.ISTRA-
IZLAZI JEDAMPUT MJESEČNO UREDNIŠTVO I UPRAVA NALAZE SE U BOŠKOVIĆEVO) UL. BR. 20 PRIZEMNO LIJEVO TELEFON BK. 5931
GLASILO ISTRANA U JUGOSLAVIJI
„Kad je pala crna tama Njena j* duša pošla s nama” (R. Katallnlć-Jeretov.)
PRETPLATA :
ZA CIJELU GODINU 24 DIN ZA POL GODINE 12 DIN ZA INOZEMSTVO DVOSTRUKO ZA AMERIKU 1 DOLAR NA GODINU OGLASI SE RAČUNAJU PO CIJENIKU
GODINA II.
ZAGREB. DNE 27. LISTOPADA
1930.
BROJ 10.
Čija je Istra?
Nijesmo prijatelji nikakvih dokazivanja kojekakvih historijskih prava ovo-jra ili onotra naroda. Historija, iako je neki prozvaše učiteljicom života, nije zapravo ništa drugo, nego lijepa jedna i obilatom romantikom zaodjevena priča, koju mi pozniji naraštaji to radije čitamo, što su nam bliži i srodniji bili njezini junaci. Realan narod i pametan čovjek ne će zato onom š t o j e bilo pripisivati nikakve posebne važnosti. Jer kad bi danas svatko stao da se pozivlje na svoju historiju i na njezin račun htio koješta svojatati, nastalo bi takovo bezglavlje, takav kaos, takva borba sviju protiv svima, da bi na koncu sav taj lijepi svijet postao golemom jednom klaonicom ili u najblažem smislu riječi ludnicom ...
Istina, imade u Evropi jedan bolestan mozak s malom šakom privrženi-ka, koji svu svoju politiku bazira na maglovitim nekim historijskim »pravima«, pa hoće, da na temelju tih »prava« prekroji kartu Evrope i svijeta, i da ponovno uskrisi nekadašnje staro rimsko carstvo sa svim njegovim sjajem, s tisućama izrabljivača i miliju-nima izrabljivanih, s tisućama »cives romana« i milijunima »barbara-robo-va« ...
Ali, kako Bog nije dao kozi, svakako iz važnih razloga, duga repa, nije ga u drugom smislu dao ni tom manijaku .. Okružio je naprotiv i njega i šaku njegovih pristaša milijunima naroda zrelih, hladnih i trijeznih koji se zbog njegovih ekscesa suviše ne uzrujavaju, nego šute i rade mirno svoj posao, braneći uz to i čuvajući samo svoje ...
Kao uvod u tršćanski proces sva talijanska štampa umalo te se ne raz-dera od krike, e je Istra po svim historijskim pravima talijanska zemlja.
. tu graju mi utvrdjujemo samo ■icdno: da od krajnjeg rta premantur-skog na jugu do vrha Nanosa na sjeveru, od podnožja bijelog Snježnika do med sama vrata Vidcma (Udina) živi Unu as zbijen i kompaktan jedan na-’ od, narod Južnih Slavena. Sav taj na-1(xl govori našim jezikom, pjeva naše pjesme, u našim melodijama. A što je za samoodredjenje jednoga naroda najvažnije, sav je taj narod svjestan, da ■’e ogranak velikoga slavenskoga stabla i da ga s narodom pod čijom se vlašću danas silom prilika nalazi, nije '•ikada apsolutno ništa vezalo, a naj-
manje da imade s njime zajedničku dušu...
Sasvim je irelevantno, kada je on na tu zemlju došao i čija je prije dvije tisuće godina ta zemlja bila. Svejedno je, na koji su mu se način amo predji naselili, da li silom ili milom. Da li su ih doveli njegovi ratoborni župani ili franački vojvode ili oglejski patrijarhe, mletački duždevi ili austrijski kapetani.
On je tu otkako pamti, zemlja, koju nastava njegova je i on se ne sjeća da bi ikad čija druga bila. Znade samo, da su mu je namrijeli djed i otac, koji su je u znoju i muci preoravali. On se sam rodio na njoj i srastao je s njom. Njegova je bijela kućica na brežuljku, njegov pomno obradjeni vinograd, njegova lokva u koju navraća kišnicu, njegovo blago koje na lokvi napaja. Sve je to njegovo od davne davnine. A pod čijom je vlašću to nekad u prastaro vrijeme bilo, dok je svuda bio samo pusti i neobradjeni krš. čemu da i istražuje? Zemlja je danas njegova i Božja! 1 svaki koji hoće da ga danas s nje otjera, bilo to milom ili silom, bilo političkim pritiskom ili ekonomskim osiromašivanjem, počinja tešku nepravdu na nedužnom čovjeku. Nasilnik je i otimač tudje imovine! Ma kakvim se to frazama i argumentacijama o političkim ili strateškim razlozima pokušavalo opi'avdati, u biti ostaje to ipak golo nasilje i puka otimačina.
Prem, kako rekosmo, nijesmo prijatelji historijskog gombanja, koje je nakon gornje kostatacije sasvim nepotrebno, ipak ćemo da malo preletimo listove povjesnice. Samo kao odgovor »Piccoli!««, »Matinu«, »Messaggeru« i kako li se sve ti njihovi lamardžijc ne zovu.
Kad su se koncem šestoga i početkom sedmoga stoljeća spustili djedovi naši s hladnih obala Visle i snježnih Karpata u ove Bogom obdarene krajeve, zadrli su duboko preko granica nekadašnje Italije. Braća Slovenci za-ustaviše se negdje oko današnje Venecije, a oci naši. Hrvati, uđoše u lijepu Istru, da iz nje nikada više ne izidu. Historijski je dokazano, da je naš narod u VII. stoljeću poslije Krista zaposjeo ne samo zemlju do Raše i Bo-Ijunčice, kako su to neki nama nepri-
jateljski povjesničari, htjeli dokazati, nego svu istočnu, srednju i zapadnu Istru, od mora do mora. Istrom su vladali kraljevi naše krvi. Kad ie kasnije propala hrvatska narodna dinastija, a mletačka republika ojačala i zauzela postepeno čitavu Istru, naroda našeg nije mogla istrijebiti niti otuđiti. U dušama je naroda trajno živio osjećaj, da je roda slavenskoga i da mu rod i domovina nijesu onkraj mora u Veneciji, nego preko Učke u Hrvatskoj. Nikada narod onaj, pa ni u vrijeme najvećeg duševnog mraka i zaostalosti, nije prestao tvrditi, da je »Slavinac«.
A što je, jadan narod, sve imao da podnese ! Stoljećima prikovan uz galiju borio se za slavu duždevu i sjaj Venecije. Kroz dugi niz godina, gažen i tlačen, trpio i krvario, ljubeći zemlju, koju mu oci namriješe, i ostajao »Slavinac«. Narodne mu duše i tog njegovog uvjerenja kroz trinaest stoljeća nije mogao nikad nitko satrti i iz srca iščupati. A tvrdo vjerujemo, da ga ne će iščupati ni satrti, ni luđačko mahnitanje crnih košulja fašističkih, pa ma trajalo još pola stoljeća ...
Da je Istra naša, slavenska, nije nikad nijekala ni sama mletačka republi-1 ka. U svim se spisima mletačkog se-j nata i u svim izvještajima mletačkih istarskih kapetana i providura trajno i neprekidno govori »degli Schiavoni, degli Schiavi o dei Croati dell’ Istria«.
I crkvene su vlasti to uvijek potvrđivale. U svim se je biskupijama u velikoj većini crkava od najstarijih vremena uvijek glagoljalo, t. i. obavljalo crkvene obrede u slavenskom jeziku. U samom Kopru, »Capo d’ Istria«, sijelu providura i sjedištu svih oblasti bilo je toliko našeg naroda, da §u mletački senat, te koparski biskup i načelnik 1461. god. zaključili, da osnuju samostan hrvatskih glagoljaša svetoga Grgura, koji će služiti slavensku službu Božju za vojnike smještene u gradu, te za slavensko pučanstvo grada i okolice. A rovinjski kap’itol dodijelio je 1506. godine svim svojim župnicima posebne kapelane glagoljaše, koji su propovijedali i naučali nauk vjere u hrvatskom jeziku.
Vidimo dakle, da se je oduvijek i narod sam smatrao Slavenom a i nje-■ govi ga crkveni i svjetski poglavari takovim držahu.
S druge strane i hrvatski sabor i hrvatski banovi uvijek su naglašivali svoje pravo na tu hrvatsku zemlju, koju smatrahu čitavu sastavnim dijelom kraljevstva hrvatskoga. Slavni pobjednik Turaka Toma Bakač Erde-di, prilikom svog boravka u Pragu, 1599. god., žestoko se je posvadio s kraljem Rudolfom, što je dopustio da nadvojvoda Maksimilijan uzme Istru i pazinsku grofoviju, jer da su to zemlje hrvatske i sastavne županije cjeline kraljevstva Hrvatskoga. Budući da ih kralj uza sve to nije dao Hrvatskoj Toma se Bakač odrekao u znak protesta banske časti. A poznato je, osim toga, da su i radi Istre Zrinjski i Frankopani bili u neprestanoj zavadi s bečkim dvorom.
Ne samo to! Kad su bečki kabinet i mletački senat 1699. godine uredji-vali granice razvila se u pogledu Istre živa prepirka među njima. U jednom pismu, neobično oštrim tonom govori bečki kabinet Veneciji: »Kada dakle, Dalmacija završava na rijeci Cetini ostala zemlja i posjedi mletački u Istri pripadaju kraljevstvu Hrvatskom«. (»Cum igitur, prò primo, regnum Dalmatiae per flu-men Cetine termipetur reliqua terra ac possessiones Venetae in Istria ad regnum Crpatiae pertinent«.)
Ali ostavimo stare i prašne listove povijesti. Promotrimo živi narod koji najočitije i najglasnije govori, da je Istra naša, slavenska. God. 1910. proveli su Talijani u našoj Istri. Trstu i Gorici, popis pučanstva. Na temelju tog njihovog popisa bilo je tada u Istri 140.000 Talijana prema 232.000 naših Hrvata i Slovenaca. Naši su zastupnici dokazali, da su Talijani prilikom popisivanja na provami način upisali preko četrdeset hiljada naših kao svoje. Prema tome živi u samoj Istri preko 270.000 naših prema manje od 100.000 njihovih, a da o broju naših u Goričkoj, koja je skoro sasvim slovenska. ni ne govorimo. Treba li jasnijih i očitijih dokaza, da je Istra naša?
