tffmiimmiiiimni uimimiimiiiiimi ■ „ISTRA« IZLAZI JEDAMPUT • MJESEČNO. - UREDNIŠTVO I J JUPRAVA NALAZE SE U BOŠKOVIĆEVOJ^ULICPBR. [20 ; ■ ^ ^ PRIZEMNO LIJEVO ■ TELEFON BR. 5931 ■ imiiiiiiiiiiniiiiiiii iiiiiiiiiiiiimiiniiii GLASILO ISTRANA U JUGOSLAVIJI iiMimimimiiiMiii iimmniiiiiiimiin PRETPLATA t ZA CIJELU GODINU 24 DIN — ZA POL GODINE 12 DIN — ZA INOZEMSTVO DVOSTRUKO. — ZA AMERIKU 1 DOL. NA GODINU. OGLASI SE RAČUNAJU PO CIJENIKU. „Kad Je pala crna tama Njena J’ duSa pošla s nama« (R. Katalinić-Jeretov.) miiiiiiiiiiiiiiiinni iiiiiiiiiiiiiiimiiiiii GOD. II ZAGREB, DNE 23. TRAVNJA 193«. BROJ 4. Postavimo naš rad na drugu bazu. Ne prođe, takorekuć, jedan dan, a da se ne bi oglasio u našem, uredništvu, u društvu »Istra« kod »Jugoslavenske Matice« ili kod (pojedinih naših viđje-nijih ljudi po koji naš brat iz Istre. I svaki traži kruha, rada i ma kakvog zaposlenja. Sami siromasi, mi mu, na žalost, ne možemo pomoći. Sve što možemo učiniti je, da mu damo pedaset ili sto dinara, da mu napišemo po koju preporuku ili mn izdamo uvjerenje, da nam je poznat i da je naš čovjek, i to je sve. Iza toga prepušten je sam sebi, da si sam potraži kruha. Ali mi time ni jesmo učinili ništa, ili vrlo, vrlo malo. Jer što će se dogoditi s tim jadnikom. Za dva će dana potrošiti onih par dinara, a zatim će lunjati gradom nekoliko mjeseci, tražeći zarade, napatiti se i namučiti svakojako, dok se konačno nakon što je obišao stotinu pragova i ponizio se pred svim i svakim, ne će naći u zagušljivoj kakvoj tvornici, izrabljivan do kasti, gubeći život i zdravlje za pišivih par dinara dnevno. Patriotski kulturno-prosvjetni i ka-ritativno-huiuiianitarni rad, koji razvijaju naša emigrantska društva i ogranci Matice, lijep je i vrijedan svake hvale. Lijepe su geste sve one intervencije, ono sastavljanje molbi, ono podije-Ijivanje malih potpora i zajmova, liječenje siromašnih članova i t.-d. Ali sve je to kaplja vode u moru potreba. Sve je to malo, vrlo, vrlo malo. Sav taj rad treba postaviti na druge temelje. Naš čovjek nije dijete grada, nije proleter. On je dijete sela, sin zemlje, on čezne za svojom kućicom, svojom slobodicom, majkom prirodom. U gradu umire, gubi se i propada. Grad ga ruši i uništava mu zdravlje i život. Njega treba dati van iz grada, u selo. Sav naš rad valja dakle upraviti tim smjerom. Iz dosadašnjeg iskustva i pisama, koja mi stizavaju razabirem, da su najzadovoljniji oni naši ljudi, koji su se smjestili negdje na selu, osnovali svoj novi dom, okupili obitelj i sjedinjenim silama prevrću majku zemlju. Nema kod njih ni natruhe kakvog no zadovoljstva s društvenim poretkom, nema nikakvih internacionalnih radni čkih fraza i parola. Oni ne strepe pred budućnošću, ne boje se besposlice i pomanjkanje kruha. Ne tjeraju ni klasnu ni rasnu politiku. Jedina je njihova želja čuti nešto o staroj domovini, o nekadašnjim znancima, svi sn oni ostali čisti i nepokvareni, onakvi, kakove su ih oci naši i vođe narodni odgojili. Više nego ijedan od nas oni vole Istru, više nego ijedan od nas oni na uju misle, jer im svijetlu njenu sliku nije profanirao grad, njegova buka, vreva, lov za kruhom i užitcima. V al ja stoga skupiti sve snage, da se našega čovjeka povrati majci zemlji, koja ga je rodila. Provesti valja opsežnu jednu organizaciju za smještanje našeg čovjeka na selo. Koliko li je plodne i bogate z- p-' Slavoniji, Srijemu, Vojvodini i južnoj Srbiji, koja čeka rnarne ruke! Pola bi se naše Istre moglo na njoj prehraniti. Zašto se nebi na tu zetojJju naselilo sve one naše vrijedne, a siromašne ljude, koji bi tu radeći na svome, našli životnog veselja i zado voljstva, stop ut većeg nego li u smradnim gradskim fabrikama, stanujući po kojekakvim trošnim i vlažnim barakama, podrumima ili tavanima? Nijesam potpunoma dobim upućen u dijeljenje zemlje sa strane agrarne reforme, no znam da je priličan broj naših dobio zemlju u raznim krajevima države, obrađuje jn i zadovoljan je. Neki od naših, koji se skloniše na Kosovu, prilično su već imućni, kako mi pišu. Drugi iz Slavonije imadu, kako kažu, izgleda, da će to također vremenom postati. Naš čovjek nije lijen. On zna cijeniti zemlju, ta dolje ju je u pustoj našoj Istri mnogi rukama zgrtao, kao da je suho zlato. Ovdje će od svoje zemljice napraviti pravi raj zemaljski. Ako se dakle, od agrarne reforme može jošte ishoditi zemlje, bez obzira na to, je li to u Južnoj Srbiji ili Mcdunmr-ju, zašto se ne hi oni od naših vid jeni j ih ljudi, koji to mogu, pobrinuli, da do te zemlje naš čovjek dođe. Valjalo bi tek nastojati, da se u je dnom kraju no naseli samo jednoga čovjeka, nego po više naših obitelji zajedno, da ostanu kompaktni, jer samo će nam tako ostati sačuvani. Te bi nam naše kolonije bile najjača uporišta i ne samo moralno, već i materijalno zaleđe u radu za dobrobit naše Istre. Gradski čovjek, proletarizovani seljak, nije nikakav faktor s kojim se može računati. Beskućnik i takorekuć uvijek na ulici, kadgod se gospodara prohtije, on nam je samo na teret! Ako pak od agrarne reforme nema više zemlje, ja idem dalje. Zar nema u čitavoj Jugoslaviji od šezdeset hiljada Istrana njih hiljadu, dvije, koji hi mogli kupiti po jednu ili više dionica od hiljadu dinara svaka, pa ustrojiti dragu »Istarsku posujilnicu«, koja hi si postavila za zadaću kupovati pojedine komplekse zemljišta i na njih naseljavati naše siromašne prognanike. Zemlja bi bila vlasništvo posojilnice kroz, recimo, deset godina, a za to vrijeme bi je naši -seljaci mogli otplatiti i postati svoji neovisni gospodari. Ne bi li zar bilo tisućput bolje našom prognanom kmetu, kad dođe amo reći: »Sin si zemlje! Tamo si jodnu ostavio! Neka se odmara! Doći će vrijeme, kad će ti je obrađivati sin ili unuk, koji će se odgojiš li ga tako, veselo vratiti na zemlju otaca. A tebi daje evo slobodna majka domovina dragu zemlju. Obrađuj je i ljubi, kapšto si obrađivao i ljubio onu svojih otaca!