ACTA HISTRIAE VIII.
prejeto: 1999-01-26	UDK 272"15": 929 Vergerij P. P. ml.
PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I RIMSKA INKVIZICIJA
Aleksandar STIPČEVIC
Univerza u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek za informacijske znanosti, HR-1000 Zagreb,
Ivana Lucica 3
IZVLEČEK
Delo analizira in komentira spis P. P. Vergerija ml. "A gl'inquisitori che sono per 1'Italia. Del catalogo di libri eretici, stampato a Roma nell'anno presente" iz leta 1559. Posebej se dotika dveh aspektov tega spisa. Prvi zadeva Vergerijev očitek rimskim inkvizitorjem zaradi njihovih grobih napak, nedoslednosti in nenatančnosti v rimski izdaji Index librorum prohibitorum iz leta 1559. Delo dokazuje, da netočnosti v tem Indeksu niti slučajno niso rezultat neznanja njegovih sestavljalcev, pač pa premišljen poizkus dezinformiranja bodočih uporabnikov te knjige oziroma namerno prikrivanje potrebnih podatkov za identificiranje posameznih knjig.
Drugi očitek P. P. Vergerija ml. se nanaša na neuvrstitev prevodov Biblije v slovanske in druge nezahodnoevropske jezike v Indeks. Ta ni posledica neinfor-miranosti inkvizitorjev o obstoju teh knjig, kot to želi dokazati Vergerij, ampak gre pri njem za politično motivirano dejanje. Vergerijevi očitki v glavnem držijo, vprašanje pa je, koliko je njegov gnev pri tako ostrih in brezkompromisnih napadih na inkvizitorje zaradi teh "napak" iskren.
Ključne besede: verska preganjanja, rimska inkvizicija, 16. stoletje, Peter Pavel Vergerij ml.
PIER PAOLO VERGERIO IL GIOVANE E L'INQUISIZIONE ROMANA SINTESI
Nello studio viene analizzato e commentato lo scritto di P. P. Vergerio il Giovane del 1559 "A gl'inquisitori che sono per l'Italia. Del catalogo di libri eretici, stampato a Roma nell'anno presente". In particolare modo vengono esaminati due aspetti di tale scritto. Il primo riguarda le obiezioni mosse agli inquisitori romani a causa dei grossolani errori, della poca coerenza e delle imprecisioni delle quali pullula l'edizione romana de "Index librorum prohibitorum" del 1559. Nello studio si dimostra come le inesattezze riscontrate nell'Indice non sono ne casuali, ne frutto
49
ACTA HISTRIAE VIII.
Aleksandar STIPČEVIČ: PETAR PAVAO VERGERDE ML. I RIMSKA INKVIZICDA, 49-60
dell'ignoranza dei suoi stesori, ma piuttosto il tentativo premeditato di disinformazione dei lettori e della voluta omissione di alcuni dati necessari per l'identificazione dei singoli libri.
L'obiezione di Vergerio riguarda l'omissione dall'Indice della traduzione della Bibbia in slavo e in altre lingue non euro occidentali. Essa non è pero frutto della scarsa informazione degli inquisitori riguardo all'esistenza di tali traduzioni, come vuole dimostrare Vergerio, ma piuttosto di un'azione con chiari connotati politici. Le osservazioni di Vergerio sono dunque valide, ma bisogna chiederci quanto sincera sia la sua ira nell'attaccare cosí veementemente gli inquisitori a causa di questi "errori".
Parole chiavi: persecuzioni religiose, Inquisizione romana, Cinquecento, Pier Paolo Vergerio il Giovane
Nakon brojnih i vrlo učenih radova o odnosu Petra Pavla Vergerija ml. s jedne i rimske inkvizicije s druge strane malo je toga ostalo sto moderni stručnjaci nisu dosada rekli o tom pitanju. Necemo zato rekapitulirati ni prepričati na ovom mjestu sve sto je dosad o tome napisano, vec cemo nasu pozornost usmjeriti na analizu i komentiranje jednog spisa koji je pod naslovom$ gl'Inquisitori che sono per l'Italia. Del catalogo di libri eretici stampato a Roma nelVanno presente tiskao Vergerije 1559. godine, svega nekoliko mjeseci nakon sto se pojavio poznati rimski Indeks.
Poznato je, da se otpor prema tom Indeksu, koji je raden po nalogu intrasin-gentnog pape Pavla IV, pojavio odmah čim je objelodanjen, i to ne samo u redovima protivnika Crkve, vec i u vrhovima crkvene elite, no posebice medu učenim laicima, knjižarima i svima koji su s pravom upozoravali na stetnost tog Indeksa za intelektualni život krscanskoga svijeta. Njihove primjedbe na sadržaj Indeksa su bili vrlo konkretni. Upozoravali su, da se u njemu nalaze mnogi poznati veliki pisci čija se djela ne bi vise smjela tiskati i čitati, pa čak ni držati i kucnim knjižnicama. Knjižari su pak upozoravali, da ce biti upropasteni jer ce morati unistiti velik broj knjiga koje su držali u svojim skladistima. Tiskari sa svoje strane su se s pravom bojali, da ce stradati njihovi poslovi, a gradovi su u svemu tome vidjeli stetu za njihov ekonomski prosperitet. Vrlo brzo, medutim, pred papinskim autoritetom i inkvizicijom poklek-nuli su i gradske uprave i knjižari, pa su uskoro svi katolički gradovi i države morale prihvatiti Indeks i postupati po njemu.
