»Drč'OERKSLJ iavp Dvorakova S/jj' L J U B L J' A B
Italija želi izmirenje s Jugoslavijom i poziva na suradnju. Danas se može već da govori o novom momentu izmedju obje zemlje. Dakle m.ože se očekivati, a da se ništa unapred ne kaže o dogadjaji-ma, po neka manifestacija, koja hi to utvrdila. »Giornale d’Italia*

Talijanski ie mjerodavni krugovi poraditi i na tomu da se poboljšaju odnosi izmedju Rima i Beograda. Misli se da će to poboljšanje doći u blizo vrijeme do izražaja kakovom izjavom ili kakovim naročitim gestom.
Agencija E av as
GUŠILO SAVEZA JUGOSEOVENSKIH EMIGRANATA IZ JULIJSKE KRAJINE
OČEKUJE SE „GEST MUSSOLINIJA
Poslije rimskog sporazuma, sklopljenog izmedju Mussolonija i Lavala, Italija je u dobrim odnosima s Francuskom. To se ne može negirati, jer se to vidi i po izjavama odgovornih faktora, a i po nekim činjenicama, kao što je na pr Abesinija... Ali u P o dun av l ju, na B r e v n e r u i u Austri ji, pozicija je I tali j e danas kritična. Ono, što je u Rimu dogovoreno izmedju Mussolinija i Lavala o Srednjoj Evropi, onaj Podunavski pakt, koji bi se imao tu sklopiti medju državama Srednje Evrope, još nije ni načet i dugo će se na njega čekati. Pitanje austrijske nezavisnosti i sve ono ostalo, što je zamišljeno u rimskom planu o Podunavlju, visi još u zraku i nema izgleda, da bi se riješilo ovako kako je to Mussolini zamislio. Nc putu su pravedni uslovi država Male antante, na putu su njemačke ambicije prama Austriji, na putu je Madžarska sa svojim marselleskim zločinom,, na putu je još mnogošta u vezi s tim zločinom... Zato Italija nije, uza sve francusko prijateljstvo i sklonosti sadašnjeg francuskog režima prama fašizmu, u zavidnom položaju s obzirom na Srednju Evropu.
Šta više, uslijed sve veće ekspanzionističke tendencije hitlerizma poslije Saura, nije ugrožen samo upliv Italije u Austriji, nego i sama sjeverna granica Italije. Javljaju se sve češće aluzije na njemačke aspiracije na Južni Tirol, pa čak i na Trst...
Abesinska avantira je pogotovo delikatna za Italiju u pogledu njezine pozicije u Srednjoj Evropi i njezinih sjevernih granica. U evropskoj se štampi gotovo sasvim otvoreno piše, da u m.omentu rata u Africi prijeti Italiji velika opasnost od strame Njemačke.
Te glasove čuju i u Rimu i nastoje da ih suzbiju na taj način, da se u fašističkoj štampi .ističe, kako je Italija spremna na sve eventualnosti i s te strane, kako njezina vojna snaga na sjeveru ne oslabljuje nimalo transportira njem trupa u Afriku, kako ona ima dovoljno vojske i za rat u Evropi, ako do njega dodje, kako joj ne će faliti niti municije itd. U tom smislu izdao je i. centralni Mussolinijev presbiro jedan komunike.
No Italija ipak ne ostaje samo na »prijetnjama* Njemačkoj. Ona nastupa i s ulagivanje m, ona nastoji, u isto vrijeme dok joj prijeti sa 8 milijuna vojnika, da joj se prikaže prijateljicom, da je udobrovolji. Zato donosi glavni Mussolinijev organ za vanjsku politiku »II Giornale d’Italia« (gd 3 marta) uvodni članak iz pera direktora Virginia Gay de, pod naslovom »Panorama Europe«, u kojem se u vrlo pomirljivom tonu govori o njemačkoj medju-narodnoj politici. Ističe u čemu sve Njemačka ima pravo i koliko ju je Italija u njezinim traženjima podupirala. Nudi joj se i za daljnje usluge...	0 pitanju Austrije Gayda
oprezno govori i kaže, da je moguće i tu naći bazu za suradnju i sve je napisano lako kako se ne bi izazvalo ni najmanje neraspoloženje u Berlinu.
Takovo je pisanje Mussolinijevog lista
0	Njemačkoj izazvalo komentare u medju-narodnoj javnosti, a U se komentari svode u glavnom na to, da se 11 a li j a b o j i N j e-mačke i da je, pred rat u Africi želi udobrovoljiti, pošto joj je ranije zaprijetila svojom vojnom, snagom....
Ali nije »Giornale d'Italia« pisao u tom uvodniku samo o Njemačkoj. On govori, neobičnim jednim jezikom za Gaydu, i J u-g oslovi ji. I možda iz istih razloga nudi
1	njoj — prijateljstvo! Kao prava senzacija odjeknulo je to što »Giornale d’Italia« od 3 marta piše o jugoslave nsko-tali-j unskim odnosima. Gayda piše:
»Mussolinijeva Italija dala je već obilno i ponovno dokaza o ovoj iskrenosti namjera i o ovoj dobroj volji za akciju. Ukoliko se nje tiče, njena sadašnja politika ide svojim pravilnim tokom prema linijama utvr-djenim potrebnim sporazumima. Ovi sporazumi znatno su razbistrili atmosferu u cijeloj srednjoj Evropi, toj neuralgičnoj zoni, u kojoj već može da otpočne aktivna baza rada. Tim nije rečeno, da su na sastancima u Rimu i Londonu i u njihovim diplomatskim, ograncima riješeni sv l čak samo i najvažniji problemi, koji su od bitnog značaja za trajan mir u Podunavlju, ali stvorena je nova mogućnost kontakta i pregovora, koji mogu donijeti korisne rezultate.
TO VAZI I ZA ODNOSE IZMEDJU RIMA I BEOGRADA, TALIJANSKA POLITIKA, STO SE TIČE JUGOSLAVIJE OSTALA JE UVIJEK ONAKVA KAKVU JE JASNO ODREDIO DUGE U SVOME GOVORU MILANSKIM RADNICIMA e OKTOBRA PROŠLE GODINE: ŽELJA ZA IZMIRENJEM, POZIV NA SARADNJU, RIMSKI SPORAZUMI STVORILI SU POVOLJNE PREDUSLOVE ZA OVU POLITIKU. DANAS SE MOŽDA VEĆ MOŽE GOVORITI 0 NOVOM MOMENTU IZMEDJU OBJE ZEMLJE. DAKLE MOžE
DVA LABINCA OSUDJENA OD SPECIJALNOGA TRIBUNALA
Braća Mate i Marin Licul osu d j eni na tri i dvije i pol godine
zatvora
Pula, marta 1935. — Dne 26 februara održan je u Rimu pred Specijalnim tribunalom proces protiv dvojice Istrana i to Mate i Marina Licula, koji su bili optuženi, da su radili politički protiv Italije.
U motivaciji njihove osude, kako ju je. donijela fašistička štampa, rečeno je, da »su bili optuženi zbog političke konspiracije, jer su se sporazumjeli, da će počiniti zločin antitalijanske propagande«.
Procesu je pretsjedao konzul general
Gautieri, branio je tršćanski advokat Giannini. Optuženi su navodno priznali svoje djelo, naime ono što su kanili učiniti. I zato su osudjeni Mate na tri godine zatvora, a Marin na dvije i po godine.
»Corriere della Sera« piše u svom izvještaju sa procesa, da je Mate Licul trgovac, koji je održavao veze s »anti-nacionalnim elementima«. Kod njega i brata mu Marina nadjene su »brošure napisane na hrvatskom jeziku, koje su sadržavale antitalijanske himne«.
UŽASNA SUDBINA JEDNE NAŠE UČITELJICE U ISTRI
Kako je stradala od milicijcnerskcg divljaštva Samse iz Velikog Zemona
kćerka Ivana
Veliki Zemon, februara 1935. — U mnogim je kulturnim državama na snazi zakon o zaštiti životinja. — Naši »kulturni« nasilnici s nama postupaju mnogo gore nego sa životinjama, jer za nas nema zakona, koji bi nas zaštitio. Mi smo za naše tirane još gori nego li životinje.
U našem selu živi posjednik Samsa Ivan, vrlo pošten i napredan čovjek. — Ovdašnji fašistički krvopije vide u njemu značajnog čovjeka i zato mu ne daju mira. Svako toliko u njegovoj je kući premetačina. Ali ni te premetačine u njegovoj kući ne bi bile tako velike zlo, kada bi krvnici samo kod toga ostali. Unatrag nekoliko tjedana došli su u kuću Samsovu miliceoneri, kojima je bio na čelu kao zapovjednik Karlo Onibene, kapetan milicije i napravili su strogu premetačinu u cijeloj kući, pa pošto se nisu zadovoljili sa premetačinom, jer nisu uopće ništa našli što bi kom? mitiralo Samsu, počeli su sa svom lje-
tinom tuči Samsu. U kući je nastao veliki krik i galama. Kćerka Ivana Samse, videći svog oca sveg iskrvavljenog, priskočila mu je u pomoć, ali u zao čas, jer su i nju počeli ovi divljaci tući i to najviše po glavi. Od udaraca dobila je veliki živčani napad, od kojeg je sirota — kažu i poludila.
Moramo spomenuti da je kćerka Ivana Samse učiteljica, koja je neko vrijeme boravila u Jugoslaviji. Nakon svog povratka nije mogla više dobiti u Istri nikakvog namještenja, jer je za naše ovdašnje vlastodršce bila »nepoćudna«. — Ovaj strašan slučaj izazvao je zgražanje u čitavom našem kraju. Svi žale Ivana Samsu i njegovu kćerku, koja sada boluje od opasne bolesti, i žele joj da ozdravi što prije. Ovaj strašan slučaj u nizu tolikih sličnih, služi nam kao još jedan dokaz kako je divljački sistem uvela Italija u našoj zemlji, da nas uništi, da nas ubije i otstrani s naše ze-
„AVET GLADI NAD ZADROM”
Bijeda biva iz dana u dan sve veća — Interesantan članak zadarskog »San Marco«
Prema pisanju zadarskog lista »San Marco« u Zadru je zavladala velika poslovna stagnacija i bijeda. Mnogi kućevlasnici su morali sudskim putem isprazniti svoje stanove jer stanari im nisu platili već nekoliko mjeseci. Medju istjeranim stanarima ima velik broj onih, koji su prije i poslije rata zauzimali vidno mjesto u zadarskom tako zvanom aristokratskom društvu! Nevolja se u zadnje vrijeme sve više ispolja-va na svim područjima. Prestankom rada na gradnji vojarne i rovova duž naše granice ostalo je bez posla preko 1000 radnika. Oni sada hodaju besposleni po Zadru i mole milostinju. List zatim konstatira da je nakon rata, pa do nedavno gra-djevna djelatnost u Zadru bila vrlo jaka. Za gradnju privatnih i javnih zgrada P1?" trošeno je u zadnjih 15 godina oko 800 mi-
SE OČEKIVATI, A DA SE NIŠTA UNAPRIJED NE KAŽE O DOGADJA-J1MA PONEKA MANIFESTACIJA KOJA BI TO UTVRDILA, OVAKAV NOVI KURS BIO BI BEZ SUMNJE JEDAN BITAN KORAK NA GARAN-TOVANJU MIRA U JEDNOM OD NAJ IZMUČEN U IH PREDJELA NEMIRNE EVROPE«
Vrlo je značajno ovakvo pisanje »Giornale d’Italia«, pa nije čudo, da je registrirano od čitave jugoslavenske štampe, a i od strane.	.
Francuska agencija H av a s donosi «*-kodier u duhu ovog Gaydinog članka telegram, u kojem kaže, da Italija želi prama nekim sredozemnim državama da promijeni svoju politiku. Havas kaže, da će »tali-janski mjerodavni krugovi poriditi na t om e, da se poboljša j u o cino si iz m edju Rimi i Beograda, pa
se misli, da će to poboljšanje đo-ći u skoro vrijeme do izražaja kakovom i z j avom ih kakovim
naročitim gestom«.
O motivima. ovakvog skretanja Italije u odnosima prama Jugoslaviji moglo bi se možda reći ono isto što smo n uvodu retai za njezino udobrovoljavanje Njemačke. Ne možemo naime pretpostaviti, da bi Italija danas najednom iz čistih motiva prijateljstva prilazila Jugoslaviji, kad već toliko godina radi svim sredstvima protiv nje. Na koncu već sama bitnost fašizma, fašistička ideologija imperijalizma ne dozvoljava Italiji da bude iskreno prijateljska prama Jugoslaviji. Jednostavno rečeno — u ovom momentu Italija želi da ima mirniju situaciju na ovim stranama, dok se sprema u
lijuna lira, pa su svi dobro živjeli. Danas u Zadru nema posla. Zadar je ovisan od svoga zaledja. Ako mu zaledje ne da, da živi, prijeti mu propast. U zadnji dvije godine iselilo se iz Zadra 800 radničkih obitelji da traže posla drugdje. Trgovina koja je u Zadru prije cvjetala danas ie pala na minimum. Mnoge velike trgovine pale su pod stečaj. U zadnje dvije godine pale su pod stečaj tu velike stare i ugledne tvrtke koje su imale godišnii promet od 5 do 10 milijuna lira. Intere: antno je da u Zadru postoji 5 jugoslavenskih trgovina, ali one rade vrlo dobro jer jugosiovenski državljani u Zadru kupuju samo kod njih. List to naziva bojkotom talijanskih trgovaca, pa poziva svijesne Talijane da i oni reagiraju na isti način. Dalje list priznaje, da je nevolja u Zadru zavladala od onda, od
Afriku, pa zato nudi — primirje. Ne treba, doduše, naglašavati, da Jugoslavija nije nikada ugrožavala Italiju, nego je uvijek bilo obratno, ali onaj ko je kriv za izvjesno stanje stvari — nema čiste savjesti... Toliko je, mislimo, dovoljno da se kaže o motivima prijateljskih izjava od strane Italije.
Dolazi na red ono što je u ovom. slučaju interesantnije: ge»t, koji bi imao. biti učinjen, da se dokaže, kako se Italija i Ju-goslavija približavaju »Giornale d’Italia« govori o »n e k o j ma. mfestac i j i, k o-ja bi to utvrdila«. Agencija Havas govori o nekoj »izjavi« ili »n a r o č i t o m gest u«. Ne možemo pretpostavili po ničem da se ta manifestacija ili taj gest. očekuje od Jugoslavije. Po svemu se može slutiti, da su u Rimu odlučili da učine, taj gest. Gayda ga najavljuje, on valjda znade nešto pozitivnije, preciznije o Mussolinijevim skorašnjim namjerama. On je pisao taj članak, kao što piše uopće sve svoje članke, po direktivama Benita Mussolinija, pa prema tome aluzija o gestu ima tim veće značenje. Ostaje nam ipak samo to da nagadja-mo o tom gestu, da stvaramo kombinacije o naravi toga gesta. Pomišljamo na ovo i na ono, zaključujemo sad ovo sad ono. Ali konačni zaključak je ipak taj, da bi Mussolini morao učinit vrlo velik gest kad bi Mio Jugoslavenima i Jugoslaviji dati i najmanju zadovoljštinu za grozne krivice ne od strane Italije od svršetka rata do danas. Ne treba ostaviti iz vida. da je kompleks tih krivica golem i nastaje pitanje da li je Mussolini uopće u stanju da učim gest, koji ne bi bio još jedna uvreda, upo-redjen s Um čitavim zlom, koji smo do sada pretrpjeli od Italije,
kako su se okolna jugoslavenska sela orijentirala prema svojim centrima i napustili zadarsko tržište. Osim toga živežne namirnice su veoma skupe. »San Marco* za-vršuje članak riječima:	»Talijani moraju
biti svijesni, kao i naši susjedi, te da se drže devize: Svoj k svome. Jedrno će se tako moći rastjerati avet gladi koja lebdi nad Zadrom«.
