Poštarln *™-**%g*1 n«o?ato'‘- i V, J '0 B T- J 11 ?.VO II B L uoa. VI. Broj 33. U Zagrebu, 24. augusta 1934. Pojedini broj stoil 1.50 dinara Pokazalo se da su sela puljske općine uspjela da šesnaest padina iza oslobodjenja saćuvaju i ù duhu i u običajima svoje potpuno anti-talijanske tradicije. »Corriere istriano«:- Pula ^1 ¥ Ta sela rade i živu jednim duhom koji neće uz nijednu cijenu da se napaja na vrutku nove talijanske etike, već crpu direktno sa ognjišta jugosl. iredentizma. »Corriere istriano« - Pula GLASBO SAVEZA JUGOSIOVENSKLU EMIGRANATA IZ JULIJSKE KRAJINE FAŠIZEM V začetku avgusta 1934. — Agis. Dvajset let mineva te dni, odkar je zajel »vet krvavi ogenj velike vojne, ki je trajala štiri leta in nekaj mesecev čez, pomorila trinajst miljonov ljudi, trinajst miljonov pohabila in napravila nesposobne za polno življenje, uničila velika mesta in obsežne pokrajine, podrla z enim mahom to, kar je bilo ustvarilo človeštvo z žrtvami in napori dolgih desetletij, pahnila ves svet v nesrečo in bedo. To je dala človeštvu velika vojna, ki so jo poveličevali v pesmih, ki so nanjo s plamtečimi proglasi pozivali vladarji vsega svetd in ki so je blagoslavljali vsi bogovi kot »sveto in pravično stvar«. Ali ne bi morale bili grozote in vse nepreštete žrtve zadnje vojne vsemu svetu glasen opomin, da ne sme priti nikdar več do vojne? In vedar — niso še niti strohnele kosti onih, ki so padli, in ni še zamrl spomin nanje, niso še pomrli pohabljenci — žalostno priče strahot vojne, niso se še pozidala razrušena mesta in obnovile opustošene pokrajine, že vznemirja svet klic po novi vojni, ki je pripavlja brezmejno oboroževanje, silna vojna propaganda, bolj organizirana kot kdaj, ki hoče z vzbujanjem rasnega in nacionalnega sovraštva, s frazami o junaštvu in domovini, z neprestanimi vojaškimi paradami prepojiti z vojnim duhom najširše ljudske množice — na cestah, v šolah, v tovarnah, v cerkvah — povsod govore ljudem, o vojni in jih vklepajo v vojaške organizacije, s posebno vnemo še otroke in žene. Tako ravna italijanski fašizem. Ječe, konfinancijska in koncentracijska taborišča, požigi, umori, smrtne obsodbe, strojnice in topovi — vsa najnasilnejša sredstva uporablja fašizem proti množicam delavcev, kmetov in intelektualcev, ki se mu ne morejo molče ukloniti, ko jih meče iz služb in peha v brezposelnost in pomanjkanje, ko jim znižuje mezde in plače, ko jim razpušča gospodarske in strokovne organizacije, ko jim jemlje najprvotnejše politične in socijalne pramce, ko jim pleni in žge knjige in duši slednje njihovo kulturno gibanje, ko zapira ir. ubija njihove najboljše 'in najodločnejše borce za svobodo in pravico. Svojo oblast bi hotel fašizem raztegniti Še preko meja — na nova ozemlja in ljudi, ki naj bi mu služil- in kupičili novo bogastvo. To je smoter nove imperialistične vojne in fašizem je njen najglasnejši in najnevarnejši oznanjevalec Tudi preko naše zemlje se je bila razlila uničujuča sila velike vojne, saj je bila ta zemlja že tedaj križišče nekaterih impe-rializmov. Na Goriškem m Krasu so se uda rile armade, ki so pregnale prebivalce s domačije, razrušile njihove domove in opustošile njihovo zemljo. To ljudstvo je živo občutilo strašno resničnost vojne Ko je svet z zadoščenjem in olajšanjem sprejel vest o koncu vojne, to ljudstvo ni zaživelo mirnega življenja, ki bi mu dalo, da bi si pozidal razrušen vasi in na novo obdelal opustošena polja. Slovansko zemljo so rastrgali in razdelili in ozemlje, ki je največ pretrpelo v vojni, je prišlo pod peto italijanskega imparializma, ki je s silo utrdil svojo oblast nad njim. Takrat se je pojavil fašizem, ki je po stal glasnik italijanskega velikega kapitala in imperializma. Preko vse Italije se je razširil in se z nasiljem še posebej uveljavil v novih pokrajinah Od prvih mesecev po vojni do danes niso niti za trenotek prenehale strašne vesti iz Italije in Primorja vedno novih preganjanjih. Množice delavcev, kmetov in intelektualcev, ki se ne dado prešteti, so vrgli v ječe, kjer jih mučijo do smrti, in poslali na odljudne otoke, kjer v konfinaciji gnijo in viro, vrste protivfašisličnih borcev so pomorili in poirebili, porušili in požgali vrsto domov, zaprli vse naše šole in izgnali vse naše učitelje, razpustili vsa naša gospodarska in kulturna druživa, zatrli ves naš tisk in knjižne založbe, pregnali vse naše kulturne delavce in intelektualce, vso deželo gospodarsko uničili, da delavci odhajajo v svet in da kmetje zapuščajo svojo zemljo — zaradi kruha, ki jim ga fašistična domovina ne more dati. To je podoba italijanskega fašizma, ki divja že petnajst let in ki mu je na las enak vsak fašizem, kjerkoli se pojavi. Nem-iija, Japonska, Avstrija in druge dežele so Priča in dokaz. Mi, primorski emigranti, ki nas je fašistični bes pognal v svet, smo trdo preizkusili fašistično vlado in s posebnim občutjem kakor nihče drug pojmujemo nesrečo, v kateri živč oni, ki so ostali — sai nas pvikle-Pajo nanje žive vezi z zemljo, na kateri smo Vrasli in živeli. Neštetokrat v teh petnajstih letih smo skušali prikazati fašizem tudi terna ljudstvu, med katerim živimo zdaj in ki mu ni bilo nikdar tako blizu kakor mi. Občutili smo fašizem, toda — nji smo 0® razumeli, tako razumeli da bi bili mogli Organizirati resnično in uspešno borbo proti Mjernu? Ali se nismo često oklepali ideolo-Oiji in pokretov, ki so reakcionarni v svojem bistvu in ki niso nobena ovira, včasih 'e navidezna, nastanku in lazvoju fašizma J® drugod v svetu? Kajti zavedati se mora- ŠOLO V KRVAVEM POTOKU ZAŽGALI ITALIJANI SAMI ŠOLO JE ZAŽGALA UČITELJICA IN NJEN PRILEŽNIK DOKAZI O NEDOLŽNOSTI NAŠIH LJUDI MATI ZAPRTEGA FERLUGE NA SMRTNI POSTELJI Trst, 19. avgusta 1934. — Agis. — ; avto, pa tudi to, da se učiteljica umak-V prejšnji številki smo na kratko poro- , nila v Trst, ker je navadno stalno v Krčali o požigu šole v Krvavem potoku in vavem potoku, ni brez pomena. Na dru-o številnih aretacijah naših ljudi, ki so gl strani pa dejstvo, ki ga je ugotovila bile izvršene s tem v zvezi. Danas poro- : komisija, da je bilo politega najmanj čamo še sledeče podrobnosti: i 100 litrov