Braća onkraj Velebita nijesu nikad prestala vjerovati u ujedinjenje Istre s ostalom domovinom. Svaki su pokret u njoj izdašno podupirala. Sjetimo se samo što su sve za naše škole žrtvovala. Prigodom osnutka Družbe Sv. Cirila i Metoda čitamo apel u »Obzoru«, tadanjem najvećem listu, neka se obustavi svako drugo sakupljanje za ma kakvu drugu plemenitu svrhu. Svako drugo sabiranje neka se napusti, a čitava zemlja neka se baci na sakupljanje za Istru. I tako se je zaista dogodilo. Po svim krajevima Hrvatske. Slavonije, Bosne i Dalmacije šahiralo se za Istru, za Družbu. I izdržavalo se nekih sedam stotina njezinih škola. Sav je narod znao i osjećao, da je Istra njegova, da je naš a. To je prirodni instinkt naroda, kojeg nikakve diplomatske ili političke smicalice ne mogu provarti.
Narod to i danas znade i osjeća. Sav, od Triglava do Vardara. Može kakva visoka diplomacija da je kida i dodje-. Ijuje ne samo Talijanima, nego i Pa-
tagoncima kakvim, ali u duši je čitavoga južnoslovenskog naroda duboko ucijepljeno osvjedočenje, da je Istra naša, slavenska, i da će prije ili poslije biti s nama sjedinjena.
A ipak, ona eto nije mogla biti naša! Nije joj sirotici suđeno da se ogrije na toplom krilu materinjem, kao da je prati kroz stoljeća i stoljeća zla neka kob. Što li se je sve pokušavalo da ju se učini sretnom. Na mirovnim se je konferencijama apeliralo na pravdu, tražilo se da narod sam odluči, jer bi to bila najsigurnija garancija, da će biti naša, tražilo se plebiscit, ali uzalud.
Ernest Radetić.
Pretplati se na „Istru”
I Drva,	I
g	suhe i zdraue bukove i grabove g
0	cjepanice, silno cijepano drvo, te @
§	svakovrsnog ugljena dobije se uz (p
8	najumjereniju cijenu na skladištu: 9
1	Albert Furlani, Zagreb |
P Zvonlaiirosa ulica 88 - (Pešćenlca VI./30) (6
Moja mati
Moja mati je bila velika sirota, tuju je zemlju kopala, tuje pode je
prala.
Sva svoja lita odkidala je od svoga
života.
i malo po malo sve je drugin razdavala. Od vrha do dna su njoj dani bili puni
rabóte,
noći je živila u strahu i škrbi za druge. Svako je brime nosila sama od svoje
dobrote,
prez plaće je služila svima, bolje od
najbolje sluge.
Ona je ovce čuvala, drugi su vunu
strigli,
ona je prasce hranila, drugi su jili
pršute.
Sve ča je s mukom prikupila, drugi su
lako digli:
od mrsa, vina i smokav, od sira i skute I meni je čuda dala. a ja san njoj malo
vrnuja,
daleko je ona od mene, sama prez
ninega svoga Da prosi ča od bližnjega, ki zna, ko
ki bi je čuja,
i kad bi Boga molila. Bog bi druge
pomoga.
Mate Balota.
Jedna godišnjica
(Vladimir Gortan f
Dana 17. oktobra lanjske god., prasnuo je negdje nedaleko Pule plotun iz fašističkih pušaka i prorešetao mlado tijelo Vlad. Gortana. Svima nam je još u pameti uzbudjenje, koje je zavladalo u svijetu tom prilikom. I mi smo mnogo trpjeli, trpjeli smo to većma, što smo sami najbolje poznavali ubojice, pa smo znali, da ne će Gortan biti jedini. I nijesmo se prevarili.
Mnogi ne će shvatiti potrebu tih teških žrtava. Mnogima će se pričiniti nepametnim ovo . žrtvovanje tolikih mladih života. Ali mi, koji znamo onu divnu zemlju, koji znamo onaj divni narod, razumijemo da se za njih može dati i glavu. Razumijemo ono klicanje i podcikivanje naših osudjenih mladića. Milicioneri su drhtali, a naši su junaci iza glasa pjevali: jugoslavenska mati...
Neprijatelja boli to naše junaštvo i dovodi ga u bjesnilo. I ne znajući drugo iskaljuje se na — pokojnicima, na-zivajuć ih najpogrdnijim imenima.
A oni rastu pred našim očima, rastu u nedogled, bivaju obasjavani čudesnim svijetlom, svetačkim aureolama i mi ih stavljamo za uzor svojoj djeci.
Najsvjetlije je ime prvomučenika Vladimira Gortana. On je za nas ono, što bijaše za kršćanstvo sv. Stjepan prvomučenik. Krv njegova postade sjemenom novih heroja, poticajem još junač-kijih pothvata.
Zašto je Vladimir Gortan dao glavu? Ponovit ćemo još jednom uzroke njegove pogibije, da nam ostanu što dublje utisnuti u dušama ...
27. listopada 1929.)
Kad su za posljednjih fašističkih izbora, t. zv. fašističkog plebiscita, uprle sve vlasti i crkvene i političke sa\ svoj autoritet i alarmirale sav državni i crkveni aparat, kako bi pred svijetom prikazali novu Italiju, izmirenu s crkvom, kao jedinstveno fašističku, u svoj se Italiji nije našao čovjek, koji bi bio imao odvažnosti, da gromko dovikne svijetu, da je to laž, da je to jedna velika prevara. Našao se jedan običan čovjek, jedan seljački momak, koji se nije žacao staviti na kocku rusu glavu samo da svijet čuje istinu. Fašizam je htio tom prilikom prikazati i Istru našu talijanskom, fašističkom. Nije mu uspelo! Danas sav svijet znade, da je to jedna zemlja naša, da tamo živi kompaktan i jedinstven naš narod, koji misli drukčije nego bi to htjeli njegovi gospodari, koji vjeruje jošte u pravdu, i koji za tu svoju vjeru daje živote, ali ne prigiba šiju, kako je pri-gibljc četrdeset milijuna zaplašenih Talijana. Zasluga za to ide u prvom redu mladog seljačkog momka Vladimira Gortana.
Kad sva Italija strepi i pušta se gaziti od jedne nametnute klike, on se stavlja na čelo male grupe seljačkih mladića i rastjeruje mase, koje su gonjene bičem gospodara polazile na t. zv. biralište.
Biva uhvaćen i ustrijeljen. Ali taj je plotun prodrmao Evropu i otvorio joj oči ; probudio je nove junake, koji su ne bojeći se smrti pošli njegovim tragom.
Slava Vladimiru Gortanu!
Još o tršćanskom procesu. . .
Čitajući svojedobno izvještaje talijanskih novina o toku procesa u Trstu, svi smo se pitali, koji su razlozi naveli naše junake, da tako otvoreno prizna-vaju kojekakve čine, koje često nijesu ni trebali priznati, jer ih nitko nije ni pitao za njih. Izvještaji su kazivali, kako su se optuženici upravo natjecali tko će više stvari da prizna. Nama je samima bilo ponešto sumnjivo to isticanje »dobrovoljnih« priznanja. Čudna je bila i smrt optuženog Antuna Gro-pajca, koji se bacio iz trećega kata zatvora i ostao na mjestu mrtav. Zašto su u samim kavezima bili uz svakog optuženika postavljeni karabinieri?
Danas znamo pod kakvim su prili kama uslijedila ta »priznanja«. Jedan nam je očevidac s procesa, potresen pričao, kako su optuženici pružali ruke kroz rešetke kaveza i pokazivali svoje krvave prste iz kojih su im bili iščupani svi nokti. Bidovec, onaj veseli i vječno nasmijani Bidovec otvarao je usta i pokazivao gole okrvavljele desni bez ijednog zuba. Poizbijali mu ih sve do jednoga za vrijeme preslušavanja. Na taj su eto način uslijedila sva ona silna »dobrovoljna« priznanja. A za vrijeme samog procesa, kad su neki od optuženih, misleći da ima u dvorani i po netko od slobodnih i neodvisnih izvjestitelja, pokušali da kažu nešto u svoju obranu, nešto istine, nešto što bi u drugom svijetu bilo prikazalo optužnicu, karabinieri koji su stajali uz njih oštrim bi ih bodom u rebra brzo ušutkali. I proces je tako protekao, a da svijet ni do danas nije saznao istinu!
Gropajec skočio je s trećeg sprata tamnice i ubio se. Zašto? Nijedna fašistička novina nije htjela o tom ništa spominjati. Ali nama je došlo do ruku pisanice, koje je za sobom ostavio. Bacio se s prozora u času, kad su ga vodili na preslušanje. To je bilo zaista strahovito preslušavanje, kad on u pismu kaže, da ne će moći više podnijeti još jedno takovo preslušanje. Pa kad je čuvar ipak došao po njega, njegova je odluka u tren dozrela: radije u smrt, nego li na takve torture ...
A Miloš mladi onaj i živahni Miloš, zašto nije mogao stajati na nogama?
Kako to da se teškom mukom dizao i morao se rukama pridržavati za željeznu ogradu da ne padne? Njegove su noge bile jedna sasma krvava rana, jedan strašan mjehur... Da bi čuli njegova »dobrovoljna« priznanja uronili bi ga za vrijeme preslušavanja do bedara u kazan vrelog ulja ...
Kad znamo sve to lako nam je razumjeti, da je bilo svakakvih priznanja, pa i onih čina, za koje mi pozitivno znamo, da ih optuženici ni vremenski ni fizički nijesu mogli počiniti, pa čak ni znati za njih.
Čovjek dapače dolazi u strašnu jednu sumnju, da nijesu ti jadnici pali žrtvom grozne jedne komedije, koja je fašizmu bila potrebna da produži još koji dan svoju vladavinu.
Kad čujemo, kako im se podmeće umorstvo fašističkog tajnika u Borštu, koje se desilo nakon što sp oni već bili zatvoreni, a sav onaj svijet znade, da ga je ustrijelio njegov nesuđeni zet, Sicilijanac, kako da ne dođemo na najgoru pomisao...
Strašne su to stvari, užasne! Čovjeku prosto staje pamet, kad pomisli da se to dešava danas, u srcu Evrope, u jednoj do nedavna »slobodarskoj« Italiji...
A kada se zatim sjetimo raspoloženja naših, u punom smislu riječi mučenika, ne možemo da se dosta nadivimo duševnoj snazi, kojom bijahu svi oni prožeti. To već prelazi granice čovječjeg herojstva.
Bidovec, iščupanih nokata, zgnječenih spolovila i izbijenih zubiju, posprdno se smije i imade odvažnosti, da nakon pročitane osude glasno dovikne: »Questa sentenza è degna degli eroi di Caporetto!« »Ova je osuda dostojna kaporetskih junaka!« I možda bi bio još nešto rekao, da ga nije prekinuo snažan karabir.ierski ubod pod rebra.
A polazeći na stratište oni ni na čas duševno ne malaksaju. Pjevaju, da ih čuje narod i da ne izgubi vjere: »Ju-goslavska mati nemoj tugovati...«
Kažite, braćo, po duši. ima li među nama ikoga, koji bi bio pokazao toliko duševne snage, toliko hrabrosti i prkosa nakon svih tih muka. nakon sveg tog mrcvarenja?