PERFIDNA PROFANACIJA BAZOVICE
Talijani streljaju na Bazovici zločince, kako bi Bazovicu profanirali
Trst, marta. — Jutros je na Bazovici izvršena smrtna kazna nad Viktorom Metlikovcem iz sela Trupla kod Ko-mena. Viktor Metlikovec kome su tek 23 godine oskvrnuo je i ubio u kolovozu 1934 god. u jednoj šumi kod Komena 9 godišnju Olgu šuban. Istragom je ustanovljeno da je još jedan sličan zločin izvršio 1928 godine. Sud u Trstu osudio ga je 8 studenog 1934 na kaznu smrti. Pošto je molba za pomilovanje odbijena, saopćeno je jučer Metlikovcu da će smrtna kazna biti danas izvršena strijeljanjem u ledja. Oko 6 sati odvezen je kamionom na Bazovicu. Strijeljanje je izvršilo 20 milicionera. Smrt je odmah nastupila.
To strijeljanje zločinca Metlikovca na Bazovici je aranžirano sa posebnim ciljem. Htjeli su da tu justifikaciju izvrše na isti način na istom mjestu, na kojem su ubili naša četiri mučenika: Marušiča, Bidovca, Miloša i Valenčiča. Uz to im je dobro došlo i to što je Metlikovec Slovenac, pa misle da će time izjednačiti običnog zločinca sa našim herojima-mučenicima.
Toj justifikaciji, kao i sudjenju, dali su u štampi velik publicitet. Do sada su se uvjerili da je našem narodu Bazovica sveto mjesto na kojem su naši mučenici prolili svoju krv za slobodu našeg naroda pod fašizmom. Htjeli su taj kult Bazovice onemogućiti strijéljanjem zločinaca na njoj.
Ali naš narod, koji je upoznao već sve perfidnosti fašizma, znat će da odvoji u svojim dušama Bazovicu —» simbol herojstva i mučeništva, od Bazovice — stratišta za zločince.
Na tršćanskom fašiju hitlerovska zastava
Trst, mart 1935. Pred nekoliko dana su neka lica noću skinula sa zgrade, gdje je sjedište fašističke organizacije talijansku zastavu i na njezino mjesto postavila hitlerovsku, a na samoj zgradi napisala: »Eviva Hitler«!
Redovita pošiljka naše ljubljanske redakcije
nije nam za ovaj broj stigla na vrijeme, pa se zato u listu opaža pomanjkanje slovenskog teksta. Nadoknadit ćemo to u idućim brojevima. — Redakcija.
Nećemo govoriti o svemu, ali da spomenemo samo ono šio se Jugoslavenima dogodilo u Julijskoj Krajini. Nije isključeno da bi baš na tom temenu Mussolini imao da učini taj svoj »gest«. O to m e se n e-š t o potajno šuška.
Danas smo mi u Julijskoj Krajini u takvom strašnom -položaju, da primamo svako olakšanje, koje bi. tamošnjem našem narodu bilo dano iz Rima, jer se narod ne može i ne smije godinama držati u marti-rizmu, ali naša čast, naš ponos i naša najviša traženja ostaju i dalje. Ne vjerujemo, naime, da će Mussolini učiniti gest, koji bi udovoljavao niti našim minimalnim željama, a vjerujemo da će i dalje ostati svi bitni motivi našeg tragičnog položaja. Zato treba, s velikim razumom, hladnokrvno i kritički dočekati »gest« ili »manifestaciju«, koja se iz Rima najavljuje, naročito, ako se bude. to-ticalo Jugoslavena « Julijskoj Krajini.
A ako ne bv.de to naše pitanje uopće dolazilo u obzir, onda pogotovo treba Mussolinijev gest primiti hladnokrvno. Jer ima mnogo dokaza, da. Italiji doista nije mnogo stalo do iskrenog prijateljstva s Jugoslavijom. Nećemo na tu. temu nizati mnogo dokaza, ali je dovoljno ono što se dogadja u Grčkoj. Čitavom je svijetu jasno, da iza Venizelosa stoji Italija, koja tim putem želi da zada udarac Balkanskom paktu, u kojem je danas baza medjunarodne pozicije Jugoslavije Rušeći Balkanski pakt Italija želi da oslabi Jugoslaviju i to čini istih onih dana, dok u »Giornale d’Italia« govori o prijateljstvu. Nema sumnje, da to n Beogradu dobro vide i procjenjuju kako treba.	(im)
IMPERIJALIZAM
BITNOST FAŠIZMA
Da bi se shvatila bitnost fašističke vanjske politike Italije, općenito t u izvjesnim specijalnim momentima kao što je sadašnji, treba imati u evidenciji neke osnovne motive fašizma. Treba u prvom redu uzeti u obzir porijeklo fašizma i treba analizirali nekoje činjenice kojima fašizam - zahvaljuje svoj opstanak Za čitavu fašističku vanjsku politiku od početka do danas karakteristični su oni momenti, koji su bili karakteristični sa postajanje i prvi sam ah fašizma.
Već od 1915 s Mussolinijcvom agitacijom za intervenciju Italije u svjetskom ratu računaju oficijelni historičari početke fašizma, l već se tu nazire sasvim jasno ideja ekspanzije i osvajanja. Jednom riječju imperijalizam. I to je bilo jedino i bitno u prvim velikim akcijama Mussolinija, iz kojih se je poslije rata razvio fašizam. Na toj je liniji naime poslije rata niknuo organi-zovani fašizam kao borbeni pokret, kojemu je bio glavni cilj »valorizacija talijanskih ratnih napora i talijanske pobjede kod Vittoria Veneta«. 1915 je Mussolini vodio Italiju na put rata i imperijalističkog Londonskog pakta, a poslije rata je nastavio s fašizmom da se bori za to, da se prizna »pobjeda« Italije u ratu, da joj se dade ono što je imala navodno da dobije prema Londonskom paktu i da protestira »protiv saveznika, koji su zavidni zbog talijanske snage i zbog njezinih budućih mogućnosti razvoja«, pa nastoje da Italiju spriječe da aprofitira lom svojom pobjedom u ratu.
Egidio Reale na pr. jedan od najboljih i najaktivnijih poznavalaca fašističke bitnosti kaže u raznim svojim djelima (»La politique fasciste et la Soci et e des Nations«, »Italie« Uà.) upravo to i isključivo sa te osnove polazi u analizu fašizma u internacionalnom životu. Manje su bili važni unutarnja politički momenti, a o socijalnom i ekonomskom programu fašizma prvih godina nema ni govora.
Nije bez značenja, aa je prvi javni nastup fašizma, par mjeseci prije konstituisa-nja prvog »fašja«, u januaru 1919 bila gruba demonstracija protiv Leonide Bissolati-ja, koji je u Milanu htio da održi govor u duhu Wilsonovih ideja i ideja Društva naroda. Mussolini je od toga momenta počeo ne samo da se bori za valorizaciju »pobjede« nego i da provodi najžučniju kampanju protiv Društva naroda, jer je u idejama	Wiis ona	vidio izdajstvo
nad Italijom. Prema V. Morellu, koji je napisao predgovor knjizi »B. Mussolini,
Diuturna ’— Scritti politici raccolti e ordinati da A. Mussolini e Dino Grandi« (Milano 1924), Mussolini j, optuživao sve one koji su propagirali Wilsonove ideje medjunarodne demokracije i pravde kao zločince, koji izdaju domovinu i počinjaju zločin teži nego što je dezerterstvo u ratu. Ta ideologija je po njegovom mišljenju opasna za Italiju, njezine interese i rivendikacije. Mussolini je u duhu te svoje kampanje u januaru 1919 u svom listu »11 Popolo d'ltalia« prihvatio neukusnu D’Annunzijevu invektivu, da je Wilson »lažni prorok s dugom konjskom gubicom«. A u oktobru 1919 na kongresu fašizma u Firenzi Mussolini je jasno izjavio: »Fašizam ne vjeruje u vi-talitet i u principe, kojima se inspirile Društvo naroda« (Gorgolihi: »11 fascismo nella vita italiana« — s predgovorom B. Mussolinija«.)
To su kapitalne maksime fašizma, to su kameni temeljci fašizma, jer se time jedino fašizam i dizao. To je sve ušlo u prvi program fašizma, objavljen 27 decembra 1921 Popolo d’ltalia« i u posebnoj brošuri, koja se raspacela t milijunima islisaka. Ekspanziji i imperijalizmu Italije stajalo je na putu Društvo naroda i zato je trebalo udarati po toj instituciji. Novim osvajanjima na istoku j. u Africi, koja je fašizam riven-dicirao, stajala je na putu međjunarodna demokracija. Punoj primjeni Londonskog pakta u Dalmaciji stajala je na putu me-djunarodna demokracija, a talijanska demokracija bila je »pregnjila«. »izdajnička«, »masonska« — i nije mogla da za Italiju dobije ono, što je fašizam smatrao talijanskim pravom.
To gledanje i takav stav postao je još intenzivniji i dobio je gotovo neku filozofsku osnovu kad je nejprije ušao u alijansu s talijanskom na dona l i s t ii k o m strankom i k a s n i-j e, kad je sasvim inkorporisao taj nacionalistički pokret.
Afinitet izmedju Corradinijevog nacionalizma zasnovanog 1903 i Mussolinijevog fašizma bio je takav, da i nije moglo biti drugačije nego da se ta dva «pokreta stope. Corredini, Coppola, Federzoni i Rocco vodje nacionalističkog pokreta. — svojim pristupanjem fašizmu, pridonijeli su čitavu svoju izradjenu doktrinu koja je na prvom mjestu isticala potreba imperijalističke ekspanzije, negaciju svake politike kolaboracije, te. mržnju prema svakom organizmu s internacionalističkim karakterom. Osnivač i glavni ' teoretičar nacionalizma kasnije do svoje smrti fašistički senator Corredini isticao je, da je »imperijalizam jedini produktivan pokret, a im perij i z raž aj snage života i civilizaci j e«. Po njemu »Italija nosi svoj imperij u sebi« (Corradini »La riforma politica in Europa« — Milano 1929.) A u programatskom manifestu revije »Politica« koja postaje najveća i najautoritativnija revija sa fašističku vanjsku politiku Coppola i Rocco (autor najvažnijih fašističkih zakona) iznijeli su ovo: »Sve upućuje Italiju
ITALIJA DOISTA KANI NAPASTI ABESIN1JU
Tršćanski novinar Mario Nordio Italije, da osvoji Abesiniju i od
Trst, marta 1935. — Poznati talijanski novinar u Trstu Mario Nordio (od »Piccola«) održao je u teatru Ros-seti jedno predavanje o Abesiniji. Prisustvovao je prefekt, komandant armijskog korpusa, te svi pretstavnici vlasti. On je u svom predavanju prikazao Abesiniju sa svih strana, razumije se u duhu sadašnjih fašističkih tendencija. Na koncu se osvrnuo i na ranije talijanske pokušaje, da zauzmu Abesiniju, pa je govorio o ratu godine 1896, kad je Italija doživjela strašan poraz kod Adue. Mario Nordio kaže, da je tada Italija morala da napusti ideju o osvajanju i o protektoratu. Danas me-đjutim jedna nova Italija svjesna svoje kolonijalne misije dolazi u Afriku sa čitavom svojom velikom snagom, da nastavi ondje, gdje se je 1896 stalo. Nordio je ovako završio svoje predavanje, prema izvještaju u »Piccolo della sera« od 4 marta:
»To je drugovi, u kratkoj sintezi od jednog sata, slika posljednjeg velikog afričkog carstva, gdje je Italija pozvana da bdije nad svojim kolonijalnim interesima, s očitim pristajanjem velikih prijateljskih sila. Na koncu to je pravedna ošteta historije, koja nam je pripadala već zbog nepravde učinjene nam u
otvoreno govori o namjerama nje napravi svoju koloniju
Versaillesu, kad je međju saveznike bio podijeljen egoistički bogati kolonijalni plijen, a niti mrvice nisu bile ostavljene zemlji, koja je bila u većoj nuždi od ostalih da se proširi zbog svojih plodnih novih generacija. Ono što se sada događja, to je ošteta historije i zato, jer je Abesinija bila do sada zalivena samo plemenitom krvlju talijanskih heroja kod Dogali, Amba Alagi i Adue, koji su zapisali stranicu legendarne vrijednosti. Oni su sijali. Mladim fašističkim legijama nove Italije pripala je zadaća da žanju«. * Tako je govorio Mario Nordio pred pretstavnicima vojske i vlasti i to donosi fašistička štampa. Jasno je sasvim, da je on govorio direktno i sasvim precizno o osvajanju Abesinije i da ničim nije aludirao na neko mirno riješenje spora. Zapravo se Mussoliniju i ne radi o sporovima nego o osvajanju, a sporovi su samo dobrodošli povod za napadaj. Interesantno je, da i Mario Nordio kaže, da su velike sile dale Italiji slobodne ruke u Abesiniji kao oštetu za pri-kraćenje u mirovnim ugovorima. Nesumnjivo je to predavanje značajno. Samo pitanje je, da li će »žetva« mladih fašističkih legija biti doista lakša od »sijanja« heroja od Adue...
ABESINIJA SE POZIVA NA DRUŠTVO NARODA
a Italija i dalje šalje užurbano svoje trupe u Afriku i sprema se
za obračun
Situacija u abesinsko-talijanskom sporu nije se popravila. Stizavaju doduše vijesti, da su se Italija i Abesinija sporazumjele o osnivanju neke »neutralne zone« na granici Abesinije i Somalije, ali to stvarno ništa ne znači, jer Italija smatra da to nije sve ono što ona od Abesinije traži. Ona traži od Abesinije, da joj isplati veliku otštetu, da prizna svoju krivicu za sukobe itd. Abesinije to neće da prizna, nego i dalje ostaje čvrsto na stajalištu, da ona nije za incidente kriva.
Car Abesinije izjavio je engleskoj štampi, da njegova zemlja nije kriva, da će se on boriti za pravdu i da će se obratiti ponovno Ligi naroda. Isto to izjavljuju poslanici Abesinije u Rima 1 Londonu i daju upravo dirljive izjave o nedužnosti svoje zemlje.