Upravo kada je Rim uspio nametnuti poštivanje Indeksa u katoličkom svijetu pojavljuje se spomenuto otvoreno pismo P. P. Vergerija upuceno rimskim inkvizi-
50
ACTA HISTRIAE VIII.
Aleksandar STIPČEVIČ: PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I RIMSKA INKVIZICDA, 49-60
torima, dakle onima koji su priredili to izdanje Indeksa. Bio je to najžešci i naj-argumentiraniji napad, koji nije mogao nikoga tko je imao prigodu citati ga, ostaviti ravnodušnim. Pogledajmo najprije što piše u tom pamfletu da bismo razumjeli njegovo znacenje u vrijeme kada se pojavilo.
Vec u posveti tog spisa, naslovljenoj ceškom kralju, oštrim se rijecima obara na sastavljace Indeksa i koristi izraze koje ce kasnije mnogo puta ponoviti u tekstu svoje knjižice. Za inkvizitore, naime, on je vec tu napisao da su pokazali u svom poslu "molta stupidita e ignoranza". Sve što slijedi kasnije u tom spisu sracunato je na to da dokaže njihovu "stupidita" i njihovu "ignoranzu".
Rimske inkvizitore najprije podsjeca, da je i 1549. godine, kada je u Veneciji tiskan Popis (Catalogo) zabranjenih knjiga u kojem su inkvizitori ucinili "falli molto vergognosi e ridicoli" (Vergerius, 1559, 5), napisao "un controcatalogo" gdje je upozorio na "una parte delle vostre ignorantie et gofferie, oltre alle bestemmie". Upozorava ih, da su 1554. godine oni objelodanili novo izdanje Indeksa, opet u Veneciji, u kojem su uvažili neka njegova upozorenja, ali su pri tome ucinili druge greške (Vergerius, 1559, 5). A onda prelazi na analizu Indeksa iz 1559. koje je "il piu goffo e che ha ignorantie di piu importanza, piu arrogantie e tirannidi" (Vergerius, 1559, 6). Nakon te opce ocijene Indeksa pocinje rasclambom važnijih grešaka "lasciando in drieto le meno importanti".
Vergerije najprije pita inkvizitore zašto su zabranili sve djela nekog pisca, a ne samo ona koja su štetna po vjeru i Crkvu. Spominje tako kneza Albrechta Bran-denburškog cija su sva djela proglašena za heretična. No, pita ih on dalje, na kojega su zapravo Albrechta mislili, na onog istog imena koji je davno mrtav, ili pak na onoga koji je još živ? Osim toga, zašto bi se, bilo prvi ili drugi, uopce trebali naci u popisu autora cija su sva djela zabranjena, kada je svima opce poznato, da niti onaj mrtvi, niti onaj koj je živ nisu nikada napisali ni jednu jedinu knjigu (Vergerius, 1559, 6)!
Ne samo Vergerije, nego i drugi, posebno knjižari, postavljali su pitanje zašto je trebalo proglasiti sva djela nekog pisca za hreticna ako je autor napisao samo jednu koju je Crkva osudila kao hereticnu? Time su stvoreni ogromni i nerješivi problemi za sve koji prodaju, kupuju ili imaju u svojim kucama knjige takvih autora.
Posebno se Vergerije oborio na inkvizitore zato što su u Indeks uvrstili i klasicno djelo talijanske literature Boccaccijev Decameron. Boccaccio je u tom djelu zaista napisao stvari, koje su itekako mogle iritirati crkvene krugove, pa tako i inkvizitore, no kako oni objašnjavaju cinjenicu, da su to djelo svi crkveni prelati kroz 250 godine citali i da se pri tome nisu sjetili, da je to djelo opasno i nepodobno? U tih dva i pol stoljeca nijedan papa, nijedan kardinal, nijedan biskup, nijedan teolog i nijedan inkvizitor nije primijetio, da to djelo svojim preslobodnim opisima ljubavnih zgoda fratara i casnih sestara u samostanima predstavlja opasnost po moral i nije se sjetio, da bi trebalo zabraniti njegovo citanje. Ako je Decameron tako opasna knjiga, trebali
51
ACTA HISTRIAE VIII.
Aleksandar STIPČEVIČ: PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I RIMSKA INKVIZICIJA, 49-60
su je inkvitori mnogo ranije prokleti, a ne dopustiti da svojim sadržajem kvari toliko mnogo čestitih ljudi i čestitih žena, koji su, ne sluteči kakva im opasnost prijeti, s največim užitkom čitali tu Boccaccijevu knjigu (Vergerius, 1559, 19-20).