Atentat Vrhpolju
Dosta smo toga čuli o indivi-duima, koji su posljednjih godina preplavili Istru. Bili su to pravi Claude Farrerovi »Civilizirani ljudi«. Odmah nakon prevrata navalila je u Istru silna poživinčena soldateska. U Istri te samoj bilo smješteno nekoliko armada svih vrsti oružja, tako da je u svakom, pa i najmanjem selu bila barem jedna kumpanija, a u malo većem mjestu čak i cijeli bataljun vojske. Sve su te čete bile u velikoj većini sastavljene od t. zv. »gente de galera« talo-Ku ljudskoga društva, što su i same talijanske civilne i vojne vlasti pri-
znavale. Bila je to većinom čeljad, puštena iz zatvora, pa u prve linije. Kakav je bio moral u tih ljudi nije teško pogoditi, dosta je, ako rečemo, da nije bilo opačine i zla, kojeg ne bi bili u stanju počiniti. A što se tiče morala s gledišta ćudoredja, taj je bio tako nizak, tako živinjski, da si čovjek tolike perveznosti nije u stanju zamisliti.
Za prostom momčadi nijesu mnogo zaostajali ni časnici, koje se u nestašici vodja na fronti nije odviše skrupulozno biralo. Glavno da su bili hrabri r.a jurišu, a na moralne se njihove1 kvalitete nije odviše gledalo. A zna-
mo, kako su poput bijesnih pasa naganjali po selima žene i djevojke, koje su se morale čvrsto zapljučavati u svojim kućama, jer jao si ga onoj. koju bi zatekli u polju. Iza pet sati poslije podne, dakle u doba kada su vojnici dobivali razlaz, prestajao je i po poljima svaki rad. Muževi su i sinovi napuštali svaki posao hitili kućama i zatvarali se sa ženskim članovima obitelji ne izlazeći više do jutra.
To su nepobitne činjenice.
Nakon aneksije silne su se one mase vojske povlačile u stare granice, da prepuste mjesta drugim civilizatorima. Bijahu to popovi i učitelji, karabinieri, milicija, razni sindaki i segretari, sve jedan vrijedniji od drugoga. Učiteljice šire sablazan po našim čestitim selima, učitelji, kojekakvi pokvareni tipovi iz južne Italije, mlate djecu do krvi, kvare mladež i zavode je. Dolaze goli i bosi, često bez košulje, zaposjedaju mjesta općinskih sindaca, postaju komesarima u našim nekadašnjim gospodarskim društvima, rasiplju imovinu i bogate se, pljujuć uz to na sve svetinje naroda, medju koji su došli.
Jedan takav tip bijaše i neki sicilijanski učitelj Sottosanti, koga namjes-tiše u Vrhpolju na Vipavštinu. Došao je gol i bos sa ženom, koja je sav svoj imetak donijela u poderanom jednom kovčegu. Prvih je dana bio tih i skroman. Ljudima se smilio i stali mu ro-nositi i živeža i drva i svega, što mu je bilo potrebno; ta znamo, kakav je naš čovjek! Ali ta njegova povučenost nije dugo potrajala. Kada se ugojio i nasitio, počeo se baniti i terorizirati svu okolinu. Otjerao je općinskog tajnika i sam zasjeo na njegovo mjesto. Tajnik je bio Slovenac i nije mu drugo preostalo, nego da bježi preko granice u Jugoslaviju, da nadje negdje koricu hljeba, ta u Italiji mu je ne bi bili dali. Učitelj se utisnuo malo zatim i u tamošnju gospodarsku zadrugu i počeo joj »voditi« knjige. Dakako ne badava! Ljudima je ovo nametanje dozlogrdilo, pa su se počeli buniti. To ga je dovodilo do bjesnila. Ta on je došao da civilizira. 1 stao se osvećivati na djeci. Škola nije više bila hram prosvjete, nego mučilište nevine djece. Svaka je druga riječ bila: slovenski kreteni, svinje, barbari! U školi se nije smjelo čuti jedne slovenske riječi. A kako će djeca da govore drukčije, nego slovenski, kada talijanski znadu samo dvije riječi: ši i no i bujorno! Ali on je htio batinama, da ih civilizira. Za svaku slovensku riječ djeca su bivala ispremlaćena na mrtvo ime. Svaka slovenska riječ koštala je dvadeset udaraca po prstima. Kod opetovane pogreške udarci bi se dijelili po ustima i ne rijetko su se djeca vraćala kućama krvavih ustiju.
Da uzmogne što savjesnije izvršiti svoju civilizatorsku misiju u Vipavšti-ni, učitelj je pozvao i svog brata finga u pomoć. Došao je još jedan odrpa-nac, koji je bio još gori. Taj je došao na gotovo. On je pomagao svom bratu »voditi« knjige i držati »školu«. Taj se je istom iskazao. Pljuvao je djeci u usta, psovao ih najprostijim iz-
zima, a djevojčice navlačio i nokuša-vao svašta s njima.
Narod dulje nije mogao trpjeti. Predao je tužbu školskom nadzorniku u Vipavi, ali uzalud. Pritužba je bačena u koš i nikada se nije uzela u riješa-vanje. Nekoji su roditelji odveli svoju djecu u Vipavu općinskom liječniku, no taj nije htio niti da ih pregleda, jer da ne smije. Narod je prestao slati djecu u školu tim živinama. Ali u zao čas po sebe. Udariše ga tako strašnim globama, da bj ga bili uskoro bacili na prosjački štap, pa je morao popustiti. I tako su djeca i nadalje stradala, očevi strepili nad njom i gutali, gutali...
Našao se valjda jedan zdvojni otac, koji dulje nije mogao tih strahota gledati i jednoga je dana Sottosanti pred svojom kućom ustrijeljen iz puške. Bijaše to u subotu dne 4. o. mi. kasno uveče, kad se je vraćao kući s biciklom iz Vipave, gdje je upravo imao sastanak s nekojim vidjenijim fašistima i primio instrukcije, kako će da proslijedi svoj »civilizatorski« i asimilaci-joni rad u Vrhpolju.
Fašistima je taj atentat došao kao naručen. Sve su njihove novine stale slaviti Sottosantia, kao nekakvog nacionalnog heroja, čovjeka krijeposna i vrijedna, koji je pao kao žrtva svog zvanja od barbarske ruke. I krivnju se je bacilo odmah na »orjunaše«, koji da su ga ubili iz političkih razloga. Najavilo se senzacijonalna otkrića o razornom radu tajnih slavenskih organizacija, o vezama njihovim s našom državom i što sve ne. U Vrhpolje su odmah dojurili brojni kamijoni s oboružanim fašistima, koji su stali paliti i žariti, bijući svakog siromašnog seljaka, koji bi im pod ruke došao.
U Gorici je grupa fašista odmah izrabila tu priliku, da ruši i razbija. Oboružana do zubi provalila je u nedjelju popodne u tiskarnu jedinog slovenskog tjednika u Italiji »Nov. Lista«, razlupala sve što joj je pod ruke došlo, napala stan urednika Dr. Bitežnika i
nanijela velike štete. Iza toga se raz-bježala po kavanama tražeći gdje bi uhvatila kakovog našeg čovjeka, da mu se osveti za ubijstvo Sottosanti-a. U kavani «Evropa« na Travniku naišla je na grupu naših inteligenata: gosp. Vimpolšeka, skladatelja Vjekoslava Bratuža, bankovnog činovnika Mal-taršiča i odvjetničkog koncipijenta Or. Ratara. Najgore je nastradao Bratuž, jer su mu razbili lubanju i ostao je onesvješten ležati na zemlji. Neki su ga prolaznici našli i odnijeli u kavanu, da mu isperu rane na glavi. Ali u to su došli policisti i onako teško ranjena odvukli ga na policiju, odakle su ga istom sutradan morali predati u bolnicu. Malnaršiću su prelomili ruku.
Osim toga rulje su se oboružanih fašista razišle po svoj Vipavštini razbijajući i tukući sve oko sebe. Posjetili su Solkan, Kronberg, Pevm i Aj-dovščinu, te Dornberg. U Ajdovščini su provalili u kancelariju tamošnjeg slovenskog' odvjetnika Dra. Birse, kojemu su uništili sve spise i sve pokućstvo. Tu je rulju predvodio glavar stanice u Ajdovščini inače fašistički tajnik Vaccari.
Narod je silno preplašen.
Uza svu najpomniju potragu o atentatorima nema ni traga ni glasa. Fašiste tvrde, da je to djelo jedne orju-naške trojke, kojoj je uspjelo iza čina prebjeći u Jugoslaviju. Istraga je me-djutim na mrtvoj točki. Nitko ne zna za počinitelja, a teško da će se ikada i saznati.
Sva ona doklaćena klika na Goričkoj živi sada u smrtnom strahu. Učitelji i učiteljice ne usudjuju se iz kuće. U svakom čovjeku vide atentatora i or-junaša. Ime orjunaš najveći je bau-bau za tamošnje Talijane. Mnoge su učiteljice tražile, da ih se premjesti u stare pokrajine. Furlanski popovi, koji su došli na mjesta naših protjeranih svećenika drže se u župnim uredima i nekoji se ne usudjuju čak ni bolesnicima, sve se bojeći zasjeda.
Zadušnice za tršćanske mučenike
U subotu dne 20. rujna, a točno dvije sedmice od dana smaknuća četvorice istarskih mučenika održane su u Zagrebu u crkvi Sv. Marka zadušnice za ispokoj njihovih duša. Nekoliko dana prije toga osvanule su po svim izlozima zagrebačkih trgovina osmrtnice, koje su najavljivale, da će toga dana biti održane zadušnice i pozivale gra-djanstvo, da se dodje pomoliti za duše junaka ... Mnoge su trgovine prekrile izloge crnim velom, usred kojeg se bijelila osmrtnica s četiri križa.
Svih je tih dana Zagreb bio nekud smućen i duboko potresen. Nije bilo demonstracija, ni vike ni bučnih protesta. Ali se zato na licima sviju gra-djana zrcalila teška i duboka bol. I kao što jc bilo za predvidjeti najveća se je demonstracija iako bez jedne glasne riječi, odigrala u subotu, kada je stari naš borac i otac Vjekoslav
Spinčić odčitao misu u starodrevnoj crkvi Sv. Marka. Već dan prije nosile su rodoljubne gospodje vijence i kite cvijeća, da ga polože na katafalk u crkvi. Ne samo iz grada, nego i iz okolice. Tako je jedna siromašna i svima nepoznata žena iz najdaljnje Ku-stošije već ranim jutrom donijela ogromnu košaru punu najraznovrsnijeg, a ukusno složenog poljskog cvijeća i lijepo ga poredala oko katafal-ka. (Njezine adrese nijesmo na žalost mogli kasnije saznati, da joj se bar u ime Istre patnice zahvalimo, no rekoše nam, da se zove Cesaree. Neka joj je ovim putem naša najiskrenija hvala!)
