta naprednjaštva, politike zasnovane na Riječkoj I Zadarskoj Rezoluciji, da se — u prvoj polovini prošlog decenija, 1910 1915 — pretvore u jednu od najjačih ci tndela nacijonalističke omladine, pod pa-Oonatom Frana Šupila. Za vrijeme svjetskog Rata. iz redova Sušačke tiacijauali-stičke omladine rekrutovalo se na desetke ' desetke dobrovoljaca koji su okrenuli
predratni Sušak bio je i jedna od najjačih uporišnih tačaka tada još mladog proleterskog,socijalističkog, pokreta; i što je naročito značajno, bio je i kolijevkom najaktivnije omladinske kulturne akcije, oličene ir »Jurislavu Janušiću«, dok je s druge strane igrao važnu ulogu i u našem sokolskom pokretu i njegovu razvitku. Riječju, predratni Sušak, to jugoslovcnsko »parasitsko predgradje« Rijeke, bio je u prvim redovima svakog našeg tadašnjeg Iiaprednog pokreta, bilo nacijonalno-poli-r>čkog, bilo socijalnog i kulturnog.
Međjutim, u komunalnoj politici predratnog Sušaka ne može se registrovati znatniji polet i napredak: kvasac napretka, predratnom Sušaku, bili su došljaci, »furešti«; oni su, uglavnom, i izgradili naj-važnij; i najnapredniji, gradski dio Sušaka, i to ponajvećma svojom individualnom, privatnom inicijativom, dok je u isti mali njihov utjecaj na vodjenje komunalnih poslova bio i ostao više nego sekundaran. Ti »furešti«, naime, bili su pred Rat vrlo heterogeno i odviše labilno društvo, u kome se još nije bio izgradio osjećaj lokalnog patrijotizma; pored toga, oni su tada još bili dezorganizovana, poluburžoazna, ili proleterska manjina, naspram većine kompaktnijeg, starosjedilačkog, uglavnom zem-Ijeposjedničkog. elementa, koji je obitavao i obitava na kontinentalnoj periferiji Sušaka, većinom podalje od mora i od Rijeke. Taj autohtoni zeniljoposjeđnički elemenat nosilac je, kao što je i to prirodno, konzervativizma i konzervativnog mentaliteta, a on je davao ton komunalnoj politici predratnog Sušaka. Mogli su »furešti« ponekad i da zapreme stolicu sušačkog načelnika; ali bi se na njoj održali samo tako dugo dok bi se pođredjivali volji i shvatanju »domaćih«, i dok su podilazili konzervativnom mentalitetu poluseoske periferije. A to je naravno, paralizovalo elan sušačke predratne komunalne politike, i svaka snažnija i poletnija inicijativa morala bi da kapitulira. Razvitak predratnog Sušaka od toga je prilično trpio; pa ovo rdjavo na sledje osjetljivo tereti i savremeni Sušak.
Predgradje Rijeke bio je predratni Su-
šak. Sttšačani su tuda, dobrim dijelom, samo stanovali u Sušaku a privredjivali, trošili, pa i zabavljali se, u Rijeci. Sušak je tada bio ekonomska, do izvjesnog stepena i kulturna, a u vrijeme Frana Šupila čak i politička, »depandansa« Rijeke. Sav u stavu nepomirljive nacijonalne opozicije prema otudjenoj i tudjinskoj Rijeci, predratni Sušak, čitavim svojim bićem, stremio je k svojoj, ili bolje reći k nacijonaliioj, afirmaciji u toj tudjoj Rijeci. U najvažnijim životnim uslovima posvema zavisan od Rijeke, i podredjen njoj, on se je nalazio ipak u duhovnoj ofanzivi protiv nje: pred 'građje koje živi od grada, a vodi intenzivnu borbu protiv njega!
Ugovor u Rapallu unio je radikalne izmjene u taj splet sušačko-riječkih odnosa. Možda je i pogrešno, što nije početkom 1920 objeručke prihvaćen januarski memorandum velikih Saveznika: ali valja odati priznanje onim, koji su a priori shvatili jedan prost i bjelodan aksijom ekonomske geografije, koji nikako ne ide u glavu mnogim našim državnicima, a taj je: da čitav zapad naše države i njegovo zaledje (Au-strija, južni dio Ćeškoslovačke, i zapadne Madžarske) kad je riječ o njihovoj ekonomskoj težnji k Jadranu — mogu da gra-vitiraju samo tuda kuda' od prirode vodi najkraći i najlakši put iz Podunavlja na Jadran, t. j. na tršćanski ili kvarnerski za-ton. Otuda proizlazi imperativni postulat naše ekonomske politike: da na Gornjem Jadranu izgradimo jednu našu luku, jer. u protivnom slučaju, sva prekomorska trgovina zapadnog dijela naše države i njego va srednjeevmiiskog zaledja mora da do-dje u zavisnost od talijanskih lukà na Gornjem Jadranu od Trsta i Rijeke. Fto tu prostu istinu i neodložnu potrebu shvatili su na vrijeme oni. koji su pregovarali u Rapala i insistirali na tome da se riječki lučki sistem razdvoji, pa onaj njegov dio koji se alimentira kroz sušačku stanicu (»Brajdiču«) a leži uz sušačku Deltu, pripadne SušaKii Time je iskazana ogromna usluga ne samo našoj državi i cijeloj našoj privredi, spasivši Baroševu Luku za Sušak, nego je udaren temelj i posvemaš-
njoj privrednoj emancipaciji Sušaka od Rijeke. te stvoreni osnovni preduslovi za preobražaj Sušaka iz riječkog predgradja u samostalni gradski centar, u grad. Šta-više, priskrbivši Sušaku »prozorče u Kvro-pu« — malenu ali tehnički najuredjeuiju našu luku — sazdalo se, na sjevernom Jadranu, jak instrumenat za suzbijanje ekn-nomsko-apsorpcijonih težnja Trsta i Rijeke, u odnosu prema našem i srednjeevrop-skom zaledju.
Nakon Rapala i prestanka talijanske okupacije, Sušak je ušao u novu eru svog života: on diše na svoja i na puna pluća: on nije više ekonomska depandansa i predgradje Rijeke, nego je »svoj na svome«, opasan takmac Rijeke, koji je privredno sve više potiskuje i imobilizuje.
U poletu je i u razmahu je savremeni Sušak. To ga možda i ponajviše karakte-riše Istina, naši spoljna i željezuičko-tari-falna politika, neko vrijeme (pogtovo od 1924-26), prijetila je da će, u odnosu prema Sušaku, kompromitovati pa i upropastiti svršeno djelo. Lokalni Ijubomor ostalih naših primorskih gradova popola risao je; na neko vrijeme, nastranu krilaticu: »Štogou se učini za Sušak, ide na korist Rijeke!«, koja je naškodila Sušaku. Ali je život uklonio sve te aberacije i dokazao, da izmedju Sušaka i Riieke, poslije Rapala, nema simbijoze nego samo borbe i antiteze. Život je pokazao da Rijeka gubi. dok Sušak dobija: sa svojih pola milijona tona godišnjeg prometa, sušačka luka je već prestigla riječku otevši joj dobar dio njezine zarade. U posljednje vrijeme i depopulacija Rijeke dovedene u ekonomski ćorsokak, vidljivo napreduje, dok se broj su-šačkil: stanovnika rapidno diže. Ranije je sušački potrošač svoje potrebe, dobrim dijelom, podmirivao na Rijeci, a danas je obratno, pa zato riječko grosistička i detaljna trgovina sve upornije nastoje da težište svoje djelatnosti prenesu u Sušak. Podju h siva' ovim tempom i dalje, uskoro bi Rijeka mogla postati »ii sobborgo parassita« Sušaka! ..	'	•
Milan Banić.
KAKO JE LUKA BAROŠ PRIPALA JUGOSLAVIJI
GROF CARLO SFORZA O RIJECI I NJEZINOJ NEMINOVNOJ KATASTROFI »RIJEKA JE POSTALA ŽRTVOM... ONA JE DANAS MRTAV GRAD«
na njegovom tezu da sam mogao tražiti više, ja sam izjavio:
— »Zar bi bilo pametno stvarati nove mržnje i podizah Kineski zid tamo gdje želimo da imamo slobodan i miran izlaz na istok'2 Gospodin Federzoni kaže kako bismo tražili više da smo bolje bili procje-nili međunarodnu situaciju. Ne. Situaciju poznajem savršeno dobro: ali kad bi ta si-
ku. jer bi Jugoslavija na taj način bila za-interesovana za život pristaništa.
Jasno je da luke kao što su Trst i Ri-jtka mogu da napreduju satno ako su u najtešnoj vezi sa svojom pozadinom. Da bismo prisilili Jugoslaviju da prihvati ideju o konzorciju, mi bismo odbili da unesemo u ugovor da je Baroš jugoslovcnski. Ograničili smo se na to, da jednim pis-
tuacija bila i stotinu puta povoljnija za' mom jugoslovenskoin ministru spol inih po-
Grof Carlo Sforza, bivši talijanski ministar vanjskih poslova, pisao je već više puta o Rijeci i njezinoj tragičnoj sudbini. Najviše podataka iznosi u svojoj knjizi »Zidari Savrc-- mene Kvrope.« On je potpisao za Italiju Rapalski ugovor i mnoge stvari zna, jer je u najvažnijim do-gadjajima učestvovao. Uziinljemo iz njegove knjige ove poruke u kojima govori o tome, kako je luka Baroš ' pripala Iugoslavi)! i iznosi svoje poglede na sudbinu Rijeke.
Dvanaestog novembra 1920 ugovor bio jc potpisan. Njime je Italija dobila granicu u Alpama, boiju od one koju je imalo Rimsko carstvo, potom cijelu istru, ostrva Cres, Lošinj, Zadar, zatim povlastice za dalmatinske Talijane 1 i nezavisnost Rijeke koji je priznata kao slobodan talijanski grad i vezan sa talijanskom teritorijotn (dakle, koja je praktično postala talijanskom. ali s onom tradicionalnom autonomijom koju jc imala u svojoj dugoi historiji i koja bolje odgovara njenim ekonomskim potrebama negoli direktna aneksija).
Moralno, ovaj ugovor pretstavljao je prvi mir poslije rata skopljen po slobodnom pristanku, i već samim tini stvorio je pogodnu atmosferu za nova plodonosna sporazumijevanja.
Poslije dvanaest dana, kad sam u par-vrijeme diskusije o ovome
nas, ja pili u slučaju, da sam tražio više, ostao u uvjerenju da sam iznevjerio interese talijansKe budućnosti. Varna je vrlo dobro poznato, gospodine Federzoni, da lsam ja uvijek tako mislio... Što _ se tiče i Rijeke čiji prosperitet nije ugrožen nijednom odredbom im imamo u rukama sred-I stva, da joj osiguramo opstanak«.
U posljediioi rečenici, krila se j'edna j aluzija: iz straha da im opće zadovoljstvo, j sa kojim je zemlja primila Rapallski ugovor ne odnese sasvim iz ruku demagoške sredstvo za agitaciju Jadranskim pitanjem, nacionalisti su počeli da pronose glasinu da su po jednoj tajnoj odredbi Jugosloveni dobili Baroš malli luku nasuprot Sušaku, koju bi Rječani željeli da imaju u sastavu svoje nezavisne države.
Sa njemu svojstvenom jasnoćom, Gio-litti se dbtiče ove epizode u svojim Memoarima: »Oni su naročito jašili na pitanju luke Baroš. piše on. Ali. mi snio morali dopustili da jc luka Baroš izvan zasebnog rječkog teritorija, jer baš taj tradicionalni »Corpus separatum« poslužio nam jc kao diplomatska i istorijska baza. na osnovu koje smo tražili da Rijeka postane slobodan grad. Luka Baroš pripadala je stvarno Hrvatima, koji su se s njome služili za trgovinu uivetorn. Ja sam sa tom činjenicom upoznao parlamentarni odbor za vanjske poslove. Sve to bilo je samo namjerno zaobilaženje stvarnosti.«
r.rn/in nmtiv Anstriie da se bore za uje- lamentu, za vrijeme diskusije o Mnjenje i slobodu Jugoslavije. U isti mah ugovoru, odgovarao gospodina Federzotuj
Temeljitim istraživanjima, koja su po naime nalogu objavljena u peštanskim arhivima dokazano ic da je Baroš pripadao Hivatskoj a ne rječkom »Corpus separa-tiiiii-ti«; mi smo ga, pretita tome, lako mogli u ugovoru da priznamo jugoslovenskim. netočito obzirom na zadovoljstvo sa kojim je javno mišljenje primilo našu pogodbu, kao što je i sam gospodin Mussolini priznao kada je došap na vlast.
U stvari, obzirom na žestoku uzbttdjc-nost. koja je uslijed pregovora bila zahvatila iugoslovenske opunomoćenike Giolitti, Bottoni i ia smatrali smo za najpametnije da odmah unesemo u ugovor ono, što smo imali da dobijemo, i da se ne zadržavamo mnogo na drugim tehničkim diskusijama oko konkretnog izvođenja jedne ideje, kojom sam se otpočetka zanosio. Ja sam, naime, litio da se pri Rječkoj luci. čim grad bude priznat kao nezavisan i talijanski, osnuje jedan Talijansko-rječko-jugoslo-venski konzorcij, koji bi bio spas za Rije-
slova, priznamo da bi trebalo, po našem mišljenju, da taj mali bazen pripadne Jugoslaviji. Luka Baroš imala je tako da postane prilogom jugoslovenske države pro-jektovanom konzorciju.
Kad jc počela vješlačka agitacija za luku Baroš, ja sam mirne duše mogao da ustanem i da kažem:
»Ako vam se naša koncesija ne sviđa, vi ste slobodni da napravite ono što vi mislite da je dobro; naše pismo je obaveza za današnju vladu, jer ono nije ni ratifi-kovano ni registrovano u Ženevi,, i. prema tome. ono nema apsolutno nikakvu tuedu-narednu vrijednost: svaka nova vlada može slobodno po ovom pitanju da zauzme stanovište koje će biti različito od našeg: ali, onda nema ništa od Konzorcija (čiju je ideju i oblik bio već prilivatio novi pret-sjednik jugoslovenske vlade Pašič). a Rijeku čeka sigurna propast.«
i ovom prilikom ja sam se osvjedočio koliko ie u Gilottija osjećanje dužnosti prema otadžlvni išlo uporedo sa najvećom lojainošću i obuznvošću prema kolegi. Jer kad je nastala kampanja protiv mene tobože zbog luke Baroš, o kojoj je svako govorio, a uiko nje znao o čemu ic zapravo stvar, ja sarti jednog dana rekao Gi-oiittiju. da bi za nas bilo najjednostavnije da objasnimo svojim protivnicima, kako oni treba satno da uzmu vlast u svoje ruke, pa da se odmati uvjere kako ničim nisu vezani u pitanju luke Baroš. Onda bi im postalo jasno da treba ili da se odreknu svoje demagogije i spasu Rijeku: ili da ostanu vjerni svojim frazama i unište vječ-ku trgovinu Giolittijev odgovor bio je kratak:
— Da, oni tebe napadaju stoga što znaju da m to tebi svejedno i stoga što čutiš. Ali. doći će vriteme kada će otti biti sreću' da nastave našu politiku, samo ako uzmognu da uvjere svijet kako to moraju da čine jer su sputani našim obvezatna.
Ali, dalje nije išao; htio je da mi ostavi punu slobodu da presječem kampanju ako hoću. .)a nisam učinio i doživio sam zadovoljstvo da vidim kako se vlade, koje su se. kao fašistička, svakoga dana razmetale svo-jom snagom, čedno kriju iza mojih obaveza — obaveza koje nikada nisu ni postojale. Ali. pošto u njiltovoj politici nije bilo nimalo dosljednosti, Rijeka je postala žrtvom njihove politike — i ona je danas mrtav grad.
RIJEKA U HISTORIJI GLAGOLICE -
Tiskarstvo je tuklo u Njemačkoj, ali je najprije procvalo u Italiji. Sto je s Guten-bergom započeto o!:o Rajne, to je majstorski izvedeno tek u Mlecima. Dovoljno je spomenuti mletačke prvake Nikolu Jcn-sona (t 1480) Alda Manucija (t 1515) i njegova tasta Andriju Torezatua (+ 1529). Nije čudo, što tiskari sviiu zemalja, pa i same Njemačke u ovo doba priz tavaju tipografsko prvenstvo Italiji 1 Mlecima.
No Mlečanima su bili politika i posao (Geschiift) iznad s\ega. Koliko su god podupirali i razvili tiskarstvo u svom glavnom gradu i donekle na svojem teritoriju u samoj Italiji do naivećeg rascvata. toliko su najstrožim zabranama priječili, da se tiskanje trgovanje knjigama i lijevanje slova ne udomi na istočnom primorju Jadranskog mora. A kako je dobar dio ovoga primorja bio u njihovoj političkoj vlasti. desilo se. da ni u Istri ni u Dalmaciji nema traga tiskarstvu čitavih stoljeća. Treba nam se primaknuti godini 1800 da tnadjemo prve tiskare u Kopru ili Zadru, u Splitu i Kotoru.
Samo ie ponešto povoljnije stanje bilo u onim odsjecima našega primorja, koji ne bijahu pod mletačkim gospodstvom, a to su Trst (pod Austrijom). Hrvatsko Primorje s Rijekom Dubrovnik i Zeta. Ipak su Mlečani dugo i ustrajno smetali čak i ovdje. Ako po Šimu Ljubiču zabilježena predaja i nije istinita, da su naime Mlečani jednom dalj ugrabiti nekoga tiskara koji se bio nastanio u Dubrovniku, pouzdano znademo, da je dubrovačkome senatu pošlo za rukom otvoriti tiskaru tek godine 1783 a i taj je prvi tiskar Mlečanin Karlo Occhi, bio upravo za to izopćen iz svoje domovine i upropašten, što je »crnom vje-štinotm poslužio suparničkoj republici.
Vjerojatno je s tih razloga kasno (1625) otvorena prva tiskara i u austrijskom Trstu. Pored Crnojevića na Cetinju jedino su Hrvati u Senju već god. 1494 bez obzira im tipografski monopol dužde-ve prijestolnice uredili glagolsku tiskaru, koja ie radila par decenija i izradila osam bogoslužnih knjiga. Kuda je dospio njezin tiskarski materijal ne zim se. Druga je tiskara u Hrvatskom Primorju nastala na Rijeci god. 1530 nastojanjem modruškoga biskupa Šimuna Benje Kožičića.
Ovom se Kožičićevom glagolskom tiskarom pozabavio Petar Kolendić, profesor filozofskog fakulteta u Skopiju. u poučnom članku, što ga je ovih dana donio »Južni Pregled« u Skopiju pod naslovom »Zadranin Simun Kožičic i njegova štamparija na Reci«. Kolendiću je ovog puta više stalo do tiskare nego do Kožičića. Stoga se manje obazire na biskupov život i rad. Spominjujuči da ;e »Obzor« dne 12 studenoga 1932 u izvodu priopćio Ko-žičićev govor na lateranskom koncilu od 27 travnja 1513. trebalo je spomenuti i to, da je »Obzor« dne 10 prosinca 1932 objavio takodjer Kožičićev govor pred papom Lavom X od dne ^ studenoga^ 1516 »De desolatione Croatiae« ili »O očajanju Hrvatske« u hrvatskom prijevodu prema starinskoj knjižici, koja je bila tiskana po svoj prilici u Rimu god. 1516. No o Koži-čićevoj tiskari sabrao ie i iznio Kolendić vrijednih vijesti.
Kolendić traži poput prediašnjih stručnjaka. provenienciju riječkoga tiskarskog materijala posve prirodno, u Mlecima, ali mu je rezultat samo taj da je Kožičić jamačno ondje doista nabavio drvoreze i inicijale a o tipovima slova je u stanju provjerit' tek to, da ne potječu 'Z poznatih tiskarna Andrije Torezana i Bindoni-Pasini. od kojih nam je prva god. 1527 izradila nedavno otkriti Introđuctorium croatice a druga god. 1528 glagolski misal fra Pavla Modrušanina.
Do sada se mislilo, da su Kožičićevi »štampaduri« Dominik i Bartolomej bili oba iz Brescie, a Kolendić je Bartolomeja
uvjerljivo identificirao s poznatim Barto-lomejem Zanettijem iz sela Castrezzato kod grada Brescie iznoseći više potvrda o njegovu tiskarskonr radu po Italiji, dok za Dominika uspjeva dokazati samo to, da on nije iz Brescie. Bit će da su oba živjeli u Mlecima bez posla, pa im je dobro došla Kožičićeva ponuda da uz nepoznate uvjete podju s njime na Rijeku na rad u njegovoj tiskari.
Kožičićeva tiskara radila je brzo. ali ne dugo. Izradila je pored triju do sada poznatih knjiga (dne 15 prosinca 1530 Rimski ofitij blažene devi Marije, 28 travnja 1531 Misal-hruacki-1 25 svibnja 1531 Knižice od žitija) još i'četvrtu, koja ie bila potpuno nepoznata-(dne 2 svibnja 1531 Knižice krsta, naime'jedan- mali ritual), a nije izradila bukvar, o kome te nekada Pisao Šafarik. jer ovaj bukVàr nije ni postojao. Pitanje toga Šafarikova bukvara Kolendić će obraditi napose. a ritual opisuje ovako: »Knižice krsta: blagoslova prstena: pričešćenija: po-slednago mazanija: preporučemja duše: pogreba mladenac i starijih: po rimski običaji: stlmačen častnim otcem gospodinom Ši-munom. biskupom modruškim: na slavu i čast Boga vsemogućago. t »Na listu 24-a je impressum: »štampan v Rici v hižah pre-bivanija častnoga otca gospodina Šimuna, biskupa modruškoga: va vrime vzveličenoga gospodina Mikule Jurišiča, kapitana ričko-ga, i pročaja. Dan 2 maja miseca: leto od Krstova rojstva 1531. Bogu hvali«. Ispod toga je biskupov tipografski znak. Komandant grada Rijeke Nikola Jurišič je kasnije poznati junak u Kisegu kod Szombathelya (1532) u borbi sa sultanom Sulejmanom.
Kožičićeva se tiskara naskoro izgubila netragom. Poslije izdanja Knižice od žitija dne 25 svibnja 1531 ne zna se o njoj ni šta više. Kožičić se već prije god. 1533. preselio u svoj rodni Zadar, a god. 1536 na drugi svijet. Zar da je prenesena u Mletke? Ako i jest vjerojatno, da je odanle došla na Rijeku, nije nimalo vjerojatno, da se onamo morala vratiti jer Mlečani ne trebaju ovakova importa. Kolendić ipak misli, da je barem ilustrativni materijal te glagolske tiskare dospio u Mletke, jer je opazio, da je u Mlecima god. 1544 izradjena neka slika, koja je poznata sa Kožičićeve knjige iz riječke tiskare. To jamačno ne mora značiti, da su obje slike izradierae istim ksilograf-skim pomagalom, koje je prije bilo na Rijeci, a eventualni prenos toga jednoga jedinoga ksilogràfskog pomagala iz Rijeke u Mletke ne mora bit, dokaz za prenos čitave riječke tiskare u Mletke.
Čini se vjerojatnijim da je tiskarski materijal po biskupovu odlasku u Zadar i naročito po njegovoj smrti u ožujku 1536 naprosto propao na Rijeci jer ova mala i kratkotrajna tiskara u Kožičićevoj kući (»v hižah jego prebivanija«) čini dojam privatnoga i upravo ličnoga poduzeća biskupova za udovoljeni© najnužnijih potreba njegove siromašne i od Turaka smanjene biskupije. Kad su izradjene najpotrebnije bogoslužne knjige za kler. učinjeno je dosta. Kožičić nije sigurno imao velikih tiskarskih osnova, i ako se mora istaknuti njegov vanredan mar za hrvatsku knjigu i prosvjetu. On nije bio tiskar po zanatu, nije osnovao tiskaru za velike kulturne potrebe, a ioš se manje zanosio tiskarsko-obrtnim spekulacijama. Po biskupovoj smrti nije se za tiskaru na Rijeci po svoj prilici zanimao ni njegov rod iz Zadra ni njegov nasljednik u biskupiji (Istranin Petar Pavao Vergerije, kasnije protestant), pa je ona u ono teško političko i ratno doba brzo zaboravljena i naskoro propala.
0 biskupu Kožičiću i njegovoj tiskari davno je pisao Franjo Rački (»Život Šimuna Kožičića-Begne. biskupa modruškoga i pisca« u Zagrebačkom Katoličkom Listu god. 1861). Kolendićev prilog o Kožičićevoj tiskari na Rijeci je dakle dobro došao, Jednako je još potrebno da se prouče vrela.
po kojima je Kožičić tiskao svoja djela na Rijeci.
Nije prošla ni stotina godina, kada se opet mislilo na osnutak nove glagolske tiskare na Rijeci. To je ovaj put bilo u vezi s nastojanjem vrijednoga franjevca Franja Glavinića iz Kanfanara.
Evo što on sam o tome pripovijeda u svome djelu »Historia Tersattana«, koje je tiskano godin© 1648:
»Izvještaj o tome. tko je, kako, gdje i kada našao tiskaru, kojom se sada (dakako u njegovo vrijeme) tiskaju ilirski ili slavenski misali i brevijari u Rimu.
Bilo je to po Providnosti Božjoj, koja svime upravlja, godine Gospodnje 1624, kada se sastao lijep broj ilirskih ili slavenskih svećenika (»detti corrottamente schiavi«) sa svojim biskupom senjskim i modruškim Ivanom Krstiteljem Agatićem (rodom iz Rijeke), fratrom augustinijancem, u Bribiru u Vinodolu, da održe crkveni sabor za svoje biskupije. Medju ostalim stvarima vijećali su međju sobom i o tome. kako da se preštampaju ilirski ili slavenski misal i brevijar. koji su im potrebni za službu Božju i dijeljenje sv. sakramenata u narodnom jeziku, a moralo se misliti na preštampavanje. jer se stare tiskane knjige koje je pred osamdeseti!) godina izradio bivši modruški biskup Ivan (!) Kožičić u Rijeci sv. Vida, glavnom gradu Liburnije, nisu više mogle kupiti, a ono malo. što ili je još bilo. propadalo je upotrebom iz dana u dan. Napokon zakljućiše. da će u ovom pogledu biti najbolje, ako mene zapitaju za savjet, što da učine. Ja sam tada bio provincijal samostana u Bosnj i Hrvatskoj, a nalazio sam se u samostanu na Trsatu, koji nije daleko od Bribira, poslavši k meni dva župnika, naime popa Ivana iz Kotora (kod Crikvenice) i popa Matiju iz Novoga, zamoliše me, da. podjem s njima u Bribir. Pošavši onamo saslušao sam njihovu misao i savjetovao sani im. da bi trebalo obratiti se za pomoć na cara u Beču, jer se radi o važnoj i skupoj stvari, a dodao sam još, da ću ja naskoro po svome poslu poći onamo i da ću tom prilikom Iako govorit; i o njihovoj potrebi. Nakon toga dogovora ja se oprostih i podjoh u Ljubljanu, odakle sam u društvu s mladim redovnikom ocem Lavom Maljav-cem stigao u Štajerski Gradac. Tada je ondje živio sada već pokojni Juraj Shait. a bio je predsjednik Komore, koja je u prvoj molbi rješavala poslove našega Primorja. Njemu predočili brigu bribirskoga sinoda, a on mi odgovori da ima neka tiskara u tvr-djavi na Schlossbergti, ali on ne zna, kakova su ondje slova. Kad mi je nato pružena prilika, da je pregledam, nadjoh dva-đesetčetiri škrinje čavlima dobro zabijene i nekoliko željeznih strojeva, U dvanaest škrinja bijahu ćirilska slova, kojima se obično služe istočni Slaveni (pravoslavni), a ta slova potječu od sv. Cirila i Metoda. U drugih dvanaest škrinja bijahu slova glagolska, kojima Bogu služe slavenski svećenici (katolici) a ova slova potječu od sv. Jeronima (!), kako se općenito kaže. Podavši izvještaj rečenomu predsjedniku komore, da se radi baš o takovim slovima, on mi odgovori, da bi mi ih s carevim dopuštenjem drage volje predao. S ovim odgovorom krenuh put Beča.
»Ondje je tada boravio sada već pokojni otac Bonaventura Daumio generalni komesar (franjevaca) za Njemačku i našu (Glavinićevu) provinciju, koji j© bio vrlo ugledan na onome carskom dvori Njegovom pomoću dođoh do potpunog uspjeha, a pomoglo je možda i to, što je car Ferdinand III. imao dobro mnijenje i o nusni, koji sam mu malo prije toga bio posvetio nekoliko mojih Mskanih knjižnica.
»Vrativši se dakle u Gradac s carskom odlukom, da mi se tiskara preda, natovarili ju na nekoliko kola i dovezoh u grad Rijeku. Spremih ju u tvrđavu (»castello«)
onoga grada s nakanom, da ondje udobno tiskam knjige na veliko zadovoljstvo onih, koji su ili iščekivali i željeli.
»No dok su se ovdje ondje tražili slagari, tiskari i pisci za knjjge, desilo se, da je Bošnjanin Ivan Tomko Marnavić, koji tadtc bijaše u Rimu, predao kardinalima sv. kongregacije (za širenje vjere) jedan memo-rijal, kojim je predlagao, da se piše caru u Beč, neka se spomenuta tiskara prenese iz Rijeke u Rim, gdje će se lakše tiskati, a. to je i postignuto preko apostolskog nuncija Don Karla Caraffe. Ovaj mi preko one sv. kongregacije naloži, da se s tiskarom preselim u Rim i da ondje (a ne igdje drugdje) izradim potrebne bogoslužne knjige. Ja odgovorili, da se sam, budući baš tada provincijal, no mogu udaljiti iz svoje provincije, no da imadem u provinciji redovnika, svoga učenika, koji pored drugih sposobnosti, govori tri jezika, naime latinski, talijanski i svoj mater.nski jezik hrvatski, naime oca Rafaela Levakovića iz .laske i da se sada taj gojenac naše hrvatsko-bosanske provincije nalazi u Rimu, pa bi on mogao preuzeti taj posao. Prvi njegov rad oko misala već je vidljiv, a čuje se, da se već bavi i tiskom brevijara«.
Sve je ovo u glavnom jasno, no vrijedno je saopćiti još i slijedeći Glavinićev članak u istoj knjižici:
»Proveniencija spomenute tiskare.
»Malo godina prije nego ja bijah u Gracu radi one tiskare, dodoše u ljubljansku biskupiju pop Juraj Dalmatin i pop Stjepan Istrijanin. Od ova dva ilirska ili slavenska svećenika jedan postade župnikom u Kranju a drugi u Vrhniki. No budući da su živjeli u prilježništvu, naloži im biskup, da ostave svoje prilježnice ili njegovu biskupiju. Kako su ovi nesretnici zbog istoga razloga već bili izagnani iz svojih biskupija, odabraše drugo i postadoše heretici (protestanti). Oni se preseliše u Tubingen u Njemačku, gdje je onda bilo glavno gnijezdo herez je. Ondje prevedoše sv. pismo na slavenski jezik. Još danas imade po našim krajevima štampanih primjeraka njihove biblije, premda su zabranjeni. Htijući dakle privesti slavenski narod na novu vjeru, pobrinuše se za 'zradbu onih slova. No budući da je Tubingen daleko od Ilirije i smatrajući Štajersk1 Gradac podesni-jim mjestom za svoj tiskarski rad, prene-soše tiskaru ovamo bliže Iliriji. Tada je u Gracu živio Karlo, otac cara Ferdinanda II. i djed sadašnjega cara Ferdinanda III. Ovaj Karlo kao dobar katolik zaplijeni onu tiskaru uime erara i zatvori ju u tvrđavu, gdje je bila sve do-onog vremena, kada ju ja otkrili. One je popove otjerao iz svoje države, a kamo su pošli i kako su svršili, nije poznato. Evo to sam još htio spomenuti po istini, da znade potomstvo«.
Glavinić je dakle kanio na Rijeci obnoviti glagolsku tiskaru. On je u tu svrhu već sabirao mnoge i ponajbolje rukopise. I u Gracu je bio našao jedan glagolski i jedan ćirilski rukopis, koji su tamo bili po svoj prilici dopremljeni iz Njemačke. On je mislio, da će tiskanje biti na Rijeci najbrže, najbolje i najjeftinije. Dogodilo se drugačije. Dne 1. travnja 1626. javlja nuncij, da je tiskara iz Rijeke prevezena preko An-kone u Rim »da ne bude Hrvatskoj vise nikada na štetu«.
Zanimljivo je, da su za Napoleona I. iz Rima prenesena glagolska slova i matrice u Pariz u Narodnu tiskaru (Impriinerie na-tionale), kako se to spominje u djelu «Dobrovskega i Hanke (Glagolitica«, Prag 1832. na str. 6). Taj se materijal nalazi još i danas u Parizu, i to u tamošnjoj histo-ričkoj zbirci tiskare. Medu onim slovima imade bez sumnje također slova iz protestantske tiskare u Njemačkoj, kojima je Glavinić kanio tiskati glagolske knjige na Rijeci.	Nikola Žic.
ČAST STARIM RIJEČANIMA!
KAKO SU SE STARI RIJEČANI USTRAJNO I ODLUČNO BORILI ZA SLAVENSKU RIJEČ U CRKVI.
Sjajan primjer odlučnosti i ustrajnosti u obrani svojih prava đal; su nam stari Riječani kad su uspjeli, da očuvaju kroz vi-jekove, u stalnoj borbi, svojoj crkvi starodrevnu glagolicu protiv svakojakih protivnika.
U dnu svog zaljeva zaštićena od kvarnerskih otoka, a u živom saobraćaju sa širokim hrvatskim i ogromnim slovenskim zaledjem, ostala' je Rijeka doista dulje vremena izvan dohvata pandža lava Sv. Marka, dok su ostali jadranski gradovi već odavna stenjali pod mletačkim jarmom, koji sigurno nije bio za naše krajeve i naš narod manje težak od onog turskog.
Tužni vapaji patnja susjedne zarobljene Istre i Dalmacije su samo jačali otpornost Riječana kad su oni došli u sukob sa svojim biskupima u Puli radi slavenskog bogoslužja, jer su razumjeli da sa crkvenom slobodom mogu izgubit* • ostalu svoju slobodu.
Puljski niskupi, naime, kojima je bila Rijeka samo crkveno podredjena,- bili su namješteni od mletačke vlade i kao takvi bili su njezini najvjerniji sluge: svoju veliku crkvenu moć znali su vješto izrabljivati u duhu osvajačkih težnja nezasitnog italskog imperijalizma po čitavom Jadranu. Sasvim je razumljivo da im je bila osobito glagolica u slavenskim crkvama njihovog područja toliko na putu, da im je postalo njezino ukinuće naiprešnija briga. Na mle-
tačkom posjedu u južnoj Istri je ta ©rotula, nego na Rijeci, gdje su i drugi gospodarili.	U
Tako ]e trajao ta] stari crkveni spor već preko stotine godina, ali do kritičnog zaoštrenia je došlo tek pod konac XVI vijeka, kad je zasjeo na puljsku biskupsku stolicu ievantinac Claudio Sozomeno, i poručio riječkom kaptolu kao i župniku crkve Sv. Marije svoju zapovijed, da moraju prekinuti sa dotadanjim glagolskim obredom i zamijeniti ga sa latinskim.
Riječani se nisu dali tako na brzu ruku ©oplašiti zapovijedi samog biskupa, ali žf-vo su osjetili da su time povrijedjena njihova stara prava, u koje se nije nitko usudio do tada tako drsko dirati. Na glas zvona bilo je hitno sazvano veliko općinsko vijeće u srijedu 21 aprila 1593 na sjednicu, na kojoj je bilo prisutnih svih 34 zastupnika, te je uzelo odmah u' pretres pitanje ugroženog domaćeg jezika u župnoj crkvi. Na tu sjednicu su bili pozvani i arhidjakon, pa župnik glavne crkve kao i svi svećenici sa molbom da se i oni izjave o zahtjevu biskupa, s kojim se očito »krši staro pravo našeg materinjeg jezika u crkvi«. Svi su se svećenici bili složno izjavili u prilog glagolice, a ispričao se samo arhidjakon, izjavivši, da on ne može slobodno glasovati za prosvjed protiv bi--skupskog naredjenja, dok ne dobije za to dozvole od svoga predstojnika generalnog vikara u Puli. Inače i on Rkp član gradskog zastupstva osjeća svu težinu položaja uslijed te zabrane i obećaje da će generalnog vikara obavijestiti u smislu da se riječka općina osjeća povrijedjenom u svom pravu i da traži za to zadovoljštinu.
narodna nakana dakako lakše i brže uspje-Tim odlučnim nastupom Riječana protiv biskupa razvila se je dulja historijska borba, koju nam je već opširno i tačno opisao M. Mažić u lanjskom uskrsnom broju »Istre« po općinskim protokolima Rijeke.
Sada ne možemo slijediti taj spor u detalje.	i i . ■
Biskup Sozomeno, ljut što su Riječani, i ne samo puk, nego i svećenici, usudili se protiviti njegovim zahtjevima, zaprijetio je jednima i drugima, da će ih izopćiti iz crkve, ako se odmah ne pokore. Ali gradsko vijeće je bilo još odlučnije, te je 13 maja 1593 zaključilo, da će Kaptolu i svećenicima uskratili desetinu i svaku novčanu pripomoć, ako bi se dalje služili latin-štinom mjesto dosadašnje glagolice, čini se da je ta odlučna obrana glagolice imala potpuni uspjeh, jer svi kasniji pokusi od strane puljskih biskupa do Josipa II nisu bili kadri da ukinu slavensko bogoslužje na Rijeci.