bencina dovolj jasno govori Ni prvi slučaj, da so Italijani sami za nedolžnost aretirancev. Kajti obla-zažgali ono ali drugo poslopje in pri stem ne bi bilo težko pri strogi kontro-tem obdolžili naše ljudi ih jih tudi v li, ki jo vodijo nad trgovinami ugotovi-masah zapirali. Vzroki, ki so se kasneje | ti, kje se je kupila taka množina ben- iskazali, da so Italijani sami zažgali so bili zelo različni; večkrat so hoteli s tem prikriti svoje poneverbe ali druge malverzacije, navadno pa so to storili z namenom prizadejati našim ljudem krivico. Tako je bilo tudi v Krvavem potoku. Pred kratkim namreč je sredi noči zgorela velika enonadstropna šola zgrajena leta 1905., zidana vsa s kam cina. K vsemu pa se pridružuje še sledeče točno ugotovljeno dejstvo: V šoli je tudi stanovala neka učiteljica iz Pirana, ki je živela v divjem zakonu z nekim priseljencem iz Nabrežije. Ta učiteljica je imela svoje staro pohištvo zavarovano za visoko vsoto. Zato je brez dvoma možno, da je ona v zvezi s svo-_ _ ! jim priležnikom povzročila in zanetila nom. Temu požigu so sledile številne 1 požar. Ce bi šla preiskava v tej smeri, aretacije iz Krvavega potoka in bližnjih bi gotovo ugotovila resnico. V zvezi s vasi. Število aretirancev znaša okoli 40. tem požarom se govori, da so bilo pre-Da pa ni niti eden aretirancev kriv, ( kinjene telefonske vezi. nam dokazuje sledeče: ^ j Od aretirancev sta bila do sedaj spu- Ponoči okoli dveh je prišel iz smeri j ščena sin bivšega župana Žerjava, An-Herpelje-Kozina avto z bencinom. Opa- ; ton i njegova kčerka Cvetka. Vsi ostali žili so ga nekateri domačini, lù so šli j se še nahajajo v tržaških zaporih. Med ravno tedaj v Trst po opravkih, zlasti ; njimi je tudi že iz tržaškega procesa mlekarice in prodajalci sadja. Ko so | znani Škerl in Andrej žerjav iz Boršta, bili v bližini vasi Nasirce so opazili po- ; ki je prestal že 5 let konfinacije. Naj-žar, ki je zbruhnil niti pol ure kasneje, i bolj tragična pa je brez dvoma usoda ko so videli avtomobil približevati se '■ Ferluge Josipa, 23 let starega perovodje šoli. Tik pred šolo je avto ugasnil oba ; cerkvenega pevskega zbora iz Gročan reflektorja, da ga ne bi nihče opazil. V ■ doma iz Vrhpolj. Tudi ta je presedel ob šoli ni bilo tistega dne nikogar ker so i priliki že imenovanega tržaškega proce-učitelji šli za več dni v Trst ter pustili sa nad 1 leto in pol preiskovalnega za-šolo brez vsakega nadzorstva. Komisija, ' pora v Rimu in si tam nakopal težko ki je bila takoj na mestu, je ugotovila, bolezen. Med tem časom sta mu doma da je bilo po sobah polito najmanj 100 umrii dve sestri, sedaj pa se nahaja litrov bencina. ^ ! njegova mati, prizadeta od tolikih udar- Že ta dejstva dovolj jasno pričajo o cev, na smrtni postelji. Oče je padel v nedolžnosti vseh aretirancev. Najbolj vojni. Vsa okolica sočustvuje s to nejasen dokaz so pač ljudje, ki so opazili srečno družino. IDRIJČANI KONFINÌRANI NA PONZO Didič optožen za špijemažo — Advokat Vidmar žrtev demmciacife italifaraskega kolege — Vsi obsojeni brez dokaza mater, s katero je bil v stalnih stikih. Srečka Bajta so obdolžili, da je v zvezi z neko tatvino želatine (razstre-livno sredstvo). Dokazali mu seveda niso ničesar. Pravi tat želatine pa je neki Italijan, ki so ga tudi aretirali. — Advokat Vidmar pa je postal žrtev denun-ciacije svojega italijanskega kolege. V Idriji sta ostala za Vidmarjem še en italijanski advokat in en italijanski notar, ki pa nista imela bogve kaj dela. Advokatu Vidmarju so naprtili sledeče: da je njegov sin Dušan brez potnega lista prekoračil mejo in da je vojaški begunec. To ne drži, ker je prišel s potnim listom, katerega mu je izročil osebno goriški kvestor. Predno pa je šel iz Italije je bil pripoznan kot stalno nesposoben za vojaško suknjo. Poleg tega ga obdolžujejo, da ma v Jugoslaviji hčerko, ki je učiteljica. Če bi bil to zadosten vzrok za konfinacijo, bi morali konfinirati danes najmanj pol Primorske. PRETPLATNICI Iz svakog broja našega lista vadi domača i strana štampa vijesti o položaju našega naroda u Julijskoj Krajini. Naš list vrši nenadoknadivu propagandističku ulogu za naš narod pod Italijom. »Istra« je glasilo naše emigracije Bez lista ne bi ni imali ni stoti dio uspjeha ni snage. List drži na okupu sva društva i sve pojedince emigrante. List je veza izmedju nas i naše braće, koja su ostala u rodnom kraju List daje snage i nade onima koji su ostali. List je pretstavnik naše snage. Prisiljeni smo da list izdajemo na četiri stranice, jer pretplatnici ne vrše svoju dužnost, a morali bi da ga izdajemo barem na osam, jer za svaki broj imamo toliko materijala. Uza sve opomene preko lista, i poslije sedam opomena poslanih poštom, ima još mnogo pretplatnika, koji duguju pretplatu. Pada u oči, da je mnogo veći broj nemarnih dužnika medju bolje situiranim pretplatnicima, dok siromašniji emigranti obično redovito plaćaju. Iz toga proizlazi, da je to neplaćanje samo nemarnost i da ‘iromaš-niji slojevi mnogo bolje shvaćaju značenje 1 važnost jedinog našeg emigrantskog lista. Ako već ove opomene ne pomažu, bit ćemo prisiljeni da javno preko lista pozovemo svakog nemarnog dužnika neka ispuni svoj udužnost. Idrija, 18. avgusta 1934. — Agis. — Odvetnik Fran Vidmar, hotelir Ivo Di-dič in fotograf ter trgovski zastopnik različnih družb Srečko Bajt, so konfini-rani na Ponzi, kjer je sedaj vsega skupaj devet naših ljudi, med njimi _ sest Slovencev in trije Hrvatje. Vsi trije so prildenjeni za ta kraj vsak po pet let. Obtožnica pravi o posameznikih sledeče: Ivo Didič je nezanesljiv in ni vreden, da bi imel v obmejnem pasu hotel, kjer dnevno prenočuje toliko in toliko generalov redne vojske in fašistične milice. Oddolžuje ga tudi, da je stikal za različnimi načrti po sobah generalov. To pa ne drži, ker če bi mu le količkaj lako dokazali, bi prišel radi tega takoj radi špijonaže pred vojaško sodišče. — Pravijo tudi, da je imel zveze z inozemstvom, od kjer je prejemal celo brzojavke. Kar je pa za obrat kod ga je imel Didič naravnost smešno, da ne bi prejel iz inozemstva kakega brzojava. Poleg tega je imel v tistem času v Jugoslaviji