Slučaj s knjigama Erazma Rotterdamskog je još zamršeniji. Razumije Vergerije, da su u Indeks stavili njegovu knjigu Colloquia, ali zašto je trebalo zabraniti druga njegova djela, koja nikakve veze s vjerom i Crkvom nemaju. Kako se moglo dogoditi - pita Vergerije inkvizitore - da se u Indeksu nade Erazmov prijevodlovoga Zavjeta čije je odobrenje za tisak dao osobno papa Leon X? Da li je pogriješio taj papa i ostali pape koji su kasnije koristili taj prijevod ili griješe sada inkvizitori, koji su došli do zaključka da je čitanje Erazmovog prijevoda Sv. Pisma opasno i nepoželjno? Vergerije dalje pita inkvizitore, zašto su zabranili sva Erazmoga djela zato što im se neka od njih ne svidaju kada nisu na isti način postupili s nekim drugim piscima. Npr. s Danteom, čija je rasprava De Monarchia našla u Indeksu kao opasno, ali ne i ostala njegova djela, npr. Božanstvena komedija (Vergerius, 1559, 31-32)? Isto pitanje se postavlja i za Boccaccia, čiji je Decameron zabranjen, ali ne i ostala njegova djela.
Posebno se zadržava na slučaju Petrarke, i to opet zbog nedosljednosti inkvi-zitora. Petrarkina djela nisu se našla u Indeksu, a trebala su se nači, jer je on napisao niz gorkih kritika na račun Crkve za koju je na jednom mjestu rekao da je "Scola d'errori e tempio d'eresia". Začudilo je Vergerija i ranije taj benevolentni stav Crkve prema Petrarki, pa je iz njegovih "Pisarna" izvukao mjesta koja su najviše morala iritirati inkvizitore i tiskao ih, zajedno sa svojim komentarima, u spisuAlcuni impor-tanti luoghi tradotti fuor dell'epistole di M. Francesco Petrarca s namjerom, kako kaže, da upozori na nepravdu učinjenu Petrarki time što inkvizitori nisu njegova djela počastili uobičajenim zabranama. I što se nakon toga dogodilo? Inkvizitori ni nakon toga nisu Petrakina djela stavili u Indeks, ali se zato u njemu našao spomenuti Vergerijev spis (Vergerius, 1559, 35)!
U tom stilu i tonu, s mnogo oštrih riječi prema inkvizitorima i rimskoj Crkvi Vergerije analizira brojne promašaje, nelogičnosti i slijepu netoleranciju rimskih inkvizitora. Na neke postupke inkvizicije bio je posebno bijesan. To se npr. odnosi na prethodnu (preventivnu) cenzuru. Evo glavnog prigovora koji upučuje inkvizitorima u svezi s tom cenzurom: "E dicendo voi, che i vostri Vescovi debbon esser quegli, che habbian a veder i libri prima che si stampino, io vi rispondo, che delle diece parti le nove sono tanto ignoranti (almen delle lettere sacre) che e una com-passione e vergogna" (Vergerius, 1559, 40).
Njegovi napadi na inkvizitore u svezi s prijevodima Biblije na narodnim jezicima su vrlo dojmljivi i uvjerljivi, no ne i novi, jer su ih mnogi, autori posebice protestantski, več ranije iznosili. No, on se dotakao jedne pojedinosti na koju se drugi nisu sjetili, a o kojoj je on bio itekako kompetentan govoriti, Radilo se o prijevodima Biblije na jezike slavenskih naroda.
52
ACTA HISTRIAE VIII.
Aleksandar STIPČEVIC: PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I RIMSKA INKVIZICDA, 49-60
Inkvizitori, konstatira Vergerije, znali su za postojanje prijevoda Biblije na talijanskom, njemackom, francuskom, španjolskom, engleskom i flamanskom, jer su se hvalili da te jezike znaju, no što je s prijevodima na druge jezike koje oni nisu poznavali i koje nisu unijeli u Indeks? Tu je Vergerije inkvizitore docekao na bojnom polju koje je dobro poznavao. Treba se, naime, sjetiti da je on u vrijeme kada piše svoj pamflet bio angažiran u Tübingenu na pripremanju i izdavanju hrvatskih i slovenskih knjiga. Upravo je na njegov poticaj Slovenac Primož Trubar i drugi slovenski i hrvatski protestanti došli u Tübingen i tu razvili vrlo plodnu prevodilacku i izdavacku djelatnost. Vergerije je taj, koji je došao na misao da se na hrvatski i slovenski jezik prevede Sveto pismo, a upravo je on pokretac cijelog tog pothvata prevodenja i tiskanja protestantskih knjiga na narodnim jezicima (Bučar, 1910, 3046). Drugim rijecima, Vergerije je dobro znao o cemu govori kada rimske inkvizitore pita zašto su im smetali prijevodi Biblije na jezicima europskih zemalja zapadne Europe, a nisu im smetali prijevodi na slavenske jezike.