Od Lige naroda abesinska vlada tražit će obzirom na situaciju koja postaje neodrživa, da je Liga naroda riješi obveze, da dalje pregovara sa talijanskom vladom, pa da Liga naroda preuzme ulogu arbitra u ovom sporu, što je uostalom predvidjeno čl. 5. talijansko-abesinskog pakta od 1928 godine. Interesantno je, da se u ženevskim diplomatskim krugovima sumnja, da će se Liga naroda odazvati ovom abesinskem pozivu, jer je talijanska vlada odgovarajući na proteste koje je abesinska vlada nedavno upravila Ligi naroda povodom poznatog incidenta kod Ualu-
da izvrši svoju imperijalističku misiju: tradicija Rima, Venecije i Genove; politički genije rase, koji je uvijek služio kao škola kako se vlada narodima; geografska pozicija Italije, koja u isto vrijeme dok spaja Italiju s kontinentalnom Evropom, dozvoljava da dominira čitavim bazenom Mediterana, gdje počinje da bije danas srce triju kontinenata«. A Corradini, koji to isto tvrdi ide i korak dalje i obara pacifizam kao mit, koji Italija ne smije da slijedi: »Jedino sredstvo akcije talijanske imperijalističke politike je r at,^ najviši zakon za Italiju kao i za sve ostale države«. (Corradini: »L’Unita e la Potenza delle Nazioni«.)
To je, eto bitno u fašizmu i u odnosu fašističke Italije prama Evropi, prema susjedima, prema naporima, koji se ulažu oko organizacije mira. Ništa nije fašizam učinio čime bi se moglo dokazivati, da se iznevjerio tim idejama, a naprotiv postoji čitava jedna velika vanjsko-politička praksa Italije, koja potvrdjuje, da se već dvanaest godina fašizam čvrsto drži svog imperijalističkog plana. Ništa nas ne zbunjuje činjenica, da je Italija u Društvu naroda. Ona nije tamo da služi vjerno idejama Wilsona, nego zalo, da ne dozvoli punu realizaciju tih ideja. U doba Icrfske afere Mussolini je to izričito izjavio. Uostalom pred godinu dana jasno je došlo na vidjelo gledanje Mussolinija na Društvo naroda, kad je izišao s predlogom o četvornom paktu i »reorganizaciji« ženevske institucije.
D a M us solini ostaje v j er afi svojim početnim principima b miru i o ratu i da jednako kao Corradini vidi u ratu najviš.i i najplemenitiji, izražaj vitalnosti nacije očito je iz njegove »F a š i $ t i č k e doktrine«, k o j U je napisao za veliku talijansku enciklopediju p red dv i j e g o di-n e. To njegovo mišljenje o ratničkoj i imperijalističkoj misiji Italije potvrdio je i u novije vrijeme raznim svojim govorima i
člancima.
ala, kategorički odbila arbitražu. Talijanska vlada je pri tome izjavila, da Abesinija nije izvršila obaveze, koje proizlaze iz spomenutog talijansko-abe-sinskog ugovora u pogledu povlačenja granica izmedju Abesinije i talijanskih kolonija Somalije i Eritreje, pa da zbog toga Italija ne može primiti arbitražu Lige naroda. Osim toga je talijanska vlada porekla Ligi naroda nadležnost pri rješavanju talijansko-abesinskog spora, pošto smatra da Liga naroda može prema svojim statutima intervenirati samo u sporovima izmedju onih država, koje su ispunile sve uvjete, da budu smatrane ravnopravnim članovima Lige naroda. Talijanska vlada je tvrdila, da Abesinija tih uvjeta nije ispunila, jer 'da'olla ni danas nema točno povučenih državnih granica i da na svom teritoriju nije ukinula ropstvo. Trebalo bi da se u ovom velikom pitanju izjasne Francuska i Engleska, a one danas ne žele nastupati protiv Italije. I zato je tako.
POTSEKRETAR MINISTARSTVA RATA BAISTROCCHI PJEVA
Potsekretar ministarstva rata general Baistrocchi, zamjenik Mussolinijev u tom resoru, nadgledao je nekoliko transporta u Messini. Vojnicima nije bilo do pjevanja,a Baistrocchi je htio da se pjeva pred klanje, pa je počeo sam da pjeva bojne pjesme, a za njim su pjevali pretstavnici svih vlasti, koji su bili prisutni prije odlaska broda.
Mussolinijev fašizam ostaje, dakle, vjeran, konzekventan svom porjeklu i striktno nastavlja ono što je započeo. Drugačije ne može ni biti, jer bi inače fašizam postao bezprednietan. Kad bi se fašizam odrekao imperijalizma i potpune valorizacije »pobjede« kod Vittoria Veneta — morao bi da povuče i mnoge druge konzekvencije. Nastale bi goleme reperkusije za čitav onaj red, koji je Mussolini postavio u unutarnjem životu nacije.
Demografska politika — na primjer — kojoj je’ cilj povećavanje broja talijanskog pučanstva za sutrašnju imperijalističku vojsku i kolonizaciju onoga što će Italija zauzeti, morala bi se obustaviti. Ne samo da bi se morao revidirati i reducirati osjetljivo čitav militaristički sistem, koji je postavljen, nego bi se i pravac čitavog školskog odgoja morao izmijeniti, od zabavišta do univerze. Privredna politika bi takodjer morala da se izmijeni. Sam korporativizam eventualno i ne bi . dolazio u pitanje, ali bi, naprimjer, bio pogodjen čitav industrijski program, u kojem teška ratna industrija stoji na prvom mjestu. Kolonijalna politika morala bi se takodjer revidirati i postaviti sa čisto vojničke osnove na privrednu, pacifističku osnovu.
Povlačeći se iz svog poznatog stava rasističke superiornosti i civilizatorške misije, koja je karakteristična za fašistički men-. talilet, Mussolini bi morao da briše veliki' dio svog dem,agoškog programa i izgubio bi na agitacionoj snazi u narodnim masama. Čitav kult Rima, u onom smislu u kojem je danas aktuelan, morao bi biti napušten. Od manje bi važnosti tada bio i Lateranski pakt s Vatikanom i univerzalistl-čka funkcija »jedinstvenog Rima«, čime se Mussolini služi u svom imperijskom zaletu. Rasiajanje s imperijalizmom šaht j evalo bi od Mussolinija i drugačiji odnos prama manjinama u g ranicam, a Italije. Italija bi na liniji prijateljstva sa susjedima, koji
Italija ide zatim da osvoji Abesiniju, a niko protiv toga ne protestira
Članak jednog američkog novinara
Američki publicista Frank Simonda napisao je članak o talijanskim namjerama u Africi. On je otvoreno rekao, da Italija želi Abesiniju da pokori i osvoji te od nje stvori svoju koloniju. Takvih je članaka izišlo ovih dana u svjetskoj štampi mnogo, ali značajno je za ovaj članak Franka Simonde, da ga je u cijelosti prenijela fašistička štampa, pa to znači da ga odobrava, ma da ga nije popratila nikakvim komentarom. On kaže:
»Italija bez sumnje ide za tim, da osvoji i pokori Abesiniju. Liga Naroda se tome ne opire, pa čak se u Ženevi ne čuju ni osamljeni glasovi negodovanja. Nitko ne protestira niti uzima u obranu Abesiniju. Liga Naroda očito ne će da se miješa u talijansko-abesinski spor, jer se boji da njezin prestiž ne bude ponovno kompromitiran. Intervencije koje je do sada poduzimala ova ženevska institucija, nisu kako je poznato imale uspjeha. Mandžurska afera je pokazala da Liga Naroda ne može uspješno vršiti svoju ulogu arbitera u teškim me-djunarodnim sporovima kao što je bio onaj kinesko-japanski.
Zato je isključeno, da bi Liga Naroda preuzela tu nezahvalnu i delikatnu ulogu pri rješavanju talijansko-abesin-skog sukoba. Francuska i Vel. Britanija ne će da se maknu i one će bez sumnje spriječiti svaku diskusiju u Ženevi o abesinskem pitanju, jer su one već na čistu s time, da bi u tom slučaju Italija istupila iz Lige Naroda. Ne smije se zaboraviti da struktura Lige Naroda nije ni sada čvrsta.
Istup Italije koji bi došao nakon istupa Japana i Njemačke uzdrmao bi temelje Lige Naroda. Zato Italija može nesmetano poduzeti vojničku akciju u Africi. Ona će iskoristiti situaciju i ne će sigurno stati na pola puta, jer se nada, da će ako joj uspije pokoriti Abesiniju moći barem donekle riješiti dva teška pitanja, od kojih zavisi njezin opstanak.
Italija bi naime našla u Africi potrebne sirovine i na abesinskom teritoriju mogla bi smjestiti suvišak svoga stanovništva. Italija, to se ne smije smetnuti s uma, nalazi se u sličnom položaju kao Japan i Njemačka. Ova tri naroda žive u teškim prilikama.
Njihovo životno pitanje je ekspanzija. Japan već upravlja svoju ekspanziju u Mandžuriiu, Italija upravlja svoju ekspanziju u Afriku, dok Njemaćka hoće uputiti svoju ekspanziju u Austriju i dalje na Jug k Trstu.
Budući su ova tri naroda spremna da se bore, jer su prilike, u kojima sada žive neodržive, i ratovi se mogu izbjeći samo tako ako narodi koji se nalaze u položaju boljem nego oni, olakšaju njihovu ekspanziju. To bi se moglo postići uzajamnim žrtvama i tako bi se spasio mir«.
ŠALJITE PRETPLATU!
su sada na njezinom imperijalističkom udaru, morala da prizna postojanje tih manjina i da prihvati obaveze o njhovoj zaštiti. Znači da bi se Mussolini morao odreći jednog dijela svog totalitarističkog programa i to onog dijela, koji ističe, da je talijanski narod jedinstven. Poznato je, medjutim, dđ je Mussolini najponosniji baš time, da je konačno unificirao talijansku naciju. Priznavanjem manjina Mussolini bi se morao odreći čitavog onog programa, koji je uperen u cilju potpune asimilacije pograničnih zona, da bi se od tih zona stvorila čvrsta vojnička baza za daljnje podvige ne samo tehnički nego i duhovno čvrsta.
To i još mnogošta nastalo bi, kad bi se Mussolini odrekao prvog imperijskog programa, ideje o rivendikaciji pobjede kod Vittoria Veneta i filozofije o ratu kao najplemenitijem izražaju nacionalne vrijednosti po Corrađinijevom i Marinettijevom receptu. I zato se Mussolini ne može otkinuti od svog pravca.
Kad bi on to učinio stvarno bi se Italija vratila na onu politiku, koju propagiraju grof Carlo Sforza, Gaetano Salvemini, i ostali veliki duhovi antifašizma, koji propovijedaju da Italija ima svoju veliku i pacifističku i demokratsku misiju u duhu Mazzinija, u srednjoj Evropi, u saradnji s malim državama nasljednicama Austro-Ugorske i u ekonomskom upotpunjavanju s Francuskom, na osnovu nove kolaboracione. politike u Africi, gdje bi Francuska plasirala svoje kapitale, a Italija radnu snagu. Oni su protiv iluzije o rimskom Mediteranu i uopće protiv rimskih fikcija i na Jadranu zamišljaju suradnju s Jugoslavijom, a, ne * hijerarhijsku superiornost Italije. Znači — da. bi Mussolini, odričući se ratnih i imperijalističkih ciljeva u krajnjin konzekvenci-jama morao prihvatili one ideje, protiv kojih je fašizam nastao! Zato treba vjerovali da se Mussolini ne će nikada odreći svoje sadaš-nje vanjsko-političke linije	(im)


BATALJUNI OD SAMIH JUGOSLAVENA
ZA PRVE BITKE U ABES1NIJI
Trst, marta 1935. — »Istra« je već donijela vijest, da u prve dvije divizije, koje je Italija mobilizirala za rat protiv Abesini je, ima pedeset posto Hrvata i Slovenaca iz Julijske Krajine. To je apsolutno točno, ali to nije sva strašna istina. Možemo danas da vam javimo, da je od Jugoslovena u tim divizijama formirano više bataljona od samih Jugoslovena. Sakupljeni su iz raznih bataljuna Jugosloveni u specijalne bataljune i oni su odredjeni za prve i najstrašnije bitke u Africi. Oni će biti prvi poslani u strašnu klaonicu. To se uostalom i ne krije. Iz pisama, koja stižu od naših mladića iz Firenze i Messine jasna je ta namjera, a vidi ce, da su ti bataljuni bili podvrgnuti i specijalnim užurbanim vježbama za Afriku. Oficiri im 'govore o »rijetkoj časti«, koju im ovime ukazuje Mussolini. U jednoj ka-
Jedna velika infamija
sarni u Messini su prije polaska održani bombastički govori specijalno Slavenima, a međju ostalim oficirima govorio je i jedan sottotenente Slovenac renegat iz Gorice R-č, bivši djak tolminskog učiteljišta, koji je rekao, da će svojim junaštvom u Abesiniji za slavu Italije talijanski »allogeni« dokazati da su dostojni sinovi majke Italije ... Medjutim i ti čisto slavenski bataljuni pod kontrolom su brojnih špijuna, koji se re-krutiraju iz redova renegata i narodnih izdajica. Toliko imaju više komande povjerenja u našu omladinu... — Interesantno je ipak, da dozvoljavaju ovih dana našim vojnicima da pjevaju naše narodne pjesme. A ponijeli su sobom nekoji mladići, pored tipičnih slavenskih harmonika, i nekoliko hrvatskih tambura. Iz pisama se dade zaključiti,- da je moral naših vojnika velik, da niti pred
afričkim strahotama ne pokazuju straha i da se mnogo — nadaju...
Metode Mussolinijeve vlade su — kako vidimo — takve, da bi na njih trebalo upozoriti čitav svijet. Trebalo bi ukazati na jednu strašnu pojavu, na jednu podlost, kakvoj nema ravne. Jer ma da Mussolini računa i na junaštvo naše omladine, on u isto vrijeme računa i s time, da će u Abesinij i pasti čitava jedna generacija Jugoslavena iz Julijske Krajine i da će to koristiti asimilaciji ove naše zemlje. Slobodni Jugoslaveni u Jugoslaviji morali bi se pobrinuti, da ta strašna pojava prodre u široku svjetsku javnost, koja bi morala protestirati protiv takvog postupka. A i Abesini ja bi morala biti upozorena na te činjenice. Možda će se to postići na neki način.
VELIKI TRANSPORTI TALIJANSKE VOJSKE
odlaze iz talijanskih luka na nekih dvadesetak velikih transportnih brodova
Prema vijestima u talijanskoj štampi vidimo, da dnevno polaze iz Messine, Napulja, Katanije i drugih nekih luka veliki transporti talijanske vojske, materijala, municije, topova, tankova i aeroplana za Somaliju i Eritreju. U vijestima je do sada citirano preko dvadesetak imena raznih najvećih parobroda, koji vrše transportiranje.