Žalobna jc misa započela u devet sati, a služio ju je uz asistenciju vlč. gosp. Mandiča i Brnobića, prof. Vjekoslav Spinčić. Već nešto i iza osam sati bila je crkva tako puna. da se nije
više moglo u nju. Svi prilazi u gornji grad vrvili su ljudima, koji su ozbiljni i mučaljivi u crnim odijelima hitali na Markov trg. Bilo je tu siromašnih radnika, radišnih gradjana i obrtnika, koji su napustili posao, činovnika, koji su za tu priliku tražili dopust, te ljudi naj-odličnijih položaja i zvanja. Vidjelo se, da su svi prožeti jednom mišlju, jednom jedinstvenom željom, željom da Istra i Istrani osjete, da nijesu zaboravljeni i da sav Zagreb, sva Jugoslavija saosje-ća s njima, stoji za njima ...
No najveću pažnju pobudila je u publici svaka grupa istarskih izbjeglica i svaki pojedinac, koji je odande »s prijeka«. U većim grupama, tiho i pognuto, dolazili su mnogi u crkvu jedva što su stigli na kolodvor vlakovima iz bližih i daljih krajeva oko Zagreba. Dolazili su Istrani, naseljeni po Hrvatskoj, istarski svećenici, profesori, radnici... Duboko se kosimo svakoga već taj prizor njihova dolaska. A tek, kad je stigla obitelj ubijenog ; Miloša, svakome se steglo nešto u grlu i svak bi proplakao. U dubokoj crnini, pognuti i pogruženi, otac i majka pokojnika, njihove sestre i braća, lagano su stupili u crkvu i posjedali u prve klupe. Bila jc tamo sva njihova obitelj: otac g. Julije, majka Marija, sestre Marija i Darinka i braća Dušan i Davor.
Markova crkva
bila je sva u nekom tamnom mističnom svjetlu povećavajući tugu za poginulima i saučešće njihovim najbližima. Klupe bile su ovijene crnim florom, a sred crkve podignut je katafalk s lijesom oko kojega su gorile velike voštane svijeće. S mnogo pažnje i ljubavi katafalk je ukrašen kitama cvijeća i velikim i lijepim vijencima. Oko njega stražila su počasnu stražu četiri sveučilištarca I u historijskim odorama sveučilišnih ] gradjana i s izvučenim sabljama.
Dvije mlade Istranke stajale su pokraj katafalka.
Boje i slavenski motivi istarske narodne nošnje u koju su ove djevojke bile obučene pobudile su u svakoga drag osjećaj za ovaj naš rod. koji strada.
Uz katafalk bilo je mnogo lijepili vijenaca i cvijeća.
Medju njima istakao se veliki vijenac iz trnja, bršljana i ružmarina, ukrašen dugom jugoslavenskom vrpcom bez natpisa, pa zatim jedan drugi trnovi vijenac i jugoslavenska vrpca s natpisom »Svojoj braći — jugoslavenski nacionalisti«. Ispod ovog vijenca bila je ispisana na jednom kartonu strofa od četiri stiha, namijenjena Istri. Svijet je promatrao, čitao i zadržavao suze, da ne proplače kosnut gorkom istinom i vapajem, što je izbijao iz tih stihova... Isticao se i vrlo lijepi zeleni vijenac Čehoslovaka u Zagrebu s češkoslovačkom narodnom vrpcom, na kojoj je stajao ovaj natpis:
»Paiuatce obet v Istri — Čehoslovaei v Zahrebe«.
Omladina Jugoslavenske akademske čitaonice položila jc pred katafalk ve-
liki vijenac od samih crvenih i bijelih cvijetova, te s crnom vrpcom i natpisom »Mučenicima — Jugoslavenska akademska čitaonica«. Medju svim tim vijencima nalazila su se i četiri malena vijenca iz samog cvijeća. Svaki je vi-: jenac na crnoj vrpci imao utisnuto ime : po jednog od četvorice istarskih mu-! čenika i datum »Trst — 6. rujna 1930«. Na vrpcama sjala su imena Zvonimira Miloša, Ferde Bidovca, Vjekoslava Valenčiča i Franje Marušiča.
Uz katafalk prve su redove zauzeli
predstavnici zagrebačkih društava, a zatim ostalo gradjanstvo. Zadušnicama su prisustvovali članovi tolikog ! broja zagrebačkih društava bez obzira na njihovu ideologiju, da bi ih bilo teško sve pobilježiti. Spominjemo samo, da smo medju prvima vidjeli pret-stavnike Prosvjetno-potpornog društva »Istre«, Jugoslavenske matice. Crvenog križa. Jadranske straže. Narodne obrane, Društva hrvatskih književnika, Udruženje jugoslavenskog učiteljstva, Jugoslavenskog narodnog ženskog saveza i njihovih 25 zagrebačkih društa-; va. Udruženja željezničkih činovnika, Advokatske. Liječničke i Inženjerske komore. Komore za trgovinu, obrt i industriju, J ugoslavensko-češkoslovač-kc lige, Ćeske Besede i Čehoslovenske obec. Sokolskog društva I., II. i III., Udruženja nacionalnih željezničara i brodara, Udruženja dobrovoljaca. Udruženja rezervnih oficira. Novinarskog društva, Hrvatskog pjevačkog društva »Kolo«, Društva Katarine Zrinske i mnogih drugih gradjanskih društava. Korporativno bila su zastupana * omladinska udruženja, tako Jugoslavenska akademska čitaonica. Istarski akademski klub, Mlada Jugoslavija, te iedna četa skauta, koja je stajala iza grupe svijeta pred crkvom. Istarska kolonija zagrebačka bila je gotovo sva na ovoj misi. Mnogo Istrana došlo je, kako smo već spomenuli, vlakovima, ? najviše iz Trbovlja i Djurgjenovca. Zadušnicama je prisustvovao i velik broj gradskih zastupnika.
Točno u devet sati
ušao je u crkvu u svečanom crnom ornatu naš istarski starina, jugoslavenski narodni borac prof. Vjekoslav Spinčić da otsluži zadušnice za svoja četiri ; brata iz Trsta. Prof. Spinčić, duboko ; I Potišten i vidljivo uzbudjen, prišao je ! k oltaru i započeo misiti. Prof. Spin-I i čić služio je staroslovensku (glagolsku) misu, jer — prema njegovoj izjavi — I °d dana smaknuća istarskih mučenika J ue želi više da služi latinsku misu. — [ Zbog toga se ove zadušnice nisu mogle 1 citati u katedrali, gdje se ne služe mise i uu staroslavenskom jeziku.
TISKARA PERKO
Vlasnici: Aleksander Perko i Miroslav Reputln, Zagreb tiandulićeva ulica 26	Telefon br. 50-69
hrt Jjujemo prvoklasno sve štamparske poslove kao : llstovne I zaključne papire, posjetnice, reklamne karte, račune, kuverte, letake, plakate, brošure I f. d., solidno I brzo. —
Tražite bezobvezne ponude.
Za vrijeme mise svijet se skrušeno i pobožno molio za pokojnike.
Nije bilo oka, koje n ie zasuzilo, nije bilo čovjeka koji se nije gušio u plaču.
Tiho jecanje prekidao bi svaki čas po koji glasniji krik i opća žalost obuzela je svakoga. A stari narodni borac misnik prof. Špinčić i sam se gušio u suzama. Najpotresniji momenat bio je pri koncu mise, kad je Spinčić nakon blagoslova izmolio molitvu za pokoj duše mučenika:
— Pokoj vječni daruj gospodine dušama Zvonimira Miloša, Ferde Bidovca ...
Teško je izgovarao njihova imena, a kod zadnjeg misnik je, gušeći se u suzama, zaplakao kao dijete. Velika bol caklila mu se s časnog lica.
— Vječni im pokoj! — odjeknulo je crkvom i cijela je crkva plakala...
Ovakovih potresnih momenata rijetko je tko doživio. Svijet je izilazio iz crkve tarući od plača crvene oči rupcima i skrivajući suze, koje su same navirale.
Svijet se -počeo razilaziti mirno i tiho, bez riječi i bez ikakvih manifestacija. Svu je svoju bol nosio u sebi.
Moramo istaknuti, da je za vrijeme mise na koru pjevao zbor Istrana jedan stari istarski koral vrlo skladno.
Posebno izdanje «Istre«.
Kad je publika počela izlaziti iz crkve, dijelili su joj istarski omladnci posebno izdanje lista »Istra«. Na prvoj strani lista otštampane su uz slike mučenika dvije pjesme, obrubljene crnim
rubom. U ovom se izdanju, medin ostalim, na široko opisuje tok procesa -Trstu. »Istra« bila je razgrabljena u tili čas. Publika je kasnije tražila još velik broj primjeraka, ali je tada bilo već sve raspačano.
Gradjanstvo je c'jelog prijepodneva prolazilo pokraj katafalka u A'crkovoj crkvi.
Poslije podne oko 3 sata odnijela je jedna delegacija članova »Istre" sve ' vijence, koji su bili pos-avlieni za vrijeme zadušnica oko katafalka na Mi-rogoj. Vijenci su smješteni oko velikog križa u centru groblja, a vrpce s vijenaca bit će kasnije skinute i spremljene. Oko križa upaljene su svijeće.
1 na Mirogoju Zagrepčani su odali počast žrtvama dostojno i kako se doliči patriotskom gradjanstvu grada, koji je uvijek prednjačio i koji je bio oduvijek iskreni prijatelj i podupiratelj Istrana u njihovim najtežim časovima, više nego ijedan drugi jugoslavenski grad!
Istarska konoba
J. Modesto
Zagreb, Gundulićeva ul. 4
Prispio pravi originalni istarski teran iz vlastitog vinograda u Ma ri čim a (Kanfanar). — Dođite, Istrani, da ga okusite i
Spomenik Kralju Petru u Kastvu *
Zahvalna Kastavština pod ć će spomenik blagopok. Kralju Petru Velikom Oslobodiocu na 10. god. oslobodjenja Kastavštine.
Kastav, 12. oktobra.
Na poticaj kastavskog sokolskog društva održan je uspješan sastanak delegata mnogobrojnih prosvjetnih društava Kastavštine u Narodnom domu u Kastvu 5. o. mj. radi donešenja zaključka za proslavu 10-godišnjice oslobodjenja Kastavštine, koja pada 26. maja 1931. god. Na sastanku zaključeno^ ie, da^ se proslava provede zajednički složno sva društva Kastavštine, a da se na godišnjicu oslobodjenja otkrije u Kastvu spomenik blagopokojnom Kralju Petru I. Velikom Oslobodiocu. — Spomenik podići će se na glavnom šetalištu u Kastvu. nnnrsjc lijevano, a na temelju iz kastavskog kamena.
Proslava ova pada baš na Duhove 1931. god., a sokolsko društvo u Kastvu ishodilo je zaključak načelstva sokolske župe Sušak-Rijeka. da se na godišnjicu održi obvezatan okružni so-kolki slet.