« — nego li pustiti ga ovako da prosjači od društva do draštva od pojedinca do pojedinca, tražeći potporu od stotinjak dinara, dok nado kakvo jadno zaposlenje, u kom će se uskoro proletafižovati i pro pasti. A onako bi barem imao rada i kruha. Kako bi se lijepo dale urediti poje dine kolonije, recimo, jedna .sastavljena od Roveraca, druga od Žminjaca i Kan-fanaraca, pa Vlaha iz zapadne Istre, Ša-vrina i Buzećana i Ćića i t. d. Svaka bi kolonija, ako je samo malo jača, mogla imati svoju školu, svog učitelja Istrana, a po neke i župu sa župnikom Istraninom. Čemu dopuštati da tisuće i tisuće naših ljudi seli iz Istre u Argentinu, Bra zilijn i dragud po Amerikama, da tamo obrađuje poput crnačkog roba zemlju farmera, krči prašume i pogiba od bolesti, kad bi mogao ovdje u slobodnoj svojoj domovini, imati svoju zemlju i stvoriti svoje istarske oaze, koje bi bile kraj njegove marljivosti i radinosti nalik na di jelke raja zemaljskog. Treba li njemu bolje i ljepše Amerike od ove? Ernest Radetić. Povijest stare Istre* U davno — pradavno vrijeme, dok su se na mjestima, kuda se danas prostii*u rodni vinogradi, lijepo izorane njive i zelene livade, širile guste, neprohodne šume — živjeli su i prastanovnici naše ubave Istre drukčijim životom. Njihova skloništa ne bijahu pitoma sela s bijelim kućicama, već brojne špilje i podzemne jame, kojima ona obiluje. U te su se špilje zaklanjali ljudi pred vremenskim nepogodama i pred glavnim svojim neprijateljem: divljom zvjeradi, koje je također bilo u Istri u velikom broju. IJ tim špiljama nailazimo još i danas na ostatke prvog obitavaoca tih krajeva: na kameno oruđe, ostatke oglodanih kostiju i garišta vatra, oko kojih se prije tisuća i tisuća godina grijao čovjek, čija je noga gazila onu istu zemlju, koju su kasnije oci naši u znoju svog lica preoravali i po kojoj smo se i mi kao djeca naganjali. Ti su prastanovnici Istre naše bili snažni, ogromni i jaki, što su i morali biti, ako su htjeli, da se tako rekuć goloruki suprotstave div-Ijoj zvjeradi, koja je na njih na svakom koraku vrebala. Novigradski biskup Tominasini spominje u svom historijsko-geograf-skom opisu Istre, pisanom godine 1646., da je u selu Branenci pod Motovunom iskopano tijelo jednog takvog pračovjeka. Dimenzije su njegove bile upravo nenaravno velike i dokazivale su, da je tadanji obitava-lac Istre bio takova Ijuđeskara, da se je mirne duše mogao goloruk uhvatiti u koštac sa strašnim medvjedom, koji se je u to doba skitao po istarskim prašumama. To nam tijelo na žalost nije sačuvano, jer se je nepažnjom onih, koji ga iskapahu raspalo u prah. — Veliki istarski pjesnik Vladimir Nazor sigurno je, zamišlja-juć svog Velog Jožu iz sela Branenci, imao pred očima jednoga od ova-kih junaka. Iz pričanja se Tommasinieva ra-zabire da je nekoliko godina prije toga iskopano truplo drugog jednog giganta i u obližnjem selu Pijemontu. U krajevima močvarnim i kraj jezera i voda, osiguravao se čovjek tako, da bi usred vode nabadao u mulj kolce i na njima si napravio skrovi-šte nalik na ptičje gnijezdo. Zaštićen od svakog nenadanog napadaja ni od koga uznemirivan, ležao bi na lišću u svom brlogu, pokriven granjem koje bi nametao nad ležaj i odmarao se. Ostatci takovih gnijezda nađeni su na mnogo mjesta na čepić-skom jezeru. Čovjek je u to vrijeme živio od lova. Ogromna toljaga, kamena sjekira i kameni nož, bijahu mu jedino oružje, kojom se branio od neprijatelja i tamanio zvjerad, kojom se * Prvo poglavlje knjige »Istra je naša i Božja«, koja će uskoro u tisak, a iz koje ćemo prije toga donijeti još po koji odlomak. hranio. No, što se većma duševno razvijao, to je jasnije dolazio do spozna-znaje, da je mnogo bolje i pametnije, da si on životinje, kojima se hrani drži stalno u pripremi, a ne da ih istom ide loviti kad ogladni, jer je sigurno ne jednom iskusio, da je lov nesiguran zanat iza kojeg može često ostati nenasičen. Na taj se način stao baviti stočarstvom, pasući i ga-jeći prve domaće životinje, sprema-juć ih u zaklonjene torove, da mu ih divlja zvjerad ne ugrabi i rastrga. Uz svoju je stoku uredio i sebi sklonište, da bude tako uvijek u blizini i spreman, ako bi mu slučajno na blago navalio vuk ili medvjed ili možda i drug njegov čovjek iz druge špilje, koji se jamačno tada nije još držao sedme zapovijedi: ne ukradi! Po prirodnoj je pronicavosti pronašao, da su mu povišena, nepristupačna mjesta najsigurnije zakloniš-te, pa bi svoj nastan redovito uredio na glavici strmog kakovog brežuljka. Oko glavice bi u okrugu naslagao ogromnu masu kamenja, preko koje je neprijatelju bilo nemoguće provaliti. Na taj se je način njegov život stao sređivati i on bi se ustalio na jednom mjestu imajuć svoj dom i svoje ognjište, koje je bilo to ugodnije i to toplije, što ga je podigfio vlastitim svojim žuljevima i u znoju svog vlastitog lica. Ostataka takovih pračovjekovih nastamba naša je Istra prepuna. Narod ih naš nazivlje gomilama, gradinama, gračišćima, gromačama, gradečima i t. d. — Poznati istarski povjesničar, potalijančeni Čić, Dr. Pietro Kandler nabrojio ih je nekih sedam stotina, što je znak, da je već u prahistorijskim vremenima Istra bila dosta gusto naseljena. Na svakom iole prikladnijem brežuljku istarskom moglo bi se naći ostatke takvih nastamba. Te su gradine podignute, kako spomenusmo, na glavicama teško pristupačnih, strmih brežuljaka, u obliku kružnice. Ogromne kamene gromade u prilično širokom krugu, stvarale bi vanjski zid, unutar kojega bi noću i u slučaju opasnosti zatjerao blago i navalio na ulaz ogroman kamen. Usred tog velikog kruga sazidao bi drugi uži ne manje visok, u koji bi se zaklonio sam -sa članovima obitelji, napose ženskim, nad kojima je ljubomorno bdio, da mu ih ne otme drugi čovjek. Da su ti naši stari, poludivlji praoci, uza svu svoju primitivnost bili ipak praktični, svjedoči nam najbolje to, da su mnogo tisuća godina kasnije, nasljednici njihovi, civilizirani ljudi, gradili svoje tvrđave upravo na tim mjestima ili u neposrednoj njihovoj blizini, jer su došli do zaključka, da su baš ti položaji najsretnije izabrani i za obranu od neprijatelja najpodesniji. Kad se čovjek popne na koju od ovakovih gradina, ukazat će mu se pred očima niz istih ovakovih utvrda po obližnjim brežuljcima, a pođe li dalje i popne se na drugi ugledat će u daljini novi red takvih gomila, što dokazuje, da je čovjek oduvijek bio društveno biće i da je već tada, čuvajući ljubomorno svoje, živio ipak u nekoj mučkoj zajednici s ostalim svojim suplemenicima. Stariji su istraživači bili mnijenja, da te gromače nijesu bile nastambe prahistorijskog čovjeka, već da su to bile utvrde, koje su podigli Rimljani nakon što su u krvavom pokolju potukli Istrane, u obranu svojih vojničkih puteva, koji su svu Istru isprekrižali, a tekli su uvijek dolinama i uvalama ispod tih utvrđenih brežuljaka. Do toga su zaključka došli na temelju ostataka rimskoga oružja i novca, koje se ne rijetko unutar zidina našlo. Na stvari je bilo zapravo to, da su Rimljani, kao dobri vojnici, ubrzo uočili strategijsku važnost tih povišenih točaka i smjestili se u te već spremljene utvrde. Potanjim i