Vrši se dalje mobilizacija nekoliko godišta, a sad je pozvano i jedno novo godište mornarice pod oružje, i to 1916. . Fašistička štampa pjeva slavu tali-■j.0;11? .e v°jske, koja je spremna da se u Africi bori za veličmu domovine, koja ima misiju civilizovanja na ton kontinentu ...
j. ako Abesinija daje najmiroljubi-vije izjave i obraća se na pomoć Društvu naroda, dakle najvišem sudu za msdjunarodnu pravdu, Mussolinijiv list »Giornale d’ Italia« javlja, da je talijanska vlada prisiljena požuriti, vojničke pripreme u istočnoj Africi zbog toga, što je Abesinija zauzela neprijateljsko ' ■udjjjžanjfl i što je po vijestima koje stižu iz Eritreje poduzela velike ratne pripreme. Italija je morala, veli »Giornale d’ Italia«, povesti računa o tome, pa jsu zato sada u Eritreji sve raspoložive čete stavljene u pokret. Italija mora biti remra, da je nikakav dogadjaj ne bi iznenadio.
..at je jedno pitanje organizacije, koja osobito onda dolazi do izražaja ako se rat vodi u kolonijama. Nadalje kaže »Giornale d' Italia« s obzirom na poziciju Italije u Evropi ovo:
Vojnička akcija koju bi Italija mogla poduzeti u istočnoj Africi ne će imati nikako uticaja na direktive talijanske vanjske politike, a još manje će moći oslabiti zamah ove politike. Italija kao velika sila vodi nezavisnu politiku pa zato ne smije ništa propustiti što bi njen položaj u Evropi, makar je danas evropska situacija dosta povoljna, moglo ugroziti. Pri odašiljanju četa u istočnu Afriku vlada je vodila računa o potrebi, da se u Italiji vojnička snaga zemlje ne oslabi. Zato su dvije divizije koje su nedavno mobilizirane i koje sada kreću u istočnu Afriku nadomještene drugim dvjema divizijama, koje su formirane od rezervista. U buduće ako bude potrebno da budu poslani u Afriku i drugi vojnički kontingenti oni će biti nadomješteni novim četama, koje će se formirati od rezervista.
Ratni materijal, koji se šalje u Afriku, bit će takodjer nadomješten novim ratnim materijalom, koji se izra-djuje u talijanskim tvornicama. Italija to može lahko učiniti i doskočiti svakoj potrebi, jer je danas talijanski narod obuhvaćen u stalnu vojničku oi'ganiza-ciju.
O tome moraju povesti računa sve države, jer će Italija i dalje provoditi svoju politiku po utrtim putevima i ni-kakovo iznenadjenje je ne može skrenuti s tih puteva. (Tu misli Mussolinijev list na opasnost njemačkog udara sa sjevera...)
Ì
Mm NIJE EKONOMSKI SPOSOBNA ZA RAT U AFRICI
Mussolinijeva vrhovna komisija za obranu donijela je neki dan rezoluciju, u kojoj je rečeno, da je Italija privredno sposobna za rat, da ona ima u svojim granicama sve one sirovine, koje su joj potrebne za rat i da može da ratuje i bez uvoza iz vana. To medjutim ne ce biti točno. Stara je istina, da Italija ne bi mogla ratovati, kad bi joj bile prekinute sve veze s inostranstvom, naročito one morem.
Giorgio Mortara, službeni fašistički ekonomista, u jednoj svojoj studiji o ekonomskoj nezavisnosti Italije, pred par godina, a to vrijedi i danas, napisao je medju ostalim i ovu istinu:
»Italija mora dobavljati na stranim tržištima 20 posto žita, 15 posto mesa, 99 posto pamuka, 80 posto vune, 95 posto ugljena, 99 posto mineralnih ulja, 53 posto metala, 99 posto bakra«.
Može li se u takvim prilikama smatrati ozbiljnim, ono što piše rimski »Tevere«: »Nacija je oslobodjena ropstva u ratu, jer je postigla ekonomsku autarkiju, koja joj omogućava slobodu inicijative i odluke«.
Uostalom vidjeli smo prošlih dana, da je Italija morala oblažiti stroge mjere protiv stranog uvoza, koje je uvela pred petnaest dana, jer su joj odmah pomanjkale glavne sirovine.
RAT CE BUKNUTI U JULU?
Ratne naručbe mehaničkoj industriji.
Iz Genove se javlja pariškom antifašističkom listu »La Giustizia e Liberta«, da se tamo po svemu opažaju ratne namjere Mussolinijeve vlade. Vlada je rekvirirala mnoge velike brodove za transporte vojske i materijala za Afriku. Na samom »Molo Vecchio« ima četrdeset rekviriranih brodova, koji se pripremaju za transportiranje trupa. Mehaničke industrije
dobile su velike naručbe ratnih strojeva i aeroplana s naznakom ekspedicije — »AO« — što znači »Africa Orientale«. — Naručbe moraju biti gotove do juna ili jula. Po svemu se čini, da bi rat morao izbiti tek za nekoliko mjeseci, kad bude sve spremno ako Abesinci ne izgube prije strpljivost...
Abesinijske i jugoslavenske granice
u jednom govoru fašističkog sekretara u Kopru
Pula, marta 1935. — Posljednjih dana u čitavoj se Istri užurbano spremaju oni mladići, koji nisu još dorasli za vojsku, a koji moraju polaziti predvojničke tečajeve. Ti tečajevi pretvoreni su sada u »bataljone« i vrše se vježbe oštrog pucanja. Priredjuju se i svečanosti predavanja ratnih zastava tim bataljonima. Takva je svečanost održana i u Kopru u prisustvu fašističkih hijerarhija i svih pretstavnika vlasti. Tom je prilikom »premilitarima« održao govor sekretar fašja u Kopru. On je medju ostalim rekao i ovo, kako to bilježi »Corriere Istriano«:
»Premilitarski tečajevi drže omladinu uvijek spremnu za svaki poziv Domovine, bilo to na dalekim kontinentima, gdje talijanska zastava pokazuje volju neobuzdanog napredovanj a(!), bilo to u obrani svetih granica Domovine na Istoku, granica, koje su nas stajale golemih žrtava i za koje ćemo se znati boriti da ne budu taknute«.
Time je fašistički sekretar u Kopru mislio na Abesini ju i na jugoslovensko-talijanske granice. Interesantno je, da talijanska zastava u Africi »pokazuje volju neobuzdanog napredovanja«.
AKO DODJE DO RATA IZMEĐU ITALIJE I NJEMAČKE
Presbiro fašističke Italije izdao je službeni komunikej, u kojem je rečeno, da se Italija ne boji nikakvih eventu-alnosti^ (tu se misli na udar od strane Njemačke u momentu, kad bukne rat u Africi...), jer da je Italija sposobna da digne na noge općom mobilizacijom 7 do 8 milijuna ljudi.
Na to nadodaje antifašistička »Giustizia e Liberta«, da ništa ne dokazuje bolje bahatu glupost fašističke Italije od ovakvih tvrdnja. U slučaju komplikacija izmedju Italije i Njemačke, kaže taj list, ako Italija može da mobilizira 7 do 8 milijuna ljudi, Njemačka može da mobilizira 12 do 13 milijuna. A pored toga treba voditi računa o tome, da u modernom ratu ima veliku važnost i industrijska snaga, a na tom terenu je Italija bijedna uporedjena s Njemačkom, pa napuhavanja u Rimu izazivaju smijeh.
MESINSKI BISKUP BLAGOSLIVLJE TRUPE ZA RAT PROTIV ABESINIJE
Pariški »Temps« od 27 o. mj. u dopisu iz Rima o ukrcavanju četa za rat u Africi, javlja i ovo:
»Dvije hiljade i šest stotina ljudi i 3000 tona materijala otplovilo je iz luke Messine brodom »Conte Biancama-no«, koji je digao sidro u ponedjeljak navečer, aklamiran od mase. Mons. Angelo Paino, nadbiskup Messine, blagoslovio je brod i njegov teret u impresio-nantnoj tišini. Velika većina vojnika, a takodjer i veliki broj publike primio je blagoslov na koljenima. General Frede-rico Baistrocchi, potsekretar ministarstva rata prošao je reviju trupa prije polaska...«
Biskup Paino bio je ranije biskup na otoku Lipari, koji služi za deportiranje političkih sumnjivaca.
CIJENA ODGOVARA KAKVOĆI
Osobito se to opaža kod tjestenina. J A J N IN E sa na primjer najskuplje, zato je i njihova kakvoća odlična. To znadu naše domaćice a i svi oni koji ih jedu.
DOKAZ, DA SU ABEŠTnCI „DIVLJACI"
— ŠTO JE ABESINSKI CAR UČINIO SA ZLATNIM SATOM VIKTORA EMANUELA
Talijanska štampa po Mussolinijevom naredjenju na sve moguće načine nastoji, da dokaže da su Abesinci doista divljaci, koje treba ratom pokoriti i čiju zemlju treba zauzeti... U tom smislu izišli su u fašističkoj štampi brojni članci. (Mussolini zaboravlja pritom, da te priče o divljaštvu imaju strašno negativan učinak na talijansku vojsku, koja i inače nema mnogo kuraže ...) Interesantno je iz tih članaka ovo:
Kad je sadašnji car Abesinije bio došao pred nekoliko godina u Rim, Viktor Emanuel poklonio mu je skupocjeni zlatni sat s grbom Savojske kuće. Ras Tafari, kad se vratio u domovinu, poklonio je taj sat jednom svom vojniku (»a un deggiac gualunque« — kažu talijanski listovi), Taj abesinac je sat demontirao i pokvario, kao što to čine djeca s igračkama, a na koncu ga je darovao jednom članu talijanskog konzulata u Gondaru ...
I sad to služi fašističkoj štampi da dokaže, kako je Abesinija divljačka zemlja.
POTREBNI SU SVI REZERVNI KARABINJERI ZA »SVAKI SLUČAJ«...
Pozvani su svi karabinjeri u rezervi, da se prijave pod oružje — za svaki slučaj... Može lako da izbije u Italiji nešto, što neće biti poželjno, pa je dobro imati mnogo karabinjera. A novine pišu o velikom entuzijazmu masa zbog ekspedicije u Afriku..
Italija stoji iza Venizelosa
U Grčkoj je buknuo gradjanski rat. Ve-nizelos je pokušao da revolucionarnim putem dodje do vlasti. Prolila se krv. Borbe su teške i vrlo su velike žrtve grčkog naroda. Izgleda po svemu, da je Caldarisova vlada gospodar situacije, ali borbe se još nisu stvarno stišale. Medjutim, može se ipak već mirnije i kritičnije govoriti o povodu grčkog gradjanskog rato i o motivima, kojima se rukovodio Venizelos u svom pothvatu.
Još- od ranije, od prije nekoliko godina, bilo je poznato upućenim krugovima u Grčkoj, da se Venizelos u svojim političkim unutarnjim i medjunarodnim shvatanjima ponio na jedan malo čudan naćin. Isprva to se svodilo na to, što je Venizelos već dugo bez vlasti i što su mu potrebne parole za borbu iz opozicije. Kada je došlo do sklapanja Balkanskog pakta, toliko korisnog ne samo po interese Grčke, već i svih balkanskih država Venizelos, na opće zaprepaštenje, istupio je protiv ovoga pakta motivirajući potrebu da Grčka ne pristupi ovom paktu, jer da je on štetan, već da treba umjesto toga da vodi politiku prijateljstva, pa čak i nešto više, politiku saveza sa fašističkom Italijom. U vrijeme kada je sklopljen balkanski pakt venizelistićka štampa je otvoreno tražila, da se pitanje sklapanja pakta odloži za neko vrijeme, da bi se prethodno mogla konzultovati fašistička 11 a-l i j a.
Čudna »evolucija« starog i uglednog balkanskog političara, nosioca ideje grčke slobode, našla se odjednom u kontradikciji sa svim onim što je dotle kroz svoj dugi i plodan politički period Venizelos radio za dobro i moć svoje otadžbine. Nije bilo moguće objasnili mnoge njegove poteze, koje je činio posljednjih nekoliko godina. I ta njegova pogrešna orijentacija, strana interesima Grčke, dovela je još jednom njegove staračke ambicije na tapet grčke unutrašnje i medjunarodne politike.
Razumije se da je cilj Venizelosove revolucije bio ne samo preuzimanje vlasti, već i izvjesna manifestacija na polju medjunarodne politike, a ta bi manifestacija bez sumnje, poznavajući dobro najnovije shvalanje Venizelosa i njegovih protektora, bila sadržana u tome, da Grčka istupi iz Balkanskog pakta. Vlada Caldarisa i Kondilisa energično i lojalno radeći na unutrašnjoj i medjunarodnoj konsolidaciji grčkih prilika imala je u ovom svom zadatku znatnih uspjeha. Možda tu i leži jedan od razloga što je Venizelos pokušao ovaj očajnički gest da se još jednom dočepa vlasti, a svakako je vjerojatno da su njegove ambicije u ovom pitanju našle p o-dudarnost i kod njegovih sir a-nih protektora.
Italija je, dakle, još jednom pokušala da da Balkanu izvrši udar, da sruši ono što je stvoreno posljednjih godina pod imenom Balkanskog pakla, a što je pretstavljalo najteže razočaranje za fašističku Italiju. Ovime je Italija još jednom izišla na vidjelo sa svojim pravim namjerama i sa svojim pravim odnosom prama državama na Balkanu. Ali rezultati log pokušaja znače ipak samo ponovni neuspjeh i blamažu za Italiju i Mussolinijevu politiku.
Francuska i Italija
Savez talijanskih Garibaldinaca priredio je u Parizu banket u počast francuskog ministra vanjskih poslova Lavala. Na tom banketu održao je Lavai govor o francusko-talijanskom prijateljstvu, pa je rekao medju ostalim i ovo:
»Sporazumi, koje smo ja i Mussolini zaključili u Rimu, unijeli su povjerenje i srdačnost u odnose izmedju Rima i Pariza. Ono što je sada u Rimu postignuto, bilo je prije nekoliko godino samo san. Uvjeren sam, da svi sada vode računa o sporazumima, koji su zaključeni izmedju Italije i Francuske. Ovi sporazumi nisu samo regulirali stare nesuglasice izmedju Francuske i Italije, nego su utrli put zajedničkoj suradnji. Rimski sporazumi nemaju egoističnih ciljeva. U tim sporazumima ja i Mussolini branili smo francuske i talijanske interese. Naše nacije kao kćeri latinskog Rima, branit će našu staru civilizaciju. Radit ćemo takodjer na izmirenju svih naroda. Poslije rimskih sporazuma pojačalo se povjerenje u Evropi.
Ja se sada osjećam manje osamljen. Znadem, da će uz saradnju Italije zajedničkom dobrom voljom i odvažnošću naša dva latinska naroda moći sigurnije ići putem mira. Treba regulirati mir Evropi. U tu svrhu projektirana su dva pakta i to srednjeevropski pakt i istočni pakt Pregovori za zaključivanje ovih paktova bit će teški. Medjutim poslije sporazuma u Rimu i onih u Londonu pojačana je nada, da će ovi pregovori uspješno biti završeni.