Aretacije zaradi poskušanega bega preko meje Trst, 13. avgusta 1934. (Agis.) — Pred dobrim tednom sta bila aretirana na meji, ko sta poskušala priti v Jugoslavijo 23 letni Marjan Regent, pekovski pomočnik in 20 letni Josip Prašelj, vrtnarski pomočnik. Oba sta doma iz Kontovela pri Trstu. Bila sta takoj prepeljana v tržaške zapore. Baje sta bila že potrjena vojaka in bo proti njima uvedeno vojaško postopanje zaradi poskusa dezertacije. Takoj potem ko je bil zaprt Vidmar, se je pričela med Italijani borba kdo dobi zastopstvo pri domači Hranilnici in posojilnici v Idriji. Dobil je to mesto italijanski advokat, ki je imel za to še to legitimacijo, da se je udeležil svoje-časno »Marcie su Roma«. mo, da se je sicer pojavil fašizem v Italiji, toda danes ni več samo v Italiji, temveč se je razvil tudi v drugih deželah, čeprav včasih v nasprotju z italijanskim fašizmom — saj je nujna posledica fašizmov in impe-rializmov, da prej ali pozneje zadenejo drug ob drugega. Ko danes vidimo, da nastaja fašizem po najrazličnejših deželah sveta, brez vsake neposredne zvezo med seboj, moramo nujno sklepati, da mora le ustroj sedanjega družebenega življenja ustvarjali pogoje, ki so ugodni za razvoj fašističnih pokretov. čeprav se je pri nas mnogo govorilo in pisalo o fašizmu, skoraj do zadnjega časa nismo prišli preko mnenj in sodeb, ki so jih izražali tudi mnogi nemški intelektualci, ki so morali ob Hitlerjevem nastopu bežati iz Nemčije in katerih »mnogi vidijo v fašizmu anahronizem, intermezzo, vrnitev k srednjeveškemu barbarstvu; drugi govore o duševni bolezni Nemcev ali o anomaliji, ki nasprotuje »pravilnemu« poteku zgodovinskega dogajanja; H preklinjajo nacionalne socialiste kot tolpo propadlih »eksistenc«, ki so kar nenadoma prevarili deželo. Vendar je uredništvo neke nemške emigrantske revije, pri kateri sodelujejo najodličnejši književniki, sedaj izgnanci, pou- darilo: »Mi ne vidimo v fašizmu nobenega slučajnega, temveč organski produkt na smrt bolnega kapitalizma. Ali ni pri tem vsak poskus, vzpostaviti liberalno-demokrat-ske odnose, odpoved temu, da bi zlo izrvali s korenino? Ali ni vsak boj, ki velja le obliki, v bistvu le navidesni boj?« Preučevanje fašizma potrjuje, da je to mnenje pravilno. Mi, primorski emigranti, smo drago plačali veliko vojno in desetletje fašistične vlade in imamo dovolj povoda, da se borimo z vsemi silami proti vsakemu fašizmu in imperialistični vojni, ki jo fašizem pripravlja, da se oklenemo ljudstva — kmetov in delavcev, ki so enodušno in odločno proti vojni in fašistični vojni propagandi, ker vedo da vojna ne osrečuje, temveč peha v novo trpljenje in smrt in prinaša koristi le velikemu kapitalu za ceno velikanskih žrtev ljudstva. Ob dvajsetletnici onih strašnih dni, ko se je začela velika vojna, ob grenkem spominu nanjo in ob sveži krvi in poteptanih truplih, ki padajo pod silo fašizma, se ustavimo za trenotek in pomislimo o usodi trpečih miljonov po vsem svetu in naših stoti-sočev pod italijanskim fašizmom: Kdo je rodil fašizem, kako je rasel in se razvijal, kako ga bo mogoče streti? Potem pa usmerimo korak k protifašističnim borcem, — onim, ki so spoznali silno nevarnost, ki preti spričo fašizma človeštvu in njegovi kulturi, in ki so odločeni za najbrezobzir-nejši boj proti fašizmu in vojnim pripravam. Brez pridržka moramo soglašati z državnikom, ki je na razorožitvem konferenci v Ženevi izjavil: »... mislimo, da more biti odpoved vojni učinkovita le na osnovi popolne odpovedi oboroževanju, da se ne more smatrati, da je mir zagotovljen, vse dotlej, dokler traja oboroževanje, in da je mogoča samo ena edina vrsta miru — rasoroženi mir, kajti oboroženi mir je le presledek med dvema vojnama, ko orožje miruje«. Da, hoteti moramo razoroženi mir, streti moramo fašistično nasilje vladajočih manjšin nad narodi in s tem preprečili imperialistično vojno med narodi, da bomo ustvarili pogoje za novo svobodno in pravično življenje, ko se bo začelo, kakor pravi Maksim Gorkij, »mirno, tovariško in bratsko delo med narodi sveta, delo za svobodno, krasno stvaritev novega življenja« Mi, primorski emigranti, ne bodimo zadnji med onimi, ki pripravljalo to novo življenje. — AKKA. Jedan Nijemac osudjen na smrt od fašističkog tribunala SMRTNA OSUDA OBERPICHLERA POTVRDJENA JE »Der Siidtirolcr« od 15 augusta piše: Na 15 maja je, kako smo to svojedobno saopćili, proglašena prva smrtna osuda jednom južnom Tirolcu, Antonu Oberpischleru iz Ahrnthala, koji je u aprilu 1933 u borbi ubio jednog talijanskog pograničnog stražara. Oberpichler je protiv osude uložio utok, o kojem se vijećalo na 10 augusta kod najvišeg suda u Rimu. Kriminalni otsjek kasacio-nog suda odbio je ovaj utok jednako tako kao i utok Ebenhofera koji je u istoj stvari bio osudjen na 27 godina robije kao sukrivac. Ova osuda upravo je neshvatljiva. Oberpichler, koji je nakon čina pobjegao u Austriju, izručen je Italiji pod uslovom, da ne bude sudjen strožije, nego li bi za takov čin bio sudjen u Austriji. U vrijeme kad je Oberpichier bio izručen Austrija nije poznavala kazne smrtnom osudom. Zbog toga ni talijanski sud nije smio izreći smrtnu kazan, j Prema tome su talijanske sudske vlasti ignorirale zahtjev Austrije i svoje obećanje i izrekle smrtnu osudu, gdje bi u najgorem slučaju smjela biti izrečena osuda na doživotnu tamnicu. Ne bude li u posljednji čas Oberpichler pomilovan to će i iz toga slučaja Austrija moći da nauči da se Italiji ne može vjerovati nj u slučaju najtješnjeg prijatelj stva. Pokušaj afesuata asa „Giornale d’It.aMa4,4 BOMBE SU POSLALI H1TLEROVCI. Prema Jednoj vijesti pariškog »Le Malina« u Rimu je otkrivena nacionaisocija-lisUika zavjera protiv talijanskog lista »Giornale dTtaiia«, koji vodi kampanju protiv Hitlerova režima. List je u nekoliko mahova prije toga dobio prijetnje od ne kih hitlerovskih organizacija u Italiji. Kako se govori u rimskim dobro obaviještenim krugovima, tamo je otkriven na že. Ijezničkoj stanici kovčeg sa dvije bombe, koje su bile — »izgleda« — namijenjene spomenutom listu. Talijanski službeni krugovi drže se vrlo rezervirano u pogledu toga otkrića i odbijaju