Na sastanku izabran je za predsjednika odbora uz pozdrave naš vodja g. profesor Vjekoslav Spinčić, kao pod-
predsjednici gg. Cucančić Matija, općinski načelnik, Dr. Kajetan Dabović, liječnik, Karlavaris Ferdo trg. opć. savjetnik, za tajnike gg. Dr. Marijan Tomašič i Ivo Dukić, učitelj, a za blagajnike gg. prof. Jakac Jakov i uči.elj Martin Robotić. U odbor ušli su pret-stavnici svih kastavskih prosvjetnih društava.
Kastavština je uvjerena, da će se dolično proslaviti 10-godišnjica oslobodjenja tudjinskog jarma, slogom Kastavštine i potporom svih Istrana nastanjenih u slobodnoj Jugoslaviji, — da se na ovom malom dijelu oslobodjene Istre podigne spomenik zahvalnosti blagopokojnom Kralju Petru I. Velikom Oslobodiocu.
AJVTE TRANFIĆ
Bakačeva ul. 8 Zagreb, dvorište ravno
Specijalna trgovine svježih morskih riba, slanih sardela u bačvama i limenim kutijama bakalara suhog i močenog, vero Ragno i Hamerfesl prima, veliki izbor maslinovog ulja, dalmatinskog peršula crnih maslina, paškog sira, pravog dal-malinskog meda, vinskog oda i I. d. Cijeli don olvoreno.	Dostava u kuću
Brzojavni naslov: TRANFIĆ — Z.igreb. Bnkačeva ulica 8 ,	Inlerurb»n lelefon br. 6V69
»Na svakoj trpezi, za koju su sjeli ono.e petka, bila su pripravljena još četiri mjesta, koja su ostala prazjia. I kako mole vjernici: Dođi Isuse i budi naš gost — tako su bez riječi molili za ona četiri nevidljiva gosta, koja su one . noći bila prisutna u svakoj i posljednjoj istarskoj kući. I sve one žuljevitc ruke, koje su one noći lomile svoj skromni hljeb, sklopile su se na molitvu«.
Ove riječi nije napisala ni »Reichs-post«, a niti su ih donijele ikoje kato-ličko-klerikalnc novine. Našli smo ih u jednom radničkom listu, u bečkoj »Ar-bcitcr Zeitung«. Našli ih i prenijeli u naše duše, gdje ćemo ih pohraniti i sačuvati. I »Arbeiter Zeitung« nastavlja:
»Noć i nastajuće jutro — u šest sati osuda je bila već izvršena — ljudi su proveli u molitvi. To je eto skroman, i od teških patnja upropašćen narod, koji već dugo ne može da vidi pravde na ovom svijetu, i zato se u svome trpljenju obraća Bogu«.
Izravno — bez posrednika ... Posrednici, naročito oni najviši na drugoj su strani, na strani onih. koji pucaju u leda. Ti najviši i najsvetiji posrednici na strani su Giunte, koji pali Narodne domove i uživa gledajući kako su pločnici poprskani krvlju i mozgovima onih, što su od užasa i strave, da se otmu podmetnutom plamenu, poskakali u duboku i grdnu prazninu ... Bez posrednika — sami... Mole i gledaju »na ona četiri prazna mjesta oko trpeze«.
Onamo su okrenute i oči malenih, i onih najmanjih. Djeca još ne razumiju sve, ne dokučuju, ali gledaju i slušaju, što stariji šapuću. I pamte. Sve. Jer njihova duša još je čista, nema na njoj nijedne ispisane strane. Ovo što sada slušaju, to je ono prvo. krupno, jezovito, i to se urezuje duboko, svakim danom sve dublje i dublje: na jednom listiću Miloš, na drugom Bidovec, pa Marušić Valenčić, a onda Gortan, koji
O životu naših-jadnih konfiniraca na Liparskom i Sardinskem otočju mi smo svojedobno već pisali. Kako žive u posljednje vrijeme bilo je teško saznati, jer su vlasti, osobito otkako su ono bili pobjegli mladi Nittijev nećak prof. Roselli i drugi neki njegovi drugovi, pooštrile nadzor nad zatočenicima.
Uza sve to ipak uspije uvijek po ne-kome od naših da nam pošalje po koje pismo. Tako smo posljednjih dana primili dva pisma, jedno je prošlo cenzuru i nije suviše zanimljivo, drugo je odposlano krišom i detaljno opisuje život naših. Oba se pisma lijepo upotpunjuju i mi ćemo na temelju podataka iz njih opisati život naše braće u posljednje vrijeme. Jedan će od tih konfiniraca do godine biti pušten i na-
je već malo odmakao u vremenu, ali mu je zato nezaboravni lik dobio na divnom sjaju i nekoj svetijoj mučeničkoj ljupkosti, rako će biti i s ovom četvoricom: što budu više odmicali u vremenu, to će onim našim mališanima sve ljepše svijetliti.
I tako će u duši naše otkinute djece biti pohranjena najljepša knjiga, što ju je ikada nečije pero napisalo na našem istarskom i goričkom tlu. Knjiga besmrtna. Ta će knjiga možda još godine i godine nadom.ieštavati one, što ih sila ukinula, spalila, uništila, i ona će srcu naših malenih govoriti jače i dublje od svh pjesama i priča, što smo im ih mi, njihovi pisci, ikada dali. Jer mi smo dali samo ono nešto, što smo imali, a oni naši zlatni mučenici _ dali su svoje mlade živote, a to će reći — sve. Život, ma kakav bio, najljepši je dar neizmernosti, i ko taj dar prinese kao žrtvu jednome lijepome idealu, on je nad svima junak nad junacima. Njegova krv ima veliku moć., a listovi, njome ispisani, ne blijede nikada: vječni su, besmrtni.
I Talijani imali su također jednu takovu knjigu. Napisali su im je svojim patnjama mučenici njihovog »Risor-gimenta«. Iz te knjige čitali smo i mi — i još s kolikim udivljenjem ! Menotti, braća Bandiera, Silvio Pellico. Upravo se prošlog mjeseca augusta navršilo stotinu godina, te je car Franjo otvorio ovome posljednjemu vrata Spilberga. I baš na tu stogodišnjicu, gotovo u isto vrijeme, tražila je fašistička štampa u jednoglasnoj graji, da se oni naši mladići pogube!
I tako je lijepa knjiga talijanskog Ri-sorgimenta sva poderana. Stranice su joj rastresli oni hici na Bazovici.
Mjesto njihove nastala je druga: ona naša. Iz nje će naši podjarmljeni učiti ABC svojih narodnih i ljudskih dužnosti —
Besmrtna knjiga, koju treba i mi da čuvamo i u srcima našim nosimo...
Sušak.	Viktor Car-Emin.
govješćuje nam, da će svakako nastojati prebjeći u Jugoslaviju, pa nam se preporuča, da ga ovdje ne zapustimo. On bi istina imao još tri godine biti pod posebnom policijskom paskom kod kuće u Istri, ali on već unapred računa s time, da će im moći izmaći, pa nas moli, da mu idemo na ruku. Traži to od nas zato, jer kaže, da je veliki broj’ istarskih mučenika, kada dodju amo prepušten sam sebi i da često mnogi od njih dosta strada. (0 tom ne ćemo ovdje da ništa govorimo, ali priznajemo, da je to jedno bolno poglavlje za sebe! Op. ur.)
Na otoku Ponzi, piše nam jedan od njih, nalazi se garnizon sastavljen od jednog majora, dvaju centurijona. osam poručnika i trista milicijonera. te povrh toga veliki broj tajnih agenata.
Garnizon imade na raspolaganje dva »masa« (naoružani motorni čamci) i sedam običnih motornih čamaca.
Postupak s konfinircima svakog je dana gori. Prostor u kom se smiju kretati svakog im je dana skučeniji. Sada je ograničen na samih 650 koraka u duljinu i 150 u širinu.
Konfinirci su se do sada. da utuku vrijeme, bavili ponajvećim dijelom učenjem stranih jezika ili drugom kojom naukom. Sada ne smiju ni učiti u grupama. Tko hoće da uči ne smije to činiti u društvu s još kime. Budu li dvojica zatečeni da uče zajedno, bivaju zatvoreni.
Budući da je u posljednje vrijeme u stranim novinama bilo iznešeno mnogo toga o stradanju i užasnim patnjama konfiniraca, to je ministarstvo unutrašnjih djela zatražilo od kažnjeničke uprave, neka bi prisilila kažnjenike, da to demantiraju i da dadu za stranu javnost izjavu, da su s postupkom posvema zadovoljni. Ta je izjava bila pod-nešena medju ostalima i sedmorici slavenskih konfiniraca iz Istre i pokušalo ih se prisiliti neka bi je potpisali. Naši su Istrani to najodlučnije odbili. Uprava je zato poslala jednog agenta pro-vokatera medju njih i taj je stao svakog pojedinog tobože povjerljivo nagovarati neka bi izjavu potpisao, jer da će se onda s njime postupati ljepše i bolje, nego Ii s ostalima. Istrani su se dogovorili, da tog agenta poglade nogama po izvjesnom dijelu tijela, pa su to već slijedećeg dana, kad im je došao u logor i učinili. Posljedica je bila, da su ih milicijoneri sve od reda teško ispremlatili.
Izazivanje milicijonera ne prestaje nikako. Konfinirce bude čak po sedam puta svake noći. Agenti provokatori veoma su aktivni. Uvijek vršljaju medju zatvorenicima, njuškaju i prisiliš- i kuju, tužakaju i kleveću. Medju ovima da su najpoznatiji neki Ambrosini i Tonti. Nedavno su konfinirci jednome od njih dobro zasolili. Kad je jedne noći došao medju njih, oni su nenadano utrnuli sva svijetla odgurali ga do zahodske jame upravo nad samu otvo- i remi luknju, u koju je njuškavac upao I i propisno se okupao.
Istina, sutradan je bilo jao i poma-gaj, ali su zatočenici imali bar tu zadovoljštinu, da su nepoželjnog doušnika ovako lijepo nagradili.
Da takav nečovječni postupak teško upliviše na duševno i tjelesno zdravlje j kažnjenika ne treba posebno naglaši-vati. Oni koji su boležljiviji i nježnijeg tjelesnog ustrojstva ne mogu izdržati svih tortura. Na samoj Ponzi poludjelo je u posljednje vrijeme deset utamni-čenika. Slovenski novinar Makale, koji se nalazi u konfinaciji već tri godine, potpunoma je poludio. Isprva je pokazivao znakove manije proganjanja, a sada već pos.aje opasan i po život drugova, jer svakoga napada, koga god sretne. Uza sve to vlastima ne pada na pamet, da ga odatle odstrane i smjeste u kakovu bolnicu za duševno bolesne.