Zatim je Lavai istaknuo, da je na sastanku s Mussolonijem u Rimu osjetio simpatije za vodju fašističke Halije, kao šio je Mussolini osjetio simpatije prema njemu. Dana su obećanja, kojih će se obadvojica držati. Uzajamno poštovanje i prijateljstvo olakšat će akciju za obranu latinske civilizacije.
Ovaj govor g. Lavala naišao je na znatan odjek. I na komentare. Razumije se, najveći odjek imao je Lavalov govor u Italiji. Fašistička štampa iskoristila je taj govor kako je najbolje mogla, da bi pokazala kako je veliko prijateljstvo Francuske prema Italiji. Treba doista iskoristiti konjukturu dok je zato vremena, jer ko zna kako će biti onda, kad jednog dana g. Lavai ne bude više na vladi...
Spomenik fašističkom „mučeniku" Bevčaru u Dragi
ISTINA IZ „ILLUSTRATION FRANCAISE" NE DA TALIJANIMA MIRA
Neprekidni napadaji na g, Naudeau-a — Uvlačenje Rumunja
POJAČANA AKCIJA ZA DALMACIJU U ITALIJI
Trst, 4 marta 1934. — Fašisti su 28 februara na svečan način komemorirali smrt fašiste Florijana Bevčara (Beuzzar) — zavedenog Slovenca iz Bar-kovlja — koji je poginuo 28 februara 1921 u Dragi kod Kanfanara. Tog dana je Francesco Giunta (palikuća) održao bio u Puli zbor fašista, na koji su bili došli i fašisti iz Trsta, a medju njima i Bevčar. Pri povratku iz Pule u Trst svratili su bili u Kanfanar, gdje su in-zultirali i napadali naše ljude. Kada su se uputili iz Kanfanara netko je u Dragi pucao na teretni auto, i tom prilikom je poginuo bio Bevčar.
Samo naši ljudi iz Kanfanara i okolice znadu što su iza toga pretrpjeli. Jer iza tog dogodjaja je došla kaznena ekspedicija pod vodstvom Francesca Giun-te-Palikuće u Kanfanar i tom prigodom je mnogo naših ljudi bilo zatvoreno, maltretirano, istučeno i izranjeno. Budući da se nikada tačno ne zna ko je te večeri pucao, to se već 14 godina ponavlja po fašističkim novinama da su to bili »barbari slavo-comunisti«.
Prigodom 14 godišnjice toga dogodjaja su fašisti iz Trsta — centurije »Floriano Beuzzar« — kao i oni iz Pule, Poreča i Kanfanara, otkrili nadgrobni stup na mjestu gdje je Bevčar poginuo. Tu su fašistički tajnici za Istru Bellini i tršćanski Carlo Perusino održali govore, u kojima su veličali »mučeničku i junačku« smrt »Talijana« Florijana Beuzzara i napadali »barbare, kukavice i divljake Slavene«,
koji da su ubili tog fašistu. Toj svečanosti otkrivanja stupa sa imenom Bevčara i liktorskim znakom, morala su prisustvovati i sva školska djeca iz Kanfanara i okolice, u pratnji svojih učitelja.
Te manifestacije su se ponovile i kasnije u Poreču, prigodom prolaska fašista iz Trsta.
Toga dana su i u Trstu održane ko--'»moracije i ujedno demonstracije. U Barkovljama je održao govor dott. Farnese sakupljenim fašistima. Na tu komemoraciju su doveli i majku pokojnog Bevčara kao i njegovog brata. Njih je dovela »signora Ivancich«.
Ujedno je tog dana i balilska centurija »Beuzzar« održala komemoraciju uz paljenje plotuna, a i baterija »Fioriamo Beuzzar« je pucala u počast. I prvi, i drugi i treći odnijeli su na groblje vijence i polagali ih na spomenik palih fašista, kao i pred spomen-ploču u tršćanskoj općini.
Uz komemoraciju ti su sastanci imali i protujugoslovenski demonstrativni karakter, jer se svuda napadalo »barbare i ubojice Slavena« i prijetilo se onima, koji bi se ikada usudili da napadaju »mlade fašiste«.
Tršćanske novine, kao i puljski list, posvećuju velike članke toj obljetnici, ali svi zovu Dragu »draga dì Canfa-naro«.
Cijela tragika je u tome da se diže spomenik »mučeniku« Bevčaru u Dragi, a »signora« Ivančič da vodi na komemoraciju majku i brata Bevčar.
Slavensko pučanstvo Istre raste a Pula nazaduje
Pula, marta 1935. — Više puta se iznaša razne statistike o kretanju pučanstva, i u svim statistikama se pokazuje jedno: da gradovi, u kojima obitavaju Talijani, nazaduju, dok se pokrajina, sela, u kojima živi naš narod množe.
Sada je izašla statistika pučanstva Istre za decembar 1934 god. i januar o. g., koja glasi ovako:
Decembar 1934
Rodjeni u Puli 60 u pokr. 543 us ve 608 umrli u Puli 64 u pokr. 318 usve 382 porast u Puli 5 u pokr. 160 usve 165 Januar 1935
Rodjeni u Puli 60 u pokr. 543 usve 603 umrli u Puli64 u pokr. 318 usve 382 razlika u Puli manje 4 u pokrajini više 225 usve 221.
Iz tih brojeva se vidi da naša sela ipak rastu usprkos bijede, a to je znak da nas svake godine ima sve više i više usprkos emigracije, a da grad nazaduje, sa svim tim da je Mussolini naredio talijanskim ženama da radjaju čim više djece.
I TRST NAZADUJE
Trst, marta. — Statistički ured tršćanske općine objavio je anagrafsku statistiku za mjesece januar i februar o. g. iz koje se vidi nazadak pučanstva u Trstu. Ta statistika glasi:
Vjenčanih	u	jan.	165	u	febr.	108	—55
Rodjenih	u	jan.	293	u	febr.	257	—36
Rodj. mrtvi u	jan.	9	u	febr.	6	— 3
Umrli	Ui	jan.	359	u	febr.	306	—53
Prema tome opada i broj vjenčanja usprkos premija i povlastica, _ koje je Mussolini odredio za one koji žele da u zakonitom braku radjaju djecu. Ujedno se iz gornjega vidi da je u januaru bilo za 75 više mrtvih nego rodjenih, a u februaru je umrlo 55 lica više nego se rodilo. To znači u prva dva mjeseca ove godine 130 duša manje.
u spor
Trst, 7 marta 1934. — Zadnji put smo javili o uzbuni koja je nastala kad su Talijani opazili članak g. Naudeaua u »Ulustration Francaise« u kojoj se piše o Jugoslovenima u Julijskoj Krajini. Naročito ih je upekla etnografska karta (koju smo i mi zadnji put prenijeli) i njihovi napadaji su upereni najviše na tu kartu. Tako puljski »Corriere istriano« donaša dva članka o tome, u broju od 23 i 27 februara.
Dvije stvari su karakteristične u tim talijanskim napadajima.
Oni, u prvom redu, ničim ne dokazuju, da je Julijska Krajina talijanska,
jedino napadaju g. Naudeaua i »Ulu-stration Francaise«. »Najveći« dokaz donaša »Corriere« i nastoji da dokaže laž etnografske karte iz »Ulustrationa« tvrdnjom, da su Piran, Poreč, Kopar, Isola i Portorose itd. talijanski. Time misli da je dokazao apsurdnost članka g. Naudeaua, premda g. Naudeau nigdje ne tvrdi da ti gradići nijesu talijanski. Kada je »Corriere« to »dokazao« likujući dovikuje da su ti gradovi »privjesak« članku u »Ulustration«.
Nije nam namjera da ulazimo sa »Corrierom« u polemiku, jer je to suvišno, budući da i oni znadu isto kao i mi da je Istra, osim uskog traka zapadne obale, jugoslavenska po narodnosti. Ali kao opomenu ljudima oko »Corriera« citirat ćemo službenu statistiku od 1910 god. o broju Talijana u svima onim gradovima koje »Corriere« nabraja, kao
Jedna novija odluka talijanskih vlasti nedavno je nanijela težak udarac njemačkoj manjini u Južnom Tirolu. — Dekretom prefekta u Bozenu od 11 februara službeno su raspuštene sve katoličke djetičke organizacije. Radi se o takvim organizacijama koje su već postojale nekoliko desetaka godina i provodile korisnu kulturnu okciju medju Nijemcima Južnog Tirola. Tako su na primjer organizacije u Bozenu i Meranu djelovale već punih 80 godina, te je jasno da su se ove organizacije koje su sada raspuštene bile duboke srasle i saživile sa njemačkim kulturnim narodnim organizmom. Zato su mjere talijanskih vlasti od to težeg učinka i štetnijih posljedica.
Raspuštena su katolička djetićka društva u Bozenu i Meranu, omladinska organizacija u Untermaisu, nadalje katoličke dj etičke organizacije u Klausenu, Brunecku, Kalternu i Sterzingu. Slično društvo u Bozenu bilo je već prije raspušteno.
Talijansko vlasti opravdavaju ove svoje mjere time da spomenute organizacije imaju svoju maticu u Kolnu, u Njemačkoj, te da provode takvu djelatnost koja da je u suprotnosti sa talijanskim nacionalnim interesima, koji su usmjereni u pravcu da se u provinciji Bozenu (u Južnom Tirolu) što više raširi talijanski jezik i običaji. U obrazloženju se kaže da su spomenuta društva priredjivala predavanja i kazališne predstave u njemačkom jeziku, te da su u tom radu sudjelovali takodjer i nečlanovi. Težište se uvijek polagalo na riječ »njemački« na tim priredbama, gdje su se gojile i tirolske tradicije. U obrazloženju se ističe nadalje da ove katoličke organizacije ne pot-
protudokaz da Julijska Krajina nije slovenska. Te statistike su radili Talijani i Nijemci, dakle idu u njihovu korist.
God. 1910 imao je Kopar 7.909 Talijana, Izola 5.914, Portorose 627, Piran 7.074, Poreč 8.223, Višnjan 1.756, Vižina-da 1.653, Vrsar 1.574, Grožnjan 1.353, Oprtalj 2.314, Motovun 1.346, Labin 1.057, Pazin 1.133, Cres 2.255, Pula 26.816, Fazana 958, što čini ukupno 71.962 Talijana. To su sva ona mjesta koja »Corriere« od 27 februara spominje kao talijanska. Medjutim je te godine Istra brojila 404.309 stanovnika, pa ti talijanski gradovi ne iznašaju niti 18 posto sveukupnog stanovništva Istre. To smo spomenuli usput kao preporuku »Corrieru« da se ne zalijeće više sličnim »dokazima«.
U svoju obranu žele Talijani da uvuku i Rumunje, jer u tim svojim polemikama sa »Illustrationom« hoće da prikažu kako bi Srbi htjeli i rumunjski Banat, te da se iz toga vidi i opravdanost borbe za Julijsku Krajinu. Ujedno žele da time povuku u svoju obranu Rumunje, koji da bi se morali soliđari-sati sa Talijanima, kako bi »zajednički suzbili nezasitne pretenzije jugosloven-skog imperijalizma«. Kada nisu bile dovoljne statistike fašisti nastoje, po staroj metodi, da zamute vodu, kako se u mutnome ne bi vidilo istinu.
U svakom slučaju to je značajno za njihov osjećaj prava na Julijsku Krajinu, kojega ističu tako bombastičnim riječima.
padaju pod katoličku akciju (kojoj je konkordatom dozvoljeno djelovanje), a to one da i nemogu jer da katolička akcija prema konkordatu ne može vršit političku djelatnost.
Kako se vidi u dekretu se ne kaže otvoreno (jer zato vlasti sigurno kad ne spominju nisu imale podloge) da su njemačke raspuštene organizacije vršile političku djelatnost, već se samo na to aludira —što je, naravno, skopčano s manje odgovornosti. No nastavlja se u obrazloženju i prema samom konkordatu, mogu se održavati priredbe religioznog karaktera jedino na talijanskom jeziku, a samo iznimno može se dozvoliti priredba u kojem stranom jeziku. — Tim razlozima rukovodjene talijanske su vlasti raspustile njemačke katoličke organizacije u Južnom Tirolu.
Nijemci smatraju ove mjere kao progon talijanskih vlasti uperene protiv njemačkog jezika. Ističe se da su glavni prigovori u tom što su u tim organizacijama održavana predavanja i kazališne predstave na koje su dolazili i nečlanovi te zato što se pri tom upotrebljavao njemački jezik. U tome su talijanske vlasti vidjele smetnju odnaro-đjivanja, pa su se zato latili raspušta-nja njemačkih organizacija jer su im bile na putu. Progon njemačkog jezika u Južnom Tirolu je to značajniji što dolazi iza kako je Italija sklopila kulturnu konvenciju s Austrijom kojom se medju ostalim osniva u Rimu njemački kulturni institut. Kakav smisao ima zaključivati kulturne konvencije i podizati kulturne institute na jednoj strani, dok se na drugoj strani zatire njemački jezik — pitaju se opravdano u njemačkim krugovima, kojima je stalo do Južnog Tirola. — (r).
Nova izdanja o Dalmaciji i iredentistička predavanja — Aktivnost »Azzura«
Trst, marta 1935. — U Milanu je izašla opet jedna luksusno opremljena knjiga o Dalmaciji, pod naslovom »Libro della passione italiana«, koju je napisao Giorgi Piatesi. Cijena joj je 150 lira, a bogato je ilustrirana. Na početak knjige je autor postavio govor Mussolinijev u senatu o trogirskim lavovima i riječi Gabriela D’Annunzia
0	Dalmaciji. U tora govoru Mussolini]e-vom se kaže: »Trogirski lavovi su uništeni, ali eto da oni, iako uništeni, postaju još veći simbol i još sigurnije svjedočanstvo (talijanstva Dalmacije)«. A D’Annunzi jeva retorika glasi: »Iako je uska vaša obala, oj Dalmatinci, prostrana je kultura koja je obasjava. Vi ste skoro rub toge, ali cijela toga je rimska«.
Knjiga iznosi već izlizane i obične fraze o romanstvu i talij anstvu Dalmacije, a sva poduzeća, općine i škole su obavezne da je nabave.
»Società Dalmatica« u Trstu je zadnje vrijeme postala naročito aktivna, organizirajući razne priredbe i predavanja o Dalmaciji. Tako je 20 februara održao u tom društvu dr. Damiani (Damjanovič ?) predavanja pod naslovom: »Nacionalna i istori j-ska stvarnost Dalmacije«. Dott. Damiani je iznosio samo »stvarnosti«, t. j. istoriju, ali je zašao i u etnografiju, pa je dokazivao da je Dalmacija ne samo po kulturi i istoriji, već i nacionalno talijanska. To predavanje je pobudilo silno oduševljenje kod »regnicela«, a kod Tršćana i onih koji poznaju stvar, izazvalo je sažalni smiješak.
