L j 13 B Prikazao so andjeo Gospodinov Josipu u snu i kazao mu: »Ustani, uzmi dijete i mater njegovu i bježi u Egipat i budi tamo dok ti ne kažem. Herod će dijete tražiti, da ga pogubi.« Ustao je, uzeo dijete i mater njegovu i po noći pobjegao u Egipat. Matej, 2,13—J4 Ko je pa Herod umrl, glej, se angel Gospodov v spanju prikaže Jožefu v Egiptu in pravi: »Vstani, vzemi dete in pojdi v izraelsko deželo, zakaj pomrli so kateri so detetu stregli po življenju.« In vstal je. vzel dalo in njegovo mater in prišel v izraelsko deželo. Matej. 2, 19—21, GUŠILO SAVEZA JUGOSIOVENSKIH EMIGRANATA IZ JULIJSKE KRAJINE v-* v NAŠ BOŽIĆ >BoSU, Boiič bala — na svačija vratar, ta smo stihove i mi. učili kao djeca napamet, is predratnih čitana,ka. To smo učili pred BoSić, i zamišljah smo starca Božića u bijeloj halji, posutopa snijeinim pahuljicama i okićenoga borovim grančicama. Čekali smo nestrpljivo Ponoćnicu i majke su nas budile i oblačile čim bi »zazvonio drugi*. Pucali smo u Hm hladnim božičnim noćima iz dječjih pištolica i vriskali smo naganjajući se oko crkve, dok su naši dje-rinv'i. naši očevi i naše majke u oblaku tamjana u crkvi pobožno pjevale: »U sej vrime godišta »Mir se svitu navišla---« Drhtali smo u rana jutra na žarnicama i hladnoća izlizanih kamenih ploča drvenila nam je koljena, ali smo ipak išli veselo na te cornice. Išli smo da vidimo »Ditića* u staklenoj kutiji na malom oltaru i da možemo u polumraku voštanih svijeća složno pjevati: »Spavaj, spavaj Ditiću I nebeski kraljiću U Un tvrdin jaslican Di te slavi Divica* Ni naši djedovi, ni očevi ni naše majke nisu sigurno ništa mislili dok su pjevali FAŠISTIČNA »OVRA« NA DELU V AVSTRIJI V Avstriji sta aretirana Čufar in Mahen in sta predana Italiji Svarilo našim rojakom v Ital Hi, ki Hočejo zfeežati v Avstrijo • delovanje proslule fašistične OVril, ki po testi aretircev. Ko sta spoz metodah daleč prekaša rusko GPU, in da rodi obilen sad blagoslov, ki ga Je podelil sam papež dunajskim policistom, ko so se po zatrti nacistični revoluciji, osebno prišli poklonit sv. Očetu. Ponovno se je že pripetilo, da so avstrijske oblasti zaprle in nato odgnale nazaj v Italijo marsikaterega našega človeka, ki ni moget več živeti pod težkim fašističnim jarmom in je ubral pot preko Avstrije, da bi si s težkim delom svojih rok preskrbel vsakdanji kruh bodisi v Jugoslaviji, Franciji, Belgiji ali na Holandskem. Izbral si je to pot, ker mu italijanske oblasti niso hotele izstaviti rednega potnega lista in je vedel, da je italijanska meja proti Avstriji še najmanj zastražena. Toda računal ni s »prijateljstvom« med Avstrijo in fašistično Italijo. S silo so ga gnali nazaj v Italijo, kjer so ga obsodili na večmesečno ječo, sa nisu sigurno nista misnn nun sa pjei/uu kjer so ga odsouhi na večmesečno jeeu, sate naše stare napjeve. I nisu, sigurno, raz-1 m0 radJ teg0> ker sj je upai iskati zunaj mišljali o »miru koji se svitu navištar, kao ,__u , ,____„ f„ji_ što nismo ni mi djeca znali zašto »nebeski kraljić spi u tvrdin jaslican*. Išli smo svi na te ponornice i na te cornice kao na nešto što mora da, bude — kao na nešto vesela, neopoziva i nepromjenljiva — na nešto što je, sastavni die našega sela i cijeloga našega, života. Svi naši stari — valjda tamo od pokrštenja — išli su istim osjećajem na te pobožnosti. To, možda, i više nije bila crkvena, religijozna pobožnost, to je bila narodna svečanost; to su bili dani i noći i zore u kojima je onaj svagdanji radni i ne uvijek svijetao život dobivao svoju vrijednost. To su bili vrhunci radosti — tu je bilo sve lijepo sakupljeno u jedno od svih onih 365 dana u godini. Bez tih vrhunaca— bez te sinteze lijepoga i radosnoga — život naših roditelja ni život nas, tadanje djece, ne bi bio imao onih prekida koji dozvoljavaju da se život snosi sa mnogo manje gorčine. Ti Božići i ti Uskrsi bili su svijetli prekidi, koje se čekalo unapred i o kojima se pričalo davno iza toga kako su prošli: To sve je bio naš život, a baš to je bilo ono najsvijetlije u našem životu. Danas smo raspršeni. Majke su ostale na ognjištima, a djeca nose zakopane radosti po svim. putovima. Naše će majke ovih dana moliti krvnicu u nemirnim otsjevima vatre sa ognjišta. Iz badnjaka će vrcati islcre dok će zvona — onu istu zvona koja su nama pjevala u mraznim božičnim noćima — pozivali našu mladjv braću i sestre na dio onih naših nekadanjih radosti. Ali majke neće buditi djecu čim »zazvoni drugi*. Majke će moliti krunicu i gledati u sebi drage likove svojih dalekih sinova. Ni crkva neće brujiti starom pjesmom u dimu tamjana i voska. Crkve će biti poluprazne, hladne i mrtve. Ni »Ditić* u staklenoj kutiji na tnalom oltaru neće biti oruij kome smo mi pjevali: Crkva će biti bez duše — bit će bez pjesme. A na svim stranama svijeta, na Istoku i na Zapadu, na Sjeveru i na Jugu, nosit će djeca tih ostavljenih majki zvukove božične pjesme u srcima: Djeca će nositi u sebi te zvukove i majke će šaptom pjevati te nekadanje pjesme. I ti zvukovi majka i djece bit će jedina veza izrnedju njih tamo i nas ovdjb. To su naši Božići već sedamnaest godina,. Mnogo nas je bez Božića. A ako mislimo i na sve ono koji nisu pjevali naše božične pjesme, ali koji su lišeni svojih Božića isto kao i mi, ako mislimo i na le, onda nas je na ovom svijetu previše. I mi i oni, jednaki u jednaku životu, svi beskuć trici i ìutaliee, svi zajedno smo jedan ogromni i strašni upitnik današnjem, vremenu. Svi mi iskorjenjeni, kao mladi hrastovi iza divljeg nevremena, svi mi imamo prava na život i na onaj najmanji dijelić radosti. Svi oni — na cijeloj ovoj kugli — koje je nepravda, nasilje i divljaštvo potjeralo sa rodjenih ognjišta, svi su ti prognanici dokaz da je ovo vrijeme nepravednije nego što je bilo ijedno do sada. Jer ako su nekada i bila. ovakova stanja, ta slanja su bila na jednom malom, dijelu zemlje. A danas je to svuda i to je dokaz da je cijela ova epoha, puna nepravdi. Ali broj — zaprepašiavajući broj tih prognanika — taj broj je dokazom da u nijednom vremenu do sada nije bila nepravda tako mrska Jer da toliko ljudi ne mrzi nepravdu ne bi ih toliko bilo u izagnanstvu. I taj broj — ta masa nas prognanika, u ci-jrloin svijetu — to je najbolji zalog da današnje nepravedno stenje neće dugo trajati. /1 kada bi ti milijuni beskućnika stali na jednu liniju — na liniju osnovne pravde i kada bi sve svoje akcije usmjerili jednim smjerom, te bi nepravde brzo nestalo. Kada bi za čas odložili oklope rase, jezika, vjere^ i ostalih takovih plašteva — i kada bi svi bili kao jedan čovjek — naši bi Božići bili opet naši. Samo nas u ovoj zemlji ima sedamde setak hiljada. Ništa nas ne dijeli, a sve nas veže. Veže nas jezik, zemlja, težnje: vežu nas jednake izgubljene radosH i vežu nas zvukovi istih pjesama. Iako smo siromasi, ipak smo snaga Snaga smo po svojem broju i po svojim vrijednostima. Alt ta snaga može da se ispolji i može da se uspješno upotrijebi jedino onda. ako smo svi do jednoga na istoj borbenoj liniji, rame uz rame. A nama jr vrlo lako da budemo Italije kruha, ki ga ni mogel najti v fašistični Italiji. Primer, ki se je odigral zadnje dni novembra tega leta, pa jasno priča, da je Avstrija v pravem pomenu besede postala italijanska kolonija in da. niso ostali brez uspeha obiski raznih avstrijskih funkcionarjev v Rimu, kjer so proučili ustroj in Dva mlad.a fanta iz Julijske Krajini (eden se piše Čufar in je doma nekje iz reške okolice, drugemu pa je ime Mahen In je bival baje v tržaški okolici) sta iz neznanega nam razloga zbežala preko meje v Avstrijo in srečno dospela v Salzburg. Italijanska OVRA, ki ima svoje konfidente tudi po vsej Avstriji, ju je izsledila in to javila italijanskemu konzulatu v Salzburgu. Konzul je takoj zahteval od avstrijskih oblasti, da ju aretirajo in da ju brez vsake preiskave, torej proti vsem mednarodno veljavnim določbam, izročilo italijanskim oblastem. Avstrijske oblasti so resnično ugodile tej nezaslišani italijanski zahtevi in so oba mladeniča nemudoma odpeljale z vlakom proti meji. Zaman so bili vsi pro- Grozan postupak fašističkog učitelja Panički bijeg preplašene djece — Činjenica, koja pobija tvrdnje »San Marca« Zadar, decembra. Ovih dana prilikom obuke u zadarskoj osnovnoj školi za vrijeme predavanja o talijanstvu Dalmacije, jedan od nastavnika te škole udario ie Batuša Mirka, učenika III razr. štapom po glavi tako strahovito, da je ovaj dječak, sin jugoslovenskih državljana od strahovitog udarca pao u nesvijest. Udarac je bio tako strašan, da je Batuša odmah obiila krv i da je dobio 15 cm dugu ranu, od oka do brade, od čega mu je pomodrila sva glava. Ostali dječaci zaprepašteni ovim barbarskim postupkom nastavnika, videči da ie mali Batuš u krvi i nesvjesticj _t-va koparskog sjemeništa. Djelovali ste mudro i pametno, ali energično. A sveta Stolica — poznavajući vašu vrijednost — postavila vas je bila za upravitelja goričke nadbiskupije, što je za vas značilo žrtvu (?), ali tu tešku ulogu ste dovršili na potpuno zadovoljstvo Crkve i države«. Almerigogna je rekao: »Ovo odlikovanje daju Kralj i Duce samo onima koji su zbilja »nešto učinili« (che hanno ver amento fatto »qualche cosa«) za dobro domovine. Vi ste jedan od tih i mi smo vam zahvalni, jer se vi kao pravi Istranin, ponosni Talijan, znali da spojite svoju delikatnu misiju sa dužnošću dobrog građanina, odanog domovini i fašističkom režimu. A kada vas opet pozovu u službu crkve i domovine, vi ćete i opet raditi bez buke, ali svom lahko govoril doma — o pravičnem Rimu. dušom za dobro domovine.« V ITALIJANSKIH ZAPORIH OSUMJEN RADI ŠPIJONAZE SLUČAJ JOSIPA MEZETA, JUGOSLOVENSKEGA DRŽAVLJANA IZ LOGATCA Tu je čakal do 19. novembra. Tega dne sedmorice, ki ga je po slovensko ozmer. Dne 13. novembra ob 10 dopoldne je brezposelni trgovski potnik Josip Meze odšel od doma v Logatcu ter se napotil v Hrušico, da bi si ogledal neki gozd, ki je že na italijanskem ozemlju. Meze je imel pri sebi obmejno karto, katera jc bila v redu in veljavna do i.8. maja 1935. Pri Kalcih jc prestopil državno mejo ter se italijanskim finančnim organom izkazal s svojo legitimacijo. Italijanski obmejni organi so izkaznico pregledali, jo Mezetu vrnili, obenem pa ga povabili v pisarno finančnega oddelka. Tu je moral Meze več ur čakati, ne da bi vedel zakaj. Končno so ga povabili v avto, ki ga je popeljal — ne v Hrušico, ampaft v Postojno na karabinijersko postajo. Tu so ga zasliševali, mu nato odvzeli obmejno izkaznico ter ga do drugega dne zaprli v zapore okr. sodišča. # DRUGI DAN NATO (14. NOVEMBRA) SO GA KOT POLITIČNEGA ZLOČINCA ODVEDLI V TRŽAŠKE ZAPORE V ULICI CORONEO, je bd prepeljan na kvesturo. V sobi šefa tajne policije so mu odvzeli verige, v katere je bil uklenjen ter ga začeli zasliševati. Posadili so ga na pripravljen stol, kakor sede na sodišču obtoženci. Pri zasliševanju je bilo sedem civilnih gospodov. Spraševal ga je gospod, kateremu so drugi rekli »signor cavaliere«. Ta je imel v rokah za prst debel akt spisov, v katerih so bili že zapisani natančni podatki vse Mezetove rodovine. Sedaj je iz ovadbe Meze šele lahko zvedel, česa ga dolže. OBDOLŽEN JE BIL, DA JE BIL 13. V. 1933 V TRBIŽU, GORICI IN KORMINU, KJER SI JE OGLEDOVAL ITALIJANSKE UTRDBE. Dolžili so ga torej špijonaže in zahtevali od njega, naj to prizna. Meze se je seveda po pravici čudil tako. obdolžttvi, ker ga po vojski še nikdar ni bilo v ti stih krajih. »Signor cavaliere« je zaradi takega odgovora bil nekavalirsko hud. Sc hujši je bil neki drugi gospod izmed jal. S tem je bilo prvo zasliševanje končano. Odpeljali so ga nazaj v zapore kjer je čakal do 30. novembra. Tega dne so ga vnovič vedli na policijo, kjer so ga večkrat fotografirali, mu vzeli prstne odtise, nakar so ga posadili v večerni brzovlak in ga odpeljali v Postojno. Tam je prosil, naj mu vrnejo obmejno izkaznico, ker bi ga brez nje naša obmejna straža zaprla. VRNILI SO MU OBMEJNO IZKAZNICO, KATERA PA JE BILA PRE-CRTAMA IN NA NJEJ ZAZNAMOVANO, DA MEZE NE SME VEC NA ITALIJANSKO OZEMLJE. Ob pol 11 zvečer so ga v ekspresnenr vlaku poslali čez mejo — kar brez voznega listka. Ker se ekspresni vlak ne ustavi v Logatcu, je Meze moral izstopiti na Rakeku te še isto noč peš iti v Logatec. Meze je moral kmalu v ljubljansko bolnišnico, kjer je ležal do 6. t. m. Tu so ga natančno preiskali (»Slovenec«). Štirje mladi studenti aretirani in odpeljani v koprske zapore Reka, decembra 1934. (Agis.) — V sredo dne 5 t. m. so v vlaku iz Reke v Trnovo aretirali štiri srednje šolce. Dva brata Rebec, Butinar in še neki drugi, katerega ime nam ni znano, vsi doma iz Trnovega, so se domov peljali iz Reke, ker obiskujejo srednjo šolo. Med potjo so bili vsi štirje aretirani, odpeljani na Reko in od tam v Koper. Kolikor nam je znano, so obdolženi protidržav-nega rovarjenja. Imenovani študenti so bili poleg drugih vedno posebno nadzorovani v vlaku, v šoli in tudi doma v --- Trnovem. Javni organi so jih napadali zato, ker so v vlaku govorili slovensko. Pred kratkem je bil' zaradi tega eden izmed aretirancev celo oklofutam Iz vsega jc razvidno, da se je aretacija že del j časa skrbno pripravljala od 'strani fašističnih činiteljev in so morda inscenirali to aretacijo samo zato, da bi svoje nepravilno postopanje opravičili pred javnostjo. Nenadna aretacija je zbudila med domačini, zlasti med_ reskim dijaštvom razburjenje in ogorčenje. ARETACIJA V KORTAH RADI ANONIMNEGA PISMA Trst, decembra 1934. — (Agis.) — Prve dni septembra so aretirali v Kortah pri Izoli 21 mladeničev. Zgodilo se je to kmalu potem, ko je prišel iz Kalabrije učitelj, ki je zabranii domačinom vsako zabavo. .Ljudstvo je bilo vsled tega jezno. Od tistega dne so pričela prihajati na njega anonimna pisma, ki so bila tudi polna napadov proti fašizmu. Ko so tako aretirali te fante so jih držali nad dva meseca v zaporih kljub temu, da so primerjali pisavo vseh in bi lahko takoj ugotovili, da ni nihče med njimi pisal anonimnih pisem. Po dveh mesecih pa se Se javilo oblastem neko dekle, ki je pisalo v zvezi s svojo tovarišico dotična pisma. Ko so obe zaprli, so izpustili razen štirih vse fante. Ostale so obdržali še dalje v zaporih in o njihovi usodi ni do sedaj nič znanega. Dekle, ki je pisalo pisma, je v zaporih znorelo in so jo oddali v norišnico. MADŽARI ŽELE DOBITI NATRAG RIJEKU ali se boje Mussolinija, pa umjesto Rijeke spominju u svojoj agitaciji Sušak Beogradsko »Vreme« objavilo je sliku i opis neke madžarske dječje igre, koju je izumio neki budImpeštamski majstor Libner Sigmund. U toj se igri govori o »Osvajanju velike Madžarske«, te o posjeti stotinu madžarskih gradova. Interesantno je, da se u popisu te stotine madžarskih gradova osim Zagreba, Plitivičkih jezera, Osijeka, Slav. ske Požege, Sombora, Zemuna, Pančeva itd. nalazi i — Sušak. Prema tome bio bi i Sušak ništa manje nego madžarski grad. I ovo ima da nam služi kao jedan dokaz više o uravnoteženosti »viteške nacije« čije aspiracije idu čak do — Sušaka. Sušak dolazi u obzir valjda umjesto Rijeke... Madžari nemaju odvažnosti, da spomenu taj »svoj« grad, koji drži Mussolini, njihov veliki prija-teij, pa umjesto toga spominju Sušak. ZAŠTO Mobiloil - SAMO Mobiloil....? Divje postopanje z našim človekom DOGODEK V ČADRGU ! Vi to znate! Mobiloil najbolje ititi sve dijelove motora, koji se taru — uiteda na popravcima I Mobiloil najbolje brtvi Izmedju stapa I zidova cilinder a — uiteda na gorivu 1 Mobiloil Ima najveću kemijsku stabilnost — najdulje Izdržava! Mobiloil Je dakle ne samo najbolje nego i najjeftinije autoulje! Možda Iz vlastitog Iskustva, možda ste to čuli od drugih Mala razlika u nešto višoj nabavnoj cijeni, stostruko Vam se Isplaćuje nedostlžlvom kvalitetom I ZATO Mobiloil — SAMO Mobiloil....! 72 letni Plešnar Ivan se je vrnil težko bolan iz zaporov IN KAŽE ZNAKE BLAZNOSTI Bohinjska Bistrica 7 decembra 1934. (Agis). — V sredo 5. t. m. sta prišla v Čadrg, malo vas v tolminskih hribih, dva karabinerja. Pri Rutarjevih sta naredila hišno preiskavo. Nato sta namignila Jakobu Rutarju staremu 34 let, po poklicu mlekarju, da naj • stopi pred hišo, ker morata z njim neka] važnega govoriti. Rutar jima je sledil, a od tu je moral z njima v Tolmin. Med potjo, ko je šel s karabinerjema po strmi stezi navzdol, sta ga pretepala. Ko je mlajši brat Matija opazil, da sta karabinerja odpeljala Jakoba, je šel za njimi. Naši ljudje so že navajeni na metode karabinerjev, ki pod pretvezo zaslišanja, informacij, razgovora itd. od--peljejo človeka in potem ga ni vec nazaj Bila je že noč, ko je Rutar Matija po bližnjicah prišel do jame, ki je poleg mostu nad Tolminko. Tu je slisal kako karabinerja psujeta in pretepata brata. Ko so prišli mimo, je zakričal bratu, nakar sta oba bežala proti meji. Karabinerja sta streljala za njima, a brata Rutarja sta po več umi naporni hoji vsa izmučena pribežala čez mejo. Jakob Rutar je bil ves pobit in je imel na glavi znake puškinega kopita. NAŠI LJUDI BREZ SOLL Trst, dec. 1934. (Agis.) — Naslov bo s prva začudil vsakega bralca. 1 ežko ie namreč verjeti, da bi v deželi, ki je od vseh strani obdana od slane vode. in ki ima mnogo soli, danes manjkalo soli. Vendar je to gola resnica, kajti država je zvišala ceno soli. ki je državni monopol na 3.50 lire, kar znaša v naši valuti približno 13 Din in pomeni pri nas v Julijski Krajini 1 kg kruha Država je hotela s tem novim bremenom pridobiti nov vir dohodkov, kar pa bo menda imelo baš nasproten uspeh, ker si indie soli enostavno ne morejo več kupiti. Gorica, 14 decembra 1934. (Agis). V zadnji številki »Istre« samo poročali, da so aretirali ženo Rudolfa Karla iz Lomov. Medtem pa je prišla vest, da so jo po kratkem zaslišanju izpustili. — Konec meseca novembra je bil skupno z bratoma Toučič izpuščen iz zaporov Plešnar Ivan, star 72 let, doma iz Lomov, potem ko je presedel delj časa v zaporu. Ječa mu je pustila zaradi njegove visoke starosti nevarne posledice. Njegovo zdravlje je bilo zelo kritično, a se je še poslabšalo. Mož leži že ves čas v postelji z visoko mrzlico in kaze vse znake blaznosti. Bati se je, da ne bo več ozdravil. Ker se njegovo že itak nevarno stanje vsak dan slabša. Ljudstvo je Plešnerjeva bolezen silno razbu- rila, ker se boji, da se ne bodo vrnili , tudi Usti, ki so še sedaj zaprti, umcem in bolani. Po tem primeru lahko sklepamo, da tudi z ostalimi črnovrškimi j aretiranci nečloveško postopajo m je j zato ljudska bojazen upravičena. PROSLULI D’OTTONE NI VEČ POLITIČNI TAJNIK Gorica, decembra 1934. (Agis). — V zvezi s poneverbam, ki jih je izvršila poštna upraviteljica na Dobrovem, je bil odstavljen kot fašistični politični tajnik znani D’ Ottone, zdravnik v Kojskem. O tem zdravniku smo poročali ob priliki tragične smrti kralja Aleksandra. Osobito zimu brzo 86 očituju posljedice upotrebe neispravnog ulja: teže startanje i mijenjanje brzina, veći utroSak enage na svladavanje otpora, dakle prerano IstroSenje etapnih karika, baterije, te zubaca prlgona I diferencijala razredjenje ulja i veći utroćak benzinai ISPRAVNO zimsko ulje za motor, prlgon, diferencijal I postolje odabrano po Mobiloil Kazalu preporuka čtlti I Vaš džep. Zato, samo Mobiloil NA j MILIČNIKI HOČEJO Z MPOM IZSILITI PRIZMAM ... • J. ~ 1 nliirr! I __ , /t • \ V*_1 X- I X Ji <-iLr ••'i 4 f\t\ C nillipam?. ži lovk ati Sušak, decembra 1934 (sag). Ovih su dana na Rijeci uz Mrtvi kanal započeli kopati temelje za zid, koji se ima podići u visini od 3 metra. Na vrhu zida bit če postavljena i bodljikava žica. U koju svrhu se to gradi, točno se ne zna. Ima raznih tumačenja. Jedni kažu, zato, da se sa sušačke strane ne bi vidjela njihova mizerija, drugi opet, da se ljudi s jedne i s druge strane ne gledaju, treći govore, da je to radi šverca, četvrti, da su to tražili pogranični mili-cijoneri, da mogu bezbrižnije šetati, dok vrše službu, peti, radi toga jer ovi (mi-licijoneri) ne mogu da gledaju naše graničare, jer da ih se boje, šesti, da ne bi Riječani i razni fašistički ekskurzist vidjeli blagostanje i promet na sušacko] strani i t. d. Izgleda, da je sve to istinito i da zid grade iz svih tih navedenih razloga. Na kraju moramo svakako zabilježiti slijedeći slučaj: Jedan stari »Fiuman« iz Gomile, prolazeći uz Mrtvi kanal, gdje se vrše predradnje za podizanje zida stane glasno uzdahne i reče tako da su ga svi, koji su bili u blizini mogli cuti: »O morti alzeve!« (»Ustanite mrtvi!«). Mrtvi Kanal je tvorevina novijeg doba. To je zapravo nekadanje korito rječice Riječine, koja izvire ispod Obruča i koja je kod Orehovice izdubila dvadeset metara visoke kanjone. Rijecina je mala ali brza. Njeno ušće je nekad bilo ispod samog trsatskog grada, gdje je činila u neku ruku mali zaliv u svom koritu, u koji su pristajali jedrenjaci. Na podnožju trsatskog brda, na teritoriji današnjeg Sušaka, bila je najprije skela za prevoz na Rijeku, a kasnije most. Tu je bila uvijek neka mala granica izmedju Sušaka i Rijeke. Kasnije, kad se Rijeka počela razvijati u grad i u važnu luku, počelo se sa zasipavanjem mora Tim zasipavanjem stvorio se potreban prostor u ravnici i na moru i danas najveći dio Rijeke sa lukom počiva na zasutom moru; a isto tako i Sušak, luku i željeznička stanica su na zasutom moru. Kad se vršilo zasipavanje vodilo se računa o regulaciji Rij seme, koja je u jesen i zimu često opasna zbog velike količine vode, dok kao brzica nanosi kamen je i pijesak i stalno zasipa korito, a prema tome i mijenja. Tome se htjelo doskočiti i stvorila su se dva riika.va Riječine: jedan je glavni, kojim ide od pograničnog mosta uz Masarykovo šetalište pa do Brajdiče; drugi dio je Mrtvi Kanal, koji nije direktno spojen sa Ri-ječinom, nego odvodnim kanalom poa zemljom. Prilikom razgraničenja izmedju Jugoslavije i Italije uzet je Mrtvi Kanal kao granična linija, gotovo do svoga konca, odnosno do prvog pokretnog mosta Kanal je dug oko 600 metara, širok najviše 8 metara, i on je služio, i služi većinom, kao pristanište za jedrenjake. Tu su dolazili piljari sa svojim barkama, pristajali na našoj strani uz obalu Delte, a na talijanskoj na jednoj od vrlo prometnih ulica, Fiumari, Sad, kad bude podignut zid, jedrenjaci neće mo-ći pristajati na riječkoj strani, odnosno neće biti mjesta, ni za ukrcaj i iskrcaj robe ni za trgovinu. Preko Mrtvog Kanala mogli su Su-, šačani sa Delte lijepo posmatrati šta se zbiva na riječkoj strani, u ulici Fiumara i na trgu Škarpa, kao što su mogli i Riječani sa spomenutih mjesta gledati sta se radi na našoj strani, često se doga-djalo, da su se na tom mjestu dovikivali ljudi i preko Kanala jedan drugom javljali šta žele, a nekad se je dogodilo, da u taj Kanal skoči po koji na riječkoj strani i bez putnice preplivao na našu teritoriju. Ovog preplivavanja Italija se najviše boji, zato i podiže ovaj zid, a s druge strane ovaj zid imade strategijsku važnost, koja je u sklopu cijelog njezinog utvrdjenja granice. Postojna, dec. 1934. (Agis.) Pred ča som so v Novem svetu aretiran miličniki delavca Ivana Cigaleta, starega 27 let, sina tamkašnjega posestnika. Aretirali so ga pod sumnjo, da je tihotapil konje čez mejo. Ker je zanikal in hi hotel priznati, kar so ga dolžili popolnema neutemeljeno, so ga pričeli pretepati, da bi s tem izsilili priznanje. Tako so ga v dveh urah pretepli štirikrat do nezavesti s palicami, žilovkaml. a kadar je padel na tla še s čevlji. Po te* lesu je dobil več ncvarnlb notranjih poškodb, zlasti pa so mu ranili mlševčevje na eni roki, ki le ne more več premikati. Mladenič jc radi tega za vsako težje delo popolnoma nezmožen. PovdaritJ moramo, da je bil pri vsem popolnoma nedolžen. TRGOVEC MANFREDA IZ SVETE LUCIJE - ARETIRAN \ «p ____'T' .M 3 ~ X1 P. n«» fr'1*110 Iftnfll Gorica, dec. 1934. (Agis.) V Sv. Luciji so aretirali in zaprli znanega trgovca in posestnika Maniredo. Imenovani trgovec je bi! povabljen na nek fašističen banket, ki so se ga morali udeležiti vsi veljaki kraja in okolice. Ker je bil nujno zadržan, je prišel na banket nekoliko boli pozno. Tu je prišlo do prerekanja. Kmalu nato so napovedali Manfredi aretacijo, g_a odpeljali najprej n Tolmin in nato v soriške zapore ter ga obdolžili, da je na banketu razžalil Mussolinija. Druge podrobnosti !n usoda obdolženca nam ni znana. IZ DRUŠTVA „ISTRA” U ZAGREBU ODGODJEN ČLANSKI SASTANAK. Članski sastanak, koji je bio sazvan za 23 o. mj. radi dogovora za organizaciju prosvjetnih tečajeva, odgadja se radi toga što je toga dana članski sastanak Sokola 111. ♦ ČAJANKA OMLADINSKE SEKCIJE. Na Štefanje u 4 sata po podne održat će Omladinska sekcija društva »Istra« čajanku s plesóm na koju su pozivlju članovi i prijatelji. Mussolini skraćuje vojni rok da bi se militarizacija talijanske nacije »provela što bolje i što potpunije Sve do sadašnjeg vremena iz finan-sijskih razloga pozivana klasa nije bila u potpunosti upućena u vojne vježbe Sada će pak svaki Talijan dobiti mini' mum vojne spreme, i ona amorfna ma' sa nevojnika, koja je uvijek u panić' nom strahu za vrijeme mobilizacij® potpuno će nestati. Najzad će i rezeri" ni vojnici biti mnogo brže mobilisapA zbog višeg stepena vojničkog obra-zo van ja. Kao što se vidi, ovaj izvještaj n* prvom mjestu predvidja skraćenje voj' nog roka. On priznaje da da stvarne* zahvaljujući institucijama koje !e stvorio fašizam i duh novog režima, neće biti potrebno držati pod zastavom vojnike talio dugo kao što je to do sa' da bio slučaj. U principu vojni rok je ^ Italiji, sa malim izuzetkom, 18 mjeseci* Sada se misli da je za poučavanje »a' moga vojnika dovoljno šest mjeseci, ^ ostalih šest mjeseci za poučavanje i®' dinica, t. j. njihovo manevrisanje, taK° da će ukupna služba biti godinu dan»- Izgleda da će italijanska vojna orgard" zacija poći ovim putem. Tako će uskoro biti pokušano ovo smanjen^ vojnog roka. Stvarno već je đoneto iie' šenje da se za regrute 1014 godini koji sačinjavaju kontingente brzih 3®"' dinica, t. j. konjicu, bersaljere, artiljeriju, lake tankove, odredi vojm rok od 12 mjeseci U isto vreme šana je i mobilizacija regruta u sti rimskoj i napuljskoj. Na taj naO želi se da cijela klasa služi pod jedrim* zastavom. Rezultat koji sc na taj n»0,; želi postići jeste da se odjednom P° mnogo veći broj ljudi nego ranije* pod naslovom »Naoružani narod« pariški list »Temps« donosi slijedeći članak od svog rimskog dopisnika: »Vojnički problem je u Italiji postao socijalni problem. On svakoga dana sve više izlazi iz tehničkog domena da bi postao potpuno nacionalni problem. Takav se utisak dobija kada se pročita izvještaj generala Ferrari ja senatu, gdje se iznosi novo vojno organl-zovanje naroda, koje Je septembra mjeseca predložio g. Mussolini. Nije potrebno držati pod oružjem dugo one mlade ljude koji su još od svoga djetinjstva spremni fizički i moralno. Poslije toga, i broj manevara bit će kudikamo više smanjen, zbog toga što će se posvetiti velika pažnja vojnim vježbama poslije svršenog vojnog roka. Teška finansijska kriza Italije Najstrože mjere protiv naglog bijega zlata iz Italije Trst, decembra. Zlato bježi iz Italije. Taj proces razvija se tempom, koji mora da izazivlje zaprepaštenje u vodstvu fašističke države. Zlatna podloga talijanske lire snizila se je ispod 6 milijardi lira, — na 5840 milijuna lira — a bijeg zlata u sve je većem porastu i zbog sve veće pasivnosti talijanske platežne bilance. Prema najnovijem iskazu u razdoblju od 20 do 30 novembra (onaj od 1 do 10 decembra još nije objavljen) zlatne rezerve »Banca d’Italia« pale su za daljnjih 110 milijuna. U isto vrijeme je i rezerva u stranim devizama pala od 