da dadu ma kakove izjave. Vijest o pronalasku kovčega sa dvije bombe na rimskoj željezničko stanici izazvala je prilično uzbudjenje. Spremasi a&easfiati v Rimu Namjeravani atentat na list »Giornale đ’ Italia«. — Atentatori su Nijemci. — Osveta za na smrt esudjenog Južnotirolca. Trst, 23 augusta 1934. — Ovdje se pronose glasovi, da su u Rimu na željezničkoj stanici otkrivene neke bombe, koje su bile namijenjene listu »Gignarle dTtaiia« kao protest što taj list predvodi kampanju proti Njemačke. S time u vezi su uhapšena tri njemačka hitierovca, kod kojih je na djeno oružje i ostali eksplozivni materijal. Druge vijesti kažu da je to osveta Nijemaca za smrtnu osudu nad jednim Juž-notirolcem i za velike kazne nad ostalima. Južna Istra je još uvijek sasvim slavenska PONOVNI NAPADAJ POLJSKOG LISTA NA NAŠ NAROD U JUŽNOJ ISTRI Napadaji na crkvu i svećenike — Prijetnje ribarima na puljskojribarnici — Prijedlozi za fašistički odgoj djece — Istarski djaci u Jugoslaviji janske osjećaje i u takovoj situaciji se skriva sigurna zasjeda našoj nacionalnoj sigurnosti. Svaki onaj koji, pa ovom krajnjem skutu najzanosnije talijanske zemlje, vrši kakovu odgovornu ulogu, mora da osjeća težinu ovakove situacije i da prama tome djeluje. Mi smo ponosni da smo prvi izvršili svoju dužnost i da smo ukazali na to zlo i tješi nas sigurnost da naše riječi nisu bile utrošene uzalud. Drugog dana donaša »Corriere« dvije notice o istom pitanju. Neko potpisan sa L. B. osvrće se na prvašnje članke i ponovno napominje da je to pitanje časti Talijana Pule, a i državne sigurnosti. Nadalje kaže da se taj bezobrazni duh seljaka očituje i na puljskem trgu. Tu se sakupljaju naročito na ribarnici, svakog dana ribari i njihove žene i svi oni počinju sa svakim da govore hrvatski, a kada bi im se nasjelo oni se ne bi nikada odučili da upotrebljavaju taj neprobavljiv jezik. Taj jezik je neprobavljiv naročito za nas, koji imamo na umu sve one prošle borbe koje smo s njima vodili. Slušati na punom (?) trgu svakog dana taj slavenski govor, čini nam se, nama koji poznamo situaciju u puljskoj okolici, da je to jedna prkosna antitalijanska demonstracija. Zato, treba najstrože zabraniti svaki slavenski govor na puljskom trgu.« Završava taj članak gospodin L. B. (bojimo se da je nekada imao na kraju i-ć), a redakcija ga popraća noticom u kojoj se veli: »I mi, isto kao i naš saradnik, mislimo da bi bilo već vrijeme da iz svoje kuće očistimo po neke štetne zaostatke,' koji su nam i na smetnju. Ako neko hoće da živi od naših talijanskih dobročinstva i naših talijanskih novaca, taj neka nauči da cijeni i poštuje moralnu i materijalnu vrijednost toga. Inače — neka se čisti.« Istoga dana piše puljskom listu i neki sveučilištarac (Universitario) i kaže: »Na par kilometara od rimske Pule još se slobodno govori, pjeva i moli slavenski... Uzalud je, dakle, bio odgojni i moralizatorski rad učitelja. Pop je uvijek ii iščekivanju da paralizira rad škole, i na taj način djeca dobivaju slavenofilski od« goj tako da u desetoj Hl jedanaestoj godini emigriraju u zagrebačke, ljubljanske; i krčke škole. Najviše njih na Krk, koji je; simbolički dio istarske zemlje. Tu ima okoi 40 djaka muških i ženskih, a najveći bro)f izmedju njih je Iz Mcdullna, Ližnjana Hi IX Valture. Za to treba 'da vlasti napadnu korierJ toga zla, koji se nalazi u tima trima ognjištima slavenofilstva, i da odgovore na te napadaje jakim protuotrovom.« To je doslovni prevod članka Iz »Corriere Istriano«. Zagreb, 23 augusta 1934. — Puljski list »Corriere istriano« ne prestaje sa napadajima na naša sela u južnoj Istri: Medulin, Ližnjan i Valturu. Tako u broju od 14 o. mj. donaša veliki članak na dvije kolone pod naslovom: »Što treba da se učini u selima naše općine«, a slijedećeg dana donaša dvije notice o istom pitanju. Donašamo u prevodu nekoliko pasusa iz tih članaka, da se vidi na koji način i kojim riječima se tretira to pitanje. »Naša otkrića o političkoj situaciji u općinskim od'omcima potakla su na razmišljanje i vlasti i gradjanstvo. Svaki onaj koji osjeća u duši ponos i ljepotu naše divne talijanske i fašističke stvarnosti, uz-drhtale od najepskijih slutnja, ne može i neće da opravda ugnjezdivanje i napredak tanke ali otrovne mreže korova koji raste u tim selima i koji mora da bude iščupan sa rubova te naše talijanske stvarnosti«. U toj emfatičnoj i harlekinskoj prozi nastavlja se cijeli članak, pa dalje veli: — Mi smo pristupili tom problemu nepomućena duha i puni osjećaja pravičnosti. Niko ne smije u tome da vidi odjek one davne fraze: »Delenda Cartago«. Ono što smo otkrili o Medulinu, Ližnjanu i Valturi prešlo je već u skrajnost jedne političke deviacije- Slučaj je prost i kompliciran u isto vrijeme. Pokazalo se da su ta tri sela uspjela da šestnaest godina iza oslobodejnja sačuvaju i u duhu u životu svoje potpuno an-titalijanske tradicije, ali još u mnogo jačoj mjeri nego prije rata. Dok je prije rata talijanski eieinenat uspjevao, više puta i upotrebom sile, da neutralizira te slavenske hirove, a katkada da čak i pridobije kojega od njih za talijansku stvar, sada ta seia žive i rade jednim duhom koji neće uz nijednu cijenu da se napaja na vrutku nove talijanske etike. Već crpa diiektno sa ognjišta jugoslavenskog iredentizma preko bezbrojnih osobnih veza Vel>ki broj emigranata iz tih sela, svakodnevna epistolska dopisivanja, kao i redovito b.iežanje djece u jugoslavenske škole, dokazuje da na vratima grada postoji jedna ubitačna politička makinacija, pa baš zato i nepodnosiva. Naša toleranca samo ulijeva srčanost tim političkim rabludama. Treba da se pitamo koje će službe biti povjerene onim mladićima koji svrše školu u toj nama neprijateljskoj državi. Treba da se pitamo kakove su veze izmedju Jugoslavije i tih istarskih sela. Ali to ne treba zapravo ni da pitamo, kada vidimo kako su ta sela sačuvala potpuno i netaknuto ■ svoje slavenske karakteristike, koje su, baš zato što su slavenske, ujedno i antitalijanske. Baš radi toga problem je malo teži nego se na prvi pogled čini, i zato zahtjeva i ozbiljniji postupak. ' — Početak, od kojega treba početi