7 marta je u tom društvu održao prof. Gino Farolfi predavanje o crkvenoj umjetnosti Dalmacije, i na osnovu te umjetnosti je dokazivao talijanstvo Dalmacije, jer da su crkve, oltari, propovjedaonice i svete slike najbolji znak da je Dalmacija talijanska, U tom predavanju je napao prof. Stry-zigovskoga iz Beča i Karamana iz Splita, koji su pisali o starohrvatskoj umjetnosti u Dalmaciji.
I »Azzimi di Dalmazia« su vrlo aktivni Održavaju glavne skupštine, predavanja i organizuju nova društva. Tako je u Genovi u februaru održana komemoracija Antonia Cippica. Tom prilikom je govorio o Cippicu i talijanstvu Dalmacije dr. Sandro Strazza, pretsjed-nik »Azzura«.
U Pianezzi kod Turina osnovana je nova podgrupa »Azzura« 10 februara. Tom prilikom su priredjene manifestacije za Dalmaciju.
U Livornu su »Azzuri« priredili zabavu u korist Dalmacije. Sudjelovali su učitelji osnovnih škola.
U Crotone su »Azzuri« organizirali predavanje o Dalmaciji. Govorio je Pasquale Tranquillo iz Catanzara, i dokazivao je prava Italije na Dalmaciju.
IZBACIVANJA IZ GORIČKOG FAŠJA zbog neplaćanja članarine, nediscipli-plinovanosti, pobune i bijega preko granice
Trst, marta. — »U Popolo di Trieste«, glavni fašistički organ za Julijsku Krajinu, donaša često popis kažnjenih
1	izbačenih fašista. Ujedno donaša i motive radi kojih su kažnjeni, a ti motivi su obično takove naravi, da se iz njih vidi sva gnjiloća fašizma u Julijskoj Krajini (a i u Italiji op. ur.). Tako u broju od 21 februara donaša popis kažnjenih goričkih fašista, koji glasi:
Giani Egildo, iz grupe »Sottosanti«, izbačen radi neplaćanja. Dorigo Pietro iz Gradiške radi nepridizanja iskaznice, Vončina Josip iz čepovana, jer je od suda kažnjen na 6 mjeseci zatvora, Ca-liva Francesco i Cerrella Pasquale iz Križa kod Ajdovščine radi svadje sa »drugovima«, Persoglia Francesco i Prinčič Federico iz šent Martina-Koj-sko, radi toga što su kažnjeni na 6 mjeseci zatvora za bunu protiv vlasti. Poberaj Ivan radi bijega preko granice, Macorini Edoardo iz Kormonsa, budući da je kažnjen na 14 mjeseci radi kra-dje, Miloš Filip iz Ajdovščine radi kradje.
Eto tako izgledaju fašisti u Julijskoj Krajini, a kada bi se tražilo i one ria vrhovima izašle bi još gore stvari na vidjelo.
ITALIJA SE BOJI ČETIRI STARE PATRONE.
Jedan starac osudjen na visoku globu zbog četiri puščane patrone.
Gorica, marta 1935. — Gorički tribunal osudio je na 1.000 lira globe Jožefa Korena, starog 60 godina, zato jer su kod njega nadjene 4 patrone za pušku.
Wilhelm Grandošek 1610 V. Street, Bakersfield Calif. želio bi doznati ovim putem adresu svoga prijatelja Rada Pirjavca, kojega moli da mu . se na gornju adresu javi
GORIŠKI NADŠKOF MARGOTTI IN ASIMILACIJA JULIJSKE KRAJINE
Dve pomembni brzojavki
Ob 6. obletnici lateranskega sporazuma med Cerkvijo in državo dne 11 febr. t. 1. sta goriški prefekt Introna in gori-ški nadškof Margotti drug drugemu poslala naslednji dve brzojavki, katerih vsebino posnemamo po fašističnem časopisju (»Gazzetino« z dne 17 febr. t. 1.)
Introna Margotti ju:
»Ob priliki pomembne obletnice sporazuma med državo in cerkvijo, ki je vsakemu Italijanu povrnil čisto veselje spričo sprave dveh najvišjih ustanov: cerkve in domovine, želim izraziti Vaši
STRAŠNA REVŠČINA V GORICI
Iz podatkov pomožne akcije v Gorici za mesec januar posnemamo, da je bilo samo v tem mesecu razdeljenih med reveže in bezposelne nič manj ko 247.482 obedov, od teh 113.610 v mestu in 133.873 na deželi. Skupno je na tej pomoči živelo celih 10.233 oseb, kar predstavlja za Gorico in okolico nedvomno silno visoko številko.
Ta statistika nam pač najbolje dokazuje, koliko smemo zaupati fašističnim podatkom o pojemanju brezposelnosti. K zgornjim poraznim številkam pa moramo iz istega poročila dodati še
častiti Eminenci čuvstva mojega visokega in prisrčnega spoštovanja«.
Margotti Introni:
»Zelo sem hvaležen Vaši Ekscelenci za lepe izraze, poslane mi ob priliki pomembne obletnice sporazuma. Vaši Ekscelenci vračam enake čestitke in Vam želim najbolšega uspeha v delikatni misiji, ki Vam jo je zaupal Režim v teh odrešenih krajih. Svoje ponižne prošnje dvigam k Bogu, da bi še in vselej blagoslavljal našo drago Italijo, njenega Kralja, njenega nezmagljivega Duceja in njeno dobro ljudstvo«.
16.483 porcij živeža, razdeljenih med šolske otroke.
Samo po sebi se razume, da mora ta obsežna pomožna akcija nekje črpati primerna sredstva, da krije te izdatke, ker država nima denarja v takve svrhe. Pokrajinski fašistični sindikat hišnih lastnikov je zato te dni izdal poseben proglas na vse hišne lastnike, naj pomožni akciji pomagajo s tem, da prostovoljno plačajo v te socialne namene po eno liro od svakega navadnega prostora v hiši, po dve liri pa od prostora, ki služi trgovini ali drugim poslovnim namenom
RASPUŠTENE SU KATOLIČKE ORGANIZACIJE U JUŽNOM TIROLU
Talijanske vlasti zabranile su djelovanje katoličkim omladinskim društvima — Težak udarac Nijemcima Južnog Tirola
»ISTRA«
STRANA S.
U SJENI SV. VIDA
RIJEKA U ROKCEVIM OČIMA
Umire zona franka — Ostao je šverc — Host Venturi u vladi Abesinija i Riječani — Mićelinova »Coppa Mussolini«
Kad se, ono prije tri četiri godine pronio glas, da će se na Rijeci uvesti »zonu franku«
digli su bili glavu i oni, koji su je do tada držali veoma spuštenu. I ovdje i na istarskoj Rivijeri držalo se, da se cijeli ovaj naš kraj nalazi na pragu jedne velike i prave »kukanje«. Govorilo se, da će sa svih strana Italije nagrnuti k nama, penzioneri i razni drugi individui, koji hoće da ostatak svog ži-yota provedu u ovom »Eldoradu«. Kuće će se sve iznajmiti, svaki i inajmanji prirod naići će na svoga kupca, trgovina će pr oc vasti kao nikada, jer će čitava srednja Evropa navaliti k nama, da kupuje same jevtine stvari, život će biti takodjer vanredno jevtin, hrana i roba dobivat će se uz mrtvu cijenu — inso-ma kukanja pa kukanja!
Kad tamo — ništa od svega toga. Kava i šećer i još neke malenkosti su doduše pojevtinile, za malo lira mogao si da prehraniš čitavu obitelj. E, ali gdje da nadješ to malo lira, kad ih nigdje nema! što će meni šećer iako je po jednu liru, ako ja te lire ne mogu nikako da namaknem! A kako nije mnogo bolje ni u Austriji ni u Madžarskoj, to je pala u vodu i ona nada, da će Austrijanci i Madžari nagrnuti k nama, da kupuju našu robu.
Ostao je samo šverc onaj prema Jugoslaviji i drugi prema unutrašnjosti Italije. Ovaj posljednji se tako razmahao, da je talijanska vlast bila primorana, da postavi uz gorski obronak od Kastva pa do Drage Mošće-ničke čitav jedan kordun stražara, a to stoji grdnih para, tako da je zona franka na tijelu Italije jedna kruta pijavica, koja joj siše krv. sa sviju strana. Nije dakle čudo, što vlada nastoji, da se što prije riješi te proklete »sanguisuge«. Ne će prekinuti najednom, već malo po malo. Iznajprije se počelo sa kontingentira-njem artikla, koji se mogu uvoziti u zonu franku i neprestanim ograničenjima u prodaji. Potom se nastavilo sa dizanjem cijena. Sve lako polako, ali razlika od prvašnjih i sa,dašnjih cijena već je tako znatna, da u pučanstvu »zone« zabrinutost sve više raste. Zabrinutost i konsternacija. Sada se glasa da će zona franka i ovako okljaštrena biti ograničena na samu Rijeku. Sic transit.
Da se ovaj narod ovuda barem nekoliko utješi,
Mussolini je pozvao na ministarstvo kao potsekretara Nina Hosta, ali Riječani fućkaju na tu »milost«. — Uostalom Nino je već za D'Annunzia bio
nekakva sorta ministra, tako da su ga svi morali zvati — Ecellenza! Sad je potsekretar, a to znači da je ipak nešto manje od ministra. I to je dakle za nas Riječane jedan — minus.
Ovoj nevolji pridružila se je ovih dana jedna nova:
mobilizacija!
Do sada su fašisti neprestano trubili u narodu, da su Jugosloveni oni, koji hoće rat, pod svaku cijenu rat i rat. Ljudi su vjerovali i nije čudo, što su bili rdjavo raspoloženi prema našim susjedima onkraj mosta. Ali sada se pokazalo, da je tu neko drugi, koji hoće silom da se bije i otuda i ovo tmurno neraspoloženje u gradu protiv rimskog Jupitra. Osim toga u sumornim dušama iskrsavaju i razne uspomene iz prošlosti: Dogali, Abba Garima (Adua). Fijuman-ci spominu one teške poraze i gledaju crno u budućnost.
Abesinija ili kako oni kažu — Abi-sinija nije mačji kašalj. Ta je zemlja užasno gorovita, srednja joj je visina 2000 m nad morem. Ima sila gora preko 4000 m visokih i klanaca, provalija, urvina, gudura, ponora bez dna — i to na svakom koraku. Sušmel i Silvino Gigante, naša dva Herodota, pričaju da Abesinija dolazi iz latinskog abyssus. — Dobro je, vele na to stari Fijumanci, ali abyssus abyssum invocat, a to znači Che xe mejo restar a casa!
Bolje je i spasonosnije ostati doma. — Nije dakle čudo, što su neki mobilizirani obvezanici u času odlaska porazbijali nekoliko stakala vičući: Neka ide u Abesiniju milicija, a ne mi!
Uostalom ima i »guerrafondaja«, koji su uvjereni, da će Italija pobijediti. Zar nije prije nekoliko dana kazao i čekelin u Fenice, da Italija ima u svemu prvenstvo, pa i u vodjenju rata? — Englezi operiraju topovima, a Nijemci gasovima, ali time se ne da uništiti jedan narod. Najformidabilnije sredstvo, kojim možeš da ubiješ ne samo jedan narod već i čitav svijet, drži u svojoj ruci Mussolini, a to je —glad.
Da je u nas atmosfera uistinu strašna,
neka nam svjedoči ovo: Mićelin leti na dvokolicl, Francele mu dovikne: — Dove ti cori? Kamo trčiš?
— Coppa Mussolini... — odgovara Mićelin lereći. Coppa znači pehar, ali Francelu, kome je glava puna svih mogućih i nemogućih ratnih vizija, učinilo se, da je rekao: i copa Mussolini! — te on sav prestrašen hvata se za kosu i trči uokolo i priča, kako ubijaju Mussolina, jer copa dolazi i od copare, što znači ubijati. Rokac (»Mornar«).
NAŠA KULTURNA KRONIKA
Viktor Car Emin o Bervaisovim • stihovima •
U interesantnom svom listu »Mornar« naš ugledni književnik g. Viktor Car Emin (Barba Šime) donosi bilješku
0	»čakavskim stihovima« Draga Ger-vaisa. Kaže:
»čakavski Stihovi«. Pod tim naslovom izišla je ovih dana zbirka pjesama Draga Gervaisa iz Opatije u Istri. Pjesme su sve u narječju čakavskom, ob-radjuju predmete, koji su svakom srcu veoma bliski. U njima pjeva pjesnik o običajima svoga kraja, o uspomenama svojim iz djetinjstva, a naročito o no-nićima i nonicama. Uvijek vedar i raspoložen spominje putiće bijele, ceste i kućice, sva ona draga mjesta, što ih nije vidio onamo od godine 1926., jer mu ne dadu — paroni čakavske riječi, u kojima su te pjesme složene, mekane su
1	slatke, i to im uvećaje draž. Vanredno su dirljive dvije posljednje pjesme: »Za sinom« i »Bog, domovina«. Razumije se, da ove lijepe pjesme imaju daleko veće značenje za one, koji su jednog crnog dana takodjer morali da kažu svojoj rod j enoj zemlji: Bog, domovina!, i koji danas iz daljine s neizmjernom tugom u srcu dozivi ju u pamet one daleke bijele putiće, rodjene kućice, pcKojne noniće i nonice...«
(Citira zatim pjesmu iz zbirke »No-nići stari«),
»PRAGER PRESSE« O ČAKAVSKOJ LIRICI DRAGA GERVAISA.
Ugledni praški dnevnik »Prager Presse« donio je u svom broju od 16 februara kritiku »čakavskih stihova« Draga Gervaisa. Tu će mo laskavu kritiku prenijeti u jednom od idućih brojeva našega lista.
»NOVO DOBA« O ČAKAVSKOJ LIRICI
Splitsko »Novo doba« donijelo je obavijest dà je izišla čakavska lirika Draga Gervaisa i prenijelo je jedan odlomak iz kritike ljubljanskog »Jutra«.
USPEHI SLIKARJA SPAZZAPANA
Med slikarji, ki so letos razstavili na štiriletni razstavi (Quadriennale) v Rimu, je tudi goriški slikar Alojzij Spaz-zapan. Listi zelo hvalijo njegova dela in v milanskem »Corriere della Sera« je celo priznani italijanski pisatelj in kritik Ugo Ojetti Spazzapanova dela zelo pohvalil. Spazzapan živi trenutno v Trevizu blizu Benetk, kjer je nameščen kot profesor.
Izložba Antuna Motike
Zagreb, marta.
U nedjelju 10 marta otvara se izložba u Modernoj Galeriji najboljeg hrvatskog slikara mladje generacije, koji je već više puta s uspjehom izlagao na umjetničkim izložbama, te se njegovi radovi nalaze u Strossmayerovoj i Modernoj Galeriji u Zagrebu. Motika je polazio zagrebačku umjetničku akademiju i nastavio umjetničke studije u Parizu. Na izložbi izlaže oko 70 svojih radova, ulja g vaše va i akvarela, što ih je izradio u zadnje dvije godine. Uvjereni smo da će izložba svojim kvalitetama pobuditi interes.