Vergerije je tim pitanjem dodirnuo jednu vrlo neugodno pitanje, kojega se inkvizitori nisu sjetili kada su sastavljali Indeks iz 1559, ali ni prije, kao ni kasnije. Jednostavno rimska inkvizicija nije uzela u obzir postojanje brojnih knjiga koje je, po kriterijima korištenih za zapadnoeuropske knjige, trebalo takoder uvrstiti u crkvene indekse. Zabavljeni onim što se s knjigom dogada u zapadnoj Europi, rimski inkvizitori su potpuno zanemarili u kakvoj su opasnosti duše krščana u istocnoj Europi. Moguče je, da su rimski inkvizitori znali za postojanje tih opasnih prijevoda Biblije i drugih vjerskih knjiga na slavenskim jezicima, ali su procijenili, da ne bi bilo pametno dirati u to podrucje da ne bi izazvali nepotrebne politicke, a ne samo vjerske napetosti. Zašto npr. Rim nije zabranio izdanja misala i drugih vjerskih knjiga tiskanih glagoljicom u Kosinju, Senju, Rijeci, pa i u samoj Veneciji od 1483. dalje? Nije li Vergerije malo pretjerao, kada je prigovarao inkvizitorima da nisu znali za te knjige? Nemoguče je da to nisu znali, ali su oni bili dovoljno mudri da zakljuce da stavljanje tih knjiga na indeks ne bi bilo oportuno, tim više što je teško vjerovati, da bi se hrvatski popovi glagoljaši uopče obazirali na to cinjenicu.
Bilo je u Italiji neprilika i druge vrste u svezi sa knjigama na slavenskim jezicima. U Italiji nije bilo mnogo kvalificiranih ljudi koji su znali citati knjiga na tim jezicima, a pogotovo ne onih koji su mogli donositi kvalificirane sudove o njihovoj podobnosti. Zanimljiv nam je slucaj koji se zbio 1557-1558. u Firenci. Lokalna inkvizicija je u tom gradu 18. lipnja 1557. zaplijenila 58 knjiga kod knjižara Francesca Girardija "in lingua schiava" (što je redovito znacilo na hrvatskom jeziku). Dugo su tamošnji inkvizitori vrtjeli te knjige dok nisu, valjda uz pomoč nekoga tko ih je znao procitati, zakljucila da največim dijelom nisu za Crkvu opasne, pa su ih nakon tri godine uredno vratili njihovom vlasniku (Del Col, 1980, 480).
Sve je to morao Vergerije znati, pa ipak vrlo efektno poducava rimske inkvizitore da "slavenskim jezikom" govori velik broj krščanskih naroda - Poljaci, Česi, Bugari,
53
ACTA HISTRIAE VIII.
Aleksandar STIPČEVIC: PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I RIMSKA INKVIZICIJA, 49-60
Bosanci, Hrvati, Kranjci i mnogi drugi. Neki od njih su več preveli i tiskali Bibliju na svoje jezike. "Dodajte i te prijevode vašem katalogu" - porucuje Vergerije inkvi-zitorima (Vergerius, 1559, 47).
Završni dio ovog otvorenog pisma puna je teških rijeci na racun pape, inkvizicije i cijele katolicke Crkve. Obara se, naravno, posebno na sastavljace Indeksa koje teško optužuje da "alcuni pochi sciagurati con grandissima ignoranza e con estrema insolentia e rabbia, senza haver voluto udire niuno, senza intender la causa, han publicato le tanto ingiuste e tanto enormi condannationi contra tanti huomini da bene e contra tanti buonissimi libri" (Vergerius, 1559, 52) i zato im predskazuje "che voi con cotesto catalogo non havrete acquistato altro, che accrescimento d'odio e di biasimo" (Vergerius, 1559, 49).
Ovaj Vergerijev pamflet, po stilu, po neobuzdanom temperamentu, po snazi argu-menata, uklapa se u niz njegovih slicnih spisa protiv razlicitih popisa zabranjenih knjiga. Podsječamo na njegov izrugivacki napad na venecijansko izdanje koje je priredeno po nalogu nadbiskupa Beneventa i papinskog nuncija i legata u Veneciji Giovanni della Casa 1549. Reagirao je isto tako oštro i na katalog koji su objelodanili dominikanci 1552. godine u Firenci, pa onaj drugi iz 1554. što ga je objelodanio nadbiskup Milana Arcimboldi, nemilosrdno se obarajuči na njihove sastavljace i ismijavajuči njihovu neukost. Govoreči o onom milanskom indeksu izrazio je mišljenje koje u raznim inačicama ponavljao i u drugim obracunima s inkvizicijom: "...egli condanna et difama per heretici la maggior parte de figlioli di Dio et membri di Cristo, i quali ne' loro scritti cercano la riformazione della chiesa cristiana" (Brown, 1907, 67-68).
Vergerijev bijes protiv inkvizicije i pape bio je razumljiv s obzirom na neprilike koje je s njima imao u životu, ali i s obzim na to da se mnogi njegovi spisi nisu Crkvi svidjeli, pa su se našli u razlicitim indeksima zabranjenih knjiga. Tako su se u Indeksi tiskanom 1549. našla sva sva djela potpisana njegovoim imenom, ali i ona koja su tiskana anonimno (Grendler, 1983, 140), a onda i u brojnim drugim indeksima1
No, kolikogod se on ljutio i, tobože, cudio što mu knjige završavaju u crkvene popise zabranjenih knjiga, trebao bi se još više zacuditi da ih tamo nije nalazio s obzirom na sve što je protiv papa i inkvizicije pisao. Zar je mogao biti iskren u svom bijesu zbog toga što se njegov spis Discorsi sopra i fioretti di San Francesco našao u Indeksu kad je dobro znao što je sve u njemu napisao o sv. Franji i sv. Klari (Vergerius, 1559, 26)? Toliko naivan sigurno nije mogao biti.