27.3 na 26.1 milijuna lira. S druge strane se je visina banknota u opticaju popela na 13 milijardi i 161 milijun lira, to znači za 249 milijuna lira u deset dana. Od 1928 do sada talijanska zlatna rezerva pala je sa 12 milijardi na manje od 6 milijardi. Početkom ove godine zlatna rezerva Italije iznosila je 7.091 milijuna lira. Ako sada iznosi oko 5 milijardi 840 milijuna to znači, da je u ovih 11 mjeseci talijanska zlatna rezerva pala za 1 milijardu 251 milijun. Taj gubitak zbrojen s porastom banknota u opticaju dovodi do toga, da je sada zlatno pokriće lire minimalno, sniženo do četrdesetpostot-ne zakonske kvote. Zabrinut za finansije Italije Mussolini se je odlučio na mjere potpunog koncentriranja deviznog prometa kod Instituta za plaćanje inostranstvu. Talijanska valuta je u posljednje vrijeme najozbiljnije ugrožena. Od 1927 dalje — otkako je provedena historijska stabilizacija lire — talijanske finansije nisu proživljavale delikatnije momente. I sam »Giornale d’Italia« 8 o. mj. priznaje to kad kaže, da su najnovije vladine mjere poduzete zato, da bi se zaštitila talijanska valuta i državne finansije od unutarnje i medjunarodne špekulacije, koja je u novije vrijeme poduzela oštar napad na Italiju ... Talijanska vlada — kaže »Giornale d’ Italia« __ poduzet će sve da ti talijanski i strani špekulanti budu suzbijeni u akciji, da se ne bi ekonomska i finansij-ska budućnost Italije izvrgavala novim iskušenjima... U krajnjem momentu, kad je na stranim burzama lira počela da se ozbiljno ljulja sastao se talijanski ministarski savjet. Dne 8 o. mj. talijanski ministarski savjet, sazvan na hitnu sjednicu, donio je dvije važne naredbe, koje se odnose na devizno gospodarstvo. U prvoj se naredbi kaže, da sve banke, bankari, društva i pravna lica svih^ vrsti talijanske narodnosti i sa sjedištem u Italiji, moraju da otstupe »Nacionalnom Institutu za platežni promet« sve svoje kredite u inostranstvu te da ih na zahtjev moraju prodati ili prenijeti i to likvidne kredite po dnevnom tečaju, a nelikvidne po odredbama, koje će biti detaljno donesene. Svi talijanski državljani obavezan! su, da prijave sve svoje tražbine u inostranstvu, a isto tako i talijanske papire, koji su bili izdani u inostranstvu, a njihovo su vlasništvo, pa i u slučaju da su samo deponovani u inostranstvu. Sve se to mora izvršiti u reku od deset dana. Osim toga ministar finansija objavio je i drugi dekret kojim odredjuje da su svi izvoznici dužni da cediraju Institutu za plaćanje u inostranstvu sve devize i kredite kao i sva druga platežna sredstva kojim se mogu da vrše plaćanja za robu izvezenu iz Italijè u inostranstvo. Ova plaćanja će otsada da vrši Institut za plaćanje u inostranstvu preko Talijanske banke. Ujedno se uvode specijalne kompenza-cione takse za robu koja se uvozi u Italiju iz onih zemalja koje za slične talijanske proizvode ne daju ekvivalentne olakšice. Odredjuje se takodje da se postupak pri pregledan ju knjiga kod trgovačkih i industrijskih predUzeća kao i kod svih banaka pooštri i da se naročito pripazi na plaćanja koja se vrše u inostranstvu. Oni koji se ogreše o ova naredjenja oglasit će se za krijumčare i kaznit će se novčanim kaznama, a osim toga mogu da budu kažnjeni i zatvorom. Protiv njih će se primjeniti takodje i član 3 dekreta od 29 septembra 1931 godine kojim se odredjuje postupak za internaciju i konfiniranje lica koja bilo na koji način oštećuju političke, privredne i finansijske interese nacije. * Ove su mjere izazvale veliko zaprepaštenje u svim talijanskim trgovačkim krugovima, jer će sada nastati još teže prilike u vanjskoj trgovini Italije i slom je neminovan. Strana štampa ne gleda takodjer optimistički na te Mussolinijeve mjere i proriče slom lire u najskorije vrijeme. BIJEDA U ITALIJI Pariška »Giustizia e Liberta* od 9 o. mj. donaša jedan dopis iz Bologne u kojem se iznaša velika bijeda koja vlada u toni gradu. U tom dopisu se kaže: »Besposlenost i bijeda su u stalnom porastu. Pučanstvo, koje je najviše pogodje-no ekonomskim nedaćama, čeka po više sati pred vratima samostana fratara Sv. Josipa na djeljenje hrane. Isto se dogadja i ispred kasarna. Vojna komanda je odredila da se kuha više juhe kako bi bilo i za one gladne koji čekaju ispred vratiju. Medju tim gladnima opažaju se i mnoge osobe pristojno odjevene, koje su sigurno do sada upoznale bolji život. Iz njihovih se lica čita stid radi takova života na koji ih naganja bijeda. U ulici Dogali je takodjer jedna kuhinja za siromahe, ali pred tom kuhinjom ima malo lica, jer se tu hrana plaća i to juha po 20 centezima.« Nadalje se iznaša u tom dopisu, kako je fašistički sekretar naredio da fašisti daju pripomoći za siromahe, ali se slabo odaziv-Iju, jer u bolonjskom fašiju postoji oštra borba izmedju vjernih fašista i pristaša konfiniranog Arpinatija. Ha jake. e lahka in zelo melodiozna. Priznani skladatelji, med njimi tudi Premrl, so se o ujej izrazili jako pohvalno. Cena Din 10.—. Naroča se pri Društvu »Tabor« v 1 iubliani (pošt pred. 308). Prav tako se pri »Taboru« naroča Ven-turiniieva skladba »ŠE MNOGO LET« na besedilo pesnika Alberta Široka, ki ie posvečena g. dr. Dragu Marušiču, kanu Dravske banovine. Pel jo ie Prvič Zbor Hubadove župe I. P- S. v Ljubljani pod vodstvom Venturinija nad predvečer petdesetletnice g. bana Cena Din 4. . BARBA RIKE NA FRANCUSKOM U francuskoj reviji »La Vie« prevedena je pjesma Rika r da K a t a 1 i n i Ć-J e r e-t o v a »Našem dragom mrtvom Kralju«. Pjesma je odlično prevedena, a preveo ju je poznati francuski pjesnik Phileas Le-besque. ________ UMETNOST ALBERTA SIRKA U »Mariborskom Večerniku« piše Radi voj Rehar povodom jedne izložbe: »Rastavljale! so izšli većinom iz povojnih smeri, iz katerih so se borili in se deloma še bore za svoj novi izraz. Razstava dokazuje, da so na dobrih poteh, ki vodijo do dozoretja, v katerem bo Maribor pomemben steber v stavbi slovenske likovne umetnosti. Najbolj je dobojevan boj v Albertu Sirku, ki je izšel kot najstarejši iz impresionizma in ustvaril svoj svojski stil, poln kompozicijske in barvne dinamike, ki mu je često važnejša kot linija. Sirk spada tako nedvomno že sedaj med najmočnejše sodobne slovenske slikarje, med izrazite osebnosti. Svojski je tako v olju, kot v akvarelu in olju, kot v akvarelu in oglju. Močne so njegove marine, občutje dihajo krajine. (Iz slovenskih goric), finega risarja pa razodevajo portreti (oglje). Ogledajte si »Mornarje«, »Vihar na morju« ali pa »Starca«, v vsem je Sirkovo zdravje. Zelo posrečen je tudi akvarel »Tihožitje s cvetjem«. ČEŠKOSLOVAĆKI KNJIŽEVNIK GAŠPAR O SLAVENSTVU PULE Nedavno je podijeljena velika če-škoslovačka nagrada za književnost poznatom književniku Tidi Ga.šparu, koji | je došao na glas naročito svojim pomorskim romanima i novelama. Pozna j odlično naš Jadran. Gašpar je služio u Puli, Trstu, Rijeci, Zadru, Splitu, Šibeniku, Hercegnovom, Dubrovniku i Boki Kotorskoj. U jednoj izjavi, koju je dao | štampi on kaže: »Najljepše, što mi je Vaša zemlja I dala, bilo je osim njezine ljepote i do- [ življaja — svijesna spoznaja Slavenstva. Sjećam se! Na početku sam se u Puli osjećao izgubljenim kao dijete. -Išao sam puljskom ulicom strašljiv, nepoznat. Sve mi je bilo tudje. Nijesam znao ni njemački ni talijanski, ali odmah s ulice čujem srodne riječi. Činilo | mi se. da ljudi, pojedine skupine ljudi govore slovački. Slušao sam i lagano sam shvatio, da je to bio bratski jezik slovenački i hrvatski. Shvatio sa,m, da sam u zemlji južne braće. Sve jača slavenska svijest postala mi je poslije veliki oslonac. To je bila ta najveća korist života na moru ...« »SUTON« ANTE DUK1ĆA NA POLJSKOM. Dukićeva pjesma »Suton«, posljednja u I njegovoj zbirci »Od osvita do sutona«, izašla je u oktobarskoj svesci »Przeglada | poljsko-jugoslowianskoga« u Poznanju na poljskom jeziku. Pjesmu je preveo vrlo zaslužni prevodilac Gundulićeva »Osmana«, | slavni poljski pjesnik i filozof Czcslaw Jastrzebiec-Kozlowski. POPRAVAK K ČLANKU »RAPALLO ALI | PARIZ« V JADRANSKEM KOLEDARJU. Pri naštevanju otokov, ki jih je Italija zahtevala v londonskem paktu jc pomoto-1 ma ómenjem Krk mesto Cres, ki ga je Nicolson pisal z imenom Čhcrsos (prav it. | Cherso). — Rezijanec. Ji 290 m VAŠOJ DJECI I VAMA ODIJELA ZA BOŽIČNA KUPOVANJA ODOBRAVAMO NA SVE DAMSKE OGRTAČE mPOPUSTA' Dr. liijo Vojnovič o Slavenstvu Zadra ODLIČAN SUD G. LUJE VOJNOVIČA 0 NAŠEM LISTU I NAŠEM KALENDARU »JADRANSKr^^ARy^ODL^REO'OOVAN« žira ministra Briand-a prema Italiji!) da sam, rekoh, u tom djelu posvetio slavenstvu Zadra čitavih pedeset stranica, kao dodatak, pod natpisom: »Žara dans , le mouvement national slave«. Ovaj dodatak (Appendice IV) razdijelio sam u tri dijela: I Zadar od god. 1848 do 1850 11 Zadar od god. 1851 do 1860, III Zadar od 1860 do 1885. Pri kraju sam objelodanio potpun tekst vrlo značajnog proglasa zadarskog narodnog izbornog Odbora od 15 marta 1861 pod kojim su potpisani slijedeći Zadrani: Petar Antunovič. Bratanić, Knez Josip Borisi, Dr. Miho Klaić. Dr. Erano Danilo, de Grisogono, Dr. Simun Borto-lazzi, Božidar Jurkovič, Dr. Jovan Medo-vič, Dr. Franjo Nakič, Dr. Josip Paštrovič, Dr. Božidar Petranovič, advokat Dimitrije Stipčevič, Ivan Vrankovič. Marko Večera.' lo i pop Kiril Žeželj, kako naši čitaoci vide u bratskom zagrljaju udruženi Hrvati i Srbi. Na žalost su neki kasnije uskočili ti talijanaše kako na pr. Dr. Jovan Medovič čiji je sin Mitre (Dimitrije) postao bio sa devedesetim godinama jedan od najfana-tičnijih »Talijana« on, Srbin pravoslavne vjere!... Ovo su oni renegatski elementi sa kojima se u Italiji operisalo da bi se Soninijeva Italiia dočepala jugoslovenskoga Zadra — što joj je. na sramotu našu, god. 1921 i uspjelo. — ovo su oni elementi sa kojima se u Italiji još uvijek operiše. kako smo ove godine vidjeh iz bjesomučnih novinarskih napadaja zadarske talijanaške furde na našu slavom ovjenčanu vojsku! Gore pomenuto moje djelo je sasvim nepoznato u našoj domovini, pa ga, razumije se, ne pozna ni odlični pisac članka: »Slovenstvo Zadra kroz istoriju«, jer bi ga inače bio u svom' članku nesumnjivo spomenuo. Ta se knjiga sada prevodi na naš jezik u Beogradu, što se pripomoći NAJODGOVORNIJI I NAJTEŽI RAD najmučnija i najdelikatnija akcija, najkritikovaniji i najnezahvalniji posao Ne iznenadjuje nas velika ljubav g. Luje Vojnoviča prama Istri. On je stari borac za naša prava na Jadran, zapravo jedan od najautorita-tivnijili boraca na tom polju. Ali nas je najugodnije iznenadila naklonost, koju je g. Voinović pokazao prama ovoj našoj, akciji. Njegov majstorski članak, pun velikih misli, iz-rečeni^ gosparskiin, briljantnim načinom, Štampan u našem kalendaru, prestavlja najljepšu interpretaciju Rapalske tragedije. Ali g. Vojnovič se nijo zaustavio samo na tome, da nam napiše taj članak- On nam i dalje na razne načine pokazuje svoju sklonost- Tu svoju sklonost mani-festovao je dr. Lujo Vojnovič, pret-stavnik Jugoslavije u Medjunarod-noin institutu za intelektualnu sa-radnju u Parizu, i sa onih par riječi koie je napisao u splitskom listu »Novo Doba« od 15 decembra pod naslovom »Jedna dopuna«. Uvodne riječi u laj člančič pretstavljaju za nas najlaskaviju svjedodžbu, koja će nas oduševljavati u daljnjem našem radi. Članak glasi: »U izvrsno redigovanom Jadranskom Kalendaru« što ga ip u Zagrebu izdao od bor oko lista »Istre« — blistavog organa naših istarsko-dalmatinskih »Uskoka« — g. Dr. Hugo Weik‘iznosi u lijepom i zanimivem članku pod natpisom: »Slavenstvo Zadra kroz Istoriju « (Članak je pretiskati u »Novom Dobu« od 24 novembra) one slavne momente iz povijesti nauta otetog slavnog grada Dalmacije iz kojih se vidi da jc Zadai prožet bio jugoslovanskim duhom sve dok nije pomoću austrijske vlade — a po našoj nečuvenoj neumjesnosti — pao u ruke talijanaškoj sekti i tako dočekao svjetski rat. Kao dopuna ‘članku Dra. Werka držim da će podesno biti da napomenem da sam u svom djelu na talijanskom i francuskom iwZ»Dalmazia, Italia cd Unita Jugoslava (La Daliiiatic. ITtalic et EUnité Yougosla-ve) publikovanotn u Ženevi god. 1917 (u početku zabranjenom u Francuskoj iz ob- le upravo onaj posao, koji mi već godinama vršimo u ovom listu. Niko ne može dovoljno da procjeni sve naše napore, koji često prelaze ljudske snage, niko ne može da shvati koliko je neprestane brige uloženo u ovaj krvavi list, koji tjedno dolazi u ruke hiljadama čitatelja, da ih obavijesti o novim do-godjajima u našem narodu pod talijanskom knutom. Niti naše redakcijske muke, niti naše tehničke i administrativne brige neće nikada biti u dovoljnoj mjeri poznate i procjenjene. Svoju smo zadaću shvatili kao zavjet, od kojega se ne otstupa, i to nas jedino drži na liniji ustrajnosti i borbe sa svim neprilikama. I zato, jer je naš rad takav imamo pravo da tražimo od svojih čitatelja, naročito od svojih pretplatnika, da nas pomognu bar u onoj mjeri, koliko su dužni kao pretplatnici. Oni imaju prama listu, koji primaju izvjesne obaveze, koje ne mogu da izbjegnu. Dogadja se medjutim to, da mi baš zato, jer pretplatnici ne shvaćaju svi svoju dužnost, imamo velike poteškoće u plaćanju naših obaveza štampariji. Još je vrlo velik broj naših dužnika, koji su svojim držanjem skrivili, da su dva posljednja mjeseca bila naročito teška i naš je dug štampariji jako po-rasao... Kad bi tako išlo i dalje morali bismo zaustaviti izlaženje lista. Ali mi ugodnosti, neka se jave i neka pošalju na račun duga bar jedan manji iznos. Oni, koji su u takvoj bijedi, da ne mogu ni to, neka napišu kartu i zamole oprost. ADMINISTRACIJA U FOND „ISTRE” mnogim ncobavieštenim našim političkim | odobravanjem. Poslije Božića bit će !iudima.*d-;! sLdi.»^!k0!!]„b,?rI predan advokatu daljnji popis dužnika, koji će dobiti poziv, da plate dug. Od onih dužnika, koji su u prvom popisu predani advokatu u novembru, a nisu se nikada odazvali, lijepi broj bit će ih predan sudu. Oni dužnici, koji ne žeie imati te ne- bom naših otaca protiv udružene austro-talijanaške mafije koja se, po nesreći vremena i po neoprostivim pogrješkama naših ljudi, premetnula u talijansku ekspedi-cionu vojsku protiv svega što nam je naj svetijo na svijetu. • U Parizu, 1 decembra 1934. Lulo VoJnovIA FOND »ISTRU* BR. 49. liko F. Gctoldié, Novi Sad . Krapš Joie, Trebija . . . Valeniinčič Joief, Podhom . Dr. Velčić Pelar, Krk . . . Poropat J. Mijo, Tivat . . Venturini Anqelj, Slraìa . . Dr. Ivan Prudan, apel. sudija, Novi Sad...................Din 50.— Gerielj Anton, Sarajevo . . Din 15.— Bajmel, Beograd..............Din 6.— Mil. JaUiit, djak, Beograd . Din IO.— V prošlom broju objavljeno Din 34.871.10 Ukupno Din 35.058.10 Ovih dana održana jt oproštajna večera učitelju Latincu, koju su mu priredili prijatelji u Trilju. Tom prigodom Dr. Ran-čić, liječnik održao je temepiatmentan govor o patnjama i zlostavljanju naših suna-! rodnjaka pod tudjinskim jarmom, pa da nn to ne ćemo učiniti. Pristupit ćemo ener-1 donekle olakšamo taj teret — potrebito bi gičnom utjerivanju zaostalih pretplata, bilo> da nešto sakupimo, pa da pošaljemo »Istri« u propagandističke svrhe. Pozivu se odazvaše svi te priložiše: Dr. Rančić Ilija Din 100.—, Kavajin Ante 50.—, Strukan Simun 40.—, dekan don Josip Batošić 30.—, Barbašini Tihon 20.—. Latinac Ivo 20.—, Stipčevič Frano 10.—, Prcela Ante 20.:—, Serdarević Ante 20.—, Žuljević Grgo 20.—, Periš Stipe 20.— i Krce Miše 10,— dinara. Lijepom odazivu Dr. Rančić se zahvalio i izjavio da će iznos dostaviti uredništvu lista »Istra«. ★ Ovaj lijepi gest veoma nas je dirnuo. Najtoplije zahvaljujemo inicijatoru i darovateljima, koji su odlično shvatili veliko značenje one propagande, koju naš list vrši ustrajno, boreći se s mnogim poteškoćama, ali s vjerom, da pravda mora pobjediti. bit ćemo u tom pravcu strogi, jer smatramo, da nam je to sveta dužnost u interesu održanja ovog krvavo potrebnog lista. Oni pretplatnici, koji su savjesni odobrit će ovaj naš postupak 1 poduprijet će nas svojim moralnim pristankom KONCERAT ŽENSKE SEKCIJE JUGOSLAVENSKE MATICE U Zagrebu, decembra. Tek nedavno osnovana ženska sekcija zagrebačke Jugoslavenske matice započela je svoju plemenitu akciju jednim vrlo lijepim nastupom, koji je naišao na odličan odjek i u redovima zagrebačkog gradjanstva, naročito u redovima naše emigracije. Ženska sekcija je već na svojoj prvoj sjednici orgauizovala komemorativni konce-rat na uspomenu blagopokojnog Viteškog Kralja, a u korist emigranata, koji stradaju. Zamisao je vrlo plemenita, a neobično agilni odbor ženske sekcije, sastavljen^ od naidealnijih i napožrtvovnijih zagrebačkih gospodi a dao se živo na posao i 16 decembra u Glazbenom Zavodu priredjen je koncerat, koji je u svakom pogledu uspio. Gospodje od ženske sekcije, kojima je na čelu gospodja Ljuba Grabarić dočekivale su odlične posjetnike, medju kojima smo mogli da opazimo u prvom redu prestav-nike vlasti i organizacija. Došli su: U ime banske uprave načelnik g. Benzon, u ime gradskog načelstva g. D. Šarić, u ime vojnih vlasti g. div. general Bodi nadalje gg. generali Dr. Mantel i Pešić s gospodjom, gdja ministra Stražnickoga, čehosl. konzul g. Dr. Fr. Resi, senator Dr. Ante Pavelič, banski inspektor Djuro Kučić, za Jug. Zenski savez gdje Zl. Kovačević-Lopašić i Danica Bedekovič, za Društvo Istra gg. Dr. Milan Kajjn, 2. Vižinten i Ante Iveša, vel. župan u p. Dragan Trnski i mnoge odlične ličnosti. , , „ Potpretsjednica gdja Anka uvozdanović učestvovala ie aktivno u koncertu odlično prateći mnoge točke pjevanja na klaviru. 0 poteku koncerta, naročito o uspjehu pojedinih točaka neka govori kritika, koja je izašla u »Novostima«, a glasi u svojim glavnim točkama: »Koncert je započeo pjevanjem Državne himne, koju je izvodio muški zbor Društva »Istra« pod ravnanjem g. Slavka Zlatića. Iza toga je g. dr. Živko Petričić u kratkom, ali usrdnom pomenu, komemorirao Neumrlog Kralja Aleksandra iznijevši u krupnim 1 značajnim potezima Njegovu ličnost kao Čovjeka, Junaka i Mučenika. Govornik je završio riječima velikog pjesnika: »...Boji Pogreb studenta tehnike Nikole Radeti-se onog koj’ je viko — Bez golema mrijetl ,;ai k0jj je umro 6 o. mj. — kako je bilo jav-jada!...« Zatim je slijedio muzički pro-| Ijeno u prošlom broju »Istre« — obavljen gram u kojem su zaredale sve same ozbilj-l je sutradan po smrti, 7 o. mj. Istarski emine i mirne kompozicije svjetskih i jugoslo- granti došli su u velikom broju na Mirogoj venskih kompozitora. Gdjica Djurdjica Mi-1 da otprate na vječni počinak jedan mladi linković pjevala je uz pratnju prof. Ivke život koji je prerano ostavio ovaj svijet. Matetić (harfa) vanrednu Handelovu ariju Spominjemo u prvom redu da je sprovodu Rinalda i ariju Paoline iz »Pikove dame«.! pokojnog Radetića sudjelovala njegova naj-Pjevačica je svojim sonornim prodornim i I uža rodbina iz Istre: njegova majka, brat i neobično zvučnim altom polučila veliki us-1 sestra. Doputovali su iz Jušići, mjesta u pjeh. Slušajući ovu pjevačicu imademo vje-1 Kastavštini (no od Kastva rastavljena bod ru i nadu, da će danas-sutra pitanje alti-l ljikavom žicom) još nekoliko dana prije Ništice na Zagrebačkom kazalištu biti doista I koline smrti da budu uz njega do kraja uspješno riješeno. — Operni pjevač g. Stje-I njegova života. Bilo je već, nažalost očito pan Ivelja pjevao je prijatnim tenorom da ga od smrti dijeli samo kratko vrijeme. Pavčićeve »Pred durmi« i Bach-Gounodovu I Težak i potresan bio je na Mirogoju »Ave Maria«. Na kraju prvoga duela Educa rastanak majke i braće sa pokojnim Niko-ing. Irena Nepokojčickaja pjevala je odiic-ijomi a b0in0 su se rastali od njega i svi nadgrobnicu »Vigred« se povrne« • • ■ • a I ostali, koji su došli da se s njime za uvijek Nakon pauze slusah smo zaista jednu I oproste odličnu recitaciju. Sama balada »Prišel jel Pred velikim skupom ispred mirogoj pevec slovenske dežele...« S. Kosovela,I ske kapele, kad je lijes pokojnika blago-jednog nažalost prerano preminulog veh-| s]ovjjeni oprostio se od pok. Radetića nje kog talenta slovenačke mlade pjesničke ge-| gjoV drug Nikola Filičić stud. tehnike, u neracije kao i odličan recitator J®8*. !d"I ime studenata Tehničkog Fakulteta, a ok-tnar ostavili su na sve slušaoce duboki do-l pjevača, većinom kolega iz Istaskog iam. G. Vidmar je snažnim stihovima Ko- akademskog kluba, otpjevao je dirljivu sovelovim uspio da dade neobično mnogo grajg|nu pjesmu: Mažurano moja. Na to je života i plastike. Njegovo lijepo i Pravilno krenula dugačka povorka prema groblju. Predavanje, te naročito dizanje i spuštanje I jza križa nošeno je pet vijenaca: od rodi-glasa polučio je upravo dramatske grada-1 te]ja> 0d Istarskog akademskog kluba, od čije. — Osjećajna Bersina pjesma »Seh duši studenata geodezije na tehničkom fakul-den« i Verdijeva arija Eleonore iz opere I tetUi 0d društva »Istra« i uprave Djačkog »Moć sudbine« našli su u gdji Idi Juramc doma. Lijes pokojnikov nosili su njegovi uvjerljivu interpretkiuju. — Prof. Muzičke I drugovi i zemljaci istarski studenti. Ispred akademije g. Milovan Ećimović svirao je j jza jjjesa išli su uz pretstavnike društva na violončelu Boccherinijev »Adagio« ii »Istar« i Jugoslovenske Matice, ostali broj-Tkalčićevu »U magli«. Ostali snio iznena-j nj istarski emigranti. Istarski akademičari djeni nad finoćom tona, te umjetničkim pre-l došli su u potpunom broju, istarski srednjo-davanjem i muziciranjem prof. Ećirnovića, jkolci i srednjoškolke iz Djačkog internata Da je upravo šteta, da ovaj odlični naš če-l takodjer. Na sprovodu je bio lijep broj i lista nikada ne nastupa u samostalnom kon-lstarjje istarske inteligencije, zatim pokojui-certu. Pogotovo kad već godinama nismolkovi uži zemljaci iz Kastavštinc, studenti imali prilike da čujemo jednog domaćeg umjetnika na violončelu. — Dr. Aleksandar Manzoni svojim ugodnim ■baritonom * na" ročito jasnom vokalizacijom pjevao je Hat-zinu popularnu pjesmu »Kad mlidijah umreti« i Molitvu iz Verdijeve opere »Simone 11. m Boccanegra«. — Na kraju koncerta nastu Gumena o&uca-pKava óSuca kišu, &4aJbo> C St%e# Uz svaki par gumenih čizama tražite prozračan lufa uložak. Za odrasle Din. 99.- Mmmmmmm SPROVOD NIKOLE RADETIĆA Dirljivom sprovodu prisustvovali su iz Istre pokojnikova majka, brat i sestra sa Tehničkog fakulteta. Bio je zastupan i profesorski zbor sa tehnike a takodjer i uprava Djačkog doma. Kad je povorka stigla na groblje, oprostio se od pokojnika pretsjednik Istarskog akademskog kluba Ivo Motika u ime kolega okupljenih u klubu i društva »Istre«. On ističe bolan gubitak uzornog člana kluba i dobrog kolege, vezanog s nama istim idealima i sudbinom prognanika. »Dragi Nikola — rekao je na kraju svog govora — danas se ovdje od tebe dijelimo. Bolan je to rastanak. Ostavljaš nas prerano, kad još nisi ni stupio na prag života u koji si gledao otvorenom i vedrom dušom. Upućujemo ti zadnji pozdrav, a u srcu ćemo ti sačuvati trajnu uspomenu kao na dobrog i — jer si mlad umro — nesretnog druga«. Iza toga je oktet otpjevao slovensku nadgrobnicu »Vigret se povrne«_______ a malo zatim je lijes bio položen u grob i na nj su već padale prve grude zemlje koje su bacile na posljednji oproštaj sinu odnosno bratu Nikoli, njegova majka, brat i sestra. A za njima njegovi drugovi i svi ostali zemljaci. * ♦ Kao člana odbora kroz par godina, a u zadnje vrijeme potpretsiednika i klupskog izvjestitelja u »Istri«, Istarski akademski klub komemorirao je pokojnika i na svom sastanku održanom 11 o. mj. Napominjemo još na koncu da su u crkvi Sv. Petra održane 12 o. mj. zadušnice za pokojnog Nikolu Radetića. IZ ISTARSKOG AKADEMSKOG KLUBA U ZAGREBU Da počasti uspomenu blagopokojnog Dra Ante Kargotića, darovao je g. Dr. Joso Arambašin 50 dinara za siromašne članove istarskog akademskog kluba u Zagrebu. Na plemenitom daru odbor se najtoplije zahvaljuje. DVA JUBILEJA ie proslavila celjska »Soča« v sredo 12. zvečer na svoiem rednem članskem ______________ _____________ sestanku. Večer ie bil posvečen našim ođli- DicT'je opet muški zbor društva »Istra« tel čnim rojakom banu Dravske banovine B-ie pjevao Brajšinu »Mažurano moja«. Pre- Franu Marušiču in g. Andreju Gaber-lovčevu »Oj Doberdob« i vanredno Mate- ščku, ki sta te dni praznovala svoj 50-tićevo naricanje »Ćaće moj«. Zagrebačka oziroma 70-letni rojstni dan. Dosti Sočanov Muzička akademija dala nam je opet jednog in prijateljev se ie zbralo v društvenih pro-talentiranog i spremnog muzičara g. Slav- storili »Soče«, ki so pokazali kako visoko ka Zlatića. koji je dokazao svoju spremu spoštu.ieio svoja rojaka, njuno delo, njuno i znalaštvo kao dirigent malenog, ali già- plodonosno živl.icnie. sovno dobro ujednačenog zbora »Istra«. O banu g. dr. Marušiču jc govoril nalijevalo se čisto u intonaciji, odličnom vo- čelnik društvenoen propagandnega odseka kalizacijom, sigurno i plemenito, a logičnim g. dr. Fortuna! Mikuletič. Orisal je njegovo i lijepim predavanjem. Čedni nastup ovog življenje v mladosti, nato njegovo dijaško zbora dokazao je rezultate ozbiljnog, mar- in akademsko živlienie. Pokazal ga je kot liivog i intenzivnog rada. Treba istaknuti! dobrovoljca v srbski fronti in nato očrtal interpretaciju Matetićevog narekovanja, oiodonosno in človekoljubno delo, ki ga koje u intonaciji zaista nije lako. Okrenuti | vrši kot ban Dravske banovine kipu Velikoga Kralja, sa mnogo osjećanja, u skladnom skupnom pjevanju iznad kojeg su se isticali glasovi solista gg. Sira i Mo-bnarija, ovaj završni tužni i dirljivi zbor — O g. Andreiu Gaberščku, drugemu jubilantu ip govoril načelnik društvenega socialnega odseka, upravitelj g. Jože Rakovšček. Podal ie lik tega velikega nacionalnega borca. Slovenca — lugoslovena — Slovana. Po končanih lenih govorih so vsi navzoči podpisali pismene čestitke, ki tih ie celjska »Soča« naslovila na oba jubilanta. * »Jadranski koledar« in koledar »Soča« se dobivata v Celin pri blagajniku društva »Soče« g. lanku FilL-ju. trgovcu na Dečkovem trgu. ♦ Božičnica celiske »Soče« z obdarova-n.iem iiairevnciših naših rojakov in tudi domačinov sc bo vršila v nedeljo 23. decem bra t. 1. ob 3. uri popoldne v obeh malih dvoranah celjskega Narodnega doma. ČITAVA GODIŠTA »ISTRE« PO 100 DINARA Administracija »Istre« uvezala je u ci-iediio van svake sumnje od najboljih i naj-ljelo platno sa zlatnim naslovom više čita-karakterističnijih horskih djela naših sa- vih godišta lista »Istre« i poziva interesente vremenih kompozitorskih nastojanja — du- na pretplatu. Svako godište stoji 100 dinara, boko je prodiralo u dušu i srce sviju slu- — Pozivaju se naročito društva da ta goslača, koji su u najvećoj tišini i Pod ja- dišta nabave za svoje arhive, a dobro će kom impresijom napustili dvoranu. — Sve doći i svima onima, koji žele, da imaju sa-klavirskc pratnje izvršila ie gdja Anka brano u jednoj knjizi sve ono, Sto se kroz Uvozdanović, potpretsjednica Ženske sek- godinu u Julijskoj krajini dogadja. Za stuoie Jugoslovenske Matice«. I dii. za pisanje članaka, za sastavljanje pre- davanja o Julijskoj Krajini godišta »Istre« apsolutno su potrebna- Onaj, ko nije uspio da sprema broj po broj može da nadoknadi ovako svoj propust. OBČNI ZBOR DRUŠTVA »SLOGE« V KRANJU. Emigrantsko društvo »Sloga« sporoča, da se vrši redni občni zbor društva »Sloge« v Kranju v nedeljo 6. jan. 1935. ob pol 10 uri dopoldne v Narodnem domu. Odbor poziva članstvo, da se ga polnoštevilno ude leži Božićnica za istarsku djecu Društvo »Istra« i »Jugoslovenska Matica« sa istarskim učiteljima u Zagrebu priredjuje u nedjelju 23 o, mj. u sata popodne u dvorani u Bogovićc-voj ulici br. 7. Božićnicu za školsku djecu iz porobljenih krajeva. Nakon prigodnog programa dolazak Božićnjaka i dijeljenje darova školskoj djeci. Pozivaju se roditelji i prijatelji naše dječice na ovu priredbu. Ulaz besplatan. A KO NAM JE KRIV da često puta u životu zapanemo u nevolju, bez koje bi lahko mogli biti? Umjesto da unapred tim nekojim našim nevoljama pre-dusretnemo podesnom i pravovremenom obranom, mi se jednostavno obaramo i drvljem i kamenjem na one, koji su imućniji, što neće da nam pomognu. A svatko znade, da je nedostojno svakog čovjeka, da traži pomoć ondje, gdje si može sam pomoći. Traženje pomoći samo po sebi krnji dostojanstvo i ugled čovjeka, pa čemu da se ponižujemo i ondje, gdje to nije neophodno potrebno. Tom se prilikom nameće još jedno pitanje: Koliko imade onih, koji mogu da pomažu, a koliko onih, koji pomoći trebaju? Može se sigurno ustvrditi, da je razmjer u najboljem slučaju jedan prema stotini. Kad se to znade, onda je skrajnji čas, da se broj onih, koji trebaju pomoći i koji je mogu trebati smanji, koliko se god može. To je dužnost svakog pojedinca, to traži ponos i dostojanstvo svakog čovjeka. U posljednje vrijeme bio je u tom pogledu ipak učinjen jedan važan pokušaj. Prije godinu dana osnovana je naime u društvu Istra« sekcija za mediusobnu pomoć. No, godina je dana protekla, a ta važna J potrebna sekcija nije mogla da proradi i da izvrši onaj zadatak, koji joj je bio'namijenjen. Održano je u tu svrhu nekoliko sastanaka u samoj centrali, a par i na »Treš-njevki«, no sve je dosadašnje nastojanje ostalo bezuspješno. Žalosno je, da se takav nemar i nerazumijevanje za ovu našu opću stvar mora javno iznašati, ali hitnost i stvarnost iziskuju, da se ponovno apelira na sve članstvo društva, da se u spomenutoj sekciji prihvati saradnje, te joj omogući da ispuni težak, ali plemeniti zadatak. Nemojmo dozvoljavati, da se za slučaj smrti u pojedinoj porodici još i dalje mora sakupljati uobičajena milostinja (koleta), te da i nadalje gledamo golu i bosu i gladnu dječicu bolesnih i besposlenih. To nije i neće biti potrebno, ako sekcije za medjusobnu pomoć dignemo na onu visinu, na koju ju možemo podići, ako svi budemo za nju doprinašali. Da se postane članom sekcije nisu potrebite velike žrtve. Uplaćuje sc jednom za svagda upisnina od Din 5.