savjesnim istraživanjima naišlo se na ostanke pračovjeka i primitivno njegovo oružje, što je bio najbolji dokaz, da je prije rimskog mača stražila na tim glavicama kamena sjekira. Sravnjujući osim toga rimski način gradnje utvrda sa žbukanim zidovima i naslagama ove gromade netesanog kamena ubrzo se ustanovilo, da je ove utvrde stvorio čovjek mnogo primitivniji, ali vanredne snage. Da je pak uži unutarnji krug služio za sklonište čovjeku, a široki vanjski krug za njegovu stoku, utvrđeno je time, što je kopanjem pronađeno u prvom oko garišta mnogo kostiju davno prije naše ere izumrlih životinja, a u drugom debela naslaga životinjskog gj ubreta. Istra je dakle već u prahistorijsko doba bila dosta gusto naseljena, što je sasvim razumljivo, kad se uvaži, da joj je podneblje neobično blago, da je obilovala šumama prepunim najraznovrsnije divljači i izvanrednim pašnjacima, a uz obalu veoma bogata ribom. Čovjek se je dakle u njoj osjećao veoma dobro. Prolazila su stoljeća, čovjek je svoju obranu usavršavao, sigurnije se kretao, množio se i lagano se kultivirao. Stao je obrađivati zemlju i voljeti grudu, koja ga je hranila. Srašten tako rekuć uz zemlju od koje je živio, imajući uređen dom, prestao je klatariti se s blagom u potrazi za boljom pašom i boljim lovištima, skupljao se u zajednice i stvarao naselja. Stečena iskustva predavao je novim naraštajima i brzim koracima napredovao u kulturi, u kojoj se na nekim mjestima vinuo do vrhunca. Čovjek, koji je u tim ponešto već kulturnijim vremenima nastavao Istru, ne zna se kojoj je grani roda ljudskoga pripadao. Bog žna otkale ga je amo zanijela sudbina, koji li ga je vjetar donio. Da li se je poludivlji onaj prastanovnik Istre tijekom stoljeća sam od sebe civilizirao ili je na njega navalio od druguda drugi koji kulturni narod i zatro ga a sam zagospodovao zemljom, nije utvrde- U selu . . no. Kojega je porijetla prvobitni, divlji još i surovi pastirski narod bio, ne zna se. Predmnijeva se, da je bio jedan od ogranaka prastarih keltskih plemena, koja su negdje oko godine 2000 prije Krista za vrijeme velikih keltskih seoba napučila i našu Istru. Broj je njihov bio znatan i oni su zaposjeli sve Alpe, velik dio Italije, Francusku Španjolsku i Britaniju, (idje je bila njihova kolijevka nije utvrđeno. Nekoliko stoljeća kasnije došao je sa istoka u Istru novi narod Trača na, Grcima srodnih, koji su se već — bog bi znao u koja vremena — na selili na jednom dijelu Balkana. Istočnu obalu Jadrana, a kasnije i istočnu Istru te gorovite predjele oko Snježnika zaposjeo je drugi jedan balkanski narod — Iliri, o kojima se također ne zna, kada su i odakle naselili te krajeve. Uopće je nemoguće niti približno ustanoviti vrijeme kada se je koji narod doselio, kojim su redom te seobe tekle, tko je bio kulturniji, n tko đivljiji. Znade se ipak, da su Tračani bili na prilično visokom ste-penu kulture, jer su već oko 3200. godine prije Krista imali svoje pjesnike Lina i Orfeja, o kojima srodni im Grci, kažu, da su oci i njih ve kulture. O seobama tih Tračana, koji su u Istru došli po svoj prilici iz današnji' Dobrudže na Crnom moru, priča nam stara grčka mitologija. To su bili stari Histri, tračko pleme sa ušća Dunava — tadašnjeg Histra, koje se je na svojim laganim lađama uputilo uz Dunav pa Savom do današnje Ljubljane, a onda preko julijskih Alpi na Jadran. Grčka je pjesnička fantazija tu seobu zaodjela roman tičnom pričom o zlatnom runu, Argo-nautima Jazonu i Medeji. — Prema priči pobjegla je s grčkim Argonau-tima, koji su tražili zlatno runo i Aetova kćerka Medeja. Stari je Aet poslao za njima veliku potjeru, koja je zaplovila uz Dunav i Savu a do-šav do Alpi prenesla je lađe na leđima sve do jadranskih obala. Bjeguni-cu i Argonaute potjera nije stigla, a bojeći se srdžbe staroga svog kralja nije se usudila vratiti praznih ruku i tako se ustalila na obalama istarskim i osnovala grad Pulu. Ta priča, ma kako fantastičnom izgledala sadrži u sebi jednu istinu: da se je prije toliko tisuća godina doselilo sa obala Crnoga mora tračko jedno pleme u Istru i nadjelo joj ime svoje stare domovine, koje joj je ime ostalo do dana današnjega. Ravnajući se po gičkom pričanju ta se seoba odigrala za vladanja perzijskog kralja Darija Hidaska, odnosno za vrijeme Miltiadove vladavine u Grčkoj t. j. oko godine bOO pr. Kr. Histri su, buduć mnogo kulturniji, ubrzo zavladali keltskim starosjediocima, a kako su uz to bili izvrsni pomorci zaposjeli su u glavnom obalu i trgovali ploveči morima. Ernest Radetić. Bilo je to pred tridesetak godina. Novembar. Jutro hladno i kišovito. Nad Pazinom sterala se gusta magla. Aleja pred pazinskim kolodvorom jedva se razabirala. Kestenji goli i tužni, a cesta posuta žutim i suhim lišćem. Zvižduk željeznice i monotono otegnuto ponavljanje konduktera: »Mitterburg — Pisino« upozoriše me, da sam na kolodvoru. Izađoh iz kupeja zlovoljan i razdrhtan. Na kolodvoru mnoštvo ljudi. Trče od vagona do vagona i prozivlju pojedina imena. izlaze seljaci. Vode ih gospoda; u svakom vagonu po jedan dva. Rukuju se sa onima na kolodvoru, šapuću, govore tiho i smiju se. Ne osvrćem se. Kondukter mi razložio razlog one gužve u željeznici i rano napi janje rakijom i vinom. Izbori! Požalili, što sam odabrao baš ovaj dan za posjet mom rođaku u Bermu. Nezgodno je, a može biti i opasno. Sve vrije i gleda na svakog pojedinca, približuje mu se, nagovara ga i stvara si sud o pristalici i protivniku. Rano je još. Kroz tamu i maglu jedva se razabire cesta, koja vodi u grad. Do Berma su tri četvrta sata hoda. Put je nesiguran, a kod one šumice ispod sela može biti i opasan. Tko me pozna? ... U gradu tu i tamo po koje slabo svijetlo. Samo na dnu ulice rasvijetljeni su jače veliki prozori. Kavana. Uđoh, da se sklonim dok razdani. Prilazi k meni neka 'mršava, visoka i blijeda djevojka: — Comandava? — Molim bijelu kavu! Ona me promjeri i udalji se namigujući nešto četvorici mladih ljudi, koji su sjedili za stolom u uglu. Jedan ustane i priđe k njoj. Razgovarali su nešto tiho. Mladić me pogleda i sjedne opet do svojih drugova, koji su odložili igraće karte i čekali na njega. Razumio sam što se sprema i bio bih najvolio otići bez kave... Pusto novembarske jutro puno magle i — elektriciteta! ... Meduza mi primakne kavu i zatraži da odmah platim. Neobično. Platili, ispih naglo kavu, navukoh kaput i izidoh. Na maloj uzbrdici, što vijugasto zaokreće povrh »Pazinske jame« opažih, da me prate ona četvorica iz kavane. Nešto mi dobacuju. Ne čujem dobro. Moj me