Vidi o tome podatke u djelu Index des livres interdits (red. J. M. de Bujanda), koje objelodanjuje Centre d'Etudes de la Renaissance - Universite de Sherbrooke od 1984. gdje su reproducirani popisi zabranjenih knjiga od onoga što ga je priredilo Sveučilište Sorbonne u Parizu 1544. godine i dalje. Po ovome djelu Vrgerijeve su knjige bile uvršte-ne u indekse objelodanjenih u Veneciji (1549), Milana (1554), Firence (1553), Louvaina (1558), Rima (1559) itd., a neke su se knjige nalazile i u indeksima tiskanih poslije Vergerijeve smrti, npr. u onom iz Antwerpena (1570) i dr.
54
ACTA HISTRIAE VIII.
Aleksandar STIPČEVIČ: PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I RIMSKA INKVIZICIJA, 49-60
U sveži s Vergerijevim otvorenim pismom rimskim inkvizitorima iz 1559., kao i njegovim ranijim napadima u sveži s izdavanjem crkvenih indeksa, nužno je ovdje izreči i nekoliko kritičkih opaski na njegov račun da bismo razumjeli pravi smisao njegovih napada na inkviziciju.
Treba najprije se podsjetiti, da Vergerije u to vrijeme nije bio jedini koji je upozoravao na nepreciznosti i manjkavosti različitih crkvenih indeksa koji su sre-dinom 16. stolječa nicali na sve strane kao gljive poslije kise. Osim učenih ljudi koji su, jednako kao i Vergerije bili ogorčeni na činjenicu, sto su se mnogi poznati pisci i filozofi iz proslih stolječa te njihovi suvremenici nasli medu zabranjenim autorima, a njihova djela medu zabranjenim knjigama, velike su i opravdane pritužbe stizale i od strane knjižara, i to zato sto oni nisu mogli identificirati autore i knjige u indeksima, pa tako nisu znali jesu li neke knjige koje su držali u dučanima bile zabranjene ili ne i neče li zbog tog neznanja imati neugodnog posla s inkvizitorima. Zbog istih nepreciznosti nisu ni sami lokalni inkvizitori znali sto trebaju zaplijeniti u knjižarama (Grendler, 1983, 143-144).
S obzirom na neospornu činjenicu da su inkvizitori, posebice oni koji su sjedili u Rimu i sastavljali popise zabranjenih knjiga redovito bili vrlo učeni, a svakako i razumni ljudi, moramo se zapitati nisu li bar neki od propusta i nepreciznosti u navodenju imena autora i naslova zabranjenih knjiga, zaista plod neznanja i povrs-nosti, ili su pak namjerni. Učeni inkvizitori su, naime, bili svijesni da če indeksi zabranjenih knjiga i zabranjenih autora biti koristeni od vrlo različitih kategorija čitatelja, od kojih če neki biti dobronamjerni, a neki če u tim indeksima tražiti informacije ne o onom sto se ne smije čitati, več upravo suprotno od toga, tražit če podatke o zabranjenim knjigama koje svakako treba pročitati! Medu te zlobnike neče biti samo protestanti ili drugi osporavatelji crkvenih dogmi i crkvenih zemaljskih interesa, več i mnogi dobri katolici, kojima se mnogo toga u tadasnjoj Crkvi nije svidjelo. Sjetimo se, da je upravo u to vrijeme nastala ona poznata duhovita uzrečica jednog isusovca "Notabitur Romae, legetur ergo", a sjetimo se i zluradosti kojom su protestanti pretiskivali katoličke indekse u Njemačkoj upravo zato da posluže kao dokaz skandaloznog ponašanja Rima i pojedinih katoličkih gradova i vladara prema poznatim piscima i knjigama.2
Bili su toga itekako svijesni sastavljači Indeksa iz 1559. i drugih izdanja te publikacije, no nasli su se pred neugodnim pitanjem kako pomiriti potrebu da se upozori bogobojažljivi katolički vjerenik sto ne smije čitati neku knjigu ako ne želi imati neprilika sa sv.Petrom kad se nakon smrti pojavi pred njim, ali i ako ne želi da njegovo tijelo več na ovom svijetu doživi velikih neugodnosti od opasnih inkvizitora. I kako onemogučiti zlobnim neprijateljima rimske Crkve da koriste Indekse kao izvor bibliografske informacije, i da tako od jedne, mogli bismo je nazvati anti-
Vidi u tim protestantskim izdanjima Indeksa (Serrai, 1990, 130-132).
55
ACTA HISTRIAE VIII.