sa temeljitim radom, su škole i crkve ali ne kao do sada, jer do sada je naporan posao fašističkog učitelja bio neutraliziran od crkve , ako ne i hotimice rušen. Crkvene vlasti su u ovom pitanju potpuno kompromitirane, jer ovakovo stanje čini da se radjr ju sumnje 1 u dušama onih koji nisu nikada dijelili Boga od domovine. To se dogadja i radi toga što svećenici u crkvi. u procesijama dozvoljavaju da se pjeva i moli slavenski. Svećenici neće da se bore proti bježanju djece u jugoslavenske škole, a još nisu počeli da oko sebe sakupljaju župljane i da ih uče tali-janstvu barem onoliko, koliko je to crkvi odredjeno. Kada to svećenik ne radi znači da nije vjeran fašističkom režimu, kojemu se zakleo na vjernost. To se u Krku, Šibeniku ili Splitu ne bi moglo dogoditi. Tamo ne bi bilo moguće da Talijani u crkvi pjevaju talijanski. Radi svega toga mi imamo potpuno pravo da zahtjevarno da svećenik bude u naj-talijanskijoj općini sluga crkve i da ne bude na nijedan način protivan talijanskim interesima. Zato moraju i Medulin i Ližnjan i Valtura imati župnika koji neće htjeti da zna slavenski, jer svi ljudi tih sela, od najmanjeg do najstarijeg, znadu talijanski- Kada bi svećenik tako radio spojio bi u sebi zvanje apostola sa zvanjem odgojitelja i njegova bi savjest bila mirnija. Ali uz školu i crkvu tu treba da djeluju i političke vlasti, kao i institucije kojima režim stavlja u dužnost da duhovno i moralno odgajap’ narod. Stranka posjeduje u omladinskim organizacija 1 u Dopolavoro dva vrlo jaka sredstva za propagandu i duhovnu evoluciju. Baliiama tih sela trebalo bi da se dadu neke posebne privilegije, a ujedno da se upotrebe sva moguća sredstva, jer ovakav ciij opravdava svako sredstvo. To sve mora da počiva na najsolidnijoj bazi, a na tom polju treba i ličnih žrtava, pa plodovi neće izostati. Dopolavoro sa svoje strane mora da se dade na posao, a ne da pusti omladinu na milost i nemilost prvom političkom mistifikatoru. Jedna lijepa soba ukusno namještena, sa dobrimi zabavnim štivom, radio aparat, to su sve elementi, koje mora da ima sjedište do-polavora. oko kojega može da procvijeta kasnije sportska četa, pjevački zbor itd. Sve je to moguće, ali treba da postoji dobra volja, a razumije se, i prvi moralni i materijalni poticaji i hrabrenja. Taj članak svršava jednom tiradom sličnom početku. Uglavnom kaže: Treba, dakle, da se počne djelom prečišćavanja u selima puljske općine, jer ova-kova politička situacija vrljedja naše tali- GLAD IN BEDA V TRŽAŠKI OKOLICI Naše ljudi nočejo sprejemati na delo — Živina in posestva , ™ , x . na dražbi Iz Trsta nam poročajo: JOŠ JEDAN RAZLOG NETRPELJIVOSTI MUSSOLINIJA PREMA HITLERU. Mi smo već dosta opširno iznijeli razloge zbog kojih je fašistička Italija počela da se odalečuje od Njemačke. To ne ćemo sad opetovati. Ali ima još jedan razlog, zbog kojega je Hitler danas Mussoliniju antipatičan. Po smrti Hindenburga Hitler Je postao vrhovni šef Njemačke, on je pretsjednik njemačke republike i iznad njega bar formalno nema nikoga. On nije više u rangu Mussolinija, nego mnogo više. Iznad Mussolinija je još uvijek po časti Viktor Emanuel, a iznad Hitlera formalno nema nikoga. I zato je Mussolini još više zamrzio Hitlera. Oni nisu više ravni. »DOKAZI«. KAKOR JIH RABI FAŠIZEM. Fašistični listi, ki so v veliki zadregi, kako bi dokazali, da se Italiji pod ducejem dobro godi, se zatekajo včaših k kaj smešnim »dokazom«. Te dni na primer spričo dobre vinske letine, ki jo pričakujejo, ugotavljajo, da je v Italiji leta 1933 prišlo na eno glavo 107 litrov vina na leto, dočim je leta 1921 vsak Italijan izpil povprečno samo 78 litrov. Francija pa da je nazadovala, ker je namreč leta 1921 na vsakega Francoza prišlo 178 litrov, dočim je leta 1933 v.vk Francoz izpil -povprečno samo 146 litrov žlahtne vinske kapljice. To je dokaz, pravijo fašisti, da se je življensko stanje Italijanov pod fašizmom dvignilo (v Franciji pa, po tej logiki, padlo)... Ta dokaz 36 odstotnega poviška potrošnje vina pa je, kakor vsak Italijan, kateremu se radi fašizma še niso skisali možgani. Pred dnevi je tržaški dnevnik »Piccolo« apeliral na oblasti, da preprečijo prosjačenje po mestu, ter v prvem redu napada nas okoličane, ki prihajamo prosjačiti v mesto. Gospoda okoli »Piccola« naj raje odstranijo vzroke prosjačenja, a ne da vabijo oblasti, da nas zaprejo. Mi okoličani smo se vedno preživljali z delom v mestu, a odkar s vpeljani sindikati se nas ne sprejema več na Izterjevanje davkov Gorica, avgusta 1934. — Agis. — Velika beda v katero je zapadlo ne le naše, ampak vse italijansko prebivalstvo pod fašizmom, vzbuja med ljudstvom vedno večjo nejevoljo, ki že narašča v upor. Dočim se včasih niso upali ljudje niti med seboj potožiti o svojih težavah, se danes že javno in povsod kritizira. Najbolj značilno je pri tem to, da se kritike ne vzdržujejo niti fašisti sami. Tako gre danes po vsej deželi, zlasti po mestu en sam glas o propadu in polomu delo, češ, da smo posetnlki In kmetje, pa naj delamo doma na zemlji. V zadnjih par letih smo se preživljali z dolgovi ki smo jih delali na naša majhna posestva, a sedaj so tudi ta prezadolžena, pa nam nihče ne kreditira ničesar več. Davčni izterjevalci so nam pognali iz hleva zadnji kos živine, a danes nam gonijo na dražbo še ona naša mala posestva, ki so nam še ostala. iz prvih let okupacije gospodarstva. Zlasti se je priljubila vsem beseda inflacija, v kateri mislijo, da je njih rešitev. Goriška dežela, ki je zašla vsled tega.jcer ne more izterjati davkov, v velike težave, se poslužuje danes vseh načinov, da bi prišla do denarja. Poročali smo že o zvišanju vseh davkov za 50%. V zadnjem času pa so pričeli izterjevati stare in večinoma že zapadle še neplačane dajatve takoj iz prvih let okupacije. Nove davke, ki jih uvajajo pa terjajo za par let nazaj. LJUDSTVO JAVNO KRITIZIRA FAŠISTIČNO GOSPODARSTVO FAŠISTIČKA FANTAZIJA. Milanski »II Secolo« piše da Jugoslavija podupire Njemačku, jer je Njemačka obećala da će u slučaju Ansclilussa prepustiti Jugoslaviji Rijeku i Korušku. TUDI IDRIJA DOBI JAVNO HIŠO. Idrija, 20 avgusta 1934. — Idrija dobi