PREDAVANJA O ISTRI đra Kajina i Tone Peruška
Zagreb, marta. — Dne 1 marta je u prostorijama Kršćanske zajednice mladih ljudi održao vrlo uspjelo predavanje o temi:	»Ekonomske
prilike u Istri prije rata i sada« g. dr. Miran Kajin. Predavač je prikazao na vrlo lijepi način ekonomski život našega življa u Istri u prošlosti i današnjosti s naročitim osvrtom na ekonomsku strukturu i političke prilike zemlje. To stručno predavanje bilo je od brojnih slušatelja primljeno s velikim interesom.
Dne 4 marta održao je g. Tone Peruško predavanje u ženskoj sekciji Jugoslavenske Matice u Zagrebu. On je predavao o kulturi Istre i njezinom doprinosu općoj jugoslavenskoj kulturi. Prikazao je kulturni razvoj Istre od najstarijih vremena do danas.
NARUČUJTE KALENDARE »ISTRE«, »JADRANSKI KALENDAR« I »SOČU«
Ta dva naša kalendara, koja su doživjela najveći uspjeh kod cjelokupne kritike nisu još sasvim rasprodana. Ko ih još nema neka ih odmah naruči. Prestavljajo rijetku literarnu i praktičnu vrijednost. »Jadranski kalendar« stoji samo 10— dinara bez poštarine, a sa poštarinom 11.50 dinara. Ko naruči ujedno i naš džepni kalendar »Soču«, dobiva oba kalendara franko, t. j. mi plaćamo tada poštarinu. Oba kalendara stoje 18 dinara U tih je 18 dinara uračunata tada i poštarina za oba kalendara, te prema tome dajemo oba ka-, lendara za samih 15.— dinara jer nas košta poštarina i pakovanje 3,— dinara za oba kalendara.
Pitanje Koruške i koruški plebiscit
Koruško pitanje i jugoslovenski
INTERESI
Brošura profesora Lileka na njemačkom jeziku
Još početkom januara jugoslavenska je štampa registrirala vijest da su predstavnici slovenske manjine u Austriji podnijeli Vijeću Lige naroda obrazloženu pritužbu protiv postupka austrijskih vlasti prigodom popisa pučanstva u Austriji, u martu prošle godine. Neke su novine, a medju njima i naš list, donijele opširne izvatke iz te pritužbe. Liga je naroda izabrala i poseban odbor sa zadatkom da prouči pritužbu, pa ce Vijeće Lige naroda raspravljati o njoj u slijedećem zasjedanju, u mjesecd maju.
U medjuvremenu je u Celju izašla brošura na njemačkom jeziku pod naslovom » Anklagen gegen die barbarischen Verfol-gungen der Slovencu in Karnten«. Brošuru je napisao i izdao u vlastitoj nakladi umirovljeni profesor Em. Lilek (Celje, 1935-65 str. oktava).
Propagandna brošura profesora Lileka. ma da zapravo iznosi već dosta poznate stvari (ili poznate u nekim konturama) nije bez nekog posebnog interesa. Vrijeme u kojem je izašla, kao i način na koji pisac promatra i prosudjuje dogodjaje. a pogotovo njegovi izvodi daju brošuri posebno značenje.
U svojem raspravljanju polazi pisac sa stanovišta opće jugoslavenskih narodnih i državnih interesa. Čitavo koruško pitanje Postavlja na stanje prije plebiscita od 10 oktobra 1920, Njegov je ceterum censeo da južna Koruška mera biti dodijeljena Jugoslaviji, jer je bila pripojena Austriji kaže pisac na temelju plebiscita, koji je bio Proveden u znaku prevare, laži, i terora. Jugoslaveni moraju tražiti da se Južna Koruška smjesta pripoji Jugoslaviji, moraju Postaviti ovaj svoj zahtjev bez obzira do-dje li ili ne dodje do priključka Austrije Njemačkoj, i sasvim neovisno od toga. No budući da se pravo Austrije temelji na resili tatu plebiscita, a taj su plebiscit priznale svojevremeno ne samo velevlasti, već mu se podvrgla i Jugoslavija, to bi zahtjev Jugoslavena, prema piscu, morao ići za Um, da se navede Francusku, Veliku Britaniju i Italiju na to da one svoje negdaš-
priznanje koruškog plebiscita povuku i da od Austrije zatraže njegovu korekturu u korist Jugoslavije.
U sadašnjoj medjunarodnoj situaciji, ako imademo pred očima austrijsko pitanje onako kako se ono danas postavlja u medjunarodnoj politici, kad se na njem ukrštavaju toliki interesi i velikih sila i svih austrijskih susjeda, maio je teško i zamisliti da bi Jugoslavija mogla računati na naklonost i pomoć o kojoj govori pisac. A tražiti od velesila, specijalno pak od Italije da se založe za korekturu koruškog plebiscita, pitanja, koje je za njih rješeno, i čijom je zaslugom uostalom u mnogom pogledu došlo za nas do nepovoljnog ishoda, -znači, blago rečeno, podavati se iluzijama i zapadati u kontiadikcije. Zar današnja Italija, da samo spomenemo jedan faktor, ima u pitanju Koruške odnosno Austrije moguće manje interesa nego ih je imala za vrijeme plebiscita kad je svom silom stala na stranu Austrije?
U svojem zahtjevu koji ide za korekturom koruškog plebiscita pisac, upada to u oči, osobito naglašuje da taj zahtjev nikako ne znači i reviziju ugovora, jer je St. Germainski' ugovor koji se tiče Austrije sklopljen 10 septembra 1919, a koruški je plebiscit od godinu dana kasnije (10. okt. 1920.) Tim diferenciranjem pisac očito hoće da ne bude krivo shvaćen te je i tu svoje stanovište, kako se moglo i očekivati doveo u sklad sa jugoslavenskim antirevi-zionističkim stavom.
KORUŠKA — POPRIŠTE RAZLIČITIH INTERESA.
Inače ova njemačka brošura profesora Lileka korisna je u informativnom pogledu. Ona upoznaje čitaoca sa sadašnjim stanjem Slovenaca u Koruškoj, sa nepravdama koje im čine austrijske vlasti u kulturnom, političkom i vjerskom pogledu. Prikazane su prilike od plebiscita na ovamo, sve do najnovijeg datuma. No autora uz to sadašnje nepravedno stanje, za koje čini odgovornim austrijske vlasti koje ne poštuju odredbe St. Germainskog mira i ne drže se primljenih obaveza manjinske zaštite, interesiraju i prilike prije plebiscita i plebiscit sam. Koruški je plebiscit, kako je to već istaknuto jedna nepravda Jugoslavenima. U plebiscitu kao i dogodjaji-ma prije njega, autor ne gleda samo sukob interesa izmedju Jugoslavije i Austrije koje se bore za izvjestan teritorij. Prof. Lilek vidi na drugoj strani igru drugih moćnijih faktora od Austrije, vidi uticaj u prvom redu talijanske politike koja se bori, pomažući Austriju, za afirmaciju i svojih posebnih interesa. A ove iste interese vidimo i na površini i iza kulisa zbivanja u
Austriji i poslije koruškog plebiscita, tokom ovih petnaest godina.
VOJNIČKE OPERACIJE U KORUŠKOJ.
Zanimljivo je što iznosi prof. Lilek u prva dva poglavlja svoje knjige (ima u svemu sedam poglavlja), kad prikazuje borbe za Korušku prije i za vrijeme plebiscita.
Odmah poslije prevrata (5 novembra) dolaze u Ljubljanu koruški poslanici s molbom da se slovenski dio Koruške sa Celovcem okupira i smjesta pripoji Jugoslaviji. Ali se u Ljubljani osjećao manjak na vojsci, a i ono malo vojnika Slovenaca bilo je potrebno za čuvanje reda u Sloveniji i za službu na željeznicama, za čuvanje raznih skladišta i ostalih objekata. U Ljubljani su brigu za Korušku povjerili pukovniku Lavriču, kome su dali na put nešto oružja, maio municije i malo novaca. Vojnike si -je morao sakupiti putem u Gornjoj Kranjskoj i Koruškoj. Ali je Odaziv dobrovoljaca bio slab, u samoj pak Koruškoj nikakav. Kao da su prve neprilike odmah u početku operacija imale biti nekim fatalnim predznakom za konačni ishod.
Ipak je pukovnik Lavrič i s malim brojem Vojnika prešao u Korušku i započeo zaposjedanja, imao je u početku, u novembru, 7 oficira i 58 momaka. Mjesec dana kasnije, u decembru, imao je već 400 ljudi, 14 strojnih pušaka i 3 topa. Nijemci u Koruškoj i pokrajinska vlada u Celovcu, nisu naravno lijepim okom gledali pothvat Lavriča, pa se započelo organizacijom koruškog »Heimatsschutza«. Time započinju sukobi i borbe izmedju obiju strana za Korušku. Borbe su počele početkom 1919 i potrajaie su nekoliko mjeseci. Kroz to je vrijeme nastupilo i primirje, pokušani su pregovori za uredjenje koruškog pitanja, ali bez rezultata. Tada. koncem maja, uzimaju s naše strane učešće u vojnim operacijama i dijelovi redovne vojske, koja zauzima Dravograd, Podrožicu, prelazi Karavanke i za nekoliko dana je u Celovcu. No prije nego su te operacije završene, pojavljuju se u Koruškoj i talijanske trupe, u Feldkirchenu, St. Vidu i Tarvisu. Taj je dio jugozapadne Koruške, kako je poznato definitivno pripao Italiji.
KORUŠKI PLEBISCIT I ULOGA TALIJANA.
Početkom juna 1919 dolazi do pregovora izmedju Jugoslavije i Austrije u Kranju. Pregovori su pri kraju i već je izgledalo da će završiti kompromisnim rezultatom, kad Austrijanci na koncu pregovora odbiju da potpišu ono, na što su već bili zapravo
pristali. U ovom držanju Austrijanaca izbila je igra Italije, bili su vidljivi njeni prsti. Pregovori u Kranju završili su tako negativno. Odmah iza toga stupa u akciju me-djusaveznička komisija, koja je imala svoje sjedište u Celovcu. Glavnu ulogu igra u njoj talijanski delegat. Povlači se demar-kaciona linija, koja ide od Baškog jezera do Vrbe, polovicom Vrbskog jezera, južno od Celovca do Krke, zapadno od St. Mihela na Sv. Lenart i istočno od Grebinja na štajersku granicu. Sprema se plebiscit. Talijani su naravno bili za to da plebiscit ispadne u korist Austrije. U plebiscitnoj komisiji osigurali su si pomoć engleskog delegata, radi potpore što ju je Italija pružila Velikoj Britaniji u pregovorima oko petrolejskih izvora u Iraku. Pisac veli da su nekoliko dana prije plebiscita talijanski i engleski delegat unijeli sasvim svojevoljno medju izbornike nekoliko hiljada njemačkih birača prema uputama i željama »Heimats-điensta« iz Celovca. Italija je podupirala želju Austrije za čitavom Koruškom i zato, da joj time nadoknadi gubitak zbog Južnog Tirola, što si ga je pripojila Italija. U mie-stima gdje se obavljalo glasanje dogadjaie su se razne nepravilnosti pa su u masama znali glasovati i takvi, koji nisu imali pravo glasa.
— Ne čudi nas držanje Talijana, kaže autor, ali nas začudjuju Englezi, s kojima su_ se Jugoslaveni u svjetskom ratu zajednički borili o pobjedu«.
Za Englezima u plebiscitnoj komisiji nije zaostala niti američka vojna misija, koja je imala sjedište u Beču. Pisac se opširnije bavi hjenim držanjem i radom, te konstatira da je američka misija odigrala dvojaku ulogu — na našu štetu.
Poslije održanog plebiscita, tražio jc tadašnji predsjednik slovenske pokrajinske vlade u Ljubljani Dr. Brejc da kr. vlada u Beogradu ne prihvati rješenje plebiscita od 10 oktobra 1920. No vlada je plebiscit prihvatila, najvećma vjerojatno zbog onda ne-sredjenih odnosa i nepovučene granice prema Italiji. Već se u zraku nazrijeva Rapallo, za mjesec dana jugoslavensko-talijan-ski pregovori imat će svoj epilog. Sudbinu Koruške koja je pripala Austriji, slijedi još tragičniji udes Julijske Krajine.
Autor završava ovo svoje drugo poglavlje konstatacijom da su i Slovenci sami krivi za negativan ispad plebiscita. No i pored toga Jugoslaveni ne smiju ništa manje glasno protestirati protiv austrijskog integriteta i tražiti da Južna Koruška bude odmah pripojena Jugoslaviji. — (r)
ITALIJANSKI DRŽAVNI DOLG
Londonski »Economisti« od 23 II prinaša gradivo o italijanskih državnih dolgovih. Posnel jih je po uradnih podatkih prišel do zaključka, da znašajo italijanski državni dolgovi 152.348 milijonov lir. Od te vsote odpade na tako zvane console 9.892 mil., na druge fundirane dolgove 82.099, na viseči dolg pa 11.285 mil. lir, skupno 103.278 milj. Slede: tekoče obveznosti državne blagajne 798, kredit pri Banca d’ Italia 1.773, Morahnovo posojilo 960, razne obveznosti 8.370, zadnji deficit 5.987, dolgovi avtonomnih teles 1.184 mil., odložena plačila 30—32 milijard lir. Nato navaja, koliko so znašali italijanski državni dolgovi pred uvedbo fašizma ter navaja za to vsoto 97—101 milijardo lir. odloženih plačil pa je Dilo tedaj 3—4 milijarde tto se pravi pod moratorijem) skupno torej 100—105 milijard lir. V primeri s sedanjo zadolžitvijo je italijanski državni dolg narastel v zadnjih 12 letih režima za 50 milijard lir, to je eno tretjino ob začetku fašizma obstoječega dolga.
ITALIJANSKO GOSPODARSTVO. Pasivnost italijanske trgovinske bilance.
Trst, 25. februarja 1935. (Agis.) — Vse bitke, ki jih je Mussolini uvedel zadnja leta, vsi ukrepi za zboljšanje italijanskega gospodarstva niso ničesar izdali. Po poročilu italijanskega finančnega ministrstva znaša deficit italijanskega državnega proračuna od 1. julija 1934 do 31. januarja 1935 znatno vsoto 1.214,000.000 lir. Uradno poročilo sicer navaja, da je ta deficit popolnoma krit z zadnjim notranjim posojilom, o katerem smo že večkrat poročali. Vendar pa to posojilo uravnoveša zopet italijansko poslovanje samo v zadnjem polletju, a na drugi strani pa spet znatno poveča notranji državni dolg, ki je s tem zadnjim posojilom narasel že na 105 milijardi 4,000.000 lir. če primerjamo današnji državni dolg z dolgom pred uvedbo fašističnega režima, ugotovimo, da je v teku zadnjih dvanajstih let narasel državni dolg za 50.000,000.000 lir ali ene tretjine današnjega dolga.