korak zaglušuje, a srce mi kuca neobično jako. Sam sam! ... Preda mnom još uvijek gusta magla. Ne okrećući se više stigoh do borove šumice. Šumica jutarnjih aveti, tiha i tajanstvena! Svako stablo krije u sebi neku zagonetku. Naravna obranbena tačka napadanih i proganjanih. Prolazim i dršćem. Bojim se svog kaputa i rukavica... Na vrhu još stoje ona četvorica iz kavane. Dovikuju mi nešto. Ne smiju dalje. Šumica je međa, a u njoj svaka iglica oštra trn bodljikave žice... Bilo je tu okršaja i - krvi... Znaju to oni !... Zaokrenuh sretno iza šumice i stadoh se penjati na brežuljak. Osjetih se na sigurnom tlu. Brežuljak smjelih! Proželo me neko ugodno čuvstvo. Pričinjalo mi se, da se sve raduje sa mnom, da me sve razumije i pozdravlja, i oni gusto ukopani putobrani i ono golo stabalje sa nad-vinutim granama, kolosjek ' zarijen u pijesak i šljunak, pa sitne žute trav-čice, narančasti grmići i crvene mahovine. Sve mi je nešto govorilo i pričalo neku čudnu legendu o starim beramljanima iz davnih vremena. U beramskoj draži osvijetlili prvi traci sunca vrhove vrba i breza. Na grančicama odrazuju se kapljice rose poput bisernog zrnja veseleč se jutru iza magle i kiše. Po puteljcima i stazama vrve ljudi u svetačnom odijelu. Dime pred sobom iz malih zemljanih lula, koje ne skidaju iz ustiju. A lulice podrhtavaju, kao da im mjere svaku riječ. Pod crnim »klobučićem« žare se oči Trvižana. Odložiše plug i motiku i koracaju cestom Jurja Dob-rile, da se nađu u ukletom gradu sa svojim drugovima iz prostrane pazinske općine. Pokraj beramske šume prolaze mirno i sigurno i ne osvrću se na guste borove. Stari su im to znanci... One četvorice iz kavane nestalo je sa uzvisine ... Na ulazu u selo igralo se nekoliko sitne djece, a s jedne i druge strane puta stajao je po jedan čovjek. Straža? Djeca, koja su do tada veselo skakutala zaustave se naglo ne mičući se s mjesta. Ovaj me je stav djece malo začudio. Seoska se djeca uklanjaju, a ovi stoje ko ukopani usred puta. Stražari mjere me od glave do pete i ne skidaju s mene očiju. Mrki su, gorostasni, a u očima im nešto što uznemiruje i smućuje. »Približih im se. — Tko ste vi? — zapita me jedan od onih mališana isprsiv se preda mnom u stavu malog heroja. — Vaš prijatelj, djeco! — Prijatelj? — promrsi jedan od one dvojice mrguda gledajući u svojega druga kao da je njemu upravio upit. — Što vas vodi u naše selo? Što ćete vi kod nas? — nadoveže drugi koraknuv prema meni. — Idem, da posjetim rođaka; on je učitelj u vašem selu. Nijesu me čuli. Djeca stadoše vikati: Talijan! Talijan i potrčaše prema selu, a za njima pođoše i ona dva čovjeka. Ovaj me je nenadani doček malko preplašio, ali vjerujući, da će me rođak dočekati i oteti ovoj zabludi svojih seljana, uputili se dalje. Kod prvih kuća dočekalo me mnoštvo ljudi, žena i djece. Mog rođaka nije bilo među njima. Pred svima stajala su ona dva stražara. Približili im se na nekoliko koračaja hti-jući im time dokazati kako me ne vode nikakve zle namjere. Ova je moja smionost razjarila nekoje žene, koje su stale protestirati u očitoj namjeri da upozore stražare što im je činiti. Djeca se međutim smijala i dobacivala mi kojekakve prišivke na račun mog kaputa i mojih rukavica. Ni jesam mogao do riječi. — Molim vas, gospodine, izvolite se vratiti otkud ste i došli! — prozbori jedan od stražara. — Ovdje nemate što da tražite. Izroda među nama nema, a za novac se ne prodajemo! — Ne trebamo vaših rukavica!^— nadoda drugi porugljivo popraćen grohotnim smijehom mnoštva. — Smirite se ljudi! — pokušah da se predstavim. Ne dozvoliše mi govoriti... Živila hrvatska Istra! Živio hrvatski Pazin! Zaprepastili se. Mogao bi i zlo proći. Medu ljudima čuli se povici, koji nijesu upućivali na dobro. Mladi se stali komešati i prijetiti mi. Žene ih sokolile. — Natrag! Natrag! — viknuše najednom svi kao po nekoj naročitoj zapovijedi. — Vaš sam ljudi, hrvatski sam učitelj! — viknuh zdvojan i očajan uzmičući pred masom. — Ne trebamo mi takovih učitelja. Bilo ih je ovih dana dosta u na-šemu selu. Vratite se dok ne izazovete srdžbu, koja hi vas mogla skupo stajati. Znamo mi te učitelje iz grada. Svi ste vi jednaki... — Mir, ljudi, mir! — oglasi se netko u skupu krčeć si put do mene. Bio sam spašen. Moj rođak učitelj u selu, dohrlio k meni i stisnuo mi ruku. Ljudi se iznenadiše i zastidiše. Među njima nastalo je živo šaputanje i svi me pogledavahu nekim sažaljenjem i gotovo plačući. Na licu im zatitrala ona blaga i mila istarska duša u svoj svojoj dobroti, ljubavi i odanosti do svojih ljudi. Opko-liše i stadoše me moliti za oprčšte-nje. Stražari me uhvatiše za ruke u očitoj namjeri da ih poljube. — Nećemo tako. ljudi! — rekoh im osokoljen, ustežući ruke. Ne dolikuje to junacima iz naše narodne vojske. Dobro je, da ste takovi i da tako branite svoje orlovsko gnijezdo. Dok je tako, ne smijemo se bojati za našu ljepšu budućnost, kojoj idemo sigurnim korakom u susret. Ove moje riječi bile su popraćene gromkim živio-poklicima i ja uđoh u selu u nekom triumfu, kakvom ni-jesam nadao, niti sam ga čime zaslužio. Pramaliće Oj pramaliće, kako je lipo, kad počne nicati cviće, kad počne pupati grabar, jasen i dri- nak, a šparoge niču iz stine. Koruna se zgusne, arija lipo zadaje nebo je modro i svitlo, vitar je mek i tepa. Kako je lipo, kad počnu se štrkati ovce, kad mrtve strane ožive od pisme pastirske, Kad vrganj zaore brazdu i prospe se zemlja erlena, prhka, mokra i teplia pokrije plodno sime. Zvona veselije zvone, kanti veselije poju, sve ča je teško, je lagnje, nade su jače od tuge. Delo će spuniti dane, noći vreda prolaze. Trdi žulj avi dlani govore da život je dobar. Ribari s pipon u zubi već pletu mriže. Barke su jopet u moru, ćapi ribe će dojti u dragu, kroki stegnuti rebra, more osoliti lice, kasete menul i škombar nažuljiti rame. Oj, kako je lipo, tamo u istarskoj dragi, mamaliće. Mate Balota. Nad grobom Oca Istre Dra Matka Laginje Plači, Istro, plači! Iz ukletih dola Neka krajem teku gorke suze Tvoje: Veliki Svećenik kandilo je svoje. Prelio nad Učkom od tuge i bola! Plači, Istro, plači, s Golgote vrhunca, Ako suza ima sred smrznutih vira: Izgubismo Oca, vodu i pastira, Ostadosmo bijedni bez svijetla i sunca! Porobljenu zorom u nebeske dvore Pred licem će Boga Njegvc ponijet ruke Razapetu Pravdu ispod Učke gore. 1 do Njegvih nogu, od bola i muke, Prosut suze Tvoje i moliti vruće Za Tvoju slobodu, Tvoje uskrsnuće! Jos. A. Kraljić. Pred crkvom stalo se sakupljati mlado i staro. Svi ko jedan. Samo nekoliko njih išlo je još od kuće do kuće i zavirivalo kroz vrata i prozore, da ne bi tkogod zaostao. Sve mora u grad, gdje će se danas biti odlučna bitka. Beram i Trviž dvije su kule, koje prednjače,... ognjišta neustrašivih i smjelih! ! ... Na dani znak krenula je povorka, vođena barjaktarom, župnikom i učiteljem, niz brežuljak noseći u sebi jedno jedinstveno srce, puno rodolju invili osjećaja i vjere, ono lijepo i dobro istarsko srce, koje se uvijek nadalo i čeznulo ... . Split. Jos. A. Kraljić. Posljednja riječ milog našeg Roditelja bijaše »HVALA...