Bile su to teške borbe za koje je trebalo puno oduševljenja, idealizma, po-žrtvovnosti i ustrajnosti, jer crkvena vlast je bila tada osobito jaka, a pomoći nisu mogli Riječani očekivati od nikoga, a niti ne od svjetovne vlasti, svojih austrijskih gospodara, koji nisu imali ni moći ni razumijevanja da bi štitili prava i koristi svojih podanika.
U tom pogledu je značajno ono što pripovijeda M. Mažić u spomenutom članku, kako se je općinsko vijeće pritužilo na svojoj sjednici dne 26 augusta 1593 nadvojvodi Ferdinandu, kad je puljski biskup osudio Riječana Gašpara Vlatkovića na robiju u mletačkoj galiji »pošto nije časno, da su austrijski podanici odsudje-
ni na galije drugih narodnosti kao prisilni veslači (galeotti) s 1 u-žeći time svoga neprijatelja«, i tada je opetovalo riječko vijeće svoju molbu, koju je sudac Fran V e s 1 a r i ć bio predložio već u sjednici 16 marta iste godine, naime da nadvojvoca pripoji Rijeku kojoj drugoj domaćoj biskupiji te je sasvim oslobodi od mletačke vlasti, jer puljski biskup kao podanik protivne države radi očito na uštrb prava i sloboština riječke crkve i općine. I taj značajni historički predlog Veslarićev je bio prihvaćen sa 33 glasa protiv 1.
AH sve te predstavke na naslov Habs-burgovca su bile uzaludne, jer oni nisu nikad imali pred očima koristi i potrebe svojih podložnika, a najmanje one Slavena! Rijeka je ostc.'a i dalje kr«r.
2 stoljeća n području mletaČKih crkvenih vlasti i italskih Interesa i u tom imamo novi dokaz kako je austrijska vlast već odavna na našu štetu, a sigurno ne na svoju korist podupirala talijanizirauje istočnog Jadrana bilo Iz mržnje do Slavenstva, bilo iz straha pred njim.
Slavene je Habsburg uvijek zatirao gdje i kad je mogao, inače ih je izrabljivao još za zatiranje drugih!
U čast starih Riječana imamo još dva izvora, dva tudja izvora, koja nam glasno svjedoče, kako su Riječani znali zauzimati se za svoje narodne svetinje u crkvi.
Poznati zagriženi protivnik glagolice kanonik Pesante spominje u svojoj knjizi protiv slavenskom bogoslužju da su se glasom starih zapisa sastali kod notara na Rijeci dne 28 siječnja 1444 riječki kapetan Jakob Ramacher sa arhidijakonoin Matejem i župnikom,
RIJEČKA TOPOGRAFIJA
NACIONALNI KARAKTER RIJEKE
Braća su Madžari »via facti« god. 1867.1 zaposjeli ovaj grad i u njemu gospodarili na štetu i sramotu našega naroda. Dođoše i zatim Talijani i u njemu se ugnijezđiše rnuč- i kom privolom Evrope. Veliki D’Annunzio pašovao je u gradu dugo vremena i Rijeku zapravo uništio. Evropa je dozvolila tali-S jonskoj sili, da ostane još u gradu, kad joj je pravi glas Riječana pokazao vrata. A na temelju kojih principa i prava? Vele, na temelju historijskog prava, jer se dovle prostirala vlast Rimljana, a kasnije Vene-' čije. Fozivlju se i na glas riječkog puka(?); za uje linje”.je, jer Italija bez Rijeke nije još »compiuta« — cjelovita i potpuna. U društvu s nekim vajnim Fiumanima isticali su i Wilsonov princip samoodređenja — kao da se on tiče i pojedinih gradova, a ne samo naroda. Uz to je i nametnuti riječki »sindaco« naglasivao, da je grad bio uvijek u talijanskim rukama i autonoman.
HISTORIJA U BORBI ZA RIJEKU
Tim latinskim tiradama u prkos iznosili su naši ljudi ponovno ekscerpte iz povijesti grada Rijeke, napisane od Dr. Račkoga i Riječanina Koblera. Talijanaši su ih pobijali istini piscima pa i Smičiklasom. Tako je na temelju povijesti svojataju Hrvati za Jugoslaviju, a Talijanaši za Italiju.
Povijest je »magistra vitac«, ali ona sama ne može da bude mjerodavna u tom pitanju.
i Madžari su vladali Rijekom pol stoljeća. I to je historija. Zar na temelju te činjenice mogu da je traže za sebe? Ne, oni su svoje aspiracije na Rijeku »via facti«, odlaskom iz Rijeke, (jer se na pravo samoodređenje ne mogu da pozivaju) zakopali u svojim srcima.
Rijekom su gospodarili privremeno i prolazno. Venecija, grofovi od Devina, Frankopani, Nijemci austrijski. Ove povje-sne činjenice potvrđuju, kako povijest u pitanju pripadnosti grada Rijeke za sebe nije dovoljan faktor.
RIJEKU JE SAMO AUSTRIJA SMATRALA SVOJIM TERITORIJEM, A OSTALI SU JE DRŽALI KAO FEUD.
Od svih prolaznih spomenutih gospodara grada jedino je bivša monarhija u državnopravnom pogledu smatrala Rijeku politički svojim teritorijem. Ostali su je držali kao feud, a Venecija samo prolazno i bez političkih aspiracija, iz trgovačkih obzira.
Uostalom nije nam nakana raspravljati državnopravne odnošajc. Dosta je reći, da su od onih vremena prostrujala stoljeća, te da je prema Rijeci teritorijalno i vre-ineno Venecija bila kao ono mahom otpr-huuta Madžarska, što se silom osvaja, a u opreci je s narodnom voljom, tu bi bilo kakvi »fait accompli« — kao što je bila i madžarska uprava, ne stvaraju pravo i zakonito stanje, bar ne neprijeporno. STATISTIKE 1 RIJEČKI NACIONALNI KARAKTER
I doista je narod onaj glavni i vrhovni faktor, njegova volia, njegove izjave, jer one najizrazitijc obilježuju narod ili grad. Na toj osnovi se osniva statistika uopće, a popis pučanstva napose. Tako pored povijesti dolazi do riječi nauka o brojkama kao pomoćna disciplina, koja kad je u skladu ‘s realnim stanjem, pruža najjači, nepobitan, matematički dokaz o stanovitom pitanju.
Na Rijeci je provodio popise pučanstva sam grad po svojim organima i povjerenicima. Ti popisi nisu nikad iznijeli apsolutnu većinu građanstva sa tal. materinskim jezikom Upravo poradi toga, jer je statistika bila porazna za talijanstvo, nije grad objelodanio rezultate popisa.

Guvernerova palača na Rijeci
RIJEKA JE JUGOSLAVENSKA
Radi informacije valja istaknuti, da je materinski jezik pučanstva čitave okolice grada Rijeke do pred decenij dva bio skore isključivo hrvatski. Tek u novije doba potresle su prilično narodnim karakterom toga pučanstva mnogobrojne talj. škole naručeni izleti, kulturne institucije i đr. Talijanaši (tako zovem riječke gradane, za razliku od pravih Talijana — regnicola koje bi na prste prebrojio) tražili su već da se mjesta u okolici grada, jer su Čisto hrvatska (Grahovo, Drenova, Kozala itd.) potalijane na pr. Drenova u Caprera. Htjedoše, da se brišu tragovi Slavenstva. To isto su tražili i donekle uspeli s nazivima ulica.
TIPIČNI PRIMJER DRENOVE
Spomenuta nastojanja Talijanaša potvrđuju također, makar i indirektno slavenski karakter grada i okolice. Dokaz takvom stanju stvari i otpornosti naroda u pogledu materinskoga jezika daje nam Drenova. Tek što je osvanula hrvatska vlast na Rijeci, već su tamo skoro sva djeca prešla u hrvatsku pučku školu.
Pored povijesti i statistike, potonje u političko-socijalnom i nacionalno-ekonom-skom pravcu, govori za hrvatstvo Rijeke i njen geografski položaj. Ona čini neposredno dio jugoslavenskog teritorija, koji joj je i naravno zalede.
SLAVENSKI KARAKTER RIJEKE U NJEZINOJ TOPOGRAFIJI
Ali nad sve se ističe topografija grada Rijeke. Ona je etnografski udarila najjači žig čistoga sval. karaktera ovoga kraja. U imenima i nazivima mjesta, .ulica i trgova, u nazivima predjela, kulturi tla, u uticaju na tuđi jezik očituje se narod, jakost njegova po pučanstvu i žilavost narodnog osjećaja. Sve to je emanacija volje narodne, i ako ta dolazi do uvaženja, t. j. da se općenito poprima, onda se zna, tko laj kraj nastava.
Predamnom je »Tabella delle distanze in chilometri fra la citta e signole località delle sottocomuni, nonché di girelle delle singole località fra di loro« hrvatski: »Skri-žaljka o udaljenosti u kilometrima između grada i pojedinih mjesta podopćina, kao i onih pojedinih mjesta između njih samih.
Takve skrižaljke imao je svaki naš sud, a sastavljaju ih javne političke oblasti. Prema tomu su to javne isprave, dokumenti, koji predočuju istinu u naravi.
Naznačena su ova mjesta:
Pulac, Rastočine, Rečina, Skitan, Sv.
Katarina, Zadrag, Zeniković donji i gornji, Benasi. Bles Lubanj, Brdine, Kampanja, Čankovac. Dolnji Dol, Dorčicc, Draga, Die-nova. Duboki Dol, Farkaševo, Gornji Dol, Grohòvo: Kablari, Kablarski Dolci, Klanac, Kučićevo selo, Lenčevo, Lopača. U Drenovi dolaze ova mjesta: Lubanj, Mttgarići, Oberžno, Ogradica, Paskvinovac, Patersko Podbrcg, Pod Unkom, Proseni, Sadati, Sadi, Selo. Skudarcvo, Terčevo selo. Veli Pleš, Veli Vrh (u zadnje vrijeme su ga okrsti!' Vrh Batthyany) Veli Urnejak, Vodnjaki, Vrhak, Most Sv. Ivana kod Lopače.
OD 72 TOPOGRAFSKA IMENA TEK PAR NJIH SU TALIJANSKA.
Ta denominacija mjesta po službenim organima dokumentira najbolje narodni karakter toga kraja. Mjesta gori označena leže na istoku, sjeveru i zapadu grada. Sam grad prema njima zauzima južni položaj ili dio.
Da predusretnemo prigovoru, da je sam grad kao srčika čitavoga njegova teritorija talijanski, proći ćemo i pojedine njegove dijelove.
»STAR« — SLAVENSKO IME TRGA ISPOD GUVERNEROVE PALAČE
Mjesto ili trg koji leže ispod guvernerove palače, zvalo se pduvijek, a zovu ga i danas Star. Otkud potječe taj naziv, ne znam ali ga narod dovodi u svezu sa starinskom mjerom. Žito se je naime prodavalo u posudama drvenim. Posuda od iz-i vjesne količine zove se star. riječ, koja se. još i danas upotrebljava u Primorju, osobito medu starijim naraštajem.	[
GOMILA HENKOVO DOLAC 1 LEŠNJAK '
Do Stara leži grad stari. Taj se uvijek zove Gomila. Da li mu naziv od tog,! što su tamo kuće kao nagomilane ili od ne-j čistoće danas je teško odrediti, premda za evo drugo tumačenje govori stanje stvari, j Drugo ime u govoru za ovaj kraj ne po-i stoji, tek u talijanskim novinama, nazivlje se stari grad (citta vecchia).
Malo podalje prema zapadu, tamo, gdje je tvornica papira (nekad Smith & Men-j yer) imala svoje ravnateljstvo, naiođ zove Henkovp. U istom pravcu, t. j. pre-! ma zapadu dolazi ulica Via Ciotta. Taj kraj se zove isključivo Dolac i veli se: »Idem u Dolac«. U Dolcu ćeš naći koga tražiš, kad se komu, na upit daje savjet ili uputa.
Na istoku je do nedavna postojala javna česma, a zvala se je Lešnjak. Nalazila se je iza stare naše gimnazije. Narod je zvao čitav onaj kraj Lešnjak.
Kada ne bi bilo mkakovih drugih dokaza i podataka za hrvatstvo Rijeke, Dolac i Lešnjak bila bi dosta, da kao povije-sto-etnografska činjenica svjedoče o njezinoj pripadnosti.
NAŠI NAZIVI PRETVORENI SU U TALIJANSKE
Jugoistočno nalazi se ulica Via del Fosso. Fossa je hrvatski jama. Kad pitaš kog starijeg čovjeka, gdje je bio ili gdje je nešto kupio, a to je u Via del Fosso odgovorit će:% bio sam na Rovu. Ovaj kraj zvao je naš narod Rov, što znači dublju brazdu, a automaši su ga preveli sa Fossa
Mogao bih još navesti imena Brajda, Podjelše, Btgudi i druga još, no neka bude i to dosta. Ne smijeni ipak nikako zaboraviti na Pregrad. Pregrad je prostor ispred grad. tornja gdje je Corso a razumijevalo se čitav kraj prema moru. Poznato jt naime da je najjužniji dio grada zasipan. Predgrad bilo je stjecište građana nedjeljama • svecima, a i mjesto sastajanja, kamo su se građani i okolica ročili za dogovore i poslove.
RIJEČKI »CORSO« ZAPRAVO SE ZOVE »PREDGRAD«
Žitclji podopćina dolazili su svake nedjelje ’ svetka 'ovamo i nitko nije drugćije govorio, a skoro ui danas, već idem u Predgrad Današnji Corso mogao bi se prav um zvati 1 tede ad.
Prelaziiih. bez napomene preko činjenice, da je narod trg Urmeiiy preobrazio u plac;, rumen česmu Sasso biaco u Beli kamik, da le hrvatski jezik vršio znatan utjecaj na venecijanski dijalekt, koji je u gradu u porabi da je pučanstvo vrlo zlo poznavalo ta* jezik (guarda la daščica fa plavat pa sić (vedriea za vodu), te fa pušča, itd.)
Ah ne smijem mimoići jedan karakterističan slučai Karakterističan je. jer potječe oo nainr zijeg doba, pošto je pod utjecajem škola počela pritiskati i gospodovati talijanština.
TRG ZICHY - ŽABICA
Ispred kapucinske crkve prema moru ili punto franco prosine se veliki trg. Grad ga je u ljubavi za Madžara nazvao i r g Zichv. Uz tai trg leže prema zapadu golema skladišta za trgovačku robu. laj su trg Hrvau. okrstili Žabica i malo ćete naći kog građana koji bi ga zvao drukčije. Eklatantni dokaz da svi dekreti ne mogu ništa protiv narodne volje.
A zemljišnik, ili kako ga švapski zovu gruntov i K-n nov. ie zemljišnik uveden pred decenij po prilici. Gospodu grada spopadao je stid. kada su u posjedovnicama nailazili na samu hrvatsku denominaciju svili veti kultura i vinograda, oranica itd.). Papiri, isprave govore i kamenje, da je srž pučanstva ovdie od iskona bila hrvatska. O ptognauoi glagoljici,, slavenskom bogoslužju i lirv, pjevanju osobito božičnih napjeva pisano je u svoje vrijeme. Istaknuti treba, da riječki mik živo žali za izginulim pjevanjem o Zornicama i Bož.iću.
1 tu Rijeku u narodu Reku ili Riku ote-šc nama.
Gabriele D Annunzio može upisati zlatnim slovima u knjigu svojih gesta uništenje Rijeke. Da Rijeka noživi i prBcvate mora doći svojoj hrvatskoj majci, a s njome Jugoslaviji. Spas Rijeke nije ni aneksija Italiji nikakav »stato separato*, već samo ujedinjenje Hrvatskoj u velikoj i močnoi Jugoslaviji, Riječani moraju tamo, gdje su svi Hrvati, Srbi i Slovenci, »Stato separato« je samo časovili lijek, a Italiju je smrt.	Dr. R. L.
da vijećaju o načinu, kako bi se uvela u župnoj crkvi Sv. Marije latiuštiiia i zaključili su ua to, da se mora svom silom nastojati, da se to postigne.
Ova kratka bilješka latinaša dokazuje kako su već u srednjem vijeku složno radile svjetovne i crkvene vlasti da ukinu slavensku starodrevnu, domaću i omiljelu glago-licu,
što ipak njihovom zajedničkom trudu kroz 5 stoljeća nije nikad uspjelo, jer svijesni Riječani nisu pod nikakvim uvjetom htjeli na to pristati.
A Hmeljarski profesor Dr. A. Eest u gimnazijskom izvještaju 1900 (Rijeka) priča, da ie godine 1443 umro u Barbami u Istri župnik Urban, koji je oporukom ostavio riječkom kaptolu svoj glagolski brevijar. Kad kanonici na Rijeci nisu mogli dobiti tu vri-iedmi ostavštinu, poslali su svećenika Vida Skolića naročito zato u Barbali, da je preuzme od one općine, no pošto Barbane! nikako nisu htjeli izručiti tu knjigu, riječki kaptol zahtjevao je za nju 100 z 1 a t n i k a otštete!
U ono doba 100 zlatnika nije bila mala svota i Barbatici kao i Riječani su s time Pokazali kako sir voljeli ' cjenili sveta knjigu, jer je bila naša. slavenska!
Pošto smo iscrpili ovo iz stranili izvora, Pogledajmo još u naše izvore, kojili^ ima uešto očuvanih upravo iz onog doba časne borbe Riječana sa puljskim biskupima. O glagolskim rukopisima iz onoga doba pisao je opširno i opetovano Rud. Strohal u izdanjima Jugoslavenske akademije; on ie sabrao tamo do dvije stotine naših po-rodičnili imena koja jamče, da je Rijeka bila u 16 stoljeću i po krvi još posve hr-vatski grad: tada je imala manje od 3000 žitelja, bila jakim zidom opasana, sa 11 kula i 7 crkava
Da ne ostaju sasvim zaboravljena ta prezimena, neka budu ovdje zabilježena. Ona gradskih zastupnika god. 1593 su podcrtana:
Agatić, Ahac Ahačevna, Ahčić. Babič, Banek, Bauk Bofkovica, Belen. Bele-nić, Bešić, Ber ni čar Biletić, Bisernjak Britvić, Bobuš Brnić, Čalič Ćaćin, Čić Giugni, Celović, Cikulin, Ciprić. Cikutović, Cobilj, Cuk, Dalić Desma Desović, Dimi-nić, Ditonić, Doklić. Dorić D o r i 5 i ć. Dragič, Drenjula, Druda Dvkatar Dunedović, Dvojkiitić, Fabijanić. Francisković F ranko v i ć, Frbežar Frfora Frforić, Fugei, Fornarić, Gine. G'ad. Gladić Grobovac, Grohovčić, Herenđić, Hrabrić. Hudi Hva-čić, Hvalina, Ivančič. Ivankovič Ivić, Jer-nik, Jakominić Jurašić, Jurkovič, Kamenar. Kiselović. Kličko Konišić Konto vić. Konišić. Kontović, Kosčič Kovačič, Kožan, Kralj. Kraši; Krpm Kučić. Ka n-d i ć, Kurilčič. Labuhar, I.alika, Lav. Lenić, Levak, Lenčić L o g a r. Lo, Carić, Manolić Marčin, Mavrović Margantić. Markovič. Matelič, Medanić. Merkerić Mesovic, Me-niveruj, M i k i ć, Milaširovič. Milčić Mi-lovčić. Močibob, Moškin. Mužina Nakiu, Nikolič, Obrat), Pećkin. Perulinić. Peščica, Petačić, Petrlčić. Piiiel, Pinoža. Piškot. pr-devačić. Premužič Pršić (Peršič) Puklin, Kapctauić, Robojević Radovič, Ratković. Ravnikar, Rogljevič. R o š o v i ć. Rulić, Rus, Ruse, Sanđalič. Sandrić. Senko SiH'-Sipa, Skender. Skrivanič. Sladoii, Sopčič. Spicijarić, Suđen. Suciević, Svicarić, Svoj tinić. Sušanj. Sulić, Ščitar, Šebelja, Senić, Sepić. Šipul, Šilčić. Simonič. Segota. Škam-pić, Škorpa, Skrofonja. Špihčić, Sporcr, Superina, Švibović, Tomašič. Trjavič, Trn, Tr-banić, Valić, Vcntić, Vesčić. Vrtarić. Vu-cidoma, Vesla rić, Ziatarić, Zalo di ja, Zarković, Zupčić.
Vjerojatno je bilo tada još drugih hr-yatskiii porodica na Rijeci; ah u 16 stoljeću nije imala svaka obitelj svoje prezime i glagoljaši su bilježili pojedince samo po njegovom očevom imenu, po kakvom nadimku, po njegovom zvanju ili po mjestu, odakle je došao. U ostalom ne ćemo zašutjeli da u spomenutim riječkim spisima ima takodjer nekolicina, čija imena nisu našeg porijetla. kao Celebrin, Derosi. Moneta, Montihego, Tennižan, dapače i medju gradskim zastupnicima navodi naš pisac M. Mažić ova strana imena: Barbaro. Berda-vini. Biondo, Carmellini, Càrra. Gondini, Sorenzo, Zancln. A da su i ovi vijećnici slož.uo sa ovim glasovah za očuvanje domaće slovenske glagolice, za našu omiljelu narodnu svetinju, a protiv latinštme, zahtjevane od biskupa, ta nepobitna činjenica govori glasno i jasno, kako jako i skladno je bilo sve javno mišljenje i osjećanje Rijeke, oduševljeno samo za svoj narodni jezik za njegovo pravo 1 za njegovu čast.
1 dozvoljen je logički zaključak da su ou’a i doseljenici —- naime oni sa stranim prezimenima — dušom i jezikom sasvim se snašli u položaju starosjedioca Rijeke i drage volje pristali na prirodnu asimilaciju čirto hrvatskoga ambijenta toga grada.
Stari Riječani, čija imena smo gore spo-nic-nuli, su svake časti vrijedni, jer im pripada trajna slava, što su znali u teško doba junački i složno a sa potpunim uspjehom braniti svoja nacijdnalna i crkvena prava te očuvati svoje narodne svetinje za se i za svoja buduća pokoljenja. Ta odlućna i ustrajna borba pretstavlja gotovo najsjajnije doba u riječkoj historiji. Stari Riječani nisu se dali nimalo zamamiti od ikakvih obećanja, nisu se plašili ni najtežih crkvenih prijetnja, niti su smalaksali, kad im je
nedostajalo očekbane pomoći i zaštite. Oni su krenu1: ispravnim pravcem vješto i mudro kako ih je vodila njihova plemenita ljubav do svog naioaa, do svog materinjeg jezika 1 be: ikakvog proračunania da li će im to biti u korist ili ne Casi i pravo biio im je sveto i zato su bili pripravni boriti se i žrtvovati. Po tóme ostaju u našoj liistoriji sjajan i rijedak primjer, kojim se može naš narod na Jadranu i ponositi.
Ova prezimena su naša skoro sva stara običajna hrvatska prezimena iz Primorja. Liburnije, Istre, a sva današnja imena koja svjedoče i za ono davno doba da je samo naše pleme tamo živjelo, radilo i patilo od starine, a gajilo svoju istinitu kultni u a ne onu koju su tudja vlastela narinula oružjem. silom i prijetnjom.
A kad je kroz stoljeća svaki čas navaljivao na naš narod neki protivnik, prvo sa istoka, zatim sa sjevera a onda sa zapada krutom silom — jer su za istočnom obalom Jadrana bili pohlepni svi. koi; su htjeli vladati u srcu Evrope — tada nije bilo dano našem skromnom i mirnom narodu. zauzetom samo kultiviranjem svoje rodne zemlje, da se afirmira na nekom višem stepenu svoje samouprave, nego onoir svoje općine.
I ta općina riječka je izvršila u ve Imo i borbi protiv mletačkih biskupa svu svoju dužnost, spasila je svoju čast. svoje ivsvo. svoj jezik i svoje svetinje doma i u crkvi. Pored svega ostaloga svjedoči jednodušna saglasnost čitavog zastupstva Rijeke kako uzvišena je bila misao, koja ih je vodili, da nisu imali drugo pred očima nego najprirodniji osjećaj — ljubav do svoga roda Cast i hvala starim Riječanima!
(I. P.)
RUDOLF STROHAL:
MOJE USPOMENE O RIJECI
HRVATSKA GIMNAZIJA NA RIJECI I NJEZINA HISTORIJSKA ULOGA
Grad Rijeku upoznao sam vrlo rano. Rijeci obaviti, vladamo mirno i pristoj-Onamo sam zalazio već oko gr. 1860, no. Prigodom manifestacija došlo je jer sam imao na Rijeci strica, koji je jednom do sukoba na ulici izmedju tri bio ondje neko vrijeme pretstojnik ka- učenika (jedan se je zvao Nikola Petra-tastralnoga ureda, te sam ga svake go- nović iz Delnica) i riječke fukare. Uče-dine sa ocem posjećivao, dok je službo- nici su pobjegli pred fukarom u gimna-vao na Rijeci (1864). Rijeka bila je on- zijsku zgradu i sakrili se. Kad ih fuka-da malena, brojila je nešto preko 10.000 ra nije mogla pronaći, podrapala je uz stanovnika. Iza današnje glavne riječke put nekoliko knjiga zaboravljenih u jed-ulice Corsa bila je prema moru samo još nom razredu i nekoliko zidnih zemljo-jedna ulica paralelna sa Corsom po pri- vidnih karata. Kad je obuka opet za-lici do današnje pravoslavne crkve. Iza počela, proglasi nama učenicima sam
ove crkve bilo je more i to većinom plitko, dublje je bilo. gdje je danas glavni dio riječke luke. Luka je bila onda posve neizgradjena, a da su uopće mogle pristati veće ladje, izgradjen je bio u more drveni most, dugačak oko 25 metara, uz koji su veće ladje pristajale. Ovdje sam vidio i prve parobrode, koji su bili prema današnjima vrlo maleni i bili su na kotač. Manje ladje, barke, trageti i trabakuli pristajali su u starom koritu Rječine, kojoj su bile onda baš obale već izgradjene.
Budući da je Rijeka mnogo stradala od rijeke Rječine prigodom čestih jesenskih (a katkada i proljetnih) kiša, osobito kad je vjetar tako zvani Jugo tje-
lično ravnatelj Mažuranić, da su ova tri učenika lokalno isključena iz riječke gimnazije s razloga, što su svojim poklicima protiv sebe izazvali manifestan te, te nas je i tom zgodom pozvao na potpuni mir i pristojnost izvan škole.
G. 1866, kad sam stupio u riječku gimnaziju, bili su profesori, koliko se još sjećam, ovi: Sime Ljubić, Antun Kazali, Franjo Morassi, Ljudevit Slamnik, Janes Trdina, Fridrih Žakelj, Jakov Člugoj, Mihić (vjeroučitelj), Antun Ba-kotić, Josip Bosek, Josip Forko i Hejč-man. Profesori su se onda jako mijenjali, Prvi je otišao Sima Ljubić, koji je postao čuvar arheološkoga muzeja u Zagrebu. Od kasnije nadošlih profesora
more, a staro su korito Rječine uredili kao luku za manje ladje. Gledao sam sa svojim ocem i stricem, kad se je novo korito Rječine izgradjivalo.
ONDA JE BILO RIJEČKO PUČANSTVO POSVE HRVATSKO.
Govorilo se na Rijeci samo hrvatski,
rao more prema ooali, pomakli su u to ističem Antuna Mareka, Ivana Zupana, vrijeme Riječani korito Rječine nešto Franju Furlića, Narcisa Damina, Tadi-na lijevo na sušački teritorij preko tako^ ju Smičiklasa, Dragutina Kosslera, Vje-zvanoga fratarskog vrta (Brajdiče) u koslava Novotnoga, Josipa Martinolića
----- -	j Matiju Marušiča (vjeroučitelja). Od
tadanjih učenika poznati su bili više u kasnijem životu: Vjekoslav špinčić, Matija Laginja, Eugen Kumičić, dva Mandiča, profesor Laska u Osijeku, Davorin Nenadić, gimn. ravnatelj u Sarajevu, dr. „	„v.	Andrija štanger, prof. Ivan Krst. švr-
vrlo se je rijetko ćulo govoriti na Rije-, Vnopn* Ivan Milčetić. školske godine ci talijanski ili njemački. Takve se je 1868-9 preuze upravu riječke gimnazije ljude držalo onda strancima, koji slu-■ n?^0., Antana Mažuramca Ljudevit čajno kao stranci govore na Rijeci dru- j Slamnik, koji je spašavao ovaj zavod u gim jezikom, a ne hrvatskim. Pravi Ri- ! najtežim vremenima i stekao si za za-ječanin nije u to vrijeme ni znao dru-	zasll1I|^; Rllecku sam sina-
goga jezika osim hrvatskoga. Riječani, nazUu svrsio g. 1874. su u to vrijeme govorili čakavskim narječjem ekavskoga izgovora. To se je narječje razlikovalo oa susjednoga hr- isprva je napredovalo dosta slabo. Jači vatskoga grobničkoga i draškoga ćakav- je udarac bio zadan hrvatskom jeziku, skoga narječja, sto su se izgovarali nep- se je u uredima uvadjao postepeno cani suglasi ć, š i ž kao piskavi c, s i i, mjesto hrvatskoga jezika talijanski, što a kad su ih izgovarali, onda su ih izgo- je bila g. 1873 dokinuta hrvatska pučka varali ondje, gdje dolaze u štokavskom škola i što je bila jnjesto nekadanje narječju piskavi suglasi, a nikada on- gra(jske male realke osnovana državna dje, gdje dolaze nepčani suglasi. Takav veiika gimnazija sa nastavnim jezikom se je govor opažao u riječkim predgra- talijanskim pored stare hrvatske gim-djima Plasama i Kantridi. Riječki sam nazije. Hrvatsku su gimnaziju polazili dijalekt opisao u Izvješću riječke gim- Istrani, Boduli sa otoka Krka, manje sa nazije skol. god. Ì882-3 i kasnije prera- 0t0ka Cresa i Hrvati primorci i gorani dio ovu radnju u Radu Jugosl. akade- nešt0 Riječana, talijansku su gimna-fniJ.e	zi a Narodne pnpovijet- zjju p0iazjii Riječani i nešto potalijan-
ke iz Rijeke u riječkom dijalektu štam- čenih Istrana.
POTALIJANCIVANJE RIJEKE POČELO JE G. 1867.
pao sam g. 1904 u III knjizi zbirke »Hrvatskih narodnih pripovijedaka«.
G. 1865 bio je moj otac kao pretstojnik riječko-bakarskoga distrikta Luj-zinske ceste premješten iz Lokava na Rijeku, te se preselio sa svojom porodicom na Rijeku 13 listopada iste godine. Budući da smo ja i moj stariji brat, svršili u Lokvama tadanju trora-zrednu pučku školu (Trivialschule), poveo nas je otac koncem mjeseca listopada u riječku gimnaziju da nas ondje upiše. Onda je školska godina počimala 1 studenoga, veliki su školski praznici
Na Rijeku sam se vratio g, 1878 kao namj. gimn. učitelj. Ovdje sam postao' pravim učiteljem i profesorom. Opazio sam, da je potalijančivanje Rijeke meri jutim jak mah preotelo. U svim se uredima uredovalo već talijanski, jedini hrvatski ured bio je ured županijske oblasti, a jedina hrvatska škola bila je hrvatska gimnazija.
Kad sam na riječkoj hrvatskoj gim naziji počeo služiti, bio je ravnateljem Ljudevit Slamnik, a profesori i učitelji ovi: Jakov čičigoj, Ivan Zupan, Josip Martinolić, Juraj Bauer, Antun Kor-
bili u rujnu i listopadu, a školska je go- | ievič, Ivan Rabar, Franjo Kresnik, Ivan dina svršavala koncem kolovoza. Pored Lenac, Ivan Kemfelj, Matija Marušič
gimnazije bila je u to vrijeme na Rijeci još jedna pučka hrvatska škola i jedna talijanska i mala talijanska gradska realka (sa tri razreda).
Ravnateljem riječke gimnazije bio j'e onda Antun Mažuranić, koji kad je ugledao naše svjedodžbe, podvrgao nas je prijamnom ispitu, jer smo svršili tro-razrednu seosku školu, a ne četverora-zrednu gradsku školu. Kod ispita pomagali su ravnatelju profesori Šime Ljubić, Antun Kazali, Fridrih Žakelj Ljudevit Slomnik. Na ispitu smo obadva uspjela, ipak mene ne htjede upisati ravnatelj, kad je pogledao moj krsni list, jer još nijesam imao propisane godine (navršenu desetu). Stoga me otac upiše u četvrti razred gradske pučke škole. Istom godinu dana kasnije (1866) primi me ravnatelj u gimnaziju.
G. 1866 BILA JE BUNA NA RIJECI. Ove je godine Austrija ratovala sa Italijom i Pruskom. Neprestano su dolazile vojske na Rijeliu i odlazile na bojno polje. Onda su vojske sve pješke išle, te ih je moglo pučanstvo sve vidjeti. Rat se je zlo svršio po Austriju, jer je bila poražena od Prusa i stoga izgubila provinciju Veneciju u Italiji. Poslije rata digli su se Madžari i tražili veća prava nego su ih do onda imali. I tako postade od carevine Austrije Austro-Ugarska monarhija. Došlo je i do nagodbe Madžara sa Hrvatima, koja je nagodba dobila naknadno »krpicu«, a ova se je »krpica« ticala baš Rijeke (5 66). Po-
(vjeroučitelj), Josip Antolek i ja. U profesorskom su se zboru provadjale razne promjene, te su za moga službovanja na Rijeci jošte došli ovi: Hugo Badalić, Petar Markovič, Ignjat Mihelič, Ernest Krste, Ivan Quiquerez, Aleksander pl. Beloberg, Viktor Drnka, dr. Hinko pl. Hranilović, Stjepan Korenić, Julij Jankovič, Vladimir Kolarević i Martin Mihelčič. Od tadanjih mojih učenika spominjem neke, koji su se jače istakli, kao Josipa Križa (vel. župana u Ogulinu), dra Eduarda Schleimera (sveuč. profesora u Ljubljani), dra Benjamina šupe-rinu (ministra izvan službe), Krstu Pavletiča (prof. i pretsjednika »Matice hrvatske«) dra Rikarda Lenca (odvjetnika i vel. župana na Rijeci), dra Eduarda Lovriča i dra Julija Golika (sveučilišne profesore U Zagrebu), dra Pavla ćulumovića (liječnika u Zagrebu), dra Josipa Marušiča (senjskoga biskupa, dra Vinka baruna Zmajlća (vel. župana u Ogulinu), Dragutina ćepullća (pot-pretsjednika banskoga stola), Rikarda Katalinića-Jeretova (književnika) i t. d.
I ovdje moram istaknuti, da su prilike na Rijeci u moje vrijeme stvorile od hrvatske gimnazije jednu veliku duhovnu porodicu. Iskreno je prijateljstvo vezalo u prvom redu sve članove učiteljskoga zbora, a isto tako i sve učenike medju sobom. Učenici su gojili prema učiteljima najveće povjerenje, a učitelji su im uzvraćali to povjerenje ljubavlju. I učitelji i učenici smatrali su svojom
sljedica te nagodbe i krpice bila je, da, patriotskom dužnosti, da budu valjani je počela potplaćena riječka fukara pro-. i čestiti. Takve duhovne zajednice nije-goniti na Rijeci Hrvate. Prigodom kru- sam našao ni na kojem drugom zavodu nisanja cara Franje Josipa ugarskim na kojem sam služio, kakva je bila na kraljem (g. 1867) nije bilo nekoliko da-, riječkoj hrvatskoj gimnaziji. Ma da nas na školske obuke. Tom je zgodom opo- je katkada riječka fukara uznemirtva-menuo ravnatelj Antun Mažuranić nas. la, jezgra riječkoga pučanstva vladala učenike, da se prigodom svečanosti, ko- se je uvijek prema nama posve koje će se u povodu toga dogodjaja i na rektno.
Riječki su Hrvati bili onda žestoki pristaše Starčevićeve stranke, ali u privatnom saobraćaju bili su vrlo prijazni i učtivi. Na domaku sam života, ali moram mirne duše reći, da sam ne samo sproveo na Rijeci najljepše dane svoga života, nego i najmirnije. Riječko je pučanstvo kao uopće primorsko onda bilo vrlo moralno, čestito i umjereno, koje je znalo i u drugoga cijeniti čestitost, poštenje i radinost. Daleko je bilo od podla rovarenja i klevetanja, a to je zasladjlvalo život čovjeku, koji je medju takvim pučanstvom živio.
HRVATI SU IMALI NA RIJECI SVOJU ČITAONICU.
U moje je vrijeme bio pretsjednikom hrvatske čitaonice barun Bartol Zmajić st., potpretsjednikom riječki župnik i hrvatski književnik Ivan Fiamin, tajnikom bio sam ja, odbor se je mijenjao, ali redovno su u odboru bili: Erazmo Barčić, Andrija Valušnik, dr. Silvije Palua, Ljudevit Slamnik, dr. Fran Pile-pić i Andrija Perušić. U čitaonici našao je onda Hrvat zabave, ljubavi i iskrena prijateljstva. Bilo je to zaista najideal-nije društvo.
Na Rijeci je imalo Hrvatsko gospodarsko društvo svoju podružnicu, kojoj je bio onda pretsjednikom prof. Jakov čičigoj, posjednik imanja škurinje kraj Rijeke, a tajnikom sam bio ja. Ova Je podružnica vrlo blagotvorno djelovala pod pretsjedništvom prof. Jakova čičigoj a medju tamošnjim hrvatskim stanovništvom.