— i Din 30,— za udio. Udio se može uplatiti najeđnoć ili u mjesečnim obrocima od Din 5.—. Sekcija imade posmrtno, bolesničko i neuposleničko kolo. Može se postati članom jednog, dviju ili svih triju kola, a sve samo sa spomenutom uplatom od ukupnih Din 35.—. Sve upute daju se za uredovnih sati u tajništvu društva »Istra« i na Trešnjevki kod g. Mate Miliča, gdje se mogu ujedno dobiti pristupnice i vršiti uplate. Pomognimo si medjusobno, jer će nam tada i Bog pomoći! B. Brečević. pročelnik sekcije za medjusobnu pomoć. L. LEGISA : IMPERIJ ALIZEM IN DEMOGRAFSKE STATISTIKE FURLANI NE KAŽEJO EKSPANZIVNOSTI IN OTPORNOSTI KI JO JE ITALIJA PRIČAKOVALA OD NJIH NA VZHODNI MEJI Med raznimi gesli, s katerimi je mamil fašizem veličine željne množice, so bili tudi tisti veliki miljoni, ki jih sicer še ni bilo, a so bili na programu. Italijanski narod bi se moral po Mussolinijevih besedah do srede stoletja v številu skoraj podvojiti, doseči bi moral celih 60 milj ono v. Potrebno je bilo to za veličino in moč Italije, ki bi s toliki miljoni lahko izvedla svoje politične zalite ve, uveljivala svojo kulturno misijo. Bila je to gesta južnjaškega im-perialiteta, ki zna streči raspoloženju privržencev in ga stopnjevati z mnenjem, da je zunaja moč in število tisto, kar odloča v politiki, pa tudi v kulturi. Taki megalomanski računi in propaganda so odgovarjali seveda v prvi vrsti njegovim načrtom. Fašizem, ki neprestano misli na širjenje svoje oblasti na škodo šibkejših narodov in ki pri tem izrablja nevednost, nekritičnost ali nemoč podložnikov, se v takih primerih ne mara vprašati, ali oi pila tolikšna razmnožitev ljudstvu res v korist. Vladajoča družba, ki si je s pomočjo zainteresiranih podpornikov priborila oblast, tudi ne misli, da bi pripravila razmere, v katerih bi mogli živeti poleg sedanjih še novi miljoni ljudstva. Vse reforme, ki jih je ustvarila in tudi obilno razglaševala in pov-d ar j ala, niso mogle odgnati niti krize, ki se je prav v Italiji za dolgo utrdila, ne zagotoviti dostojnega življenja ljudem, ki jih Italija ne ve več kam poslati. Toda teh 60 miljonov je bila naslikana kulisa mogočne bodočnosti, ki je cilj fašistične Italije, naslikana kulisa, ki naj bi doma in v svetu izpričala mladostno neokrnjeno silo in vero fašizma, obsežnost njegovega programa, ki računa z bodočnostjo kot svojo. Zaslepila naj bi oči pred resničnostjo, ki ni bila sjajna, kot lepa in zanosna tolažba, da bodo takrat, spričo tolikšnega števila Italijanov, tudi socialna vprašanja kar rešena. Mussolini je takrat seveda računal na znano plodovi-tost svojih rojakov. . Toda kljub odlikovanju plodovitih družin, kjub zatiranju samskega stanu se italijanski otroci niso morali porajati v tempu, kakršnega si je zamislil fašizem. Ljudem očitno ni bilo do tega, da bi z rodovitnostjo skrbeli za bodočnost Italije. Statistike so celo govorile, da rojstva ne padajo samo v Franciji in Angliji ali Nemčiji, ampak tudi v Italiji. Sam Mussolini je nekako pred petimi leti prevedel knjižico nemškega publicista s statistikami o nazadovanju rojstev in debelo podčrtal dejstvo, da italijanski narod pravzaprav ni tako svež in da se ga je lotila že degeneracija. Spričo živahnega množenja vzhodnih, slovanskih narodov, zlasti Rusov, je opozoril na nevarnost, ki preti narodu in njegovi kulturi, če se ta razvoj pravočasno ne ustavi in preusmeri. Razumljivo, da je bilo treba v ta namen povdajati in zagovarjati staro krčansko naravnost, pobijati meščanske želje po udobnosti in egoizem, ki se je branil otrok. Podvojila se je demografska bitka in da bi prišli stvari čim bolj v okom in jo pravilno uravnali, so začeli zbirati natančne podatke po posa-meznih pokrajinah. Kolikor se je dalo, so ponekod ugotovili podatke tudi za prejšnja stoletja in po njih očrtali smer ljudskega gibanja, ki nudi včasih s kulturno-zgodovinskega in narodopi-. snega stališča precej zanimive slike. V njih se prav jasno odražajo različni momenti, kakor vojna, preseljavanja, upliv mesta, industrije itd., momenti, ki odločajo na potek življenja ljudstva, kar označuje tako pogosto rabljeni pojem demografsko gibanje. Na podlagi takih računov so lahko določili pokrajine, ki so se glede rojstev vzgledno izkazale, glede zaostalih pa je bilo treba ugibati in ukrepati, kako bi se dali odstotki povišati. Toda td so predvsem italijanske notranje skrbi in se nas neposredno ne tičejo. Zadevajo pa se nas vendarle, kolikor gre tukaj za račun o vzhodnem delu države, v katerem živi naše slovansko prebivalstvo. Ze mnogokrat so ee jemale pri nas v pretres statistike o rojstvih in smrtih na Primorskem in v Istri in z zadoščenjem so člankarji ugotavljali, da je razmerje med Italijani in našimi za nas precej ugodno, da število našega ljudstva kljub tisočem izseljencem črez mejo in črez morje vendar ne nazaduje, marveč celo napreduje. Tega za nas ugodnega položaja menda ni treba toliko pripisati večji slovanski rodovitnosti, kolikor razmerju, v katerem si živita nasproti naš in italijanski živelj. Italijani žive povečini v mestih in mesta se navadno ne množijo iz sebe, marveč rastejo z dotokom iz' dežele. V mestu rojstva padajo, med tem ko se preteženo naša dežela v glavnem dobro drži. Toda kar tako človek tem številkam ne more zaupati. — Starejši ljudje, ki utegnejo priti od tam' doli, pravijo, da ponekod še zlepa ni bilo tako malo otrok po vaseh, da so nekatere šole skoraj brez njih. če se pomisli, koliko mladine, zlasti fantov, je odšlo zadnjih deset let z doma za kruhom ali za svobodo in da je danes v naših krajih poroka že redek dogodek, ni to nič čudnega. Uboštvo dovoli redko komu, da si zgradi svoje ognjišče. — Otrok je malo in kolikor jih je, preži nanje otroški vrtec, šole, fašistovske naraščajske organizacije in podobne ustanove, ki jim je glavni namen ubiti v otroku sleherno narodno zavest, ga odtujevati rodnemu jeziku in ga bližati italijanstvu. Tisti naraščaj ki nam je nekako zagotovilo vsaj številčnega napredka našega ljudstva, je prepuščen tujim rokam, ki ga bodo hotele ugne-tati po svoje. Ne bo deležen vzgorje, ki smo jo uživali mi, in morda ga ne bodo prešinjala tako trdoživa upanja, odka-terih smo živeli mi in živi še naše odraslo ljudstvo. Gotovo je, da tuje misli povečini ne padaj a na rahla tla in da v naši mladini ne poženejo korenin. In če jih, veter življenja, ki je resničnejše in močnejše, jih pošteno preveja in otrok, ki je stopil iz šole na pot za starejšimi, zaživi z njimi tudi isto življenje in podobne misli. Tok razvoja, ki živi iz preteklosti, se kljub še tako velikim prizadevanjem in naporom ne da kar zaustaviti ali preokreniti. Za kaj takega je zlasti življenje kmeta še zmerom presamostojno, prekonserva-tivno. Kriza ga je naravno omajala, njegovo odpornost v- marsičem oslabila in ta oslabitev je fašistovskim nacionalistom gotovo všeč, kakor jim je prišlo prav izseljevanje v Argentino. Kljub izpodkopanim gospodarskim temeljem pa si tuja vlada vendar ne more upati zmage. Naša podlaga kljubuje. MarsikOd kakor da ni šel mimo tuji duh. Povsod pa ni tolikšne trdnosti in Italijani so se vrgli z vso silo. na ljudi, da si jih osvoje Italijanski oziroma furlanski živelj je vsrkaval naše moči navadno le v mestih, v pokrajini .pa se je širil nekaj le na ravnini, n. pr. v Lečniku pred Gorico. Vidno In razumljivo je, da so se zato lotili danes predvsem podeželskih mest in trgov, ki naj bi postali žarišča italijanstva. V italijanske roke M prišle tako poleg uradov trgovine, posojilnice, banke, torej tudi kapital, ki bi obvladal počasi še kmeta. Strnjenost tujejezične pokrajine bi bila s tem pretrgana, urad, šola, tuja duhovščina, kolonizacija Italijanov, bodisi bojevnikov, Furlanov ali pa morda Kamijcev, bi opravila svoje. Karnijci so namreč doma v gorah in vajeni marsikaj potrpeti, morda bi tora j bili prememi za tako malo prijazne in trde kraje, kakršne so Gore ali pa Kras. Ponekaj tujih družin so naselili italijanski župani skoraj po vsakem večjem kraju. Ponavadi so to ubožnejši ljudje, ki povzročaju našim kmetom mnogo nevolje, ker jim izmikajo pridelke. Toda svojemu namenu utegnejo prav dobro služiti, ker so neprestano na raspolago za vohunsko službo, njihovi otroci pa zavajajo domačine v italijanski pogovor, izpopolnjujejo torej nalogo šole. Prave italijanske otoke večjega obsega pa so mislili ustvariti n. pr. na ozemelju čepiškega jezera, ki bi ga bilo treba izsušiti, in videti je, da so se nekam intenzivneje začeli baviti s vprašanjem Postojne in okolice. Vendar jim to nenaravno potujčevanje in nezakonita kraja zemlje, ki pripada edinole našemu človeku, noče posebno uspeti. Zaradi nesmiselnega nacionalizma, zaradi ideje neke vame in nacionalne meje se ljudje ne hodjo radi ubijati s skopo zemljo, ki ji niso kos, ali z ljudstvom, ki bi videlo v njih za-jedalce. Opaziti je celo, da Italijani sami marsikdaj nimajo trdne vere v svoje račune to da jih kljub vladajočemu položaju slovanska bližina vznemirja. Vznemirja jih vsaj posredno spričo misli, da Furlani in zlasti gorski prebivalci ne kažejo več tiste eks-panzivnosti, ki so jo pričakovali od njih na vzhodni meji. Nekoliko je v tem pogledu zanimiv članek: »Demografske značilnosti razvoja furlanskega življenja« v listu »Ce fastu?« maja-junija 1933. Vzet je iz knjige Pavla Fortunatija: »Quattro secoli di vita del popolo Friulano« (1548 —1931), ki jo je izdal statistični zavod padovanske univerze. »Ce fastu?« je mesečno znanstveno glasilo furlanskega filološkega društva G. I. Ascoli in priobčuje pogosto članke, ki se tičejo tudi našega ozemlja in ljudstva. Omenjeni članek pravi med drugim: »V posebnem italijanskem slučaju vzbuja furlanska demografska skupina zanimanje ne le zaradi znanstvenih razlogov, tudi zaradi motivov politične narave. Znanstveni razlogi silijo k razglabljanju dinamike te demografske skupine, v kolikor je postavljena v direkten dotik s slovanskim prebivalstvom in v kolikor je podvržena v preteklosti neprestanim spopadom z ljudstvi nasprotnih plemen. Videmska pokrajina predstavlja v resnici osrednje jedro naj kompaktnejše, najtrdnejše in najštevilnejše furlanskega življa, tistega življa, ki se je ustavljal in se ustavlja demografsko, jezikovno in kulturno slovanskemu pritisku. Treba je podčrtati pičlo porast, ki jo izpričuje okraj Šempeter ob Nadiži. Ta pojav zavzema poseben pomen, ako vpoštevamo, da je v nadiški dolini važno jedro Slovanov južne skupine, ki ga je treba označiti kakor sploh vse slovansko prebivalstvo z intenzivno silo demografske ekspanzije. Dejstvo je, da so geografske, politične, ekonomske in kulturne razmere vobče postopno in neprestano trgale italijanske Slovane bodisi od Slovanov onstran meje, bodisi od Furlanov. Možno je torej domnevati, da se bo demografsko jedro v nadiški dolini počasi krčilo vase, bodisi zastran težkih prometnih zvez in odnosa jev s Slovenci v soški dolini, bodisi zastran zelo omejenih demografskih vezi s Furlani. Na drugi strani pa je izseljevanje odtegnilo najplodovitejše elemente tega jedra, tako da se da tudi s tem samim dejstvom razložiti njegovo demografsko oslabljenje«. Gre torej za pičlo porast, ne za nazadovanje, ki ga italijanski statistik le pričakuje spričo precejšnje odtrganosti od živega slovenskega ozemlja, v katerem žive beneški Slovenci. Zdi se, kakor da bi bilo s takimi ugibanji in računi v zvezi preganjanje, ki jih je nedavno zadelo. Treba je bilo potrgati še tiste rahle vezi, ki so jih združevali z zaledjem. Sicer so bili beneški Slovenci vsekdar lojalni državljani in Podreca jih je slavil za najzaneslivejše mejaše proti Avstriji. Nacionalističnemu šovinizmu so danes nevarni in se mu nekam dolgo nočejo umakniti s svojih postojank. Italijanski statistik pa mora ugotoviti tudi drugo ne tako prijetno dejstvo: da se Furlani umikajo z gora, bodisi niže ali sploh iz domače pokrajine. Na tisoč prebivalcev je bilo odsotnih Furlanov na pr. 1. 1901 1. 1911 1. 1921 v gorah 54.8 206.3 104.7 na gričevju 46.0 181.7 106.1 v ravnini 19.6 75.0 49.2 številke padajo, kakor je videti, s svetom. »Kakor furlansko ljudstvo, stopa tudi furlanska govorica na hribovit, ali raven svet«. Izšel javan je Furlanov je precej občutno tudi danes, Ne gre za sezonske zidarje, cestarje ali opekarske delavce, marveč za popolno izselitev. Ni dolgo, kar so jih poslali precej celo v Mussolini]'o na Sardiniji. Spričo teh dejtsev pravi omenjeni članek: »Ne moremo si kaj, da ne bi podčrtali ekonomskih in socialnih odmevov neposredne izgube, ko je v 60 letih odvzela »mati domovini« naokrog 215.000 sinov in v ta namen naj zadošča tukaj namigniti, da prav taka izguba stremi po spremembi trdnega ustroja demografskega organizma, izzivajoč skoraj neko obliko izčrpanja. Pogubni pretre-slaji se začrtavajo v posebni meri v gorskem jedru prebivalstva to se pravi v starodavni shrambi furlanskih sil, kjer se pojavljajo postopni, oči vidni znaki krize in kjer se v zadnjih letih očitujejo začetni pojavi prave in resnične razul j udenosti«. Kakor je videti, vselej tudi italijanskemu, kolikor toliko treznemu očesu taka vprašanja niso docela, preprosta In če računamo, da hočejo Italijani predvsem s svojimi gorskimi prebivalci natrgati našo celoto in da se prav ti najbolj odmikajo s svojega sveta v ugodnejše položaje, pravega in trajnega uspeha morebitne kolonizacije ne moremo pričakovati. Vedno si pa tudi italijanski narod ne bo dajal določati nalog po nesmislenih nacionalističnih merilih in načelih, ki ga samo gmotno in ravno usužnjujejo. Statistike o ljudskem gibanju bodo Imeli zanj res pravo vrednost, kadar bo njih namen skrb za socialni položaj, gmotni in kulturni prospeh ljudstva, ne pa imperia-iističino poseganje v pravice in življenje drugih narodov. Dr. S. S.: OB STOLETNICI ROJSTVA FRANA ERJAVCA Letos smo praznovali stoletnico enega najsimpatičnejših in najznačajnejših slovenskih kulturnili mož — prirodopisca in pripovednika Frana Erjavca. Vrelec, ki napaja Erjavčev značaj in njegovo slovstveno, znanstveno in prosvetno delo, je prepričanje o poslanstvu. Slovenska kultura je zrasla v plemeniti tekmi s tujimi, večjimi kulturnimi narodi. Vsi naši vodniki so bili vzgojeni v tuji miselnosti, vendar so evropske kulturne vrednote sprejemali vase ne kot bi bile same sebi namen, temveč podoživljali in preustvarjali so jih v strastni želji, da bi jih podali slovenstvu in slovanstvu prilagojene narodu v duševno last. Našim možem ni šlo samo za da ustvarjajo estetske vrednote. Hrepeneli so, da bi s svojim kulturnim delom narod tudi na-cijonalno in socijalno osvobodili. Narod si je v svoji samoobrambi izvolil v pesnikih in pisateljih glasnike svoje radosti in bolesti, njegove zaostale kulturne razmere so stavile sicer pesnikom in pisateljem meje, toda moč narodovega prerajanja jim je dajala polet. Tudi pri Franu Erjavcu opazimo obče-stveno doživljanje in ustvarjanje, ki izvira iz socialnega pojmovanja narodne kulture. Ker je takrat primanjkovalo delavcev na vseh kulturnih področjih, je deloval povs-sod. kjer je bila sila največja. Pesnik ni bil. Imel pa je moč, da je svojim doživetjem mogel dati splošno razumljivo obliko in vsebino, njegovo leposlovno delo ne izvira iz borbe u njegovi notranjosti, temveč se dviga iz življenjske izkušnje zdaj v dobrodušno humoresko in krotko satiro, zdaj v idilo, potem spet v romantično novelo. Kljub neelemtarnosti doživljanja je Erjavec vendar umel s preprosto in domačo besedo, z lučjo rahlega nasmeha in s senco zatajevane bolesti ustvariti nekaj povesti, ki bodo ostale v zakladnici našega leposlovja. Tudi njegovo prirodopisno delo nosi pečat poslanstva. Ko je spoznal, da je v drugi mladoslovenski generaciji zraslo krdela zmožnejših leposlovcev, je začel obdelovati ledino našega poljudno-znanstvenega slovstva. Iako je ustvaril v pravem stvaptelj-skem nagonu »življenjepise« posameznih živali s tako ljubeznijo in poznanjem, kakor da bi živali ne bile plen človeškega izkoriščanja, sovraštva in gnusa, temveč važne osebnosti vesoljnega življenja, ki plete neprekinjeno verigo živih bitij in se ne ustavlja pred slučajnimi prepadi, ki ločijo žival od človeka. Posrečilo se mu je, da je iz svoje nadarjenosti in strokovne izobraženosti spisal očarujoče zgodbe o živalskem življenju. Jezikovno, društveno in politično delo-’ vanje je Erjavec opravljal z istim idealizmom kakor vse ostalo. V jeziku- je bil zvest narodov učenec, ki je vedel, da se mora zboljšati naš jezik iz lastnih sil, da inora ljudska beseda oplemeniti pismen jezik, ki mora slednjič pasti tja, od kodar je vzrasel. Kot politični človek se je zavedal, da je rešitev slovenskega narodnega problema odvisna cd rasti naše kulture, zato se ni mešal v dnevno politiko, čeprav je imel o vsaki politični stvari samostojno mnenje. Prebuja ljudskih množic s pomočjo slovenske šole, dobrih knjig, poštenih časnikov, prosvetnih in socialnih društev, prctaplja-nje slovenskega partikularizma v slovensko in slovansko zavest — to so bile za Erjavca najvažnejše politične naloge. V času goriškega bivanja (1871,—1887.) jc Erjavec z vnemo . deloval v narodnih in obrambnih društvih. Bil jc izboren govornik in deklamator celo kot igralec je deloval pri čitalniških prireditvah. Pa tudi kot čiankar in dopisnik goriške »Soče« je budil ljudstvo, ki ga jc poznal kako malokdo, saj je prebil sleherno svobodno uro med njim ter neprenehoma študiral njegovo materijalno in duhovno kulturo. Bil je med ustanovitelji goriške hranilnice in po-soj il niče ter se je trudil, da bi narodni pre-zasidral v -.gospodarskem napredku. Y, Uorici je bil najiskrcnejši prijatelj pesnika Sltnona Gregorčiča, ki ga je cenil kot človeka in pesnika, kakor pfiča njegov prekrasni govor o zmagovitosti pesnikove ideje, ki ga je govoril v Prvačini 1885. 1. Tudi nesebično popravljanje in prirejanje spisov drugih pisateljev je bilo za Erjavca prav tako važno opravilo kakor pisanje lastnih, Erjavec jc imel izredno zmožnost, da je mogel vedno v korist celote premagati svoja individualna nagnenja. Zato je presenečal sodobnike s čistostjo in blagohotnostjo značaja, ki so ga občudovali prijatelji in nasprotniki. V vsem dejanju in nehanju je kazal mirno in ponostno zavest —• človeka na pravem mestu. ALBERT SIROk7~''' PESEM PRIMORSKIH EMIGRANTOV Mi smo ubeiniki, mi smo izqmnci sestra nam cesta je, brat nam je glad. Matere v suinosli, v jeiah so znanci — mi pa verujemo v našo pomlad. Čujete krike gona po Primorju? Istra nas čaka, Gorička in Kras! Bratje! Svetlika se na obsorpi? Strnite vrste, — bliiu sc cas! Kmalu pokliče nas Trst in Gorica, pa sc razlegal bo krik sred noči — in maščevana bo Bazovica, v zarji krvavi nebo zaiari! Dr. LAVO ČERMELJ: O ORGANIZACIJI NARODNOOBRAMBNEGA DELA (GOVORIL V LJUBLJANSKEMU RADIU 15. DECEMBRA 1934) Vse dni tega tedna Je naš radio posvetil po četrt ure narodno-obrambenemu vprašanju. Govorili so Vam priznani delavci na tem polju in so skušali vzbuditi ali utrditi v Vas zanimanje za ta eminentno narodni problem. Prepričan sem, da so to v polni meri dosegli. Radi tega ne smatram za potrebno, da bi tudi jaz ponavljal njihove pozive. Namen mojéga kratkega govora bo, da Vam prikazujem, kako bi moralo biti urejeno naše narodno obrambno delo, da doseže lahko zaželeni uspeh. V to svrho pa moram prej na kratko karakterizirati naloge, ki nas čakajo pri tem delu. Predvsem se moramo zavedati, da je t*aš narodno-obrambni problem, odkar smo si ustvarili svojo lastno močno državo, nehal biti samo narodni ali morda le še notranje politični problem. Smo gospodarji v svoji državi in ni nam treba več moledovat za mrvice narodnih pravic, ki naj bi nam padale z bogato obložene mize tujca-gospodarja. Ni treba se nam več boriti za kako slovensko šolo v čisto slovenskem kraju, ni treba več shodov, prošenj, resolucij in interpelacij v parlamentu, da bi se priznala veljava našega jezika v javnih uradih v krajih, kjer je prebivalstvo izključno slovensko. Ne, v ujedinjeni Jugoslaviji si sami delimo pravico. Pač pa je ostal velik del našega naroda še onstran državnih meja. Preko 600.000 našim bratom na' zapadu in preko 100.000 našim bratom na severu ni bilo usojeno, da bi se združili z nami v veliko družino Jugoslovanov. In še drugih 100.000 je ostalo zunaj meja na onem pasu, ki bi moral tvoriti naraven most med nami in našimi brati na severu. Boj, ki ga bijejo ti naši bratje za ohranitev svoje narodnosti in svojega jezika, je neprhns1-00 IMejši kot tedaj, ko smo se še skupaj z njimi borili za narodno enakopravnost in pravičnost. Jasno je, da čutimo bol teh naših bratov najbolj ml, ki smo jim najbližji in ki smo bili z njimi še včeraj soborci. Ravno tako jasno pa je, da morajo sočustvovati z njimi ne samo mi obmejniki, temveč vsi Jugoslovani brez izjeme. Toda tudi ne zadostuje, da samo sočustvujemo z njimi, in da damo tu in tam v bolj ali manj bojevitih manifestacijah duška svoji bolezni in svoji boli. Tu je treba intenzivnega in sistematičnega dela, kakršno vidimo pri svojih sosedih na zapadu in severu. Predvsem moramo popolnoma imeti jasno sliko o naših manjšinah v inozemstvu. Voditi moramo natančno evidenco o njihovem številu, o njihovem žitju in bitju in o njihovem boju za narodne pravice. Treba je zbirati in urejavati gradiva po določenem sistemu in pravcu. Treba je z besedo in sliko vzbujati zanimanje za naše brate onstran meja med vsem našim narodom. To delo je obsežno in zahteva veliko truda in žrtev. Tega dela ne zmorejo ne posamezniki in ne posamezne žo obstoječe organizacije. Res je, da imamo družbo Cirila in Metoda, ki ima že dolgoletno izkušnjo, res je da skuša Branibor prevzeti naloge, ki jih je prej tako uspešno vršila Jugoslo-venska Matica v Ljubljani. Res je, da se bavi s tem vprašanjem še marsikatera druga organizacija v dravski banovini. Toda vse to je premalo. Kajti tudi, ako bi vsi Slovenci, kar nas je v svobodni domovini, sodelovali pri tem delu, ne bi mogli doseči onega uspeha, ki je potreben, Kajti miljon Slovencev je premalo, da bi lahko bili kos 40-miljonskemu narodu na zapadu in 70-milijonskemu narodu na severu. Razmerje tudi ni veliko boljše, ako pritegnemo še milijon Dalmatincev, ki so ravno tako neposredno tangirani od tega vprašanja kakor mi. Za uspešno delovanje je treba pritegniti ves naš narod in je treba zainteresirati vse ustanove in organizacije. Delo, ki nas čaka, pa je posebno težko še radi tega, ker moramo začeti docela z nova graditi. Medtem ko se naši sosedje lahko opirajo na ogromno literaturo, ki so jo ustvarili v teku desetletij in morda celo stoletij, in črpajo lahko iz bogatih virov, moramo mi šele začeti zbirati material in zorati trdo ledino. Medtem ko se bahajo naši sosedje s sijajno urejenimi manjšinskimi instituti in uradi in ima skoro vsaka večja njihova univerza poseben oddelek za proučevanje vprašanja rojakov v inozemstvu, imamo mi le skromen urad s še skromnejšo knjižnico. Radi tega moramo s podvojeno silo na delo, da popravimo to, kar smo že zamudili. Kajti nevarnost je, da bomo sicer nepripravljeni, kakor smo bili nepripravljeni ob izbruhu svetovne vojne. Težke izkušnje, ki smo jih tedaj imeli, nam morajo biti v svarilo in bodrilo. Paziti moramo, da ne bomo zopet presenečeni po dogodkih. Toda naloga našega narodno-obrambne-ga dela ni samo, da zbira in urejuje material in da ga prikazuje našemu narodu. Treba je v pravi luči prikazati problem naših manjšin vsemu kulturnemu svetu. In tudi v tem pogledu smo zopet na slabšem od naših sosedov. Dočim namreč oni lahko širijo knjige in revije, ki so spisane v njihovem jeziku, po vsem svetu, moramo mi posebej sestavljati knjige v tujih jezikih. Je pa pri tem še druga težkoča. Take knjige, ki jih izdajajo Italijani ali Nemci, nosijo po večini ime priznanih avtoritet in največkrat je tudi izdajatelj svetovno pri- Fašistične protimanjšinske politike — o tem ne more biti danes nobenega dvoma več — ne diktira v toliki meri notranja, kolikor zunanja politika fašističnega režima. In tudi ni dvoma, da velja to prav tako za južnotirolske Nemce kakor za našo manjšino v Julijski Krajini, čeprav ni mogoče prikriti neke razlike v postopanju z nami in Nemci — v našo škodo. Na to bom pozneje še posebej opozoril. Fašistične Italije njen notranji manjšinski problem nedvomno ne skrbi toliko s stališča njene notranje politike in notranje ureditve, kako to sicer tako rado in s prozornim namenom povdaija fašistično časopisje v svojih strupenih kampanjah proti, haši manjšini, ki jo hoče prikazati kot »element nereda« in »barbarsko, zbalkani-zirano maso« v mejah države z dvatisočletno kulturu, ampak predvsem s stališča njene ekspanzije, torej v zvezi z njenimi obsežnimi imperialističnimi načrti, ki jih nobena maska ne more več prikriti. Italija je preobljudena. Na svojem državnem ozemlju ne more vsem svojim ljudem preskrbeti vsakdanjega kruha. Potreba po ekspanziji italijanske nacije, ki se je narinjala že pred nastopom fašizma, ki jo je pa potem fašizem s svojo znano demografsko politiko potenciral do najvišje mere, postaja sedaj že prava socialna in ekonomska nujnost. Vsaj trenutni uspeh te fašistične ekspanzije bi do neke mere potrdil pravilnost Mussolinijeve koncepcije, da more le velika plodnost