Italijanski gospodarski politiki, ki stremi za tem, da pokaže svojim preobremenjenim davkoplačevalcem moč fašističnega režima, se ji je v zadnjih letih to tudi posrečilo. Faktično pa je fašistično gospodarstvo s svojo politiko tiralo navzdol samega sebe. Najlepše nam to pokažejo naslednje številke:
	Uvoz	Izvoz
1927	(v miljonih lir)	(v miljonih lir)
	20.369	15.615
1928	21.920	14.559
1929	21.300	14.889
1930	17.347	12.119
1931	11.643	10.210
1932	8.268	6.812
1933	7.431	5.990
1934	7.644	5.231
Iz številk za zadnje poslovno leto je razvidno, da se je uvoz italijanske trgovine znatno dvignil v primeri z letom 1933., med tem ko je izvoz ponovno padel. Tako se je v teku lanskega leta uvoz dvignil za 232.9 milijonov lir ali 31 odstotkov dočim je istočasno uvoz padel za 759.1 miljonov lir ali za 12.6 odstotkov. Pasivnost italijanske trgovinske bilance se je dvignila od 1.444 miljonov lir v letu 1933. na 2.433 miljonov lir v letu 1934., torej za znesek 989 miljonov lir.
CARLO LESINA SLAVLJEN U LABINU
Trst, marta. — U Labinu je održana fašistička svečanost 8 predvojničkog oataljona. Tog dana je politički sekretar fašista iz Labina predao tom bataljonu zastavu. Zastavu je darovao federalni sekretar Bellini, a na njoj je Ime »Carlo Lusina«. Prema tome će se i taj bataljon zvati bataljon Carla Lusine.
Politički sekretar Millevoi (Milevoj) je predavajući zastavu izrekao govor o značenju Carla Lusine »toga mladoga krčkoga fašiste, koji je postao žrtva slavenskog barbarluka«, a tim riječima završavaju i članci o toj proslavi u tršćanskim novinama.
FAŠISTIČKI A VIJATIČARI MOLE
BOGA DA IM DADE »ORLOVSKE PANDŽE« DA OSVOJE ČITAVI SVIJET.
U Italiji nemaju samo milicioneri svoju molitvu. Talcvu m olitvu imaju i avt-j at i čari. Mussolini je 19 januara doletio avijonom u Caserlu i tu je otvorio tečajeve aeronautičke akademije. Biskup Caserle blagoslovio je zastavu akademičara, na kojoj je »andjeoski« moto : »F u lm ir- and o i m-p e r v e s o«. A zatim je jedan avijatičar čitao ovu molitvu:
»Bože sile i slave, koji daješ dugu našem, nebu, mi še dižemo prama tvom svijetlu: da pjevamo s našim motorima našu strast. Mi smo ljudi, ali 'mi letimo prama tebi. Daj nam, o Bože, krila orlova, pogled orlova, pandže orlova, da bismo mogli ponijeti svakuda kuda ti siješ svijetlo, zastavu, pobjedu i slavu Italije i Rima«
Tako glasi molitva fašističkih avijati-čara, izrečena, pred biskupom, koji blagoslivlja njihovu zastavu bez ikakvih skrupula. Ko zna, hoće li Bog čuti tu njihovu bizarnu želju da im dade orlovske pandže, da bi mogli s njima za slavu Rima(!) osve-jiti čitavi svijet...
MODREJCE
Biće da je već opet protekla dobra godina, otkako sam dobio posljednju vijest s one strane Petrovoga Brda. Od Petrovoga Brda, preko, to je nekako uporedno sa Poreznom, zatim tri sata pješačenja od Podbrda tihom dolinom, pored Hude Južne, Orahova i Podmelca do Bače, pa još pola sata pješačenja gore, visoko nad rjekom i do Mosta, razvodeni Idrijice i Soče, gđe sam nekada imao svoj dom!...
Dobri Bože! Otvoreno kažem da sam do grla sit jalove slovenačke sentimentalnosti u pjesmi, članku, slici i nezrelom đačkom zadatku, gđe se iz dana u dan jadikuje o našoj izgubljenoj zemlji, o neoslobođenoj braći, o progonima i patnjama koje trpi pola miliona našega naroda, tamo, preko. Riječi, koje samo draže, koje nisu u stanju da učine ama baš ništa. Ne donose utjehe, samo unose zabunu, nemir. Riječi su to koje padaju ovđe o bolu koji vlada tamo. Bol, koji je tamo nema riječi, nijem je... Zato tako rijetko kad doznam kako je tamo zaista, zato već godinu dana živim bez vijesti iz preka.
— Živjeli, profesore!
— Ah, jeste li zaista to Vi? I tu?
-—Posjetio sam sina!
— A tamo? Kako?
— Pa čitate!
— Modrejčani? (Sva moja rodbina, skoro sva, je iz Modrejca!)
— Eh, Modrejčani! Oni su Vam jbš uvijek ostali onakvi kakvi su bili. Jednom nedelj-no vidimo ih mi Mostarci. U nedelju, kada dođu u crkvu, i ćutke prolaze mimo, nečujno se vraćaju.
Modrejci... Modrejčani...
Evo vam, tolminsko naselje. Pola sata hoda od parohije, u toploj prisoji pod Bu-čenicom, nad niskim poljem, kakvih petnaest kuća bjelasaju. Kreguljčevi, Mohora-
Listajući po našem ovogodišnjem »Jadranskom kalendaru« našo sam me-dju inim i crticu prijatelja Josipa Ba-zelija pod naslovom »Narodna Radnička Organizacija u Puli«. U tom je članku vrlo lijepo opisan rad i uspjeh naše radničke organizacije, a na koncu istoga su podvučene zasluge par naših ljudi. G. Bazoli je u hitnji i neima-jući pred sobom nikakvih podataka nehotice ispustio da spomene g. Lacka Križa. G. Križ je vrlo zaslužan za našu stvar u Puli: on je starješina i duša Sokola, vodi diletantsku skupinu i prvi pretsjeđnik Narodne radničke organizacije. — Tko se ne sjeća njegovih nastupa na skupštinama prigodom prvih političkih izbora u maju 1907 godine? Njega se tada smatralo najboljim na-
jevi, Tomaževi, Testenovi, Štefajevi, Mo-horovi... Sam graničarski svijet. Pred dobrih dvesta godina biii su najodlučniji među tolminskim buntovnicima: kasnije su postali tihi, trezveni, skromni i pobožni. Rastu i žive od mlijeka, proje, heljdenice, ječmene kaše i suvoga voća. Dobije se kod njih i jabukovače, ali sé kazanica još nikad kod njih nije pušila.
Modrejčani! Kako je milo čuti da su još ostali isti kakve ih pamtim. Ded, odrodi čovjeka koji ti ne odgovara! Progoni ga, muči, ako ga ne boli! Pokušaj da ga uplašiš ako te se ne boji! Ako je sve svoje, svoju dušu i svoj mal, sve, odano položio na božji dlan!
Tako već godinu dana živim sa blagoslovljenom viješću iz preka, s one strane Petrovoga Brda: to je nekako usporedno sa Poreznom, zatim tri sata pješke od Podbrda tihom dolinom pored Hude Južne, Grahova i Podmelca do Bače, pa još pola sata pješačenja, visoko gore nad rijekom i ambi-som do Mosta, i od Mosta pola sata do Modrejca. Živim sa blagoslovljenom viješću i ne bih htio nikada ništa više i ništa drugo da doznam, i krstim se u čudu nad plačljivom našom sentimentalnošću u pjesmi članku, slici i nedozrelom đačkom zadatku, koji nisu u stanju da učine ama baš ništa, i ne donose nikakve utjehe.
Modrejci! Modrejčani! Skoro cijele moje rodbine tamo je zavičaj.. .
Da li ću još kada doći tamo?
Ne vjerujem, nemam nade! Ne mogu da podnosim stoički ko moji tamo preko. Ne volim. Za mnom seže da ne obuhvati sentimentalnost s ove strane.
Ne plačem, a svakim danom sva gore mrzim,..
Ivan Pregelj
(»Vsakdanje balade«. Dom in svet 1-2,1935)
šim govornikom i njegova je živa i temperamentna riječ mnogo doprinijela sjajnom i neočekivanom uspjehu kod tih izbora.
Svakako medju najznačajnije njegove zasluge spada dogadjaj, što je zapriječio da na javnim skupštinama pod vedrim nebom Talijani i socijalisti izvrgavaju ruglu našeg oca Dr. Laginju i cijeli naš narod. — Negdje u julu 1909 godine Talijani zajedno sa internacionalnom socijalnom demokracijom sazvali su na »Mereatu« javnu skupštinu^ na kojoj su naši bili u većini i sa pravom tražili da g. Lacko Križ na njoj pretsjedava. Talijani uvidjajući nezgodan položaj raspustili su skupštinu i sazvali drugu za iduću nedjelju. Socijalni demokrati i talijanski liberali alarmira-
li su sve što su mogli, ali naši nisu ostali prekrštenih ruku, već su čak pozvali g. Dr. Josipa Mandiča, poznatog tadašnjeg tribuna i pretsjednika Narodne delavske organizacije u Trstu. I na ovu su skupštinu naši došli u ogromnom broju (najmanje 4 hiljade ljudi) i izabrali za pretsjednika g. Lacka Križa. G. Križ preuzimajući vodstvo skupštine je uz zveket sabaija, bacanje v kamenja i praskanje revolvera skupštinu raspustio. Od tada niti Talijani niti socijalni demokrati u Puli nisu više sazivali javnih zborova pod vedrim nebom. Time se je naš živalj javno afirmirao, a Talijani se pokazali nemoćnima da su-protistave našoj falangi jednaku silu.
Sa ovih par redaka našao sam uputnim da istaknem zasluge g. Križa, koji je dc konca rata igrao vidnu ulogu i bio jedna od najmarkantnijih ličnosti u Puli.	Ivan Stari.
IZ DRUŠTVA „ISTRA” U ZAGREDU
Predavanja omladinske sekcije
Omladinska sekcija održala je prošle subote članski sastanak koji je bio jako dobro posjećen. Bili su prisutni i pret-stavnici društva »Istra«. Predavao je g. Dr. Vladimir Goljevšček o osnivanju i radu Omladinskih organizacija u Trstu i okolici prije fašističkog terora. Predavač je prikazao kroz koliko je borba morala proći omladina dok je uspjela stvoriti svoju vlastitu organizaciju sa sjedištem u Trstu. A zatim je opisao rad i ciljeve, kao i uspjehe te organizacije. Ovo interesantno predavanje su svi prisutni saslušali sa najvećom pažnjom.
Ove subote 6 o. mj. održava se članski sastanak sekcije u 8 sati navečer u prostorijama Istarskog akademskog kluba. Predavače g. Tone Peruško d »Kulturnom pregledu Istre«. Molimo svu braću i prijatelje da dodju u što većem broju na ovaj sastanak. U nedjelju 10
0	mj. priredjuje Omladinska sekcija, u slučaju lijepog vremena, svoji prvi ovogodišnji izlet i to na Medvedgrad. — Sastanak u 1 sat popodne u društvenim prostorijama. — Poslovni odbor.
IZ SEKCIJE ZA MEDJUSOBNU POMOĆ DRUŠTVA »ISTRE«.
Pozivaju se svi članovi i prijatelji Sekcije za medjusobnu pomoć, da prisustvuju zadnjem članskom sastanku pred glavnu godišnju skupštinu društva »Istra«, koji se održaje u nedjelju, dne 10 marta u 10 sati prije podne u društvenim prostorijama sa slijedećim dnevnim redom:
1)	Pozdrav pročelnika.
2)	Izvještaj o dosadašnjem radu sekcije sa izvještajem tajnika i blagajnika za narednu glavnu godišnju skupštinu »Istre«.
3)	Izvještaj revizija.
4)	Biranje 2 člana uprave po § 21 poslovnika.
5)	Eventualija.
Poslovni odbor,
SMRT NAJSTARIJE ŽENE NA ĆIĆARIJI
Naše pleme izginuti neće.
Vodice, februara 1935. — Dne 9 o. mj. zapustila nas je i preselila se je u vječnost jedna od najstarijih žena u našem selu, a možemo reći, da je bila
1	najstarija žena na cijeloj Ćićariji, Ribarič Marija, rodjena čendek, rodjena 12 maja 1835 godine. Zapustila nas je u svojoj dubokoj starosti, u svojoj stotoj godini života. Do unatrag par godina bila je još u dobroj tjelesnoj snazi, te je obavljala i poljske poslove. Ostavila je ogroman broj, što sinova, što kćeri, unuka i praunuka: svih ukupno 130 osoba. Vidi se po tom broju potomka pok. Marije Ribarič, da naš narod neće tako brzo izginuti, kako naši gospodari misle, i da je naš korjen čvrst korjen, kojega se neće tako lako izču-pati. Pokojnici neka je lahka naša istarska zemlja, a njezinoj toliko brojnoj obitelji naše saučešće.
ISTARSKO VJENČANJE
U subotu 2 o. mj. vjenčao se gosj.. Marijan Mirkovič iz Loborike sa gđji-com Fumicom Cukerić iz čabrunići u crkvi Sv. Petra u Zagrebu. Mladi par je pokazao svima prisutnima da im nije ništa draže od milog običaja onog kraja, u kojem su se rodili. Bio je tu »mih« i »roženice« i istarska pjesma. Oni koji nisu vidili još našeg običaja bili su oduševljeni. Kumovali su gg. Marjanovič i šverko. Mladom paru naša najiskrenije čestitke.
U FOND „ISTRE”
Ladavac Ivo, sr. vet., Pirot . . D 20.—
Puhalj Anton, Maribor . , . D	12,—
A. C., Zemun . i.............Jj)	20,—
X. Y., Subotica................D	10.—
Čeper Anton, Zalog............D	10.—
U prošlom broju objavljeno . D 36.516.60 UKUPNO D 36.598.60
Promet u sušačkoj luci ...
i »promet« u riječkoj luci ...
LACKO KRIŽ I NARODNI POKRET U ISTRI
»Is’ra« izlazi svakog tjedna u petak. — Uredništvo \ uprava nalaze sc »i Zagrebu. Masarykova ulica 28, II — Broj čekovnog računa 36.789. — Pretplata: Za cijelu godinu 50 dinara: za Po godine 2a dinara- za inozemstvo dvostruko: za Ameriku 2 dolara na godinu. — Oglasi se računaju po cijeniku. — Vlasnik i izdavač: KONZORCIJ »ISTRA«, Masarykova uL 28. II. Telet. br. 67*80. — Uradnik: Mibovilović, Jukićeva ul. 36 — Za uredništvo odgovara- thv Fran Brnčić. advokat, Samostanska 6. — Tisak: Stečajnina Jugoslovenske štampo d. đ., Zagreb Masarykova 28a. — Za tiskarn
odgovara Rudolf Polanović, Zagreb. Ilica broj 131.