županijska je oblast bila premještena g. 1885 iz Rijeke u Ogulin, ja sam bio g. 1886 premješten iz Rijeke u Ra-kovac (Karlovac), koji premještaj ne mogu još ni danas dosta prežaliti, a nešto kasnije i hrvatska gimnazija iz Rijeke na Sušak. Tako je službeno nestalo hrvatskoga življa na Rijeci. I tako je uspjelo posvema potalijančivanje Rijeke tim lakše, što su Hrvati bili u pitanju riječkom dosta mlitavi i što se nijesu znali'ili htjeli približiti duši riječkoga pučanstva.
Sada da još vidimo, kako je bilo na Rijeci prije moga dolaska onamo (g. 1865). Riječani su govorili, kako već spomenusmo, od vajkada gotovo svi hrvatskim jezikom, čakavskim narječjem ekavskoga izgovora. Za dijalekat riječki imademo iz 16 vijeka dva spomenika, jedan manji, listinu, što ju je napisao riječki javni notar Gverin Tihić od 12 aprila 1596, štampao ju je Ivan Kuku-Ijević u »Acta croatica«, i jedan veći popis misa iz sredine 16 vijeka, štampao sam ga ja, i to jedan dio u Starinama Jugosl. akademije, a drugi dio u Vjesniku zemaljskoga arhiva. Osim toga napisao sam u Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena članak o životu Riječana u 16 vijeku pod naslovom »Iz stare Rijeke«. Napokon napisao sam radnju »Nešto o historiji riječ koga narječja«. Budući da je odonda prošlo mnogo godina, ne sjećam se danas, komu sam ovu radnju predao, da je štampa, i da li je uopće štampana.
U 16 SU VIJEKU RIJEČANI PISALI GLAGOLSKIM PISMENIMA I SLAVENSKIM PRAVOPISOM, DOK JE U 17 VIJEKU POSVE PREOTELO MAH LATINSKO PISMO I TALIJANSKI PRAVOPIS.
U crkvi se je upotrebljavalo Slavensko bogoslužje, Primjera radi spominjem samo jednu zgodu, kako su se stari Riječani borili za Slavensko bogoslužje u crkvi. G. 1593 naložio je puljski biskup Klaudij Sozomena, pod koga je onda spadao i grad Rijeka, kaptolu i arci-djakonu riječkomu, da imadu iz zbora riječke crkve otstraniti slavensko bogoslužje i uvesti latinsko. Slavenski su svećenici postali nakon rada hrvatskih protestanata u Wiirtembergu sumnjivi Rimu, da rade za protestantizam. Kanonici su se pokorili nalogu svoga biskupa, ali Riječani se sakupiše u svom vijeću 21 travnja 1593 i pozvaše kanonike i župnike, da vrše i nadalje službu Božju po starom običaju na slavenskom jeziku. Arcidjakon javi biskupu ovu želju riječkoga pučanstva, ali biskup ne udovolji toj želji. Na to se Riječani sakupiše u vijeće 13 svibnja i zaprijetiše riječkom kaptolu, da će svim kanonicima uskratiti desetinu i ostale dohotke, koje dobivaju od grada, ako ne uvedu opet slavensko bogoslužje u riječke crkve. Kanonici su stoga opet prihvatili slavensko bogoslužje, ali je to odmah netko prijavio biskupu Sozomeni. čim je to biskup doznao, pisao je pismo kaptolu riječkomu, u kojem mu se grozi izopćenjem, ako ne uvede latinski Jezik u riječke crkve, a pored toga drugo gradskomu riječkomu vijeću, kojim kori riječku općinu, što se je digla protiv slobode crkve. Riječani poslaše sada dva svoja vijećnika Matiju šegotu i popa Mihajla Kuntića do biskupa, koji su mu obrazložili želje riječkoga pučanstva i da je riječko općinsko vijeće povuklo svoj zaključak glede uskrate desetine i ostalih dohodaka riječkomu kaptolu. Konačno je biskup ipak morao popustiti ustrajnomu zahtjevu riječkoga pučanstva i slavensko bi bogoslužje opet
uvedeno u riječke crkve. Slavenskoga bogoslužja nestajaše na Rijeci postepeno u 17 vijeku, kad su Isusovci ovdje osnovali svoju gimnaziju i uzgajali budući svećenički podmladek na latinskom jeziku.
U HRVATSKOM JE DUHU PROŽIVIO RIJEČKI PUK CIJELI 17 I 18 VIJEK.
Prvi su potresli hrvatstvom na Rijeci doseljeni Talijani. Kad je bila prometu predana početkom 19 vijeka lijepa Lujzinska cesta, navrnu na Rijeku silna trgovina osobito raznovrsnom drvenom produkcijom, kakovu su Talijani trebali. To je potaklo Venecijance, da su isprva držali na Rijeci svoje senzale (mešetare), a kasnije, dok je Venecija potpadala pod Austriju (do g. 1866), preselilo se i više trgovačkih porodica iz Venecije na Rijeku, dapače porodica Bracoduro i na Sušak, stoga je preoteo i mah na Rijeci venecijanski talijanski dijalekat. Ti venecijanski trgovci bili su redovno bogati ljudi, te su uživah ugled i moć medju siromašnim starosjedilačkim riječkim pučanstvom. Oni su bili prvi jaki kvasac kasnijem potalijančivanju Rijeke. Pored toga doselilo se na Rijeku već u prvoj polovici 19 vijeka dosta potalijančenih istarskih porodica. Ali sve to bijaše neznatna manjina napram ogromnoj većini starosjedilačkoga hrvatskoga življa. -----------------: ---
RIJEČKA GIMNAZIJA
TRI STOTINE GODINA...
Tri sto let to nije onako samo famose, to je već nei. Istina, a (jirnnazija ni bila pred tri sto let hervatska, već latinska. Ma on-pata su bile po sven svele latinske škole, ale baš ta gimnazija pravi je dokaz, da je v Reke bila vavek naša krv. Najbolje se vidi to, aš se ta gimnazija ni pretvorila va talijansku, al magjarsku, već va hrvatsku, pa je već neko to leto, ća bi naši rekli, hervatska. Preja je bila v Reke pul sv. Vida baš tamo, kade se i rodila. Majuri, hi su nas rado imeli kalco oči češanj, delali sn sega vraga, da je hite z Reki van. Ni in vaje to šio za rukom, aš se našal neki naš pokojni armatur ol brodovlasnik Jakovčii, ki je ponudil svoju kuću na Pijumare za gimnaziju. I gimnazija zastala još v Reke, baš nekako blizu sušačkega mosta, da joj bude lakše proè preko. Tamo je zustala nekoliko let, dok ju ni Kujen-Hedervari stirai preko mosta.
Još je dobro bilo, to danas vaja rei, da se našal pokojni Kršnjavi, ki je bil, ia se va ono vreme govorilo magjarom, ma je imel pod stomanjom hervatska srce i dušu.
I on je dignul va Sušake tepu palaču i va tu se preselila hrvatska gimnazija a Fiju-mare. Još vaja reč pravu istinu, da je za naše ljude z Istre i z otok bilo sve isto, pa je va Sušake, at v Reke, a i pravi Rečani, svi su tamo svoju decu pošijali va školu.
J a naša stara hervatska gimnazija, kakove sve ljude ni imela, kako profesore. I Frana Kurelca, i Janeza Terdinu i Antu Maiuranića i Antu Bakotića, pisca »Raje* i toliko drug eh velikeh ljudi. Kad san ja va nju hodil, bil je direlur stari Slamnik, pravi otac dece, pu kateheta Marušič, pa Korlević t Rubar i Kante i Stari Martinolić Laiinjanin, dobar kako kruh, a stari Čičigoj, ki nan je vavek govoril: sinko niš ne će bit s tebe, a va srce je idei, da budemo svi veliki ljudi I Kresnik, hi nan je govorih vi ćete bj ciati ispred Ta. lij anal Ni on tako zlo mislel. al po boštrića, to je pogodil, aš smo morali z doma beiat pred talijanskom kultu-
A ,cnfle SH nai< ljudi, hi su va njoj bili i. postali našom dikom?
Da spomenem samo trt četiri: Barčić, Laginja, Spinćić i Kumičić. Još ih ima velo more V« njoj je bil i glasoviti R oš o. hi je šal po 'Talijane, da dopejaju v Reku mizeriju i glad.
Reška gimnazija va Sušake, ti nisi kri-‘ va zato i ja ti ielim da budeš još drugih 300 let tim i da vidiš dan, kad grane naše sunce nad I sirom. Da Boh da!
_FRAN Z’ MARSEĆE,
FIUME OLOCAUSTA
Plači, grade na Kvarneru,
Ko za majkom sirotica Kojoj odnjc staru vjeru Neka crna kobna ptica
Sinova Ti mnogo vajnih Za tudjim se zanje glasom.
Prividjenjem priča sjajnih I za lačnim nekim spasom.
Prevari Te laina vjeru Okova Ti zdrave ruke,
U prosjake djecu stjera.
Donijela Ti jad i muke.
Plači, grade na Kvarneru,
Gorkom suzom grijeh isplati,
I na pravu predji vjeru Da Te spasi rodna mati!
Sušak, polovicom marta 193i,
RIKARD KATALINIĆ JERETOV,
RIJEKA U ROKČEVOJ INTERPRETACIJI
SKICA JEDNE NAROČITE MONOGRAFIJE O RIJECI
BIJELA CRTA: GRANICA PRAMA JUGOSLAVIJI I GRANICA RIJEČKE »SLOBODNE ZONE«
Oko polovice 1922 god. do konca 1928 bilo jo redovito najprije u »Staroj našoj «logi«, a kasnije u »Istarskoj riječi«, po jedno pismo iz Rijeke. Taj dopis jo pisao Rokac (V. Car-Emin). U tim pismima je izneseno o Rijeci toliko stvari da bi se mogla iz toga, stvorili riječka enciklopedija. Opisani su poznatiji riječki ljudi i važniji dogodjaji kroz to vrijeme. Iznesena je i historija Rijeke A sve to je dano u formi dunovite kozerije — koji put malo i sentimentalne — koji put sa malo sarkazma, a često o onim trpkim smiješkom koji graniči sa suzama.
Iz lih pisama iznijećemo po koju misao, po koji portret i po koji dogodjaj, da se bar približno vidi taj sedmogodišnji rad, koji nije bio ni lak ni bezopasan. Tu če se opaziti i jedna nepoznata književna strana Viktora Cara-Emina
Kao što su u »Jurini i Franini« stvorena dva tipa, ko.se bi prepoznali i kada se nebi zvali ni Jurina ni Franina, i kada pebi govorili u dijalektu, tako je u ovim koze-rijama Rokac tipizirao riječku ženu u Ni-netti, a Riječane u Eraneelu i Mićelinu.
Počet čem, sa 1922 god., jei one dvije godino prije aneksije .su najinteresantnije jznesene. Onda se donekle i smjelo ponešto slobodnije pisati. Rokac piše
■'Sada je na Rijeci sve mrtvo Da nema leonlrabanda i kontrabandijera mogli bi svi da zatvore Initigi -
U to je »Vedetta« donijela vijest da dolazi veliki par.ibrod Amerikanaca. Svi čekaju dolare, al1
» ■— — donijeli su sa sobom nekoliko sasvim običnih lira i centesima, pa ni to nisu potrošiti. 4 trgovci su te nedjelje bili otvorili dućane i platili pomoćnicima duplu plotu. Neki od tih trgovaca su na Kantridi bili naručili ■ likuf* da proslave taj veliki dan. Da ne duljim, mogu vam reći, da ni uz najbolju volju ne biste one nedjelje bili mogli, proći kroz riječke ulice, budući da su ih od jednoga kraja do drugoga zatvorili dugi nosovi riječkih trgovaca — — — «
Ali na Riieei najviše kukaju milijunaši. Oni kukaju po novinama, kako je »Fiume una povera eittii martorizzata, nesrečna devica i mučenica, a oni una maniga de assai poveta jenteU
Oni traže pomoč u Rimu, Pronijeli su se glasovi da jc došao jedan veliki »plik« iz Rima, kojeg je donijela već 231 komisija za pomoć Rijeci —
Rokac ide na Brajdu, i tu vidi tjedno boso, gladno dijete, kako grize i zvače potplat nekakvog starog zabačenog pastoia^,
»Onaj plik, što je sinoć došao, sadr-ii u istinu prvi obrok vladine pomoći. Došlo je- pismo s mnogobrojnim uputama, kako se ima na Rijeci zavesti ekonomija, a to će reći —- štednja Mussolini je pronašao da je to najbolji način da se dodje do blagostanja. Ekonomija - štednja!
Sada barem znamo na čemu smo. Idem odmah na Bra'du i reći ću onome dečku: ako još nadje kakav stari potplat, neka ga ne pojede svega najedanput, već neka nešto i za sutra ostavi Glavno je — ekonomija!*
Tih dana je Rokac zadao nekim prijateljima, Jugoslovenima i Talijanima, pitanje: što je Rijeka?
Evo odgovora:
» — Grad bez luke — Luka bez grada — Rijeka je Kafarnaurn — Empori] bez mušterija — Št ičija bez ieljeznica — Dimnjak bez dima — Republika bez prete jadnika — Pretsjednik bez republike — Samostalna država bez samostalnosti — »Citta dei sospiri* — Grad bez pameti — »Unica al mondo* — Skup kuća bez Riječana — Krava bez mlijeka — Brod bez timuna — Ud.
Ja sam na pitanje »što je Rijeka* odgovorio; — Turanj Babilonski. A moj susjed * lijeva — "Sinagoga* — Moj susjed s desna — »Mizerija* —«
Na Rijeci je sve mirno. Osim ^nekoliko revolverarla * »kurtelada« nema ništa znatnijega da se zabilježi. Samo malenkost- fašisti su nekoga natukii na Sušaku. Proslavili su pobjedu.
»I na moru možemo zabilježiti jedan lijepi uspjeh Na parobrod što plovi izmedju Rijeke i istarske obale, ukrcalo se bilo nekoliko istarskih učenika i učenica, koji polaze sušačke škole. Odred fašista je smjerala provalio na brod i poslije kratkog, ali uspješnog, boja očistio je parobrod od neprijatelja, koji se u neredu povukao prema
Mlaki, i onda sve dalje prema Učki u dubinu od 10 km. Od fašista nije bio niko ranjen ni ubijen.
Moral, kao uvijek — visok i širok. Eja!
Inače vlada najljepši mir i red u — — Varšavi*.
Izmedju 1922 i 192G vraća se Rokac često na luku. Iznijet ćemo najkarakteristič-nije pasuse:
»Ima ljudi, koji misle, da je riječka luka jedna široka blatna lokva, u kojoj, osim kakove žabe ili kakove krepane pantigane, ne vidiš ama ništa drugo. Vidi se da ljudi koji tako misle ne čitaju »Vedettu*. Da čitaju »Vedetta*, osobito njezinu zadnju stranicu, koja je, mimogredce budi rečeno, najduhovitija i najinteresantnija, našli bi onu više puta kao klobusu dugu rubriku pod bučnim naslovom: »La vita del Porlo*. Tu se u prvom redu vidi, koji su brodovi usidreni i gdje. Onda se iznose dan na dan svi parobrodi i trabakuli, koji dolaze i odlaze. Ja ih znam sve na pamet, jer su gotovo svaki dan jedni te isti. Ima ih i od preko jedne stotine tonelada brutto registra. Nekoga dana stajalo je u »Vita del Porto*, da jc doplovio jedan veliki engleski parobrod od 10 tisuća tona. Čitam niže, i nadjem, da je taj veliki parobrod istoga dana otplovio. Sutradan našao sam ga opet u luci. Pitam što je, i na Saniiadi mi rekoše, da je parobrod bio izišao u Kvarner, da regulira — Insilili...
Eppur si muove!
... Tko hoće da na Rijeci uživa svoj lijepi, sveti mir, neka se potrudi do Punto Franka, i to do mjesta gdje je trava najgušća i nijbujnija. To vam je pravi raj. Tu ne vidite ni voza ni karijole, nt vidite ni ško-vacina ni fakina — sve je tu tiho i poetično, kako malo gdje u ovim stranama. Samo katkada prodje onuda kakav gospodin, koji se neprestano sagiblje k zemlji, otkida ovdje travku, ondje jednu biljku, pa sve to meće u nekakvu limenu »biksu« što mu visi oko vrata. Zacijelo kakav profesor, botaničar, koji s učenjačkim žarom proučava vanredno znamenitu floru našega »Punio franka*. Ima tu najrazličitijih travka, kao što su različita bila zrna, kojà su »in ilio tempore* ovuda prolazila... «
Fašistička vlada obećala je Rijeci 25 milijuna. Sva Rijeka je uzbudjena. Prave se projekti. Rjjeka oživljuje.
»Tako sam ovih dana naišao na dvije žene što pred kapitanerijom od porta čupaju travu. — Sto vi to plevele, dobre ženice? ■— upitah, A one meni; — Ovo je za oneh 25 milijuni. Brzo te ih prnest v Reku, pak trebe da bude sve čisto i da se svetu pokaže, kako od sada napred neće već na rečkem porte trava rast... «
život daju samo razne fešte i mobilizacije.
»Kad se je pročulo da se u Liburniji koncentriraju crne košulje, podjah onamo da ih vidim od bliza. Otkad je na Rijeci sve mrtvo, osjetim često potrebu da vidim negdje malo života. Kud ćeš bolje prigode nego kad fašisti mobiliziraju!*
Rokac je češće pisao o istaknutim riječkim Talijanašima. Neke od njili je vrlo lijepo karakterizirao. Evo senatora Grošića:
»Stari Grošič je doduše rodjep u malom istarskom selu Draguću, ali je on bio oduvijek veliki čovjek. Njega je pokojni Franc Jožef bio poslao u Jerusolim, da čini društvo princesi Štefaniji, koja je putovala u svetu zemlju. On je ovom. prilikom napisao i jednu knjigu, u kojoj je govorio o Štefaniji od prilike onako kao kasnije o D’Annunzili, Zalo ga je Frane Jožef učinio i Hofratorn. On je neko vrijeme bio članom hrvatske čitaonice u Kastvu. I tako će ta naša stara čitaonica doživjeti rijetku čast, da je jedan njezin član postao rimski senator*.
God, 1925 postavili su poprsje Grošićevo u gradsku vijećnicu. Priredili su veliku svečanost. Govorio je i Grošič. Ali niko se nije pozabavio njegovim imenom.
»A ipak u Draguću znadu i oni jedva izleženi vrapčići, da se starinom zvao Gro-sić, a to dolazi od glagola — groziti se. Da sam ja na njegovu mjestu, ja bih bio zadržao ime Grozić, koje prevedeno na talijanski znači Spaurachio, dok Grošič ne znači nego puki Soldino*.
Kad su se ono prepirali Talijani s Francuzima za Sv. Franju Asiškega, a sa Španjolcima za Kolumba. Mussolini je odredio da sc 12 oktobra 1925 istaknu zastave i
proglasi »festa nazionale«, te da time dokaže da su i Kolumbo i sv. Franjo bili Talijani: Naš Rokac i tada spominje Grošića:
»Sada neka Francuzi i Španjolci sebi grizu nokte. — Ovo je najkre ći i najpraktičniji način da se protivnika ušutka. 'Njime bismo se mogli poslužiti i mi Fijumanci, da nam kogod počne svojatati, recimo, našega staroga Grošića Mogao bi se javiti na priliku Draguć i reći; — Naš je! Mogao bi se javiti i Beč i reći: — On je bio Franc Jožefov liofrat — dakle je naš. A mi onda ni pet ni šest — nego fijumanske bandere van
—	pa neka se beštije čude.
Nego mi ovdje r,a Rijeci imamo i drugi slučaj. Zannella, iako mu je lila mati Kra-njica, a otac Furlan, on je ipak pravi Fiju-man. Kako da se pak to paralizira?*
U jednoj alegoričkoj slici Rokac nam iznaša historiju Rijeke. — Rijeka je dijete Vile Velebita i Likote Tataloviča. Marija Terezija stvori od nje »corpus separatum.«
»Otada je Rika rasla u mudrosti i bogatstvu. Imala je mnogo djece: Rizijeru, Petroliera, Fortunu, Kartijeru. Ungaro Krcatu, Sapunijeru Ud., pak muškarce: Da-nubiusa i Ijazarusa i čitavu regimentu drugih nadobudnih. Cijela ta familija živjela je složno i skladno. Doma se govorilo fijuman-ski, vani se pivalo talijanski, jelo se hrvatski, jrllo dalmatinski, a plesalo se unaare-ški. Babilonija!!!
Došao rat. došao i D’Annunzio, ali Rika jo plakala. Bila je gladna. Prikazala joj sc Marija Terezica.
»Ne plači, dijete moje. poče cesarica da je tješi. Ti ćeš opet biti sretna, Dva mudraca, jedan sa istoka, a drugi sa zapada, Trumbić i Sforza, sforciraju se ovaj čas, da U vrate ono separatistička tijelo koje sam U ja negda dala. Neće proći dugo, i ti ćeš imati svoga zakonitoga muža Énogi če te prositi, ah U slušaj mene: uzmi onoga kome je mati Kranjica i otac Furlan. Ti si oduvijek bila de piu bandiere, ostani i unaprijed dosljedna svojoj veliko prošlosti.. I došao Zanella u prasce. Rika nije čekala da je zaprosi. Pala mu je oko vrata.
— Ja sam tvoja, ti si moj.,.
Za uvijek tvoj...
Mebla nisu imali. Što joj nisu drugi odnijeli i raznijeli, to je Rika rasprodala, da se može prehraniti. Instalirali su se provizorno na postelji od »personi i pol*. 1 tako su oni proživjeti pet medenih mjeseci, u najvećoj sreći i zadovoljstvu. U to vrijeme rodila im se hčerkica, kojoj su već bili dali lijepo ime: Konstituanta. Živjela je samo par dana... Jedna fašistička bomba prekinula je nit toga mladoga i nadobudnoga života*.
U isto vrijeme mora i Zanella da bježi. Vraća se na Sušak i uz gitaru pjeva:
»Da znaš moja Riko Quanto te amavo,
Po danu i noći
Za te sospiravo!-------
A Rika će da otpjeva:
»Non go la ćave del porton Rikardo mio!-----------------
A on plačući:
Non go la ćave del porton,
Ma go la klukc ... «
Tačno godinu dana iza te historije iznaša Rokac mišljenje jednoga Riječana o daljem razvitku dogodjaja.
»Neće proći ni godinu dana, i Zita če biti opet ungareška kraljica. Svi govore da će ona biti druga Marija Terezica, i kada bude ona druga Marija Terezica — onpula
—	guarda de sotto! Ona će pozvati k sebi Zanella i reći će mu: — Na, Zanella, kva la ga un batalion de honveeed! la vadi subito abasso, la meti assieme el večo corpo separato, la čami la veća konstituaaaante e fe ìcvel ke vole!* . ■.
I o poznatog Nina Hosta — fašistu i »kapurijoiia« — češće se Rokac očeše:
»Nino Host — a sada još i Venturi — po zanatu je zubar, a to će reći: cavadenti. Ovih je dana napisao taj, negda sama Host, a sada i Venturi, jedan dugi članak,.. Svaka je riječ u tom članku kao ubod pincete, i krvava je kao i• zubni sedmerostruki kor-jen, kad ga kliješlima izvadiš. A Nino piše: — »Velesile su nudjale Riječanima nezavisnost i bogatstvo; mi smo odbili i jedno i drugo* —r 1 zaista, Nino Host nije danas ništa drugo nego samo — bankir...*
... Nino je naše gore list. Dopisniku »Secolo* je izjavio: — Moj otac i majka su Hrvati. Do sedamnaeste godine sam bio i ja
Hrvat. Ali onda je nešto ušlo u mene i ja sam postao Talijan*.
Prigodom propasti »Jadranske banke« izašlo jo na vidjelo da jo Nino, kao član upr. odbora pronevjerio 62.000 lira. Svi ga odbacuju. Rokac i Francete računaju koliko zubiju ima na Rijeci, pa, »ako se uzme u obzir da je Rijeci oduzet statut, Baroš, Punto Franko, Fijumera, polovica corpusa separatuma i polovica kapelice svetoga Ivana, to ja mislim da nije ni malo pretjerano ako se tim jadnim Riječanima ostavi ] milijun zubi«. Sve na temelju statistike izračunavaju da bi Nino bio zaradjivao, kao zubar, 50.000 lira godišnje, ali:...
»Lako je to rei; — sa pedeset tisuća lira može jedna obitelj da živi, ali vi zaboravljate, Francete, da je naš Nino — ono što se veli jedna vela peršona. On je organizirao Mar ću de Ronki, bio je ministro della difesa degli interni itd itd. i vi ćete razumjeti da jedan dvostruki ministar, i što je još više, jedan plenipotenziario — jedan fijumanski Tiers — ne može da živi sa pi-šivih 50 tisuća lira. On mora da potraži kakvu banku, koja ... « »... U ostalom neka se Nino tješi, kao što se i ja tješim. Ala fin mi smo — dva Fiumanei, a to ćc reći »altovi intrepidi, puro sangue latino di Roma, non contaminato da barbaro connubio. — Cupio?*
Tako je Rokac opisao i Šusmela i Os&j-naka, »koji je s Vilsonom govorio punili dvadeset minuta, senza far un sbaaaglio«, i Via-Roša, a i ostale male i velike Riječane, koji su se isticali u to vrijeme, a neki se ističu još i danas. Svakome je prišio po koju krpicu. I Mussolinija katkada pečne, a o D Annunziu bi se moralo sastaviti posebnu Rokčevu »antologiju«.
Kada je ukinuta potpuno sloboda štampe 1924 god. Rokac piše:
»U to vrijeme izadje zapovijed od najvećega čovjeka u Italiji, od Benitussa Mnsso-Unia, da sve novine, koje se Štampaju u njegovoj zemlji imadu da drže jezik za — zubima*.
Navađja omi priču o generalu, koji je izgrdio pukovnika, ovaj majora, major kapetana, i tako dalje, dok se ne svrši na redova, a redov ode u štalu i namlati mazgu. Rokac zaključuje:
»Onako činite i vi! Ne dirajte ni u ministre, ni u druge poglavice puka, već ako vam ho što zafriga, a vi lupajte po jarcu, magarcu, komarcu, pa ko bude imao oči i uši razumjet če, a ko ne — ča ću mu ja?*
Odmah zatim priča kako je Mussolini, kada mu je pod Nittijem zaplijenjen list, izdao list samo sa velikim natpisom preko cijele stranice: »Sequestrato per ordine di quel porco di — Nittik (ko ima uši...).
Kada je ratificiran Rimski pakt:
»Nakon raznih natezanja, makinacija, manifestacija i demonstracija — došla je evo i — ratifikacija. Riječka je slobodna država definitivno pokopana. Jedan moj znanac, Riječanin-Dalmatinac, rekao mi je, grizući papar: — Ja! Bel akordóf Proprio bel aj si, po Boga! Tataloviči su dobili Reku brez Rečan (1, j Jugoslovan Deltu i Baroš) — a naši su dobili Recane brez Reki! PH — mondo cani*
»Ima li na Rijeci što pozitivno? Iznaj-prije da čujemo što će to reći.~. pozitivno? Pozitivno je nešto što u istinu jest, što u istinu postoji. A postoji li Rijeka u istinu? Ja ne znam... Ja sam jedanput poznavao jednu Rijeku, koja je bila bučna kao Anversa: dućani puni, ulice žive, luka — da zaglušiš — i sve tako. A danas? — Funerali Je li. dakle Rijeka doista nešto pozitivno — ja to ne znam.*
»Ohi si contenta — gode, vele Talijani, a to od prilike znači? tko se s malenim zadovoljava, taj i uživa. Mi se Riječani zadovoljavamo s malenim, kadšto i s vrlo malenim, Dobro se sjećam, da su prije tridesetak godina mnogi današnji anesionisli za jedan sam »patakun*, to će reći za sama bivša će-Bric-h- austrougarska soldino, vikali po cijeli dan: Eljen a Majarorsag!*
Za to se cijela prošlost i sadašnjost Rijeke može staviti u ova tri Rokčeva stiha:
»Korpus separatum Eljem baratum Portus disperatum*.
0- p )
STRANA 18.
»ISTRA«
BRO.T 12.—13,
—....—......
MIRKO BREYER:
FRAN KURELAC I MATKO BAŠTIJAN
IIIIIINENm
KOJEČEGA
izgovorena, spévani, prevedena i nasnovanà
Prana Kurelcu
«tarinom Ogulincu a rodom il liruvna u Krbavi
TROŠKOM BISKUPA OJAKOVAČKOCA.
C ZAGREBU.
ALOVI ANTONA JAKIČA. 1862.
U mjesecu junu ove godine navršit će se šezdeset godina što je dobre svoje oči za uvjek zaklopio »Čudoviti naš putnik i patnik«, Fran K u r e 1 a c. Tankoćutna jedna duša tada se smirila, toplo jedno srce prestalo je kucati. Onkraj svili tegoba mukotrpnog i uzbuđenog svog života našao je vječni počinak u panteonu preporoditelja hrvatskog naroda, ostavivši iza sebe dičnu uspomenu kremenito.g Hrvata, ranog i oduševljenog pobornika jugosloven-ske misli i širokogrudnog poklonika Sveslavenstva.
Rodio se 1811 u ličkom mjestancu Bru-vnu, u doba Napoleonove vladavine, od oca časnika-graničara, kapetana u francuskoj službi, sudionika i ranjenika kod ruske katastrofe dotada svesilnog imperatora. Školovao se u domovini, u Gracu, Beču, Bratislavi i Pragu, ali nauke svoje nikada redovito dovršio nije. Kao neumoran samouk prisvojio je sebi mnogo znanja, uspješno se bavio izučavanjem slavenskog jezikoslovlja, osobito pako vlastitog rođenog jezika hrvatsko-srpskog, a bio usto odličan poznavalac talijanskog i francuskog.
Već u osamnaestoj svojoj godini upoznaje se Ljudevitom Gajem i učestvuje u praskozorju, pod ilirskim imenom iniciranog, hrvatskog preporodnog pokreta. U ono. doba (1832). pod dojmom neprestanih nasrtaja Madžara, koji su smjerali na to, da uvedu svoj jezik u škole i u javni život Hrvatske, u plemenitom se uzbuđenju oglašuje medu svojim drugovima, znamenitim riječima: »Sjeverna Amerika otkinula se od Engleske. Južna Amerika od Španjolske. Ni nas nije neumoljiva sudbina za uvijek uz Ugarsku prikovala!«
Naizmjence u Beču, Bratislavi, Pešti i Pragu protekoše mu mnoge godine boravka izvan domovine. U tim je godinama živo učestvovao u onodobnom slavenskom probudenju. bio uz rodoljubnu slovačku omladinu, prionuo uz sveslavenskog lučo-nošu Jana Kollara, koji mu je iskrenu odanost uzvraćao trajnim prijateljstvom, a u Beču se priljubio Vuku Karadžiću, kojega je, kasnije, proglasio »sjajnom zvijezdom svega naroda slovinskoga« i ostao ‘mu vjerno odan za čitavoga mu života.
U dva navrata dao se na put medu gradiščanske Hrvate i sa mnogo ljubavi sakupljao je tamo narodne pjesme iz ustiju onog srcu priraslog mu puka, odavna otrgnutog od svoje djedovine, koji se. iako opkoljen Nijemcima i Madžarima, ipak nije posve odnarodio. Za drugog svog putovanja, burnih dana 1848 godine, bude kao politički sumnjivac utamničen, nu dobrom srećom opet oslobođen, a da proslijedi put domovine, kamo dođe uoči rata između Hrvata i Madžara. Tada je po nalogu Banskog vijeća sastavio' dobro poznate, jezikom i sadržajem toli snažne svoje ratne proglase: na Krajišnike, na ugarske Hrvate, Nijemce, Rumunje i Slavonce,
Godine 1849, u vrijeme kada je Rijeka iza tolikih prethodnih peripetija opet združena bila sa hrvatskom majkom domovinom, stupio je Kurelac na tlo onog po vlastitim riječima, »našemu domovno-mu miru i narodnoj pošti toli
vala tuđe i neprijatno lice, iskrivljeno uplivom zlosretnih političkih prilika i postepenim prodiranjem elemenata spram narodnoj našoj stvari neprijateljski raspoloženih.
Grozničavo je pratio razvitak političkih prilika od časa kada je došao na Rijeku, do začetka zlokobnog apsolutizma, koji ie opet na površinu iznio gospodstvo njemačkog i talijanskog jezika. On »osobenjak, slobodnjak poštenjak«, »koji nije mario ni za cara ni vezira, do za svoj narod«, teško ie i preteško snosio slom Svojih ideala«. Već jeseni 1849 piše: »Ja neumijem mučati i sve se bojim da me vrag ne odnese«. Kada se i najcrnije slutnje prevarenog naroda pretvoriše u gorku istinu, taj se preodsjećaj i ispunio.
Ispunio se nemilim po njega načinom, kada je prigodom svršetka školske godine 1853 kod svečanog dijeljenja nagrada, jedan učenik pročitao Kurclčev čuveni govor »O preporodu knjige sl o vinske na Jugu«. U toj zanosnoj apologiji pozvao je mladež, da se otrese »tuđinske suge i da se okupa u vilinskih vodah slatke domaće besjede«. Zanosi se tamo za »najobilnijim mirisom domaćih travic, našega cvijeća«: narodnim pjesmama, poslovicama i pripovijestima »u kojima je sva radersi i žalost, sva slava i junaštvo naroda, sva mudrost njegova, sva ljubka čudes-nošt i jasna bahorija naše prastarine«. Doziva u razdraganoj mašti svojoj, začetnike starog našeg pjesništva: Dubrovčane, Hvarane, Splićane, Zadrane, — »uz ovo crno sunce našieh vremen jedina razkoš, jedino ogrijanje naše!«
Bio je to labuđi pjev buntovnog našeg nastavnika, koji se je usudio, da u praskozorje germanizatornog školskog sustava dade oduška rodoljubivoj svojoj ispovijesti Dekretom od 24 januara 1854 bude zbog »sumnjivog onog govora« otpušten iz učiteljske službe. Pokušao je doduše, da se obrani pred riječkim gromovnikom, »Ko-mitatsvorstandom« barunom Kellerspergom, nu bez ikakvog uspjeha. »Vaš je govor sa strane triju ministarstava, kao nevaljan pronađen« — izjavi mu ovaj. na što mu Kurelac ne plašeči se negodovanja triju ministara odgovori, da je hrvatski prirodni i naukovni jezik, za mladiće iz Istre, Kvarnerskih otoka. Kranjske. Vojne Krajine i Hrvatske, koji pridolaze na nauke, te svojim brojem nadmašuju riječke urođenike, koji su ali također vješti hrvatskom jeziku. Nije mu bilo na kraj pameti, da bi mogao naići na negodovanje, govor sastavljen u jeziku specijalne njegove naukovne struke, svima razumljiv i izrečen u gradu pretežno hrvatskom, u hrvatskoj zemlji.
Ostavši bez stalna prihoda živio je Ku-relac odonda kao privatni učitelj jezika, baveći se odsada i življe književnim radom. Okružen svojim bivšim učenicima, koji mu trajno ostadoše odani i privrženi, protekoše mu daljnje godine njegova bo-
' ? •"""TA
FRAN KURELAC
grad
bio ie učiteljem hrvatsko-srpskog jezika u udovoljio je svojem
riječkoj gimnaziji i pozivu upravo zanosnim načinom.
Kao rođeni idealista i propagator prihvatio se usto i rodoljubne zadaće, da bude vijesnikom narodne misli u najljepšem i najširem smislu riječi diljem Kvarnera, ugroženog od pamtivijeka od tuđinske najezde. Osjećaj mu ie od prvog časa kazivao, da se nalazi na ispaćenom tlu domovine svoje, ma da mu je sredina, u kojoj mu je bilo živjeti i djelovati, pokazi-
ravka na Rijeci. U svojoj simpatičnoj knjizi »F 1 u m i n e n s i a ili koječega na Reci izgovorena, spčvand i na-snovana« milim je načinom progovorio toli dragoj mu mladeži: »Vi ste mi svč-doci, da sam ja prvi Slovinsku knjigu med vas unosio, srdee vam za nju razgrijavao i klicu novoga života u dušu vam zasadji-vao. Vi ste mi svčdoci, kako su me prekim okoin gledali; u Zagrebu i Beču osvadji-vali i ocrnjivali; po novinah me Vlaških i Nemačkih mrazili i sumnjičili; izpod mene, kdé su goder mogli, rovali i kopali, dok me napokon ne izkorčnili: zato, er sam ono s a d i o i g o j i o, čto su oni volčli i z-
gulit i; er sam ono narodnosti našoj prihraniti htio, o što se dva su seda granila i otimala. — Nu ste svčdoci i tomu, Pune četiri godine j da ako su i mogli meni nahuditi. ocrista mi dčla (uz pomoć vremena) zatrti ne mogli; er je sad o mnogo tihlja ona rega odmetnoga sina; er i one Slovinske strane knjigu nam priglčđaju, koje se od nje odvrgle biahu; er je drugi duh zavladao ormadinom našom po primorju, po otocih j susednoj Istri; a plamenak srdea na drugu joj stranu plansa. negoli zabludčlim žalibože otcem. Ako je bilo žalostivo gleda-nie Slovinskotnu oku na strane toli ljubke, čto ih za davne starine dčdovi naši naselili, i čto ih to umiljati to bčsni valovi
j Slovinskoga morja obrriivaju, nu koje pro-' kleti duh sudjinstva premamio, posvojio i okužio biaše; a to ga sada odkravljcne duše gledati možeš preko vode sinje i slane do Krka i do Cresa, nelastnim i nelukavim srdcem Hrvatskomu rodu svomu tako privrženih: preko Vučke gore svoju misal zanositi možeš, te sumnjiv nu povesel ono mčstauce u pameti razvidjati, ono čeljad-ce razbirati, kdč se zorica Slovinska zarumenila, kdč se je srdee Slovinsko osvestilo i ognjem planulo milije grijućim i od koje toplote zemaljske«.