Na Liparima je još gore. Nedavno je tamo umro hrvatski seljal^ iz Pazin-
Besmrtna knjiga
Konfinirci
skih Novaka, Filipić. (Ova nam je stvar poznata i dogodila se već odavna, a naš dopisnik misli, da nam to do sada nije bilo poznato. Stvar se dogodila još u mjesecu januaru. Op. uredn.) Gord i ponosan nije mogao šutjeti, pa je mnogu gorku odbrusio čuvarima. Da mu se osvete jednoga su ga dana tako strašno isprebijali, da mu je čitavo tijelo bilo jedna sama rana. Nakon dvanaest dana užasnih muka umro je. Njegovim je drugovima bilo zabranjeno prisustvovati sprovodu. Sakupili su ipak medju sobom lijepu svoticu i nabavili mu limeni lijes. Pronose se glasovi, da su na Liparima poginula još tri utamničenika od strašnih batina, no njihova nam imena nijesu poznata.
Do sada su konfinirci bili smješteni na Liparskom otočju, na Ponzi i Fa-vignani. Kako se broj kažnjenika neprestano povećava uredjuju fašiste još jedan otok, kuda će da deportiraju nove mase kažnjenika: na otok Vento-tenne.
Na Liparima ih imade dosada nekih osam stotina, a medju njima su: Ivan Udović, trgovački pomoćnik iz Trsta, (taj je stigao posljednjih dana), djak Slavko Tuta iz Tolmina, činovnik Andrija Žerjal iz Boršta, djak Antun Baš-tijančić iz Mcdulina, Dr. D. Srdoč zubar iz Trsta, rudar Repulus iz Idrije, seljak Krmac iz Istre, seljak Žargon iz Koparštine, Ernest Hočevar trgovac iz Hruševja, Franjo Udović iz Svetoga Ivana kod Trsta i mnogi drugi.
Život na Liparima je uistinu strašan. Nekoji pokušavaju, kako smo već spomenuli, utući vrijeme učenjem. Neko vrijeme se to može, ali dugo živci toga ne mogu podnesti. Otok je naime pust kao smrt. Jednu godinu ili dvije zatočenici još kako tako podnesu, iza toga padaju u očaj.
Prostor na kom se smiju kretati, veoma je ograničen. U roku od četvrt
sata svega ćeš preći. Svaki mora imati sa sobom posebnu iskaznicu. Uhvati li milicijoner kojega bez nje. strpat će ga bez pardona u zatvor na četiri mjeseca. Svaki najmanji prestupak kažnjava se s najmanje četiri mjeseca. To je najniža kazna. Konfinirci smiju biti danju vani od sedam sati u jutro do sedam -na večer, kada se vraćaju u svoje sobe, gdje ih zaključavaju njih 35 do 40 u jednoj sobi.
Ovog su se ljeta konfinirci pokušali kupati, ali im to nije bilo dozvoljeno dugo vremena. Istom u julu mjesecu i to sasvim pod konac mjeseca bila im je molba riješena, pa su mogli da se ohlade u moru. Svakog su se dana morali svi sakupiti pred crkvom, gdje bi ih opkolila oboružana milicija i odvela ih k moru. Dok su oni plivali, najdalje petnaest metara udaljeni od obale, straža je s nabijenim puškama stajala na obali i pazila. Malo podalje u moru stražila su dva oboružana »masa«. Vrućina je bila upravo nesnosna, tako da su jadnici živčano tako izmučeni, da ne mogu ni čitati.
Ni na Ponzi nije bolje. Tamo se nalaze: Ivan Stari, bivši urednik »Istarske Riječi«: Dr. Josip Dekleva iz Trsta; Josip Grbac, činovnik iz Trsta; I. Šturm, činovnik iz Trsta; Ivan Uršić iz Kobarida; seljak Babić iz Mareziga, učitelj Radoslović iz Pule: učiteljica Rutar iz Gorice i stolar Turk iz Šem-polaja. Zanimljivo je zašto je konfini-ran na pr. taj stolar Turk. Njega je dao konfinirati nabrezinski sindako zato, što je tražio od njega da mu plati pokućstvo, koje je kod njega naručio. Na otoku Ventotenne nalazi se petnaest istarskih seljaka, čija imena nam nijesu poznata, te tršćanski novinar Rudolf Vidrih. U Potenzi na Kalabriji nalazi se gospodja Franjica Jelinčić iz Gorice, supruga akademičara Jelinčiča. koji će ovih dana doći pred posebni tribunal u Rimu.
Još jedan kulturni skandal fašizma
Zatvorena je posljednja
Uz velike žrtve, a tihim radom, uzdržavali su slovenski roditelji u Trstu kod Sv. Jakoba jedinu još preostalu privatnu školu (p u č k u). Kako ie to bila jedina naša škola u svoj Ju-lijskoj Krajini, razumije se, da su svi roditelji, koji su željeli da im djeca ne zaborave materinjeg jezika nastojali, da im djeca bar neko vrijeme provedu u toj školi. Iz samoga Trsta polazilo je tu školu oko 700 naše djece, a iz okolice bliže i daljnje daljnjih 600, tako da je škola imala upravo rekordan broj djece, njih trinaest stotina. Iako je rad škole i uprave bio u skladu sa svim zakonskim propisima, jer se je podučavalo sve ono što i u talijanskim školama. samo u slovenskom jeziku i od slovenskih učitelja, koji su bili pravi očevi povjerene si djece, ipak je fašistička vlast odlučila, da i tu posljednju školu ukine. I tako je početkom ove školske godine škola ukinuta, a
slavenska škola u Italiji.
djeca prisiljena da podju u talijanske škole.
I tako je sada šest stotina hiljada Slavena u Italiji bez jednog svog učitelja, bez jedne škole.
Zanimljiva je motivacija, kojom je vlast školi zabranila daljnje djelovanje. Kaže, da je škola bila neobično darežljiva, da je davala djeci potpore, knjige i cipele, a sve iz sredstava, koja da su vjerojatno stizavala s druge strane : ranice. Nadarcniji učenici, da su po svršenim naukama nastavljali svoje študije u Zagrebu i Ljubljani, dakle u mjestima, gdje se je trovalo njihove duhove i gdje ih se odgajalo u fanatičnom jugoslavenskom naoijonaliz-mu i mržnji protiv Italije tako. da su uvijek željeli rat izmedju Jugoslavije i Italije, rat koji bi otrgnuo Italiji Trst i Istru i pripojio ga nekom drugom balkanskom kraljevstvu s onkraj Snjež-. nika.
Za žaliti je, kaže se dalje, tu omladinu, koja je osudjena da bude zatrovana takovim osjećajima. Iz nje se stvaralo strance i neprijatelje države u kojoj je rodjena, dušmanine države, kojoj po očitoj božjoj volji po naravnom zemljopisnom zakonu i po prastaroj povijesti pripada vlast nad tom talijanskom pokrajinom.
Sinovi talijanskih državljana moraju biti odgojeni potpunoma i bez iznimke u talijanskom duhu, a ne u školama i od učitelja, koji su plaćeni od Jugoslavije. ..
E, pa hvala Bogu i na tom. Sad smo oslobodjeni od svega. Nemamo crkva, nemamo škola, nemamo općina, nemamo kruha, pa što bi nam još mogli oduzeti? Dušu? Tu nam jedinu ne mogu i to ih najviše boli.
Što se danas doživi u Istri
Neobičan pokušaj grabežnog umorstva u okolici Bala. Talijanske novine (»Piccolo«) donose: Ovih je dana u neposrednoj blizini Bala pokušan neobičan napadaj. Jedna stara udovica, dobila je od države penziju po sinu, koji joj je pao u ratu. Kako je molbu uložila već prije izvjesnog broja godina, to je sada dobila svotu od nekih 10.000 lira u ime višegodišnjeg zaostatka. Starica je novac podigla na pošti i uputila se kući. Upravo kad se spremala u krevet, pokuca na vratima drugi njezin sin, koji služi u Puli u voiništvu, pa je bio pušten na dopust. Ona mu se obveselila pogostila ga, što je bolje mogla i iza večere legoše. Tek što sa usnuli evo ti drugih posjetnika. Dva neznanca pokucaše moleći vode. Starica ne htijući buditi sina, koji je umoran od puta ležao, pođe sama i otvori vrata. Nije pravo ni otvorila, a neznanci, koji su mislili da je starica sama u kući skoče na nju: novac ili život! Obojica bijahu maskirani s crvenom maramom preko lica.
Sin, koji se u to probudio skoči s kreveta i pohrli majci u pomoć. Vidjev o čem se radi nije dugo oklijevao. Uperi na napadače revolver i sravni ih s dva hica obojicu sa zemljom. Zatim se požuri do karabinierske postaje u Balama da prijavi slučaj. Na postaji našao je samo brigadira. Ovaj nije htio odmah poći, želeći sačekati prije ma-rešala. No kako marešalo još uvijek nije stizavao, oboruža se on i ode sa mladićem na lice mjesta. Tamo su našli svu drhćuću staricu, a na podu dvije Iješine maskiranih razbojnika. Brigadir strgne s lica prvom razbojniku maramu. Možemo si zamisliti njegovo zaprepaštenje, kad je u razbojniku prepoznao svog predpostavljenog mare-šala. Ne manje bijaše njegovo začudenje- kad je skinuo maramu s lica drugog lopova: bijaše poštar: Zaslijepilo ili ono 10.000 lira, koje je starica dobila, pa misleći da je sama u kući, kao obično, naumiše joj ih oteti. Ali Bog je htio, te je baš te večeri došao na dopust njezin sin i tako je njihov zločinački podvig propao, a oni su ga platili glavom.
I Obojica su Sicilijanci.
Kako je bilo n Istri koncem XVIII.' i početkom XIX. stoljeća
(Svršetak.)
Uzvišeno zvanje škole zlorabilo se u ono vrijeme. Poučavala se čisto hrvatska djeca njemački ili talijanski! 0 hrvaštini nije se ni trovorilo. Takov bijaše sistem one dobe. Bilo ie učitelja i školskih nadzornika, koji su svojim lukavim načinom hrvatsku djecu odvraćali od njihova materinskog jezika i od svake hrvatske naobrazbe. Znali su tolikom mržnjom zadojiti srce hrvatske djece, da su se sramila i stidila svojeg jezika i svojeg hrvatskog imena. Zvati se Hrvatom u ono vrijeme značilo je biti »barbarom«, dočim se talijanska ili njemačka kultura sve već-ma širila i preporučivala. Pučke učione otvarale se u Kastvu, Lovranu. Opatij, u Beršecu. Pićnu, Gračišću. Žmi-nju. Lindaru, Pazinu i drugdje. Školske zgrade bile su proste kuće. Nadareniji daći, koji su nastavili svoje nauke, postali su gotovo uvijek ljudi oholi, naduti, koji svakom zgodom prezirahu hrvatski jezik i običaje, premda su bili sami hrvatskoga ili slovenskoga po-rijetla! — Da bude reda i stege u školi, imala je svaka klupa (prhka) u školi po jednog uzor-đaka (Musterschiiller). Početkom devetnaestoga stoljeća bilo je u nekojim školama strogo zabranjeno učenicima u školi i izvan škole medu sobom govoriti hrvatski. U tu svrhu uvela se poraba školske cedulje (Schulzettel). Učitelj bi naime svakog ponedeljka izručio jednom učeniku cedulju s nalogom, da ju mora predati onomu, kojega čuje u školi ili izvan škole govoriti sa saučenicima hrvatski. Onaj, koji bi dobio cedulju, morao je paziti da nade drugoga, koji govori hrvatski, da mu preda cedulju... i tako je išlo naprijed do subote. Tko je u subotu došao u školu s onom ceduljom, bio je dobro išiban zato — jadan, --jer mu pobjeglo da proslovi po koju materinsku riječ jednome ili drugome saučeniku! — Đaci, koji bijahu lijeni ili nijesu dobro učili, morali bi sjedjeti u prhki (klupi) za magarce (Lsels-bank). Đaci, koji nijesu lijepo pisali, bili su također radi toga išibani!