italijanskega naroda zagotoviti Italiji ono potenco, ki bo vsakemu italijanskemu državljanu zajamčila mesto, ki mu na tem svetu pripada. Zato se fašizem militarizira. Zato vliva svoji amorfni masi imperialistično zavest — »coscienza imperiale* — in zavest nekega svetovnega poslanstva — »coscienza della missione mondiale*. Zato se z vsemi sredstvi trudi, da vsakega poedmca, začenši že pri otroku, prelevasi z željo po ekspanziji. Ni težko določiti smeri te fašistične ekspanzije. Balkan in Podonavje sta v fašističnem ekspanzijskem načrtu dve važni, najvažnejši, čeprav ne edini točki. Nas seveda zanimati ti dve najbolj, ker nas direktno tangirati. Dve naši neposredni sosedi sta obema izhodišče: Albanija in Avstrija. Toda tako na Balkanu kakor v Podonavlju zadeva fašistični imperializem na močno oviro, ki postaja čimdalje bolj usodna za vse njegove drzne, da, predrzne ekspanzijske načrte. Ni težko uganiti, da je ta silna ovira fašistične balkanske in podonavske politike — naša država, ki je že radi njene posebne geografske lege ni mogoče izključiti ne z Balkana, ne iz Podonavja. Jugoslavija pa ima tudi sicer vse pogoje, da igra v kakršnih koli balkanskih in podonavskih političnih kombinacijah prominentno znana institucija. Naš narod pa je v tem oziru še v otroški dobi. Malo je kulturnih delavcev med nami, ki se bavijo z manjšinskimi problemi in katerih ime bi uživalo potrebno avtoriteto v inozemstvu, in tudi naše znanstvene institucije si morajo šele priboriti priznanje v svetu. Prav radi tega pa morajo biti združene vse naše narodne sile v strnjeno vrsto, da dosežemo v inozemstvu vsaj delen uspeh. Narodno-obrambno delo pa se ne sme omejiti samo na problem naših manjšin v inozemstvu, čaka nas še vedno tudi narodno-obrambni boj v državi sami. Ne morda v tem smislu, da bi se morali boriti za svoje narodne pravice, temveč v tem, da paraliziramo aspiracije naših sosedov na naše zemlje. Ogromna je poplava knjig, s katerimi skušajo dokazati, da je Dalmacija italijanska, in da je naša Štajerska, da celo vsa Kranjska, ako ne nemško ozemlje, v saj ozemlje nemške kulture. Z bogato opremo knjig in s prekrasnimi slikami naših krajev, skušajo vzbujati zanimanje za naše ozemlje in vprav v tej krasni posodi se skriva strup. Oblika naj omamlja čitatelja, da se ne zaveda, da je to, kar mu knjiga prinaša, laž in pretvara. Toda aspiracije naših sosedov se ne vlogo. Saj je sestavni del dveh blokov, ki se v njej tako posrečeno spajata: bloka Male antante in balkanskega sporazuma, ki sta že po naravi odlično pozicijo Jugoslavije še politično utrdila. »Balkanska« ali »podonavska« politika kogarkoli mora torej nujno zadeti naprej ob nas, ki smo predstra-ža Balkana na jugu, zapadu in severozapa-du, obenem pa vrata zapada — v Podonavje. Čisto majhen, a zelo pomemben drobec te predstraže, začetek Balkana in Podonavja v Evropi pa je — naša manjšina v Italiji. Fašizem, ki je menil, da bo »barbarski« Balkan z lučjo svoje kulture zlahka osvojil že v par letih, je v svojem prvem imperialističnem zaletu zadel na Balkan že na desnem bregu... Soče, v naših Gorah, go-riških Brdih, na Krasu in v Istri. Vzhodna meja Italije ni še bila »zrela« za smele italijanske polete na Balkan in v Podonavje. Imperijalizem katerekoli države je mogoč le tedaj, kadar so njene meje na znotraj in zunaj dovolj trdne. To zavesti fašizem na Triglavu in Snežniku ni imel. V svoji najjači balkanski ofenzivi je začutil Balkan — za svojim hrbtom. Zato je svojo »balkansko« politiko začel najprej — doma... Udaril je z vso silo po naši manjšini. Razbil je njeno manjšinsko organizacijo, strl vsako njeno odpornost proti brutalni asimilacijski politiki, ki jo je fašistično časopisje poveličevalo kot akcijo za konsolidacijo vzhodne meje — »consolidamento del confine orientale«. In ni brez pomena v tej zvezi okolnost, da je fašizem tako ostro nastopil protiv naši manjšini prav tedaj, ko je sklenil svojo znano prijateljsko pogodbo z Albanijo, ki naj bi utrdila italijanski vpliv v izhodišču fašistične balkanske ekspanzije. Leto 1927., ki je za raz-voj naše manjšine pod Italijo tako u so dno, moremo prav razumeti samo v zvezi s fašistično zunanjo politiko. Fašizem bi se morda nikdar ne bil odločil za tako radikalno uničenje vseh pravic naše manjšine, da ni v njej videl prve in najtežje ovire svoji ekspanziji na balkanski polotok. Z nemško manjšino je postopal in postopa sicer nekoliko manj brutalno, vendar pa je tudi na Južnem Tirolskem proti manjšinski kurz povsod izrazit. Gre v bistvu tudi tam za utrditev meje in popolno asimilacijo »tujerodnega« življa, čeprav je značaj te asimilacijske akcije manj ofenziven kot v naših krajih. Italija je namreč — in to nam je pred kratkim povedal gospod. Carlo Antonio A v e-nati v svoji knjigi: »Pe rch é difendiamo 1'indipendcnza deli' Austria« (Zakaj branimo avstrijsko neodvisnost?) — zadela v svoji ekspanziji proti vzhodu ne samo na Jugoslavijo, ki predstavlja po avtorjevem mnenju slovansko (do- omejuje samo na to naravnost razsipna književno propagando, bolj ali manj skrito pod krinko znanosti in umetnosti, temveč sega aktivno v naš narodni živeli V raznih oblikah se skušajo infiltrirati v naše gospodarsko življenje: pomoč z onstran državne meje vzdržuje na našem ozemlju tujerodne obrtnike in trgovce, si osvaja našo zemljo in omogoča, da se tujec šopiri kot gospodar med našim domačim prebivalstvom. Vse to delo je treba paralizirati. Da tega ne zmoremo samo mi obmejniki, izhaja za najbolje iz dejstva, da v teku 16 let, odkar imamo lastno državo, nismo znali zajeziti tega dela. Da, ta gospodarska infiltracija in penetracija kaže vprav v zadnjem času zopet napredek. Očitno tudi obstoječe obrambne organizacije niso zadostne, da bi to delo ustavile in paralizirale uspešno se bomo proti temu borili le tedaj, ko bodo naše vrste strnjene in ko bodo stali za nami ves naš narod in vse naše javne ustanove in institucije. Treba je enotnega in sistematičnega dela treba je močne in avtoritativne centrale, treba je aktivnega in sistematičnega sodelovanja vse naše javnosti Le tako bomo lahko računali na pozitiven uspeh našega narodno-obrambnega dela. besedno: »nansrbsko«), ampak tudi še na pangermansko nevarnost današnje Nemčije, ki na istem ozemlju išče izhodišča švoii penetraciji proti jugovzhodu. Politika vzhodne meje,.dik-tira zato Italiji posredno tudi na Južnem Tirolskem izrazit proti manjšinski kurz, ki hoče potisniti nemško etnično mejo na Brcnnei , da bi tudi pangennanska nevarnost Velike Nemčije ne našla fašistične države povsem nepripravljene. Z vidika 'talijanske zunanje politike pa je ta protimanjšm.ski kurz vendarle manj ofenziven, ker ni tako neposredno vezan na ofenzivno zunanjepolitično akcijo. kakor je to slučaj ob vzhodni meji — v Julijski Krajini Tu je oster p roti manjšinski kurz, ki dosega že skrajne mere človeške brutalnosti, v tesni in neposredni zvezi z ofenzivnimi zunanjepolitičnim* smernicami fašističnega režima. Zato je tudi bolj agresiven, bolj vehementen. Nc zadovoljuje se samo z asimilacijo, marveč hoče — uničenje, iztrebljenje. »Utrditev vzhodne meje« v tem smislu postaja v Julijski Krajini osnovni postulat fašistične ekspanzije na vzhod. »Balcania é al di là del Monte Nevoso4 — Balkan je onkraj Snežnika, zagotavljajo fašistični listi, ki jim problem vzhodne méje prav s te. strani ostaja še vedno... nerešen problem. Trpko je njih spoznanje, da je še preko mrtvih teles n a š i ti ljudi v Primorju t ako težka pot v ba 1 k a n s k i ra j— Fašizem pa je s to svojo imperialistično politiko proti vzhodu nehote da! vendarle vprašanju naše manjšine večji p o m e U kot smo mogli 9 b vseh * e ž k i JJ preizkušnjah zadnjih let o^o njega pričakovati. Problem naš® manjšine je postal tudi za fašizem o d p i" to mednarodno vprašanje izr a* zito političnega značaja, kaf sprejemamo z veseljem in s hvaležnostjo na znanje. Ali nam ne dokazuje fašistična Haliia sama, da je njen »confine orientale« — tud' naš problem? ALBERT ŠIROK: SNEG In bila nekol pomlad f« in cvetja in sonca in smeh in ptička, — kukavička je pela v tistih dneh. Zdaj ni več ne roi ne smeha in kukavička molči — in koder je sonce sijalo, zdaj beli sneg prii. Dr. BRANKO VRČON: „CONFINE ORIENTALE" TUDI NAŠ PROBLEM B. J. : GOSPODARSTVO NAŠEGA LJUDSTVA V ITALIJI Pregled čez eno leto gospodarskega propadanja pod fašizmom Kratka doba enega leta v zgodovini sami ne pomeni mnogo ali skoro nič. Le sem pa tja služi kot ločnica, ker so se odigravali v njej važni dogodki. Kar pa se je dogajalo od dneva do dneva, vsi oni veseli in žalostni trenutki posameznika ali skupnosti, ostaja skoro brez izraza na zunaj in šele po daljših časovnih periodah se pokaže izvestna razlika od pretekle do sedanje časovne točke. To je, če se dogodki razvijajo naravno. Svetovna vojna in čas po njej pa kaže za nas čisto drugo lice. Zgleda, ko da pomeni danes v razvoju en mesec več ko prej leto, a leto več ko desetletje. Vse se vrši s tako naglico, da je človeku težko slediti. V vsem zgleda, kot da se pripravlja nekaj odločilnega in važnega, kar naj bi ostalo kot eden mejnikov v zgodovini. Vedno so bile in bodo gospodarske in socialne prilike časa zrcalo vsega. Od gospodarskih razmer je bilo odvisno vse človekovo zunanje in notranje delo, razvoj kulture in ostalih panog človeškega udejstvovanja. Pri tem pa odloča položaj v katerem žive najširše plasti ljudstva in ne morda nekaj posameznikov, ki bodisi razpolagajo z vsemi dobrotami sveta ali pa nasprotno. Na te najširše plasti našega ljustva, na našega, kmeta delavca in še preostalega intelek-tvalca bomo mislili, ko bomo govorili o stanju našega naroda v Julijski Krajini, ker med posamezniki ne najdemo več prave razlike, kot se je še poznala pred, med in tik po vojni. Iz nekdanjega predvojnega gospodarskega sistema, ki je bil za razvoj našega gospodarstva ugoden, saj je služila naša dežela kot tranzitna z enim naj večjih izhodišč vsemu evropskemu in tudi svetovnemu prometu, dalje je bila najbližja producentka južnega sadja itd., je bila priključena po vojni v italijanski fašistički gospodarski sistem, ki ji je odvzel vse možnosti razvoja in vrgel njeno gospodarstvo v propadanje. Fašizem je nastopil kot po-mladitelj gospodarstva, tudi italijanskega in si postavil načelo socialne obnove kot geslo v svoj program. Uspeha ni prinesel niti za svoje gospodarstvo, kaj šele, da bi količkaj koristil našemu, katerega stremi še posebej uničiti do kraja, ker njegova koncepcija nacionalizma ne dovoljuje drugače. Ker je naše gospodarstvo odvisno v veliki meri od državnega, moramo zato pregledati v splošnih potezah tudi fašistično gospodarstvo preteklega leta. Državni proračun za 1. 1934. Izkazuje za okoli 3 milj arde lir deficita (izdatki 20,636.000.000 in dohodki 17,662.000.000. Vsi napori zadnjih let za uravnovešen j e proračuna, ki je postajal stalno in vedno bolj deficiten, so bili za fašizem negativni. Napovedi o zboljšanju se niso uresničile. Nad četrtino, t. j. ok. 7 mi-Ijard celotnega proračuna gre v vojne namene. Kakšno breme je to, si lahko predstavljamo. Koliko mora naše ljudstvo tega prevzemati nase bomo videli iz naslenjega. Država je obremenjena z ogromnimi javnimi dolgovi, ki znašajo ok. 110 mi-Ijard lir; angleški gospodarski listi trde celo, da znašajo 160 mil jard z vsemi poroštvi in obnovitvenimi bremeni. Na vsakega državljana odpade torej danes od 3—4 tisoč lir državnega dolga, že ta dejstva in ugotovitve o fašističnem gospodarjenju so vnesle v njegov sistem popolno zmešnjavo Izhoda išče za to v — notranjih posjilih, ker je zunanji denarni trg za enkrat popolnoma odrekel pomoč. Ti dolgovi pomenjajo ogromno breme, posebno če pomislimo, da se večji del posojil sploh ne vrača, ampak jih vlada kratkomalo proglasi za darovane državi ali pa zavlačuje izplačilo s podaljševanjem obveznic. Letos si Je država nabrala z notranjimi posojili, ki sta bili dve, 8 miljard. Okoli tri miljarde so šle v vojne namene. Kot se vidi iz teh izvajanj je postala glavna skrb fašističnega režima čim boljša vojna pripravljenost, v kateri išče rešitve. V tej smeri se tudi kaže industrijska delavnost. Večina mlajših podjetij in produkcijskih ustanov je propadla ali vsaj prenehala z delom. Fašistične uradne statistike kažejo, če vzamemo 1. 1928. kot 100 za podlago, da je industrija letos v začetku leta padla na 72. Velike tovarne Fiat, ladjedelnice v Tržiču itd. so zaposlene z velikanskimi vojnimi naročili. Vojna industrija je postala vodeča veja današnjega fašističnega gospodarstva in to v tehničnem kot v ekonomskem pogledu. Vse važnejšo vlogo Igra danes ta industrija v njenem gospodarstvu In tako baš vojna industrija omogoča, da ni delavnost popolnoma zamrla ter da brezposelnost ni še večja. O življenjskih pogojih tega delavstva ne bomo govorili. V ta okvir fašističnega »gospodarstva« spada gospodarstvo našega ljud- stva, ki se je znašlo v položaju kot ga ni živelo še nikoli. Dvakrat tlačeno kot delavsko ljudstvo od fašizma kot takega in še posebe vsled svoje nacionalne pripadnosti k drugi skupini, bije boj za obstanek. Povdarili smo že v začetku važnost gospodarstva za splošen razvoj. To stanje je za naše ljudstvo obupno in danes moramo ponovno kot smo že lansko leto ob tej priliki v »Istri« pov-darli da: »ni nobenega dvoma, da je socialno in gospodarsko vprašanje danes glavni problem našega naroda v Julijski Krajini.« Od gospodarske moči in neodvisnosti zavisi ves kulturen in nacionalen odpor, človeka brez zemlje, dela in kruha lahko ukloni vsaka sila. Večina prebivalcev v Istri in na Goriškem je kmetov. V Trstu je v glavnem združena industrija. Preteklo leto je poteklo v splošnem poslabšanju že itak slabega položaja v obeh nogah. Danes že ne moremo govoriti več v Julijski Krajini o svobodnem lastniku zemlje niti o delavcu, ki bi lahko zadostil s svojim težkim delom, če ga sploh ima, svojim potrebam. Eden kot drugi sta padla v popolno revščino in odvisnost oblasti, denarnih zavodov in davčnih izterjevalnic. V ilustracijo tega položaja nam najbolj služi zemljiška knjiga ki je jasno zrcalo gospodarskega položaja kmetov. V kolikor nam je po dobljenih informacijah in vpogledih mogoče sklepati, lahko mirno trdimo, da ni niti enega posestva brez dolga in drugih obremenitev. Nekaj dolgov je še ostalo iz prvih let po vojni, ko so si ljudje popravljali razbite domove, zlasti tam, kjer niso dobili vojne škode. Večina hipotek pa je iz zadnjih let. Vrednost pridelkov stalno pada. A vrednost denarja raste. Pri vračanju dolgov občuti to razliko zlasti kmet, ko mora za dolg n. pr. iz 1. 1929, prodati mesto enega po štiri ali pet repov. Velik del teže državnih dolgov, ki znašajo kot smo ugotovili tri do štiri tisoč lir za posameznika, mora prenašati tudi naš kmet. Na Goriško odpade tega dolga mnogo nad 600 miljonov lir. Pomisliti moramo, da je dežela postala pasivna in da ni od nikjer nobenih dohodkov in nikjer nobene možnosti zaslužka. Izseljevanje je izključeno. Edina rešitev je dražba in kmet ter posestnik je lahko zadovoljen, če se pogodi tako, da ostane še potem kot najemnik na nekdaj svojem posestvu. Plačuje stalne obroke gospodarju — navadno banki, bolj redko posameznikom in živi kot kolon. Kako trpka mora biti ta zavest za nekdaj našega svobodnega kmeta. Pomislimo samo na Kras. S kako muko, a s kako veliko požrtvovalnostjo je znašal skupaj zemljo v dolinco in si ustvaril majhno njivico, da jo bo svobodno užival sam In potomci. Danes pa stoji pred vprašanjem Hlapca Jerneja: »Ali je pravica na svetu, ali je ni? Katera posvetna postava in katera božja zapoved je naredila, da nimam, kamor bi legel?« Danes smo lahko rečemo pred uresničenjem dejstva, v katerega se je težko vživeti: prosta lastnina v naših krajih izginja, kmet nekdaj lastnik in posestnik, postaja kolon, najemnik ali pa mora plačevati za hipotekarne dolgove visoke rente in poleg tega visoke davke. Zaslužka, kot smo omenili, ni nobeneg. Nove obleke si ne more skoro nihče kupiti. V vsem gospodarstvu so torej navezani na lastne pridelke, ki pa so jako majhni in omejeni le na nekatere vrste, celo krompir je morala že prej vedno uvažati. Kava, sladkor, ki Je postal za Italijo samo pravi luksuz, saj je v potrošnji med dvanajstimi večjimi državami na zadnjem mestu, je v hišah redki gost. Ponekod še za sol nimajo. Zvečer puste v pepelu žerjavico, da lahko zjutraj zakurijo, ker nimajo za vžigalice. življenjske potrebe ljudstva se ne dajo s prejšnjimi niti primerjati. Z ozirom na splošni razvoj tehnike se pogreza dežela pod faš. režimom v srednjeveški barbarski fevdalizem. To dejstvo je toliko bolj grozno, če pomislimo na nekdanjo visoko razvitost dežele in na hiter tempo napredka pred in takoj po vojni. Davki so poleg dolgov gotovo največ je breme. Postajajo še toliko bolj neznasni, ker država, dežela in občina skoro tekmujejo v nalaganju. Letošnje leto je samo država zvišala neposredne davke za celih 50 odstotkov in kakor se napoveduje, bo z novim letom sledilo novo zvišanje. Država išče rešitve iz obupnega položaja. Vse breme zvrača na kmeta in delavca. Notranja nosojila med kmeti nimajo več uspehov. Zadnji dogodki že kažejo, da išče zato druge rešitve z iskanjem zunanjega posojila, ki bo šlo zopet v veliki meri na račun malih ljudi. Občine in dežela so kot država neusmiljene v predpisovanju dajatev. Pil tem pa moramo poudariti, da je naše ljudstvo dvakrat bolj udarjeno, kot italijansko če ju primerjamo. Ono mora namreč plačevati ves aparat, ki mu je namenjen v raznarodovanje. Celi kadri učiteljev, zidanje novih šol v najbolj zakotnih vasicah, ki niti nimajo dovolj šoloobveznih otrok, zidanje fašističnih domov, celo športnih igrišč ikd. itd. Vsa ta bremena zopet padajo na posameznika. Sistem izterjevanja davkov je neznosen in za današnje čase v Evropi najbrže edinstven. Navadno čaka kmet z obupom, da pridejo eksekutorji in odpeljejo, če je kaj živine to, če ne pa pohištvo in drugo. Dočim so še pred leti počakali, če je kdo zamudil en obrok ali dva, pa tudi več danes terjajo sodnij sko sproti vsako najmanjšo vsoto. V Dol. Otlici je n. pr. bila zarubljena koza za 80 stot. dolga. Naš kmet tudi večkrat ne ve, kdaj mu grozi rubež, ker ne pozna novih zapletenih davčnih odredb. Včasih ga je vsaj slovenski ali hrvaški stenski koleadar opozarjal na to. Danes tega nima več. Tudi tujerodni uradniki ne poznajo usmiljenja pri izvrševanju svojega poklfca in gledajo navadno, za zarubijo najbolj potrebne stvari. Vedno češči so slučaji, ko tudi rubeži ostajajo brez uspeha. Dražbe so po vaseh ne dnevnem redu. Zasledovati ta potek je silno težko. Tudi bi skoro ne imelo pomena, ker drvi ta polom s tako naglico, da le nekaj primerov iz preteklega leta lahko nazorno pokaže splošen položaj. Težko, ako bo mogoče sploh zbrati kosce nekdaj lepe ladje našega gospodarstva in jih spraviti v nekdanjo obliko. V to že samo ljudstvo ne veruje in si pred tem dejstvom tudi mi ne smemo zastirati oči. če smo lahko lansko leto ugotavljali, da je toliko in toliko odstotkov zadolženih, da toliko in toliko ne zmore več plačevanja davkov, dolgov, obresti itd. moramo letos ugotoviti, da ne wpretiravamo, da je gotovo dve tretjini kmetskih posestev tik pred dražbo, a večina odvisnih od milosti upnikov, ki store lahko kar hočejo z njimi. Ti pa večkrat čakajo ugodnejših prilik, ker vedo, da bi danes ostali nepoplačani ali bi vsaj pretrpeli precejšnjo zgubo. Toda to velja le če so upniki privatne osebe. Kako hitro pa je prišel naš kmet v roke italijanskih denarnih zavodov je zgubljen. Ta je vknjižen vedno na prvem mestu s pupilarno varnostjo in se zato ne boji za svojoj zgubo. Vseeno mu je za koliko se proda posestvo, samo da je on poplačan. Ni čuda, da se pri tem dogajajo prave tragedije. Posestva vredna od 50 do 100.000 lir gredo že za ceno pod 10.000 Toda sedaj nastopa še vprašanje kupca, ki se je v zadnjem letu zelo preobrnilo. Dočim se je prej našel še kak kupec, ga letos skoro ni bilo. Vedno več posesti je s tem prošlo v roke bančnih zavodov, ki so italijanski. To dejstvo pomeni za nas ne le iz gospodarskega, ampak tudi zlasti nacionalnega stališča največji udarec, kar jih moramo v zadnjem času prenašati. Ob takem položaju pač ni čudno, če se nekaterega polašča obup ob kruti borbi za najnujnejši košček kruha, v borbi za obstanek človeka, kot fizičnega bitja. Mont, ki ga moramo ponovno omeniti tudi letos v zvezi z odvzemanjem naših posestev, postaja naglo edini pravi gospodar na goriškem in drugod. Skoro brez pomembno bi bilo povdarjati pritem pomoč države, ki se zaveda s kakšno orožje si dobiva s tem, da odvzema lastniko in gospodarsko bazo »tujerodcem« — Slovanom, če je v Italiji skoro povsod srednjeveški kolo-natski sistem gospodarjenja, se pri nas ta sistem sedaj razširja. Gospodarsko stanje in razvoj goriškega Monta je danes merilo vsega gospodarstva goriškega kmeta, posestnika in obrtnika in slika njegovega propada. Padec vrednosti zemlje in stavb je seveda tesno združen z ostalimi prej navedenimi dejstvi, zlasti, dvigom števila dražb in s pomanjkanjem kupcev. Cena zemlje za ha ne gre več preko 150 lir. Tudi gospodarska poslopja gredo za smešne cene, ki so padle tudi za desetino od onih pred 1. 1928. Posestvo, na katerem se je pridelalo od 70 do 100 hi vina je šlo za 9.600 lir (v Črničah). — Mnogo posestev in poslopij pa je danes že popolnoma • zapuščenih. Tako zlasti v Kobaridu, Senožečah, itd. ko je skoro pol vasi neposeljene. Ni to, da so posestva zapuščena tako redek pojav. Skoro je ni vasi, v kateri je po nekaj hiš prepuščenih času, da jih uhiči. Te vrzeli, ki so nastale Iz raznih vzrokov pa polagoma izpoljnjujejo — italijanski priseljenci — nemaniči, ? namenom, da bodo oni prevzeli kulturo zapuščene zemlje v svoje roke. To naseljevanje je podpirano od države zlasti tam, kjer žive naši ljudje kompaktno. Naša dežela je bila vedno odvisna, kar se živel tiče, od uvoza. Ta se je zla- sti vršil iz vzhoda, nikoli pa ne iz Italije. Danes kaže povsem drugo lice. Italija sama ne more zadostiti s svojo produkcijo niti lastnim potrebam. Svojo mejo proti Jugoslaviji, odkjer bi lahko najcenejše uvažala ja zaprla z visokimi carinami. Vpliv tega se kaže zlasti v strahovitem padcu potrošnje najvažnejših hranil, posebno kruha. — Ugotovitev, da se ravno v Julijski Krajini porabi manj kruha kot preje, je znesel sam predsednik pekovske federacije za Italijo. Upoštevati pa moramo, da je število prebivalstva v Julijski Krajini z novimi priseljenci naraslo. Vsa italijanska industrija ima največ naročil vojaškega značaja. Glavna skrb vlade so vojaške naprave. Kot" periferna dežela igra naša zemlja pri tem važno vlogo. Toda če morda drugod ta industrija ublažuje vsaj deloma brezposelnost in splošno bedo so njene posledice pri nas baš nasprotne. Vse vojne naprave in vsa dela, ki se vrše na naši zemlji pomagajo našemu ljudstvu k čim večjemu in hitrejšemu propadu. Vsa dežela je prepražena z novimi lepimi asfaltiranimi cestami. Večina teh cest je vojaškega značaja, kar nam najbolj jasno potrjuje sistem, po katerem so razdeljene po deželi. Nekatre vasi in točke, ki niso strateškega značaja, imajo še sedaj stare kolovoze in grape. Za avtomobilski promet pa je potrebnih le par cestnih žil, ki ni treba, da vodijo na Javornik, Snežnik, pod Bogatin, pod Triglav itd. Ob meji pa je vedno več velikih vojaških objektov. letališča in drugih naprav. Plodna zemlja in gozdovi so s tem uničeni, popolnoma, a kmet je ostal brez odškodnine in mora celo plačevati za zemlje, ki so mu je vzeli, davke. Kmetje danes pravijo: »»Res imamo lepe ceste z asfaltom, a kaj jim vraga hočemo, ko nimamo po njih kaj voziti. Raje bi imeli prejšnje čase in svoje stare kolovoze«. Elektrifikacijo, ki jo vrše po vsej deželi imenujejo fašisti radi kod sredstvo, s katerim se povzduguje kmetska vas. Res je, m proti temu nima nikdo ničesar. Toda tudi tu pridemo takoj, če le malo pogledamo električno mrežo, do prepričanja, da ima služiti le vojnim namenom. Mnogo velikih krajev je ostalo brez nje. Isto je z vodovodi. — Tako zopet v breme našeg ljudstva in na njegov račun grade te naprave. Samo on jih mora poleg malih subvencij države plačevati in vzdržavati. Znani so primeri, ko cele vasi luči niti ne rabijo, a so jim jo oblasti vsilile. Ko bi morale z ozirom na gospodarski položaj svetiti po hišah trske, pomeni pač električna napeljava pri nas danes pravo norčevanje iz ljudstva. Občina nudi pravo sliko gospodarskega stanja občanov. Poleg tega je postala v največ primerih blagajna pravi eldorado za razne ljudi, ki so jo hoteli izkoristiti. Vodstvo občin je v rokah fašističnih privilegirancev, ki ne poznajo, niti hočejo poznati potreb ljudstva. Zato gre denar za čisto nemogoče namene. Nekatere manjše občine so večkrat podpisale velike vsote za notranje posojilo. Ni čudno če so daleko prezadolžene. Občina Kojsko sedi na pr. na 1 miljonu dolga in ravno tako renška. Pogledajmo še malo posamezne panoge gospodarstva, kot so se kazale v preteklem letu. O poljedelstvu, ki bi prinašalo kake koristi in dohodke, smo v glavnem že govorili. Kolikor še more se kmet peča z njim, da si preskrbi najnujnejše za življenje. Vinogradništvo je bilo ponekod glavni vir dohodkov. Danes tega pomena nima več. Ponekod so morali prodati nad polovico svojega letošnjega pridelka, da so krili vse dajatve in stroške za pridelek. Letošnji pridelek se s prejšnjimi ne more več primerjati, ker se ne da ugotoviti, koliko je opuščenih vinogradov. Dejstvo je le, da se omejujejo vinogradniki le na najnujnejše, zlasti na ono kar rabijo za dom. Sadjarstvo je popolnoma propadlo, če ne štejemo manjših ali večjih vrtov, ki služijo bolj zasebni potrebi. Za izvoz zgodnjega sadja so zunanji trgi zaprti. Velike količine italijanskega sadja pa so ubile konkurenčno moč našemu na domačem trgu. Izvoz sadja je padel letos zopet za 87 odstotkov. žganjekuha, je prinašala ponekod lepe dohodke. Stroge odredbe so to onemogućile. Dan za dnem čitamo o velikih kaznih za tajno žganjekuho. Ljudstvo sl skuša s tihotapstvom najti rešitev iz položaja posebno še, ko ostaja in gnije doma skoro vse sadje. Živinoreja sledi drugim panogam gospodarstva. So vasi, kjer je le še toliko živine, kolikor je rabijo vaščani za skupno obdelovanje, za mleko in najnujnejše mlečne Izdelke. Tako bi lahko naštevali še dalje. — Malo već se moramo ustaviti pri tr govini in industriji. Ta je bila v glavnem omejena na 'Trst, Gorico, Idrijo, Tržič itd. Trgovina, velika in mala in obrt zginjata. Jasno sliko nam dajejo nekdaj najbolj prometne trgovske uli ce Trsta in Gorice, kjer je skoro polo vica trgovskih lokalov zaprtih ali pa so na mestih, kjer so prej stala velika trgovinska podjetja, danes majhne bra' njerije. Trst s svojim propadom tvori poglavje zase. V Gorici o kaki večji in dustriji ne moremo govoriti. Brunner jeve tovarne v Podgorici pri Gorici za poslujejo le še do 2.000 delavcev, kako? Delavci delajo po nekaj dni ali po en teden v mesecu in se vrste po skupinah. Zaslužek je minimalen. Ladjedelnice v Tržiču so v težkem položaju. Delno jih rešujejo naročila za vojno mornarico. Zaposlenih je bilo letos 2.000 delavcev, pred vojno pa 12 tisoč. S tem v zvezi je na zelo slabem električna industrija, ker so bile rav no ladjedelnice njen- glavni odjemalec. Slede si lesna industrija, industrija testenin, likerjev, ki je padla za 60 odstotkov in druge. Idrija s svojim živo-srebrnim rudnikom pomeni le breme za mesto in državo, ki ga zdržuje kljub veliki pasivnosti. Zaloge srebra leže neprodane v tržaških skladiščih. Delavstvo dela ob najnižjih plačah in najtežjih pogojih v zelo nevarnih okoliščinah. Večina delavstva je iz Italije. Važna panoga našega narodnega gospodarstva je bilo kamnoseštvo. Toda v Nabrežino in Sv. Križ ne odmeva več kladivo kamnarja. Vse je tiho. Sem pa tja se še vidijo kot ostanki nekdanjega procvitanja zarjavele kamnoseške naprave. Mnogo delavstva čaka nad leto na svoje plače, a pozimi mora vlada pomagati z javnimi kuhinjami. Senožečam, kjer je bila velika pivovarna, je že davno odpel zvon. V žalostno sliko stoje še razpadajoči zidovi tovarne in zapuščenih hiš kmetov in delavcev. V Vremskem Britofu je bil manjši premo-gokop. Italijani so mu uredili vse najmodernejše naprave in pričeli kopati. Tudi ta danes počiva. Kot posebno vprašanje v tem poročilu nam ostane še naše zadrugarstvo, posebno zato, ker smatramo to leto kot njegov konec, še nekaj zadrug, ki bo životarilo in preživelo kako leto ali pa zavleklo zaenkrat konec, ne igra v tem vprašanju nobene vloge več. Pomisliti morarho pri tem zlasti na nekdanjo cvfctočo organizacijo in videli bomo ob primerjanju z današnjim položajem, da ta naša trditev drži. Ni zato odveč, čo Z nekaj pogledi posežemo na njegovo začetke in razvoj. Navezani smo pri tem predvsem na predvojne številke, dočim bi bilo treba povojne statistike še zbrati in proučiti. To bi bilo v svr-ho spoznanja in proučevanja strukture našega gospodarstva nujno, dokler nam prilike vsaj delno omogočajo in dokler se še to ne pozabi. Prva zadruga se je pod imenom »Gospodarsko društvo« ustanovila v Skednju. Bila je denarna. Tej so sledile v krajših letnih presledkih zadruge v Postojni, Gorici, Kopru, Nabrežini, še breljah, dokler se niso začela po letu 1893. nenavadno hitro ustanavljanja. Slovenski kapital se je hotel vsaj doloma rešiti jn otresti tuje odvisnosti. Hitrost tega razvoja nam potane lahko jasen Iz številk. Vidi se, da niso napre dovale postopama, ampak v nekakih sunkih. Tako se je ustanovilo, v letu 1900 8 zadrug v letu 1901 1 zadrug v letu 1906 10 zadrug v letu 1907 15 zadrug v letu 1908 39 zadrug v letu 1911 do 1913 — zadrag v letu 1914 3 zadruge V letu 1914 je torej bilo na vsej naši zemlji nad 150 samo denarnih zadrug, a med tem so nastajale tudi pridobitne zadruge in njih število je preseglo 130. Zlasti številne so bile mlekarske (61), vinarske (10), a veliko vlogo so igrale čevljarske, mizarske, stavbne itd. Računa se, da je bilo organiziranih že pred vojno okoli 100.000 članov v zadrugah (samo v denarnih nad 50.000); povprečno je odpadlo na posamezno zadrugo po 320 elanov. (Točno število zadrug je težko ugotoviti, ker niso bile vse zadruge članice centralnih zadrug) Vojna je ta razvoj prekinila, a pričelo se je zopet bujno življenje takoj, ko so se razmere malo ublažile in zboljšale. L. 1928 (ki se jemlje kot mejnik v začetku krize v Italiji), Je stalo visoko nad predvojno višino in prekoračilo prešnje število. Zelo je zraslo število članstva, ki je štelo pri denarnih za-dnigah 56.701 članov (povrečno 380 na zadrugo), a kapitala je bilo 66,524.275 lir vlog in 52,642.534 lir posojil. Teh številk s predvojnimi, radi spremen jeznih valutamih razmer, nc moremo primerjati. Toda denarne zadruge niso imele vseh vlog našega ljudstva. Računajo, da jih je bilo le ena tretjina, astali prihranki pa so bili v drugih večjih denarnih zavodih, že tu lahko ugotovimo, da je s propadi zadrug, z doplačili radi omejenih ali neomejenih zavez, utrpelo naše gospodarstvo nad 150 milijonov lir. Za denarnimi so bile najštevilnejše mlekarske zadruge (160). Nekatere teh so bile zelo velike tako trnovska, ki je razpolagala z 30 do 35 hi mleka dnevno, potem slede mlekarske zadruge v Hrušici, v Hrusevju, Senožečah, Novi Sušici itd. Vse so raspolagalo do 1. 