*
Duša mu je pjevala, kada je zakročio uz obale »Slovinskoga morja« i kada je od radosti treptećim očima gledao sva draž i milinu primorja našega. Srce mu je življe zakucalo, kadgod mu je pogled obuhvaćao divotnu sliku kvarnerskih prirodnih krasota, a blago mu povjetarce sa morske pučine donosilo sjetne glasove hrvatske pjesme sa paluba plovečih brodova i brodića i sa razasutih otoka bajnog onog ku-tića našega Jadrana.
Od vremena do vremena pošao je torbom o ramenu, drenovačom u ruci, put Istre, u posjete mladom svom prijatelju Matku B a š t i j a n u. Ovome je bilo, kada se upoznaše (1853), dvadesetipet godina, dok se je Kurelac već približavao svojoj četrdeset i drugoj.
Medu brojnim pismima što ih je primao za svoga preko desetgodišnjeg prebivanja na l<ijeci od prijatelja i štovatelja svojili u domovini i širom ostalog Slavenstva, nalaze se i pisma istarskog rodoljuba i pjesnika Ma tka B a š t i j a n a. Iz intimnih tih izražaja tople i iskrene privrženosti i srdačne idejne uzajamnosti srodnih duša, izbija pošten osjećaj i bolna melankolija onog vrijednog našeg istarskog življa, onih od vlastitog stabla otkinutih grančica, prelomljenih grubom rukom nesmiljene sadašnjosti.
Matko Baštijan, jedan od najvećih Hrvata u političkom i književno-narodnom životu Istre u prošlom vijeku, osobito^ je cijenio Frana Kurelca. Njemu je on za češ-ćili im ličnih sastanaka, a napose u svojim pismima razotkrivao sve svoje nade, brige i bojazni u pogledu narodnom, imajući već tada pred očima misao jugoslo-venskog jedinstva. Buntovnog i ratobornog jezikoslovca — kakvim se Kurelac ispoljio u svom nastojanju oko čistoće jezika — vazda ie mirio, prikazujući mu. kako visoko nad svim gramatičkim razlikama, stoji udes u svojoi biti ugroženog naroda. Tako mu piše (1858)- »Tko čita njemačke novine vidi da se neradi ni o genitivu ni o dativu, nego upravo o našem nominativu — o našem obstanku.«
Pisma Baštijanova Kurelcu, što sc sačuvaše u ostavini potonjega (u arhivu Jugoslavenske Akademije), teku od godine 1854 do 1862. U prvom od 16 I 1854 iz Umaga, gdje je bio duhovnim pomoćnikom, sjeća se Kurelčeva boravka u kući svoga oca: »Već je tome tretji uičscc da ste pod krovom mojeg otca suzaini oblčvali uspomenu pokojnog Kolara.« Dalje veli: »Ne-mislite da nima i ovdč Slavenah preko samog gradskog praga. Ta da jih tlima, tko bi orao tko kosio, tko li marhu čuvao?« Trpkim riječima ujedno spominje težak položaj istarskili Hrvata, njihovu zapuštenost i nemar za čistoću jezika. Time u suprotnosti ističe naprednijeg i svijesnijeg Dalmatinca: »Spravi se s Dalmatincem, očarat ćete čistoćom i milinom jezika, strukom života i plemenitostih tmtžkih potezah vesela obraza«.
Vazda mu je stvar naroda na umu i žarkim plamenom gori njegovo plemenito srce za slavensku misao, za napredak u duhu tijesne uzajamnosti napose Slavenskog Juga. U proljeću iste godine, u vrijeme kninskog rata, iz potištene duše vapi: »A1 ja ako i jesam neprijatelj rata, to bi sve mirnim okom gledao, da santo znadem, u kakovom se položaju mi naspram toj zavadi nalazimo. Ncbt htio, ako Sever postrada, da u obče Slavenstvo kakvu štetu uztrpi. Kakvo bi na primčr čudo bilo, gdč bi imalo do toga đojti, da u tom metežu Srbske i Crnegore za uvčk nestane, te kad nekoji na Bosnu i Bugarsku očima svratja, da nam i ovo što je Bog dao izpred očitih izčezne?« — Divna li i značajna primjera dubokih bratskih osjećaja!
Drugom prilikom odgovara Kurelcu: »Da je loša pisarija uzrok što je našemu Narodu tudjinska knjiga milija od svoje, tu imate pravo; opet nemožete tajiti da k tomu doprinaša mnogo i nesvjest u kojoj se nalazi. Dokiegod do narodne samosvie-sti nedojde, će svejedno radje posezati za tudjim nego za svojim. A do samosvje-sti nije puta do kroz Povjestnicu. A mi upravo na toj struci oskudjujemo više nego na ikoj drugoj.« Ujedno pokazuje na samosvijest tada još ne ujedinjenih Talijana: »Imao sam u rukuh taljansku knjigu, kao nekakvu čitanku, i nemogoh se dona-čuditi, kako se sile već malu djelcu opo-jiti narodnim ponosom, — kako je (Italija) akoprem razkomadana, dosljedno u jednom tielu prikazana i živo opisana, — kako je o njenoj slavi ljubko zapjevano, da kad dijete sa knjige oči digne, nemože već živim ognjem planuti.«
U novembru 1856 javlja se prvi put iz Trsta, kamo je međutim bio premješten. Toplo zagovara, da se tada zamišljeni novi hrvatski književni časopis ne izda na Ri-
MATKO BAŠTIJAN
jeci već u Trstu »u o v o m s t a r o m s love n s k o ni g n i e z d u, gdje bi pojav naše knjige za napredaku duhu u z a j e m u o s t i smatran bi o.«
U istom dubu piše inu naredne godine: »A1 valja da nam bude uvjek pred očima naša književna uzajeiimost na jugu, ier ovako samo ćemo dospiti ono za čim težimo, moralnu najme i fizičnu pretežnost. U kom poslu, mislim, da se nemožeino uspje-šnie ozreti do u bratju našu Slovence, koji niti se tuže niti jadikuju. pak opel. da Otiđemo mi ii stoti dio doprinesli što oni đo-prinesoše u tu svrhu, bi bili već odkada izgledanu ciel postigli.«
»Vrieme je sad — piše 1860 — da se najdemo na okupu, ako nećemo da postni-damo od poplavice, koja evo iz obliže budućnosti prieti. Čovjek do čovjeka, eto naroda: misao do misli, eto načela: rieč do rieči, eto svjetlosti; korak do koraka, eto napretka —, eto prosvjete i blagostanja!« Malo zatim u gorljivosti piše: »Da je meni svoju reći na hrvatskom saboru, odmah bi glasovao za Kvaternikov predlog, da puklo kud puklo, Nu vidim i ja da bi tu trebalo drugih sila i simpatijah nego su naše, da Austrija na ni pristane, A nam najme simpatije sasvim manjkaju i nećemo ili steći do kle se god sviet ne osvjedoči, da smo sve drugo nego podle sluge Austrijske.«
1 u posljednjem, sačuvanom nam. svom pismu od 7 marta 1862 opet sc vrača toli dragoj imi ideji narodne uzajamnosti: »Mi smo svemu svijetu trn u oku... S toga. ja sam neznani što će hiti. al ako ostanemo ovako rascjepkani, to je stalno da dobra biti neće. Zato u najnovije doba najsvetija dužnost naša mora da bude ta. da se idea uzajemnosti pletnenali slavenskih križom svieta što bujniie razvije i razplodi. Niellici imaju svoj Bund latinska se plemena upinju da dojdu do političke zajednice: a šta ćemo mi ako se kakva tudia sila na nas obori? — Kolar nije bio n i k o-kvo sanjalo!«
Prošlo je preko sedamdeset godina otkuda je dični sin naše Kastavštinc ovo napisao; ravnih šezdeset od smrti prijatelja mu i duševnog brata Frana Kurelca: pedeset skoro otkada se on sam smirio, iza života u poštenju i čestitosti, posvećenog narodnom preporodu u Istri.
U Ktirclčevim djelima: «Fluminensi a«, toj zbirci riječkih uspomena iz davnih već vremena: »Recimo k o i u«, tom evandjelju međusobne bratske snošljivosti i ljubavi pune duševne uzaiamhosti južnih Slavena; »Jačke ili Narodne Pesne... puka hrvatskoga... na U K_r i li*, krasnom zborniku pjesama gra-diščanskih Hrvata, kao i u svim ostalim dokumentima usrdnog i umnog mu djelovanja u službi uzvišenih ideala, zrcali se veliko nm srce i čisti značaj njegov.
Matko Baštijan pako živi i živiet će u liarnoj uspomeni svoga naroda kao pobornik prava na život istarskih Hrvata, kao vijesnik duboko nroćućetiih 1 proživljenih narodnih osjećaja zaodietih u skladno pjesničko rullo, a i kao svjetionik u tami na-došlili nemilih vremena.
Uoči uskršnjeg blagdana evo svežanj uspomena iz minulih dana. Kroz maglu nemilosrdnih, sudbonosnih dneva tuge i razočaranja gledaju nas dva mila lica. Kano da čujemo kucaj plemenitili onih srdaca, koja su sc vazda nadala uskrsnuću predragog im naroda i radila oko njegovog osvještenja. oko dobrobiti mu i napretka.
Nu dok ie ovkraj Sniježtlika, diljem Jugoslavije. granulo praskozorje novili vremena i neiimjlih novih nada, nad Baštija-novom se Istrom nadviše trnasti oblaci. Pitoma, milozvučna čakavska pjesmica. saKrila sc pod njedra mučeničkog istarskog puka.
Neka je djeci i unučadi doživjeti vedar Uskrs ljepše budućnosti. Neka im je suđeno da poput Frana Kurelca uzmognu jednoć radosno uskliknuli:
»O Sniježniče ponosita glavo. Kad te vidim duša mi se smije.«
BROJ 12.-13.
NIKOLA POLIĆ:
NAD VODAMA BABILONSKIM
PREDGOVOR „VICENCICr VIKTORA CARA EMINA
Ovih dana ima da izidje iz štampe drama g. Viktora Cara Emina >Ki-ccncica«, koja se je nedavno s lijepim uspjehom prikazivala u zagrebačkom kazalištu. ^Vicencici* je napisao predgovor poznati kiijiževnik g. Nikola Polii,' briljantni feljtonista i odličan poznavalac Rijeke i Riječana. Dogovorno s g. Carem, g. Nikola Polii dozvolio nam je, da u našem riječkom broju donesemo njegov predgovor »Vicencice«.
Rijeka! Citta mia bella* Istorila nije na Čistu, da Ii su ovaj grad. kao kamen smutnje, osnovali Feničani, Liburni, Iliri, Kelti, Rimljani ili Slaveni. Zna se, medjutim. da su ga razorili zakoniti i nezakoniti potomci i Feničana i Liburna i Hira i Kelta i Rimljana i Slavena. Desilo se sve to u milenijskoj godini 19 itakodalje ...
U ovom malom i koketnom građu, položajem sličnim Genovi, a mentalitetom svojih stanovnika Abderi, — nalazeći se na najslikovitijem mjestu ovalne obale Kvarnerskog Zaljeva — stvorene su čitave aureole legenda taman kao o drevnom Ami-eiisu, pred čijim ie vratima vitez. Sveti Martin poklonio pola plašta.nepoznatom prosjaku, koji se pred stotinu godina, ponovio kao 2an Valžan iz Hugo-ovih »Bijednika«, dok bi se danas, u ovo sveto savremeno doba, prerušio u »najvećeg pustolova XX vijeka« (da se poslužim novinskim riječnikom). u Aleksandra Staviskoga Tako je i Rijeka, kroz decenije, »racijonalno« poklanjala pola plašta »Ungarezima« a drugu, bolju polovicu, svojoj »neprikosnovenoj« braći sa Zapada ostavši konačno, gola, kao biblijski Nojem kad se ovaj da proslavi sveopći potop, opio ko Poljak Slavonac ili carski Rus.
I Rijeka, koju je prisili prijatelj Augusta Šenoe. dr. Ivan Dežman, apostrofirao stihom:
»Ti mog oka prvi vide.. i« imala ie svoj sveopći potop, pa se i ona, u deliriju oduševljenja opijala i bančila, da osvane konačno, u apoteozi mamurluka, gola kao leš. spreman za seciranje i isci-jcdjena kao suha. pritisnuta stjenica.
Njišući se — kao »zimbulja« — izmedju blagorodne sentimentalne slavenske pozadine i uzurpatorskog latinskog namigavanja, Rijeka ie sve do nedavne rapalske bruke, zadržala svilenu sklisku, gosparsku filozofiju »đubrovačkijeh mira«, spremna paktirati i sa samim nečastivim pa makar i sa Amonasrom. crnačkim kraljem iz »Aide«; gadili su joj se samo njeni jedini logički i autohtoni susjedi. Hrvati, nazivan,- stalno morlacima i šćavima; Rijeka se oslanjala na neko »latinsko plemstvo«, bazirajući ovaj svoj stav na neznatnim »rimskim« iskopinama. o kojima se svojedobno raspisao i riječki istoriograf. g. Gigante. Do kojeg se stepena megalomanije popeo ovaj »rimski furor« neka svjedoči slijedeće: U starom riječkom gradu nazvan već odavna Gomila, Postoji ostatak (scampolo!) kamenog luka, prozvan bučno »arco romano«. (»Roba di Timberije« rekli bj Napolitanci). Medjutim će i obično laičko oko zapaziti da je taj navodni rimski luk djelo iz XVII vijeka, a podigoše ga, jamačno, zidari i neimari slavnog Vinodola, koji je u ono vrijeme davao najbolje zidarske majstore za podizanje zgrada u ovim krajevima.
Centralna tragedija Rijeke ne leži toliko u antislavenskom prkosu vizavi zaledja, niti u onoj dezorijentisanoj fijumanskoj politič-
koj perspektivi, koliko u »lijepim manirama« prema zapadnim susjedima. Te su »belle maniere« i dovele Rijeku na šaljivi rub jedne žalosne propasti. I danas se mi čudimo velikom pjesniku »NaveA te romana »Mrtvi Grad« j »Djevica na grebenima«, kad je svoj magnifički let i polet završio kankanskom ofenbaliovskora operetom, ugušivši. kao loši režiser dobru dramu, ovaj grad, koji nm ne bješe ni najmanje kriv. Njegova, Gabrielova je tragična krivnja i u tome. što Rijeci, koja je' zaista bila u agoniji, nije dao jedan vagnerovski, geterdeme-rungsk, završetak ili bar dekor gosparskog umiranja Vojnovićevog Dubrovnika nego se poslužio trikovima operetske režije. Tu je artistički sadizam zauzeo provincijalne konture prenemaganja i teaterske šmire. Pa ipak je ta šrnira pobijedila. Parodija se osvetila pjesniku — navjestitelju!
Rijeka! Grad, koji izmiče našim dobroćudnim Grohovčevim rimama, ulazeći u prošlost, iz koje nema izlaska. Nad Rijekom se ne viju radosni i platneni oblaci budućnosti :
»Ella fu. siccome immobile...«
Savremeni. betonski most. spajajući su-šačkj trg besposlenih sa riječkom- obalom Mrtvog Kanala, u koji zijevaju slijepe oči zatvorenih i »stečajnih« dućana i zjapi praznina prostora, taj. eto, elegantni most evocira komiku i grotesku jedne granične anomalije.
Pa ipak, preko ovog mosta, što spaja (i rastavlja!) dvije države, dva svijeta žive (odnosno umiru!) naši najbliži rodjaci: na-putrane, usidjeličke i histeričke tetke, što još uvijek, kraj bijele kave' i kuglofa. ogovaraju svoje najbolje prijatelje i znance; tu su j učmali, đegenerisani stričevi i ujaci, sa paralitičnom tragedijom u nemoćnim koljenima. prežvakavajući balzam starosti u su-tonskim sjećanjima na čuvene »Kavalkine«. Tu su. kao u pričama, j one stare kuharice, služeći u istoj kući do pedeset godina, bigotne. ružne i jezičave, ali vješte u svom kulinarskom poslu, sastavljajući takva jela, koja bi. bez stida i bez treme mogla da nastupe i na Rossinijevim najgurmanskijim špajzkartama. Pa one sobe. »kamare«, sa namještajem čudnih stilova i sa svojim »najvrijednijim« objektom: vitrinom, u kojoj su poslagane uzornim redom i čistoćom šalice (kikare). kikarete, srebreni pribor kristalne čaše i čašice, japanski tanjurići, porculanske figurice pa zlatne, svilene i baršunaste vrpce. Tu su t ormari sa »dottom«, prćijom; rublje naših pratetaka i prakuzina, koje nikad ne osjeti čara prve bračne noći. Pa dugački, crvenkasto-smeđji klaviri sa ispucanom politurom i požućelim tipkama, po kojima su grozne i nevjeste ruke udarale odvajkada »Molitvu jedne djevice«, Pluis des perles« i rasklimane arije iz opera »Jone«, »Sonambolla«, »I due Foscari«, »Masnadieri«, ? u novije vrijeme čak i »Toscu«.
To je ona Rijeka, s kojom nas ie spajao stari, selendergki i u zrak bačeni m^st, preko kojega smo mi »šćavi de oltre ponte« polazili u klaudenstinske izlete da nadjetno mladetiačke senzacije u salonima čuvenih kuća »Fortuna«! »Grotta«. Te su se institucije sačuvale sve do danas, usprkos »neju-načkom vremenu« i konkurenciji »Sala bianca«.
Pa riječke »sartorclle«. — riječ, koja se nikako adekvatno ne dade prevesti u naš jezik, jer bi poprimila germanski zvuk »šnajderice«, — sa svojini uzbudljivim frizu-
rama. žarkim profilima i sa očima, koje te »ribaltano per terra ...«
Moji su riječki rodjaci po majci, bili mahom Talijanaši pa sam, ipak, rado polazio k njima, da- srčem izvrsnu čokoladu, pijem jedinstveni »tamarindo« i »franboa« i da mastim čarobnu »kodonjatu«, koja mi je kroz grlo sipala toliku poeziju, kao da gutam neku od fantastičkih dječjih Hoffmanovih priča. Dobro jesti i dobro piti bila je alfa i omega onog predratnog riječkog alfabeta. pa nije ni čudo, da je upravo na Rijeci i niknula glasovita Politička parola: »Viva la Spagna, dove se beve e magna!«
Ova Rijeka, ovaj »piccolo mondo antico«, nije. u talijanskoj Knjizi dala svog Antonia Fogassara, ali zato je u politici dala i te kakve ptice! Da je August Šenoa živio na Rijeci, on bi, po svojoj talentiranoj intuiciji, iz ovog tipično malovaroškog ambijenta, izvukao uspjeli pandan svojim neuspjelim »Zagrebuljama«. A i najkrupniji jugoslavenski humanista. Stcvan Sremac. snašao bi se u ovom gradu, gdje se sav humor i sva briga bezbrižnog živuća kretala oko pristojnog trbuha, obilnog stola j nepreglasnih donhuanskih podviga. Dobra »marenda« i redovita stolica, to je sve, što je zanimalo dobre i poštene stare Riječane.
Slavna vremena! Zato se. u znaku ova-kove filozofije, i vajka jedno lice iz Car-Eminove »V i n c e n c i c e« (Urban) na svoj prsluk, koji mu je u ove izaratne dane postao preširok. Cijeli bi se »stato cuscinetto« mogao komotno smjestiti izmedju prsluka i splasnutog trbuha čestitog Urbana!
Nesamo u talijanskoj, nego i u hrvatskoj je knjizi život razvitak i propast Rijeke slabo. gotovo nikako donešen. O dekadentskoj sudbini Senja napisali su .Vjenceslav Novak, Josip Draženović, a djelomično i Nehajev, čitavu malu biblioteku novela i romana. Rijeku je. dosad, nešto opširnije, ali preblijedo. obradio novelistički kod nas tek Kumičić, u romanima »Primorci« i »Teodora«. Ali i tu se nije mogao oteti uskom malo-patriot-skorn posmatranju. ma da ga je naša blažena kritika proglasila ničim manjim, nego hrvatskim Zolom! Previše lokalno-elegična Grohovčcva lirika ne zasijeca niti pregledno u prosjek ovog grada, čiju bi tragično-ko-mičnu sudbinu najbolje donijelo pero recimo Ive Vojnoviča; samo bi tu patos i dekorativna lirika autora »Ekvinocija« i »Dubrovačke Trilogije« morala ustupiti mjesta satiričko-parodičkoj liniji. Tu mi pada na um. kako se moj pokojni brat Milutin (t 1908. apsolviravši konzervatorij u Veneciji) bavio mišlju, da napiše burlesknu operetu iz riječkih krugova u kojoj bi se obradjivao herojski podvig riječke narodne garde, kad se ova 1849 spremala da se opre oružanom silom ulasku Jelačičevih serežana u grad, Opereta se zvala »Ako pridu — bižmo« Od čitave se te mladenačke burgije sačuvao samo naslov i jedna romanca ovakovog početka:
»O Riko, Riko. citta mia bella
Serežani na te sad greju ...«
Kod ove serežanske opsade Rijeke proslavio se i moj djed (po majci), koji je, vršeći službu kao narodni gardista, nosio na reveru kaputa dvije zastavice; izvana ma-đjarsku. iznutra hrvatsku. Za talijansku se još onda ni znalo! I tako je jedan burni period maše istorije ovjekovječen u tipičnom riječkom geslu: »Ako pridu — bižmo!«
Prije rata se u riječkom dnevniku »II Popolo« javljao pseudonim R o c a m b o 1 e, pišući vrlo duhovite satiričke stihove o svo-
jim savremenicinta i to je sve, što ie preostalo od originalnog riječkog dulia. Ovamo spada ti još ispadi minijaturne riječke boheme. predvodjene slikarima 1. Moretti-Zajc i Ivanom Provajem (obojica pokojni), kao i pučko—sveučilišna predavanja uličnog originala i »Astronoma« Pietra Santa Scor bugne koji je, sa frizurom Rinalda Rinal-dinija, a pod crnogorskom kapom, po ulicama starog riječkog grada propovijedao moral sferskih visina, proričući ujcdmi; i Propast svijeta. 1 on ie ovako u oči rata, nehotice prorekao propast Rijeke i bijeg Riječana Po proročanstvu ovog vidovnjaka ostala je danas
Rijeka bez. Riječana i Riječani bez Rijeke!
Od starijih Riječana — ne govorim o političarima i nacionalistima tipa Barčić. De-renčin. A. Bakarčić — jedan od rijetkih, koji su preskočili usku ogradu rodnog grada i stekli donekle svjetski glas, bio ie Ivan Pl. Zajc, pored nesretnog Lisinskoga. osnivač hivatske opero a popularan i u Beču, gdje je. u društvu Zadranina Suppe-a, oduševljavao svojim operetama onu 'stu bečku publiku, koja ie našla svog barda i rapsoda u Johannu Straussu. Da ie Zajc ostao na Rijeci, ispdljio bi se jedino kao kapelnik »della banda civica« komponuiiići talijanske »kanconete« pogodujući onoj im-portiranoj ideologiji, kojoi je, sigurno »bona fide«, kumovao, na vlastitu nesreću, i g. Riccardo Zanella .
*
Ovi moji sumorni i veseli dojmovi nisu direktno izazvani najnovijim djelom uvaženog našeg književnika g. Cara-Emina» koji je premijerom »V im cencio a« doživio u Zagrebu vrlo veliki uspjeh. Ipak su ovj dojmovi, možda i neposredno, diktirani upravo povodom gledanja ovog komada koji je priznajem, u meni i izazvao već davno zaboravljene riječke reminiscence. Autor niie okvir tragedije grada Rijeke oličio crnom bojom, ma da je on, g. Car-Emin, , pored toplog i osjećajnog humora u prvom redu pjesnik rezignacija i nestajanja (»Usahlo vrelo«. »Pusto ognjište«, te posljednji odlično pisani roman »Izmedju dva ognjišta«, koji je netom počeo izlaziti u zagrebačkim »Novostima«), I kao pjesnik dekadanse i umiranja, on ne zatvara prozore prema svijetu poput Čehova u drami »Trcšnjik ■. Uvijek je, bareni jedan prozor njegovih propalih domova otvoren da gleda u izviesuu optimističku vedrinu — kao utopista Beethoven, koji u posljednjem dijelu ogromne' Pete ostavlja očajnom ljudstvu otvoreni horizont i pogled na plave obale neke bolje i srećnije budućnosti. '
Medjutim razočaranja, koja su nihilističkim oblacima zakUla sve smirene i modre, vidike, pokazuju, da je optimizam Velika Šimera. mit i legenda. Mrtva i izmrcvarena letargija sadašnjosti drži svoje nadgrobno slovo: »Došao ie vjetar j slomio srebrenu ploču Tišine.,.
Pjesma o Vincencici. u ko.ioi je. kanda, idealistički simboliziran naš izgubljeni san o Rijeci. — zajedno sa starim našim pjesmama o mladosti koja je sve kraća, -živi sanao u nostalgijama utopljenih noći, •kad sumonin oko gleda sa trsatskili skala U neku čudnu, drhtavu zvijezdu što se uzdigla nad sivim i modrim čemerom sittfo-ničke Učke
Niie li to ona zvijezda, koja nas ie zvala, zvala, zvala..
Zagreb. 1934.
DANTE NA RIJECI
O DESETG0DIŠNJ1CI ANEKSIJE RIJEKE
Deset let! Pasalo ih 5e deset i Reka Je danas talijanska.
Reka je danas talijanska — Italia e hiorte. Pa ča irt još? Bravo. Spametil sam se. Ja ću Tepo napisat kako je još Preja velike vojni Dantić (Dante Alighieri) dni isti od komedije (čast. njegovoj komediji) prišal v Reku da se osvedoči kako je Reka talijanska. Baš va ono vreme to je bilo negde na početku 1914. zikopali Su se Reke neki »Ruderi Romani« (rimske starine) i proglasili več onputa, da je Fiume Italiana najmanje Romana. To je čul na drugem svete Dantić, zel je starog brodara Ka ron tiča i po noće šal va Jakin. A Va Jakine je otpustil Karontića i zabrodil sa jednim vaporom od Puje (Puglia) v Reku. Rečki latini oliti Fiumani oliti Ro-Piani začuli su od medij odi spiritizma (ko-hiovice i rakije se va Reke vavek pilo) da će do njih il grande Maestro — ^'eliki Meštar, da vidi te rudere 1 du se sam osvedoči »deli’ Italianità e Romanità di Fiume«. Bila je crna noć kad se Dan-tić skrcal na mule Adamićeven (danas je molo San Marco). Pričekal ga je ii Pi-9re dell’ Italianità Piuma ma na ić vlć, as \ us. Z groba se zdigal i meštar Spizdola ) Mate Pulicaj i »V i r g o« Pandolka, ma ÌU je Mate pulicaj ča bi se terdo hervatski reklo »gledom na latinski moral« klal va brežun oliti aps, našu virgo, oliti po reš-devičinu. • Bil je tu i Grossich (sad je već pokojni senator) baš je on Dantiću družil prvi ruku, kad je skočil na kraj, pa diu jc rekal:
— Maestro io son Grossich.
Na to prvo ime čapal je vaje Dantić fotu i mu je zasviril grdo po venecijansku: — Perche non ti ga cambia el nome in Scheo. (Zač nisi promenil ime va skej (grošić — scheo?)
Sad kako je sve ovo historijska istina hoću, da im ovo ispričam tvrdo hervatski.
Poslije ovih venecijanskih riječi velikog Maestra nastala je brava zabuna u redovima riječkih Latina. Da spasi situaciju ili položaj javi se Dujmić i reče kratko:
— In son Dujmich.
— Ch, eh — namršti se Dante — Siete tutti raffreddati (svi ste na-zebli).
Sad se javi da spasi Dujmića pokojni Puž:
— To son Puss ...
Donte zamisli se začas, pa zakanta tistemu Pužu va najboljoj čakavštine:
Puž, puž pokaži ral roge,
Ać ako ne ću ti kućicu razbit...
Nova zabuna u redovima Latina. U to se približi velikom Maestru po licu pravi naš Recati. Aii prije nego li otvori usta meštar Spizdola uhvati ga za veladu, pa mu zašapće:
— Ćo ti se zoveš Tić, reci Dantiću, da se zovaš Uxel!
— Bin ja bin, moj Spizdola, ma me je sram...
— Veramente nisam promislil i na tu vratnju bagatelu ...
Dante je bio već silno nemiran gledajući ispred sebe tu dvojicu, gdje nešto tiho šapuću. Tajac i muk bio je svakome već dodijao i svi su naši riječki Latini tražili neki izlaz, osobito vođe, da spase tu neugodnu situaciju. I neki Longo govore da
je to bil Žigante skoči do meštra Spizdole i Tića, pa im zapjeva tiho, ali oštro po domaću:
— Ca govorite i n illirico, još more veliki Dante mislet, do govorite h e r v a t-s k i perfino srpski.
Imate pravo, odgovori mu meštar Spizdola, sad ću ja spasit baraku.
1 meštar Spizdola progovori, da spasi tu vratnju baraku:
— Gran Maestro anche mi son maestro morto e sepolto, risorto come Vu per veder i ruderi. Gvardi gran Maestro in vostro onor cangiosi questa Piazza Ada-mich, (eh, salute nazva mu Dante) i n P i-azza Dante.
Ja tako je onputa bilo. Dantić je sam videl, da je ta Reka talijanska i Romana isto tako kako i Beč. (ač i tamo ima rimski starin), pa je odlučil da pojde nase va drugi svet. Kako ne će, kad je pogledal okolen po Adamičevem trgu. pročital je imena Schwartz, Goro, Bastlancich, En-gelsrath, Paiiny, Kriškovlć — — oh sommo Signore questi son circoncisi ed anco vi son quei pietosi Croati che venivan a Roma.
— Oćo, Maestro, non parie de Croati — pretrgne ga Puž ...
— Si uno c’e un Latino... Accardo... razvedri se Da,nte.
A Spizdola mu zakanta po domaću: I ta ni Fiuman, došal je v Reku sa jednim talijanskim bragocom.
— Sommo Signor usklikiie Dante, ispruži veliku avetnu ruku i stade, da briše svoje ime sa ploče na zidu...
Kad to opaziše Latini na i ć, vić, as i us stala ih je pomamna vika:
— Dante falso, Dante apocrifo... Pelle de Dante — završi vicem neki dugi i suhi manjafogo. Gungula,- galama, psovke, ćozotska banda, ali Mate pulicaj stadcj da ureduje i »zapre sve te Latine-va katafić. Meštar Spizdola ostade sam, avetna sjena, pokraj Danta na trgu bez imena i otresito zavapi Dantu:
— Si šal ća!
— Pukiiul! odgovori mu Dante hrvatski po r e č k u i uputi se put konfina, da se vrati na drugi svijet. Ali prije još u Zametu napiše na jednoj bijeloj tabli crnim slovima na jednetn starei! portunu:
— Per me si va nella cida dolente,
Che d’ italiano non ha proprio niente..
Ja, tako je onputa bilo, i veliki jc Dante i’.apisal pravu istinu na oneri zametsken portunu, al eto van velike gvere oliti vojne i Digići Talijani prišli su va naše kraje. Lako in je bilo prit, kad smo in vra^a ot-prli, a v Reku su prišli z Danuncijem na glave 12. IX. 1919., kad su naši lepo šli preko mosta, ač da če već Reku čuvat za nas oni od tete Ane (Antante). Prvo neg je prišal sa svojim Arditima va grad.' videl je Danuncio onu Dantičevu tabelu va Zametu. Hitil ju je vaje do Vranića i rekal zvan sebe:
— Dante tu non sei il grande Maestro, io sono, m unico Maestro grande.
I pravo je rekal. ač Dantić jc napisal jednu vajanu komediju, a manjafogo Danuncio storil je sto jezer svakakoveh komedij. Najveća je bila njegova Sacra Entrata a Fiume. I po boštrića on je znal ča dela i kako je v Reku stupii oa je i rekal vaie historična beseda:
•*Hic manebimus optirne«...
Fran ’z Marseće.
ERAZMO BARČIC
MUČENIČKI GRAD
Rodio se dvije (/odine iza smeli Andrije Lndoeika Adamiča, riječko;/ patnciHi i za-stu/inika, le osnivača riječko;/ kazahila. a tsle i/odine kuna se rodi kriminalista i ko-mcdioaraf Manjan Dorenriv i / ISSI)
Tik padina uskrsavaju krijcsn'ue narodne po Istri ’ Rrimorjn, a od I,■njih je i;ri-jesnica buknula vatra, svela mira. koju su rurale hrvatske rile kao narodni: naie ve-stali.nlce. Brača Male i, Iran Bašlijan u Ka starsi ini (1826). Dereni in Marijan (1830) i Iran pl. Zuji (183/) na Rijeci, Drui/iitin A. Parčič (1832) u Vrbniku na Krku, Iran Vončina i 1827) u Novom Vinodolskom, Mara Pensava kasnija trapelkinia beo-gradskop požarišta u Beogradu, rodjena u Urei lina ( 1832)
Omladina ova slijedila je ideje zasijane po Josipu VoltUv Istraninu 'om našem >Karbonaru- i revolucipneru, lom preteči Ljuderila (laja i njegove druiine iz Zagreba « Hrvatske zapravo baštinu naših glif/udjaša ( Vid Omišljanin, Praščić, De Pope. Stašić), le reformatoru (Prankovića, braće Vergerija, Grbiia, Juriiiia i Uedomi-nisa, pa t samih protureformalord braće Glavinifa iz Kalifom ni i dr.). ir- Pe.re.tUa Irana, Volariča Ivana i (Iršiča Man-, čije su idete nastavili, širili mladi Juraj Dobrila. Josip Pancir, pop Andre Marolti-Jurjevič koji je dvije godine tza porodjaja Burči-£eva bio već kapelan u Lovranu, a nekoliko godina kasnije suspendovan širio kao ras-pop slobodarske ideje po Kasti a gdje poslane i načelnikom. U- gdje mladjarija pjevaše njegovu omiljelu pjesmu Čin prodrla crnu maglu , a postade ujedno jedno od gla.vnijih Ura u Cnr-Eminorem romanu »Pod sumnjom , Antun Mainranić i Iran Maturanti autor Smrt Smailnge Čengičn-i drugi.
S jedne strane ilirizam što ga je mladi suplent Fran Kurelat širio na riječkoj gim-, naziii počam. od 1843. s druge sirane Mazzinijeva La rinvine Italia- djelovahu na mladog Barčica riječkog studentu tz patricijski, familije. — A gledan na tu našu slani Rijeku na koju se baciše kao nezasitne iivotinjr i Talijani i Madian, a koja bijaše čakavska Aletta i Meka i Medina svih Istrana i Primorava, hraniteljica našeg sela i radne ruke ne bijaš. Iza Borčiča. koji se ispočetka posveti sudačko] sluibi (sudac u Komorskim Moro ri čama) laki posao! Tu se na terenu' njezinu porodi 18(11 ideja sa osnivanje stranke prava ismeđju dva Ante Starčevi ča' i dra Kugena Kvaternika, da ta stara Rijeka, rodjeno mie-slo slikara Gladita, povjesničara, Kidilera, dra Irana Deiinana; liječnika » pjesnika, pravnog pisca dra Anilina Goghe. humaniste Srećka .Invanita i glazbenika Ivana Mnhvita.
Ta na njezinom terenu osnovana bi 1830 Hrvatska čitaonica sa prviir njezinim pretsjednikom Sišmanom Farkašem, a u kojoj 3. i 1 oktobra 1805 biwhn ri ječanja, hrvatskih i dalmatinskih zastupnika čiji. rezultat bijaše poznah- riječka rezolucija. Sa njezinog balkona bijaše dočekana sloboda Jugoslavije pod vijanjem hrvatske zastave kako je to ovjekovječio itaš piša' Drago Godni u knjizi' -Bez doma*: — 1 čovjeku je teško pri srcu, da upravo u toj našoj šturoj Ateni, li Ibm tiradu utotištii svih Istrana i Primoraca u kojem je Barrii: od 1887. pa , do-smrti vodja rijeci, ih ■ Hrvata i na braiuku prava Hrvatske, a. za koja nn: pade ' i sam, sin jddinac od‘ Htiojitb ruke Sedha. sada se ne ruje hrvatsku .riječ, kako (1 odra.'opisuje u njegovoj' knjizi, van u bludilištu!	.
' iVu ; nesaino■ hulturno-polUički Hvat, Rijeke već / Trsta t Sušaka. Bakra'i drugih primorskih mjesto jesi usko vezan sa ime-nom .Prazniti Barčiia tog ■»riječkog - lava«. Podah, intimnu, neposrednu sliku Ilarčićevu
Prekopavam daleke uspomene, u kojima moja majka, sabrana, vlada svakim mojim osjećajem i svakom mojom mišlju. Kuća je starinska, starinska po vidovima, starinska po svojim doksatima od izđjeianoj; drva, starinska po zvekiru koji je, u obliku lista, pričvršćen na kućnim dverima, starinska po patricijskoj obitelji koja u njoj stanuje, sa svojim slikama još drevnijim, sa svojim spremištima sa drvenim kovčezima koji čuvaju skupe kristale sa urezanim slovima, požutjele papire, slike, isplavjelo cvijeće, izijrizene svilene haljine baba i prababa osamnaestog vijeka...