Malo je onda seljačke djece polazilo škole, a i ono malo se mrkim okom gledalo. Za svaku, kadšto najmanju pogriješku, počastili bi ih nelijepim nazivima: »Dummer Kerl, Trottel. Lump, Gauner, Bagage, Esel!«
Jednog dana pod večer dođe mali Josip V......đak drugog razreda pučke škole u P.......u 5 sati kući. Kuća
mu bila naime daleko od škole za jedan sat. Stupiv preko praga u kuću, ništa ne reče već se tiho odšulja u svoj krevet. Kad je bila večera, majka Josipova opazi, da joj nema za stolom dragoga sina. Ništa ne rekav. ona ustade i pode u sobu, gdje joj sin ležao. Mali »Jožić« (tako su ga domaći zvali) nije spavao, već je ukrevetu »cmihao«.
— »Šta ti je Josipe?« upita ga prestrašena Marica. »Majo moja! stukao me na smrt učitelj N.«, odvrati mališ. Pitao me, da mu molim njemački »Oče naš«. Ja mu počeo moliti: »Vater un-
ser, der du bist«. — Kod ove zadnje riječi sam zapeo i nijesam znao dalje. Neki Vice Pilat prišanuo mi obijesne otraga: »daj mi kruha ću ga grist!« toli glasno, da sam ga čuo ja i ostali obližnji saučenici, koji smo na te riječi svi prasnuli u smijeh. To je bilo dosta. Učitelj N. baci me iz klupe, pa me trstinom svega isprebijao. Ja sam toli vriskao, da su nekoji saučenici počeli plakati i moliti ga. da me ne tuče toli nemilosrdno jer da nijesam kriv, ali on im nije htio vjerovati, već je mislio, da mu se rugamo, a svemu tomu da sam ja uzrok«. — Marica pregleda svoga sina i skoro da se nije onesvijestila, jer nađe sina svega istučena i izmrcvarena. Pridođe i Maričin suprug i kad uoči sina ovako na-grđena, odluči iste večeri poći u P ..., da obračuna s učiteljem N., nu na sreću naskoro se predomislio i ostao kod kuće. Dobri Jakov nije one noći gotovo ni oka zatisnuo. Kad se već bilo razdanilo, pristupi svojoj dobroj supruzi te joj reče: »Marice! idi ti k onoj zvijeri a ne čovjeku. Bolje će biti. da ja ne idem, jer se bojim, da bih onog okrutnika i sebe unesrećio«. — Marica se rado odazvala nalogu svojega muža i to tim više, što se prema jutru njezin sin bio umirio i zaspao. Čim je došla Marica pred učitelja N., i upita ga zašto je izmrcvario njezina sina te mu odrješito prikriči, da to nije lijepo ni kršćanski na ovaki način zlostavljati jedno nedužno i nekrivo seljačko dijete. Učitelj kao da ie na te riječi po-bijesnio i malo je manjkalo, da je nije šupnuo rukom po obrazu. Kao bezum-nik je prostrijelio svojim mrkim pogledom, te zaviknuo kao izvan sebe:
»Otiđi, pr.......! Kmeti ne će nikada
zapovijedati. Kmetska djeca nijesu za školu. Neka idu prasce pasti. Marš!« Izgovoriv ove riječi, zgrabi Maricu za
Razne
Večer Viktora Cara Emina u . Zagrebu.
Matica hrvatskih kazališnih dobrovoljaca, koja već niz godina s velikim uspjehom radi na populariziranju vrijednih starih hrvatskih pozorišnih komada, sprema se na priredbu jedne istarske večeri, kojom će da i ona sa svoje strane doprinese nešto za širenje kulta sirotice Istre. U tu će svrhu već u toku mjeseca studenoga, a u sporazumu s autorom, da priredi večer Viktora Cara Emina. Tom će zgodom davati njegovo najbolje dramsko djelo »Zimsko sunce«, koje je nekad na daskama zagrebačkog kazališta izazivalo bure oduševljenja i... suza...
Zimsko će nam sunce ponovno dočarati svijetle dane našeg narodnog budjenja, naših mučnih borba za svaku mrvicu narodnih pravica, ali i dane sjajnih pobjeda izvojevanih požrtvov-nošću i nesebičnim radom naših neka-
ruku pa ju baci preko praga i zatvori vrata! —
Ovako postupanje s kmetskom djecom bilo je također uzrokom, da je malo seljačke djece polazilo pučke
škole u P.......pa i ono malo. što su
njemački ili talijanski naučili, zaboravili su naskoro oni učenici, koji nijesu mogli nastaviti nauke bilo u Kopru ili u Trstu. Razumije se samo po sebi, da đaci u P______kod takih okolnosti ni-
jesu onda imali ni pojma o narodnosti. Onaj mali broj đaka hrvatskih roditelja nauči po takim školama samo prezirati onaj narod, od kog su potekli.
Početkom XIX. stoljeća cijenilo se po Istri i štovalo svećenstvo, pa su radi toga mnogi mladići, osobito iz Pazin-grada i nješto iz okolice išli u svećenike i pošto su znali prilično njemački i nješto talijanski jezik i k tomu govorili dijalektno hrvatski, bili su dobro viđeni i radi toga zaposjeli su mnoga važna mjesta u Trstu, u Kopru i dru-guda kao na pr. biskup Dobrila. Matej Ujčić-Hehljar, Ivan Grubiša iz sela »Vranići«, Šterpin, Revelante i Decorte iz Pazina. Dr. Ivan Glavina, biskup porečko-puljski i kasnije tršćansko-koparski, rodom iz Boršta blizu Trsta, polazio je pučke škole u Pazinu. Poslije 1848. godine počeo je sve većma prodirati preko Kastva duh ilirske dobe te u velike uplivao na mlade bogoslove, koji se počeli buditi i nabavljati svakojake novine i knjige iz Zagreba te se vježbali u pisanju i govoru, znajući, da će im jednom biti od velike koristi poznavanje svoga materinskog jezika u dušobrižništvu.
Tako bijaše u Istri sve do polovice XIX. stoljeća.
(Ovaj je članak, koji tako lijepo slika stradanja našeg naroda u Istri u staro vrijeme, napisao t Monsignor Ante Kalac bivši prepošt pazinski.)
vijesti
dašnjih narodnih vodja i otaca ...
Predstava će se davati u kazalištu u Erankopanskoj ulici, a kako je vrijedna Matica hrv. kazališnih dobrovoljaca, izišla i u pitanju cijena za ulaznice daleko u susret našim siromašnim Istranima, to će, više smo nego uvjereni, sva istarska kolonija u Zagrebu, te večeri napuniti kazališnu dvoranu, da još jednom u duhu proživi one lijepe dane narodnih borba i pobjeda.
Prije predstave, kojoj će po svoj prilici prisustvovati i sam autor, biti će održana mala konferencija o Istri prije trideset godina, kada se je radialo u njoj Carevo »Zimsko sunce«, o njezinom najizrazitijem književnom predstavniku Viktoru Caru Eminu, te o njenoj bolnoj sadašnjici...
0 uspjehu predstave, čiji će točan datum biti objavljen u dnevnim listovima, mi ćemo naknadno izvijestiti naše čitaoce.
10. oktobra plamtio ie u blizini naše granice u Prestranku talijansko vojničko skladište sijena i slame. Požar se proširio tolikom brzinom, da je straža jedva iznijela živu glavu. Vatra jc zahvatila i vojničke staje, pa je izgorjelo mnogo konja. Šteta iznaša nekoliko stotina tisuća lira.
Uzrok požara nije poznat. Iako je više nego vjerojatno, da su požar prouzročili sami vojnici, koji su valjda pripalili vatru da se ogriju u hladnoj noći, talijanske su vlasti digle odmah graju na »slavenske protifašiste« i uapsile još iste noći u samom Prestranku i bližoj okolici do 300 osoba. Isto su tako uapšene mnoge osobe iz Postojne, Svetog Petra na Krasu, te Sežane.
U općoj kampanji, koja se vodi posljednjih mjeseci protiv našem življu i taj je slučaj fašistima dobro došao, da naše još više progone.
Znajući kako su takva skladišta dobro čuvana i od više straža, isključena je mogućnost, da bi koji od naših bio mogao podmetnuti požar. Svakako je najvjerojatnije, kaošto smo gore spomenuli, da su vojnici, koji su negdje s toploga juga, i koji su vrlo osjetljivi za zimu zapalili vatru u stražarnici, pa je koja iskra odletjela u skladište i zapalila ga. Jaganjac žrtveni valja dakako da i opet bude naš miran seljak. *
Splitska odvjetnička komora kao najstarija u zemlji, koja je osnovana još 1868. godine, odlučila je da povede akciju zbog poznatog skandaloznog postupka tršćanskih advokata u procesu protiv četvorice naših omladinaca, napose pak zbog nedostojnog držanja advokata Zennara.
U tu je svrhu uputila dopis svim komorama u državi, da bi se solidarizirale s njenim protestom i osudile nečovječni postupak.
Prva se je, koliko nam je poznato, odazvala sarajevska odvjetnička komora, pa jc i ona poslala sličnu izjavu Savezu odvjet. komora.. Savez će se, kako čujemo, obratiti na medjunarodni Savez advokatskih komora, da bi ova putem svjetske štampe javno osudila nedostojan i nečovječan postupak s kažnjenicima, te podlo držanje nekih tršćanskih »branitelja«.
Československo-Jugoslavcnska Liga u Bratislavi zaključila je na svojoj posljednjoj sjednici predsjedništva, da Počasti uspomenu četvorice tršćanskih mučenika na taj način, da podijeli svake godine na obljetnicu te tragedije stipendiju u iznosu od 1000 čeških kruna (oko 1650 Din.) i to jednom studentu visoke ili srednje škole, koji študira u Čchoslovačkoj. a rodom je iz Istre. Ne nadje li se ni jednog reflektanta. Liga će tu svotu podijeliti u obliku Potpore kojemu od emigrantskih istarskih društava...