1930 z 250.000 hi mleka letno, kar Dr. JOŽA VILFAN s POGLED NA KULTURNO AVTONOMIJO KOT PROGRAMATIČNO TOČKO MANJŠINSKIH KONGRESOV Misel, ki gre kakor rdeča nit skozi vse resolucije manjšinskih kongresov je, da ie narod naravna enota in da je funkcija te enote biti nosilec narodne kulture. Narod nima z državo nič opraviti Zato tudi ni nobene potrebe, da bi organizacija naroda soupadala z organizacijo države. Zato morejo biti narodi razdeljeni na več držav in more država imeti več narodov. Manjšinski kongresi stoje na stališču, da je narodnostno zatiranje nekaj tako barbarskega, kakor svoječasno versko zatiranje in da mora narodnostno zatiranje tako izginiti, kakor je izginilo versko. Kakor danes verske razlike ne predstavljajo nobene nevarnosti za državno celoto, tako v organizaciji Evrope, kakor si jo zamišljajo manjšinskrkongiesi, tudi narodnostne raz like niso nobena nevarnost za državno ce' loto. Manjšinski kongresi se v nemščini tudi nazivajo »Nacionalitatenkongresse«, kongresi narodnosti. S tem hočejo dokumentirati, da problem ni v nekem majori-ziranju enega dela nad drugim, temveč napačnem razumevanju narodnostnega bistva sploh. Manjšine morajo izginiti, ostala bodo samo med seboj različna ljudstva, katera bodo smatrala državo, v kateri žive, za svojo. Država je skupna stvar vseh državljanov neglede na njiliove narodnostne razlike. Ker sta država in narod dve različni stvari in ima narod samo kn It urno funkcijo, je po mnenju manjšinskih kongresov mogoča taka organizacijska rešitev narodnostnega vprašanja, da se manjšine organizirajo bodisi teritorijalno bodisi persio-n a 1 n o v avtonomne javne korporacije. Tc korporacije naj bi od države prevzele vse kulturne naloge v kolikor se te tičejo manjšin. Manjšine naj bi dobile tkzv. kulturno avtonomijo. Manjšinski kongresi si razpredli misel o nezvezanosti države in naroda še dalje. Poleg današnjega Društva narodov, ki je v resnici društvo držav, naj stopi pravo društvo narodov, v katerem bodo zastopani vsi narodi neglede na to, ali imajo svojo državo ali ne. in v katerem bodo zastopani enotno vsi deli vsakega naroda, pa naj bo ta razkosan tudi n. pr. na štiri države. V teh svojih načrtih oz. predlogih segajo seveda manjšinski kongres i v oddaljeno bodočnost. Bolj konkretni hočejo biti v vprašanju kulturne avtonomije. Kulturna avtonomija naj je takojšnja in mogoča rešitev manjšinskega vprašanja. V tem oziru je sredi žalostne resničnosti manjšinskim kongresom v edino tolažbo mala Estonska, kjei je kulturna avtonomija uresničena. Za drugod čakajo manjšinski kongresi »na razvoj človeške miselnosti in izpopolnitev svetovnega javnega mnenja po pravi občestveni miselnosti«, da porabim besede enega manjšinskih kongresov. Kakšna pa je dejanska vrednost te rešitve manjšinskega vprašanja po manjšinskih kongresih? Teoretična rešitev seveda ker, kakor omenjeno, kulturne avtonomije danes ni nikjer razen v Estonski. Razen tega manjšinski kongresi niti nočejo biti vodstvo tlačenih evropskih narodov, ki bi organiziralo praktično rešitev t, j. magari tudi nasilno uresničitev svojega programa. V tem oziru morda ne bo brez Interesa primerjati stališče manjšinskih kongresov s stališčem tkzv. »tivolske resolucije«, katero je pred 25 leti izdala jugoslovanska socialna demokracija. V omenjeni resoluciji, ki je bila sprejeta na konferenci 20. iti 21. nov. 1909 v Ljubljani, je Jugoslo- vanska socialna demokracija zavzela svo-kulturna avtonomija rešitev na- je stališče do naiodnjstnega vprašanja. Jugoslovanska socialna demokracija je formulirala v tej resoluciji svoje stališče do problema jugoslovanstva. Toda na tem mestu se hočemo ustaviti samo na prvem. V resoluciji je rečeno, da socialna demokracija postavlja proti absolutizmu in! fevdaliziranemu dualizmu novo politično idejo narodne avtonomije, t j. preobrazbu Avstro-ogrske tako, da bo na enotnem gospodarskem ozemlju vsakemu narodu brez ozira na zgodovinske meje zajamčena enotnost, samostojnost. rodnostnega vprašanja. AH pa je današnja kulturna avtonomija samo ona »nova politična ideja narodne avtonomije« iz 1. 1909? Rekli smo. da je zgodovina dokazala, da narodnostna ideja odgovarja dejanskim razmeram, da odgovarja danes vladajočemu razvojnemu študiju evropskega človeka. V čem so se od leta 1918. te razmere spremenile, v katero smer smo se razvili? Na ta vprašanji bi morali odgovoriti manjšinski kongresi, če bi hoteli vtemeljiti svoj pro- gram o kulturni avtonomiji. Oni tega niso in samouprava v vseh n a r o d n o storili. Mesto vsega tega ponavljajo nepre-kulturnih zadevah. In potem se še stano paralelo med verskim in narodnim pravi, da bodo imeli avstro-ogrski Ju- j zatiranjem. Će jim je ta tako ljuba, zakaj goslovani skupno nacionalno avto- se ne potopijo v zgodovinsko analizo — nomno kulturno življenje. V govorih pa, ki so bili izrečeni ob isti priliki (kakoi so objavljeni v št. 12 letošnje »Svobode«) so najrazličnejši takratni socialno demokratski voditelji podčrtavali kulturno-narodni program m so z zasmehom odklanjali oddaljene politične kombinacije drugih strank. V programu, kakor ga je razvila pred 25 leti jugoslovanska soc. demokracija, najdemo torej vse bistvene točke programa današnjih manjšinskih kongresov. Prvič: Država ni treba da bi bila narodna; država je gospodarski teritorij av-stroogrske, kjer prebiva cela vrsta narode v. Drugič: V državi imajo narodi narodno avtonomijo, t. j. enotnost, samostojnost in samoupravo v vseh narodno kulturnih zadevah. Tretjič: Omejevanje na kulturno avtonomijo in odklanjanje narodno državnih kombinacij. potem bi najbrže odkrili da je religiozna ideja pred 400 leti prav tako reprezentirala neke konkretne interese onih, ki so državo držali kakor je to danes pri njem z narodnostno idejo da je religiozna ideja pome-njala prav tako neki državen, političen program kakor danes živa nc akademski obstoječa narodnostna ideja pomenja program lastne dr-zave. Ne, razmere se od leta 1918. v tem oziru niso nič spremenile. Zlasti ne za one, ki obstoječe države priznavajo kot premiso svojega delovanja. To lojalno priznavanje po drugi strani proglašanje kulturne avtonomije je nepojmljivo nasprotje, čeprav eno iz drugega izvira. Kulturna avtonomija ni v najboljšem primeru drugega kakor boječe izgovorjena narodnostna ideja n tako nujna opora prot: priznani državi. Drugo iz drugega pa izvira zato, ker samo tisti, ki sc ne bo upal upreti proti obstoječim mejam, bo tudi svoj na- Mogli bi najti eventualno še druge vzpo-1 r°Hni program izgovarja! samo na pol. So- 4 ^ ~ „ i: T’-1_t. : ____ _______• __r.iallli H» t-r» J. i./-» I i » »o , i rednosti. Tako bi n. pr. zaupanju v volilno kroglico pri enih odgovarjalo zaupanje v razvoj človeške miselnosti itd. pri drugih. In bilo bi potem zanimivo raziskati tudi vzroke te vzporednosti zlasti z ozirom na konkretno obnašanje socialne demokracije do Slovencev, ko ie znano, da je socialna demokracija n. pr. na Koroškem germanizacijo naravnost podpirala. Toda tudi to ni moj namen v tem članku. Vprašati se hočemo le, kakšna je bila dejanska vrednost te resolucije. Danes jo seveda prikazujejo kot revolucionarno, toda v bistveni točki je zgodovina le pokazala, da je bila reakcionarna. »Enotno« gospodarsko ozemlje avstroogrske jc bilo s silo razbito in je razpadlo na narodnostne države, v katerih je narodnostna misel vsaj de-Icma prišla do zmage. Zgodovina je pokazala, da je narodnostna ideja še polna revolucionarne sile, da narodnostna ideja odgovar cialui demokratje so imeli vsaj izgovor napačno razumljenega enotnega gospodarskega teritorija! Toda tudi če upoštevamo sile. ki snujejo za bodočnost, moramo priti do istega zaključka, da kulturna avtonomija ne predstavlja nobene rešitve narodnostnega vprašanja, Kje je mogoče potegniti mejo med kulturniin in ostalim življenjem in magari med čisto jezikovnimi vprašanji na eni strani in vprašanjem državne organizacije? To danes, ko ima jezik ni s tem v zvezi šolstvo m ostale kulturne institucije pri vedno gostejši mreži medsebojnih razmerij, vedno večii pomen. Edini izhod jc samoodločba nar o d o v, samostojna politična, vse življenje objemajoča o r g-a -niz a c i j a nekega naroda * * ' la kratki odstavek o kulturni avtonomiji seveda ne izčrpa predmeta in je nastal ja dejanskim razmeram, da od- ^ .z.v®z' z obletnico »tivolske re govarja danes vladajočemu razvojnemu študiju evropskega človeštva. Idila kulturnih a v tornii ie utonila v nasprotju interesov, ki se izživljajo v narodnostni ideji. Zgodovina je torej proti »tivolski resoluciji« ispričala, da se narodnostna ideja ni dala ujeti v formulo o kulturni avtonomiji. Svobodna konfederacija narodov, o kateri je »tivolska jesolucija* tako govorila kakor govore manjšinski kongresi o organizaciji Evrope na osnovi narodnosti, je bila nadomeščena v resničnosti s sovražnimi zvezami držav, Ce torej sedaj prihajajo manjšinski kongresi in govore o kulturni avtonomiji, sc moramo vprašati, ali se je položaj toliko in tako izpremenil. da ima danes kulturna avtonomija več izgledov, ali se je položaj tako ipremeni 1, da predstavlja danes pička. Dalje je še po vojni obstojalo 75 stavbnih jadrug, 55 konzumnih, več vinarskih, čebelarskih, ki so bile dò 1. 1928 edine v Italiji itd. Do 1. 1928 Je bilo vsega skupaj nad 414 zadrug z nad 130.000 člani. H tem moramo šteti 5 osrednjih zadružnih organizacij. Z letom 1928 se je začel širiti naglo polom zadruga«.tva. Sprva je pokosilo nekatere sem pa tja, a kmalu so začele padati kar vprek. Kar jih niso uničilo gospodarske neprilike, so pripomogli faš. komesarji in to zlasti pri osrednjih zavodih. Zadnji tak osrednji zavod, ki je izvršil sam likvidacijo, ker so mu grozili s komisarjem je bila letos »Osrednja posojilnica« v Gorici. Njeno življenje je bilo seveda že pod-žagano z uničenjem zadrug, katerih matica je bila. Omenili smo že komisarje. Povsod, kjer je bila malo močnejša zadruga so J postavili komisarja. Mnogo zadrug je zato izvedlo prostovoljno likvidacijo, da so rešili vsaj tisto, kar bi sicer komisar »zaslužil« zase. Danes mora še par tistih zadrug, kar jih obstoja likvidirati, ker ne zmorejo vslcd prevelikih bremen. Samo en primer: manjša zadruga je morala »prostovoljno podpisati do vodil komisar, je »dala« več, večje za druge celo po 50.000 lir. Letos so se morali dvakrat tako »prostovoljno« odzvati klicu vlade. To je le eno, a kje so še druge dajatve za razne fašistične parade, oi-ganlzacije itd. Letos so propale zadruge v Oseku, Tolminu, Dobravljah, Novi Sušici itd., a komisarja so dobile zadruge v Sušici, Trnovem, Šempasu, Barko vij ah, Idriji itd. Mlekarska zadruga v Hrušici je bila druga naj večja o Julijski Krajini Ona v Trnovem je obstojala več 40 let In s prihodom komisarja je dobila 400.000 lir drž. podpore za obnovitev naprav in povečanje obrata. Za gospodarsko zadrugo v Dobravljah, ki je prišla v kemkurz, bi morali člani plačati po 700 lir, odborniki pa od 8000 do 23.000. Pasiva »Ljudske posojilnice« v Trnovem znašajo preko 400.000 lir. Polovico teh terjatev je neizterljivih. Tako bi lahko naštevali dalje to dalje. Poleg vseh bremen se je vrglo torej na ljudi še breme propada zadrug to sedaj morajo plačevati mesto, da bi uživali ta prejemali njih koristi. Da je propad zadrug naravna posledica splošnega stanja Je jasno. Letošnje loto sma- solucije«. Pridi žujemo si. da o prvi priliki 0 tem predmetu obširuijc izpregovorimo. Anica Cer n e je va ; MOLITEV Delece hoijc ki si prišlo pred davnimi !et’ na sveti večer nas, grešne, oteli, reši nas bolečin! Daj nam v tem svetem božičnem večeru da prebolimo n sreči in miru trde in grenke spomine, Saj si ležalo v hlevčku ruj slami le, da bi zaživelo med nami in nas ljubezni učilo. Daj, da nocoj jo spet doživimo. Deleče božje, glej, saj trpimo le, ker ljubezni, ni bilo. tramo torej lahko kot zaključno za zgodovino zadrugarstva v naših krajih. Ostale bodo le še one ki so jih prevzeli Italijani in jih država podpira. Nismo naštevali preveč številk, ker same ne povedoše nič in preveč bi bilo spuščati se v naštevanje v posameznih slučaj to. Tudi ni potrebno. Slika gospodarskega položaja enega kraja to ene panoge sliči drugi. Težko je reči danes, "J® Zato Je ta članek le prerez splošnega stanja podprt le tu to tam s številkami. 1 bi nam bilo še govoriti o po-Kam bo dovelo to stanje naše Ajuat? s čhn naj ono podpre ta na kaj ì?pru ,nos svoJ odpor, ko nima kruha, ko ho kmalu brez doma ta strehe? Pomislite kako so se vsesali škarpjo-ni v našo zemljo: w davki: državni, pokrajinski, občinski; dolgovi: državni, občinski, zasebni; notranja posojila; vojne naprave to razlaščanje; državni deficit; prometa nobenega, zaslužka nič’ tovarne počivajo; polje in hlev ne rodita dovolj- a človek rabi kruha, kruha, kruha... PROF. MARIN PAVLINOVIĆ: JEDINSTVO PREPORODNOG POKRETA NA JADRANU Intimne veze izmed ju Mihovila Pavlinovića, Jurja Dobrile i Dinka Vitezića Udj«mo U u postanak, razvoj i bit preporodno misli u Dalmaciji, Istri i hrv. primorju, vidjet ćemo. kako taj književni, kulturni, vjerskokullurni, vjerskopolitički i politički pokret nije bio kao takav nipošto odredjen, ni po svom postanku ni po svom razvoju, za izvjestan prostor, vrijeme i broj ličnosti, koji su ga propagirali. Te su se ličnosti upo-redo s razvojem i pobjedom te misli upoznavali, isprob .vali i stavljali u prve redove, da se bore: za narodna prava i svetinje. Prirodno je, da su se gomilali i razni problemi, koji su roedju sobom bili sad u užoj sad u široj vezi; pa kao što su postojale veze izmedju raznih problema, tako su postojale i medjusobne veze izmedju glavnih nosilaca tih preporodskih pitanja i misli u opće. Ti su odnosi bili — kako se iz njihovih pisama vidi — često vrlo prijateljski, Intimni i srdačni ■ kao i čisto praktički — proistekli iz jednakih ili sličnih kulturnih ili političkih potreba i interesa. Svi ti veliki ljudi, bili su svijesni. da narod treba podizati, književno, prosvjetno i kulturno, da ga na taj način stvore političkim faktorom, koji će se znati i moći da suproslavi svojim političkim protivnicima i doći do konačno pobjede, koju su mu oni namjenili i za koju su se otvoreno i zdušno borili... Zato, upravo zato, imali su oni u svojim pismima i ličnom saobraćaju pred očima sve narodne potrebe bile one kulturne ili političke; u koliko su pak dospjeli da govore ili pišu o svojim privatnim stvarima, bila je to ispovijed prijatelja prijatelju ili izljev osjećaja jedne prijateljske duše u drugu prijateljsku dušu. Pa kao što se te karakteristike vide u Iz-našanju medjusobnih odnosa izmedju pret-stavnika preporoda u Dalmaciji: Pavlinovića, dr. M. Klaića, dr. N. Nodila, dr. K. Vojnoviča, tako se vide u odnosima izmedju ovih pretstavnika istog pokreta u Istri biskupa Jurja Dobrile i Dra Dinka Vitezića i drugih. Iznošenjem njihovih medjusobnih odnosa, iznašamo istodobno i duh vremena i sredine u kojoj su se oni kretali i blagotvorno za narod djelovati. Iznašamo tim, uvjerenja smo, i više: medjusobnu ljubav, bralstvo i prijateljstvo izmedju pretstavnika naše preporodne historije na obalama Jadranskoga mora, koji su imali pred očima isključivo sreću svoga naroda *.♦ Biskup Juraj Dobrila piše g. 1874 (19 V.) iz Poreča svom prijatelju Mihovilu Pa-vlinoviću, da bi on svojim velikim prestižem djelovao na zajedničkog im prijatelja kanonika šibenskog kaptola Mrkicu, da bi mu ustupio svoju »priredbu staroga Slaveta*, pošto je doznao, da se ona »neljubi poglavicom popovskim u Dalmaciju. Kako biskup Dobrila baš u tom »neljubljenju« i vidi razlog radi kojeg Mrkica neće svoj rad da štampa, uvjerava Pavlinovića, kako je nerazborito da se taj Mrkičin rad ne tiska »sa ostale Primorce od Trsta pa do medje dalmatinske*. Doduše Mrkica je pisao Dobrih prije dvije godine, da će ostaviti manuskript priredbe staroga »Slaveta< iza smrti jedino njemu (Dobrih). »Ali šta te mi to obećanje, — kaie Dobrila — kad te me on po prirodnom zakonu preživjeti možda 20 godina.* Zatim biskup nastavlja: »Naš prijatelj je zakopao u prašinu i plje-san sroj trud, tim prosci i vjernici uzdišu za riječi božjom na milom svojem jeziku*. Prelazeći na udes manuskripta veli Dobrila : "Nema li nade. da će se Slavet tiskati u Dalmaciji, neka se tiska drugdje; i to U ne-moie biti, latit te se tko rada u Senjskoj biskupiji; išta ze bolje nego ništa*. Osim loga, potrebno je spomenuti još nešto iz. ovog značajnog biskupova pisma, a to jedno zato, što je to u skladu sa intencijom ove radnje, drugo zato, što i to doprinaša mnogu k osvijetljcnju medjusob-r.ih odnosa kao i preciziranju preporodnih zbivanja. Dr. Košta Vojnović, Pavliničev najintimniji prijatelj, pobratim i politički saradnik poslao je biskupu Dobrih neki svoj poznatiji saborski govor na poklon, na koji mu biskup nije dospio zahvaliti, niti čestitati na njegovom imenovanju sveučilišnim profesorom na zagrebačkom univerzitetu, premda je »prečarki Štovalac prevri-jednoga doktora Koste Vojnoviča*. Znajući biskup dobro, da jo Pavlinović onaj, koji se je za to imenovanje Dra Koste (v. Ši* šić F., Korespodeneija Ručk—-Strossmayer, knj. I., p. 294, 307, 310,) najviše zauzimao kod svog moćnog prijatelja i »brata* Stross-mayera, nije vidio podesnijeg čovjeka, da ga kod Dra Koste Vojnoviča ispriča. »Ispričajte me što bolje umile; nije krivac tomu dvojkomu propustu moja neharnost ni nehaj' za toga vrijtdnika nego moje velmi nepovoljne okolnosti. Dosta put spominjem se njega i njegove obitelji u sv. misi: to te mu biti milije nego moje ispričavanje* — završava biskup Dobrila ovo svoje pismo. Naravno, Pavlinović odmah se odazivlje i za vrijeme svog prelaza kroz Šibenik .nastojao jo lično govoriti sa Mrkicom, ali ga nije našao. Zato mu piše iz Zadra g. 1874 (8 X) da »no rado piše«, jer mu se jo (Pa-vlinoviću) u najskorije vrijeme Mrkica po-litidki zamjerio. »Pišem U — veli l ajdtfio-ot'ć. — jer ne mogu da odolim molbi bisku- pa Dobrile. Da bolje stvar shvatiš, ako hočeš, evo ti njegove knjige. Uzdam se da povratkom ove, ti ćeš me obradovat glasom, da si jur poslao »Tumač* na ruke hvaljenom biskupu, da ga jednom tiska. Imam velike nade da ne ćeš se pustiti tvojoj mu-šičavosti i tvojoj samovolji, da te zanese u niek*. Ime velikog Istarskog mecene i vodje istarskih Hrvata ne susrećemo samo u onim pismima, koja sam ja već publicirao u cjelini2) nego i n nekim Strossmayero-vim pismima. Tako biskup Strossmayer u svom pismu pisanom Pavlinoviću g. 1875 (6 I) spominje ime biskupa Dobrile: »Ja sc početkom budućega mjeseca vraćam. Zadržat iu se nješto kod Biskupa Dobrile. Na svaki način vratit tu se putem Beča*... U pismu Pavlinoviću od 23 I 1875 Sfrossma-yer ponovno spominje ime »staroga prijatelja« ovim riječima: »Lahko da ću u po-vratkupohoditi i staroga svoga prijatelja Dobritu*. Dr. Dinko Vitezić u svom pismu upravljenom na Mihovila Pavlinovića spominje ime velikog istarskog biskupa riječima: »Amo (u Trst) dolazeći sam pohodio biskupa Dobrilu; on kao i prije vavik jadikuje; preporuči mi da Te pozdravim. Činim isto i od moje strane želim ti svako dobro prigodom dojdnći blagdana*. *. * Isto tako kao što su izmedju biskupa Dobrile i Mihovila Pavlinovića postojali prijateljski odnosi okušani u svojoj postojanosti na zajedničkom kulturnom, prosvjetnom, vjersko-kulturnom, vjersko-političkom i napokon političkom polju, tako su postojali i još tje.snije izmedju čestitog istarskog prvaka Dr. Dinke Vitezića i vodje dalmatinskog preporoda Mihovila Pavlinovića. Kada mi govorimo u ovoj radnji o još »tješ-nijim odnosima«, onda taj naš sud počiva i na ispravnim premisama. Dr. Dinko Vi-tezič, koji se je uistinu rodio u Vrbniku 24 VIII 1822, gdje je i zauvijek sklopio plemenite oči 25 XII 1904 pripadao je onoj najužoj okolici utemeljitelja n. stranke, vodje i apostola narodne hrvatske misli u Dalmaciji Mihovila Pavlinovića, Služeći kao financijalni savjetnik kod financijalne pro-kurature u Zadru, došao je odmah u lični doticaj sa Pavlinovićem i ostalim njegovim velikim earadnicima i nrijpteljima: Drom MihomK/aićem, Drom Kastom Vojnovičem, Drom Natkom Nodilom. Drom J. Anto-niettiem, Kažimirom Ljubičem, Drom Boži-đarom Pelranovićem, Jurom Biankinijem, Drom Lovrom Matičem i svim ostalim. Ne samo da je Vitezić lično došao s njima u doticaj, nego je on i učestvovao u svim njihovim kulturnim i političkim akcijama već u »Osvitu«, a onda u razvoju preporodne misli u Dalmaciji. Sta više, on je postao članom slavne hrv. čitaonice, odbornikom »Matice Dalmatinske« i članom vodstva narodne stranke kao i uglednom ličrfošću u uredništvu glasila stranke (Il Nazionale — Narodni List). Da je Vitezić imao veliko povjerenje u samoj stranci i uredništvu glavnog organa stranke, evo dokaza: Ivo Giunto morao je prepustiti upravu i uredništvo »Narodnog Lista« drugom; prepuštajući uredništvo likvidirao je svoje obaveze, koje su slijedile iz ugovora sa Drom Mihom Klaičem i Drom Dinkom Vitezi-ćem, na koje se Giunio tuži Pavlinoviću u svom pismu iz Splita 8 IV 1870. »Gospođa u Zadru Klaić i Vitezić — piše Giunio — dađoše mi 100 f kao kaznu ustanovljenu mojom pogodbom, kako sam u Zadru došao tako prije nego sam potpisao pogodbu, ja sam pitao bio da mi nodomiru troške putne i ono dana što sam morao izgubiti u to Ime«. I takav Dr. Dinko Vitezić — kao potpuno izgradjen i okušan u narodnoj borbi — dolazi preko svog brata Dra Ivana Vitezića, krčkoga biskupa, u doticaj sa pore-čko-puljskim biskupom Drom Jurjem Dobri-lom, a po njemu u kolo onih, koji su u Istri, Trstu i hrv. Primorju narodno osjećah i djelovali za narod i njegovu budućnost. Nijo sada nikakovo ćvido, da je taj plemeniti, umni i značajni narodni čovjek bio izabran g. 1873 za narodnog zastupnika u carevinsko vijeće u istočnoj Istri kao jedini zastupnik Hrvata i Slovenaca Istre. Njegovi ga birači izaberu g. 1879, 1885, te ostaje narodnim zastupnikom sve do g. 1891. O tim intimnijim vezama izmedju drugih narodnjaka u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji i Dra Dinka Vitezića, navest ćemo i nekoliko prvoizvornih dokaza. Tako Dr. Miho Klaić u svom pismu, koje ga piše 14 III 1874 Pavlinoviću u Beč, pozdravlja Dra Lovru Montijr. i Dra Vitezića: »Pozdravi puno Monta i Vitezića i da si ml zdravo i veselo*. Dr. Nikola Voršak iz Rl-petta (108) u Rimu piše Pavlinoviću u Beč pismo na Tri Kralja 1875 u kojem mu me-dju ostalim veli: »Pozdravite, molju Vas čestitoga zastupnika Vitezita i moga brata (Burgring 1) noge h Vos onuda pronesu. Pa da ste mi zdravo i veselo*. Baron Metel Ožegovit-Barlabaševački piše svom prijatelju Pavlinoviću iz Hitzinga 28 IX 1877 *) Isp. »Jadranski Kalendar«, g. 1935, u pismu i ove riječi: »Nadajuti se za si- gurno, da čete priazno primiti ovu maju srdačnom pozivnicu, i odazvati se istoj u đružtvu vašega vriednoga priatelja g. Dra Vitezića, koga srdačno pozdravljamo, ostajem u hitnji sa najodlitnijim štovanjem Val iskreni priatei} B. Metel Ožegovit*. Ante Biankini, brat Jure Biankinija, (koji je kasnije učinio velike usluge narodnoj stvari, sklonivši kao ličn! liječnik pretsjeđnika Sjeverne Amerike Wilsona, da udje u svjetski rat) u svom pismu kumu Mihovilu Pavlinoviću spominje Dra Vitezića riječima: »Slavenina Vitezića viđih tunomadne hod Klaića, on uvijek po starom*. Tome Didolić u svom pismu pisanom Pavlinoviću u Selcima 27 III 1880> spominje Vitezića riječima: »Pozdravite mi poštenog Masov-ćića i dičnog prvaka istarskih Hrvata Dra Vitezića*. Ivan Kostrenčić, »pobratim« Pa-vlinovića, piše iz Zagreba 1885 medju ostalim: »Liepo i od srca mi pozdravi Dra Vitezića*. Baron Mete) Ožegović javlja Pavli-noviću u svom pismu pisanom 12 VII 1879 na imanju Bela kod Varaždina: »Konačno šaljem vam. kako obrekoh, sa uspomenu u prilogu moju najnovii. photographiu od većeg formata, a za naše priatelje Vitezita i Klaita dvie u manjem formatu, koje uz moj najsrdačniji pozdrav njima izvolite predati*. Sve su ove veze, koje smo đo sada iznijeli vrlo važno no samo što su izvorne i što pretstavljaju one duhovne niti, kojima su bih ovi veliki ljudi preporoda izmedju sebe povezani. Ah veze, koje su postojale izmedju Mihovila Pavlinovića 1 Dinka Vitezića, nadmašuju svojom intimnošću sve druge, koje smo do sada iznijeli, a možda 1 sve one, koje su vladale izmedju Pavlinovića i svih ostalih njegovih političkih prijatelja 1 saradnika osim Kazimira Ljubiča, kojega je Pavlinović volio upravo očinskom ljubavlju. Intimnost i postojanost tih veza temeljila se je na srodnosti duša, kulture, odgoja i gledanja na svijet kao i na istovjetnosti kulturno vjerskih, kulturno političkih i političkih težnji. Te i mnoge druge oznake, stvorile su izmedju Pavlinovića i Vitezića čvrsto prijateljstvo, koje nijesu mogle nikada uzkolebati sve trzavice, koje je neminovno kao posljedicu nosila sa sobom dugogodišnja njihova kulturna i politička borba za narodne pravice i svetinje. Dosta je samo prelistati stare godišnjake »Narodnog Lista« da se vidi, kako su ta dva muža bila ne-razdruživa u političkom radu, u koliko ih viši politički principi nebi fizički razdvajali. Zajedno putuju u Beč. zajedno se vraćaju, zajedno se iščekuju, zajedno se dogovaraju i zajedno rade uvijek za najsvetije ideale čovječanstva i države a napose svoga jadnog izmrcvarenog naroda. Tako Vitezić u pismu zahvaljuje Pavli-r.oviću iz Zadra 30 VIII. 1879 na primitku fotografije bar. Motela Ožegovića: »Radoštu sam danas primio fotografiju našeg poštenjaka i vriednoga priatelja Baruna Meleto, koju ste mi po Uredništvu Narodnoga Lista poslali. Ja bih mu se neposredno na ova.' liepi dar zahvalio, nu, budut da neznam gdi on sada boravi, zato Vas prosim, da to Vi u moje ime činite, te mu pišite, da tu mu ja osobno, u svoje vrime u Beču svoju zahvalu položiti*. Zatim Vitezić nastavlja sa željom da bolesni Pavlinović što prije ozdravi: »Bog dao, da što prije po sve ozdravit«, te da se, do prigodi, opet budemo u Beču nalazili!