«, pa kako je naš predobri Otac posvetio čitav svoj život domovini i narodu, to mi u njegovom duhu i pogadjajući iskrenu njegovu misao, prosljedujemu ovu njegovu zahvalu izrečenu u svetim časovima oproštaja i preselenja u drugi svijet, svima, koji iskazaše počast blaženom Pokojniku, dostavljamo je svima, koji saučestvuju u našoj neizrecivoj boli. U Zagrebu, dne 21. ožujka 1930. Obitelji: Laginja, Raženi, Križ, Stipanovi'' Franina: Sve bolje i bolje! Jurina: Ca to govoriš, Frane? Franina: Govorin i to ti opetujem: da gro sve na bolje i bolje. Jurina: Bog mi grihe uprosti, Frane, tebi ništo ni zdravo u glavi! Franina: A zašto ne bi.bilo? Jurina: Zašto?! Doli nam dica umiru od glada, od muke i svake pokore, đibljaju kako zvirine, biže po svitu po svih vitri, puštajući ugnji-šta, hiže i hižišta. Franina: A ja ti jopet govorim, da gre sve na bolje. Jurina: Ča misliš s tin reči? Franina: Mislim reči to, da naši ljudi ne te propasti i da če naša lipa domovina nazad srična biti. Jurina: Ti si, Frane, ništo čuja? Franina: San, a čuja si i ti. Jurina: A ča? Franina: Sad su se uglasili i naši unučici moj mali Franić i tvoj Jurić, a to deboto več valja, nego uvo naše starinsko bugarenje.. Jurina: Ti misliš na »Malega Istri janca«. Franina: Napro si povida: na »Malega Istri janca« da! Bilo je vri-me, da dojde niki, ki če nastaviti tamo di smo mi dva stali. Jurina: Ča bimo stali, još smo zdravi i poživiti čemo kakovo lito. Franina: Kakovo lito? A ča je to u življenju jenega naroda? Ko si ne odgojimo đicu i unuke, slabo če biti za našu Istru. I zato ti ne moren po-vidati, koliko san se razveselija, kad san čuja, da te se sad složiti svi naši unučići, da te se skupiti okolo »Malega Istrijana« i da te se vajk spominjati od naše lipe i drage Istre. Jurina: Bog njin blagoslovijo to njihovo lipo i zlata vridno delo. Franina: Da ti pravo rečen, Jure, ja san si več nego jedanbot razbija glavu, ča če biti iz te naše dice, kad nas ne bude. Sva su deboto rožena daleko od Istrijc i nikad je ni vidila nisu. Kad urestu, ča misliš, da te to biti Tstrijanci? Te nevolju! Uni ča je rožen mriž Kranjci, če postati na po, ako ne i za svim Kranjac, uni ki se je rodija doli nidi u Macedoniji, če se križati, kad mu ki reče, da je Istri-jan, z livon rukon i geriti če: »Istri-jal Ca je to za pojisti eli za popiti? Ja je nis nikad ni čuja ni vidlja. Eli da, da, ništo mi je pripovida moj pokojni nonio, ma ki če se drugo domisliti, ja san jur i zabija, ča je govorijo «. Jurina: I ti donke misliš, da če z našon smrti umriti i naša Istrija. Franina: To san misli ja, ma sad drugo ne mislin tako, otkad čujen, da se skupljaju i dica. Jurina: Lipo su se spensali. Sad valja početi. I ja bin deboto reka, da valja sve sile posvetiti njin, utin na-šin najmanjin, utin, koji te sada doj-ti za nami. Franina: Njin da! Lako je bilo skupiti ute velike. Oni su svi znali ča su i ča moraju ustati dokle budu živili: pravi Istrijani, Slavinci, koji te vajk dati za sriču Istrije, ako je potriba i krvi. A kad oni umru — a to če biti dosta brzo, za deset, petnajst lit polovica hi ne če biti živih — ki če reči da je Istrijan, Slavinac i sin tužne Istrije, za koju valja da se da i glavu, kad bude potriba? Jurina: Sad si me domislija na jenu žalosnu stvar. Se domišljaš une- ga našega Bersečana, ča je tako lipo i teplo piša od naše Istrije. Franina: Jenija misliš? Franina: Da, jušto njega. Znaš, koliko je on Ijubija našu Istriju, znaš uni njigov »Jelkin bašelak«, kako smo plakali, kad smo ga stili? Franina: Da, pak ča misliš s tin reči ? Jurina: Čekaj! On ti je ima dva sina. Ma znaš, kako je, nisu se rodili u Istriji, nisu hi ljudi zgojili kako Istrijane i oni danas komoč da znaju, ča boli unu jadnu zemlju, ča je je njihov tac toliko Ijubija. Franina: Ča to pripovidaš, Bog budi s tobon? Ča Jenijovi sini?' Jurina: Jenijovi, Jenijovi! Niki dan san posla jenon njigovon sinu našu »Istru«,, neka je štije i spozna, koliko trpi njigova domovina. Franina: Vero si? Pak ča je on na to? Jurina: Niš! Beka je: Ja je ne primam! Ča če to meni? Ja san Hrvat, Zagrebčan! Franina: Joh, Jure moj, to me jako boli čuti. Ma to neka nan bude dobra škola. Zato ti jòpct govorin: Sve za dicu! Sve za naše male Istri-jance. Jurina: Sve za »Malog Istranina« i Bog nan ga poživi ja! ŠTO JE NOVO D ISTRI? Prilike na Rijeci. Posljednjih se dana mnogo govori i piše o slobodnoj zoni, koja je obuhvatila Rijeku, Opatiju, Volosko, i sve tamo do Moš-ćenica uključno. Riječani se tome vesele i mnogo od toga očekuju. Napose očekuju da će se ponovno razviti promet stranaca, koji je zaista bio sasvim propao. Tako je, nema tome dugo, zatvoreno najveće riječko svratiste, Hotel Europa. Da uzmogne^ platiti zaostalu dužnu stanarinu, vlasnik hotela prodao je na jednoj dražbi za 58.000 lira pokućstvo od 130 soba, koje su se kasnije pojedinačno po komadima rasprodale publici. (lodine 1920. imala je Rijeka 15 hotela, od toga njih šest najprve vrste. Danas ih ima cigla četiri, koji zapravo i ni jesu hoteli u pravom smislu riječi, nego male gostione. Iznimku čini hotel Royal, koji jedini ima 30 soba. Hotel međutim drži sam ku-ćevlasnik, jer se nitko nije našao, koji bi ga bio htio unajmiti i voditi. IZ BADERNE. U selu Gornji Bratovići, koji spadaju zapravo pod sveti Ivan od Sterne, postojale su medu braćom Stipom i Josipom Bra-tovićem već dulje vremena neke razmirice zbog zemlje. Stipe, stariji, oženjen i otac dvoje djece, gledao je prijekim okom mlađeg brata Josipa, koji, momak još, nije baš volio da se pretrgne od posla, ali jer ’ je Josip imao jednu polovicu zajedničkog imetka, nije Stipe mogao da ga odstrani iz kuće. Međusobne prepirke postajale su svakim danom sve žešćega Stipe, kojega je k tome neprestano podbadala i huckala žena, stao se čak bratu prijetiti ubistvom, pa je Josip neko vrijeme bio i odbjegao od kuće, sklonuv se u Bademu. Kasnije se međutim opet vratio kući. Jednoga je dana nenadano izginuo, a Stipe je selom razglasio, da