po vzoru Postojne svojo javno hišo. Do sedaj, ko je živelo tod zdravo slovensko ljudstvo samo, tega ni bilo potreba. Zato je to za nas pač nov znak kako prinaša fašizem v naše kraje svoje »dvatisočletno kulturo«, na katero se vedno poziva. KRIZA OPATIJE Opatija prodaja tramvajske vozove Ljubljani Ljubljana, avgusta 1934. — Agis. — Opatijska občina preživlja svoja suha leta. Ze lani je morala prenehati s tramvajskim obratom, kar je brez dvoma najjasnejši dokaz o njenem brezupnem položaju. To nam tudi dokazuje jasno koliko in kakšni ljudje prihajajo v to nekdaj svetovno znano letovišče. Naj lepše pa je še sledeče dejstvo, ko potrjuje kako nujno rabi ta občina de- nar: vse svoje tramvajske voze je namreč prodala pred kratkim ljubljanski Maloželezniški družbi za zelo nisko vsoto. Kod poroča ljudljansko časopisje je Ljubljana kupila od Opatije 20 dobro ohranjenih tramvajskih voz za 43.000 lir. Da postavimo v pravo luč te številke naj povemo še to, da stane en nov voz pol milj ona dinarjev. U Italiji sve većeg maha uzimlje špijunaža Svi talijanski listovi donijeli su 10 angusta vijest agencije Stefani u kojoj je rečeno, da je javnost slabo informirana o jednoj vrlo važnoj grani rada Specijalnog tribunala, a to su procesi zbog špijunaže. Ti procesi drže se zbog naravi stvari kod zatvorenih vratiju. Štampa o njima ne smije pisati. Bit će zato interesantno, kaže ta vijest, ako se pogleda statistika o tim procesima. Prema popisu u posljednjem polugodištu od januara do jula 1934 godine vidi se, kaže ta vijest, da se strana akcija sve više interesuje da dozna informacije o ta-njanskom ratnom spremanju. Zato ima Specijalni tribunal više posla. U šest mjeseci bilo je osamnaest raznih procesa zbog špijunaže. Osudjeno je 29 ljudi. Od toga dvije žene, i četiri stranca. Jedan je osu-djen na doživotnu tamnicu, trojica na 25 godina robije, jedan na 24, trojica na 20< jedna na 17, jedna na 1, pet na 15 godina, jedan na 13, jedan na 11, četiri na 10, jedan na 6, dvojica na 5, trojica na 3, jedan na 2 i jedan na 1 godinu, pored ostalih sporednih kazna. Preina tom službenom saopećnju jasno je, da je špijunaža u Italiji uhvatila maha. jer ie u šest mjeseci toliko procesa. — Razumije se osudjuju se i mnogi nevini, kao što je slučaj s našim Grahorom i Zgagorn. ah pored toga ima još uvijek mnogo Špijunaže, koja se provodi, a policija joj ne može ući u trag. KAKO SU STRAHOVITO PALE PLAĆE ^ „ ITALIJI Poznati fašistički list »Lavoro Fascista* koji bi imao u neku ruku da zastupa interese talijanskih radnika učlanjenih u sindi' kate, donosi pismo Marcelle Poli iz Bresci® u svom broju od 9. o. mj. U tom pisind piše Marcella Poli: »Rossi Giovanni star 56 godina zaposlen od 1912 kod tvrtke, koja je pored njega zaposlivala još nekoliko radnika. On 1® bio zaposlen u svojstvu težaka pomoćnog radnika. Radio je uvijek osam sati na dan 1 još k tome i nedjelju ujutro. Nikad nii® uživao blagdana ni dopusta. Godine W2đ: zaradjivao je 135 lira na tjedan, a sada iin3 samo 85 lira tjedno USTIP Cl Talijanska dosljednost Do sada se i Vatilcan, kao i sve ostale države, služio u diplomatskom saobraćaju francuskim jezikom, Medjutim je sada zaveden latinski jezik mjesto francuskoga. Tako je diplomatski pretstavnik Vatikana kod kineske vlade, Mario Zanin, održao svoj pristupni govor pred pretsjednikom Nankinške republike, na latinskom jeziku. To je prvi slučaj da Vatikanski pretstavnici govore latinskim jezikom. List »La Corispodenza* javlja, da će od sada i ostali diplomatski pretstavnici uvesti latinski jezik, jer da je to želja Svele Stolice. Time, kaže taj list, istaknut će Vatikan svoju »političku samostalnost*, i niko neće više moći da prigovori Vatikanu da favorizira bilo koju naciju. To bi bilo, možda, i lijepo i dobro, — ali — zašto su na pr. svi diplomatski pretstavnici Vatikana sami Talijani, i zašto čak i papina »država* ima talijansko ime (Citta del Vaticano), a ne latinsko (Urbs Vaticana) kao što bi trebalo da bude kada li se išlo za Um »da se izbjegnu prigovori kako Vatikan favorizira bilo koju naciju*. 4 o drugim stvarima da i ne govorimo. Papin križ na lutriji U Puli priredjuju svake godine u augustu zabavu »Stella del Mare*. Ove godine je papa poslao komitetu »Stella del Mare* na dar jedan skupocjeni srebrni križ, ukrašen mozaicima u bogatoj i ukusnoj kutiji. Dar je isporučio porečko-puljski biskup Peder-solli. Komitet je taj skupocjeni dar izložio u izlozima trgovine Steiner (Židov) i iznad toga postavio natpis da je to dar sv. oca pape. Ispod toga: »Ovaj križ se stavlja na lutriju. Svaka s re ćk a stoji samo 2 lire i 50 cente zima.* Uz to su objavili i u novinama pozii za tu lutriju i ujedno hvalili ljepotu križa. Vučenje je 26 augusta. Bože moj, što li će papa na to? A što će reći Pederzolli kada dozna da je taj križ pohranjen kod Strinerà? Ali gradjani Pule su zadovoljni. Doživjeli su čast da im papa daruje križ, a svaki gradjanin (zapravo samo oni koji imaju 2 lire i 50 centezima) može da dobije na lutriju tako skupocjeni dar. A možda će od toga imati koristi i puljski turizam. Jer će se naći po Istri kakav Nijemac ili Ceh koji će doći u Pulu samo radi toga da vidi to čudo: skupocjeni križ ■— dar svetoga oca pape na lutriji za 2 Ure i po. Dela in polente... V septembru ostavi Padovo nov motorni vlak, da obišče v trome sečni vožnji vso Italijo in izvede med prebivalstvom propagando za pitje domačih vin. Velik letak na njem z napisom »Pijte več vina!