Aleksandar STIPČEVIČ: PETAR PAVAO VERGERUE ML. I RIMSKA INKVIZICDA, 49-60
bibliografije, koja je trebala odvratiti ljude od čitanja citiranih opasnih i losih knjiga, ne naprave pravu pravcatu bibliografiju, tj. izvor informacijaza knjige koje treba citati?
Naravno, knjižare su mučila mnogo jednostavnijea pitanja. Kao trgovci su željeli da inkvizitori navedu u Indeksu sve nužne elemente za neprijepornu identifikaciju svake zabranjene knjige. Za knjižare je to bilo od iznimne važnosti, pa su zato oni tako brzo i tako energično reagirali u Veneciji čim se pojavio Indeks iz 1554. godine. Napisali su predstavku u kojoj su, uz ostalo, naglašavaju da nepotpuni i netočni podaci u tom Indeksu stvaraju "grandissima confusione, intrigamento et scandalo" (Del Col, 1980, 406-413; Grendler, 1983, 406-413).
Ti knjižari posve sigurno nisu bili ni obrazovaniji, niti pametniji od onih koji su te popise sastavljali, pa je teško vjerovati, da su inkvizitori slučajno propustili učiniti ono što bi učinili manje učeni knjižari.
Objašnjenje zašto su ipak inkvizitori dali nepotpune podatke o zabranjenim knjigama i njihovim autorima nije teško dati. Nije, naime, bilo uputno u mnogim slučajevima dati puni naslov zabranjene knjige, jer nisu rijetki slučajevi bili, da su sami naslovi zabranjenih knjiga bili dovoljni da čitatelju pruže informaciju za koju je bolje da je on ne sazna. Neki su pak naslovi bili uvredljivi i provokativni, pa njihovo donošenje u cijelosti bi besumnje uznemirilo dobre katolike, a oni katolici koji nisu bili jako dobri ili koji su po prirodi bili zlobni i zločesti, dobili bi informacije koje bi znali zlouptrebiti protiv Crkve. Trebalo je zato donositi naslove koji ne govore mnogo (npr. katekizam i sl.), ali izbjegavati provokativne, nepristojne i druge slične naslove.
Potvrdu ovom razmišljanju, ako nam je takva potvrda uopče potrebna, nalazimo kod sjajnog poznavatelja te materije, isusovca Antonia Possevina, koji je u svom poznatom djelcu Coltura de gl'ingegni objelodanjenog u Vincenci 1598. god. objasnio u 50. poglavlju pod naslovom "Correttione, Emendatione, Purgatione de' Libri" zašto je potrebno očistiti kataloge knjiga koji izlaze svake godine u Frankfurtu na Maini u povodu tamošnjih sajmova knjiga, prije negoli se dopusti služiti se njima u katoličkim zemljama. Evo njegova objašnjenja: ..."Et perche dalle Fiere di Francfort si mandano ogni anno i Cataloghi de' libri, i quali anco gli Heretici hanno composti per sovvertire la Religione Cattolica, pero anco questi Cataloghi dovreb-bono prohibirsi, o almen purgarsi, o si risicarsi talmente, che non vi si vedessero i nomi de' libri, che non fossero di dottrina sana et purgata".
Vergerije je več mnogo znao o crkvenim i drugim popisima zabranjenih knjiga,pa zvuči malo uvjerljivo njegovo zgražanje nad "pogreškama" i drugim nedostacima Indeksa koji je tiskan 1559. god., a koji je izazvao toliko ogorčenje u njemu, pa je odlučio napisati otvoreno pismo njegovim sastavljačima - rimskim inkvizitorima. Morao je, naime, znati da mnogi nedostaci i očigledne netočnosti u Indeksu nisu nikako bili plod neznanja ili površnosti, več smišljeni postupak, koji je trebao unijeti onu "confusione" o kojoj su govorili knjižari.
56
ACTA HISTRIAE VIII.
Aleksandar STIPČEVIC: PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I RIMSKA INKVIZICIJA, 49-60
Ipak, silno nezadovoljstvo javnosti s tim Indeksom, i posebno upornošču kojom je neugodni papa Pavao IV. i njegov Veliki inkvizitor, kardinal Michele Ghislieri zahtjevali njegovu primjenu u životu, nije moglo ostati bez posljedica i u samom Rimu. Koliku je težinu imalo Vergerijevo otvoreno pismo u tom zboru gnjevnih osporavatelja Indeksa ne možemo sa sigurnošču utvrditi, no jedno je sigurno, a to je da su neki njegovi prigovori uzeti u obzir kada je tolerantniji papa Pio IV. naredio da se 1562. godine osnuje posebno povjerenstvo kardinala sa zadacom da izradi novo, revidirano izdanje Indeksa. Kada je tiskan taj novi Indeks, koji je prozvan Tri-dentinski (tiskan 1564) u njemu se nalazila i jedna velika novost, koja je bitno ublažila strogi Indeks iz 1559. god. Novost je bila u tome što je tim Indeksom predvidalo, da knjige koje su inače bile dobre, ali koje su sadržavale neku nezgodnu riječ, recenicu ili neku neortodoksnu misao, mogle se koristiti ako je prethodno očiščena od svega što nije za Crkvu podobno. Nastala je tako formula "dones corrigatur", tj. dok se ne ispravi, točnije rečeno, dok se ne očisti od nepodobnih mjesta. Taj novi pristup Crkve prema pojedinim knjigama nije Vergerije dočekao. Umro je u Tubin-genu 1565. godine.
