MIH. M. STANOJEVIC: Škola rada. (Referat na V. pokr. skup. Pov. UJU Ljubljana v Šoštanju.) (Dalje.) Nastavom se uvode učenici u razumevanje kulture ovoga razvitka kulture i njenog duhovnog proživljanja. Po Lj. Protiču lovačkom i ribarskom stupnju odgovaraju školska putovanja, nomadskom zaštitom i nega životinja, u vezi sa školskom gradinom; zemljoradnja je i danas glavno zanimanje večine naroda i njoj odgovara takode školska gradina. Stupnju zanata odgovara školska radionica, koju on ne zamišlja kao radionicu stručnog ručnog rada več radionicu koja se naslanja na prethodna dva oblika života. Zimi, kad se nema šta da radi u školskoj gradini, učenici treba da se zanimaju izradivanjem predmeta koji im trebaju u nastavi za bolje njeno razumevanje. A sem toga i gradenje oblika u zemlij i gipsu. savijapje i isecanje hartija, pletenje i radovi od krute hartije, dvorez i t. d. što ima veze s nastavom i što je u službi nje. Ponešto če se izraditi i što je potrebno i za školski život i sel. nastave. N. pr. sandučiči za ptičja gnjezda (hišice), koritance (koritce) za vodu životinjama, sto za hranu ptica, klupa za školsku gradinu i t. d. Školska laboratorija je viši stupanj školske radionice. Ona je u najtešnjoj vezi s nastavom fizike i hemije. Po tom i ona služi prvenstveno interesima nastave. Učenici se vežbaju da grade proste aparate i da njima eksperimentišu. U ovome ih upučuje i pomaže nastavnik koji se stara da ipak učenici što više rade sami. Ovaj oblik života odgovara v i š e m stupnju i ljudske kulture u koju se postupno uvodi vaspitanik ulasskom u sami život.1 I Anri Goj zamišlja školu rada osnovanu na evoluciji deteta i mladiča i trudi se da odredi za svako doba ili bar za svaki period evoluciie »spontane tendencije njegovog biča«. I on stoji na gledištu herbartijanske Pedagogike, koja podešava nastavu prema genetičkim stupnjima individualnog razvitka koji odgovaraju kulturno-istorijskim stupnjima kolektivnog 1 G. Jovan Telebakovifi učitelj beogradski, koji ie poznat kao vrlo valjan skupljač nastavnih sredstava za školu, jedne učit. skupščine naročito je zanimao posetioce njene raspravom: šta mogu učitelji sami učiniti za očiglednije prestavljanje u nastavi i izložlo čitavu izložbu južnih radova učeničkih, medu kojfaia je bilo vrlo interesantnih i vrlo raznovrsnih. razviča čovečanstA^a. Samo on, prema Ferijeru, deli ove periode evolucije od detinjstva do dečaštva prema raznim interesima pojedinih doba razvitka detinjstva, deleči ih na period rasejanih interesa ili period igre (do 7 god.), period neposrednih interesa (od 7—9 god.), period konkretnih specijalnih interesa (od 10 do 12 god.), period prostih apstraktnih interesa (od 13—15 god.) i najzad period (posle navršene 16 god.) složenih interesa t. j. svestranijeg interesa za tajne prirode i čoveka. Pokret za uvodenjem rada u školu našao je u Americi vrlo široko razumevanje. Džon Dun proslavljeni profesor Kolumbija Univerziteta u Njujorku karakteriše škole starog i novog veka kao slušaonice u kojima se samo »slušaiu« predavanja a vrlo malo se budi aktivnost dečja i samoradnja. »Isto onako kao što može biolog da rekonstruiše celu životinju, isto tako — misli on u »The School and Society« — možemo mi da rekonstruišemo onu vaspitačku i nastavničku delatnost, koja se može razviti, u jednom prostoru, gde su puste školske klupe, poredane u pravoj liniji, gde jedva da ima nešto prostora za pokretanje osim. da se može pred sobom držati knjiga, pisaljka i hartiia sa školskim tablama, nekom stolicom sa 4 gola zida, ili na kojem u najboljem slučaju, vise nekoliko slika. Takav je prostor učionica, udešena sasvim samo za slušanje preda^ vanja. Ali učenik u godinama svoga dakovanja u narodnoj školi, kao ni u njegovom prethodnom detinjstvu nije nikako udešen za slušanje i pasivno primanje znanja. Baš naprotiv! Oodine detinjstva do puberteta po pravilu se ispoljavaju u živahnom aktivitetu. Bitnost je čovečija u ovo vreme u radu, stvaranju, pokretanju, pokušajima, iskustviraa, doživljajima, i bezizuzetno. u stvarnom učenju. Svekoliki neumorni dečji život u igri udešen je neposredno od prirode, da bi rasle i razvijale se dečje snage, duhovne i telesne, pod uticajem životnih iskustava svih vrsta. Naročito su tamo dečje igre sve sama inicijativa pobude za samostalno delanje, gde su deca zdrava a nisu stisnuta medu grobne zidine veliko-varoške. Ona neprestano iznalaze nove oblasti da zadovoljavaju svoj prohtev za zanimanje, zaboravljajuči često i da pastoji drugi svet oko njih. Ideje Džon Dun-a našle su odziva u Nemačkoj i Engleskoj i uticaj njihov jasno se vidi u raznim oglednim školama kao što su Licovi vaspitni seoski domovi i škole Sesil Redi-a, i dr. (Dalje prihodnjič.)