mu je brat nekud tajno iščeznuo. To je trajalo nekih mjesec dana. Ljudi su koješta govorili i nagađali, ali stalno nije nitko ništa znao. Prije kraćeg vremena dobio je brigadir karabiniera u Bademi anonimno pismo u kom ga netko upozoruje na to, da se u jednom ponoru na Svetivan-štini nalazi mrtvo čovječje tijelo. Odmah su razaslane patrole, koje su pretražile sve ponore u okolini. I zaista na dnu jedne jame nađena je u plahtu umotana Iješina pokojnog Josipa Bratovića, sva rasječena sjekirom i već u stanju raspadanja. Sumnja je pala odmah na brata mu Stipu, kojega uapsiše. Satjeran u škripac priznao je, da je na 13. februara uveče vrativ se kući s polja našao brata, gdje se grije na ognjištu s 'nećacima, a djecom Stipinom, od kojih je jednom 10 godina, a drugom istom deset mjeseci. Medu njima je uskoro došlo do prepirke, koja je završila tako, da je Stipe pograbio sjekiru i zasjekao njome parput u Josipov vrat. Josip se povalio na pod, ogrezao u krvi, mašto ga je- Stipe još parput udario oštricom sjekire po nogama. Osvijestiv se od žestine i vidiv što je uradio, uzeo je žurno ručnik i obrisao njime krv, a truplo bratovo odvukao do »lebarte«, kroz koju ga je spustio u podrum. Tamo ga je spremio u bačvu za vodu, tzv. »kaštelanu«. Kad mu se je kasnije žena vratila kući nije joj o zločinu rekao ni riječi. Sutradan je upregao volove i odvezao »kaštelanu«, govoreći susjedima, da ide po vodu na lokvu. Međutim, kad je stigao u blizinu jednog ponora bacio je tijelo u dubinu i vratio se kući. Ovako se odigrao prema priznanju bratoubojice sam zločin. Zapadna Istra, sav onaj pojas od Bala do Kopra, a napose tzv. Vlahi na Poreštini bili su oduvijek najza-pušteniji dio istarskoga naroda. Posljednjih godina prije rata bile su ih naše škole ponešto civilizovale, no iza rata, stadoše opet propadati u opačinama. Krađe i razbojstva na dnevnom su redu. IZ VRSARŠTINE. Seljakinja Marija Rakovac iz Geroldije nado-jila je dijete i polegla ga u zipku, da spava. Kad je dijete usnulo, otišla je ona u polje ponijev mužu ručak. Kad se dva sata kasnije vratila kući i otvorila vrata, ugledala je strašan prizor: malo njeno čedašce ležalo je u škafu vode, ugušeno, s nogama u zraku. Dijete se za majčina odsuća probudilo spuznulo iz zipke i odvuklo se do škafa, u koji . se naglavce prevrnulo i udavilo. Jadna majka vrisnula je van sebe od žalosti i izvadila dijete, ali žalibože već mrtvo. PROGONI NAŠIH DAKA. Poznat je slučaj Srećka Dujanića, uč. VII. razr. gimn., koji je pred par mjeseci, radi toga što je izvodio kod kuće, u Lupo-glavi, na gusle sokolsku koračnicu, bio optužen, uhapšen i vođen od zatvora do zatvora, dok nije konačno izveden, iza mjesec dana u Puli pred sud i oslobođen nakon grdnih stradanja i tjelesnih mučenja po istarskim tamnicama. Sada mu se pridružuje novi slučaj, onaj G aš para Banka iz Bademe, uč. VI. razr. trgovačke škole u Gorici. Mladić miran, nikad nekompromitiran, koji je pohadjao najvećim dijelom samo tali janske škole (hrvatskih nema), ali ostao svijestan svoje narodnosti, naišao je na zabačenu, valjda već za omot posluženu jugoslavensku novinu, štampanu ćirilicom i radoznao spremio je i čitao. To je nanjušila svevidna tajna policija i uhapsila dobronamjernog mladića optužujući ga zbog širenja jugoslavenske štampe. Nijesu pomagale, kako uvijek, ni zakletve ni opravdanja. Mladić je bio osuđen, težom kaznom, kako sam roče, od tamnice: zabranjen mu je bio dalnji boravak u Gorici i otpušten je iz škole te pod pratnjom poslan u svoje rodno mjesto, gdje je sada nadziran od karabinijera. Mladić je još kao dječak prolomio jednu ruku i nije sposoban za tjelesni rad. On je veoma potišten radi svoje budućnosti. To je samo kapljica u moru tragedije, koju proživljava naš narod pod fašističkim režimom. Naša pisma Jedan naš radnik, Cresanin, koji je pred sedam mjeseci stigao u Ncw-York opisuje život i stradanja naših ljudi onkraj mora, pa kaže: Evo me već sedam mjeseci ovdje. Zaista, možda bi bolje bio živio da sam pošao u Jugoslaviju, ali čovjek se uvijek nada boljemu, napose u Americi, pa tako i ja, prem mi evo ide svakog dana gore. — 28. veljače biti će sedam mjeseci da sam ovdje od toga sam samo mjesec dana radio, mjesec dana bolovao, a sada sam neprekidno već pet mjeseci bez posla. Ovamo je sada zlo, da ne može biti gore. Kuda se god okrenete, nailazite na tisuće besposlena svijeta. U samom je New-Yorku oko jedan milijun nezaposlenih. Na sreću grade sada podzemnu električnu željeznicu, na kojoj ih je mnogo našlo zarade. Ima slučajeva, da ljudi umiru od gladi, ako se prije sami ne skončaju. Ovih se je dana jedan naš Nerezinac, ne mogav dulje podnašati oskudicu, ugušio plinom. Nekoji naši Primorci, koji rade u luci ukrcavajući i iskrcavajući tovare, znadu zaraditi lijepe novce, samo što većina njih obično sve zakartaju, što zarade. Domaće nas mane prate i u drugi svijet... Umjesto čestitke, za novu godinu poslao sam Vam u pismu 2.— dolara za dva nova pretplatnika, pa molim da mi javite, jeste li primili. (Primili smo u redu i zahvaljujemo! Op. ur.l) Bratski vas pozdravljam I. S. iz Nerezina. *- Iz Argentine. Cijenjeno uredništvo! Javljamo vam se i mi Istrani, koji se nalazimo u Argentini, a koji pratimo pisanje naše drage »Istre«. Teško nas boli, kad čujemo što se u našoj domovini dešava. Ovdje prolazimo prilično dobro, barem, smo u slobodnoj zemlji. Naš brat Ivan Žudić pozvao nas je, da se požurimo s pretplatom pa vam šaljemo 070.— Dinara. Najljepše pozdravljalo i vas i svu braću Istrane širom svijeta: Ivan Žudić, Jakov Šverko, Ivan Nverko (carpintero) ; Juro Gherbaz, Anton Višković, Ivan Ivančić, Anton Prolić, Anton Černeka, Ivan Sinčić, svi u Malaguenu, prov. Cordoba, Argentina. * Iz Boke Kotorske. Jedan nam prijatelj piše: U Boci nas imađe priličan broj Istrana i skoro smo svi zaposleni u pomorskom arsenalu u Tivtu. Naše se plaće kreću između 50 i 90 dinara dnevno, već prema kvalifikacijama. Zlo nam ne ide, a svakako nam je daleko bolje, nego li onim našim jadnicima tamo pod Učkom. Velika većina stanuje nas u državnim zgradama u Tivtu u t. zv. »radničkim kućama«. Stanovi su vrlo lijepi i čisti. Drugi pak stanuju u drž. zgradama u selu Bijela u t. zv. »lageru«. To su većinom Medulinci i Premanturci. Ovi su stanovi još ljepši od onih u Tivtu. Lijepe kućice, po dva-tri -stanara u jednoj kući i sa lijepom baštom oko kuće. Ovi se stanovi mogu nazvati zaista luksusnim stanovima. Imade naravski naših ljudi, koji stanuju i drugdje po raznim selima Boke Kotorske