* Zatim Vitezić čestita Pavlinoviću »na liepe rieti, koje je o Vami Hohenivart u listu na Klaića izreko«. U drugom pismu, kojeg piše u Krku 26 III. 1880 opravdava se Vitezić prijatelju, što mu nije pisao; »to više (sam) na Te mislio, navlastito, kad sam se sastao s našim vrlim prijateljem Metalom, nismo se nikad raztali brez da se nismo Tebe spomenuli. Koliko puti sam uz-žilio da bi još Tebe u Beču bilo; u sadašnjih okolnosti Tvoja značajnost i bistroumnost bi mnogo prud ila; nu ja nisam sgubio ufanje, da temo još zajedno ondje za naš tužni narod raditi*. U trećem pismu iz Krka 26 VIII. 1886 piše Dr. Vitezić Pavlinoviću i živo se interesira za njegovo porušeno zdravlje. »Sto se ovoga (zdravlja) tiče, začudio sam se, čitajuti da si se u tako lo šem stanju iz Beča kuti vratio*. Zabrinut njegov »uvijek izkreni prijatelj«, tješi ga: »Moguće — veli — da je bio uzrok tomu 1 to što na onako dalekom putu nisi nigdje ođpočinuo nego ravno do doma proputovao. A bog zna, kakvo ti je bilo putem vrieme. Nu, buduć da, kako mi pišeš, kus U se jo povratio pa kusom počelo se vraćati i snage, ufam se u Boga. da do nekoliko vrieme-na ćeš bolest preboljeti te prijašnje uživati zdravlje. Ali sbog toga valja da se gledaš od svakog nereda«. Spominjući potrebu zajedničkog pohoda bar, Metelu, izražava Vi-tezid nadu, da će ga učiniti »đojduće godine«, a da će on »obustaviti za sada« ono putovanje. Dr. Dinko, nije ni slutio, da će upravo »iduće godino« njegov veliki prijatelj Mihovil Pavlinović otputovati bez njega — ali na zadnje putovanje!... •.* Iz ovih podataka, koje smo iznijeli u ovoj našoj radnji, vide se intimni književni. kulturni i politički odnosi izmedju vodje narodnog preporoda n Dalmaciji Mihovila Pn-vlinovita te Dobrile i Vitezita. Odnosi su vrlo značajni za kulturno-političku fiziognomija ovih muževa. U njima se u malom, može se reći — odražavaju takodjer odnosi izmedju Pavlinovića i drugih ljudi toga doba u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, Bosni i Hercegovini kao i odnosi istarskih vodja i drugih muževa iz te dobi. Osim toga, iz odnosa, koji su vladah izmedju tih ljudi, :asno se vidi, da preporod, kako smo na početku naglasili nije bio niti je mogao biti odredjen niti na odredjeni teritorij] niti na stanovite ljude, a to zato, što je to bio ro-mantitko-idejni narodni pokret, koji je obu-hvatao uz male razlike podjednako sve one pokrajine u kojima je onda živio hrvatski narod, čijim su interesima i služili ovi veliki muževi: u Dalmaciji, Istri i Primorju kao Hrvatskoj i Slavoniji, Bosni i Hercegovini. Taj cilj bio je književno, kulturno i političko osviještenje naroda za predstojetu borbu, podizanje, bodrenje * vodstvo naroda u toj borbi i konačna pobjeda pravedne narodne misli, a debacle: tudjinske tiranije i oligarhije! Anica Černejeva: SAJ GA NE BO... Mama, bo našel Božiček do nas? Daleč je Istra, daleč je Kras. »Daleč je res, a predaleč ni. Jesušček ve za kraške poti.. * Toda, joj, trde pretrde so Mamica, vem. Božička ne bo. »Duško, saj ne hodi po tleh, po naših trdih kraških poteh. Saj se jih niti dotaknil ne bo. Jezuščku ni nikjer pretrdo.« Toda, mamica, lučic še ni... črna tema nad Krasom leži. »Duško, potrpi, nič se ne boj. lučke prinese Božiček s seboj.. * Mamica' tudi pretihi smo. Pesmic ne znamo, pa ga ne bo. »Pesmic nas Jezušček nauči, V srcih nam spijo, paJih zbudi... « Toda, zvonovi nič ne pojo. Jočejo, mamica, pa ga ne bo... »Duško, nocoj nam zapojejo vsi sveti večer jim glas spremeni, pa nam zapojejo kakor nekdaj.,. Duško, le Uho prisluhniva zdaj*. IREDENTISKA SILVIO MITIS UMRO Bivši direktor talijanske prkos-gimna-zije u Pazinu Trst, decembra. — 10. o. mj. sahranjen je profesor Silvio Mitis, rodom jz Cresa. Bio je prije rata profesor u Zadru, pa u Italiji, a kada je u Pazinu osnovana talijanska prkos-gimnazija bio je Mitis pozvan u Pazin. Tu je sakupio neke dokumente o progonima Istarskih Talijana za vrijeme Rissorgi-menta, koje je Izdao Iza rata. Pisao je o Dalmaciji, Libumiji itđ. LOorijsko-geografske rasprave, a lanjske godine izdao je knjigu o Cresu i Oscru pod Venecijom. Iz Pazina je bio premješten u Pulu gdje je bio preuzeo upravu talijanske ženske gimnazije. Kada je gimnazija zatvorena preselio se u Trst. Mitis je bio od onih predratnih iredentista, odgojenih u talijanskom ambijentu naših polumrtvih gradića, koji su upotrebljavali sva sredstva da dokažu talijanstvo naših krajeva i koji su bili obilno potpomagani od tadanje službene i neslužbene Italije. IVE MIHOVILOVIĆ: ĆASKANJA O NAŠOJ LITERATURI REPRODUKCIJA JEDNOG KAVANSKOG RAZGOVORA U Zazrebu. decembra 1934. Naša Je pobjeda Još daleko, možda i dalje nego što mislimo, ali bilanca naše borbe je i ove godine povoljna. Ima rubrika, koje su bolne, ali u njihovoj je bolnosti zalog pobjede. Naš narod je izdržao još jednu tešku godinu iskušenja, ali na način dostojan mučenika. Naša borba u emigraciji bila je puna elana. Kad se bude sastavljao referat o ovoj godini borbe reći će se mnoge utješljivc stvari i nabrojiti ono što se je učinilo, s ponosom za one, koji su učinili. Po nekoj »naravi stvari« dogodit će se, medjutim, kao što se to i ranije dogadjalo, da se ne_ će u bilancu uzeti jednu važnu stavku. Stavku, koja nema svog oficijelnog referenta u nijednoj političkoj organizaciji i instituciji sazdanoj makar samo i s formalne strane, na stari način. To je stavka naše literature^ i naše, umjetnosti, kojoj neće stvarno škoditi, što nije zastupana na pr. u publicističkom otsjeku Saveza, jer se odredbama i pravil- i nicima ne reguliše literatura, ali radi ' veće efikasnosti naše borbe i u interesu ciljeva trebalo bi, da se u publicističkom otsjeku Saveza koncentriše naša pažnja literaturi i umjetnosti. Jer ima i pored novinske propagande i pored knjiga i brošura napisanih na naučnoj ili dokumentarnoj osnovi jedna kapitalna snaga u pokretanju javnog mišljenja i osjećaja, a to je literatura i umjetnost. Treba li da upozoravamo na primjere velikih političkih pokreta najnovijega vremena i na ulogu i shvaćanje uloge literature i umjetnosti u tim pokretima? Imamo već do sada priličnu literaturu naše tragedije i naše borbe. Treba samo imati izvjesnu evidenciju o njezinoj produkciji i u tom slučaju izrečena tvrdnja ne izgleda pretjerana. Istina je. nemamo onog velikog djela, koje bi svojom monumentalnošću stršilo i na koje bismo odmah pomišljali, kad se kaže »Literatura Julijske Krajine«. Morao bi to biti jedan monumentalan roman, u kojem bi bila obuhvaćena čitava jedna epoha našeg tragičnog života. Toga doista još nemamo i možda ga još dugo ne ćemo imati. Djelo, kakvih su imali više Poljaci prije svog oslobodjenja, kakva su pisali Francuzi o Alzaciji i Loreni. Veliki roman širokog historijskog zamaha, u kojem bi bio zahvaćen čitav onaj grozni sudar svih mogućih suprotnosti na terenu Julijske Krajine, u duši njezinog čovjeka — to je ono što čekamo. Kažu doduše, da se takova djela o velikim tragedijama javljaju iz velike vremenske distancije, kad duh nekog jakog pisca može da mirno fiksira na papir ono što je u prošlosti doživio. A sad je tragedija naše zemlje još u svojoj — aktivnosti, ona se razvija, nju se može dati još samo u formi reporta i letimičnih fragmenata. U očekivanju toga velikog romana moramo se, dakle, zadovoljiti s tim reportom, fragmentima, koje ne smijemo potejenji-vati, nego naprotiv: moramo tom litera-turnom nastojanju, tim rezultatima rada naših pisaca, pristupiti s puno pažnje i zahvalnosti. Od tih fragmenata, koji_ za sebe mogu da tvore i izvjesne zaokružene cjeline, sastoji se naša literatura. To su, po nekoji put, najidealnije interpretacije našeg problema, a u mnogo slučajeva su to najtrajniji spomenici — zato jer su umjetnost — naših sadašnjih osjećaja. O onome, što nam se sada dogadja ostat će, na koncu, za daleka buduća vremena krvava kronika lista »Istre«, ali pristupačnije i sugestivnije od toga dokurnentovat će tragiku ovog časa literatura Srećka Ko-vosela, Cara Emina, Katalinića, Pregelja, Magajne, Kosmača, Žervea, Balote i drugih naših pisaca, pored ovih nasumce nabacanih. To ie istina, o kojoj nema diskusije. Ali s njom moramo računati, pa je moramo — uzgajati. Mora nam postati svima jasno, da je, na pr. Srećko Kovosel svojini stihovima o Krasu i danas toliko godina po svojoj smrti, jedan od najaktivnijih u našoj borbi i njegova je borbenost tim čudesnija, kad uzmemo u obzir, da je vrlo rijetko o stvarima konkretno govorio. On je snagom svog umjetničkog instinkta u svoje majstorske verze unio na jedan simboličan način sve naše velike ideale zaodjenute u najzdraviji misticizam, koji bi se mogao nazvati kraškim. Sva naša golema nostalgija za zemljom, pretvorena ponekad u fizičku patnju, u njegovoj je poeziji. To je i kao interpretacija i kao aktivizam golemo. Srećko Kovosel nije, doista, samo materijal za studij i površne deklamacije, on je jučer, danas i sutra neizmjerno više. A tako je i sa drugima. Trebalo bi jednom sastaviti zbirku poezije Rikarda Katalinića Jeretriva, u koju ne bi ušlo sve ono, što Barba mora da piše po patriotskim potrebama, i vidjeli bismo kako je i taj naš pjesnik dao literaturi i prijeratne i poslijeratne Istre mnogo vanrednih priloga, u kojima ima mnogo iskrenog srca što ne umire. — Trebalo bi to. da se i oni, koji sumnjaju, uvjere, da je za Istru živio i kroz poeziju radio jedan istinski pjesnik. Vladimir Nazor nije- danas aktivan novim radom na našem literarnom terenu, što je i razumljivo, ako se uzme u obzir, da nije rodom iz Julijske Krajine i da tamo već dugo ne živi. Ali je sa ja preko granice, ma da se dogadja u Za- • • •• 4 •• I... -1 ? 1 1 .1-.- Ti — : 1 r a .-vi rt .. rtu »-» »- ì 1 11 r\ 1* svoje dvije knjige obnovljene istarske proze i poezije (»Istarski bolovi« i »Istarsk gradovi«) napisane ranije, a u novim izdanjima popraćene vrlo značajnim predgovorima, u literaturu Julijske Krajine unio dvije žive vrijednote. (Njegovo učestvovanje u afirmaciji čakavske lirike od naročitog je značenja.) Dva specifično istarska djela dao je Ante D u k i ć, taj interesantni starac yun nekog čudesnog vitaliteta, mladićski blistavog. Njegov »Dnevnik jednog magarca« prestavlja djelo, u kojem je psiha Istre dana u preciznoj interpretaciji, bizarno/ po spoljašnosti, a dubokoj po misaonosti. Ma da djelo obuhvata prošlost Istre, ono je važno, naročito u raščišćavanju pojmova o nama. Stihovi Ante Dukića »Od osvita do sutona«, krvavo autobiografski, svojom su iskrenošću potresni, a ima u njima mjesta, koja su najplastičniji odraz istarskog miljea, istarskog sentimenta, pejsaža i naših štimunga. A i samom je svojom pojavom Dukić svratio simpatičnu pažnju intelektualne Jugoslavije na našu kulturnu vitalnost. »Uporniška«, revoltska poezija I g a Gruden a, posebno je poglavlje u literaturi Julijske Krajine. Njegovi »Minerji« su ostavili ne samo odgojni utisak, nego možda i krvavi pečat žrtve na našoj omladini. To je klasično djelo te vrsti u našoj literaturi i s jedinom preostalom rnesmom mučenika Draga Bajca »Pesem emigrantov« (koju sam upravo ja sasvim slučajno spasio od propasti) prestavlja kod primorskih Slovenaca najpopularnije stihove.. Ali i ostala Grudenova poezija, njegovi nabrežinski katnenolomci. njegovi sti-hovani pejsaži tršćanskog primorja, -njegove bjegunačke nostalgije, — znači razmjerno vrlo mnogo u našoj literaturi. Sabrano u jednu zaokruženu knjigu, bilo bi to djelo od najdirektnijeg efekta. Njegova sestra Dora Grudenova svojom suptilnom ženskom interpretacijom kraških zbivanja, kraških tuga i kraških ljubavi postizava često Koloselovu visinu. S Anicom Cernejevom, koja je do sada napisala desetak odličnih, modernih dječjih pjesama s našom temom, pa znači već po tome vrlo mnogo u našoj literarnoj akciji. Grudnova tvori žensku literarnu »skupinu« u našoj emigraciji. Alojzij Gradnik je u poeziji, koja dolazi u obzir s našeg stajališta, važan po svojim pjesmama, u kojima je dao pjesničke slike naših goričkih varoši, i po onim u kojima je aktuelizirao goričku i tohninsku herojsko-puntarsku historiju i legendu. Jednim dijelom svoje poezije upotpunjuje se s Vladimirom Nazorom (»Istarski gradovi«). Snažan i produktivan on će još dati svoju veliku interpretaciju našega mučenja. Ma da nije naš po rodu Oton Zupančič, najveći slovenački pjesnik dao je u svom »Cicibanu« jednu dječju pjesmu o nama, koja je pravi biser, a inače je zapisao još nekoliko svojih pjesničkih doživljaja na našu bol od najveće vrijednosti. Ivan Pregelj je prozi dao tolminsku i istarsku historiju u više zasebnih djela (»Tolminci«, »Božji medjaši« itd.) i po tome sliči Gradniku. Ali je zašao majstorski i u našu sadašnjicu, pa je, naprimjer, jedna njegova noVela o vjersko-nacionalnom problemu našega naroda pod Italijom, štampana u »Dom i Svetu« izazvala pravu senzaciju zbog visoko umjetničke obradbe jedne teme, koja je tako komplikovana. On bi mogao, kao izraziti katolik i veliki umjetnik, da dade i roman na tu temu. Viktor Car Emin, koji je hrvatskoj literatui* dao mnoga djela s istarskim sižejima. obradio je taj aktuelni naš vjersko-nacionalni problem u izvrsnoj noveli »G’as zvona«. Održao se na visini čiste umjetnosti i delikatnosti predmeta, ma da je inače borbeni liberalac i njegov je roman s vjersko-političkom istarskom sa-držinom »Nove borbe« — »ozloglašen«. Inače je Car pored svog obilnog predratnog rada, i poslije rata. o novoj tragediji dao mnogo manjih i većih literarnih radova u prozi Pored velikog publicističkog rada, uspio je fa napiše roman »Naša Mare« (o našoj učiteljici pod Italijom), koji je štampan u »Ženskom listu« u nastavcima, a pored tega sigurno jednu lijepu, ali razbacanu zbirku literarno dobrih novela i crtica. (Njegov je »Dalibor«, i pored svoje velike subjektivnosti, upravo potresan). U »Domu in Svetu« i »Ljubljanskom Zvonu« prošlih je godina štampano nekoliko divnih novela Franca Seljaka s našim sadržajem. Psihologiziranja na našu temu, prava cizelirska djela, koja ne smiju ostati zakopana u tim starim svescima revija. Sjećam se jedne novelističke studije o bjegunstvu. granici, »domotožju« i tragedije iz »domotožja«. I još mnogočega. »Pomladni verer«, naprimjer. Slovenski čovjek sa svojim djetetom šeta ulicom grada pod Italijom. Jeziva analiza one muke, koja se ae vidi i koju niko ne može izraziti. Ali France Seljak je veliki majstor. Antologijske stvari. Baš tako kao i mnoge »Primorske novele« Bogomira Magajne. (Naprimjer: »Primorska črtica«.) Magajna je u našoj prozi najaktivniji pisac. Njegov roman »Gornje mesto« ima jaki trag Primor- grebu. »Primorske novele« su sve primorke s poslijeratnim temama. »Bratje in sestre« u jednom svom jakom djelu sadrže »primorske« motive (odlična »Regina Coe-li«. pa »Lipari« itd.). Njegovo najnovije, djelo knjiga »Graničari« fiksira naš problem gledan iz pogranične karaule i logorovanja po planinama uz granicu, s kojih se vidi melankolični Nanos, rodna Vremska dolina... Jedna široka, tipično slovjenska, lirska duša obuhvata svoju zemlju i ljude. Jedan majstor pera, čudesan u opisima dož’'Ijene prirode i ljudskih dobrota. Jedan melankolični, slavenski optimista. Možda će nam on dati veliki tekst, koji čekamo? A možda Ciiii Kosmač, drug streljanih kod Bazovice, mladi auktor za sada tek nekolikih novela, koje daju izražaja rijetkom talentu. On je specifično »primorski« pisac po onome što je do sada dao i čini se, da drugo i ne želi biti. Shvaća da ima o čemu da piše baš na tom području. Odvažan je i sirov i bezobziran u kazivanju istine. Njegova novela »Ogorek« o ba-zovičkim žrtvama, najbolja mu je stvar. U poeziji mu je blizu Karei Širok s desetak svojih pjesama na temu žrtve, mučeništva, krvi i pobune. Albert Širok, pored svoje vrlo pohvalne aktivnosti na dječjoj literaturi, dao je takodjer u lirici naše doživljaje. Većeg je zamašaja ipak ono što s Josipom Ribičičem izvodi kroz dječji »Naš Rod«. Ribičič i on plazmiraju dušu jedne generacije. Na hrvatskoj strani taj rad izvode poezijom i prozom Josip Kraljić i^E r n e s t R a d e t i ć. Kraljićeve zbirke dječje poezije o Istri vrlo su popularne, jer su prodrle u široke dječje slojeve- Naročito su značajne njegove »Suze Istre«. — Radetić je pored tolikih godišta »Malog Istranina«, dao i zbirku istarske proze »Kad se užge mlada krv«, koja bi imala daleko veću vrijednost, da je ostala u originalnoj ča-kavštini, kako je bila prvotno napisana. Čakavska priča njegovo je polje, ali sad se upušta i u dramu, pa je napisao omladinsku igiu »Vilinsko kolo« i veću dramu »Za goli život«, koja se je imala davati u zagrebačkom teatru. S interesom se očekuje taj dramski prikaz naše borbe u Istri. Laš aktuelni sižej dao je u zbirci novela R a d i v o j Rehar. »Vipavske novele« zaslužile su bolju sudbinu nego što su je doživjele- Šteta što je Rehar prestao s lirikom, koja je bila interesantna kao lirski odraz jednog našeg kraja (na liniji Nazor. Gradnik, Gruden). Za liriku Janka S a m e c a takodjer šteta što je presušila. I on je uspjevao u davanju našeg sentimenta u današnjem času. — Joža Likovič pored nekih razbacanih feljtona, napisao je i čitavu knjigu o životu i patnji našega naroda pod Italijom: »Prodane duše«. Suviše feljtonsko djelo, premalo umjetničko, ali još uvijek korisno za našu propagandu. Šteta što Ivo Šorli nije aktuelniji, što naime sada i o ovome našemu vremenu ne stvara. — Šteta što poslije »Serenissime« nije Joža Pahor dao još ono što smo s pravom očekivali. Znatan je prilog dječjoj literaturi dao mah m dramskom igrom »Deca išče kralja Matjaža« Drago Lavrenčič (pseudonim). Ferdo Delrkje važniji literarno i umjetnički svojim živim režiserskim talentom, ah je i kao pisac interesantan glasan i borben. Originalan i razbarušen on će još da dade od sebe. Ivo Grahor, mislilac, koji intelektu-alizira naš problem, napisao je takodjer nekoliko naših novelističkih djela, koja su se dopala i bez kojih se antologija takve naše proze ne bi dala zamisliti. Šteta i s našeg stajališta što je Narte Velikonja tako rijetko na literarnoj pijaci. On ima tendencije, koje bi nam bile korisne. Distorijski roman Jože Lovrenči-ć a i njegova aktuelna poezija s notom naše muke i borbe zaslužuju takodjer veliku pažnju. Alojzije Remec, kad ne bi bio napisao drugo nego onu pjesmu o Ćiću (Karbun, karbun...) zaslužio bi da ga uzmemo u obzir kao pisca o Julijskoj Krajini. A ko zna ne će li možda Karlo Kocijančič dati daljnju poeziju ili prozu, koja će biti nastavak na njegove »škedenj-ske plavže«. Ima pored svih ovih citiranih pisaca o Julijskoj Krajini, ioš nekoliko pisaca iz Julijske Krajine, koji o njoj ne pišu ma da su inače jaki talenti i doprinose naročito slovenačkoj literaturi mnogo. Kožna, možda će nas i iz tih redova »indiferentnih« jednoga dana neko iznenaditi. Svakakr u našoj literarnoj bilanci najljepšu sta-ku predstavlja ono što smo u prošloj godini postigli s čakavskom lirikom. Na hrvatskoj strani ozbiljno smo se bojali za istarski literarni kontinuitet. Poslije Cara. Katalinića i Dukića na horizontu se nije pojavljivao niko. Tek u najmla-djoj generaciji u razmaku od trideset godina po neki pokušaj. Tone Peruško, naprimjer, sa zbirkom »Sumraci pod Učkom«, borbenih novela o Istri napisanih u dvadesetoj godini, kojih s* sada — odriče. Ivo Mogorović i još poneko ostali su izvan literature ili bar izvan naše literature. Mate Dvorničić i Ante Boni-f a č i ć. oni su iz oslobodjene Istre. Izgledalo je beznadno. Spasila nas je čakavska lirika. Uspjeh »Čakavske antologije« to je jedna od naših najvećih manifestacija posljednjih desetak godina. Njezin je uspjeh tim značajniji, ako se uzme u obzir kako je hrvatski intelektualni i književni svijet bio zatvoren za naše tendencije. A sad smo ga otvorili čudesnim ključem lirike, koja o Istri govori njezinim iskonskim jezikom i vrši za nju najefikasniju propagandu- Sugerira i onima, koji su »superiorni«, nad političkim borbama razmišljanje o nama. Sirovi, direktni izraz svega našeg zbivanja čakavska lirika postavlja na dnevni red književnog intereso-vanja čitav problem Istre, sveobuhvatno. Rezultat je veći nego što smo ga očekivali i nego što su se nadali sami pjesnici, kad su nepretencijozno u umjetničko-lite-rarnom smislu pisali stihove, za koje danas najuvaženiji kritičari kažu da su naj-odličniji prilozi hrvatskoj poeziji uopće poslije rata. Obnovljeni čakavski Nazor, pa Drago Gervais i Mate Balota pestali su tako vrlo velika živa vrijedno-ta u literaturi Julijske Krajine. Balotin »Božični račun s gospodinom Benedeton« i sFhovani pastel Istre »Pod Učkun« Drago Gervaisa, pored ostalog blaga te vrsti, danas nisu samo kuriozum na hrvatsko-srpskoj literarnoj pijaci, nego je to čitav naš problem lirski izražen. Trebalo bi reći ovim povodom nešto 1 o drugim granama naše umjetnosti, ali suviše bi stvari pero moralo da svlada, a i prostor je tijesan. O Sirkovim svetokriškim i devinskim marinama, o Šantelovim istarskim romantičnim idilama i o njegovoj obradbi folklora, o evropskoj interpretaciji goričkih pejsaža Vena Pilona, o Čargovim idrijskim rudarima itd. itd. Sa par se rečenica ni tc ne bi moglo apsolvirati. A onda bi došla na red muzika, koja bi zahtijevala takodjer veću pažnju. I njezina je zadaća velika, a njezine su mogućnosti bezgranične. Samo za primjer: »Ćaće moj«, kompozicija za zbor Ivana Matetića Ronjgova, tužaljka za mrtvim ocem na istarski narodni motiv, koju je lansirao naš Šuligoj sa svojim senzacionalnim dječjim zborom predstavlja muzički najsavršeniji izražaj naše tragedije. A to je veliko umjetničko djelo, koje će ostati i koje je svoj veliki učinak tek počelo da vrši! Ta je kompozicija za nas dogodjaj koji ne zasjeujuje, nego upotpunjuje čakavska lirika. Ali o tome svemu — ćaskat ćemo drugom zgodom. Mile Kiopcic: HODIM MED OLJKE V Kotoru, ob prvi obletnici smrti Srečka Kosovela Hodim med oljke v ograde sveder, da dujem, kako ciprese pojo. Kakor kapljalo bi v sveli mir, mi nocoj njegovo pesem pojo: — Glej, zdaj je maj in opojni vederi; lam (senca je padla preko morja in neba) de borovec na gmajni ved sam razmahnil je veje na vse strani, mesečino dekletu in fantu drobi — jas pa o« same pomladi sem trpek, z mir or n sem zdoma, vse kraške poti sem prehodil, vse trate prešteval, globeli preblodil, Petra iskal, da bi roko mu podal, pa nisem našel, nisem preštel, ne morem najti, ne morem prešteti. Pa se bom vrnil, vrnil do majke in ne poidem nikamor, nikamor ved: *Glej, preved ubog sem preved dajal, jaz od nikogar, vsakdo od mene jemal In zdaj sem bolan. Legel bom, mati, legel na kraško razpotje, naj vse steze gredo preko me kot senca po gmajni, sobice po trati. Sam tvojo ludko na oknu z dlanmi bom zastiral, na vse strani bom borovcem ceste odpira! naj se temno razraslo ko srebat je — de ne, ne bom, nt bom mogel spati, o mali!