Treba upozoriti na još jednu zanimljivu pojedinost u svezi s Vergerijevim otvorenim pismom. On se svom žestinom obara na greške koje su inkvizitori činili sastavljajuči Indeks iz 1559. godine. Njegova je najpreča briga bila, i to ne samo u tom spisu, nego i u svim ranijim proturimskim pamfletima, dokazati da su inkvizitori bili neznalice, da je rimska kurija pokvarena itd. Medutim, u svojim napadima na indekse on ne dovodi u pitanje potrebu izdavanja popisa zabranjenih knjiga, pa ni zabranjivanja loših knjiga. Nije to ni mogao učiniti, jer je i predobro znao, da su Luther, Kalvin i drugi protestanti bili isto tako nemilosrdni prema katoličkoj knjizi u jednakoj mjeru u kojoj su katolici bile nemilosrdni prema protestantskoj. Zvuči zato pomalo neiskreno njegovo čudenje što se u katoličkim zemljama ne mogu slobodno tiskati i čitati protestantske knjige i promicati protestantske ideje. "Voi proibite e sbandite tutte le carte, che la potessero in alcun modo favorir e difendere e, quel che piu importa, voi adoperate prigioni, galere, fuochi, forche, spade e ogni sorte di crudelta..." (Vergerius, 1559, 28). Sve je to, naravno bilo točno što je govorio o rimskoj inkviziciji, ali je isto tako bilo točno, da katolička crkva u borbi protiv neprijatelja nije koristila nikakve posebne metode koje ih nisu koristili sami protesanti i svi laički vladari tog nemirnog stolječa.
Kako se rimska kurija branila od Vergerijevih napada? Branila se onako kako se brane svi koji imaju vlast i koji se ne moraju previše brinuti za takve napade, za koje su ionako saznavali malobrojni učeni ljudi. Inkvizitori su se ograničili na to da njegove spise stave u indekse i tako pokušavali spriječiti njihovo širenje u katoličkim zemljama. Neke primjedbe koje je Vergerije uputio inkvizitorima, ali i drugi kri-tičari, uzete su u obzir prigodom daljnjih izdanja Indeksa, druge pak "greške", na koje se s toliko žuči oborio, ostavljene su tamo gdje su i bile. Slučaj s Boccaccijevim
57
ACTA HISTRIAE VIII.
Aleksandar STIPČEVIC: PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I RIMSKA INKVIZICIJA, 49-60
Decameronom3 pokazuje, da se Crkva nije previse obazirala na kritike kada je procijenila da su ugroženi javni moral, crkvene dogme ili pak ovozemaljski njezini interesi. Ostre i opravdane kritike crkvene osude tog Boccaccijevog djela dva i pol stoljeca nakon sto su ga svi, uključujuci tu i najviše crkvene prelate, s najvecim zadovoljstvom čitali, a ponešto svakako i naučili, nisu ni najmanje pokolebale te iste prelate da se nemilosrdno obračunaju s Decameronom. Nisu bili toliko neoprezni da ga u potpunosti zabrane, vec su naredili, da se mora očistiti od svega što je nepristojno i po Crkvu neprihvatljivo, a to znači od svega što je to djelo činilo jedno od najljepših djela klasične talijanske literature4
Vergerijev prigovor u svezi s neuvrštavanjem u Indeks djela na slavenskim jezicima ostao je takoder bez posljedica, jer su inkvizitori i dalje punili indekse naslovima knjiga tiskanih na njima poznatim zapadnoeuropskim jezicima, dok se i dalje uopce nisu obazirali ne samo na slavenske knjige, nego i na knjige drugih njima nepoznatih jezika pokazavši tako ne samo neznanje, nego i nebrigu za spas duša onih brojnih kršcana u istočnoj Europi i drugdje, koji nisu ni slutili kakvim se opas-nostima izlažu čitajuci svoje pučke knjige pune praznovjerja,egzorcizama, naivnih apokrifnih pričica o životu svetaca i svetica i sl. Nije rimske inkvizitore i druge sastavljače popisa zabranjenih knjiga natjerao Vergerije čak ni da stave u svoje indekse luteranske knjige na hrvatskom ili slovenskom jeziku, protiv kojih su se, inače, lokalne crkvene vlasti u Sloveniji i Hrvatskoj zdušno borile. Vergerije je s pravom ironizirao rimske inkvizitore u svezi s tim pitanjem i upozorio ih, da ne bi bilo pravedno ne uvrstiti i te knjige u daljnja izdanja Indeksa.