« bo opozarjal na to, da si more v njem vsakdo za majhen denar privoščiti najboljših italijanskih vin, »Dela in polente nam dajte, signori, vina si bomo že sami priskrbeli*, je rekel na to vest eden od onega miljona nezaposlenih italijanskih delavcev. Ipak mu vjeruju Neka Ivana. Vieta iz Pule sanjala je o Mussoliniju. U snu joj je rekao neka igra na tombolu i da če sigurno dobiti. Sutradan Ivana ode da kupi srećku, ali za svaku sigurnost igrala je same »tirno*. Slijedeće subote je bilo vučenje i Ivana je — dobila, ali samo 30 lira. Sada se grize što nije igrala barem »cinkvmu«. To javlja Mrakov »Corriere istriano* malo opširnije, ali bez komentara. Komentar se, medjutim, sam po sebi nameće, jer se vidi da Dučeu ipak ni vjeruju ni toliko koliko iznosi ulog za jednu »cinkvinu*. Fašistička ofenziva na Krasu U zadnje vrijeme fašizam, posvećuje veliku pažnju našoj omladini na Krasu — Niapori da se italijanizira čim prije Kras Služavke sa sela moraju da budu Mlade Talijanke Trst, augusta 1934. — U zadnje vri-( Nadalje »Piccolo« kaže, da omladina jeme vodi se velika akcija za čim bržu ,na Krasu sanja svake noći o Duceu. Svi italijamzaciju naših sela. Ali po svemu'da žele kako bi bili unapredjeni, pa da se cim da je glavni atak upravljen na 'na taj način budu povedeni u Rim i da Kras. Tako je većina škola »Ente Faina« ' na Krasu; lllodramatičke i pjevačke priredbe se najviše forsiraju na Krasu, a i »Italia redenta« posvećuje Krasu naročitu pažnju. U toj ofenzivi prednjači tršćanski »Piccolo«. Tako smo zadnji put pisali o akciji preko »Piccola« da poslodavci i radnici uzdržavaju po Krasu azile, a 2 o. mj. donaša »Piccolo« opet jedan dugi članak pod naslovom: »Avanguardisti e Giovani italiane sul Carso«. Dječaci od 14 do 17 godina U tom Članku se govori posebno o dječacima koji su pohadjali samo talijansku školu, a to su djeca do 17 godine. U tom se članku priznaje da su mladići i djevojke iznad 17 godine odgojeni potpuno u slavenskom duhu i da je s njima teško raditi. Ali oni do 17 godine, kaže »Piccolo«, su potpuno asimilirani. Dok je sa omladinom iznad 17 godina bilo vrlo teško raditi u večernjim tečajevima, dotle su mladji, koji su u školi naučili talijanski, bili vrlo prijemljivi za talijansku nauku i propagandu. Zato se starije poučava samo u talijanskom jeziku, a mladje se već može poučavati u drugim znanjima. Muškaraca od 14 do 17 godine ima u Avangvardistima oko hiljade, a ženskih ima oko 400 u Mladim Talijankama. Oni su svi u 229 kraškoj legiji »Luigi j sregacije. Te djevojke moraju da nepre- tu ostanu mjesec dana u specijalnim avangvardističkim tečajevima, jer svake godine ide po jedan, ili po više njih koji su se istakli, na te tečajeve. Osim toga se djecu vodi često u Trst, Goricu, Kopar itd. Sada se kod svakog otsjeka Avan-gvarde osniva biblioteka sa nacionalističkim knjigama, a učitelji nastoje da djeca zavole talijansku fašističku knjigu. Prigodom zadnjeg filodramatičnog konkursa sudjelovala su djeca iz 40 kraških općina, a mnoge hiljade Mladih Talijanki i Avan-gvardista upućuju se u Trst da svrše tečajeve za kaposkvadre. Osim toga svi sudjeluju u raznim predavanjima i vježbama, kao na pr. u koralnom pjevanju, fašističkoj kulturi, fizičkom odgoju itd. Sada je »Piccolo« poveo i akciju da se djevojke, koje dolaze za službom u gradove, ima na oku kako se ne bi taj školski uticaj izgubio. Zato predlaže da niko ne primi seljačku djevojku u službu, ako nema iskaznice Mlade Talijanke. Time treba da se dokaže nacionalna i fašistička solidarnost, kaže »Piccolo«, a time, i još ostalim sredstvima, treba spriječiti da seljačke djevojke idu po gradovima u slovenske Marijine kon- Morara Sassi«. IT svakoj općini postoji komitet O. B. (opera balila), a u svakom manjem selu su povjerenici. Kras, a i cijela granična zona, dobiva pomalo jedan novi narod, talijanski po nauci i po odgoju, talijanski po duhu i osjećajima. Stariji su u raznim sindikatima, oni od 22 do 30 godine su u »Dopolavoro«, oni koji su jednu godinu mladji su u vojsci, gdje uče da upoznavaju najljepšu zemlju na svijetu, oni od 18 do 20 godine u predvojničkim tečajevima, a oni najita-lijanskiji od 14 do 17 godine u Avangvardistima i Mladim Talijankama. Sredstva za asimilaciju. kidno dišu onim duhom kojega su upile u školi i u fašističkim organizacijama: »ii balcanismo non deve contaminarle« (balkanizam ih ne smije uprljati), završava »Piccolo« taj članak, Kada bi čovjek upoznavao Kras samo po »Piccolovim člancima onda bi zbilja morao zdvajati, ali slika je malo drukčija, nego što »Piccolo« prikazuje. Ne samo oni iznad 17 godina, već i oni mladji, osjećaju na sebi, na svojo braći i na svojim roditeljima sve zlo koje je fašizam naprtio našem narodu, i do sada je jači taj osjećaj nego sve umjetne tvorevine fašističkih učitelja i »Piccolo-vih« člankopisaca. GIMNAZIJA ZA POTALIJANCEVANJE KRASA Postojna dobi gimnazijo Italijanska vlada bo otvorila oktobra meseca v Postojni gimnazijo. Ob tej priliki prinašajo fašistični Usti statistiko, ki naj dokaže, da Je Postojna italijansko mesto. Trdijo namreč, da šteje postojnska občina 7000 prebivalcev, od katerih Je 4000 rojenih v drugih občinah Italije, ostane torej samo 3000 prebivalcev, rojenih v postojnski občin!, ki govorijo slovensko, oziroma oba Jezika. V to število so vštete vse vasi, ki spadajo k postojnski občini in ki imajo kakih 2000 prebivalcev, tako, da v mestu samem stanuje 5000 duš od teh 4000 italijanskih, tako, da bi v Postojni sami biio samo 1000 Slovencev. Ta statistika je seveda potvorjena, ker so prišteli k postojnskemi prebivalstvu vso garnizijo, ki Je Izredno močna — čuda, če so potem Izkuhali 4000 Italijanov, kamor so pa prišteli vsakega, ki Je v kaki drugi občini Italije rojen, naj bo tudi v slovenski Julijski Krajini sami. Tak hokuspokus zna vsak. V resnici Je po točni statistiki, ki ne všteva vojaštva, ki Je od danes do jutri, danes v Postojni 4028 duš. od teh reci in piši privandranih Italijanov 500, Slovencev domačinov pa 3528. Torej Postojna dobi laško gimnazijo, ki bo podobno kakor tolminska, pazinska in opatijska »svetilnik latinske omike ob svetem pasu italijanskih alp«. kakor pravi žlo-budravi »Piccolo«. Slovenci bomo tudi ta prestali in na tej zemlji ostali, ko od laške gimnazije ne bo več ne duha ne sluha. PRISTNO IN PRAVO POGANSTVO „Kurgašti“ a Opatiji Prošlog mjeseca je dobilo opatijsko kupališna povjerenstvo obavijest iz Barija da dolazi jedna grupa od 70 izletnika u Opatiju, a usput da če otići i na Rijeku proslaviti desetgodišnjicu cneksije. Opatijski ho-teljeri zadovoljni. Održala se sjednica na kojoj se raspravljalo o organizaciji čim svečanijeg dočeka, jer to nije šala: 70 izlet- nika na ovoj krizi, pa makar bili i Puljizl. Baš za vrijeme sjednice dedje pismo od direktora lista »Gazzeta del Mezzogiorno* iz Bari. I u tom pismu direktor Gorjux javlja da dolaze sutradan. Oduševljenju ni kraja ni konca. Kad su već riješili na koji način će ih zadržati u Opatiji da ne idu na Rijeku, neko predloži da se zapale kresovi u slavu sedamdesetorice Puljiza, koji dolaze da ostave pare Opatiji. Predlog je upućen Posebnom odboru. Sutradan eto Puljiza. Na obali muzika, 0 na brodu... direktor »Gazzete del Mezzo-Storno* signor Gorjux, a iza njega... 