Moje se oči otvaraju prvim utiscima. U mojoj kući i ako je prenesena ovdje, na Kvarner, nastavlja se mirno preda'a mojih otaca: mojih otaca koji su pod Božjim suncem gledali kako zre grožđe i kako se srebreni maslina, dok je vjetar sa Mosora lomio grane irretile od ploda. U mojoj kući živjela je predaja blagoslovljene voštanicc, usađene u pogaču slatkoga kruha, na ognjištu gorio je badnjak od Badnjeg dana do svetih Triju kralja Bliještio se .i njoj luk-jcrnar sa tri kljuna, žut i sjajan kao dukat. Bila je tu i mala. izlinjala svjetiljka iz pečene gline koja je premda još iz rimskih vremena, gorjela za moje slavenske mrtve i za moj san.
Gore. na gornjem spratu, ostaci patricijske obitelji žive još u izblijcdjel ni čipkama, slikama, papirima i uspomenama...
Na. naš doksat gledaju još jedna vrata: vrata naših susjeda. Jedna osamdesetgo-,đi.šnia starica. »Basađonka«, i kći »Vergi-nija«, usidjelica. I nema jednoga u susjedstvu koji bi ih zvao Bassadoiina i Virginia. U srcu riiečkog starog grada, na (Jomili, (kako vidite, irne nos; talijanski pečati), nema mjesta za Danteov govor. Autohtoni svijet hrvatski tu prevladava.
Stara Basađonka igra karata sa Adelaj-dovicom, ženom Ivanića, starog »mežnjra« iz Sv. Vida. Ivanić je visok starčić. široka, dobrodušna lica, sa crnom širokom kravatom. koja daje njegovu licu neki aristokratski izraz.
Okolo bršljivog stola iz hrastovine kći šije šarolika odijela za »gromikane« (bogate mijekauce iz Grobnika), dok stare govore o prošlim vremenima: 0 tužnoj sudbini sestara »Vele Kose«, o jezičavoj »Cin-drovici«, muž koje gradi mrtvačke' sanduke. ali se u slobodno vrijeme ne ska-njiva da joj »nabija rogove«; a ona još zvecka dugačkim bisernim naušnicama koje, podržavane crnim svilenim koncem, jedva stoje na probušenini ušima. Medu-vrijeme ispunjaju burmutice i kihanje, bur-nnitice se otvaraju, a košćati palac i kažiprst diskretno uronjuju u duvan za šmrkanje, što moju majku užasava. Imale su posla i nos i, ništa manje, crvene, modrmi kockama, iskrižane marame, koje su bile pripravljene za taj slučaj i ha ... či... ■ ha ... či... Dok kihaiu govore o staroj »Zefi«, koja je doživjela sretni dan da vidi sina profesorom na hrvatskoj gimnaziji: ona. uboga pučankal... o Rigonki (sjećam se je krezube, živahne) koja ima sina popa. O »farinkama«. ženama i kćerima ribara. O »Tonki« koja — da joj Bog prosti — davaše deset za jedanaest. Sve imena i osobe koje sada premečem po pameti, kao grobar svojih prvih uspomena ...
Naveče. pod svijetlom petrolejske svijeće. sjedam na »škamnicu« gdje stara stavlja svoje noge (a tek mi je pet godina). Sjedim'šutke jer stara »Basađonka« pjeva. Drhti glas krezube starice .. ah tako je sladak.
1 na uši, i na. uši ti zlatni rečini,
I na uši rožice i ti zlatni rečini
I na glavi, i na glavi turban bele svile I ua glavi rožice i turban bele svile.
Ja sam žena, ja sam žena Kraljevića Marka, Ja sam žena rožice i Kraljevića Marka.
Slatka ba<lada koja me sada muči! U crticama su praznine moje dječje pameti: strofe se gube u zavojima moga prvog djetinjstva.
U vedrim danima ova osamdesetgodišnja starica gledaše me preko naočara i skladaše stihove:
Marice dušo. come vi chiamate Od vaše lipote il mio cor batte A ja odgovarah stihove toliko puta pjevane i ponavljane:
Žohar è venuto batter la chitarra AT ča meni basni oliando son’ villana.
U korizmi, dok je starica još pomagala kćeri šiti »kasetline« pjevahu se stari pobožni stihovi. Vraćaju se sada u moje sjećanje kao prve godine djetinjstva:
»Kućica va stoje Na onoj vis ikoj gori.
Nuntra je ulja i srebrna A vanka pozlaćena------
ili ona duga. ali za mene uvijek ugodna,
pjesma posvećena, ne znam s kojeg razloga, sv. Martinu;
»Četiri su Evanjelisti Božji Ivan Luka, Marko i Matej Koji nam priđu vazda u pomoć, Martine sveti, moli za nas«.
0 Došašću pjevasmo:
Poslan bi Ande) Gabrijel u jedan varoš Nazareth — pobožna pjdsma koju naše majke pjevahu ua Zornicama u sivim praskozorjima decembra. A na Božić:
»U pol noći Bog sc rodil Nebo i zemliu rasvctlil« ... dok Tri kralja bijele brade dolažahu sa: »Tri kraljf jahahu S one sunca strane Tri dari nosahu Mir, zlato i tamjan«...
O, melodije slavenske, daleke danas probuđene u mom srcu. kuko vas volim!
O razuišeno groblje, kako te nakon ovih deset godina više ne prepoznajem. Zaludu između tamnih borova tražim križ sirote Basadonkc... Da joj kažem kako se je sve promijenilo u »mučeničkom gradu«, i ako ne ništa, da mi bar odavle, iz zemlje, zapjeva uspavanke koje su mi tako žive (ostale u srcu... Dozivani još jednom če-vrljanje Adclaidovicc i Repakovice ... Dozivam, ali uzalud...
T. N Riječanka.
SMIJEŠNA GRANICA
■4
Pariški list »La Republigue* od 26 februara objavljuje članak svog dopisnika E. Slalinskog, u kome se opisuje put po Jadranu i -nabrajaju se pojedina mjesta. Nastavljajući sa opisivanjem jugoslavenskog Primorja, pisac pominje Sušak kao granicu izmed ju Italije i Jugoslavije i izmed ju ostalog kaić:
, »Veoma je smiješna granica izruedja Italije i Jugoslavije kod Sušaka. U stvari Sušak i Rijeka su. jedan jedini grad, koji je igra medjunarodm politike podijelila u dva dijela. Jedan uzan kanal dijeli ova dva grada. Kad se nešto glasnije govori na talijanskoj strani, to se veoma dobro čuje na ju-
goslavenskoj sirani i obratno. Jedan mali most označava granicu. Ng ovome mostu se nalaze jugoslavenski iandarmi, a nešto dalje talijanski. Slano vaici ova dva pogranična gruda prelaze ovu strašnu granicu kao da je to neka obična ulica. Apsolutno ni u čemu se ne razlikuju oni dva dijela Sušaka i Rieke. osim u natpisima firmi Postoji jedna čudna . crkva čija se jednu polovina nalazi na talijanskoj, a druga na jugoslavenskoj teritoriji. Na keju Rijeke nekoliko malih »talijanskih derana nude na čislo srpsko-hrvatskom dijalektu svoju, robu vičući:, »riba, riba« Fašistička miliciju melankolično posmatra njihovo veselje«
dicano che io sono un debole artista compositore, tuecerro, me se mi, dicano, che io sono un debole cuoco, non tuecerro« bijaše najzanimljiviji tip riječke ulice t riječkog hrvatskog Urota Erazmo Barćić.
Onizalc sa bijelom kosom > bijelom bradicom t brkovima znao je stan majstor srdaca radnika i proletera da navija uvijek na svoju sirana i upravo Gandijevskom privinePv'ošću pridobiva i privlači ove ljude za sebe i za našu hrvatsku stvar.
■('-io Frane elle '(Superina, Skrobonja rie) da -me ancora un pezzetai, ancora un piccolo folpo, lisine!, ecco adesso son con-lento, suda san kuntenat. viàts .« mogli ste čuli često pula na riječkoj ribarnici.
I kao što je leader srpsko-hrvatsk« koalicije gospar Franc polagao vainosi na naprednu omladinu u Hrt:	Primorju, oto-
cima i Gorskom Kolaru (1008 srušio na izborima dra Franka Potočnjaka u Delnicama i zauzeo taj kolar), iako je Erazmo Barčić polagao najviše truda i pažnje našem radniku i proletarijatu — Da su Ta-lijnin i autonomaši ovo gledali krivim olforn ne treba ni spominjali, te je tabla njegove
_______ ____________________________________ kancelarije nedaleko bivše apoteke Katii'eve
moga. da dadu još danas' živući-: à Rihardi nedaleko gradskog tornja, bila tintom zali-Lcnac.i dr Figutner i stari bilježnik bakar-1 venu, a i sam starac morade doživiti ne ski Stanko Battagliarmi. Uz Franu 'Šupila j ugodnost, što ga jednog dana jedna riba-tog slobodoumnog novinara .i prijatelja j rica podkupljena na ribarnici poklopi pa-Gvghelma - Ferrera,. Salveniinui, P.odreche i _ narom sardina.
drugih, koji ondje izdavašr «va) Riječki Godine 1806. bio je Barčić član hrvat-Novi List«, a stanovao nfdaleko riječke ske delegacije u Budimpešti za vrijeme pošte, uvijek našmijdn, sa širokim šeširom ministra prrtsjeduika Wekerla, a hrp. bana a la Verdi i cigarom u zubima, kuhar i no- grofa Teodoru Pejačeviča te je nastupio vinar konje znao nama viladjima opetovati neobično žestoko. brarieiV hrvatska prava, riječi kuhara i znamenitog glazbenika Do- jušte više istupi u tzi). Nako-voj aferi, kad nizzeiti-a autora opere, »Lunin di Lamer- je riječki, guverner omalovažio hrv. elenie-moor« i »La figlia del regimento«: »Se mi nat i nanesao uvredu, davši skinuti liro.
trobojnlcu sa broda Uhgaro-Croale »Taira,«. ■ Stari lav i autor poznate brošure, --La voce d’un patriota« nije mogao šutjeti.
Njegova desna ruka u Primorju bijahu Fran Šupilo i dr. Bogoslav Mažuranić vidje ni članovi hrvatsko-srpske koalicije. 1 Stišale odužio mu se osnovavši 1914. iza njegove smrti, obrtno radničko društvo Erazmo Barčić«.
Barčićeve riječi izrečene u saboru: »Neće bili mira dok rusko kopito ne, zatoptn po ulicama Beča«, a koje rado spominje svaki panslavista Primorac, odaju s jedne strane njegovo panslavislić-ko nazivanje upravo Kolarove težnje, ali danas nemaju nikakve praktične važnosti kao ni krilatica našeg Janija Sisolskog:	»Sve za obraz, a
obraz ni zašto.« Kamen ne- možeš bacili dalje nego U ruka dopušta. Kolikogod mi nastojali praću okrenuti prema slavenskim centrima, prača se sama okreće i u mjesto Praga, Moskve, Varšave, pa ako hoćete i Pariza baca kamen u Berlin. Tako je teško zauzlana naša ruka!!!
Ne toliko jak duhopi kao Riječanin iz Kazale pok. dr. Frane Pilepić, a demokrata kao Bakranih Avelin ćepulić govornik, polemičar i dobar pravnik, poznavalac seljačke duše ■ on postaje najobljubljenija figura Primorja i zastupnik pojedinih hrvatskih srezom na hrvatskom saboru, doživjevši u jugosl skupštini sudbinu Vjelco-slava Spinéti», da ji otvara kao najstariji njen član.
Njega vole nesamo laici nego i svećenstvo (kostrenski župnih: . Poiosi bio bi se dao za njega repati i agitira medju sušač-kom omladinom za »našega Borčiča«).
To je dokazao najbolje njegov sprovod Sve što je hrvatsko bilo i slavensko uopće,
sleklo sc na riječki, Corso, ila otprati staroga-. na groblje na Kozaln u kojoi suznoj dolini leže legionaši hrvatske i sini ruske misli, i čekaju uskrsnuće svog propalog grada, trgovačke naše Mnrsitje i Hamburga. Rijeke hraniteljici svih Primoraca * ćakav-•ske kulturne Atene,.
Scalci list zelenog bršljana, što puže pa ■virim i hladnim zidinama grobl/a skriva jedno naše krajino ime i spliče ga. u rijc-uac. Mi rita ino la imena: Bakarčič, Bre-lic, Gorup, Medanir, Holcabek. Grohovar, Banič i dalje i dulje imena naše unirle slave i veličinu
BORIRLA V ISTRUANSKI.
ERAZMU BARČIĆU!
Tvoja Rijeka danas otkir uta grana Su našega stabla propana i vene.
Mrak je na nju pao mjesto vedrog dana 1 sve nudi. Tvoje sve su porušene.
Nara Troja drevna na kojoj se vila Trobojnica naša nestala je daviui.
Tvoja musica, riječ u zemlju se skrila, Prekrilo je groblje i lužno i lavno.
Ne t0 nije ta k o! Troja riječ jaka Lebdi još nad grudom što zataji svoju Krv i našu miso. jer je glas juna,ka Koga smrt ne ruši, nit pada u boju.
Tvoj glas čeka samo ua Kvarneru zgodit Da. zagrmi moćan nad pogrebom laži.
Da ponese barjalc sa pravu slobodu I da sunce sine što ga Rijeku traži!
UUiARD KAT Al ANIC J E HE TO V.
REKA
Precej sveta sem že preromal s vojimi potepuškimi nogami, precej zemlje so že videle moje oči, na Reko pa me cesta ni zanesla še nikoli.
V svojih otroških letih sem rad prebiral povesti Lee Faturjeve. Napajal sem se ob tistih slikah in pesmih. Od tam mi je vstala slika na ta kos zemlje. Bil je to nekam oddaljen in tuj svet, odmaknjen in skoro da nedosegljiv. To je bilo morje prelivajoče se v mesečini, nastlano z ladjami in čolnički, bela Jadrana, kitare, pesem mornarjev in ribičev. Vse leto je bilo tam vse cvetoče in zeleneče, palme, oleandri, * ciprese, agave, Ponoči pa je svetila na sredi čeri velika bela Madona. Skratka bila je to povsem romantična, eksotična pokrajina.
Kasneje sem v svojem doraščajočem zanosu nrebiral Župančičeve pesmi. Pesem »Ob Kvarneru« sem znal na pamet, Ob tej pesmi je Reška kotlina dobila mogočnejši in resnejši obraz. Še zmerom je bila to zaokrožena obala, toda morje je postalo težje, cvetje opojnejše, v ozadju gore, in med vsem tem življenje žuljev.
Resnično žive slike tega kraja pa si še dan e- ne morem lasno zarisati pred oči. Veliko bral m tudi učil sem se marsikaj, toda vse je ostalo mrtvo. Edino živo bitje, ki sem ga tedaj srečal iz teh krajev je bil Jovan Mandič. Bil je to študent in sva v Gorici pred osmimi leti skupaj hodila v šolo. Toda tudi s tem se je vez pretrgala že zdavnaj in skorai sem ga že pozabil.
Zadnjič pred dobrim mesecem pa sva se zopet srečala. Pri kmetu, kjer stanujem, se. je zglasil človek in poprosil za delo. In tako sva se spoznala.
Jovan Mandič je bil razcapan, brez suknje, z zamazano vagabundsko kapo na glavi. Težko mi je bilo ob pogledu nanj.
— Vidiš, je rekel, tako sem postal ba-laba. Nemorem si pomagati. Glej, ljudje me sovražijo. Ne, Slovenec ne Hrvat nisem. Nikjer nisem dobrodošel Odjedam kruh.
Bil je potrt in ni me pogledal v oči.
Sedla sva v gostilno in govorila.
— On, je dejal, čudno, da se me še spominjaš, saj je že osem let, kar sva se ločila kaj ne. Vidiš kako sem se spremenil. Baraba sem. Proklet od vseh.
— Kaj si že dolgo tu?
— Dolgo. Seveda. Dve leti. Saj ml je žal, da sem prišel, Zapodili so me iz službe Ničesar nisem skrivil. Tudi v sindikatu sem bil zapisan, v dopolavoro sem zahajal, pri pogodbi sem bil. Povsod. Ampak navsezadnje ni vse skupaj pomagalo nič. Nisem bil zanesljiv. Kaj še. Špijona, denuncijanta naj bi igral. Tega pa ne morem. In stare grehe so mi očitali, da sem bil v slovenskem zavodu v Gorici, da je biat že pobegnil čez mejo. Kaj sem hotel, šel sem. In zdaj — nagnil je kozarec in malo pomolčal — zdaj se peham po cestah. Težko ie. Nekaj šol imam. Ravno toliko, da nisem ne tič ne miš. Zmožen sem samo potepuštva. Saj bi delal, toda kje, kako? Nimam obleke nimam ničesar.
Premolknil je in se zamislili v mizo.
— Kako pa doma?
— Doma? Na Reki? Reka ie bila cirkus, igralnica, Monte Carlo, igrišče. Bil je to kraj za hazardiranje in pustolovščine. D’Anu'nzio, Zanella, Republika, aneksija, Mussolini, zona Iranca, kar hočeš, vsako leto drugačen položaj. Tja so se hodili prazni fanatiki razkazovat. Zdaj pa je vse zastonj. Mesto je mrtvo. Kaj bi. Vse »bitke« ne pomagajo nič. Da. Še največ uspeha je ookazala »žitna bitka« — »battaglia del grano«. Pristanišče je zapuščeno. Zdaj raste tam trava in tu pa tam tudi kak klas. Druge bitke pa slabo. Z »mišjo bitko« — »battaglia contro i topi« in »otroško bitko« — »facciamo piu bambini« pa je tako da se miši množe, rojstva pa nazadujejo.
Potem sva molčala. Gledala sva predse, in vrtela kozarce med prsti.
— Kaj pa vaši?
— Naši? Naših ni več. Oče je še ostal. Drugi so se vsi razkrobili. Saj sem že povedal. Slavo je zbežal pred mano. Potepa se nekje po Zagiebu. Mati je umrla. Franjo je v S. Stefano. Mila kdo ve kje. Zanosjla je z nekim obmejnim miličnikom. Ko je oče zvedel je vpil nad njo. Dekle je reklo, da jo je eni posilil. Posilil! Kaj je nioral oče to vedeti. Mladost je mladost in zi a ven spada greh. Kakopak. Naj gre k vragu, je dejal oče in šel pit. Ponoči je Mila Zopustila hižo >n šla. Očetu je bilo žal. Tako hudo pa vendar ni mislil. Nekaj pa vendar sme reči. saj je vendar oče. Kaj naj bi io mar pohvalil »Lepo od tebe Mila. kar tako naprej! »iZdai je ostal sam. O, saj ve, kako je ž njim. V bajti nad mestom je. Cez dan se malo greje na pragu in gleda v pristanišče. Prazno ie. Samo kdaj pa kdaj zatuli sirena obrežnega parnika, žalostno kakor jok otroka. Žerjavi pa stoje tain mirni, visoko drže svoje kljune in nič se ne pripogibajo k tloih. Čudno! Čudno se to zdi očetu Preselili naj bi se ti žerjavi kani na jugovzdoh. Tu bodo vendar za lakoto umrli. Očetu ie pač težko. Včasih je ime! ženo, družino, delavnico in pomoč-Jiike. Zdaj pa je sam. Tu pa tam še pribije kak podplat, da se preživi in si lahko vsaj včasih »AH’ oca d’oro« privošči kozarec istrijanca, ki ie v teh letih vsekakor nujno Potreben. Pomagal bi mu toda daj, poma-Kaj. Ce bi vedel, kako mi je, bi še on poslal kako liro. Da, da...
KAKO JE ITALIJA PROSLAVILA spor za pavinice
DESETU GODIŠNJICU ANEKSIJE RIJEKE
Rijeka, marta 1934.
Kako smo već javili u prošlim brojevima, 16 o. m. počela je na Rijeci neka vrst proslave desete godišnjice otkako je Rijeka pripojena Italiji. Rimski ugovor, kojim je Jugoslavija pristala na aneksiju potpisan je zapravo već u januaru 1924, ali svečana je aneksija proglašena 16 marta 1934, kad je na Rijeku došao Talijanski kralj Viktor Emanuel II.
U deset godina svi su zanosi na Rijeci za Italiju sasvim pali. Narod je gladan i nije učestvovao u toj proslavi. Ta je proslava imala čisto službeni fašistički karakter. Bilo je to poniženje za Rijeku, a još je veće poniženje bilo u tome, što je Mussolini poslao na Rijeku 20 vagona brašna, da se podijeli gladnom pučanstvu, kako bi bar na dan tako velike proslave imalo komadić kruha...
U glavnom se je čitava proslava koncentrirala na ratnom brodu »Fiume«, kojem je predana zastava. Uz sušački most defilovala su balilska djeca i pjevala su izazovne pjesme. Stariji nemaju ni zato više kuraže... Kad je pucala salva na ratnim brodovima dva su mornara poginula. Toliko su to dobri vojnici, da niti salve ne-zttaju da pucaju, a što bi tek bilo u ratu!.. Jedan avion se prevrnuo u tim paradama i sve je bilo dosta bijedno.
— Desetgodišnjica
Prodefilovale su muzike,- bataljoni i ostale garde i avangarde sakupljene iz svih mjesta. Trideset ratnih brodova upravilo je svoje sjajne topove prema jugoslavenskoj teritoriji. Vojvoda od Pistoje i vojvoda od Genove, kao komandant pete divizije ratne mornarice koja je usidrena u riječkoj luci, prisustvovali su Svečanom defileu, dok su na sušačkom i riječkom mostu bile pojačane straže. Pored predaje zastave novoj krstarici »Fiume«, izvršeno je otvaranje novog hangara za hidroavi-one, koji se nalazi u centralnom dijelu luke. Na sjednici općinskog odbora donijet je zaključak, da se na Rijeci podigne spomenik d’Anunzijevim legionarima. Talijanska akadetniia u Rimu, dala je prvi prilog od 10 miliona lira. D’Anunzio je na proslavu po svom prijatelju Balistiu poslao zastavu pod kojom je preduzeo famozni marš
na Rijeku. Jedno odjeljenje fašističkih studenata iz Rijeke, koji su članovi fašističke milicije, otputovalo je u Rim, gdje je držalo stražu u kapeli koja se nalazi u zgradi Littorio u središtu izložbe fašističke revolucije. Ova kapela je podignuta u spomen palim fašistima. Straža koju su držali fašistički studenti iz Rijeke imala je simboličan karakter privrženosti Rijeke Italiji.
—	Sušački »Novi list« piše poslije riječke proslave :
Poslije proslave desetgodišnjice aneksije Rijeke Italiji zavladao je opet mir i nerad. Govori su se zaboravili, zastave su skinute, svi učesnici su otišli, a ostali su samo oni, koji nisu učestvovali ovim paradama
—	riječki građani. I oni komentiraju na razne načine ovu proslavu upriličenu u njihovom gradu bez njih. Govore s ironijom i sa gorčinom i o paradi i o svojoj sudbini. A ako ih zapitate kako su prošli kod diobe smrknut će se, naročito pred nama Suša-čanima. Nezgodno ini je, jer nisu bili navikli, da im se dijeli milostinja, nisu bili navikli, da im se daje brašno, šećer, kava, jer su to prije, u dobra stara vremena, sami kupovali za svoj novac. A toga sada nema i treba, uz poniženje što ovise o milostinji, još imati i sreće, pa da se ne prode milno njih ...
Talijanski ratni brodovi otplovili su u nedjelju, a zajedno s njima i »Fiume«, zbog koje je i priređena ova parada. Brod je odnio sobom i novu zastavu zatvorenu, u škrinju, na kojoj je orao i fašistička sjekira, oboje okrenuto prema nama, na našu stranu. Svejedno. Rijeci ni to ne će pomoći niti će joj vratiti nekadašnje blagostanje, a pogotovo ne, budu li se fašistički orli i sjekire okretali prijeteći prema nama, prema prirodnom zaleđu Rijeke, kojemu ona jedino pripada.
Buka i galama je prošla, a trava na riječkim pristaništima i kolosjecima, ugažena nogama učesnika ove parade, opet se diže i dalje sve jače buja, dok prostrana skladišta u riječkoj luci i dalje odjekuju prazninom. Riječko građanstvo i poslije ove parade još jasnije vidi, kako ga je skupo stajao nadimak »Olocausta« i svaki dan sve manje shvaća za šta i za koga je žrtvovano ...
U SJENI SVETOGA VIDA
RIJEČKI BISKUP SANZIN I NAŠ JEZIK U CRKVI
Kad je biskup Dobrila god. 1370 bio u Rimu, pisao je prijatelju u Istru da su »Rimljani kao i Rovinici, koji ne vide dalje od svojega starića ...«
Ovaj sud velikog istarskog biskupa nije bio laskav za Rimljane, a nije bogme ni za Rovinjca Sanzina, novog riječkog biskupa.
Taj biskup je još vrlo mlad, a kako ga opisuju njegovi drugovi fašisti, bolje bi mu pristao »manganello« negoli biskupski pastirski štap. Crne se košulje od njega mnogome nadaju. On će, vele, dati »11 colpo dl grazia« posljednjem hrvatskom popu u riječkoj pjovinciji, zatrt će do kraja i ono malo našeg jezika, što je još možda ostalo u gdjekojoj našoj crkvi. To ie već u neku ruku i najavio tršćanski »Židovčić«, »11 Piccolo«. Vlasnik toga lista, čistokrvni je i po svim pravilima obrezani Židov, čovjek, koji bi, da se sjutra naš Spasitelj vrati na zemlju, bio medju prvima, koii hi ga opet na križ pribio —a ono se tu ispr-sava kao neki paladin svete Matere Crkve i zalaže se za njezine interese, ali dakako samo dotle, dok se ti interesi poklapaju sa namjerama i ciljevima talijanske politike. Kako vidite — goli račun, ali što su i one ostale fašističko-vatikanske petljanije drugo, nego li sve samo mutni računi, što ih na kraju krajeva moramo mi da plaćamo?
Medju ostalim Mayer prigovara našim svećenicima, što ne idu uokolo odjeveni kao njihovi talijanski kolege, da ne nose onu neku dugu »reverendu«, onaj neki okrugli a niski klobuk i navlastito one neke vanredno smiješne »fibije« na postolima. (Te »fibije« nekavi su kovinski zaponci. Inače sama riječ »fibija« znači u dijalektu 1 prepredenog lukavca.)
No i to bi još trebalo, da naši svećenici idu medju naše ljude onako maskirani! Ipak izgleda, da će novi biskup i u tome nešto da pokrene. Kako se naime čuje iz krugova biskupu najbližih, započet će se iznajprije sa »fibijama« na postolinia, a drugo će malo po malo da slijedi. Istina, da nigdje ne stoji u evandjelju. da sveće-nici moraju nositi »fibije« na postolinia, ali
ko mari u Italiji za evandjclje Hristovo? Posljedica svega bit će, da će pop, koji ne bude litio da nosi na postolima »fibije«, morati na Stroinbole. Pamtite to i znajte, da nije daleko vrijeme, kad će se u Italiji proglasiti popovske »fibije« — pitanjem državnim (Questione di Stato).
U Italiji pokreće se velika akcija u korist Talijana u inostranstvu, da ne bi zaboravili »svoj jezik, svoju vjeru i svoju domovinu« i Azione apostolica »per l’assistenza spirituale degli Italiani all’ Estero, che sono costretti »per varie ragioni« stare lontano, che non dimentichino né la loro lingua, né la loro religione né la loro patria. .«)
To se u svim talijanskim crkvama raz-glasuje narodu s oltara. Vidite li vi tu »Apostolsku akciju«? Najprije jezik, na drugom mjestu dolazi vjera, a na treće — dolce in fondo — domovina. »Lingua e patria« — ta je talijanskoj fašističkoj crkvi glavno, dok je vjera nešto sasvim sporedno.
Da im je najglavnija vjera, ne bi trebali da one svoje »Apostolske akcije« pokreću za svoje sunarodnjake u inozemstvu, imali bi dosta posla kod kuće, kod svojih bijednih sudržavljana Hrvata i Slovenaca, koji u Italiji ne smiju da slušaju riječ Božju u svome jeziku. Da novi biskup San-zin nije Rovinjac, i da vidi malo dalje »od svoga starica«, vidio bi na priliku, da u Lovranu seljaci već ne zalaze nedjeljom k misi. Crkva, koja je osobito za prve mise, bila uvijek natlačena, sada je obično prazna. Narod veli: — A što da radimo u crkvi, kad niti pop razumije nas, ni mi nje-T.A takvih slučajeva ima i ovdje na Rijeci i posvuda u Istri. Tu bi bio teren za omi »ApostolsKu akciju«, altroché inozemstvo! I na tome bi se zacijelo i radilo, kad bi talijanskoj fašističkoj crkvi bilo ina koliko stalo đ« Boga i do duša njenih inorod-nih vjernika. No Teodoru Mayeru i taii-jansklrn biskupima je najviše staio do »iibija«.
A »fibije« su i oni sami, i još kakove!
(Rokac)
Zazibal se je na stolu in oi*emel.
— Najbrž ga ne bom več videl, je dejal, ko sva se ločila.
P-ed tednom sva se spet srečala. Kar tako sva trčila drug v drugega sredi cesti.
— Konec je ž njim je dejal.
— S kom?
*— Z očetom. Zdaj sem sam.
— Kaj je umri?
— Ne. zaprli so ga.
— Kaj pa je storil?
— Nič! Poslali so mu dekret s katerim se niegov priimek spremeni v Mandi. Pomisli na stare dni pa še kaj takega. In če bi bilo vsaj zastonj.
Pa ne. 100 lir naj plača.
—	100 lir?
—	105 lir! In oče je zaloputnil vrata
in šel. Saj ga vidim, kako je stopil v gostilno, si naručil molče vina in se zamaknil pred se. V črnem penečem se vinu je šu-motalo vse njegovo življenje, od začetka do danes. Navsezadnje pk se je v vinu zazibala čemerna bolna bajta pripeta na rebri. Na njej je bit napis: Giovanni Mandi, calzolaio. Habaha. Jaz vem, da ,ie o°te!n haglas zasmejal. Poznam I ak človek* kadar mu je najhujše se iMjrlas zakrohota. Potem pa je nekaj go-\oril. Nekaj takega, kakor sem zvedel, da smo ljudje hlapci, sužnji, jetniki, kar kdo hoče. samobitja z razumom in prosto vo-Iia. In razum, razum. Moj Bog, slabši kot ha. In razum, razum. Moj Bog, slabši Kot živina. Sama požrešnost iu tiranija, pravica zob iu pesti. Hlapec, služi, samo služi. Ce-
V RESKI OKOLICI
Leta 1931. je izdalo italijansko vojno ministarstvo zelo obsežno knjigo o razmejitvi med našo državo in Italijo. Knjiga, ki jo je spisal polkovnik Viktor Adami, obsega preko 1000 strani in nosi naslov: »Dokumentirana zg od ovina mej kraljevine Italije'. IV. svezek. Italijan-sko-jugosiovanske meje.« (»Storia documentata dei contini del Regno d’Italia. Volume IV. Confine italo-jugoslavo«.).
Večji del knjige zavzema popis, rrieini-kov, tako strani 205 do 275 popis mejnikov na reškem ozemlju, strani 298 do 339 popis mejnikov na zadrskem ozemlju, strani 653 do 1057 pa popis ostalih mejnikov. Zelo pregledne so priložene karte, namreč karti državne meje od tromejnika na Peči do Rečine v razmerju 1 riOO.OOO in karti reškega in zadrskega ozemlja v razmerju 1:25.000. Vložene v knjigo pa so še štiri barvane karte zadrskih podobčin.
Zanimiva je tudi obsežna zbirka dokumentov (str. 373—653), ki vsebuje v originalnem besedilu kar 76 važnejših listin od požarevaškega sporazuma med Beneško republiko in Turčijo leta 1718. do zakona ital. vlade iz leta 1930., s katerim je bila proglašena Reka in bližnje ozemlje za carinsko prosto cono, in do dekreta, ki oriše meje te cone.
Med navedenimi dokumenti je tudi značilna statistika nekdanje Goriške-Gradiš-čanske iz leta 1857., po kateri je tedaj bilo v tej deželi 130.311 Slovencev in le 66.554 Italijani, dasi so bili po tej statistiki vsi prebivalci Gorice (13.426) sami Italijani! Zanimivo je tudi, da ta statistika ne navaja niti enega Italijana v kanalskem, tolminskem, bovškem, cerkljanskem, ajdovskem, komenskem in sežanskem okraju, dočim ne navaja slovenskih prebivalcev le za en okraj nekdanje goriško-gradiščanske dežele, namreč za červinjanski okraj.
Manj zadovoljiva pa je že bibliografija o problemih JulijsKe Krajine in Zadra, ki jo prinaša Adamijeva knjiga na str. 341 do 372, kajti ta bibliografija je skrajno enostranska in očitno tendenčno sestavljena.
Hujše pa je, da se je avtor tudi ravnal samo po teh virih pri sestavi obsežnega zgodovinskega uvoda. Ako bi bil avtor le količkaj objektiven, bi opustil na strani 3 poglavje z naslovom »Lubiana Italijana« in tudi ne bi trdil, da so prišli Slovani v Julijsko Krajino šele v petnajstem stoletju po Kr.
Vendar vsebuje tudi ta del knjige marsikatero zanimivo poglavje, zlasti tam, kjer opisuje delo razmejitvene komisije. In ravno v tem delu sem našel zanimiv odstavek, v katerem sc zrcali narodna zavednost in junaštvo prebivalcev male vasice Paviniči, ki leži uprav ob železnički progi tik pred Reko.
Na seji razmejitvene komisije od 26. februarja 1924. je namreč italijanski general Barbarich (!) poročal, da je v času, ko je razmejitvena komisija opravljala svoje delo pri Paviničili kakih 200 do 300 prebivalcev te vasi priredilo dokaz burno demonstracijo za priključitev k Jugoslaviji in da so morali karabinjerji in vojaštvo vpostaviti zopet mir.
Ta spontana demonstracija Paviničev, ki so bili tedai še v italijanski posesti, je dalo povod, da se je naš zastopnik general Milič kar najenergičneje zavzel za Pavini-če in izjavil, da »je bila demonstracija tako impozantna in enodušna, da ne more biti dvoma o živi želji prebivalstva, da se priklopijo Jugoslaviji«. »Radi tega da mora vztrajati pri svoji zahtevi (da se namreč vsa vas priklopi naši državi), kajti to da je za njega vprašanje dolžnosti in vesti«.
Zaman je italijanski senator Quartieri skušal pobijati argumente generala Miliča, češ da komisija ne sme odločati na podlagi ljudskih demonstracij in da je demonstracija. V Paviničih le pogrešek oblasti (italijanskih namreč), da niso znale namreč demonstracijo pravočasno preprečiti.
Milič pa je vztrajal na svojem ,aliscu. Radi tega se je seja razmeiitvene komisije prekinila za četrt ure, toda tudi potem je general Milič izjavil, da ne more opustiti svoje zahteve, ker bi sicer zgrešil proti volji prebivalstva in proti jasnim in določnim navodilom jugoslovanske vlade.
bele drugi dan, 27. februarja se je ko-mm-1-3	zedinila. Predlog generala
a J.e obveljal v celoti. Vsa vas Paviniči se je prisodila Jugoslaviji.
Da se je to zgodilo in da niso Paviniči pod Italijo, se moramo zahvaliti samo dej-s vu’ vda se Prebivalci Paviničev niso dali vstrašiti, temveč so dali javno izraža svojemu prepričanju in svoji želji, in dejstvu, da se je zanje tako energično zavzel član razmejitvene komisije, general Milič.
dr, L. C.
sar — služi, kriči, »iieil«, kralj — služ »eljen«. republika —, služi, »evviva D’At nunzio, evviva Zanella« kralj — služi »ev viva il re, evviva il duce«. Da, tako ì'e' 1 kadar se postaraš, ko služiš že trem gc spodarjem te prekrstijo kakor psa. Gospe da'ja si menjal. Zdaj nisi več ne Kastni
'jvf a3Z£M’	si Lo'° ,n Negri. Mand
Mandi, Mandi vi manda al diavolo. Tak
je dejal moj oce. Zvedel sem. In krohots se je.
conL0Vvn umolknil, kakor da nima vei ■ ape. Kar zaklopilo se mu je nekaj v grli L>u so mu se zaiskrile.
. ,ciai sem baraba, primorska barab m — che vadi tutto in malora!
Zamahnil je z roko, se odkašljal in ši roko izpljunil na cesto. Ciril Kosmač.
PRID „KONTINENTALON"
ZVANE KASTAVAC:
Na Sušaku, prid »Kontinentalun* stoje stoli do stola oni su lita bili svidoki čuda našega bola.
Tu su za stolin se stajala mlada dica razgnana odovud priko smo gledali Svakega božjeg dana Tu smo se rasuti skupljali od svih dalekih strana i na široko otpirali srca si razjadana.
Na Sušaku, prid »Kontinentalan-* Svi smo bili poznati,
Ukari. suci, učitelji težaki i ukah.
Jenu smo tugu u srcu nosili skupa gledali priko, sve nas je lamo pozivala krv i materino mliko.