* — Kdo je šel kot on v tujino, pa da se ni vradal pet našo ialost, v tmo zajet razodi vat me sedino? (IZ ZBIRKE: PREPROSTE PESMI.) Vesele božične Praznike in Srečno Novo Leto želi tvrdka SIMON JURdld, Ljubljana, Tyr*eva 7 AFIRMACIJA Dva najodličnija hrvatska kritičara ČAKAVSKE LIRIKE govore o čakavskoj poeziji s najvećim priznanjem Dr. Ante Barac napisao je u književnoj reviji »Mladost« (br. 4-1934) ovaj prikaz pod naslovom »Dijalekt u književnosti«: Dijalekti dolaze u književnostima do Izražaja u počecima kulturnoga života, kad neki narod još nije došao do svijesti o svome jedinstvu, i nije još našao načina da na jedan isti način izrazuje ono što mu je kao cjelini zajedničko. Ili se pak dijalekt počinje upotrebljavati u književnostima onda kad je jezični izražaj već toliko usavršen, da su iskorišćene sve njegove nijanse, te književnici u govorima pojedinih krajeva traže nove mogućnosti da kažu ono što je u zajedničkom književnom jeziku nemoguće izreći. Kod nas nije nastupio niti prvi niti drugi slučaj. Naša je moderna književnost, sa štokavštinom kao bazom, stara već stotinu godina, te se njezin izražaj već toliko produbio, da svojim književnim jezikom možemo da kažemo sve. Ali u isto doba. naš književni jezik još svejedno nije postigao vrhunac savršenstva, gdje bismo mogli reći da nemamo nikakvih krupnijih problema da rješavamo. Različite polemike 0 pitanjima jezika, kao i periodički pokušaji da se jezik očisti od nekih pojava koje ga nagrđuju, sve to dokazuje — bez obzira na to tko u tim raspravama ima pravo, — da s mnogim važnim pitanjima nisu na čistu ni oni koji se smatraju stručnim poznavačima jezika. Takvo je stanje, ako promatramo naš jezik ili samo s hrvatskoga, ili samo sa srpskoga ili samo sa slovenačkoga stajališta. Uzmemo li pak taj jezik kao cjelinu, onda nam tek udara u oči mnoštvo problema što ih u vezi sa životom naše književnosti imamo da riješimo: ekavština ili ijekavština, velik broj riječi koje se upotrebljavaju ili samo u hrvatskim ili samo u srpskim krajevima itd. Kraj takvih prilika, svaki nepotrebni pokušaj da se u književnost unesu govori pojedinih naših krajeva, sa kajkavštinom ili čakavštinom kao bazom unosi poremetnje 1 sprečava da što prije dođemo do onoga stupnja razvitka na kojem će naš književni jezik biti tako ustaljen da će biti nemoguće polemike kakve se sada razvijaju, jer će svaki pismen čovjek moći da razlikuje ono što je dobro od onoga što se ne smije u književnom jeziku upotrebljavati. •— S obzirom na ovaj veliki narodni cilj imadu da se odbace sve sentimentalnosti, jer interes cjelokupne narodne kulture važniji je negoli osjećajni život pojedinca ili lokalni patriotizam pojedinih krajeva. Velik dio onoga što je u posljednja dva, tri. decenija u nas izišlo na kajkavskom ili čakavskom dijalektu —• većinom u lirici — nije u stvari nastalo kao produkt dubokih stvaralačkih potreba, nego više kao produkt afektacije. Pojedini pisci nisu posizali za kajkavskim ili čakavskim dijalektom zato jer tobože u štokavskom narječju ne bi dosta tačno mogli da kažu ono što su htjeli da kažu, nego su htjeli da paradiraju nečim neobičnijim. Najveći dio takvih pisaca primio je u školama štokavski način izražavanja, štokavsku frazu, rječnik itd. Njihove kajkavske ili čakavske pjesme stvarno su prevedene sa štokavštine, ili su bar u štokavštini zamišljene. To se vidi po frazi, riječima i svemu onome po čemu se jedan dijalekat razlikuje od drugoga. To se, pored toga, najbolje vidi i po sadržaju takvih književnih produkata. Taj sadržaj nije nikako vezan uz kraj gdje se govori dotični dijalekat, nego se u njemu odrazuju općene literarne teme cijele naše književnosti. — Ovakve konstatacije ne vrijede samo za pisce trećega i četvrtoga reda, koji svojim štokavskim književnim proizvodima nisu uopće mogli da prodru u književnost, nego to vrijedi i za priznatija književna imena. I Domjanić sam, najpriznatiji naš kajkavski pjesnik, u mnogo je slučajeva samo prenosio u kajkavštinu one teme koje su u njemu vfeć bile dozrele na štokavštini. Velik dio njegovih kajkavskih pjesama stran je duhovnoj atmosferi naših kajkavaca. A to više vrijede ovakve konstatacije za one pisce koji osim svojih stvari u dijalektu uopće nemaju Što znatnije. Ono što je takvim ljudima pomoglo do nekoga uspjeha 1 glasa, nije umjetnička sadržina njihovih djela, nego sam dijalekat: liudi koji njime govore, a koji ga inače u Štampi ne susreću, našli su već u samome zvuku svoga dijalekta nešto toplo i zanosno, i to ih je osvojilo. No kušajte te i takve literarne produkte prevesti na štokavštinu, vidjećete da ostaje samo banalan sadržaj. A jezik nekoga književnoga djela ne smije na njemu biti ujedno sve što vrijedi. Od naša tri dijalekta, čakavski Imade najžalosniju sudbinu. Iako je on najstariji hrvatski književni jezik, od svih naših dijalekata on najviše izumire. Izumire s jedne strane na prirodan način, jer ga potiskuje štok^vština, razvitija i jednostavnija. Ali izumire i na mnogo potresniji način: što ga uništava tuđinska vlast u krajevima gdje bi on inače dugo još mogao da živi. S obzirom na to, pisanje na čakavskom narječju ne mora da se uvijek shvati kao afcktaclja, nego kao pokušaj njegovih pripadnika da se još u zadimi čas riječima, uhvati ono Što ie toliko karakteristično, i što je inače osuđeno na propast. Jer kao i njihov dijalekat, i čakavci su imali tešku sudbinu: nekad osnivači narodne kulture, stvaraoci i širitelji materijalnih i kulturnih dobara, oni su u posljednjim decenijima, više nego pripadnici ostalih naših krajeva, morali da se po cijelom svijetu muče u borbi za kruh, doživljajući kraj svega toga da velik dio od njih tudinac tjera s rodne progovorila je vjekovna patnja našega grude. U cijeloj psihologiji čakavskih krajeva i tamošnjih ljudi ima po tome nešto specijalno, nešto čega u drugim krajevima nema. Neka žilavost, ali u isto doba neka golema tuga, neka golema upornost, ali i neka tiha slutnja smrti karakteristika je tih krajeva i ljudi. Uza sve to karakteristika ja čakavaca, kao i karakteristika zemlje na kojoj su nikli, oporost, škrtost na riječima. Od naša tri dijalekta, čakavski se u našoj modernoj književnosti javio najkasnije. Dok je kajkavski dijalekat kako tako živio kroz cijeli devetnaesti vijek, da u dvadesetom vijeku s Galovićem i Domjanićem doživi svoju obnovu, čakavski ie dijalekat živio povučen, nijem — iako je on trebao možda da se najviše javlja — jer je najbliže smrti, i jer u njemu jedinome imade nekih nijansa kojima se mogu izraziti čuvstva i misli njegovih pripadnika. Taj ie čakavski dijalekat kušao da obnovi u nekim svojim pjesmama Nazor, a za njim ,-e javilo više stihotvoraca koji su na čakav-štini ispjevali veći ili manji broj pjesama — ali nitko od njih nije toliko uspio da stekne u književnosti ono značenje što ga po svojim kajkavskim pjesmama imadu na pr. Domjanić i Galović. U »Antologiji nove čakavske lirike» štampane su najbolje pjesme samo četvorice čakavskih pjesnika: Vladimira Nazora, Mate Balote, Pere Ljubiča i Draga Zervea. Pored toga. u nju je uneseno nekoliko čakavskih narodnih pjesama. Treba odmah reći da je ova rigoroznost u izboru najbolja karakteristika ove knjige, i da zbog toga otpadaju one rezerve koje su na početku ovoga članka iznesene o dijalektu u literaturi uopće. Svaki od pisaca koji su uvršteni u ovu antologiju imade više manje svoju izrazitu umjetničku fizionomiju, i svaki od njih iznio je u svojim čakavskim stihovima ono što se u štokavskom narječju, ovako u potpunosti, ne bi moglo reći. Imade doduše i u ovoj knjizi, kod svakoga od njezinih pjesnika, po koja riječ ili po koja fraza koja se ne upotrebljava u ča-kavštini. i koje dokazuju štokavsku literarnu obrazovanost i tih autora. Imade takvih pojava i u Nazora, a imade ih i u Žervea. Moglo bi se reći da su metrički eksperimenti Nazorovi karakterističniji za njega negoli za samu čakavštinu i njezin stih — jer je ona svuda jednostavna, i u svojoj narodnoj poeziji ne pozna onog šarenila izražaja što ga imadu Nazorove čakavske pjesme. Ali, pored ovih nuzgrednih opazaka, u ovoj je tankoj knjižici čakavskih pjesama — u kojima nisu ni izdaleka mogli da dođu do izražaja svi čakavski krajevi sa svojim osobinama — iznesena sva duša jednoga dijela našega naroda — i u njezinim idiličnim raspoloženjima (Žer-ve), i u njezinim patnjama pod udarcima života (Nazor), u njezinom poraznom osvješćivanju da je kroz vjekove patila za druge (Balota), kao što tu imade i pejsaža tipičnih u Čakavskim krajevima. — Sto je najglavnije, gotovo sve pjesme u ovoj knjižici imadu svoju izrazitu umjetničku vrijednost: one ostaju poezija i onda kad ih čovjek pokušava lišiti odore dijalekta. Prpošni i lepršasti stihovi Draga Žervea izazivaju u čitaoca sliku jednog zasebnog svijeta, uz koji je vezano piščevo stvaranje. Ali dojam najboljih od ovih pjesama ostaje potpuno sačuvan samo u čakavštini. Uzmimo na pr. samo jednu od Žerveovih pjesama — »Moju zemlju«: Pod Učkun kućice bele, miće, kot suzice vele. Beli zidići, črieni kroviči, na keh vrapčići kantaiu. Mići dolčići, još manje lešice na keh ženice kopaju. Cestice bele. tanki putići, po keh se vozići pejaju, i jedna tnića, uska rečica, pul ke se dečica igraju. Na sunce se kućice griju, na turne urice biju. Ova prpošnost stihova, ova vedrina čitave slike dala se postići ne toliko samim čakavskim riječima, koliko čakavskim akcentom. Pokušamo li sve to izreći u štokavskom dijalektu, cijela će slika postati mnogo slabija. To vrijedi i za velik dio pjesama Pere Ljubića, kod koga se inače literarni rekviziti najjače osjećaju. — Najviše je od čakavskih pjesnika vezan uz svoj kraj Mate Balota. U jedrim i nekako muklim stihovima kao da čovjek osjeća slutnju oluje koja će neminovno nadoći — i ti stihovi, iako dijalektom vezani uz jedan kraj. sadržavaju u sebi nešto duboko ljudsko, te bi se mogli ubrojiti među najbolje, najjače i najiskrenije stihove što ih je naša literatura u posljednjem deceniju uopće dala. Dok se u najvećem dijelu naše lirske produkcije posljednjih godina često radi samo o varira-nju otrcanih knjiških tema — koje su banalne i onda kad trebaju da dadu dojam snage i nečega novoga — u Mate Balote čovjeka, progovorila je njegova dugotrajna čovječja i socijalna potištenost, koja u novim prilikama dobiva samo nove oblike. Nije čudo što u ovim pjesmama prevladavaju motivi iz Istre, jer-je upravo u Istri koncentriran sav bol našega čakavca, i ono najtragičnije što je on morao da podnosi u svojoj prošlosti, a što, u još jačoj mjeri, imade da podnosi i danas. Balotin »Božični obračun z gospodinom Benedetom« je pjesma koja bi se u neku ruku morala smatrati značajnom za cijelo naše razdoblje — jer su u njoj zbito i krepko izneseni vjekovi patnje, poniženja, ropstva itd. našega čovjeka, osjećaj da je trpljenje prevršilo mjeru i da dolazi nešto novo: Ti znaš ča mi je od tih tri sto lit ustalo. Gole strane prez grane, vrganj 1 brana ča did ie ukova, dvi njivice škalja, nebiš hi uzeja, ni ki bi ti hi darova. dvi ruke i kosti, ke su uresle od zemlje i stine i malo bistrine, da vidin tvoje posle fine. Ča ne, to ča je ustalo, je čuda guštalo. Ma šjor, ja san pravičan, piši ča smo vas prijali. Banak i manestru na njemu, pašade i pirone, brudet i in teća. palentu i makarune, kavalete i kućete. koltre i koltrine, gospodske kalcete, i fine ženske škrpine. Od vas smo doznali imena rib i kako hi triba loviti, stinu dilati i z brodi po moru jadriti. Sliparski miriti robu i to smo lako spostali. Sjor, sad šumaj, da budu računi čisti, ko san ja dužan, ja ću platiti, ko neću ni jisti. A ko si ti dužan, ne pitan ti niš. samo neka je mir. Sve ča je staro se briše I samo novo se piše, za novo ima svaki nanovo da brusi kosir. U tim općenoljudskim i općenonacional-nim tonovima i jest literarno značenje ove knjige. Čakavci će u njoj naći mnogo finesa koje su samo njima pristupačne, a stručnjaci će moći da upoređuju već po ovom malom broju pjesama razlike između psihologije na pr. kajkavca i čakavca. AH to su već pojedinosti. Osnovno je značenje ovih pjesama da je u njima izneseno ono što je tipično u jednom našem kraju, ali da je to ujedno duboko čovječje i istinski naše. Ovaka literatura ima pravo na egzistenciju. Dr. Antun Barac Dt. Ljubomir Maraković piše pod naslovom »Čakavska antologija« u književnoj reviji »Hrvatska Prosvjeta« (br. 8—1934): U jednom predavanju koje sam nedavno održao po želji Kluba Slavista sveučilišta u Zagrebu, imao sam prilike upozoriti na to, da nije, kako mi se čini, pravilno svrstavati poeziju u dijalektu pod neki dosta neodređeni izraz »regionalizam« koji zvuči prilično deteriorilo. Čakavski i kajkavski dijalekat bili su u prošlosti, u hrvatskoj književnosti, književni dijalekti kao štokavski. Oni su bili izgradili i svoju književnu sintaksu i svoje leksikalno blago, sposobno često puta za vanredne suptilnosti koje ne može uvijek da dostigne čista štokavština. Marulićeva čakavština i kaikavština Brezo-večkoga kultiviran je književni govor, a nipošto neki vulgarni »pučki« dijalekat. Iako je njihova uloga kakva je bila u prošlosti danas doigrana, ipak se oni još uvijek imaju smatrati živom rezervom jezičnoga blaga. Jer ako ne smije biti kod nas nijednog čovjeka koji je prošao kroz škole da nije čitao Marulića, Zrinjskoga. Frankopana i dr. u njihovu izvornom govoru bez bitnili poteškoća, onda je jasno da on to svoje znanje treba da i dalje zadrži rivo i budno. Ne valja u književni govor unositi dijalektske riječi- koje on ima, ali bi se po koji izraz mogao dopuniti dijalektskim umjesto tuđih riječi ili nespretnih kovanica. Pa ako nemožemo zamisliti junački deseterac, onakav kakav treba da bude, ni u kajkavskom ni u čakavskom govoru, to nam treba da bude jasno, da izvjesni ugođaji intimnih osjećaja, idilske topline, naročito s lokalnim koloritom, ne mogu da dođu do izražaja bez upotrebe dijalekta. Dijalektska poezija ne smije se smatrati nikakvom anomalijom, nego tradicionalnim izdankom žive književnosti; ona ima da svojim zdravim i krepkim sokovima hrani cjelinu narodne kulture. Ali dakako, ona se ne smije pri tom nikako prikazivati kao neki filološki kuriozum i neka nemoguće komplicirana čarolija; zato Je posve opravdano, što u »Antologiji nove čakavske lirike« koju su priredili i izdali gg. I. Jele-nović i H. Petris nije na pr. u pjesmama g. Pere Ljubića označena izvorna vokalizacija hrvatske čakavštine, nego su zadržani puni i čisti vokali kakvi su u književnom jeziku. Ja bih, čak, pošao i dalje pa bih izostavio i akcente, jer ih kazuje već i sam ritam pjesme za koji mora imati uho i osjećaja svatko tko čita liriku (osim u pojedinim slučajevima nepoznatijih mjerila, ili u slobodnim stihovima). Na nestručnog čitaoca akcenti uvijek djeluju sugestijom neke filološke pedanterije koju on, kako misli, neće znati svladati, pa ga to kod čitanja više buni i smeta nego što mu koristi. Za svladavanje akcenta treba što više čitati, da se uho privikne na muziku ritma; stoga je već u tom pogledu neobično korisna misao ove male i skromne, ali ukusno opremljene i dobro uređene antologije. Ali treba uz to dakako i u prvom redu istaknuti, da se u ovim stihovima krije neslućeno blago lirsko izražajnosti koje obogaćuje našu liriku s nekoliko talenata neisporedi-vih, po svojim specifičnim oznakama, sa svojim štokavskim drugovima. Ako g. d r. Mirkovič započinje svoju recenziju Kombolove lirske antologije u Srpskom Književnom Glasniku s tvrdnjom da se lirika na hrvatskoj strani u naše dane znatno razmahala u neobično bujan cvat onda tome treba još dodati da su joj čakavci pridonijeli jednu specifičnu vrstu koja i zvukom i bojom isadrži-nom pretstavlja krupnu vrednotu u tom općem procvatu hrvatske lirike. To je to jasnije što, koliko mi je poznato, osim gir. Tina Uievića i Nazora, nijedan drugi od ostalih uvrštenih pjesnika (Mate Balota, Pere Ljubić, Drago Gervais) i ne pjeva štokavski, nego su se sasvim »odmetnuli« u čakavce. Ali uza sve to nisu oni baš takvi »puntari« »krivovirna pravca« kako misli g. Ujević. nego naprotiv baš oni povezuju krepko i srdačno, živo i trajno prošlost sa sadašnjošću, periferiju s centrom našega općeg narodnog kulturnog života. Nameće se dakako pitanje, da li je čakavština. kao dijalekat bez velike književne prošlosti i bez naročitog kulturnog opsega u sadašnjosti, u stanju da izrazi sve što pjesnik ima da kaže, t. j. da potpuno nadomjesti štokavski književni jezik na svim područjima lirske izražajnosti. Karakterističan je, svakako, u tom primjer Domjanićev: on je, za izvjesne tonove i motive, pretpostavljao kajkavštinu, a za druge opet štokavštinu, ali nije rigorozno čuvao nekih oštrih granica. No ipak se mora kazati da baš ona specifična toplina dijalekta potječe i otuda što on u nama neminovno izaziva dojam naivnosti, izvjesne diminutivnosti i djetinjski bespomoćne srdačnosti. On je neprocjenjiv kao idila u najdoslovnijem smislu riječi: eidyllion- sličica, ne samo u onom »klasičnom« smislu idile kao književne vrste, nego u smislu intimne sličice interieura ili exterieura, životne minijature koja ne zahvata velike dimenzije, niti traži pozu velike misaone ekspanzije. Ne može se zamisliti u čakavštini ne samo na pr. Nazorov »Konjik«, »Ululu« ili koja od najkrepčih »Planinskih pjesama«, nego ni Dukićeva poezija životne aforistike. iako je on sam čakavac koji leksikalnim blagom svoga dijalekta nastoji obogatiti niiansiranost svoje misli u štokav-skom govoru. Zato opet ima jedna neprocjenjiva vrijednost dijalekta: humor i satira. Do kakove snage i zamaha može uzdignuti dijalekat na krilima duhovite satire i specifično obojenog humora, pokazuje Balotin sjajni »Božični račun z gospodinom Benedetom«. Zna se već da naročito nekoje od Nazorovih čakavskih pjesama pripadaju medu najljepše njegove pjesme uopće (Galijotova pesan, Seh-duš-dan, Zena zapušćena. Ban Dragonja). Njegovi mladi drugovi (kod g. Balote nije naznačen datum rođenja; g. Ljubiču su 33 godine, g. Gervaisu 30) svi su sigurni u formalnom pogledu, gibljivi u izražaju, ugođajem sugestivni. G. Ljubić se odlikuje sitnoslikar-skom srdačnošću, g. Balota je turobno zamišljen u svojoj dubokoj i tihoj nostalgiji za izgubljenim zavičajem, g. Gervais je za-dahnut ljupkim i bezazlenim humorom. Zbirci je dodan uvod u kojem je znamenit Nazorov pasus o njegovoj čakavskoj poeziji, a osim toga razlaganje izdavača o čakavštini zastupanih pjesnika. U zbirci su. osim toga, ponajljepše i ponajpoznatije istarske narodne pjesme pod imenom »Neznanke« i, napokon, podaci o samim pjesnicima. Nekako ie nejasna ona jedina fraza 0 g. Baloti: »Ribar, mornar, kao što mu je 1 otac bio.« To je. doduše, citat iz Baloti-na pisma ali on valjda ne znači da je pjesnik neki autodidakt koji nije vidio ni škole ni literature. Trebalo bi. dakle, nešto više stvarnosti u donošenju ovakvih podataka. Cak se ne zna ni to. gdje g. Ba-lota sada živi, a pogotovu ništa o tom gdje i kada se rodio. Kada se uz sve ovo. uzme još u obzir da je čakavština naš najstariji dijalekat i govor kojim je progovorila hrvatska umjetnička književnost, a da je danas na udaru strancima koji hoće da pokore i odrode njegove sinove, onda ova antologiia, umjetnički potpuno na visini, dobiva karakter i patriotske manifestacije, koja je isto tako duboka i topla kao što je tiha i nenametljiva. Ljubomir Maraković NAJNOVEJŠI MODELI drokoles, otro&klh in igračnih vaaridko*, prevojnih tncikljev, motorjev in Šivalnih strojev. — Velika izbira — Najrižje cene — Ceniki franko „TRIBUNA" F. B. L. TOVARNA DVOKOLES IN OTROŠKIH VOZIČKOV LJUBLJANA, Karlovška cesta Št. 4 IVO GRAHOR; SREČKO GOSPODAR BOŽIČNA IDILA Vsi štirie dijaki so prišli domov na božične oočitnice in tudi enajstletna sestrica ie orišla. Zadnii teden mu je že presedalo toliko eovoricnia o njej, ljubosumen je bil, da so nieca. kakor bi pozabili... Maščeval se ie in vsem prepovedal naoreči konja, ker poide sam nonio v trst. Potem pa ie naenkrat orišla. pripeljala se ie z očetom v saneh in nično prvo delo je bilo, da ie Srečka okenala. »rečko ie živel sam pri očetu in materi, na samotnem posestvu ob reki in ima v svoiem petem letu vso lepšo, drugačno šolo, kakor nieaovi bratje. Brez niesa bi šlo vse v nič. Hodil je oo širnem dvorišču, in poleti ie od tud nadzoroval vse posestvo, ob državni cesti, za hišami in hlevi, na otokih in bližnjih rebreh. Sedevai je Pod velikim orehom na čokih ali pa pred žago, ko je delala in ako ni delala, vozil se je na njej. Tak ie bil. kadar ie bil dobre volje in ako ie šlo vse gospodarstvo nrav. Oče ie bil zadovoljen. Stara mati je stavila malega bratom za vzgled kolikor ni še rajši obuiala v niem častihlepnosti, da bi fj še bolj pridno pomagal ori delu. To se ji Pa ni vselej posrečilo, ker ženskih del oa njenega sušenja solat,, in komilic ni preveč ljubil. Izmikal se ie in vselej čimprej izginil za mlinskim vogalom. Največkrat oa ie pogledal v hlev. kier le stanoval njegov ljubljenec Keršo. »Kai boš uganjal sitnosti«, bi mu rekel, ako bi se mu koni namuznil ali udaril s kopitom. Njemu se zdi popolnoma razumljivo, da mora biti Keršo krotak, in tudi mlajskim konjem, s katerimi vozijo kmetje v njihov mlin. ne reče drugače. Cesto nahruli domače dekle, ko se ored konji umikajo. »Kai se ga bojiš ia ! Da te ugrizne ? Na ! tako, vidiš«. Srečko se postavi pred konje in maha z bičem. On se ne boii nikoga, ne živali in ne Hudi. Edino pred svojim očetom. ki ie velik, naivečii. pred njim skrtic Srečko oči. In zdaj ie sveti večer. Povečerjali so; rodbina v sobici, družina v prostornejši kuhinji. Od tam se včasi začuieta udarec in smeh. Pojedli so in se zabavajo. V mali iedilnici ie še mir. Med molitvijo je vsa hiša utihnila. Pri zavesi pada svetloba električne svetilke po klancu na sneg V desnem kotu so s tenko zaveso zakrite božične jaslice. Diiaki so jih napravili in zakrili, nihče ne ve kako so jih letos opremili. Niliče. A Srečko ve. Vzeli so ga dopoldne, da ie »pomagal«. In zdaj bodo videli vsi: stara mati. mama. oče in Vladka, hlapci in dekle. Bodo videli. »Otroci so doma.« — pravi Srečko. — »Prižgite elektriko !« Na skrinji ie stal. dokler so odmolili, tn se pokrižal z vso resnostjo, ki se mu 'e zdela potrebna A na to ni mogel čakati več. Tik ob niegovem prostoru so iaslice in njegovi pogledi so se že do utrujenosti sprehodili no mreži električnih žarnic. Elektrika njemu ni čudo. Na koritih ie mlinsko kolo. ki io dela in žene. »Na sveti večer ne boš kričal ?!« A Srečko ne misli, da bi se udal. Ponavadi malih otrok si ie dvignil ročki do prsi. da se z njima ubrani. »Kai iaz kričim ? Sai ste rekli, da bomo prižgali.« »Prižgi, Tone. prižgi !« pravi mati sta-reišenru in premaguje smeh. Pavel, tehnički vodia božičnih naprav, se ie slovesno vzdignil in stopil k oknu. Pri mizi se ie za njim odprla velika vrzel, od vrat Preko mize do iaslic segaioča odprtina ie razdelila družino na dve strani. Oče se ie od iaslic narahlo odmaknil in zravnal levo vrsto, kier sede stara mati. Vladka in gosoodinia. Desno krilo, od Srečkove glavice do- stoječega velikana Stankota, se ie umirilo v pričakovanju. Tu sedita z vsevednim nasmehom tretiešolec loško in dekliču Rado. Pavel ie v kotičku okna obstal in počakal. da doseže splošna pozornost naivečio jakost. Pak ! Velika svetilka je ugasnila. V tišini valuje nemiren, oritaien dih. Osem liudi v pričakovanju, na drugi strani neznano čudo. nad njimi vodstvo, kj ve. kaj hoče in ki zna doseči učinek, a nad vsem skrivnostna tema. Srečko se duši komaj diha. »Prižgi !« — bi kričal. — »Kai se igra?!« In na iok bi mu šlo od ieze. A vse je dobilo nad njim čudovito moč. Med tem ie nekdo škrtnil po zidu. Pavel ie dvignil roko. Drugič. Pek ! Tenka, prosojna zavesa v desnem kom ie zasijala v močni svetlobi oo vsej Jedilnici. Vsi so osupnili. Tone oa jim ne da oddiha. Penk. penk. penk. Pritisnil ie čudodelni gumb. V belo svetlobo so padle barve in se prelivajo počez: modra, zelena, rdeča, potem soet čisto bela. čisto modra. Tu .se ie roka zastavila. Vodstvo ie odredilo v svoji iznajdbi kratek odmor. Glei. kako pre-računleno. In tam ! Alj ni tam za prosojno steno, tam v daliavi planina z jaslicami ! Okrog niih in zunai. okoli hlevčka se zbi-raio liudie. pastirii, ki paseio tod svoje črede in so prišli zdai na oblačkih drobnice voščit sosedu zdrav rod ! Na nočnem nebu se i£ utrnila zvezda. Srečko se ie sesedel bratu v naročje in z obema rokama prižel nanj. loj ! »Me boš zadušil. Ti, sedi bolj mirno 1« Srečko ne čuie. Strmi predse na svetlo betlehemsko pokrajino in ne more od nje premakniti oči. Zmirom lepša ie v luninem svitu, kakršne še ni videl nikdar. Popolna sreča mu siie iz oči. »Kai ti ie. Srečko? Si zdaj sit? Glej ga ! Zletel bo z angelci,« — mu nagaja Pavel. ki mu vidi naravnost v obraz. — »Zdaj bo boliše. da zgasnem.« »Pusti 1« Oče ie hud. Tudi on vidi Srečku naravnost v obraz. »Srečko ! Hočeš, da vgasuem ?« vprašuje mati. Vladka na njeni levi strani se ie ozrla vanj in se mu smeje. On ne vidi. ne čuti okrog sebe ničesar več. Tonetu si zdi bralčeve milosti že preveč: takšna žaba. Pa vse kroti. »Nu dobro, naj ukazuje on«. — pravi. V bratih se ie prebudila stara strast, da bi ponagajali mlajšemu. »Zgasni 1« kriče Tonetu. »Zgasni 1« Rado. loško, še Vladka kriči, mati se smeie: nad vse bobni Stanetov bas. Izmed vseh ie le še oče odločno s Srečkom. Oče ie brezpogoino z njim. »Ne. Tiho ! Nai Srečko pove 1« Rezki očetov glas te razpršil nevarnost in pobil z enim udarcem sovražni hrup. Bratci so se napol užaljeno odmaknili od mize in se naslonih na zid. Le Srečko je vstal zmagovito nad mizo. »Culmo 1« — ie siknil Rado. Vladka opazuje malega bratca, ki stoji nji nasproti na skrinji in si z levicom sramežljivo posega v kodrčke. Od veselja se ie nekoliko prikrito nasmehnil in na videz opazuje očeta, ki si neprestano tare brke. Že ie zamahnil z rokico, spustil ie prav za prav. da se je povesila in skrila za mizo in zaukazal: »Loiza pokličite ! Lojza.« »Samo Loiza ? Druge si pa pozabil 1« »Dobro, oa vse.« »Tudi Peno ?« Srečko se ie ustavil. »Aha. Podnoč ie bila huda nanj«, ga soominia Vladka. Mati tolaži. »Kai oa ie iskal pri ognjišču ?« »Pujska mi ie oparila.« »Pokličite vse 1« pravi Stano, kakor da ie uganil Srečkov ukaz. Odprl le kuhinjska vrata Poslednje mrmranje molitve ie padlo v sobico. Delavci so odmolili in se pokrižali Stane stoji na pragu in vabi z veliko kretnjo: »Gospod Srečko so izvolili povabiti vse. kar vas ie. k jaslicam. Naprej, kar naprej Miha ! Naprei. po vrsti ! Ogle.ite si izdelek elektrotehnične tvrdke Tone in Bratje. Le naprej ! Kai se držiš. Mica ? Živo 1« Zložno stopaio v sobico. Rude. Lojze in Štraus. Miha Štraus — pastir. Za moškimi dekle. Začudeno zro razsvetljene jaslice. Dekleti sta vzdihnili in obstali z odprtimi usti. To ie njihov pozdrav. Tudi mlinar Lojze se ie začudil z glasnim vzdihom, katerega ie še povečal, kot nekako priznanje priiateliu Srečku. In Srečko ? Žari. Da. to ie tisto, kar ie obliubil. in zdaj lahko po-gledia mlinaria. kakor ie oni velik. »Vidiš, Si videl, a ? Kaj sem ti rekel?« »Pa vseeno si nisem mislil... « — sc čudi mlinar. Lojze si ni bil ostrigel svetlordečih brk ali nrav za nrav so mu zmerom visele takole nekoliko preko ust. in košate so. nekoliko nakodrane. Široki obraz z malim nosom in rjavimi očmi ie nad njimi nekako masten. Velik je Lojze, za svoiih trideset let debeluh Hlapec Rude ie pa dolg in suh, kakor preklia. Majhno glavico ima in redke črne brčiče. Tudi on si jih ni obril, a na koščenem in sivem obrazu, sivem kakor niegova delovna suknia. se mu brki komaj vidiio. Miha Štraus ima seveda že svojo pipico v ustih, a spretno pristrižene brke so mu utisnile resnost nekdanjega Peto-šolca. ki ni hotel iti v lemenat. Koliko že ie star ? Kakih pet in petdeset. In ie Prav dober pastir, še klobuk ima obešen kot zvo-nec. On ie naimaniši. nrecei manjši od Loiza in Rudeta. Tudi telovnik ima. Ko tu stojijo. so podobni betlehemskim, pastirjem in zdaj — pred jaslicami so nenadoma sneli klobuke oa iih nerodno vrtijo ob strani. Naistareiši domači sin iih pozorno gleda in ie Prvič opazil to nenavadno podobnost. Ali ie to res Miha in ne betlehemski pastir ? »No. kai pravite. Miha? Ali ne pride Kristus takole na svet?« Miha ie poteškal svojo staro, kratko nino in odgovarja z navadnim zatisnjenim glasom. (Morda ie bil nekoč bolan in potem dolgo hrioal.) ” ^ , »Pride, pride. Počakajte ! Opolnoči pride.« A že se le vmešal Lojze. »Ce bo Srečko boli priden, pride.« »Kai ?« To Srečku ni prav. »Kaj nisrrn jaz priden ?« — , , Dvignil ie roko in takoj svojo kretnjo umaknil, ker so vsi hkrati pogledali nanj. »Te bom. boš videl 1« mu ie zagrozil. In kadar Srečko grozi tudi tako pogleda. Glavico rahlo nasloni in naredi hud obraz. Loize razume. Tudi zdaj se mu opraviči, ker sta prijatelja »Mene da boš teoel ? Kdo te bo potlej stavil na konja ? Rude te ne bo,« ga tolaži. Rude ne gleda tako. »Tudi Rude me bo, še bolj«, pravi Srečko. »Pa ne na Keršota 1« Zdai ie na hlapcu vrsta, da se opraviči. »Kdo ie rekel, da ne ! Tudi na Keršota za bom del. oa še nalašč.« »Ne boš. Keršota bomo prodali, da veš«. — nravi Lojze. Tega mu Srečko več ne veruje. Ako se to zgodi.. »Ti... 1« Zapretil bi mu. a se je še nečesa domislil. Seveda. »Keršo ie moj«, odvrne. Dekli sta stopili bliže in opazujeta jaslice. Zastor ie nadel. Nad betlehemsko pokrajino leži noč. »Doro«, nravi Lojze. »A kdo bo vozil ? Kdo bo peljal Vladko nazaj ?« »laz io bom pelia!.« »Ti. ki si majhen ?« »laz sem velik.« »Ce te bo Keršo ubogal.« »Keršo ie priden.« Rude onazuie malega. Še nikdar mu ni bil tako všeč in — posli zelo radi govore z otroki »Srečko ! Za k polnočnici nam ga boš dal?« Srečko misli. S prstki tare volneni jopič in gleda v nevidno daljavo. »Ne daj 1« pravi Lojze. Zdai se ie snomnil Rado »Kdo poide k polnočnici ?« »Srečko ne.« »Molči ti. Loize ! Reci mu. naj molči.« »Ti molči 1« odloči Srečko. Gospodinja iim ie namignila naj ne govore o tem nevarnem vorašaniu. »Najprej: kdo bo varoval hišo ?