u privatnim kućama, kao n. pr. u selu Lastva, Le-petane, Perast, Prčanj, Morinj i sve tamo do Kotora. Poslije rada, u 4 sata poslije podne, svi se oni odvoze mornaričkim tenderom svojim kućama, a izjutra opet natrag u arsenal, tako da glede prevoza nemaju nikakva troška. Naši se ljudi međusobno vrlo vole poštuju domaće ljude i ostale, zbog čega uživaju i kod vlasti i kod domaćeg pučanstva svako povjerenje i poštovanje. A. S. # Iz Ljubljane. Pazinski će se đaci sigurno sjećati nekadašnjeg pođvor-nika bivše narodne čitaonice u Pazinu, Jože Turčinovića. Zatvaranjem naše čitaonice nestalo je i našeg Turčinovića, otišao je nekud iz Istre Bog bi znao kuda, kao i svi mi drugi. Najednom nam se oglasio ovih dana iz Ljubljane, gdje je sada kočijaš javne bolnice. On piše: »Ni sam ne znam tko me je upisao kao pretplatnika »Istre«, ali tko bio da bio od srca mu zahvaljujem, što mi je dao mogućnost čitati ovaj naš jedini, a tako lijepi list, bez kojega ne bi nitko od nas smio biti. Siromah kako jesam šaljem vam 50 dinara, od toga 24.— za pretplatu, a ostatak u fond i trsit ću se, da dobijem još kojega pretplatnika, a ako ne obvezujem se slati vam od svoje skromne plaće svakog mjeseca po 10 dinara u fond. Tako bi svaki oti nas morao žrtvovati za taj naš jedini istarski list. Neka se svaki od nas odreče jednom mjesečno samo jedne litre »Dalmatinca« i mi ćemo imati novinu, koja će prednjačiti kojem zagrebačkom dnevniku. Meni je poznata velika većina đaka bivše pazinske hrvatske gimnazije sve tamo od 9104.—1915. godine, pa ih ovim putem sve lijepo pozdravljam želeći i njima i dragoj našoj Istri što ljepšu i što sretniju budućnost. —°— '..aEaft>K>'' ''•'»-r'-’-'j.-.t. . Naši pokojnici Dana 24. marta preminuo je u Tivtu naš brat, a skromni istarski radnik i borac, Ante Radovič pok. Dinka. Pokojni se Radovič rodio na Rijeci 1893. ffođ., a najveći je dio života pro veo u Puli. Za rata bio je s tisućama drugih i on evakuiran, čarneći po ra znim logorima Austrije i Mađjarske. Iza prevrata vraća se opet u Pulu, gdje nastavlja raditi za našu nacionalnu stvar. Na svim zabavama i akađe mijama, koje su se obđržavale u Narod nom Domu, vidimo ga, kako živo su djeluje, da što bolje uspije. Za vrijeme, dok je pok. Dr. Zuccon bio predsjednikom puljske čitaonice, pok. je Radovič bio knjižničar. On je bio ujedno i po sljednji knjižničar naše puljske čitaonice i zadnja osoba, koja je ostala u Narodnom Domu za podmetnutog požara. 'Spašavajući stvari iz knjižnice umalo što ne izgubi glavu. Nakon toga nestade ga, jer je bio nanjušio, da ga traže detektivi, da ga kao protutalijanskog radnika uapse. Nedugo zatim oglasio se iz Tivta u Boci Kotorskoj, kuda se sklonuo. Posljednjih je godina bolovao na bubrezima, strašno trpeći. Bio je veliki prijatelj našeg lista »Istre« i zaželio je, da se njegova smrt u njoj oglasi, i da pozdravi svu braću, koju je molio neka ustraju i izdrže kušnju do konca. Sprovod je bio vrlo lijep. Osim mještana, nogometnog kluba »Orjen«, So kola i glazbe, prisustvovala je sprovodu korporativno čitava istarska kolonija, koja je u Tivatu vrlo brojna. Sahranjen je na groblju u Donjoj Lastvi, daleko od svoje drage Istre. Pokoj mu vječni! • Ne manje nas je rastužila vijest, koja nam je stigla iz Resnika (Srbija). »Istra« naslovljena na brata, učitelja Antu Ladavca, vratila nam se s primjedbom: »umro!« Izgubismo dakle još jednog prijatelja, još jednog vrlog suradnika i brata. Ante Ladavac rođen je u Pazinu godine 1896. Preparandiju je svršio u Kustvu. Učiteljevao je neko vrijeme u Milotić-bregu, pa u Kašćergi, gdje ga je zatekla okupacija. Kao istaknuti javni radnik bio je odmah interniran na Sardiniju, zajedno s pazinskim na čelnikom pok. Dr. Šimom Kurelićem, sucem Stankom Rodićem i profesorom Franom Frankolom. Nakon jedanaest mjeseci internacije vratiše ga u Pazin. Iako strogo nadziran, on je i nadalje1 radio za našu stvar. Bio je povjerenikom polit, društva »Edinost« za pazinski kotar, pisao u »Istarsku Riječ«, sakupljao podatke o nasiljima nad našim življem itd. Izdana od kolege, čije ime ne ćemo da spominjemo, Talijani ga na dan Svih Svetih 1922. isprebijaše na mrtvo ime, naloživ mu, da u roku od 6 sati ostavi Pazin. Jedva se vukući preskoči preko visokog zida i izmakne im, pobjegavši u Trst, gdje se kod poslanika Dra Vilfana krio 45 dana. Ponovno se vraća u Pazin, ali je i ovajput bio slabe sreće. Morao je bježati. Po-bježe u Jugoslaviju, gdje je odmah do bio mjesto učitelja u Drumu kraj Po žarevca. 1 u se je dao na rad svom dušom, da dokaže braći, koja mu dadoše okrilje, kao je vrijedan onaj narod, koji ga je rodio. Školsku .zgradu, koja je dotad bila potrta đaščara, dao je sasvim iznova izgraditi i danas se na njenom mjestu koci krasna, moderna i higijenski uređena škola. Kraj škole podigao je moderan pčelinjak. Njegovi savjeti seljacima » gazdinstvu bili su dragocjeni. Ladavac se mnogo bavio istraživanjem starina. L malome Kostolcu pro našao je vrlo mnogo iskopina, koje do kazuju da je ovdje bila stara rimska naseobina Viminacij. Našao je i intere santan kip boga Jupitra. Iz napisa s razabire, da je taj kip podigao zastavnik pete rimske legije K. Gemelus Osim toga iskopao je i mnogo cigala sa starim napisima. I kip Jupitrov i svu svoju bogatu zbirku iskopina poklonio je naš Ladavac Narodnom Muzeju u Beogradu, koji je time vele obo gaćen, jer napose rimski spomenik, koji je krasan primjerak rimske kiparske umjetnoti, predstavlja veliku dragocjenost. Nešto prije smrti, bio je premješten iz Drmna u Resnik, gdje je takodjer uskoro stekao velike simpatije naroda. Njegovom sprovodu prisustvovalo je čitavo selo i sva okolica, a stigli su i izaslanici Ministarstva Prosvjete, toliko je Ladavac bio cijenjen. Ostavlja troje nejake djece i ženu, koja se sada nalazi u Resniku. Slava vrijednom našem bratu Antunu Ladavcu! —0— RAZNE VIJESTI Uredništvu »Malog Istranina«, koji će upoznavati one naše najmanje s ljepotama drage naše Istre, potrebne su slike, razglednice, iz svih krajeva Istre. Molimo stoga najljepše svakoga, tko imade razglednicu kojeg istarskog sela, grada ili kraja, da nam je pošalje. Karta može biti i rabljena (pisana!) Odlikovanje jednog našeg prijatelja. Dana 5. ovog mjeseca predana je sa strane predatojništva kr. kotarskog suda u Kastvu našem prijatelju i jednom od prvih širitelja našeg lista, g. Anti Mraku sudbenom kancelisti, zlatna medalja za požrtvovno i revno vršenje službe. Našem prijatelju i bratu najsrdačnije čestitamo na odlikovanju. Prijatelji Istre u Novom Pazaru. Inicijativom gosp. Milovana Ilica, predsjednika suda, a uz živu suradnju gosp. Velimira Dragišića, pješad. potpukovnika; Dr. Černozubova, upravnika Do ma narodnoga zdravlja; Dr. Jermako-va, Ijekara Doma nar. zdravlja; Mr. Zdravka Salingera, apotekara; Dr. Sla-voljuba Vajde, opć. Ijekara; Koste Ko-stadinovića, sudije; Jovana Kovačeviča, profesora; Arseni ja Pendića, pješ. Potporučnika; Drage Filipoviča, pješad. Pot po ručnik a; gdje. Zore Jer makov i gdje. Marije Salinger, te mnogih drugih rodoljuba iz Novog Pazara, kojima Sudbina porobljene Istre leži na srcu, Prirod jena je na dan 2. marta ove god. zabava u korist fonda Vladimira Gor-tana i lista ISTRA, na kojoj je bilo Čistog prihoda 1934.