Na Sušaku, prid »Sontinentalon* hlade divlji kostanji, tote je naše zavitno misto tu smo gosti svagdanji.
Svela Marija svakega lita silan svit simo upravi ovuda do žice ja z drugima išien niu s facolon na glavi.
MATE BALOTA.
IZ KNJIGA STAROSTAVNIH:
BOŽJI PLAC
Prošlo je malo više od deset godina, što je iz crkava Zadra, Istre i Rijeke prognana naša riječ. Ko se od nas ne sjeća onih lijepih dana, kad je po zadarskim, riječkim i. pazinskim crkvama na »Maslinsku nedjelju« i na Veliki petak odjekivala žalosna Muka Isusova na našem starinskom jeziku? A danas? Danas u tim hramovima vlada mrzost opustošenja — obdominatia desolu-tionis. Naš če narod — onamo preko — i ove godine po običaju doči da sluša, da razmatra muku. smrt i uskrsnuće Onoga, koji »obvlada vselenoju ne železom, no drenom«; doći će, ah »pastira« neće razumjeti, jer su za nj nijemi. Narod naš neće razumjeti njihovih riječi, ali poučen od svojih starih dobrih pastira razumije divnu tajnu Križa, te vjeruje i čeka svijetli dan Uskrsnuća i Njegova i svoga.
Misleći na sve to držim da će biti zgodno za ove »mučne dane« da izncS'n ovdje staru jednu pjesmu, koja se još t danas pjeva u Vrbniku na Krku, a negda se jamačno pjevala i po drugim mjestima našega Primorja. Pjesma bi mogla, biti odlomak kakvog crkvenog prikazanja o muci i smrti Isusovoj, a mislim, da nije do danas još nigdje štampana.
0	presveto Božje telo,
Ko bi na križu umoreno i v novi grob
položeno,
Mi grišnici molimo Te, pomiluj nas!
Sveta Diva Marija svojega sina se plakale I svete gospoje driige, ke gredihu, sa Marijom se plakahu A Zidovi zada gredihu i po putu govor ilni Veliko vapijilći po svem putu, a da On na križu raspet budet. I po putu, kada Ga vodihu, ah, koliko
teško On grediše Skrozi telo oličeno, ko biše moćno otepeno. Koliko ubo On grediše radi teško, ko
On irniše,
Veliko trudno On grediše radi križa, ki
On nosiše.
Zaušnica bi Njemu dana . na Njegov obraz bi pljuoano,
A Njegova glava prepoštena i sa trnjem
li krunjena.
Kada bi k mestu On priveden, a ondi bi zdvignjen i bi svlčen,
1	na križ Ga ondi izložiše, a i s čavli Ga
moćno prigvozdiše.
A On s križa govoraše: Mati moja, o
Marije,
Ja Tebi, majko, nakon poručajem,
A da ti sa Ivanom rrebudeši A mati Mu odgovaraše: Ajme, slatki živote moj,
Sedaj me Ti pušćaš i ća gredeš,
A o Tebi se, sinu, ja veseljak.
A Isukrst, on preslavni, oh, koliko ti biše
On milostiv.
Ter On onu svoju mater poknpljaše,
A na onom sinu, koga njoj On davaše. Kada Isukrst umiraše, mnogo družbi ondi se plakaše,
Zdržali se ne mogahu od svojih sls, lee njim gredihu.
Isukrst Ivanu govoraše:
A vi dva ne gresta po onom zalom putu, I raj vični taj vama budi, s Marijom se
va njem veselile.
A Marija se plakaše:
Ja jesam Marija, ka imam srce žalosno radi mojega slatkoga sina. Sinu moj predragi, veliko veselje.
Dojila sam te mojimi prsi. a sedaj si ranjen s desne strane, Veselo i žalosno je srce moje.
0 telo lipo i presveto.
Kako mi stojiš moćno pribijeno, od sulice sprobodeno.
Ljudi dragi, a sedaj Ga piacile i Boga
hvalite
Uzdišući govorite t semu plaču razumijte. Ova se pjesma žalostinka ističe starinom jezika, riječi i oblika, a osobito formom, jer je — kako se vidi — bez sroka te sliči našim starim bugaršticama. Mnogome će se (initi, da se taj »Božji plač« ne može nikako — a kamo li lijepo — pjevali, ali kad bi to na Veliki petak uveie iza procesije pred tajanstvenim »Božjim grobom« slušao, divio bi se turobnoj melodiji i žalio bi, što će naskoro i ona umuknuti, jer više nema starinskih pjevala.
POP J. GRSK0V1C.
KVARNERSKE USPOMENE
PUT U VANTAČIĆE
I tako se mi i ovoga puta krenusmo. Nas petero, povezanih jednini prezimenom i, šesta, naša »guevernanta«, rođena neda-| leko od klasičkih Vidulina, prozvana Ko-| lin Yur, koja evo već pet godina odlaže | svoju udaju za Banaćanina, od straha da ! poslije udaje ne bi više mogla na more. Tolika je njegova snaga! Da se razumi-j jemo: snaga mora a ne Banaćanina.
Poznamo, dakako, sasvim dobro ono [ mjesto: Kad mine stanica Zlobin svi se i kao po dogovoru postavimo na desna okna vagonska, a kad željezna zmija, sikćući I kao orkan niz usjeke tvrdog terena, izađe iz drugoga rova, onda se svi ukočimo i, protivno od Ksenofontovih vojnika, zanije-mitno. Velika radost je nijema kao i velika žalost. Taj nam čas obilno plaća svu brigu, otkidanje, razmišljanje, računanje i kašljanje kroz deset dugih mjeseci u vlažnoj i jednoličnoj Panoniji. Kada pak obidemo brdo Plasa, onda se smjestimo na lijeva okna i počnemo pozdrayljati stare prijatelje. Prvu, Učku. zatim' onaj stari, kusi i mrki toranj na brdu u dnu Kvarnera:
— Dobar dan, turne nioj lipi ter lipi! j Jesmo li umrli? A ča ne bismo mogli hitit još kojega kapitana va lokvu? Ili ga barem malo s prcslicim budmit? Eh, saki zajik ima svoju Šprahu!
I tako redom. Krk je pružio u more svoje šiljke kao da hoće, s prošćenjem »kazat Rečanom rogi«. A stari slikoviti ' virni i mirni Bakar šćućurio se je u dnu zaljeva čudeći se kako, i poied Velizarove željeznice, nije još postao švetska luka.
Za našu konačnu stanicu, Kostrenu Sv. Barbaru, nisu nam na polaznoj stanici htjeli izdati prtljažne karte, jer da ta stanica ne postoji. Najzad su nam ili izdali na riječ i, kako rekoše, na naš rizik. A ipak, — čast jugoslovenskiin željezničarima — nismo dobro ni sišli s vlaka a naša je prtljaga već ležala na prostranom, na žalost od prometa malo utrtom peronu.
Ne postoji, veli, Kostrena! Staroslavna Costaregina. pandan još starosiavnijeg Por-tus rex-a! A kad sam jednom putovao niz Jadran, zapalo me je da za večerom sjedim do kapetana, koji će me zapitati:
— A okle su i ča su oni, gospodine?
— Profesor, tamo daleko, u bivšoj Un-gariji, A vi. kapetane?
— Iz Kost rene.
— Iz Kostrene! To je isto kao da ste mi rekli: iz Bretanje. Najprije ćete rni reć, jeste li iz Barbare ili iz Lucije. Ako ste iz Barbare, recite mi, jeste li iz Urinja, iz Randići, iz Glavice ili iz Šoiići. Ako ste pak iz Lucije, onda treba da mi kažete, jeste li iz Peroviči, iz Dujmići, iz Rožma-vići, iz Crikve ili iz Žurkova.
Kapetan je na mene izbuljio oči i kad je mogao progovoriti, reče:
— Ma, oštija, ča su oni profesur od je-ografije?
- Je.
Tako se je te večeri u kapetanovim očima visoko podigao ugled profesora geografije.
Međutim, stvar je mnogo pustija. Mi sprovodimo često ljeto u Kostreni, najprije zato, što je susta istina u pjesmi:
Lipo ti je pod Kostrenom more. — Lijepo, čisto, slobodno, prirodno. Tamo se, u tihom mandraću, ziblje naša flota: »Mimica«, »Smiljana«, »Branka«, »Gojko«. Ovu potonju jedinicu čekaju veliki zadatci za-slučaj rata. Tako barem kaže njezin poštovani imenjak. Dođe, veli, pod Kostrenu neprijateljski dretnaut i naperi topove. Noć je, bez mjesečine. Ja, kaže, uzmem torpedo, sakrijem ga pod provu i nečujno veslajući prikradem se do oklopnjače; pustim torpedo strugnem u rnandrač; kad neprijatelj već tone, uzmem čamac — maticu i pođem da spašavam utopljenike; jer ako su i neprijatelji, ljudi su, vrag ih dal.
Zatim, ljudi su tamo dobri. Bili bi još bolji, da ih ni »izdalo more«. Ljudi, to kod njih znači u glavnom žene, one Penelope, koje ponekad i godinama ne vide svoje Odiseje moreplovce i koje slatko govore u deminutivima kao Gervais odnosno Gervais tako govori jer govore one, sve tamo od Berseća okolo do Senja. Sve je tu, miniatura: od sušačke brajdice do bakarske puntice. Jedna je ženica zaklaka bolesnom mužu kokoš pa mu je pričala kako je — tugo moja — zaklala kokošicu A kad se je u tom dražesnom Liliputu odjednom pokazala relativno velika voda, koja, poput Rajne, dijeli dvije države, i ako ju rijetko koja geografska karta bilježi, nije čudo, da su je, i ne znajući za Linstein-a, prozvali: Rečina!
Najzad: d’aqui se ved’ Espana, odavde se vidi Učka. Kad dodjemo. sunce zalazi nad Rukavcem a kad odlazimo, ravno nad vrhom Učke. Tada, u svetom snivanju dana, izgleda kao velika Kraljica Noći iz Mozartove Čarobne frule: sunce joj stavlja zlatnu Krunu na glavu a čitav njezin masiv od vrha do mora, od Mišćevica do Preluka, zaogrne se plaštom mođro-ljubičastog gri-miza. Venite, odoretnus!
* *
•
Eie, ove je godine bio na Kvarneru i Mate Balota. Ženu i dva sina ostavio je doma odnosno u mjestu svoje tajinstvene »vokacije«, a dva druga sina doveo so-
*----------------jS-
■f	fp
boni. Udario je tabor u Vantačićima. pola sata morem, tri četvrta sata brdom od Malinske prema Glavotoku, iznajmio kuću jednog »Amerikana« tik nad morem, nabavio čamac i, gonjen atavizmom, prometnuo' se u ribara. Pozivao me je k sebi u pohode. U toj misli složio je valjda i svoju »Kalavojnu«. Kalavojna je prirodna luka u Kanalu Raše ispod Rakija, gdje stoje Ma-tini Lari. Mnogo smo zajedno razmišljali
0	postanku toga imena i, vidjevši, da su i Novogrci i Latini i Sloveni od starog oinosa napravili »vino« i, uvaživši, kako je naš zajednički blagopokojni direktor Ivan Kos izgovarao riječ »ono«, zaključili smo da Kalavojna ne može značiti drugo nego »dobro vino«, jer tamo mora da su nekada »dohajali Grki z brdi« i u tadašnje krčmarice Mare nalazili dobra vina. I sad Kalavojna čeka »ivu kapitana« da joj doplovi sa svojim šajkama. s
Ali kapitan Ive, koji nije pjesnik, nije se micao. Druge se šajke hoće za Kalavojnu. — —
Onda smo se našli na dan Matere božje vele pod Trsatom i, preko Kanala i kroz žice, gledali se. domahivali i dozivali sa našim »prečanima«. Medu njima je bila i 9na. koja je prevalila šest sati hoda da javi sinu smrt koze — hraniteljke. I onda — —, obrisavši krišom oči, toliko da se promjeni razgovor, stao sam psovati guve-ran maritimo što je zabranio našim »Ko-ćarinia« lov do jeseni, kako bi se riba u poštedi razmnožila, a kad tamo susjedni ribari love i tamane dno Kvarnera, tako da ljudi koji, kao ja, ginu za Koćarskom ribom, moraju da je za skupe novce dobavljaju iz Rijeke. Mate je na to nonšalantno primjetio, da njemu, bogu hvala, toga ne manjka; on je, veli, napravio palingar od sto paši sa trista udica i dosta je da ga naješka i spusti u more pa da ulivati deset — petnaest kila raže i breki; jedanput je našao na udicama glave od nekoliko krupnih oslića, koje su breki pojeli, jer je palingar dugo ležao u moru i, tko ne vjeruje i tko hoće da se do sita najede koćarske ribi : neka dodie u Vantačiće.
Pozivu, učinjenom u toj formi, nije bilo moguće oglušiti se.
* *
*
Jednoga popodneva dune nešto mai-strala i »Mimica« se otisne od Kostrenske obale u najboljoj namjeri i želji da se iste večeri usidri ispod Vantačića.
Kvarner nije zgodan za plovidbu na malim jedrilicama; na njemu je ili previše vjetra ili premalo. Ako te zahvati plaška bura kroz bakarska vrata i imaš sreće,
stići ćeš živ na------Cres; a maistral, taj
svježi, zdravi i zbog svoje jednomjernosti najsigurniji vjetar, ne može da se jače razvije zbog nedostatka otvorenog mora. Red je dakle iskoristiti kad ga Učka, vedra
1	nasmijana, pošalje kao poljubac svojoj staroj Kroaciji. Šilok, kvarta na lebić — za tri sata može se preći devet milja, koliko je od Urinja do Vantačića.
Otvara li se s desne cijela Rijeka. Ako si sentimentalno nastrojen, požalit ćeš za tim gradom, gde od davnine bruji mila cakavština, najstariji sloj našeg jezika, sa svojom slatkom muzikom i svojim dualima. Duali će te potsjetiti na Jovanina, koga je njegova Katina uglavila u nevjerstvo i prisilila da se skruši i »deia pokoricu«. Pošao Jovanin na tanac a Katina da će ostati doma baš da je glava boli. Cim ie Jovanin izipaknuo navuče Katina domino, pođe za njim na tanac i stane se koketno vrtiti oko Jovanina; Ca ćeš videt, svrše njih dvoje na neke bord male i Jovanin daruje svojoj nepoznatoj ijubavci pod maskom kesicu sa dvije cvancike. Kad je Jovanin došao s tanca doma i rekao da se je bez Katine dosađivao, digne ona ispod jastuka dobiveno nzdarje i: — Jovanin, a poznaš ovi borsiti i ove dve cvanciki!
More. proždrljivo i razorno, izgrize sve: i hridine i čovjeka i njegov govor. Zato je Primorac mekana srca i govora: zato se »ca« pretvara u »ča« pa u »što« kako se zemlja od mora udaljuje; mekan pri moru i jezik u brdinama postaje oštriji i tvrdi.
Kad ti ova tema dodija, svrneš okom na lijevo: pozdravlja te Kraljevica pa čudni Voz pa duga uvala omišaljska. Proći pored Omišlja a ne zapjevati jednu »man-tinjadu« bilo bi otprilike kao poći u Rim a ne vidjeti Duče-a!
Što čini oči i mozak Primorana pokretnim i bistrim? Raznoličnost primorskog
pejsaža. Na moru nema dosade jer nema mira. Eto pod tobom, na dohvat ruke, modrih dubina, kuljevke života iz koje ie niklo i čedo Zeusovo, zlatna Anadiomena. A kad ti pramac reže more i njegove kapljice cvile niz bokove broda, sjetiš se Vlade Nazora:
—--------da li prisluškuješ kako Kvar-
nerski nosi val istarskih vila nam plač. Tako ti jedan prizor razbudi misao, jedna misao rađa dragu, u beskraj. A sunce i ozon škaklje ti kičmu i tu. u slobodi, pod veličanstvenom kupolom bazilike koju je priroda podigla svome Tvorcu, moraš da mu, razdragan zapjevaš himnu ljubavi i zahvalnosti, pjesmu radosnog života.
Jest, kad ne bi bilo financa! Gledam tako u modru dubinu, za koju su se nekada riječki Madžari ljutili što nije zelena, kai no mi neka sablasna lađa, plovi niz vjo tar ravno na mene, oduže odjednom sull ce i vjetai i troje iedro jadno omlohavi i stane lepršati kao uhvaćena ptica. Gle! Kakovi su to mornari od slatke vode! Ovi će me. oštrega, još presjeći! U to moj leteći Holandez naglo zakrene na vjetar, udari i ostruže bok moga čamca ne znajući očevidno da ie za Primorca udarac u n.'e-gov brod kao udarac u njegovo živo meso. Bio je td P. C. i na njemu dva stražara, po govoru oba Ličanina, koji su vršili na moru protukriomčarsku a pomalo i policaj-sku službu. Jedan od njih zahvati čvrsto rub moga čamca kao da zaustavlja kola na gospićkoj cesti i upita me;
— Imate li plovitbenu dozvolu?
— Otkad ,e još i to za čamce potrebno?
— Dakle nemate. A jeste li Vi iz Beograda?
Vidim da mi se dobra ne piše i pomislim: može to ovima da imponira, te potvrdili.
— A da niste Vi u službi Ministarstva vojnog?
— Pa. da rečemo, i jesam: raspoređeni islednik i čuvar amareta 34. puka operativne vojske.
Mjesto da se zadive mom vojničkom činu, moji Ličani namignuše jedan drugome a govornik prede u moj čamac, spusti mi jedro i flok, priveza ine uzetom oko
poprječpog sjedala, povrati se u svoj čamac. pričvrsti moj konop s pramca za svoju krmu, prikači »inaživiu« i, tef. tef, tef, ravno pod Urinj.
Porko tič! I još jedanput: porko tić! Ode mi večerica i razgovor ugodni, kojima sam se toliko veselio. Kakova promjena od časa na čas! Sve se je obavilo u neku čamotinju: niti mi je more više modro, ni nebo, niti mi se sunašce smiješi. Eno se tamo visoko gore na brdinama suče željeznički vlak: kakve sam sreće, može da i mene sutra odvede u Katafić. Ovi me pratioci gledaju kao što gurman gleda lubina na roštilju a ja ih. zbog ponosa, ne smijem ni da pitam što sam to Bogu skrivio. Ispit savjesti nije mi otkrio ništa zla i najzad se umirih uvjeren da na stvari može da bude samo pitanje »identičnosti«.
Bio je naime u Prusiji seoski glavar, koji dobi od policije iz grada pismo neka ustanovi, jesu li Fridrih Miler i Fridrih Vilhehn Miler, stanovnici njegova sela identični. Glavar sutradan odgovori: »Da li su Fridrih Miler i Fridrih Vilhelm Miier identični, nije poznato; iz opreznosti i do daljeg naloga bila su obadvojica stavljena U pritvor«.
U tome stigosmo u lučicu. Moj Ličanin izađe na kraj i stupi postrani u šaputanje sa svojim umirovljenim kolegom, ajentom. odi Jadranske«. Ovaj saslušavši ga stade vrtiti glavom, mahati rukama, prčiti usne i ispuštati glasove čudenja. Ličanin se povrati k meni, odriješi me i izvlnjavajući se, stane mi pričati, kako su dobili glas, da je neki činovnik Ministarstva vojnog, čuvar amaneta. digao iz amaneta neke velike pare i kako se krije po Primorju vrebajući zgodu da morem pobjegn^ preko granice. Pokazao mi je lični opis bjegunca, koji se je mnogo slagao s mojim.
Ovoga lijepog čuvara amaneta uhvatili ?.u uoenije sa novcem, a ja sam se s mojim Ličanima sprija'eljio, i s njima plovio P0 K.Yarneru u potragu za kontrabanditi-ma. Nismo, naravno nikoga uhvatili. Primorskog kriomčara može da ulivati samo financ koji je i sam Primorac, isto kao što je lupežu iz Bukovice u Dalmaciji mogao da dohaka samo njegov uži zemljak. Kad se je u ono doba nastojavalo, da na položaje organa vlasti u Zagori, mjesto zadarskih feirokratića, dođu sinovi naroda, koji su voljeli »prifaćati«, nisu bili zadovoljni sa tom nacionalizacijom vlasti, f tužili su se: Blago nama — govorili su _ dok su bili Zaratini: niti zna naš govor nit razumije običaje; mogao si ga žedna provesti preko vode. A sad, kaže, došli ovi naši, lupeži ka’ i ti, pa ga ne možeš nikako prevariti!
I tako je sve dobro svršilo. Ali mom amanetdžiji nisam nikako mogao oprostiti, što se je zbog njega izjalovio moj lijepi put u Vantačiće i što sam se te godine morao vratiti u Panoniju sa neutaženim apetitom na ribu od Koće.
Porko tić!.	Zvane Kastavac«
IRONIJA SUDBINE
»Odnosi sa Jugoslavijom su normalni i korektni Italija i Jugoslavija se u privrednom pogledu u najširoj meri dopunjuju*
(Iz govora Mussolinija 18 III 1934 u Teatro reale dell’ opera u Rimu.)
Notorno je, da je Mussolini za ovo poslednjih desetak godina isključivi i apsolutni upravljač cele italijanske sluìbene politike. Njegove su sposobnosti uma priznate. Ali gde ima svetla, ima i senke. Što jače svetio,to je tamnija senka. Ono što je ukratko rekao o odnosima izmedju Italije i naše države, nije nova stvar. Nama Jugoslavenima je to već odavna poznato. Mussolini dobro zna, da su te prilike u privrednom pogledu postojale i pre 18 marta 1934, za sve vreme od primirja 1918 do danas, dakle i za ovo desetak godina, što isključivo on vodi spoljnu t unutarnju politiku Italije.
Mi Jugoslaveni znamo vrlo dobro kakva je ta italijanska politika. Mi ipak, ljudi iz primorskih strana, stariji ljudi, koji malo bolje poznajemo italijanski narod, i to kako onaj njegov deo, koji je s nama bio pod bivšom austro-ugarskom monarhijom, tako i onaj iz stare kraljevine Italije, ne možemo se načudili kros sve ove godine Mussolinijevog vladanja, kako može jedan čovek na tako izloženom mestu jedne velike države, na čelu novijeg itali-janskog pokreta, da ide u pogledu nas Jugoslavena baš obratnim putem no što to pokazuju njegove misli, toli svečano izražene 18 marta 1934.
Mi smo najbliži susedi Italije. V novim područjima Italije zatvoreno je, bez preterivanja, preko pola miliona naših sunarodnjaka, i to ne troglodita, već svesnog nacionalnog elementa. Nisu to somalci niti tripolilanci ili kalabrezi, već je to cvet Jugoslavena, koji nije hteo da postane ni Italijan niti Nemao.
Italijani su to znali i morali znati. Njihova odgovorna vlada je to vrlo dobro morala da znade. Mussolini se i ca vreme rata sam lično o tome uverio.
Jugoslavija je mlada država. Mi priznajemo, da još nismo uredjeni onako, kako to dolikuje našoj geografskoj poziciji u Europi, broju našeg žiteljstva i njegovim ciljevima. Fasada starijih država je svakako, na oleó, lepša od naše.
Jugoslavija nije pusta zemlja. Zemljište Jugoslavije producira nešto više no što nama ovde treba, a što drugima manjka. Nama su, a još više bijahu potrebni kvali-fikovani radnici, gradjevinari, pioniri saobraćajnih srelstava svake vrste. Kod nas je moglo da bude zarade, poštene zarade za poštene suseđe.
Što je učinila i što čini službena Italija g. Mussolinija? Zlostavljala je i najbrutalnije zlostavlja naše sunarodnjake, koji su po zloj kobi unutar njenih granica. Nema medju civilizovanim narodima primera takovom barbarskom postupku. Rane su sveže, krvave, otvorene. U te otvorene rane fašizam g. Mussolinija još uvele sipa so. To više nije rabota u prilog nekakvog suludog imperijalističkog fantoma, već sadizam čisto patološkog lipa.
Englezi im nisu stali na »žulj* u Malti, jer prosto tog žulja italijanska noga tamo ni ne može ' da ima, a Mussolinijeva Italija protestira, viče i dere se kao da ju je neko propeo na krst krute denacionalizacije.
Italija se zauzima za Bugare, za Ma-djare i Nemce, te diže paklenu viku na nas inorodne sugradjane. Medjutim ona dobro znade da to nije istina Ona to čim, jer se u svojoj »malandrinskoj« politici ravna po metodi progonjenog lopova, koji ganjan uspeva da se umeša n svetinu, te se dere ^Hvatajte lopova!*, e da bi iako skrenuo pozornost sa sebe.
Istina je, Italija i Jugoslavija u privrednom pogledu dopunjuju se u najširoj meri. Ah istina je i to. da Italija do da-nas nije učinila ništa što bi nas politički Privuklo k njoj. Nasuprot! Italija radi baš Protivno, kao da je goni neka tragična zla kob da nas odbije od sebe za sva vremena, (talija neka znade da se Jugoslaveni neče Prostituisati za ljubav privrednih pogleda!
Ipak će doći vreme jednom, kada će italijanski patrioti uvideti, da je njihova politika protiv Jugoslavena bihi totalno pogrešna, za njih ubitačna, fatalna.
Mi ee Jugoslaveni bojimo, ne zbog sebe, da će ta uvidjavnost nastupiti kod njih Prekasno.
Videat dux Mussolini, ne Italia aliguid
detrimenti capiat!
DR, LOVRO SKAL JER.
NAŠIM ČITATELJIMA!
Iz ovog broja našeg lista morali smo izostaviti mnogo članaka i mnogo vijesti. JPogotovo je izostalo sve ono gradivo, koje nam je stiglo od saradnika, koji se stalno javljaju u našim uskrsnim i božičnim brojevima. Odlučili smo bili, da ovaj broj bude posvećen Rijeci i zato smo se ograničili na gradivo o Rijeci, a drugo smo rezervirali.
S razloga što je pitanje Rijeke pristupačnije onim našim suradnicima, koji pišu hrvatski, u ovom se broju veoma opaža pomanjkanje članaka pisanih slovenski.
Molimo naše slovenske čitatelje, da to ne zamjere redakciji. O'bećajemo im, da ćemo to nadoknaditi prvom zgodnom prilikom. Nije isključeno, da ćemo imati prilike, da izdamo specijalan broj »Istre«, koji će biti pretežno slovenski. To bi se sigurno dogodilo1, kad bismo htjeli da pišemo na primjer o Gorici.
Nastojali smo ipak, da baru rubrici vijesti iz Julijske Krajine bude što više slovenskih vijesti.
Preporučamo čitateljima, da ovaj broj »Istre« svakako sačuvaju, jer o Rijeci nema nigdje u jednoj publikaciji ovoliko sabranog materijala.
Želimo svima SRETAN USKRS !
Redakcija i administracija.
SLAVKO TUTA PONOVNO ARETIRAN!
Trst, 23. marca 1934. — Agis. — Pred kratkem so policijske oblasti aretirale Slavka Tuto, starega 26 let, doma iz Tolmina, ki je bil vpisan na trgovski visoki šoli »Revoltella« v Trstu. Omenjeni je znan iz procesa, ki so ga fašisti vprizorili radi nedolžnega in edinega slovenskega abecednika »Prvi koraki« v katerem je bil Tuta obtožen kot raznačevalec omenjene knjige. Od takrat datira prav za prav fašistično preganjanje slovenske knjige po naših vaseh. Tuta je bil v tem procesu, ki se je vršil 22. novembra 1928. obsojen na 2 meseca ječe in povračilo stroškov. Faši-
stičnim oblastem pa se to ni zdelo zadosti, in ga je nato goriška konfinacijska komisija deportirala za dobo treh let na Ponzo. Med konfinacijo je Tuta zgubil mater, ki jo je sinova konfinacija spravila v prezgodnji grob. O vzroku ponovne aretacije se ničesar ne ve. Domneva se, da so morda fašistične oblasti izvršile to in mnoge druge aretacije zaradi tako zvanih »volitev«. Kot smo že poročali, so najbrže iz istih vzrokov aretirali tudi dr. Deklevo, ki so ga, kot pravijo zadnja poročila, prepeljali iz tržaških zaporov v Videm.
SIROTTIJEVA BIRMA NA GORIŠKEM
Gorica, marca 1934. (A g i s). Po Goriškem in v Gorici b» letos birmoval pro-sluli administrator Sirotti. Po vseh vaseh, zlasti po vaseh ololi Gorice, že pripravljajo otroke na birmo Če so starši včasih z veseljem poslali otroke k temu sakramentu in če so tudi otroci sami komaj čakali na ta dan. je sedaj baš nasprotno. Težko jim je namreč, da morajo pošiljati otroke k pripravam za birmo, ki se vrše povsod v laščini. Skoro povsod vrše to delo italijanski kaplani. ki jih je sedaj že precej po deželi Ti hodijo iz ene fare v drugo. Zlasti je navdušen pri tem delu štandrežki italijanski kaplan, ki nči po skoro vseh okoliških farah, tudi kjer so še slovenski župniki. Tj seveda
s težkim srcem prepuščajo mladino v roke tujcem, ker vsi ugovori na Sirottija da iih ne potrebujejo ne pomagajo prav nič. Z velikim srdom se vsi obračajo na vatikansko politiko v kateri vidijo stremljenje za sistematično strebljenie vse slovenske duhovščine. Zgleda, da to ni več daleč in je le še vprašanje prav kratkega časa. Administra-torstvo Sirottija, ki se nenavadno dolgo vleče, naj bi izvedlo to delo. Ko bo to delo končano ho imel Sirotti, pa tud! Vatikan lažje delo. kajti ne bo več niti enega slovenskega duhovnika ki bi brami ubogo ljudstvo. Tedaj ne bo potreba več, po načrtu te politike, tudi slovenskega škofa. Ta Sirotti-jeva birma se bo vršila v tem pravcu.
NAŠO PESEM HOČEJO UNIČITI!
ZNAČILNA AKCIJA „POPOLAVO RA”
Gorica, 21. marca 1934. (Agis). Kamr poročajo časopisi bo osnovan nevski ečai sveh fašistovskeh »Dopolavorov« mriške pokrajine. Ta tečaj se bo vršil v Ajdovščini in Tolminu. »Dopolavori« iz 3ovca, Breginia, Kobarida, Sv. Lucije, Podbrda. Cola. Vipave. Št. Vida ori Vipavi. Štanjela, Sv. Križa. Ajdovščine in Črnič jodo poslali po dva kandidata. Po konca-iem tečaju bodo absolventi podvržen5 *e končnim izpitom, ki jim bo dal možnost, da bpdo imenovani za pevododje zborov.
Za tečaj, ki se bo vršil v Ajdovščini je bil izbran za inštruktorja Ugo Spessot. ravnatelj pevske šole v Cormonsu. S tem hočejo prisiliti naše ljudstvo, ki ima svojo narodno pesem, da sprejme tujo italijansko popevko. To je ponoven primer raznarodovala. Fašisti vedo. kako veliko vrednost ima narodna pesem pn naših ljudeh in jih zato silijo, da se vpišejo v »Dopolavoro«. da jih odtujijo svoji narodni pesmi in besedi.
ITALIJA POLAGA VELIKO VAŽNOST NA CESTE
CESTA OD SESLJANA DO OBČIN PO ASFALTIRANA
Občine, 15 marca 1934. (Agis). — Fašistična vlada namerava v bližnji bodočnosti zboljšati in razširiti omrežje civilnih in vojaških cest v Julijski krajini. Poleg raznih novih cest. ki jih gradi, popravlja, preurejuje in izboljšuje tudi vse ostale stare ceste in to v vojaške in prometne svrhe. Vse glavne ceste kot Trst—Reka. Trst— Tržič—zaledje, Trst—Gorica, Trst—Postojna in nešteto drugih so na novo izpeljane brez ostrih ovinkov in strmin, pokrite s pravim ali mešanim asfaltom. Tako bodo sedaj popravili in asfaltirali cesto, ki se cepi pri Sesljanu od glavne nove asfaltirane ceste Trst—Tržič in pelje skozi Nabrežino. Prosek in Občine kjer se priključi tudi asfaltiram cesti Trst—Sežana—Postojna. Cesta bo popravljena zlasti na ovinkih, mestoma jo bodo razširili. Na Proseku bodo radi tega podrli poslopje znane slovenske gostilne (zdaj zaprete) »Lokande«, ki je last Lukše. Z asfaltiranjem ceste hočejo zboljšati zvezo Tržič- -Postojna.
Sploh polaga Italija veliko važnost na svoje ceste. Pri tem jo vodijo ti-le motivi: prvič hoče dobro zvezati mejo z zaledjem, da ji bo v bodoči vojni mogoč hiter transport vojaštva in orožja na jugoslovansko-italijansko meio. Drugič bi rada tu nospe-šila tujski in avtomobilski promet obenem tudi na zunaj zakrila mizerno stanje slovenskih vasi. Tretjič skuša zaposliti brez-poslene, ki delajo vedno večje skrbi fašističnim mogotcem.
Prvemu, t. i. strategičnemu motivu je gotovo zelo dobro ustreženo. Tujskega
prometa pa tudi z dobrimi cestami Italija ne more zvišati, pač pa sedaj celo obratno, tujski promet stalno pada. Kar se pa tiče vprašanja zaposlitve tako za Slovence kot za Italijane naislabše rešeno. Res je, da dobijo delavci za nekaj mesecev dela, so pa zato potem na slabšem, ker take ceste ni treba več tako oskrbovati In popravljati radi česar zgubi nešteto cestnih delavcev svoj zaslužek. Veliko neprilik povzročajo take ceste našim voznikom s konji, zato se jih skoro boje. Čestokrat sc je že pripetilo, da je vozniku spodrsnil konj na asfaltirani cesti in si zlomil nogo.
CESTNE ŽELEZNICE UKIDAJO
Ne samo v italijanskih mestili, ampak tudi drugod odpravljajo iz raznih vzrokov cestne železnice. Res da ima to prometno sredstvo precej nedostatkov radi tračnic, žic itd., pa se še vendar bolj splača kot kako drugo sredstvo n pr. avtobusi, katere so vpeljala le velemesta Tako so naredili v Rimu in tudi v drugih italijanskih mestih. Toda v nekaterih krajih se tudi cestna železnica več ne splača in jo polagoma odstranujejo Tako se sliši, da nameravajo upeljati v Gorici »trolleybus«, avtobuse na električni pogon. Najprej pa mislijo ukinuti progo Gorica—Št. Peter radi premajhnega prometa. Tudi v Pulju nameravajo odstraniti cestno železnico; Ravno tako se ne izplača cestna železnica v Opatiji, katero mislijo odstraniti in baje celo prodati vozove z vse pripravo vred v Grčijo. (Agis);
JUGOSLOVENSKO - BOLGARSKO ZBLIŽEVANJE IN EMIGRACIJA
že pri prvih časopisnih vesteh o zbliževanju med Jugoslavijo in Bolgarijo se je v najširših emigrantskih krogih razširilo spontano veselje in upanje, da se bodo na ta način prekrižale fašistične intrige na Balkanu. Po sklepu zveznega emigrantskega direktorija dne 25. II. da naj emigracija podpre delovanje vsen onih organizacij, ki delajo na čim tesnejšem zbližanju obeh brat-sik držav, se opazuje v zadnjih tednih pristopanje številnih emigrantov v ju-goslovensko-bolgarske lige. Zvezni emigrantski predsednik dr. čok je bil kot vnet zagovornik jugoslovensko-bolgar-skega zbližan j a celo izabran za člana uprave j ugoslovensko bolgarske lige v Beogradu na njenem občnem zboru dne 18. marca. Prav gotovo bo aktivno sodelovanje naše emigracije v jugosloven-sko-bolgarskih ligah privedlo do poznavanja našega problema med bratskim bolgarskim narodom.
ING. DEDEK SE JE VRNIL IZ ITALIJAN-SKIH ZAPOROV
Ljubljana 24 marca 1934. (A g i s). Včeraj se je vrnil iz Trsta ing. Franjo Dedek. ki je prebil 6 mesecev in ‘i dni v tržaških in kopatskiii zaperih, radi znanega sumničenja špionalc, o čemer ie naš list že poročal Kakor ie bilo omenjeno, je imel pri sebi fotografski aparat z nerazvitimi filmi. ki so se pa pokvarili. To ie italijanskim oblastem dalo novod, da so ga tako dolgo zadrževali v zaporu Končno se ie vendar ugotovilo da ni ing Dedek pri vsem tem nič kriv, nakar so ga izpustili. Svoj čas je Dedkova aretacija vzbudila pri nas precej skrbi. Njegovo nenadno aretacijo si ni mogel nihče prav razlagati. Vsekakor je to jasen primer kako fašistične oblasti brez dokazov in le na podlagi sumničenj drže človeka kar po 6 mesecev v zaporu. Takih primerov je med našimi ljudmi ki so temu stalno izpostavljeni do sedaj že brez števila.
LAHKO IE DAROVATI. ČE SE VZAME ZASTONJ
Fašisti hranijo brezposlene z neplačanim slovenskim blagom
Miren pri Gorici, marec 1934. (Agis). — Mirenska '>Opepa nazionale fascista« si je nadela humanitarno nalogo, da deli mirenskim brezposelnim delvcem brezplačno kosilo. S tem dejanjem hoče pred vsem pokazati, kako so ji pri srcu brezposelni. To bi bilo gotovo zelo lepo, če bi stroški za tako razdeljevanje hrane šli Iz fašistične blagajne. Toda temu ni tako. Stroške mora nosit5 slovenski trgovec, pri katerem je organizacija naročila blago, a ga kljub prošnjam noče plačati. Tako sleparijo naše ljudstvo kar na dva načina.