U vrijeme protureformacije Crkva je u katoličkim zemljama bila dovoljno sigurna i samouvjerena, da se nije ni trebala obazirati na napade kakav je bio onaj Vergerijev, pa ipak se tu i tamo poneki osjetio ponukanim odgovoriti na njegove napade, ali tako da što manje otkrije što je to Vergerije zamjerio inkviziciji. Mnogo godina nakon Vergerijeve smrti učinio je to ratoborni i učeni isusovac F.A.Zaccaria. On je 1777. godine, dakle više od dva stoljeca nakon Vergerijeve smrti, komentirao pamflet što ga je ovaj napisao u povodu tiskanja popisa zabranjenih knjiga 1549. godine. Evo što je Zaccaria o tom pamfletu napisao: "Il discorso del Vergerio esamina il detto Catalogo, e vi scopre alcuni sbagli di fatto o nel nome degli Autori dannati, ovvero nel titolo dei libri proibiti. qua e la corrigendoli, ma non senza spargere dapertutto i suoi soliti errori, e le sue perverse opinioni; e in particolare condanna, che tra essi vengano collocati per eretici certi libri ne' quali di tutt'altro, che di dogmi e di materie di fede, si tratta" (Zaccaria, 1777, 143). Zaccaria je
Od brojnih radova u kojima je opisana ta tužna i ujedno i vesela epizoda u talijanskoj literarnoj povijesti dovoljno je citirati Biagi (1896, 282-325) i noviji rad Carter (1986, 893-898). Sjajno se narugao tim očiščenim izdanjima Decamerona Traiano Boccalini u svom djelu "Pietra del paragone politico" (1614), a najbolji je komentar tom slučaju dao poznati pjesnik Ugo Foscolo (1981, 1848 i d.)
58
ACTA HISTRIAE VIII.
Aleksandar STIPČEVIČ: PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I RIMSKA INKVIZICIJA, 49-60
popratio ostrim riječima i Vergerijev napad na katalog zabranjenih knjiga koji je tiskan u Milanu 1554. godine po nalogu nadbiskupa Arcimbolda: "L'Indice di Milano fu ristampato dal Vergerio con note degne di lui, e con questo sceleratissimo titolo: Catalogo dell'Arcimboldo (Zaccaria, 1777, 144).
Ove Ocjene isusovca Zaccarie mogu se tumačiti kao svojevrsni dokaz, da Crkva nije ni zaboravila, ni preboljela otrovne strijelice koje je Vergerije razaslao prema Rimu u vrijeme najžešcih borbi izmedu inkvizicije s jedne i luteranaca s druge strane.
PETER PAUL VERGERIUS, JR., AND ROMAN INQUISITION
Aleksandar STIPCEVIC
University in Zagreb, Faculty of Arts, Information Sciences Department, HR-10000 Zagreb, Ivana Lucica 3
SUMMARY
The essay by P. P. Vergerius, Jr., in 1559 entitled "A gl'inquisitori che sono per L'ltalia. Del catalogo di libri eretici, stampato a Roma nell'anno presente" is analysed and commented upon in the article. It especially focuses on two aspects of this essay. The first refers to Vergerius' complaint to the Roman inquisitors due to their big mistakes, inconsistencies and inaccuracies, which are presented in the Roman edition Index librorum prohibitorum from 1559. It is proved in the work that the inaccuracies in this Index are neither coincidental nor a result of the lack of knowledge of its authors, but a planned attempt to disinform the future book users and an intentional concealment of the necessary data to identify individual books. The complaint of P. P. Vergerius, which refers to the omission of translation of The Bible into Slav and other non-western European languages in the Index, is not a result of inquisitors' ignorance that the translations existed, which Vergerius wishes to prove, but a political action. Vergerius' complaints do exist, but the question is if his anger is sincere when he strongly attacks the inquisitors due to these "mistakes".
Key words: religion prosecution, Roman inquisition, 16th century, Peter Paul Vergerius, Jr.
59
ACTA HISTRIAE VIII.
Aleksandar STIPČEVIC: PETAR PAVAO VERGERIJE ML. I RIMSKA INKVIZICIJA, 49-60
IZVORI I BIBLIOGRAFIJA
Biagi, G. (1896): La rassettatura del Decamerone. U: Aneddoti letterari. 2. ed. Milano.
Boccalini, T. (1614): Pietra del paragone politico. Brown, H. F. (1907): Studies in the History of Venice. Vol. II. London. Bučar, F. (1910): Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije. Zagreb.
Carter, T. (1986): Another promoter of the 1582 "rassettatura" of the Decameron.
The Modern Language Review, 81, 4. Del Col, A. (1980): Il controllo della stampa a Venezia e i processi di Antonio
Brucioli (1548-1559). Critica Storica, 17, 3. Foscolo, U (1981): Discorso storico sul testo del Decamerone. U: Opere, T. II.
Milano-Napoli, Ricciardi. Grendler, P. F. (1983): L'Inquisizione romana e l'editoria a Venezia 1540-1605. Roma.
Index des livres interdits (red. J. M. de Bujanda) (1984). Centre d'Etudes de la
Renaissance - Université de Sherbrooke. Serrai, A. (1990): Gli Indici dei libri proibiti. Il Bibliotecario, 23-24. Vergerius, P. P. (1559): A gl'Inquisitori che sono per l'Italia. Del catalogo di libri
eretici stampato a Roma nell'anno presente. Roma. Zaccaria, F. A. (1777): Storia polemica della proibizione de' libri. Roma.
60