— dinara. Od ove je svote namijenjeno fondu Vlad. Gortana Din 1000.—, a listu ISTRA Din 934.—, koja je svota odmah i doznačena. Prijateljima iz Novog Pazara, koji su od Istre tako daleko, ali čijim je srcima ona toliko bliza, mi se najusrd-Uije zahvaljujemo. Tivat (Boka Kotorska). Prilikom smrti Istranina Antuna Radoviča, pi sara pomorskog arsenala u Tivtu, uka zno osoblje referenta za radione saku pilo je 150.— dinara, a izmed ju pisara komande pomorskog arsenala sakupljeno je 316.— Din. umjesto vijenca na odar pokojnika. Sakupljena svota od 466.— dinara izručena je podružnici Jugoslavenske Matice u Tivtu. Darovateljima priloga spomenuta se ustanova najtoplije zahvaljuje. Gosp. prof. Spinčić krenuo je na oporavak u južnu Dalmaciju. Boraveći na Sušaku, dok se vrijeme malo ustali, on se požurio, da nam još prije svog odlaska nešto za list napiše. Kako nam je njegov prilog stigao malo prekasno donijet ćemo ga u slijedećem broju. Proslava stogodišnjice rodjen ja istarskih narodnih radnika Braće Ivana i Matka Baštijana. Izabrani odbor na Kastavštini za proslava 100-godišnjice rodjenja istarskih narodnih radnika i svećenika braće blizanaca Baštijana, konačno je odredio kao dan proslave nedjelju 18. svibnja. Toga će se dana otkriti na rodnoj kući braće Baštijan u selu Baštijani kod svetog Mateja na Kastavštini mramora spomen ploča. Otkriće spomen ploče izvršit će se uz veliku narodnu svečanost. Radi toga časti se odbor za proslavu 100-godišnjice rodjenja braće Baštijan obratiti se na p. n. društva i pojedince, da izvole na ovu svečanost doći i proslavu uzveličati svojim sudjelovanjem. Prijave se šalju na predsjednika odbora: Košir Anton, župnik, Sv. Matej. Odbor će najpripravnije najavljenima poslati i sve ostale, upute. Društva, koja žele sudjelovati kod sveča nosti kojom točkom pjevanjem, govorom ili si., umoljavamo da svoje prijave dostave odboru najkasnije do konca aprila o. g., kako bi se konačno mogao utvrditi program svečanosti i isti na vrijeme mogao objaviti putem novina i plakatima. Skupština prosvj. i potpor. društva Istra u Brodu na Savi. Kako je poznato imade u Brodu na Savi jedna od najjačih istarskih kolonija koja broji oko tri stotine Istrana, ako ne i više. Njihovo prosvj. i potp. društvo »Istra« jedno je od najstarijih naših društava, osnovano nekako istodobno, kad i društvo »Istra« u Zagrebu. Dne 16. ožujka ove godine održalo je svoju redovitu godišnju glavnu skupštinu, koja je bila dobro posjećena. — Skupštinu je otvorio predsjednik gasp. Eduard Cvečić, koji je odmah nakon što je pozdravio prisutne, predložio da se odašalje poklonstvena depeša jedinoj uzdanici i nadi tužne Istre Nj. Vel. Kralju, što je najoduševljenije prihvaćeno. Brzojav glasi: »Članovi prosvj. i potp. društva »Istra« u Slavon. Brodu, sakupljeni na svojoj redovitoj glavnoj skupštini podastiru svome kralju izraze podaničke odanosti i vjernosti sa željama, da Bog poživi herojskoga Kralja Aleksandra I. i Njegov Svijetli Vla-dalački Dom«. Iza toga pročitao je tajnik Vjence-slav Diraka tajnički izvještaj iz kog se razabire živahna djelatnost društva, Društvo je bilo uvijek na pomoći svim Istranima, koji se nalaze u Brodu i okolici, podijeljivalo je, koliko je prema skromnim svojim sredstvima moglo, male zajmove i potpore, posredovalo je da ponamjesti svoje članove, izdavalo im je razna potrebna uvjerenja; sastavljalo molbe za dozvolu boravka i drugo. Blagajnik, koji je u zadnji čas službeno premješten nije mogao pročitati svoj izvještaj, pa ga je pročitao gosp. Diraka. Članovi sir blag1, izvještaj jednoglasno s odobravanjem prihvatili. Nakon toga je u ime nadzornog ođ-boi’a gosp. Ivan Gržinić, zidar, izvijestio, da je nadzor, odbor nekolikoput pregledao društvene knjige i pronašao ih u redu, pa predlaže da se starom odboru dade apsolutorij. Iza toga se prešlo na izbor nove uprave i izabrani su slijedeći: Pred- sjednik: Eduard Cvečić; potpredsjednik Ing. Vjekoslav Ferluga; tajnik I.: Vjen-ceslav Dirpka; tajnik IL: Mihovil Kos; blagajnik: Rajmund Defar; odbornici: Vladimir Burić, Franjo Udovičić, Anton Budić, Ivan Vitas, Maksimilijan Juršić; Zamjenici: Ivan Gržinić, Šime Fabijan, Josip Dajčić, Anton Daus i Janko Def ar. Nadzorni odbor: Josip Macuka, Ljudevit Šusterčić, Dušan Do-far; zamjenici: Mato Mišković, Martin Burić, Mihovil Gržinić. Nakon toga komemorirao je predsj. Eduard Cvečić pok. Vladimira Gortana, kome su svi skupštinari ustavši kliknuli: Slava!, a zatim podsjeća na tešku bolest hrvatskoga bana Dra, Matka Laginje, te druga mu i suborca prof. Vjek. Spinčića, ocrtavši u kratko rad ovih naših velikana. Gosp. Šusterčić govori zatim o radu za Istru još od prije rata u ovim krajevima i spominje, koliko moramo biti tome narodu zahvalni za sve što nam je učinio. Gosp. Macuka predlaže da se sastavi popis svih Istrana, koji horave u Brodu i okolici; da se taj popis čuva kako bi naši pozniji naraštaji jednoć znali •tko je sve napustio našu Istru i kuda se svijetom probijao. Nakon još nekojih primjedaba skupština je u najvećem redu i ljubavi zaključena. (Tom je prilikom sakupljeno za list »Istru« ukupno 210.— dinara, a darovali su: Po 40.— Din: Rajmund Defar; po 20 Din: Eduard Cvečić i Josip Budić; po 15.— Din: Vjenceslav Diraka i Antun Budić; po 16.— Din: Mihovil Kos; po 10 Din: Marko Kazalac, Maksimilijan Juršić, Ivan Gržinić star., Mato Ravnić, Ivan Gržinić ml.; po 5.— Din: Mato Mišković i Antun Iveša. — Svima se darovateljima najljepše zahvaljujemo.) TISKARA PERKO vlasnici : Aleksander Perka I Miroslav Reputin, Zagreb Gundulićeva ul. 26. Telefon br. 50-69 Izradjujomo prvoklasno svo štamparske poslove kao: listovne i zaključne papire, posjetnice, reklamne karte, račune, kuverte, letake, plakate, brošure i t. đ.t solidno i brzo. — Tražite bezobvezne ponude. Ili i»o