69 šegrta i ratne siročadi. Gorjux govori na obali muk. Muzika ćuti. Cilindri stoje na dlavama nepomično, a odbor za doček je tek sada doznao da je »Gazzela del Mezzogiorno* organizirala taj izlet Dopolavoro u nadi da će bratska fašistička društva biti pri ^nci braći iz Puglie... »Braća iz Puglie* su te noći spavala na slami u fašiju, a kresovi čekaju bolje goste. Na Reki proslavljajo desetletnico d’An-nunzijevega puča, ki je to mesto spravil pod savojsko krono. Ob tej priliki je poselil Reko državni podtajnik za telesno vzgojo Ricci, ki je 15. t. m. izročil mladim dečkom, ki še terejo svoje hlačice ob šolsko klop osnovne šole, puške, radi česar to fašistično mladinsko organizacijo imenujejo »mušketirje« (moschettieri). Za človeka krščanske omike je moral biti to kaj žalosten prizor. Puške so časih večje od fantka samega, ki se že v nežni dobi uči, kako bo ubijal sočloveka, in se navzema slepega sovraštva do drugih narodov, predvsem seveda do Jugoslovanov. »Piccolo«, ki to slavnost opisuje z najvznesenejšimi frazami, piše, da so te puške »kruh, s katerim danes Italija hrani svoje otroke!« — Pisec tega barbarskega stavka se pač ni zavedal, kako se je s temi besedami nehote narogal Mussolinijevi Italiji, ki res nima danes zadosti kruha za svoje sinove, plasti na Reki, kjer ni več nobenega poštenega zaslužka. OFICIRI NEĆE DA SE UPISUJU U FAŠISTIČKU STRANKU INTERESANTAN 1NCIDENAT POVODOM NAREDBE, DA SE OFICIRI REDOVITE VOJSKE MORAJU UPISATI U STRANKU. Ove godine je talijansko ministarstvo vojske izdalo naredbu na sve oficire, da se moraju upisati u fašističku stranku Komandanti regimenta morali su da o toj naredbi informiraju svoje podredjene oficire. U jednom gradu srednje Italije dogodilo se ovo: Kolonelo, zapovjednik regimenta, je pozvao sve oficire na okup. pa im je pročitao naredbu ministarstva vojske. Onda im je rekao: »To je cirkular. Ali mislim da tumačim vaše mišljenje, ako kažem da ne vidim nikakve hitnosti u ovoj naredbi. Očekujemo, da se najprije upišu generali, zatim će doći red na nas kolonele, a zatim ćete se vi upisati«. Smiješak na licu svih podredjenih oficira uvjerio je komandanta regimente, da ima pravo. Razumije se. bilo je takvih, koji su tužili kolonela. Ali on je ostao čvrst na svom stanovištu. Po oporne se ne bi smjelo zaključivati, da vojska goji antifašističke osjećaje, ali jasno je da vojska ne prima s prevelikim oduševljenjem sve veće uplitanje fašizma u vojsku. Naročito ie a redovitoj vojsci slabo primljeno sve veće isticanje fašističke milicije. Naša omladina o rodnom kraju Doznali smo za jedan pismeni sastavak, koji je predat kao zadaća na temu »Moj rodni kraj« u realnoj gimnaziji u Varaždinu*. To je bio zadatak iz srpsko-hrvatskog jezika na nižem tečajnom ispitu, pa ga, radi ilustracije osjećaja naše emigrantske omladine, objavljujemo. MOJ RODNI KRAJ. Moj je rodni kraj ovjenčan trnovim vijencem, tugom i bolom, jor je okovan teškim lancima ropstva. To je mjesto Volosko u zarobljenoj Istri, koje kuka i stenje za milom slobodom. Taij je kraj u vječnoj tmini, jer do njega ne dopire ni tračak sunca slobode. Koliko ima u mome rodnom kraju veselih srdaca, moglo bi se na prste izbrojiti. Kad se životinjica odijeli od svoje majke, ona plače, jer osjeća, da joj je to najmilije biće. Kako ne bi onda plakala mila nam Istra? Ta ona je isto tako odvojena od svoje majke — Jugoslavije. Da ona mora plakati, jasno nam je, jer je njezin gospodar lav, koji vreba svojim pandžama na nevini kraj. Premda je nama bjeguncima teško doći do toga kraja, ipak sam jednom poslije svoga odlaska bila tamo. Sunce je baš izlazilo. Svojim prvim zrakama obasjavalo je cijelu Istru s plavim Jadranom. Bila sam na parobrodu. Osjećala sam radost u srcu, da mogu pohoditi najmiliji kraj. Izišla sam u Opatiji i sa suznim sam je okom razgledala. Zatim sam išla u Volosko. Došla sam čak do rodne kuće gdje sam morala zaplakati videći u njoj tudjina. Uveče sam se vratila. IJ srcu me je nešto stezalo kad sam napuštala onu šumu, more i planine, ali sam morala. Sunce je upravo zalazilo. Svojim je rumenilom pratilo parobrod. Pričinilo mi se da netko pjeva : »Sliku milu Istre naše«. Nehotice sam izustila jednu kiticu: Sliku milu Istre naše Ja u srcu nosim svom, Najljepša si za me zemlja Na tom moru Jadranskom. Paris Ljubica, uč. IVa razr. real. giima. u Varažidnu. nom iznosio 31. jula o. se porast od 57.000 ANTIFAŠISTIČNE DEMONSTRACIJE V TOSKANI V Toskani ljudstvo vedno glasneje protestira proti fašističnemu nasilju. Bedni položaj in brezposelnost tirata toskanskega kmeta in delavca v obup. Tako so kmetje iz Tavernuzze, male vasi v Toskani pred kratkem vrgli izterja-valca davkov v bližnjo reko. Vsakdanje dražbe in velikanski davki so kmete tako razburli, da so storili ta korak. V neki toskanski tovarni je bilo pred časom odpuščenih nekaj delavcev brez vsakega povoda in vzroka, čeprav so bili vsi vpisani v fašistični sindikat in druge fašistične organizacije. Tovarna jim tudi ni hotela plačati zaostalo mezdo. To je zelo razburilo delavce, ki so dali duška v pocestnih demonstracijah. Policija je seveda takoj vse demonstrante razgnala- 08 rafiuna - Pretpla la; 2a ctjehi godino 50 dinara; sa po godine » dinara: aa Inozemstvo dvostruko; sa Amerika 2 dolara na godina. —. Oglasi se računajo po cjenik-* — ^as°l* J Isdavač; KONZORCIJ »ISTRA«, Masarykova o*- 28 Tolef. br 67-80 — Uredni^ ; Ivo Mihovilović. Jukićova ul. 3C. — Za uredništva odgovara; Dr. Pran Brnčić, advokat, Samostanska B. Tisak; Stečajnina Jugoslovanske štampe d. d.. Zagreb Masarykova 28a. —* Za tiskaro odgovara Rudoll Polanović, Zagreb, Ilica broj 131-