« »laz. iaz, iaz 1« kriče dijaki. Radi bi vsi ostali doma. Zabava se potem prav lahko naiđe. »O. ne. — pravi mati. — »Vsi pojdete k polnočnici. Oče ostane doma in bo varoval, pa še eden. da mu pomaga.« »Iaz. iaz 1« »laz.« pravi Srečko. Radotu se zdi že smešno. Ko se spet vsi ozirajo v Srečka, vstane in pravi z za-ničliivo lutkarsko kretnjo. »Ti. revica ! No. kaj pravite, on da bo varoval Da ga ukradejo.« »Si čul. kai ti pravi, si čul ? Pa nič se ne boi, niega bom iaz« — se oglaša Lojze in mu daie poguma. »Z očetom bova imela puško.« »Pa če iih pride pet?« »laz bom očetu pomagal.« »Zakaj gledaš mene ? Vprašaj očeta ! No oče. kateri ti bo pomagal ?« se vmešava mati. Književna revija »Mladost« u svom 4 broju donosi ovaj prikaz našeg kalendara: »Emigranti iz naše Istre koji žive u Zagrebu zavrijedi!! su svojim radom svu bratsku ljubav i potporu svakog jugosloven-skog patriote. On! su neumorni u radu za procvat i snagu Jugoslavije, i svojom nacionalnom sviješću mogu mnogima da služe primjerom požrtvovnog rodoljublja. Naša javnost to dobro vidi i pravilno procjenjuje njihov nesebični rad, pa ih podupire u svakom njihovu nastojanju, a najviše u teškom poslu samoodržanja naše zarobljene braće u Istri i Gorici. U nizu takvih poslova izdali su nedavno odličan Jadranski kalendar za 1935. To nije obični kalendar, koji bi se ogradio na praktičnu svoju svrhu i nešto razonode, već je almanah o Istri, njezinoj prošlosti i sadašnjem stanju. Svojim ozbiljnim prilozima historijsko-in-formativnog značaja, svojim beletrističkim prilozima u pjesmi i prozi, svojim ilustracijama i crtežima. 1 napokon svojom dobrom opremom, ovaj ie kalendar zavrijedio da bude zapažen i toplo preporučen svakome ko ima osjećanja za napore naše sirotice Istre. Medju brojnim suradnicima nalazimo mnoge naše poznate književnike, kao što su: Lujo Vojnović, Rikard Katalinić-Jerc-tov Mate Balota, poznati čakavski lirik, dr. Fran Ilešič. Viktor Car-Emin. Drago Žervč, Antun Bonefačić, Srećko Kosovel 1 dr. Daleko bi nas dovelo kad bismo htjeli spomenuti I sve uspjele književne priloge u ovom kalendaru: to je cijela antologija istarske beletristike. Tek kao obrazac navešćemo posljednji prilog u toj debeloj knjizi, dirljivu 1 krasnu pjesmu Draga Žervea: Bog, domovina! (Zbogom, domovino!): Bog domovina. Gren kruha po belen svete iskat, zač su ovde mi ga zeli, i gren pravicu po svete iskat, zač su ovde mi ju zeli. Bog domovina, U noči kako tat te moram pustit, po šumlcah moram bežat, 1 te za vavekl moram pustit, va tujo] zemje ću ležat »Srečko.« Aa ! Vsi so osupnili. Mati pa prede dalje. »Dobro. Zdaj se oa zmenita, kdo bo na vrsti prvi ! Drugi oa poide spat.« »Do enajstin bom laz«, pravi oče. »Potem probudiš Srečka. Ampak mora iti zdai spat.« »Pa le brž.« Loize odhaja in za njim gredo vsi. Domači spravljalo malega snat. V sobici sta ostala samo gospodar in njegova mati. Ura na steni tiktaka snet enakomerno. Ona dva sp še držita na smeh in poslušata šumenje odhaiaiočih. Zunai ie mrzla noč Oče se ie dvignil in stopil še enkrat pogledat okoli hiše. Obšel je hleve in se vrnil soet na svoi prostor. Z dvorišča ic videl okno Srečkove spalnice: ko ie šel mimo. ie padla svetloba nanj. Dečki prihajalo oo stopnicah in sedajo zopet k mizi. »le zaspal ! vpraša starejšega. »Ne. Srečko ie rekel, da pridite gor.« »Rekel ie. da vam mora nekaj povedati. Pa preč !« »Ate,« — pravi Rado, ki je zasopel pritekel iz gorniih sob. — »Srečko ie rekel, da ne zaspi, dokler ne pridete.« Oče se ie značilno ozrl v tla. da bi mu nihče ne videl v obraz. Dobro mu de sinkova želja, nai pride k niemu. in le tako vprašuie. da se lahko zasmeje vmes. »Kako ie rekel?« »Da ne zaspi, dokler ne pridete.« Oče odide. »Ali ie res šel ? —- vprašuje mati. »Seveda so šli !« — odgovariaio dečki. Po stopnicah so odmevali njegovi koraki. Dečki so poslušali za njim. pričeli govoriti o polnočnici in si meli roke. Takrat ie oče jezno siknil z vrha stopnic in knk ie utihnil. Mati ie orišla v jedilnico in se smelala. Naibrže se smeje očetu. Za njo ie oriše! visoko in počasi tudi on. Vsi so se mu ozrli naproti. Mati ga opazi in vprašuje: »No. oče. kai ti ie povedal tvoj sin ?« Oče ie stopil k mizi in seda udobno na stol. Usta mu lezejo na smeh. »Zaspal ie !« Ona ga še ooazute in ne more zakriti veselia. »Glejte, očeta ! Star je. pa še tako neumen. Ali ne veš, da si otroče vsega zaželi — Srečko ie vedel, da prideš, pa ic zaspal.« Smeiati se ie morala in vsi so se smelali z nio. ker ie Srečko zaspal. »Guncvet.« Ko ie tako gledala svojega muža, ki ie sramežljivo zardel, so se srečale niune oči in ie vedela, da sta začutila oba v istem hipu prisotnost vseh petero otrok ki so bili nekoč vsi po vrsti taki kot Srečko. Vsak ie bil enkrat nad vsemi in vsem gospodar, gospodar njihovih src. Bog domovina. Ja poznam tvoj dih, dušu tvoju, i šumi, gori i rečice, te moram pustit zemju moju, selo moje va dolčiće. Bog domovina, Ko udovica sama češ ustat, će drugi, moju, te uživat, a sin će neboh ti po svete lutat I vavek za tobun jokat. Bog domovina. Ja gren, zač sunce će brzo prit. ja gren po svete petjat, i nikad me neće već nazad bit, zač teško je pravicu iskat. Koliko iskrene tuge u tim jednostavnim stihovima! Ako se spomene da ta omašna knjiga, puna odličnog štiva, na 210 strana, stoji samo 10 dinara, onda nam postaje jasno da ova knjiga nije nastala zbog kakve zarado, nego kao potreba našeg potištenog Istrana da na slobodnom teritoriju svoje domovine Jugoslavije kaže ono što u rodnom zavičaju ne smije da reče. Zar Jadranski kalendar za 1935. god. treba bolje preporuke? B. D.« MNOGI NAŠI ČITATELJI nisu još vidjeli tog našeg krasnog kalendara. Ne naruče li ga ne će biti dionici jedne naše lijepe akcije i ne će imati užitka, koje pruža to rijetko djelo. A treba da naruče ta) kalendra i zato. da bi nam omogućili isplatiti troškove za štam panje tog kalendara, koji dajemo uz minimalnu cijenu, tako da ćemo pokriti troškove samo ako čitavu nakladu prodamo. Kalendar je pola srpsko-hrvatski, a pola slovenski. Stoji samo 10.— dinara bez poštarine, a sa poštarinom 11.50 dinara. Ko naruči ujedno i naš džepni kalenda« »Soču«, dobiva oba kalendara franko, t. j. ml plaćamo tada poštarinu. Oba kalendara stoje 1S dinara. U tih je 18 dinara uračunata tada I poštarina za oba kalendara, te prema tome dajemo oba kalendara za samih 15.— dinara, jer nas košta poštarina i pakova-njc 3.— dinara za oba kalendara TO NIJE KALENDAR, NEGO ALMANAH... KRITIKA O NAŠEM KALENDARU IVAN MATETIĆ RONJGOV: MATKO BRAJŠA RASAN VELIKA OSTAVŠTINA PRVOG NAŠEG KOMPOZITORA Dobrotom i pomoću pokojnikove udo ve Marije i kćerke Jelke pregledao sam muzičku ostavštinu našeg prvog istarskog kompozitora. Sama od sebe namiče nam se dužnost da poimence iznesemo u našem glasilu sve njegove radove, kako bi naša javnost uopće, a naročito Istrani saznali kakav Je i koliki bio rad Matka Brajše-Rašana. (Ukoliko je to moguće, naravno. Jer znamo da je pokojni naš dobri Brajša sipao i lijevo i desno izlijeve svoga plemenitog i rodoljubivog srca. te nije uvijek dospijevao da si zadrži prepis svojih mnogobrojnih kompozicija). Istrani se mogu doista ponositi ovim svojim velikim sinom. Da nije napisao drugo, već samo istarsku himnu »Predobri Bože« (jednu od najljepših himna uopće!), njegovo bi se ime spominjalo sa dubokim počitanjem. Dodamo li još k tome njegove zapise pučkog muzičkog folklora iz Istre (i to, nota bene, do krajnjih granica mogućnosti ispravno zabilježenog folklora), tada moramo reći, da je Istra smrću Brajši-nom izgubila jednoga od prvih svojih ljudi. A ne smije se zaboraviti, da je pokojni Brajša kao muzičar bio samouk, ali je ipak svojom zdravom i jakom intuicijom znao vazda pogoditi pravu žicu, kad je zapisivao, analizirao i obra-djivao najinteresantniju muziku slavenskog juga. Bilo je učenih muzičara, koji se nisu mogli složiti s njegovim mišljenjem; nekoji od njih pošli su čak tako daleko, te su njegove zapise falsificirali, samo da mogu dokazati ispravnost svojih teza. Brajšino je mišljenje na kraju ipak pobijedilo, a to je znak, da je u njega bio jak intelekat, a da i ne govorimo o onoj njegovoj neopisivoj ljubavi do svoje male ali najdraže domovine Istre. Kompozicije iz njegove ostavštine razdljelit ćemo u četiri skupine: A) Crkvene. B) Svjetovne, C) Sakupljeni folklor, D) štampom izdani harmonlzova-ni folklor. A) CRKVENE KOMPOZICIJE: 1. Ave Maria (orgulje i 3 glas. žen. zbor), 2. Sv. Tereziji (mj. zb.), 3. Zdravo Marijo (mj. zb.), 4. Ad Te Domine (oicrt. za muški zb.), 5. Tebe Boga hvalimo (org. i mj. zb.), 6. Oče naš (mj. zb.), 7. Pomiluj Bože (harmonij i muški zb.), 8. Kraljice nebesa (mj. zb.), 9. Misa u čast sv. Marku (F-dur, mj. zb.), 10. Psalam 97 (mj. zb.), 11. Regina coell laetare (mj. zb.), 12. Tantum ergo (mj. zb.), 13. Dvije kratke mise (mj. zb.), 14. Još jedan Tantum ergo (mj. zb.), 15. Litanije Majke Božje (mj. zb.), 16. Staše majka (mj. zb.), 17. Velika misa na naš tekst (mj. zb.), 18. O Marijo mili glas (muški zb.), 19. Sv. Nikoli (mj. zb.) 20. Sv. Roku (muški zb.), 21. Pokoj vječni (Misa za mrtve za orgulje i mj. zb.) 22. Misa Es-dur (mj. zb.), 23. Misa C-dur (mj. zb.), 24. Misa solemnis C-dur (za dječja grla), 25. Domine Jesu Chri-ste (org. i mj. zb.), 26. Zdravo Marijo (org., bas i ten.), 27. Pjesma sv. Blažu (mj. zb.), 28. Requiem (mj. zb.), 29. Dies irae'(udesio za bariton solo i org.), 30. Litanije za mrtve (org. mj. zb.), 31. Pomiluj me Bože (harmonij i muški zb.), 32. Opet sunce (org. i muški zb). Opaska: Mnoge od ovih stvari priredio je od mj. zbora za muški i obratno. B) SVJETOVNE KOMPOZICIJE: 1. Bože na polja (Srpska himna, muški zb.), 2. Oblačak (muški zb.), 3. Mlada sam ja Istrijanka (za mj. zb. tekst A. Kaića), 4. Himna dr. sv. ć. i M. (mj. zb., tekst od R. K. Jere tova), 5. Poput-nica dr. sv. Strah božji va naših seleh je bi. — Pašah je vreme od iudihi. Sad komać spomen od njih Uvi. VRLINOV. LE MIRNO SPAVAJTE Sem videl v mislih grob zarasel s plevelom. — Kdo je tukaj pokopan? Marušič, Bidovec, Valenčič, Miloš? Mordd počiva tu Gortan? Na grobu ne dehti cipresa, ne zimzelen ne rožmarin, n v tisoč src je posajena najlepša roža vam v spomin. Le mirno spavajte Valenčič, Marušič Bidovec, Miloš, Gortan! Saj pride, prav gotovo pride osvete in vstajenja dan! KAREL ŠIROK. = ZVANE KASTAV AC Eno tamo na obali Sene Za Kvarnerom Mati wco vene. Dragi Mate! Evo, lipi zrman, da Ti ispunim želju i napišem listak knjige bile. Kad budem govorio o Tebi i o Matesini iz Val ture gdje se pjeva Kačić, pisati ću »vcđnjanski« a kad bude riječi o Kvarneru, onda »liburnijski« (Malecki: Jadranski kalendar za 1935). Saki zajik ima svoju Šprahu, što rekli moji Ka-stavci, a Tebi od toga više uspomene i radosti. Kad grem s Lovričem po ovim kalam, ne govorimo puno o tonu, zač on za te stvari nima toliko interesa kako mi dva. Mi dva, kakovi smo da, smo, ipak smo niki mornari i ribari (i naš Anton Bomifačić nas za takove Stima — Jadr. kal. str. 105), a za Pulitane, grajane, lubin, reć ćenio, ima vrid-nosti samo kad je na pjatu, a za nas je lubin na pjatu samo posljednja i to manje važna faza jednog dugog više duhovnog nego fizičke® procesa. Ja sam tì. osta doli koliko sam više moga, sve do otobra, a da sam zna ča me ovdi čeka, po majku svita, ne bin bi poša njanka onda. Ma kako sam uči ja filozofiju od Seneke, reka sam sam sebi: a kako bin se o Petrovu moga radovat putovanju, ako bi mi ovdi vajk sve išlo lipo i dobro! I s tim sam se valje umirija. Neka je slava starim učiteljima stoicizma! ♦ Bija mi je reka Drago Gervais da će doć u Kostrenu kad dojdeš Ti s »Kalavojnom«. Ti si doša ma njega ni bilo. Potlan sam dozna uzrok. Izaša Drago s kajićem iz bakarske škuje na Kvarner, pribacija gole noge prikopro-ve i . . . dogodilo mu se ča i onima iz Germanij e ki dojdu na more i hoće brzo da pocrne od sunca: izgorila mu koža i ni moga hodit. Ma ni on brižan lija da paradira u Belovaru sa bakrenom bojom kože nego se je zagleda u »crljene kroviće po keh vrapčići kan-taju« i zaboravia na vrime, na jiće i piće, na sunce i na čili svit. Onda su došle štorije od pešekani. Evo blizu pedeset lit da se skitam po Jadranu a nisam nikad i nindir čuja da bi to blago napalo na živega čovika. A ovi naši, ča pišu foje, vide i znaju čuda. Dokle Talijani pišu da u nas jema pešekani antropofaga i .... u moru, to razumim: hoće da nam poti-raju goste. Ma kad to naši pišu, ćovik bi krepa od jida. A kad je došlo vrime da se gre ća, kupija sam u Banica knjige Mate Dvomičlća i Ivana Lončariča. Poćeja sam ih štiti, naravno, tek iza Plas, jer dok se je vidilo more, ne bi me ni sto Dvomičići otkinilo od poništrice. Onda sam uzdahnu ja, vazeja libre i reka: saka stvar u svoje vrime; biće ča Bog da. Lončarič me je jako razveselio: topao, neposredan, optimista, miniaturista svoj ili ljudi i njihovih lijepih dušica, iz kojih, pored sve neimaštine, i maljušnosti, izbija zdrava misao, vedar humor i humani osjećaj. I u Dvorni-čiću sam mnogo uživao dok je ostajao u granicama milje-a: lijep je i snažan kad crta svoje Bodule i Kirce i, dopunjujući Lončariča, prirodu Boduli je i Kirije na kraju i na moru. Ali kojega će mu vraga ona teška i mutna filozofija, koju interpoiira u bistru sredinu i živo kretanje svojih ljudi i stvari! Ne govorim o raspravama, koje je unio kao dodatak u knjigu nego o filozofiranju u tekstu pripovijesti. Kad odbaciš taj suvišni balast, njegovi su opisi živa plastika. Da mi hoće ko naslikati onog »Ingleža« brijača i Vrbmčane kad ih subotom brije i, kad ih poreže, ob-lijepljuje kartom od tobaka! Hi one žive hridine »Raznomir«, »Baba«, »Koren« iznad Grižana. Kako je sjajan Valentin Pernat kad jedne tihe nedjelje jutrom, vraćajući se iz mračnih maj na i prljavih »bording-house«-a u U. S. A, silazi sa Plasa niz umivenu svetoj ako-varsku kampanju prema moru! Ali, čim se uvuče psihologija, pokvari se prirodan tok radnje. Kako se objašnjava da suzdrži) iva i ponosna Milka Gr-. žac neće s njim ni da ostane na samo na javnom putu a zatim se pušta od KVARNERSKE NOSTALGIJE njega milovati pred drugima da se najzad iste večeri zaruči za desetoga? I, na kraju, ukleti trabakul onoga Bašćanina, koji svakom pismenom čovjeku na Primorju priča svoje porodične nevolje i traži savjeta. Njegov trabakul, nagnut pod udarom velebitske bure, koja parunu raznosi kosu i zasiplje slanom rosom krvave ljubomorne oči, sa razrivenim padinama i rastrganim obalama sablasnoga Prvića u pozadini — bila bi slika dostojna velikih majstora. Kažem Ti ovo, jer je taj isti Bašćanin i mene došao da gnjavi sa zagonetkom triju šibica a ja ga se otresao rekavši mu, da nisam pravnik nego prirodnjak, prijatelj mora i brda, riba i cvijeća, svega što je nijemo. čovjek, rekoh, izgubi svu ljepotu — kad počne da govori. I Bašćanin je otišao sa uvjerenjem da sam ja lud. A, bravo, bi sam ti zabil reć, da su našem Jivi bili zaprli šćer, aš, da je htela silom izmeniti društveni poredak. I dok je mala tako ležala va gajbe, jedne noći je zašuškal miš ali niko drugo blago, kega je va teh mesteh dosta, a mala je počela kričat i zvat gvardijana u pomoć. Onda su prišli ljudi od suda i su rekli: da, porka pipa, kako more ova Ista goličina delat revoluciju i razbijat kašeforte. I onput su je vaje poslali doma. A sad evo Ti i vidna kaplja mora, za kojom je vapio Dvorničlć, valjda onda kad je bio zaprt u Gelersdorfu (Jadr. kal. str. 208). Prilazem Ti dvije sličice. Jedna prikazuje našu opjevanu flotu a PISMO MATI BALOTI druga jedan od onih dragih zakutaka na našim obalama, koji sam nazvao: »Nauzikajino kupalište«. Bio je naročit razlog zašto sam ga tako okrstio. Slušaj: Nike ženske va Koštrene po vele se za modom nudističkog sunčan ja, jer su neki pametnjakovići pronašli da je to sila zdravo. I tako bi one ležale po gro-tah koti sirene. E, ale je gospodin plovan predikal, da to ne valja, aš da ih mogu vidit prolaznici i s kraja i s mora. Onda se jedna od njih spomenula ove dražice, koja je s kraja nevidljiva i nepristupačna a i s mora je majčica priroda postavila pred nju jednu stenu, koja je sakriva. Ovamo bi ona dopla-vala, pružila se na žalu i upijala ultravioletne zrake sunčane. Ben, uzmem ti ja jednoga dana flotnu jedinicu »Branka« (na slici je vidljiva) i po običaju zaveslam prema dražici, nemaj uć ni pojma, kao ni u svoje vrime Odisej, da se tamo nalazi Nauzikaja. Kad sam, klizeći, nečujno, zamakao za štinu i nasadio provu na žalo, ugledao sam je a, bora mi, i ona mene. Počela je mahat z rukami da se, koliko more, sakrije i kričat: — Juh — mané, juh — mané, hote vaje ća, hote vaje ča! — Ter ču, ter ću, samo mi malo odrinite brod, aš sam se nasukal na sike. — juh mané, onda ćete me još bolje vidit! — Ma ne, ma ne, gjedaću na bandu. Nisam ja već mladić, prosai mi je saki morbini I zaista, Nauzikaja je pristupila i stenjući otisnula batanu. Ja sam, naravno, gjedal na bandu. Pravo ima Mate Dvorničlć, da su Aheli iz Sv. Jakova potomci brzonogog Ahila. Na Primorju živi još divna stara Helada! Eto tako. A sada boh, lipi moj čovik. Ja bi poljubio radio-špikericu, i ako je matora, kad mi poslije Rodjenja Novoga Sunca, stane javljati kako dan raste. A kad životvorni, božanski Febo, Mitra, Perun stigne na zenit, onda će doći naš čas. Poslije mrkih i kusih tornjeva notrdamskih, bijeli i šiljasti zvonici na primorskim brežuljcima; poslije sivog maglenog panonskog i senskog neba i mutnih voda, sunčani, modri, prozirni, spektralni, čarni naš Kvarner. U toj viziji na dobro Ti došlo Poro-djenje Ditića i pozdravlja Te Tvoj Zvane Dr. LOVRO SKALJER: »OMNIBUS« JEDAN ZABORAVLJENI PULJSKI LIST Kada Je 1866 Austrija izgubila Veneciju, postala je Pula centralnom ratnom pomorskom lukom bivše dvojne monarhije. Od malog mjestanca sa par hiljada siromašnih žitelja podigla se Pula amerikanskom brzinom. U pomorskom arsenalu, kod gradnje mnogobrojnih kopnenih utvrdjenja i kod gradnja privatnih i državnih mnogobrojnih zgrada našlo je dobre zarade i sigurnu egzistenciju mnoštvo svijeta. Priliv radnih snaga je bio neprekidan. Pošto je bliža i dolnja okolina Pule bila napučena našim življem, to je pri-došlo novo stanovništvo Pule bilo u pretežnoj većini naše krvi. Ali pošto je u Puli zatečena talijanska osnovna škola, to se ova naglo širila te su i druge takove škole podignute u raznim stranama cvatućeg grada Pule. Tako su i mnogobrojna djeca naših roditelja, u pomanjkanju svojih škola, bila primorana da pohadjaju talijanske osnovne škole. Ta naša djeca su ponarasla i dolazila do muževnog doba. Materinski jezik su slabo ili nikako znala, škola, ulica i radionice, uredi, zabave pa čak u prvo vrijeme službeni jezik ratne mornarice bili su talijanski. Osamdesetih, a poglavito devedesetih godina dolaskom sada pokojnog Dra. Matka Laginje u Pulu, stali su se Slaveni Pule da se skupljaju, prebrajaju, organizuju te da se kao odjek nacionalne borbe u češkim i slo-venačkim zemljama te u Dalmaciji poćmu razvrstavati u bojne nacionalne redove. Naš je svijet bio u podredjenom stavu i fcultuiriro i gospodarski. S toga je naša nacionalna borba bila tim uspješnija, što se mogla i morala voditi i na gospodarskoj osnovi. Tako se naš narod postepeno i sigurno emancipovao i kulturno i gospodarski od Talijana i od Nijemaca, koji s-u u zadnje vrijeme bili prionuli svom žestinom da navaljuju na jugoistok. Da bi mogao putem štampe djelovati na masu radništva našeg por jekla a odgojenog pretežno u talijanskom duhu, i nacionalno stoga Indiferentnog, te na ona mnogobrojna vojna lica slavenske narodnosti nastanjena sa sjevernih predela Austro-Ugarske u rajonu ratne luke Pule, gdje je već njemački jezik uzeo Mo dominantan položaj, odlučio se bio pok. Dr. Lagimja na to, da na svoju ruku i na svoj riziko izdaje mali dnevni listić u tri jezika: hrvatski, talijanski i njemački. Da bi taj listić već u svom imenu pokazivao svoju svrhu, dao mu je njegov osnivač ime »OMNIBUS«, što znači latinski »svima« ili »za sve«. Taj je list imao iz početka pretežno puljski lokalni karakter a bavio se je i općom narodnom politikom, ukoliko je ova tangirala puljske narodnostne i gospodarske prilike. Sretstva i sile, koje sa stajala pok. dru. Laginji za taj list na raspolaganju bile su više no skromne. List je počeo Izlaziti negdje polovinom 1904 na pola tabaka veličine zagrebačkih »Novosti« ili beogradske »Politike«. U važnim trenucima ili uoči nedjelje, kada nije inače izlazio, štampao bi se na cijelom tabaku. Prodajna mu je cijena bila dvije krunske pare (dva filira ili, po starom računanju, jedan novčić). U čestim bilo općinskim, bilo pokrajinskim, bilo parlamentarnim izbornim borbama imao je list do hiljade čitatelja,-tako da su se troškovi oko njegovog izdavanja taman pokrivali. Kada bi bilo političko zatišje, list je bio pasivan. Saradnici su bili mahom dobrovoljni i, kako to biva obično u takovim slučajevima, glavni teret uredništva padao je na jednog ili dvojicu fanatični j ih nacionalista. »OMNIBUS« je izlazio do iza parlamentarnih izbora g. 1911. Svega je kroz to sedam godina izašlo oko 1500 brojeva. Po nekoliko puta bi list lijepo zaspao da se opet probudi uoči novog političkog okršaja. Tako se tumači da za vrijeme od sedam godina nije Objelodanjeno više brojeva. Pok. dr. Laginja bi kazao, kada nije više mogao da plaća troškove listića, da će »Omnibus« morati »poći opet malo u remizu«, aludirajući time na jednako ime jeftinih pučkih prevoznih kola »omnibus.« Pisao ovog članka je jedan puni semestar svojih univerzitetskih nauka žrtvovao »Omnibusu.« Bio mu je glavni i jedini urednik, osobito za njegov talijanski dio, koji je u njemu bio pretežan. Od 1908 godine je vrlo često saradjivao u »Omnibusu« i čitateljima »ISTRE« dobro poznati »Zvane Kastavac«. U znak priznanja je pok. dr. Laginja piscu ovog članka, kada je ostavljao uredništvo »Omnibusa« s namjerom da nastavi svoje studije, rekao: »Evo ti pet petknmaša, neka ti se . nadje. Zaslužio si više, ali ti dobro znaš, 5 da ti više dat ne morem. TI ideš, a »Omnibus« če poć opet u »remizu« <§o prve prilike, ka neće falit.« Pisac ovog članka bio je neko vrijeme prvi i zadnji kazališni kritičar »Omnibusa« u talijanskom kazalištu Pule. Kao takovom mu Je stajao u parteru kazališta na raspolaganju besplatni fotelj kao i drugim predstavnicima, štampe. Ali istarska skromnost je bila u radničkom sinu i predstavniku našeg »Omnibusa« tako jaka, da nije imao smjelosti da sjedne na tu besplatnu fotelju. A kada bi ulazila publika u puljsko kazalište i prolazila mimo kontrole (lijevo bileter a desno zakupnik kazališta), povikao bi kontrolni namještenik, kada bi prolazio koji »neplatlša« u kom svojstvu dotični prolazi. Tako bi za pretstavnika našeg listića svaki put malo podrugljivo povikao: »Omnibus!« i time dao prilike, da se pomisli ne samo na list već i na to da prolaze kola »omnibus« (bez zaprege!). »Omnibus« je, kako rečeno, Mazio svakog dana osim nedjelje i praznika. Ali to je bilo samo u prvo vrijeme. Kasnije je izlazio samo utorkom, četvrtkom i subotom, a pri kraju samo srijedom i subotom. Da bi naši mladji emigranti kao i svi oni koji nisu uopće Imali prilike da vide bai' naslovnu glavu našeg inače vrlo zaslužnog puljskog listića »Omnibus«, stavljam ovdje na raspolaganje uredništvu »Istre« uz ovaj napis i jedan broj tog lista iz druge godine njegovog mukotrpnog života. (Kliše prikazanje umanjenu »glavu« »Omnibusa«). Pošto se više puta i u ovoj našoj »ISTRI« naglasilo da bi trebalo iznijeti na vidjelo što više momenata iz naše epske borbe u Istri i u drugim našim podjarmljenim krajevima, smatrao sam svojom dužnošću da upotrebim ovaj božični broj naše »ISTRE« »in memorlam« našeg čednog, ali herojske® listića »OMNIBUS«, koji je bio jedan od jačih bojovnika znamenitih godina 1904 do 1911 u gradu Puli i u Južnoj Istri. ISKONSKI GLASOVI (Posvećeno poi. Matku Brajši) Vraćaju mi sa davni sni, U njima »ća« nać stari ziniti. U njimu ja iskonska slušam glasove svog roda, éto ga crna tmina muti. 2 HELLER -OMNIBUS- 2 CENTESIMI ,^2;wSsì5S,s.“ mm* > MraMM* tor Me ' « E, «tonto» W—nwr 1 tUh*- .•*- >>"■**< *?■ rx&ùx.'vsr* totoU » •« ur» pri» podM —— Mito Mđjto» 1 tttfL* UP» trt a» »• MA — — MMtto Mlto*to*AieiM« tosto fntowtottoiMto m Som»-» »Mm- tol«* UglU» MB M CV tarmrau- Ja vidim, dolje smrt re&i — Al roda moga glas je jati. Iz zemlje on se diie i ko vihor bije u lice nasilniku, koji rod moj tlači. Prisluškujem iskonskim glasovima kroz san najljspii iz davnina. U njima plače vijekovima duša moje domovina. Al znam da živjeti če ovi glasovi u vonju zemlje naše, u krvi moga roda, što ju za grudu svoju lijevaše. VRLI NOV. zadobila je priznanje i povjerenje cijelog gradjanstva. U 27 raznih odjelenja pružamo golem izbor božičnih darova praktične vrijednosti uz cijene koje dokazuju da zaslužujemo povjerenje naših mušterija. 2agteb. NIKOLA EINZIG prije L. GRLIĆ I DRUG ZASTUPSTVO TVORNICA PAPIRA ZAGREB DEŽELIĆEVA UL. 74|H — TELEFON BR.: 29-61 Brzojavi: SUPERIOR Poštanski čekovni račun br. 34-610 GENERALNA ZASTUPSTVA: TVORNICA KNJIGO VEZ AČKOG PLATNA JOSEF KOHORN & BRUDER, BRAUNAU TVORNICA PAPIRA IGNAC SPIRO & SÒHNE A. G., BÒHMISCH-KRUM AU ŠAGRIN-, GLANC I CHROMO PAPIR BUNTPAPIERFABRIK G. F. LELL, EBELSBERG VELETRGOVINA FINIH PAPIRA CARL MANG, WIEN Stalno na skladištu' ŽICE (sjajne i pocinčane), original Gruschwitz-KONAC, Bindšpage, Kapitalband, Heftgurte, Heftbinde i t. d. v r NAJLJEPŠI DAR za BOŽIC EDISON BELL gramofon sa pločama Gramofoni od Din 650«» na više Ploce od Din 19** na više PRODAJA NA DUGOROČNU OTPLATU BOGATI IZBOR NAĆI JONALNIH, UMJETNIČKIH, PLESNIH KAO I TONFILMSKIH PLOČA ZAHTJEVAJTE BESPLATNE NOVE KATALOGE Upozorujetno na specijalne snimke starih Primorskih pjesama sa sopcima Prodavaona : ZAGREB, Ilica br. 5 (Oktogon) EDISON BELL penkala itd. ZASTUPSTVA U SVIM VEĆIM MJESTIMA JUGOSLAVIJE. Štedionica savske banovine u Zagrebu OSNOVANA NA TEMELJU UREDBE BANA SAVSKE BANOVINE OD 4. X. 1930 — BROJ 20267[l. 1930 SREDIŠNJICA ZAGREB BARUNA JELAĆIĆA 1, BLAGAJNA ILICA la TEL. 32-56 ULOŠCI NA ULOŽNIM KNJIŽICAMA Din 30,000.000.-ULOŠCI NA TEKUĆEM RAČUNU bin 42.UOO.OOO.- PRIMA ULOŠKE NA ULOŽNICE I TEKUĆE RAČUNE POSEBNA ORANA POSLOVANJA : REDOVITA VEZANA ŠTEDNJA NA 5. I VIŠE GODINA Uz NAJPOVOLJNIJE UVJETE I KAMATNJAK OD 60/0 PODJELJUJE VJERESIJE OPĆINAMA, GRADOVIMA ZEMLJIŠNIM ZAJEDNICAMA, IMOVNIM OPĆINAMA, ZATIM HRVATSKIM SELJAČKIM, SRPSKIM ZEMLJORADNIČKIM ZADRUGAMA. I T. D. SAVSKA BANOVINA PREUZIMA ČITAVOM SVOJOM IMOVINOM I PRIHODIMA NEOGRANIČENO I NEOPOZIVO JAMSTVO ZA SVE OBVEZE ŠTEDIONICE SAVSKE BANOVINE U ZAGREBU A NAPOSE ZA ULOŠKE I NJIHOVO UKAMAĆENJE. {Mg»' 1 s .V,..' ;:y ■ S -v ■ .... 1 fi r ■ k «m m' m. ' ■*■; ' ^ VX' r j«- ■ ■ •"-’v v ;:-4' Ovaj broj „Istre” je štampan na rotacionom papiru Tt. Karl Funder-Molbling (Austrija) Oiigukajte. 3& p>L6V& -ia $&óiù\ùn, dahavùna. iB&djCte a fms& pk&datfaasuce' tamo čšža naći ćcp C dah* »Istra, lilail svaknR tjedna n petak. — Uredništvo uprava nalaie sa u Zagrebu, Maaarykova ulica 28. U. — Broj čekovnog računa 36.789. — Pretplata: Za ciielu vođinu SO din... fUuara; za inozemstvo dvostruko; za Ameriku 2 dolara na godinu. _ Oglasi se računaju po cjoniku. — Vlasnik i Izdavač: KONZOBCIJ »ISTRA«. Masarvkova „I n t«iI* t K°u,n« » I Ive Mihovilovic. Jukićeva ul. 30. — Za uredulttvo odgovara: Dr. Fran Hrnčič, advokat, Samoatanaka 8. _ Tisak: Stečajnina Jugoalovooaka čtampe d. d. Zagreb Uasarvlu.J’'»»^7'80 S D^*2n,k Odgovara Rudolf Polauović, Zagreb. Bica broj 131. ' ^ ' s yKOva 28a. - Za tiskaru