ODMEVI MUSSOLINIJEVA GOVORA.
Sežana, 20. martac 1934. — Agis. — Ob priliki govora, ki ga je imel Mussolini v Rimu dne 18. t. m. so po vseh mestih in vaseh v Italiji postavili na trgih, v delavnicah in drugod zvočnike, da so mogli ljudje poslušati njegov govor, ki so ga oddajale vse italijanske radio oddajne postaje. Po naših vaseh so še s posebno vnemo zganiah lindi na trge in mesta, da ču-jejo »pravo« besedo iz Rima. Tako je bilo tudi v Sežani, kjer je moralo poslušati Mussolinijev govor veliko Kraševcev. Toda nekateri so bili zadržani in niso mogli priti, da bi poslušali govor. Fašiste pa je to tako razkačilo, da so izvršili nekaj aretacij kljub temu, da co imeli vsi opravičljive vzroke. Na žalost nobeno opravičilo ni zadostovalo in vsi so morali v zapor, kjer bodo premišljevali učinke Mussolinijevega govora.
UPORI V ITALIJI
V	Bi st a ri (Kalabrija) se je uprla velika množica kmetov zaradi povišanja davkov. Kmetje so se zbrali na trgu in burno protestirali ter zažgali Mussolinijevo sliko, nakar so zasedli občinske urade in jih zažgali. Milicija in vojaštvo je izvršilo mnogo aretacij, ki so še bolj razkačile kmete.
V	Castellovizzo se je prebivalstvo v 15 dneh dvakrat uprlo radi povišanja občinskih taks. Milicija je streljala in ranila 20 žensk in otrok.
VELIK PROCES PRED POSEBNIM SODIŠČEM V RIMU
Trst, 21. marca 1934. (Agis). Včeraj se je končal velik proces proti antifašistom, ki so položili bombo v cerkev sv. Petra o Rimu. Pri tem atentatu je bilo ranjeno nekaj oseb. Po dolgem procesu je posebno sodišče obsodilo Bucciglioni Leonarda in Cianca Renata na 30 le» ječe. Cianca Klavdija na 17 let, oproščen pa je bil Capa*«' Pasquale.
MUSSOLINI IN DELAVEC
Brezposelni italijanski delavec je po dolgem iskanju vendarle dobil delo. Prvo dnevnico v višini 17 Ur je moral razdati tako le: za vpis v sindikat in legitimacijo 7 Ur, za vpis v stranko in članarino 5 Ur ter še za nekatere druge takse 2 lin. Ostale so mu še torej 3 Ure. Za ta denar si je kupil nekaj kruha in sira. Trgovka, mu je hotela to zaviti v papir, na kateremu je bila Mussolinijeva slika, toda delavec je papir energično odklonil rekoč:
»Tri četrtine žurnade mi je požrl, ne moram, da mi Še ta kruh in sir!*
NAŠ USKRS
BEGUNCA FRANCETA VELIKA NOČ
ISKORISCANJE REVŠČINE
Zar da Uskrs vam čestitam, hada Uskrs naš još nije?
Kad naš Velik Pelale truje,
Kada led nas svuda bije?
Kada lanci ljutog ropstva Drie našu Istru milu.
Kada narod naš Slavenski Pozna samo krutu silu.
Kad u našoj rodnoj grudi,
Za nas kruha više nema.
Kad se našem jadnom rodu •sve to gori danak sprema.
Kad ni Crkva našo.i Istri što je bila više nije,
I jezikom kad se našim Koga molili ne smije.
Kad Pastiri, gdje su bili,
Sad su došli ljuti vuci,
Našeg roda, naše krvi.
Crkve Krista su hajduci.
t
Kada pelin mnogim niče,
Kada muha mnogi nema,
Kada bijeda na svi, strune (.'me dane našim sprema.
Kad ,sc rad i inuku našu Malu cijeni, malo znade,
Kada za nas mnogi dušu Niti srca ne imade.
Kad nas ima po svem svijetu,
Dui svih rijeka, dui svih mora,
Dui svih kraja i zemalja,
Po dolinah t po gora
Ja se ipak braćo ijirim,
Do vas rado eto hitam.
Iz dna moje bolne duše,
Kristov Uskrs vam testitem,
Jer me krijepi Vjera svela.
Jer me tješi Naaa blaga.
Da će zlu, što sad nas tišti,
Jednom nestat svakog traga
Kada lanci ropstva puknu Naše tuine Istre mile,
Kada Istra sa vrh Učke,
Glas Slavenske čut će Vile:
Usiaj, Istro, jer su ropstva Prošli crm eto dini,
Usiaj, Istro, jer su novi Došli suncem obasjani.
ANTE BELANLČ.
PRELOMLJENI ŽIVOTI
Sjećam se kao da te jučer bilo.
Ko proljetna oluju, snažno, .neobuzdan,o, nahrupilo veselje po čitavom kraja ispod Učke. Zastave, pjesme do promuklosti, oduševljene povorke, uz bas i harmoniku, iz jednog seocela u drugo. Posvuda bratimljenje i nazdravljanje.
Čitav narod pjevaše himnu Slobodi.
To je trajalo sedmicu dana.
Prvi ohlačići Pa tmasti, puni prijetnje Iz Klane, javljali, da se vidje vaju automobili sa njihovim oficirima Da u karte nešto ucrtavaju. Iz drugih sela isto iavliali. Prve ratne ladje s Vetih vrata. Pa prva četa bersaljera iskrcala se na stanici Pa rlak za vli vom vojske. Došlo ih leo pljeve u svako selo.
Pjesmu ulihunla Veselje presidio Začu-djeno promatranje došljaka, Nemir u dušama. Pa duboka sjela. Tračci nade. I opet žalost.
Zatvaranje nove granice Bjeianje prvih rnalodušnih u Sušak i dalje Sve dublja bol. Sve rijedji tračci nade.
Prve stroge mjere došljaka ! sve slro-iije Prva hapšenja i sprovadjanja u tršćanske tamnice Onda hapšenja na buljuke
Prkos i muževno držanje pučanstva i uapšemka na sve žešće proganjanje
U trščinske tamnice uništi smo vezani, ponosilo, uzdignute plave. Nada u mirovnu konferenca punila, nas vjerom i dizala vas-palaie nje. U iščekivanju, u najgo •njeni spratti tamnice u Via Tigar, u bivšoj kapelici, češće bi ispod glasa zabrajrla naša skladna pjesma: Oj jesenske duge noći Na strmoj ulici ljudi zastajkivali i slušali skladnu i tužno-lijepu melodiju.
Pjesma, im smetala, pa. je zabranili.
Pa sudjenie pred vojnim sudom
Povratak kući.
A‘onda tragedije.
Tragedija zemlje, tragedije porodične, tragedijo pojedinaca.
Svaka duboka, krvava. Grubo, ledeno, bez milosrdja salomila mnogom i mnogom život. Utrnula mnogu vatru na ognjištu i ras-kopala ga.
Čemerni dani i neprobdivme noći. Grcanje n suzama. Bespomoćni i tupi očaj.
Dan na dan tako. Mjesece na mjesece.
I dugo. dugo nakon toga počeli srno da iivimo nekakomm životom Vrijeme i zaborav učinili donekle svoju, koliko su mogli da učine.
Pa ipak ovo nije onaj pravi jrrvašnji život Previše nas scA.omilo. da bude pravi.
p-relomijeni su to životi!
dpla	S VRDOLJAK.
NAŠE NARODNE NOSE
Kdor ima kak del istrske, tržaške ali goriške narodne noše, n. pr. predpasnik, krilo, ruto, trak, rokav, pajčolan, nogavice, zlatnino itd. in bi rad prodal, naj piše na naslov: H. Klavora, Ljubljana—Gled ul. 12/HI z navedbo cene.
Velika sobota je. Topli žarki prvega Ko je prestopil mejo je globoko za-pomladnega sonca ogrevajo premrlo dihal. Čutil je boljši zrak. Velika noč zemljo. Vse živo je zunaj. Ceste so je prihajala nasproti... polne ljudi, praznično oblečenih, s pre- j Mrak je legei na zemljo. France se rojenimi obrazi.	r Ije vračal v mesto sam vase zaprt. Za-
Praznik Vstajenja, prihaja... Velika ,mišljeno je gledal v tla. Velika noč. Ali noe polna prebujenja. Vse stvarstvo se vrne kedaj ? Iz suknjiča je potegnil pricaKuje nekaj, nekaj velikega.	I karto. Pisal mu je prijatelj iz Gorice.
Zvonovi me,-jonih cerkva, naznanjajo * jga njej se zlatijo besede »Buona Pas-velicasten praznik. Cerkve se polnijo. qua<< trance ne razume teh besed. Tu-Zabucale bodo orgije. Duhovnik Do za-j je so mUj čeprav jin je že tolikokrat pel trikrat Aleluju. Zglasili se bodo ! slišal. Cita prijateljevo voščilo: »Vesele pevci:	»Rešenja Tvojega je dan«. Viia praznike v emigraciji«,
se bo procesija s kipom Zveličarja, ka-
V emigraciji? ... Zaboli ga ta bese-
pòtom“bodoIpnsirbaekleta s polni- da s^j^^soncem, čutil je pred sabo
Veliko noč.
Ni jo dočakal. Vrnil se bo domov. Ča-
kor vojska polna zmage.
mi jerbasi. Duhovnik bo blagoslovu velikonočno jagnje. Mimo teh množic pa
mesta ^V^kar^d^Ka^lcr bcuf ÌZ kal bo' da se do‘3olni veliki Petek- Ta-France ne razume Velike nocf težko ’krat’ morda takrat, bo vendar prišla za trance ne lazumc Velike noci, rezko .veiikim petkom. Zvonovi bodo zvonili.
Fantje bodo streljali z možnarji. Duhovniki bodo peli Alelujo. Ves narod bo odgovarjal: »Zdaj rešen človek si, otet«.
Sla do procesija od Sv. Gore v Gorico, iz Gorice proti Trstu. Povsod bodo prihajale iz cerkva procesije. Takrat za veiikim petkom. Mati bo rezala pince in potice. Veselili še bomo vsi zbrani pri polni mizi.
Prišel bo Tone. Oče bo ozdravil. S sosedovim Jožetom in Jankotom bomo nosili bandero. Bandero zmage in vstajanja.
Tako zamišljen je prispel pred cerkev. Ljudje so ravno prinajali iz nje. Nasprcu pride prijatelj, želi mu vesele praznike. Tuoi France mu stisne roko. A odgovoriti mu ne more. On še čaka Velike noči.
Jože Danev
sliši gias zvonov. Veliki teaen je v njem. Posti se že mesec dni. Za njega ni kruha. Misli so mu ušie na dom. z.e hiti cez Sočo, tja v Tolminske hribe. Stoji pred roano hišo. Mati sloni objokana na ograji. Tudi zanjo ni Velike noči. Pisala mu je. Toneta so odpeljali. Oce je Dolan. In ti?....
Letos ne bom pekla potic. Vsako leto smo skupaj obnajaii Veliko noe. Letos je ni za nas. France se prime za prsi. Nekaj se trga v njem. Njegova pot hiti oa reki iz mesta. Gleda mačice bele in sive, ki sklanjajo nad vodo.
Pomlad prinaja ... Natrga si zvončkov, ki se belijo izpoa grmovja. Začutil je tudi v se Di pomiad. Sedel je na travo: Spomnil se je, aa je danes mesec dni oukar je moral zapustiti službo. Odpovedali so mu, ker ni hotel obleči crne srajce. Bežal je ...
UTIHLI SO ZVONOVI
„DA NI NOBEDEN — JOJ — DELAL”
Pred sedmimi leti, isti čas, skoraj isti dnevi v koledarju.
V romantičnem Jurkloštru, kjer počiva nesrečna Veronika Deseniška sem se pripravil na velikonočne počitnice u mojo rojstno Gorico.
Družoa tovariša in tovarišic, rojaka in rojakinj mi je krajšala pot in v srcu je rastlo nrepenenje, da cimprej ugledam bregove Soče, da čujem nje utrip, pljuskanje bistrih valov.
Fašistični obmejni komisar, južnjak z monokljem je spravil s svojim gospodovalnim vedenjem našo družbo v dobro razpoloženje. Razkačen nas je jel telesno preiskovati. Veiikomocno jajčke z bonooni, ki sem ga bil namenil svoji nevesti, bi me k mahi spravil v nesrečo. Komisar z monokljem je res mislil, da nosim v žepu ročno bombo. Tako vesel in razigran sem se pripeljal v Gorico.
Obiskal sem prvo, svoje dekle, čudila se je moji izredni dobri volji, a pripravila mi grenko kupo žalosti in solza, ko me je z vso obzirnostjo vprašala: »Kaj da si tak vesel, ali nič ne veš, da atej ti mrtev na parah leži«.
Brzojavka v Jurklošter me ni več našla. Te vesti nisem do tedaj čul. Klonil sem, pohitel domov in objela me je tuga resničnega velikega petka.
Moj oče, zadnji steber humoristov, starejših Goričanov, da med svečami leži. Njegov izraz je bil pokojen in miren.
Mojega klica ni slišal, moje solze, ki so oblivale že mrzli obraz, ga niso obudile.
Veliki četvrtek, ko utihnuli so zvonovi, je le drdranje z visokih cerkvenih lin oznanjalo, da neso mrliča k pokopu. Zagrnila ga je zemlja in objela v svoj mrzli plašč. V meni pa sta ostala žalost in razočaranje.
Velika noč. šel sem na Kapelo k maši. Mašnik je povzdignil Boga. Klonil sem in na glas zaplakal, da so me tuji obrazi v cerkvi čudno gledali.
Spomin na očetevo smrt, spomin na to mojo Kostanjevco, kjer sem v najlepši mladosti prepeval v čast božjo ob ubranih akordih melodije patra Aleksandra, ki so ga ubile puške teh ljudi, ki poleg mene kleče' in molijo istega Boga, me je pretresel do mozga.
Aleluja v mnogih, v meni pa Golgota velikega petka. Od takrat preživljam leto za letom Veliko noč tako pusto, tako neveselo.
Verujem še v križanega, Boga trpečega in v Mater žalosti.
Krist je vstal. Aleluja!
Ta vera me vodi, da verujem še v naše vstajanje, da se še kdaj povrenmo v naš Izrael — soinčno Gorico. V tem upam, da bom še objel gomilo, kjer mi oče počiva, da bom poljubil zemljo, ki je naša. Ta spomin Velike noči je moji duši ostal, kakor Kalvarija težka.
Marij Bratuž.
NEVJEROJATNA TOLERANCIJA JUGOSLAVIJI
KRČKI TALIJANI SLUŠAJU SVOGA DUCEA
Krk, 20. marta 1934. U nedjelju 18 ov. političkih događaja u svijetu. Međutim
,	.	. , _	.. ----**-*»-- krčki Talijani, u velikoj večini priprosti su
lindi,. ribari, i , seljaci, dobrim dijelom nepismeni, a od reda gotovo svi — nikada ne čitaju bilo kakovih novina. Tendencija je s ovim Mussolinijevim govorom po tome svakom jasna: — išlo se je time samo za jednom manifestacijom talijanstva, da ovdašnji Talijani pod vodstvom svoga konzula, čuju svog prekomorskog vodu i šefa. — Da li i naš svijet pod Italijom u Istri sluša tako sVoje državnike iz Jugo-
c 1 a \/i i P. ?
nj. posebno je stavljena u pogon krčka đektnčna centrala — koja inače ne radi neko dana — kako bi ovdašnji Talijani uogli da pomoću radio aparata slušaju srenos govora Mussolinija iz Rima poslije ;aključenja pakta između Italije Austrije i Vladarske, koji je, kako je poznato, direk-no uperen protiv Male Antante, prema tone i Jugoslavije. Ova činjenica mogla bi ;e s naše strane još i tolerirati kada bi ilušaoci bili ljudi koji inače prate razvoj
LJUBLJANSKA KUKAVICA MOTI FAŠISTIČNE OBLASTI
Gorica, 15. marca 1934. (Agis) — Nekemu slovenskemu radio-naročniku iz Gorice coriška policija nenadoma zaplenila radio aparat, ne da bi pri tem navedla vzrok. Domneva se, da jc storila policija ta korak zato, ker je omenjeni Slovenec večkrat poslušal radio Ljubljano in dal pri tem svoj aparat na odprto okno. Naročnik je dobil tudi čez nekaj dni od poštne uprave prepoved uporabe kakršnegakoli sprejemnega aparata.
TUDI ITALIJANI SE PRITOŽUJEJO RADI MOTNJE RADIJA
Trst, marca 1934. (Agis) — Že več ko ugotovljeno je, kako fašistične oblasti stalno motiio radiooddaino postajo v Ljubljani. V ta namen imajo več radiotelegraf-skih postaj, ki motijo vsak sprejem slovenske besede. Onetnogočujejo tudi najbolj nedolžna predavanja o kmetijstvu, o veri itd. Posebno močne so te motnje blizu takih postaj n. pr. v Idriji, v Tolminu, Gorici. Trstu :n drugod. V teh krajih ne le, da ni mogoče skoro nikdar slišati ljubljanske postaje, ampak je tudi onemogočen prejem bližnjih postaj, ki imajo nekaj kraj-
še ali daljše valove kot Ljubljana. Naročniki radija nimajo drugega užitka od svojega aparata, kakor plačevanje taks. Vsakdo zgubi veselje, ko je že neštetokrat poskusil dobiti valove gotovih postaj, radi katerih si je morda nabavil aparat in ki so mu najbolj pri srcu. Tako je torej ta tako velika kulturna pridobitev človeštva za naše ljudstvo v Jul. Krajini skoroda nemogoča.
Kakor doznavamo iz Gorice, se jc tam pritožilo pet Italijanov, ki imajo radio aparate, na prefekturo radi neprestanih motenj, ki jih povzroča baje radiotelegrafska postaja na letališču v Mirim in tudi vložilo prošnjo, da se v tem pogledu kaj ukrene. Mesto tega pa je prefektura vseh pet Italijanov strogo zasliševala in firn zagrozila. da jih pozaprejo, ako še bodo upali še protestirati. Smoter tega italijanskega postopanja je vsekakor jasen in ni potreben zato nikakršen komentar.
Ponovno pa opozarjamo ljubljansko ra-diooddajno postajo, da s svoje strani ukrene potrebne korake ker je tako postopanje ital. oblasti vendar po mednarodnih pravilih prepovedano
NAŠIH LJUDI
Iz naših hiš bo izginil marsikak spomin zgodovinske vrednosti V sili morajo prodati vse
Gorica, dne 21) marca 19,34 (Agis). ^ Po Goriškem stalno potujejo razni prekup-čcvalci. Kupujejo najraje razne dragocenosti ki so jih naši ljudje hranili že skozi rodove kot spomine. Tako zginjajo iz raznih hiš eno za drugim zlasti obeski z narodnih noš, j stari zlati kovanci m drugo. Pri tem gre marsikatera stvar ki ima poleg spominske vrednosti tudi svojo veliko umetniško vred- / nost. za včasih slepe .cene Ljudje v sili, ,i sicer z največjo težo ila srcu in z veliko muko. izročajo iz svojih skrinj te svoje mile spomine. Med temi so večina stvari, kj bi , spadale bolj v muzej, kot pa v prekupča- ; valske roke. Iz naših domov bo tako izginil marsikak spomin zgodovinske vrednosti. ..j Ljudje so imeli mnogo takih in so jih skrbno hranili ter se jih še celo pokazati niso upali vsakemu in ob vsak; priliki. Znano je tudi. da so morale marsikatere cerkve prodati stare, dragocene cerkvene svečnike, kipe in slično ter jih nadomestiti z novimi manj vrednimi. Vse to le zato, da s; pomagajo iz nujne zadrege.
-------
ITALIJANSKA ŽIVINOREJSKA DRUŽBA V REŠKI DOLINI
II. Bistrica, marca 1934 (A g i s), j Poročajo, da je bilo v Zabičah kupljeno posestvo. kjer namerava »Società per la rinascita ograria« zgraditi velike hleve m gojiti živino po naših pašnikih.
OBSODBE
Radi tihotapstva je bil obsojen Franc Rot iz Žage (Bove) na 1.900 lir denarne kazni in poravnavo vseh stroškov (Agis).
ARETACIJA SLOVENSKEGA DELAVCA
V	TRŽIČU
Tržič, 15 marca 1934. (Ag's) — V Tržiču so začetkom marca aretirali slovenskega delavca Ivana Pavletiča iz Gorice in ga odvedli v tržaške policijske zapore obtožili so ga, da je v javnem lokalu napadal fašizem in duceja. Pavletič je bil do konca meseca februarja zaposlen v tržlški ladjedelnici, potem pa so mu odpovedali delo. Bil je radi tega ves obupan. Pri iskanju drugega zaslužka so ga nepričakovano zaprli.
SAMO ZA FAŠISTE JE DELO
Prosek, 15. marca 1934. (Agis). — V miratnarskem parku je bil zaposlen tudi slovenski mladenič. Koncem predpreteklega tedna ga le delovodia zaslužka vprašal, ; če je pri avanguardiji. Mladenič je zanikal.
V ponedeljek jc dobil sporočilo, da mu jc delo odpovedano.
OGROMNE KAZNI
Gorica marca 1934. (A g i s). Govori sc, da so kaznovali v Gorici trgovca Tominca. ki jc po rodu Furlan ker ni prijavil klanja prašičev in ker so dobili pfi poslovanju njegovega podjetja še več drugih nerodnosti na 75.000 lir denarne kazni. S tem so mu seveda uničili podjetje. Slučaj ni edinstven. Večkrat trgovci in privatniki zamolče eno ali drugo stvar, da -ce rešijo velikin taks, ki se pobirajo za vsako malenkost-Večkrat se seveda ponesreči in kazen ki sledj je neprimerno večja kot prvotna taksa. Tako so v okolici Gorice obsodili nekega kmeta na 1.500 lir. ker ni prijavil krave, ki jo je moral doma zaklati Denarna kazen se ne da spremeniti v, zapoj. Sledi navadno dražba.
FAŠISTIČNO ČASOPISJE KRIČI O »KW
VICAH- STORJENIH ITALIJANOM
V	TUNISU
Kakor je znano ji precejšnje število italijanskega delavstva v Tunisu, kamor so se preselili s trebuhom za kruhom. Fašisti ne morejo prebolet tega ua je postala za temlja francoska kolonija m vedno govore o »krivicah«, ki naj bi jih delali Francozi Italijanom posebno v nacionalnem oziru. Vnovič so raznesli fašistični listi vest, da hočejo Francozi raznaroditi Italijane v Tunisu. Gotovo imajo ti Italijani raznovrstna svoja društva iu mogoče celo časopise.
Seveda pa fašizem nič ne misli kake krivice se godijo Jugoslovanom iu Nemcem v Italiji, ki nimajo še od daleč tega» kar imajo Italijani v Tunisu. (Agis).
NAŠA ŽIVINOREJA SE UNIČUJE Taksa na bik'
S Krasa poroča T da so uvedli nove takse, ki znatno otežujejo našega živinorejca. Radi krize je cena niCiu in živini silno padla, tako, da je moral marsikateri Kraševec gnati na seti enj zadnje živinče iz hleva za velike davke. Veliko razburjenje pa je napravila nova taksa ki so jo sedai uvedli in ki povišuje na H)ft lir za vsak skok. Pomisliti moramo pri tem tako velika je taksa v primeri s prodajno ceno teleta starega 4 tedne, ki stane komaj 120 lir. Kot vidimo kmetu prav malo ostane od prodanega teleta, ako odštejemo onih 1)10 hr za bika in še druge male stroške m morda celo živinozdravuikove stroške ostane kmetu le borih nekai lir! Gotovo bi kmet v tem času več dobM za mleko ki ea je jiosesala tele kot pa za tele samo. Po tem lahko sklepamo da se na Krasu našim kmetom nikakor ne splača reja goveje živine.
(A g i s).
TALIJANSKI ANTIFAŠISTI I JULIJSKA KRAJINA
»«B0XVÈK*Va^»éÌVTi»
FAŠISTIČKI »PLEBISCIT« le proveden onako kako s0 ie — morao provesti. Terorom ie dotjerano nekoliko miltlnna lindi da aiasuiu »Si«. Detaliniie demo o tom plebiscitu pisati u idućem brolu.
Trst, martal934.
Media mnogim letačima, koji su ovih dana poplavili čitavu Julijsku Kra-jinu u vezi sa skorašnjim plebiscitom vrlo je karakterističaii jedan na sloven-skorn jeziku, u kojemu je rečeno: SLOVENSKOMU IN HRVAŠKEMU PREBIVALSTVU JULIJSKE KRAJINE 25 MARCA BOMO VSI GLASOVALI: NE!
Sodrugi. bratje!
Mussolinijeva vlada se ponovno obrača na italijanski narod in na narode ki so z vojno bili priključeni italijanski državi in 'jih poziva, da se vdeležg novega plebiscita ki naj bi pričal, da prebivalstvo pristaja na fašistični režim lakote, sužnosti in vojne.
Bratje Slovenci in Hrvati Julijske Kra-jine!
Vaša dolžnost ie, da se podaste VSI na glasovanje napovedano za 25 marca iti da izrazite z
NE
svoj® neodpravljivo nasprotovanje do fašizma in do priključitve italijanski državi.
Sodrugi. bratje!
Vi veste, da je ta plebiscit samo zoprna spaka ljudskega glasovanja. Fašizem je vzel vam in vsemu italijanskemu narodu vse osnovne pravice; toda proti vam je bil še bolj krut. Zato da bi učinil vaše narodne posebnosti sprevaja fašizem v Julijski Krajini že dvanajst let brezmejni teror;
IZ VAŠIH ŠOL JE PREGNAL VAŠE UČITELJE ZATRL JE VAŠ TISK IN VAŠO DOMAČO KNJIŽEVNOST. PRISILIL JE VAŠE OTROKE. DA ZATAJE JEZIK SVOJIH OČETOV IN SVOJEGA NARODNEGA OBČESTVA, RAZPUSTIL JE VAŠA PROSVETNA DRUŠTVA IN JE. DA VAS DO SKRAJNOSTI PONIŽA. OBLEKEL VAŠE OTROKE V SRAMOTNO ČRNO SRAJCO IN JIH UVRSTIL V SVOJE ČETE »BALIL«. »AVANGUARDI-STOV«, »MLADIH FAŠIJEV«, KJER JIH VZGAJA K ČAŠČENJU ZATIRANJA IN ZATIRALCA.
In ta režim, ki hoče zatreti vaš, narod, ki uničuje vaše gmotno in duhovno življcni«. ta režim se sedai drzne obrniti do vas, da sprejmete njegova zločinstva!
Vi boste odgovorili: NE!
NE. ker hočemo osvoboditev in združitev slovenskega naroda.
NE, ker so nas fašisti in italijanski imperijalisti spravili na beraško palico, ker onj so pritirali naše delavce v brezposelnost in v lakoto in se sedaj polaščajo zadnjih skromnih sredstev naših kmetov.
NE. ker fašizem je zatrl vse naše socijalne, politične in prosvetne pravice.
NE. ker fašizem je režim vojne.
Sodrugi bratje!
Fašizem ne ve kako bi se rešil iz gospodarske krize. Zato zvrača posledice gospodarske krize na pleča delavcev, znižuje vsak dan bolj delavske mezde, meče vsak dan nove tisoče v brezposelnost, zvišuje vsak dau boli davke in se ne meni, da ti davki povzročajo lakoto in uničujejo popolnoma mala kmečka gospodarstva, Ta izžemalska politika je posebno desledna proti vam,
MEZDE SLOVENSKIH IN HRVAŠKIH DELAVCEV SO NIŽJE KAKOR NAJNIŽJE MEZDE ITALIJANSKIH DELAVCEV. VAŠI DNINARJI PREJEMAJO DVE LIRI NA DAN IN BEDNO HRANO. BREZPOSELNOST JE V VAŠIH KRAJIH RAZMEROMA VIŠJA KAKOR DRUGOD V ITALIJI, KJER JE V OSTALEM SKRAJNO VISOKA IN PRESEGA DVA MILJONA.
V	Julijski Krajini je revščina delavcev tako velika, da so se v zadnjem času pojavile epidemije povzročene po nezadostni hrani.
V	okolici Nabrežine je tifus kosil prebivalstvo. Rubeži kmetov radi zaostankov na davkih so na dnevnem redu. Kmetu ki je dolgoval državi 50 lir. je bila zarubljena krava. Neki družini je bila zarubljena celo miza.
Fašistični režim potrebuje denar, vedno znova denar da podpre zibajoče se banke in tatinske finančnike, da zagotovi dobičke velikim Industrijalcem, da obogati že tako in tako bogate veleposestnike, da da korita tisočerim »džerarkom«, da zbere onih Sest miljard letno, katere potroši država za Pripravo bodoče vojne.
In ta režim se drzne trditi, da ni režim kapitalistov, izkoriščevalcev, bogatinov, zatiralcev narodov, ki so bili na silo priključeni italijanski državi. In Mussolini se drzne trditi, da ie našel izhod iz krije: Stvoritev korporativne države. Ne dajte se prevariti Po takih lažeh!
Korporativna država, s katero se dela taka stvar v tei fašistični plebiscitni kampanji. je žalostno sredstvo, kako bi se italijanskemu narodu in vam naložile nove ^rtve. kako bi se boljše pripravila vojna, Fašizem ve, da je njegova bodočnost vedno bolj negotova, in skuša z novimi goljufijami anešati množice in jih prikleniti na se, kaši-zem bi hotel da bi vi sodelovali z njim in IriU tako pomagali naprej, Toda ali je sploh Ptogoče, da bj narodi podjarmljeni po italijanski državi, izrabljani in zatirani po itali-janskem imperijalizmu sodelovali s svojimi krvniki, z onimi, ki jih žene v lakoto in jih
strahujejo z manganelom in puško. Ne, tako sodelovanje je nemoguće in nedopustno.
Sodrugi. bratje!
Fašizem se trudi, da bi vas ločil od italijanskih proletarcev, da bi vas nahujskal druge proti drugim. Toda italijanski proletarijat je vaš najmočnejši zaveznik. On stoji na 'vaši strani. Italijanski proletarijat se že dvanajst let junaško bori proti fašizmu.
Mi imamo isti interes kot vi: odstraniti v Italiji režim fašizma in kapitalistov. Mi sme zato vaši edini, pravi in močni zavezniki.
MI SE NE BORIMO SAMO ZA SVOBODO ITALIJANSKEGA PROLETARIJATA, AMPAK TUDI ZA SVOBODO VAS IN VSEH DRUGIH NARODOV. KATERE TLAČI ITALIJANSKI 1MPERIJALIZEM. MI VZDRŽUJEMO VEDNO IN V VSAKEM TRENOTKU BREZ VSAKE REZERVE IN VSAKEGA POGOJA VAŠO PRAVICO NA SAMOODLOČBO, PRAVICE. DA SE, ČE HOČETE. LOČITE OD ITALIJANSKE DRŽAVE.
Mi se borimo za svobodo in združitev slovanskega naroda.
Vaš NE. s katerim boste prekrižali namen fašizma, ki hoče s tem plebiscitom nabrati v vaših kraiih DA.
Sodrugi, bratje!
Nastopajte povsod proti plebiscitni abstinenci. Abstinenca bi pomenjala. da ste se prepustili dogodkom, da ste se odpovedali boju. Toda narod, ki se ne bori, ne bo nikdar izvojeval svobode.
Vsi torej k žaram in glasujte NE.
V vsaki tovarni, v vsakem mestnem delu, ,v vsaki vasi vstvarite Odbore enotne fronte, za organiziranje plebisitnih NE in za mobiliziranje mučeniške Julijske Krajine, Organizirajte odbore enotne fronte proti zniževanju mezd. prot! davkom, za črtanje dolgov in proti rubežem kmetov dolžnikov;
Za podporo vsem brezposelnim In to za ves čas brezposelnosti in na breme gospodarjev in države;
Za svobodo združevanja, zborovanja in tiska, za obnovo slovenskih in hrvaških prosvetnih društev; za povratek slovenskih in hrvaških učiteljev pregnanih iz Julijske Krajine;
Za ukinitev vojaških proračunov; za službovanje slovenskih in hrvaških mladeničev v Julijski Krajini in za službovanje v posebnih po‘narodnostih razdeljenih skupinah;
Za stvoritev slovenskih in hrvaških jezikovnih skupin v vsakem sindikatu, za svobodno volitev voditeljev sindikatov in sindikalnih Jezikovnih skupin;
Za odstranitev »podeštaja« z občin, za delavsko in kmečko upravljanje občin;
Za ukinutev izrednega Sodišča;
Za amnestijo vsem političnimi žrtvam, za penzijo sorodnikom žrtev fašizma, ki so padle v boiu za osvoboditev Slovencev in Hrvatov izpod jarma italijanskega imperijalizma.
Zanesite ta gesla v vsako manifestacijo, katero napravijo fašisti, manifestirajte proti fašizmu in za svobodo in združitev* slovenskega naroda.
Spomin na stotine mrtvih Slovencev in Hrvatov, ki so padli v boju za svobodo, stotine letnikov, ki so v rokah fašizma vam zapovedujejo glasovati NE
Živela tesna zveza italijanskega proletarijata in zatiranih narodov Julijske Krajine v skupnem boju proti fašizmu in italijanskemu imperijalizmu!
ŽIVELA PRAVICA SLOVENSKEGA IN HRVAŠKEGA NARODA JULIJSKE KRAJINE. DA ODLOČATA SAMA O SVOJI USODI IN DA SE. ČE HOČETA. ODTRGA. TA OD ITALIJANSKE DRŽAVEI
AKADEMIJA DRUŠTVA »TABOR« V LJUBLJANI
V soboto, dne 7 aprila t. 1. ob 20 uri v veliki dvorani hotela »Union« kkade-mija društva »Tabor«. Na akademiji bo nastopil društveni mešani pevski zbor pod vodstvom svojega pevovodje g. Fr. Venturinija. Sodelovali bodo operni solisti g. Robert Primožič, operna solistka gdč. Anita Mezetova, dirigent opere g. dr. Danilo Švara in violinist g. Karlo Rupel.
GLAVNE SKUPŠTINE NAŠIH ORGANIZACIJA U NOVOM SADU I BEOGRADU
Naše emigrantske organizacije u Novom Sadu i Beogradu održale su svoje glavne skupštine, o kojima ćemo donijeti opširnije Izvještaje u idućem broju.
VELIKONOČNE RAZGELDNICE PRIMORSKIH AKADEMIKOV
se dobijo tudi v Celju. V prodaji: trafike Kovač, Sedlaček, Perovšek, knjigarno Leskovšek, Mohorjeve knjigarne in trgovine Močnik & Pili. Dopisujte samo na razglednicah primorskih akademikov.	__ ^
SMRT
Umrl je Ivan Penko, posestnik, trgovec In gostilničar v Palčlu pri Š. Petru na Krasu. Dobro znani pokojnik je dočakal častitljivo starost 90 let. Pokopali so ga 20. t. m. ob veliki udeležbi domačega prebivalstva. Naj počiva v miru! (Agis).


\jflF «d*
Lijepi proljetni dani dolaze ! Uzmite Vaša kola jz garaže i;

birajte i$pravnu ljetnu vrst MOBILOIL za motor, prigon i diferencijal, po MOBILOIL kazalu preporuka,
nabavite si bačvicu od 50 kg ili originalnu kantu od 20 litara ispravne ljetne vrsti MOBILOIL za motor, čime ste pokrili Vašu potrebu za čitavu sezonu (50 kg bačvicu možete naručiti i kod naših trgovaca, a mi Vam je dostavljamo direktno, sa plombom!),
upotrebljavajte za mazanje šašije MOBIL" GREASE i MOBILUBRICANT, jer ćete time spriječiti neprijatno škripanje kola,
kao primjesu upotrebljavajte UPPER CY-LINDER LUBRICANT, da si osigurate savršeno mazanje ventila i najgornjeg dijela cilindra.
najjeftiniji
pogon
jer za jamči
potpunu
aigurnoat

^ÌOBILOIL
STAND ARD-VACU UM
OIL COMPANY OF JUGOSLAVIA, INC.
jucTtls wso
Karakteristično oficijelene statistike
Trst. marca 1934. (Agis). Italiiansk listi so prinesli zanimive statistike o ljudskem gibapju za mrsec januar in februar zć tržaško ter goriško pokrajino, ki jih radi lesa priobčujemo v celoti:
Trst ostala pokrajina skupne
Trst
roieni
mrtvi
razlika
rojeni
mrtvi
razlika
ostala pokrajina
januar
Gorica
rojeni
mrtvi
rojeni
mrtvi
ostala pokrajina
januar
66	298
80	205
— 14	+93
februar
72	262
74	194
skupni
292	136	448
329	83	403
28	+ 73	,+ 45
februar		
270	160	430
322	95	417
— 52	+ 65	+ 13
skupno
364
285
+ 79
334
268
— 2 +68 +66 Iz teh številk je razvidno, da sta Trst In Gorica v januarju in februarju padla za 80, odnosno 16 oseb, med tem kc sta obe pokrajini brez mest, ki sta slovenski, povišali število prebivalstva za 138, odnosno 161 oseb. Število prebivalstva v mestih stalno pada. ne samo v Jul. Krajini, ampak tudi v vsei Italijj (Firence, Brescia itd.).
ANTOLOGIJA NOVE ČAKAVSKE LIRIKE Zbotr prenatrpanost) posla u tiskari i naročitog načina štamoania (ručni sjog) antologia će Izaći sa malim zakašnjenjem polovicom aprila, pa molimo Kg. pretplatnike da to uvaže.
Uiedno molimo sve one koji se ioš nisu pretplatili, da to što prije učine, jer ć-e se kniiga štampati u ograničenom bro-iu nritnicraka.
Knliza se može naručiti 1 pouzećem na adresu »Istre«.
POPLAVA V VIPAVSKI DOLINI
Gorica 22 marca 1934 (Agis), V zadnjem času je bilo tudi v Julijski Krajini hudo deževanje. Neprestani dež jc povzročil, da so reke narastle in prestopile bregove ter poplavile okolico Tako je tudi poplava poškodovala elektrarno v Prvačini. da ie morala ustaviti obrat Na nekaterih krajih je voda razdrla tudi ceste, tako da ie promet ukinjen. Kot poročajo so precej oškodovane tudi njive, zlasti na novo posej ene.
LJUBEZEN DECE -NAŠE UPANJE!
»Domovina, vedno mislim nate in na ne-osvobojene brate!« To geslo je zapisal jugoslovenski deci njen veliki prijatelj E. Gangl. Ali se deca tudi ravna po tem geslu? V odgovor evo vam tri pesmice naših otrok, ki so bile objavljene v kotičku malih v mladinski reviji »Naš rod«.
DOMOVINI
Ali čuješ tužni glas, ki prihaja z mej do nas?
To nesrečni so ljudje, ki svobode si žele!
Glej, ječijo onstran meje, kjer slovenski veter veje!
Kruti tujec tam stoji, nad Slovencem meč drži!
Bolečine tam trpi, kdor slovensko govori! ...
Kranjc Josip Št. Ilj pod Turjakom.
ISTRI
zemlja draga, kaj tuguje Daleč čutim čez planine tvoje srčne bolečine.
V lice U tako si hladna in tolažbe ti si gladna, Solnce nate žarko seje, ali nič te ne ogreje?
Tebi trnjev venec spleta in ti glavo z njim opleta zdaj sovražna kruta roka. Tebi, Istra, srce poka.
Toda, zemlja ne obupaj, in v bodočnost lepšo upaj!
O, saj srca še žive, ki svobode ti žele!
Hreščak Vladimir» Ljubljana.
KJER SO NAŠI BRATJE?
Kje pa naši bratje so, da jih ne vidi moje oko?
O, tam v nesrečnih krajih so kakor pokopani.
Franc Dornik Marenberg.
POŠALJITE PRETPLATU
Cistite i spremajte stan sa sredstvima od FORGACA, Masarykova 18
AKTIVNOST ISTARSKIH AKADEMIČARA U ZAGREBU
U subotu, 24 o. mj. održao je I. A. K. svoju redovitu semestarsku glavnu skupštinu. Pretsjednik Bratulić pozdravlja sve prisutne. Prije prelaza na dnevni red sjeća se sa nekoliko toplih riječi svih onih, koji su u borbi za našu nacionalnu stvar trpjeli, dali živote i još uvijek trpe razasuti po raznim konfinacionim logorima od Ponze do Lipar a. Članstvo se pridružuje i usta-jući odaje im priznanje. —
Prelazi se na izvještaj pojedinih klupskih funkcionera. Čita se tajnički izvještaj. Klupski tajnik Motika prikazuje u kratkom ali zbijenom izvještaju kretanje klupske aktivnosti tokom zimskog semestra. Medju ostalim istaknuo je: Klupski rad započeo je u znaku žive aktivnosti, koja je došla do izražaja, najviše nastupom naših diletanata u Subotici prigodom proslave oslobodje-nja tih krajeva, te pripojenja našoj državi. Klupski diletanti nastupili su dvaput i doživjeli vanredan uspjeh. Subotičko kazalište bilo je dupkom puno gradjanstva, koje je našim diletantima oduševljeno odobravalo prigodom izvadjanje drame »Za rodjenu grudu«. Mjesna štampa bavila se opširno tim dogadjajem i izrazila se o izvedbama najpovoljnije. Taj uspjeh je tim važniji, što je zabilježen na jednoj tako istaknutoj točci, a osim toga treba podvući, da je to važan prilog propagandi za našu stvar u tim krajevima. Važno je spomenuti i uspjeli miting, koji se održao najviše zaslugom naših članova povodom godišnjice Rapala na univerzitetu. U prisustvu nekoliko stotina studenata prikazao je kolega Dobrila stanje naše braće pod fašističkim terorom. Iza toga došlo je do žestokih demonstracija. Time smo se pridružili i mi općem negodovanju, koje je došlo do vidnog izražaja po cijeloj državi povodom žalosne obljetnice.
Radi boljeg medjusobnog upoznavanja održano je i tradicionalno bruco-ško veće. U zajednici s bratskom omladinskom sekcijom održalo se badnje vece, za sve kolege koji su proveli božične blagdane u Zagrebu. U svrhu, što boljeg kontakta medju članstvom održali su se redovni sastanci s predavanjima. Osim navedenog klupski su članovi saradjivali u bratskim društvima »Istri« i Omladin. sekciji.
Iza tajničkog izvještaja, na predlog kolege Jardasa poslao sc brzojavni pozdrav pretsjedniku Saveza Emigr. Udruženja Dr. Ivanu Mariji čoku. Slijedi blagajnički izvještaj te izvještaj arhivara. U diskusiji na izvještaje poslovnog odbora javlja se za riječ kolega Dobrila. Najprije govori opširnije bez osvrta na same izvještaje. Spominje, da treba podvući petgodišnji opstanak kluba, te se treba tom prilikom sjetiti i odati priznanje prvim osnivačima i onima, koji su do sada saradjivali u radu za klub. S obzirom na tajnički izvještaj, spominje da je nezgodno što od novih kolega (kojih je bilo primljeno prošlog semestra sedamnaest) ima ih vrlo malo prisutnih, pa smatra, da je to zbog uskršnjih praznika. Ističe potrebu novih prostorija zbog većeg kontakta članstva, naročito mladjeg. Kri-tikuje predavanja održana tokom prošlog semestra, te konstatuje, da su bila previše šablonska.
Javlja se za riječ K. Race, te pobija navode predgovornika. Time završava se diskusija i izvještaji.
Na temelju izvještaja revizionog odbora o urednom poslovanju dosadašnje uprave i predloga da se primi apsolu-torij iste prelazi se nakon malog odmora k izboru nove uprave.
Predane su tri liste. Jedna s Ivom Motikom, druga s Dobrilom i treća s Radetićem na čelu. Kako su se potonja dvojica zahvalila izabrana je prva lista s Motikom na čelu. U odbor su još ušli: Nikola Radetić kao potpretsjednik, Franjo Jardas kao tajnik I, Ante Mi-Ijavac kao tajnik II, Josip Grokalić kao blagajnik I, Josip Jurman kao blagajnik II i Ivan Velenik kao odbornik. U revizioni odbor ušli su Josip Opašić, Vjekoslav Bratulić i Milan Gržetić.
Uzima mjesto novi pretsjednik, zahvaljuje se na povjérenju i poziva članstvo na složan rad.
DESETGODIŠNJICA ANEKSIJE RIJEKE
u Istarskom akademskom klubu
Dne 15 o. mj. održao je Istarski ak. klub u Zagrebu širi sastanak posvećen Rijeci, povodom deset godišnjice aneksije Italiji. Poslije uvodnih riječi pret-sjedmka održao je dokumentovano i iscrpno predavanje član kluba Milan Gržetić. Iznijevši stariju političku historiju Rijeke, zatim madžarsko-hrvat-sku borbu za Rijeku te njezin ekonomski razeitak i procvat neposredno prije svjetskog’ rata, analizirao je poslijeratne dogodjaje na Rijeci i okupaciju po Italiji, te konačno rimski pakt 1924 g. i aneksiju Italiji, čime je sankcionirana propast toga grada.
Osim članova kluba bilo je prisutno i mnogo drugih emigranata, članova društva Istra. Bila je takodjer primljena i jedna rezolucija u smislu pravog rješenja riječkog pitanja.
PET LET NASE PROPAGANDE V TRBOVLJAH
POROČILO O V. REDNEM OBČNEM ZBORU ORGANIZACIJE JUGOSLOV. EMIGRANTOV V TRBOVLJAH
V	nedeljo 11. t. m. je polagal odbor »»Orjema« Trbovlje obračun o enoletnem delovanju društva. Na občni zbor, ki je bil nekako jubilejno zborovanje ob petletnici obstoja našega društva, so bili povabljeni tudi delegati narodnih društev. Tako so zboru poleg lepega števila članstva prisostvovali tudi zastopniki Kola jugoslov. sester, Sokola, Kluba koroških Slovencev, Jadranske straže, moške in ženske podružnice Družbe sv. Cirila in Metoda ter zastopniki delavstva organiziranega v Narodni strokovni zvezi.
Na dnevnem redu je bilo poročijo o vseh dogodkih, ki direktno ali posredno zadevajo usodo našega naroda sa mejami. V tem izclpnem poročilu je referent povedel poslošalce najprej na našo okrvavljeno zemljo onstran Triglava in Snežnika. Opisal je vse važnejše dogodke v trpljenju našega naroda pod tujčevo peto; se spomnil s toplimi bese-, dami Eržena, Juriševiča, štifaniča in Bajta, ki so v lanskem letu pomnožili vrsto naših mučenikov.
Premotrili smo nadalje težak notranji položaj Italije in lanske poraze fa-šizima v notranji, posebno pa še v zunanji politiki. V nasprotju z neuspehi fašistične zumanje politike pa beleži jugoslov. zunanja politika v lanskem letu mnoge uspehe, kar navdaja tudi emigrante še s posebno vero, ker vemo, da bo le močna in spoštovana Jugoslavija mogla rešiti naš problem. Zato smo s posebnim zadoščenjem konštatirali zbližanje med Jugoslavijo in bratsko Bolgarsko.
Po tem referatu je sledilo poročilo tajnice iz katerega se spozna delo »Orjema« v lanskem letu.
V	pretekli poslovni dobi so se vršili štirje članski sestanki s sledečimi predavanji: »Trogirski levi in mi«, »Revi-zijonizem in problem naše zemlje«, »Vekoslav Spinčič« in »Poročilo o položaju v Julijski Krajini«. Poprečna udeležba na sestankih je bila 23 članov, kar pa je vsekakor premalo pri organizaciji, ki šteje 70 članov.
Vršilo se je 10 rednih in 3 izredne seje. Zbližanju članstva je bil “namenjen en družabni večer in en izlet.
Statistika organiziranih emigrantov v Trbovljah je končno dovršena.
Dramatičini odsek je imel vaje po potrebi.
Društvo je dajalo tudi podpore potrebnim emigrantom, ki so iščoč si dela prišli skozi Trbovlje.
Naročnikov na »Istro« je v društvu 25. Društvo je po svojih močeh podpiralo tudi uredništvo »Istre«. Nadalje je društvo vzelo v razprodajo koledarčke
»Soča« in propagandne razglednice naših akademikov.
Stiki z drugimi organizacijami v Trbovljah so bili zelo tesni, posebno prisrčni pa z bratskim Klubom koroških Slovencev.
Javnih prireditev je bilo u pretekli poslovni dobi tri. 18. marca 1933. je predaval g. V. Figar iz Ljubljane s skiop-tičnimi slikami o Julijski Krajini v slikah in povedkah.
Skupno z ostalimi nacijonalhimi društvi je »Orjem« priredila 23. junija 1. 1. Spinčičevo komemoracijo in končno 11. novembra že tradicij onalno ra-pallsko akademijo, ki je zopet napolnila dvorano Sokolskega doma.
Po tajniškem poročilu je sledilo še poročilo blagajnika, ki iskazuje zelo majhen promet, kar pa ni nič čudnega, članstvo naše organizacije je po večini iz delavskih slojev, ki trpi samo pomanjkanje; prireditev pa, ki bi služile pridobivanju finančnih sredstev naša organizacija spričo težkih razmer v Trbovljah ne more prirejati.
Po poročilih so se vršile volitve. V novi odbor so bili z malimi ispremem-bami izvoljeni odborniki iz prejšnega odbora.
Z občnega zbora je bil odposlan pozdrav Saveznomu predsedniku g. dr. čorku in zahvala banskemu svetniku g. I. Tavčarju za njegov govor, s katerim je podprl prošnjo našega Saveza ob priliki zasedanja banskega sveta.
V lepem soglasju se je zaključil občni zbor, ko je pripomogel v obilni meri, da so se vsi navzoči se bolj približali razumevanju našega problema.
*
Občni zbor je poslal banskemu svetniku dru Tavčarju sledeče pismo:
Spoštovani gospod banski svetnik!
S pogledi iskrenega Jugoslovana, ki ve, da se Jugoslavija ne neha tam, kjer so ji drugi, proti naši volji, zarisali začasne meje, ste se na zadnjem zaseda-danju banskega sveta zavzeli za emigracijo iz zasedenega ozemlja.
»Vina in hleba dobil sem i dobro besedo,
šla mi je v slast bolj od vina in
■ hleba«.
Te Zupančičeve besede izražajo naša čustva, ko se Vam toplo zahvaljujemo za Vaš prijateljski nastop. Najbolj se radujemo Vaših dobrih besed, ki razodevajo borca za Veliko Jugoslavijo od onkraj Soče do črnega morja.
Ponosni smo, da stojimo v naši borbi ramo ob rami s tako odličnim prijateljem.
Trbovlje, na občnem zboru 11. marca 1934.
PREDAVANJA DRUŠTVA „TABOR"
V LJUBLJANI
STERILIZACIJA IN PRAVO Predavanje dr. Munde.
V četrtek, dne 15. marca t. 1. zvečer je'imel na realki namestnik višjeg državnega tožilca dr. Avgust Munda za-. nimivo predavanje o temi »Pravni značaj sterilizacije«. Predavatelj se je kot jurist v splošnem zavzel za sterilizacijo tam, kjer zahteva to razvoj naroda in splošni interesi, da se omeji razplod manjvrednih, ki se hitreje širijo, kakor evgensko zdravi. Zavrgel pa je rasno teorijo o potrebi sterilizacije, ker narodi, ki se plodijo sami med seboj, ne iz- : kazujejo ženijev. Navajal je tudi stališče katoliške cerkve o sterilizaciji, zaključil pa je z naslednjo mislijo:
»Moti pa se, kdor misli, da je sterilizacija edino sredstvo, ki je sposobno preroditi človeštvo na duhu in telesu. Sterilizacija, naj si bo izvedena še tako temeljito, bo pljusek v vodo, če se ne. prerodi tudi evgeniško zdravi del Ij ud-stva. Kaj pomaga odstraniti bolni del narodnega telesa, če se zdravi del vedno znova okuži? Kaj pomaga napraviti manjvredne ljudi neplodne, če sc zdra- i vi in nadarjeni branijo otrok, če se nadarjeni vdajajo narkotičnim strupom in spolnim ekscesom? Sterilizacija bo dosegla svoj uspeh le tedaj, če bo šla roko v roki z etičnim preporodom naroda.«
»O TEHNOKRACIJI«
Predavanje tov. Andreja Gaberščka.
Včetrtek, dne 22 t. mj. ob 20 uri je predaval v predavalnici na realki tov. Andrej Gaberščik »O tehnokraciji«. Predavalnica je bila lepo zasedena. Poslu- ■) salci so pazljivo sledili zanimivemu predavanju, ki ga je predavatelj podprl z jasnimi dokazi.
Tov. predavatelj je bil za lepo predavanje nagrajen z iskrenim odobravanjem.
OBČNI ZBOR DRUŠTVA „S0CA“ V JESENICAH
ENO LETO USPELEGA DELA
Društvo »Soča« na Jesenicah je imelo 24. februarja tretji redni občni zbor, ki se ga je udeležilo lepo število članov.
Občni zbor je otvoril tov. predsednik Mr. Ph. Žabkar Joža. Takoj uvodoma se je spomnil 50 letnice gospoda bana dr. Marušiča, nato pa je orisal namen in cilj društva. Navzoče je opozoril, da so prišli na občni zbor zato, de slišijo kaj je odbor med letom delal, njih dolžnost pa je, da podajo svoje mnenje in kritiko dosedanjega dela, za nadalnje delo pa tudi nasvete. Odbor je po svojih močeh in kolikor je v današnjih težkih časih mogoče, napravil vse, da je moglo društvo prosperirati, gojiti med emigranti družabnost in podupirati revne člane.
Tov. tajnik je orisal nato podrobnejše delovanje društva, katero je imelo v preteklem letu 10 sej. Prejelo je 96, odposlalo pa 72 dopisov. Omenil je tudi nekatere prireditve, med drugimi gostovanje »Trbovljskega Slavčka«, katerega je povabilo društvo za 14. In 15. avgusta lansko leto na Jesenice, kjer so priredili dva koncerta, ki sta bila nadvse dobro obiskana. Med letom je imel tovariš predsednik štiri predavanja, podpredsednik inž. šapla pa eno predavanje.
Nadalje se je tovariš tajnik zahvalil v imenu celega društva gg. dr. Keržan Bartolu in dr. Marčič Viktorju, katera sta v več slučajih nudila brezplačno zdravniško pomoč brezposlenim članom, tov. predsedniku pa za brezplačna zdravila.
Da je odbor skrbel skoro bolj za delovanje društva v socijalnem kot v kul-
turnem oziru, je razvidno iz nadalnjih poročil odbornikov in sicer sledi iz poročila tov. blagajnika, da je imelo društvo v pretečenem letu 13.010 Din dohodkov in Din 11.924 izdatkov, to je skoro Din 25.000 denarnega prometa, kar vsekakor ni malo za tako majhno društvo. Iz poročila tov. Sorli Srečka sledi, da so se denarne podpore dale 105 prosilcem, razen tega se je pa pomagalo brezposlenim tudi z razdelevanjem hrane.
Tovariš gospodar je izjavil, da je v društvenem zavetišču prenočevalo v preteklem letu 47 brezposlenih emigrantov s 1083 nočninami. Iz česar je razvidno kolikega pomena je zavetišče, kamor se lahko zatekajo brezposleni emigranti, posebno po zimi, kjer se lahko pri topli peči ogrejejo in po možnosti tudi okrepčajo.
Pri volitvah je bil izvoljen še nadalje za predsednika tov. Mr. Ph. Žabkar Joža. Ostali odbor pa je ostal isti, razen malenkonstnih sprememb«.
OBČNI ZBOR »SOČE« V NOVEM MESTU
Občni zbor društva »Soče« se je vršil preteklo nedeljo. Predsednik društva g. Mervič je podal obširen ekspoze o delovanju društva v preteklem letu, kakor tudi je orisal položaj emigrantov. Ker je g. Mervič odbil vsled bolezni ponovno predsestvo, je bil na to enoglasno izvoljen za predsednika popularni g. Josip Turk, vele trgovac v Novem mestu. Oseba gospoda Turka nam jamči, da bo društvo u bodoče s podvojeno bilo delovalo v korist našega življa.
ZA GORJANOV FOND MESTNE OBČINE LJUBLJANSKE
Kot je znano je bil ta fond, ki nosi ime enega izmed naših mučenikov, ustanovljen pred nekaj leti in ima namen, da nudi v najskrajnejši sili našim najpotrebnejšim ljudem prvo pomoč. Mestna občina ljubljanska je doslej določevala v ta fond vedno po 30.000 dinarjev. Na eni zadnjih proračunskih zasedanj mestne občine ljubljan-
ske pa je g. Čotar, občinski svetnik in agilni »Sočan« predlagal, naj se ta fond zviša na vsaj 50.000 Din. Zgledi da bo ta jako umesten ir. potreben predlog prodrl in da ga bo občinski svet sprejel. Celotna naša emigracija bo to sprejela z velikim veseljem ker bo s tem ponovno dokazano, da nismo tako zapuščeni in da je marsikje še kako dobro srce.
U FOND „ISTRE'
Vizjak Janko, vet. svetnik, it režice
din	100.-— :
Marušič Valburga, učit., Andrijan-
ci................. . . din J0.~“
Juraj pl. Kallay, Batina	din 10.-* >
Mesto venca na grob prerano umrle drugarice gdje Katice M Fi-ster-Malami, učiteljice srp hrv. jezika u Ljubljani daruju u fond Jslrc-r- Dimnik Ivan, učn. i predaj J.U.U., Ljubljana dm 10.—; F le g o Mara, urit Ljub Ijana din 10.— ; Fabijani c M ko, učit. Ljubljana din 10—, Hude Drago, učit. Ljubljana din J.—; Jedrlinič Tomo, učit. Ljubljana din 10—; Lavrič Farla, učit. Ljubljana, din 10.— ; M Inkov Fran, učit Ljubljana din 5.—,• Pavlica Ulrik, učit 1.,ubijana din 5m ; Opašič Aule, učit. Ljubljana jjin 10.— ; Lisica Ivan, učit. Ljubljana din 10.—; Marjanovič Hubert, minile učiteljičin Ljubljana din 5;
1 cric Cirila, učil. Ljubi jatu, dm 10;-r-; 8lapiuk, Julij, ikoL upr.,
Ljubljana din W.~—; Poro pat Marica, učit. v Kamniku din 10; Vjelc Urbančič škol. nadz. din 5.—; Sarion Pavla. učit. din 10.—	.... din 115.—'
Pompai Mijo, Tivat	din	5.—
H. P. za prodane blokove u Velcri nfr •	• • •	. . din	25.—’
B. B. Celje....................riin	10,—
Prigodom proslave Josipova u Tiv-tn sakupljeno je na predlog g.
Mija Pompala n fond emigrantskog illusila. Istruì iznos od din 422.— a darovala su slijedeća gospoda:	po din 50.—
Ilija Slaničić općinski načelnik,
Josip Bazeli i Josip Peterneli, po din 15.— Ruža Stranić učit. po din 10.— Nikola Pavič Mijo Pompai, Dragutin Culja,
Ivo Radojevič, Duka Lazarić,
Pelar Paio, Ivan Kalaus, Jc-rotej Pilat, Malo Brusić. Josip Petch, llndolf Poteh, Anion Petkovič, Božo Kohut i Izidor Venke, po din ti.— Vlado Bačič, po din 5.— Mare Škorić, po din 2— Marko Petkovič,
Andjica Topič i Anti Djilić. Posebno sakupljeno kod obiteljskog stola din 100.—	Jin	422.—
U prošlom broju objavljeno dm 31.1913$
Ukupno din 31.908.3$
UTEMELJENO 1860.	UTEMELJENO 1860.
FILIPA DEUTSCHA S
Vrhovčeva ul. 1 ZAGREB Telefon br. 30-47.
EKSPORT NAJFINIJE HRASTOVINE
NA SKLADIŠTU IMADE VELIKE KOLIČINE POTPUNO SUHE HRASTOVE GRADJE SVIJU DIMENZIJA
NAJLJEPŠI DAR ZA USKRS
EDISON BELL gramofon sa pločama
Gramofoni od Din 490'- na više Ploče od Din 19'- na više
Prodaja na dugoročna otplatu
BOGATI IZBOR
NACIJONALNIH, UMJETNIČKIH, PLESNIH KAO I TONFILMSKIH
PLOČA
Upozorit jemo na specijalne snimke starih primorskih pjesama sa sopcima
EDISON BELL Penkala Ltd.
Prodavaona: ZAGREB, Ilica 5) (Oktogon)

S. SPITZERA NASU. ]
TRANSPORTNO IOTPREMNIČKO D. D. !
ZAGREB, ILICA 16 I. KAT
TELEFON, BROJ 55-39.	I
OBAVLJA SVE VRSTI TRANSPORTA KAO I PRESELENJA U VLASTITIM POKUĆTVENIM KOLIMA

							
ŠTEDIONICA SA VSKE BANOVINE U ZAGREBU
Osnovana na temelju Uredbe Bana Savske Banovine od 4. X. 1930
broj 20267JI. 1930.
SREDIŠNJICA ZAGREB
Baruna Jelačiča 1 Blagajna Ilica la Telefon 32-56
ULOŠCI NA ULOŽNIM KNJIŽICAMA Din 30 OOO.OOO — ULOŠCI NA TEKUĆEM RAČUNU Din 42,000.000■—
Prima uloške na uložnice i tekuće račune
Posebna grana poslovanja :
Redovita vezana štednja na 5 i više godina uz najpovolnije uvjete i kamatnjak od 6 po sto
Podjeljuje vjeresije općinama, gradovima, zemljišnim zajednicama, imovnim općinama, zatim hrvatskim seljačkim, srpskim zemljoradničkim zadrugama i t. d.
Savska banovina preuzima čitavom svojom imovinom i prihodima neograničeno i neopozivo jamstvo za sve obveze Štedionice savske banovine u Zagrebu a napere za uloške i njihovo ukamaćenje.
POZO
OBRTNICI, TRGOVCI I PRIVATNICI!
KATALOGE, POSLOVNE KARTE I CJENIKE, LISTOVNE PAPIRE, KUVERTE, OBJAVE, POSJETNICE I SVE OSTALE TISKANICE ZA TRGOV. I PRIVATNU UPORABU IZRADIT CE VAM NAJJEFTINIJE, BRZO I SOLIDNO
JUG0SL0VENSKA ŠTAMPA D. D.
MASARYKOVA UL. 28a ZAG R E B Telefon 6646,6647 i 6648
ZA PROLJEĆE
Zašto TIVAR ODIJELA?
Zato Jer su liiepa, dobra I
Jeftina.
Ml izradjulemo odijela
ZA CIJELU OBITELJ
Molimo Vas, da se o tome osvie-dočite u našim prodavaonama,
TIVAR
ODI J E LA
rmm ■ - ..
JUGOSLAVENSKO NAKLADNO D.D. „OBNOVA"
Masarykova ulica 28 - ZAGREB - Telef. 6646 — 6648
PREPORUCA BOGAT IZBOR SVOJIH NAKLADNINA I ŠALJE NA SVAKI ZAHTJEV BADAVA I FRANKO SVOJE POPISE NAUČNIH I ZABAVNIH KNJIGA.
NAJNOVIJA IZDANJA:
VINKO ŠERINGER:
PRIRUČNI RJEČNIK STRANIH RIJEČI I FRAZA
Četvrto znatno povećano izdanje.
333 strane.	Cijena broš. Din 40'—, 11 tvrd. uvozu Din s°'—
Dobro poznati taj priručnik pri čitanju, pisanju i razgovoru obuhvaća sada
7000 riječi.
F. M. DOSTOJEVSKIJ :
j	IDIOT
Dvije sveske od 678 strana. Broš. Din 60' —, u tvrd. plat uvezu Din 8o-— Preostatak zalihe čuvenog tog romana u vrsnom prevodu Isc Velikanovića.
Univ. Prof. Dr. MIHAJLO LANOVIĆ:
UVOD U PRAVNE NAUKE
VITI i 435 strana u velikoj 8-ni
Cijena: broširano Din izo--—.	u tvrdom platnenom uvezu Din 1 .jo-—.
Važan pravni udžbenik za slušatelje sveučiliš a.
MIJAT PRIBANIĆ :
DOSTOJEVSKI: PRIPOVJEST SIROTE NELE. j ZASODIIVISKY: ANTUN POPOV i druge ruske pripovjetke za mladež.
Broširano Din rp—	Uvezano Din /0'—.
Valjana knjiga za odrasliju mladež.
Dr. STOJAN NOVAKOVIČ:
KARADORĐE
USKRS DRŽAVE SRPSKE <1804—1818)
Izdanje latinicom.	Cijena Din 20-_
Čuveno istorijsko djelo I NARUDŽBE IZVRŠUJU SE POUZEĆEM.
J
NASICKA TVORNICA TANINA I PAROPILA D. D.
ZAGREB
MARULIĆEV TRG 18 ^-TELEFON 3511, 3512, 3513
PILANSKI DRVNI
GRAĐEVNI
MATERIJAL
DOBAVLJA:
Sve vrste tvrdog i mekog građevnog materijala, stupove, pragove, PARKETE pokućstvo i t. d.
STRANA 29.

ČIPKE - ZASTORI PLATNO

Radiéeva (Duga) ulica broj 10 Ilica 73
Nikola Einzig
prije
L. Grlić i drug
zastupstvo tvornica papira
ZAGREB
DEŽELIĆEVA ULICa 74/II — TELEFON BROJ: 29-61 Brzojavi: SUPERIOR Poštanski čekovni račun br. 34-610
GENERALNA ZASTUPSTVA:
TVORNICA KN JIOOVEZAČKOO PLATNA
Josef Kohorn & Bruder, Braunau
TVORNICA PAPIRA
Ignaz Spiro & Sohne A. G. Bòhmisch - Krumau
Sagrin-, olanc i chromo papir
Buntpapierfabrik G. F. Lell, Ebelsberg
VELETRGOVINA FINIH PARIRA
Cari Mang, Wien
Stalno na skladiòtu : ŽICE (sjajne pocinčane), original Qrusohwitz* KONAC; Blnddpage, Kapitalband, Heftgurte Heftbinde I t. d.
JADRANSKA PLOVIDBA 0. 0.
____________SUŠAK
Brzojavi: JADROPLOV
Podržava sa 47 redovitih pruga parobrodsku službu u svim pravcima na Jadranskom moru
Brze parobrodske pruge za Dalmaciju
preporuča svoja turistička putovanja 10 dana za Dalmaciju i Grčku 6 dana za Dalmaciju
Redovita služba za prevoz putnika i tereta za Dalmaciju, Albaniju, Grčku i Italiju.
Prvorazredni parobrodi - odlična kuhinja dobra posluga.
uz umjerene cijene
Upute daju :
JADRANSKA PLOVIDBA D. D. U SUŠAKU,
sve njezine agencije Putnik i Wagons - Lits
TRAŽITE PROSPEKTE
Šumsko Industrijsko Preduzeće
Dobrljin • Drvar A. D.
STRUGARE U DOBRLJINU I DRVARU, DIREKCIJA ZELJEŽNICA U DRVARU, DIREKCIJA ŠUMSKIH RADOVA U OŠTRELJU I EKSPORTNA STOVAR1ŠTA U ŠIBENIKU I SUŠAKU.
CENTRALNA UPRAVA U SARAJEVU.
Proizvodi: Sve vrste jelove, smrčeve i bukove rezane gradje, bur'ad za pakovanje, gradjevni materijal, drvenu vunu i t d.
Eksporttlje : Sve vrste produkata po celom svetu. Godišnja prerada oko 300,000 m3 oblog drveta — Sopstvena željeznička mreža od 352 km spaja Prijedor — Jajce — Knin i služi javnom saobraćaju - Dužina šumske pruge iznosi oko 300 km.
STRANA 31.
Telefoni br. 63-55 i 63-57 — Brzojavi: LEFENIKS, ZAGREB
DRUŠTVO ZA OSIGURANJE ŽIVOTA
*
Filijalna direkcija: ZAGREB, JELAČIČEV TRG Br. 4
Garantna sredstva proračunato u dinarima.. 5107 000.000-—
Stanje osiguranja koncem 1932. god. u dinarima preko - 26>024.902.000 — U god. 1932 isplaćeno je u životnoj grani osigurnine din.	583.157.730-—
Prihodi na premiji u životnoj grani 1932. god. iznose u din 1,458.462.219-—
GRANE OSIGURANJA:
Život, osiguranje miraza, rente, požar, provalna kradja, auto, nesretni slučajevi i zakonske dužnosti jamstva
NOVO UVEDENO ŠTEDNO OSIGURANJE BEZ LIJEČNIČKOG PREGLEDA!
Za dva dinara dnevno isplaćujemo - - - Din 17.500*—
Za tri dirara dnevno isplaćujemo-Din 26.250—
Za četiri dinara dnevno isplaćujemo - - Din 35.000*—
U slučaju smrti uslijed nezgode naročite pogodnosti
• ' * f
Tražite prospekte! — Vrsnim zastupnicima pruža se dobra zarada!
* ' -
Sve upute daje najpripravnije
KS
<
Društvo za osiguranje života, filijalna direkcija Zagreb, Jelačičev trg 4
Vel. 19-22	_	Vrsta 5860-00
Za Vase mališane. Lagana cipelica od mekog boksa u kombinacijama raznih boja. — Vel. 23-26 Din. 49.—.
Vel. 19-26 _	Vrsta 5851-28
Ukusno ukrašena lakovana cipelica za Vaše najmilije. Isti model od smedjeg boksa. —
Vel. 27-34	Vrsta 3222-02
Jaka polucipela za školsku mladež sa ukrašenim jezikom. Gumeni djon jamči za drugo-trajnost. Vel. 35-38 Din. 69.—.
Vel. 27-34	Vrsta 5842-47
Lijepe i ukusno kombinovane cipelice od laka ili smedjeg boksa.
Vrsta 1645-05
Jednostavna ali ukusna cipelica od crnog ili smedjeg boksa sa visokom ili niskom potpeticom. Od laka Din. 99.—.
Vrsta 1845-53
Za lepe sunčane dane cipelicu od baršuna kombinovanu sa lakom Bez kombinacije od lastina ili baršuna Din. 49.—.
Vrsta 9805-07
Uvijek moderna i uvijek elegantna jednostavna salonska cipelica od prima laka. — Ista takova i sa niskom potpeticom.
Vrsta 5605-91
Proljetna cipelica od smedjeg boksa sa kombinacijom od zmijske kože. Isti model i u laku.
Vrsta 5875-40
Elegantne cipelice od laka ili ševroa sa ukusnom kombinacijom od zmijske kože.
Vrsta 5805-63
Otmena cipelica za proljeće. Od laka ili ievroa sa vrlo ukusnim ukrasom.
Uskršnja
Za praznik veselja ponovite se novom obućom. Sada Vas možemo stručno i savjesno poslužiti. Ne čekajte na poslednje dane, izaberete sebi obuću, dok imamo veliki izbor.
Vel. 27-34	Vrsta 45612-27
Najpraktičnija i najjeftinija cipela za svaku igru i svaki sport. Za malo novaca Vaša će djeca biti sačuvana od raznih ozlijeda
Vel. 27-34	Vrsta 3162-00
Za dječake, koji nikad ne miruju evo dobrih visokih cipela od jake masne kože sa izdržljivim gumenim djonom. Vel. 35-38 Din. 59.-.
Vrsta 2927-71
Lagana cipela izradjena u vidu sandala sa hrom djonom. Za tople dane nenadoknadiva.
Vrsta 1137-27
Za sunčane dane evo elegantnih cipela od platna, kombinovane sa lakom ili smedjom kožom.
Vrsta 1937-22
Od čvrstog boksa sa elastičnim gumenim djonom. Za svakidašnju upotrebu. Smedje ili crne.
Vrsta 3945-05
Praktična i udobna cipela za domačice. Od dobrog telećeg boksa sa pružnim gumenim djonom.
Vrsta 2945-11
Cipela za svaku priliku od crnog ili smedjeg boksa sa kožnim djonom i potpeticom. Za nedelju i blagdan od laka za Din. 99.—.
Vrsta 875-76
Krasne opančiće, ukusno kombinovane u raznim bojama. Prozračne i udobne.
Vrsta 4625-55
Za izlete trebate ovake cipele udobnog oblika i široke potpetice. Od prima telećeg boksa crne ili smedje.
ZENSKE ČARAPE
Najfinije svilene 29.-Jake svilene Din. 19.-la fior	Din.	19.-
Končane Din. 15.-Štrapačne fior Din. 9.
MUŠKE ČARAPE;
Pamučne Din. 5.-Štrapačne polusvilene Din. 7.-
Končane sa uzorcima Din. 1-0.-Modne fior. Din. 15.-
Vrsta 2345-13
Ukusna cipelica za šetnju od semiša sa kombinacijom od kože. U crnoj ili smedjoj boji.
Vrsta 1805-60
Novi proljetni model. Od laka sa ukrasom od guštera. Od smedjeg ševroa Din. 129.—.
Vrsta 1845-32
Udobna cipelica od laka ili smedjeg boksa sa ukrasom od zmijske kože.
Vrsta 1375-88
Za proljetne šetnje. Elegantna cipela od semiša kombinovana sa kožom. Crna ili smedja.
Vrsta 1637-21
Elegantna polucipela od najfinijeg telećeg boksa u crnoj i smedjoj boji sa kožnim djonom. Od laka Din. 149.—.
Vrsta 1637-26
Proljetna moda. Ukusno ukrašena polucipela od telećeg boksa crna ili smedja. Naročito podesna uz sportsko odelo.
Vrsta 1237-27
Cipele elegantnog gospodina za šetnju. Od laka kombinovane sa semišom ili mat-boksom.
Vrsta 0167-00
Za rad i štrapac najbolje odgovara cipela od mastne kravlie kože sa nepoderivim gumenim djonom. Ženske Din. 69.—.
Vrsta 1977-22
Visoka cipela od čvrstog boksa sa gumeni^1 djonom, elegantnog polušiljastog oblika. So kožnim djonom Din. 129.—.
»Istra., izla; svakog tjedna u petak. _ Uredništvo uprava nalaze so a Zagrebu, Masarykova ulica28 II. — broj čekovnog računa 36.780. — Pretplata: Za cijelu godinu S0 dinara- za no godine 25 dinara; za inozemstvo dvostruko; za Ameriku 2 dolara na godinu. — Oglasi so računaju po cjanil... — Vlasnik i izdavač: KONZORCIJ »ISTRA. Masarykova ul. 20 II. Telet, bi- 67-80 — Urednik : Ivo Mihovilovlć, Jukićcva ul. 3C. — Za uredništ"J odgovara: Dr. Fran Bračič, advokat, Samostanska 6. — Tisak: Stočajnina Jugoslovansko štampe d. d. Zagreb Masarykova 28» K» tiskaru
odgovara Rudo« Polanović, Zagreb, Ilica broj 131.	’