*
Darujte u fond „Istre”
Najveća praška organizacija Narodne Demokracije u Pragu II. (Gornje Novo Mesto) prihvatila je na prvoj sjednici iza ferija, održanoj pod predsjedanjem staroste inž. J. Rotnagla slijedeću rezoluciju:
Prije nego što predjemo na dnevni red dužnost je našega srca i uvjerenja, da izrazimo duboko ogorčenje nad nečovječnom osudom, kojom je talijanska »pravda« oduzela živote četvorici mladića samo zato, što su htjeli biti Slaveni. Protestiramo proti tom činu u ime čovječanstva i civilizacije.
Ustanimo i počastimo uspomenu slovenskih mučenika!
*
U vrijeme okupacije Istre po talijanskim četama bilo je u njoj 530 škola s našim nastavnim jezikom, a s 90.000 učenika i 827 učitelja. Težak udarac pretrpjelo je naše školstvo god. 1923. poznatom Gentilijevom reformom, koja je uvela talijanski jezik kao nastavni a naš jezik samo kao predmet. Smrtni je pak udarac zadao ministar Fedele 22. novembra 1925. Tom je naredbom naš jezik u školama posvema ukinut. Na interpelaciju jednog našeg poslanika u parlamentu odgovorio je Fedele: Naša je dužnost da odgajamo talijanske državljane u talijanskom jeziku. Tim je dekretom bilo otpušteno mnogo naših učitelja. No najgore je postradalo naše školstvo zakonom od 24. decembra 1925., koji je davao vladi pravo, da umirovi ili otpusti iz službe one činovnike, koji nijesu odani fašističkom režmu. Na taj je način izbačeno iz službe preko sedam stotina učitelja, koji su morali iseliti u Jugoslaviju. Danas ih je ostalo dolje nekih 10. dočim ih je 50 do 60 premješteno u donju Italiju i druge pokrajine nekadašnje stare Italije.
❖
Pjesma »Čehoslovacima« od R. Ka-talinić-Jere tova, koju je u posljednjem broju donijela »Istra« prevedena je na češki jezik i štampana u praškim »Narodnim Listyma« od 27. septembra o. g. Preveo ju je poznati češki književnik g. J. Hudec, koji je i dosada preveo veliki broj stvari iz jugosl. književnosti. Napose su poznati njegovi prevodi Vojnoviča..
Istu je tu pjesmu prenio i omladinski list »Naša Radost«.
❖
U posljednjem broju »Istre« potkrala nam se jedna krupna omaška. U jednom je pasusu spomenuto, da je Kobarid (Caporetto) još prije rata pripadao Italiji, što nije ispravno. Kobarid leži uz Soču, a isto tako i Kanal, Tolmin, Žaga, Bovec i t. d., a granica je prije rata išla nekih 5 do 10 kim. zapadno od Soče. Kobarid je sasvim slovensko mjesto i stanovnici su njegovi nacijonalno veoma osvješteni.
Onih 60.000 Slovenaca pak. koji žive uz prijašnju talijansko-austrijsku granicu u Videmskem kotaru pripalo je Italiji u god. 1866., kada je Italija, usprkos ratnih poraza kod Custozze (24. juna 1866.) i kod Visa (20. jula 1866.) bečkim mirovnim ugovorom od 3. oktobra 1866. dobila Mletke sa svim pri-
padajućim zaledjem malone do Soče. Ovi se Slovenci nazivaju Beneški Slovenci ili Rezjani. Ti su Slovenci nacijonalno slabo osviješteni, ali nije ni čudo, kad žive pod Italijom već pune 64 godine, bez jedne svoje škole, bez jedne svoje novine, bez narodnih vodja i narodnih društava. No uza sve to govore još i danas medjusobno i u svojim domovila slovenski.
«
Gosp. Josip Obad, inspektor direkcije državnih željeznica u Zagrebu uvjerava nas, da je njegov nećak Ivan Obad, koji je u tršćanskom procesu osudjen na 10 godina tamnice apsolutno nevin. Taj je nesretnik dvije sedmice prije nego što je bio uapšen, njemu izjavio, da su nepoznata lica pokušala zapaliti nekoje škole (u Branici, Škrbini, Zgoniku), pa da je nekoliko osumnjičenih već i zatvoreno. Kad bi nesretni Ivan bio ma i najmanje kriv, ne bi svom rodjenom stricu govorio o nepoznatim licima...
A ipak je kasnije on sam uapšen i osudjen r.a 10 godina tamnice, jer da je tobože on sudjelovao prilikom paleža škole u Zgoniku. »Koliko ja poznam svog nećaka« — uvjerava nas gosp. inspektor Obad — »apsolutno sam uvjeren u njegovu nedužnost. Priznanje mu je sigurno na mukama iz-nudjeno«.
Vjerujemo gosp. inspektoru! Izvještaji, koje smo donesli u posljednjem broju »Istre« doneseni su po izvještajima talij, novina i po pričanju putnika, koji su tih dana prelazili granicu. U ocjenjivanje njihove vjerodostojnosti mi se nismo mogli upuštati, nego smo mogli jedino da izrazimo svoju sumnju u valjanost onih toliko naglašavanih »dobrovoljnih« priznanja.
Danas, nakon što smo primili detaljne podatke od lica, koja su direktno prisustvovala procesu i smaknuću mi više ne sumnjamo samo u istinitost priznanja, nego smo čak uvjereni, da su u Trstu poginuli apsolutno nevini ljudi, te da je dogovorno s sucima, s advokatima i s vladom počinjen jedan strahoviti zločin. Justiz-mord, kakovog povijest ne pamti.
To je eto danas naše najdublje uvjerenje, nakon što smo čuli iscrpive izvještaje ljudi, koji su na licu mjesta vidjeli i slušali što se dešava ...
Sic
•
Jednom smo prilikom utvrdili, da u t. zv. Julijskoj Krajini, danas nema više Talijana. Prije rata bila ih je po koja tisuća, koji su to htjeli biti, ali danas nema više nijednoga. Oni, koji se isprsuju u ogromnoj su većini »regnicoli« doklaćenici iz starih provincija. Ti danas govore u ime istarskih •»Talijana«, ili bolje u ime stanovnika Istre, 1 rsta i Gorice, koji govore talijanskim jezikom, a živo bi željeli, da se oslobode matere Italije i budu jugoslavenski gradjani. Znamo, da je na pr. glavni vikač i urednik »Popola di Trieste« pok. Guido Neri bio iz — Ancone ...
Organ talijanskih fašista »Nuova Italia«, koji izlazi u Parizu donoseći jedan oštar članak protiv antifašističkih
elemenata, koji žive u Francuskoj, Belgiji, Luksenburgu i Švicarskoj, osobitom se žestinom obara na te Talijane, koji da su svi od reda iz Julijske Krajine. Napadajuć ih, kaže. da baš oni imadu jednu svoju zločinačku organizaciju, raširenu po svim gradovima Francuske, pa da imadu čak i svoja leteća odjeljenja, koja imadu zadaću, da ubijaju vidjenije fašiste po inozemstvu.
»Nuova Italia« dakle sasma nehotice potvrdjuje naše stanovište, da su danas u Julijskoj Krajini svi domaći Talijani nezadovoljni i da bi radije bili pod Jugoslavijom nego li pod Italijom, koja im je donijela samo smrt. glad i nevolje ...
A ipak fašizam tvrdi, da je talijansko pučanstvo u novim pokrajinama, koje Talijani nazivaju Julijskom Venecijom, odano fašizmu i da terorističku akciju na području Julske Venecije vrše samo neki slavenski elementi.
O »talijanstvu« Julijske Krajine mi bi im, kad bi smjeli, ispričali mnogo pikanterija. Da im je samo čuti povjerljivo jadanje istarskih i tršćanskih Talijana, nekadašnjih, kada se r.adju na samo s kojim od nas, koji se sklonismo u slobodu, pa one njihove refraine: »Cosa spete, vigni benedetti a liberarne de sta genia sporca, de ste pigne napoletane...«
Da, da! Kada bi se danas mogao provesti jedan slobodan plebiscit u Istri, Trstu i Goričkoj u kom ne bi imali prava glasa oni brojni doseljenici iz starih pokrajina, evo naše glave, ako bi se u svoj Julijskoj Krajini našlo 5000 stanovnika, kojima je talijanski mate-rinjski jezik, koji bi glasovali za Italiju. Svi bi oni listom u »barbare Jugoslavene«.
*
U Antofagasti (Chile) osnovana je glavna podružnica Jugoslavenske Matice i Jadranske Straže, za cijelu Južnu Ameriku. Voditelji tih nadasve važnih rodoljubnih ustanova, gosp. Marko P. Biskupović, upravitelj Jugoslavenske škole u Antofagasti. Ivan Goić Kuščević, prokurista Jugoslavenske banke, Drago Montan, činovnik trgovačke kuće Dragičević i Cia. trgovac Mate Vodanović, Dr. Josip Lisičić činovnik kuće Baburizza. Petrinović i Cia, Petar Stančić-Rokotov viši činovnik i šef sekcije The Lautaro Nitrate Co. Ltd., te .Iacinto Tomičić, činovnik kuće Baburizza, Petrinović i Cia., upravili su na čitav naš narod diljem cijele Južne Amerike jedan nadasve topli rodoljubni apel, koji je sav prožet ljubavlju do naše Istre i do naše tamošnje braće. Eto što kažu braći razasutoj diljem Amerike:
»Naša mila braća u Istri. Gorici, Gradiškoj, Zadru. Lastovu, Trstu i Rijeci, izložena su najtežim i najgroznijim mukama i progonima. Nas grije sunce slobode, a oni uzdišu i čeznu za njom. Kako je teška i velika njihova bol, patnje i progoni. Oduzeto im jc sve. Sve ono, što je svakome narodu na ovome svijetu najmilije i najsvetije.
Jezik, škole i crkve, pa i sva nacionalna naša društva i ustanove, dapače i naša lijepa i mila narodna imena i prezimena prisiljeni su mijenjati i poitali-jančivati. Njihovi su progoni tako teški i nesnosni, da su oni pesnica u lice kulturi dvadesetog vijeka i modernoj savremenoj uljudbi, u kojem ne smije da vlada i caruje moć kandžije, okova i veriga, koji na žalost u Istri još slave svoje orgije ...
Tko će da utire tu njihovu tešku, bolnu, groznu i neutješljivu suzu, nego mi, njihova istokrvna braća, koja ima-demo sreću grijati se na suncu zlatne slobode...
Na našim visoko uzdignutim nacijo-nalnim barjacima ispisano je: Spasimo našu braću u Istri i čuvajmo naše more, naš plavi Jadran!
Ne zaboravimo, da čitava Domovina i tužna naša braća u Istri uprtim okom gledaju na nas. Iz hiljada i hiljada bolnih srdaca i duša njihovih naš će rad biti blagoslovljen ...«
Ovako eto rade za našu Istru braća u Južnoj Americi. Neka im je naša najiskrenija i najdublja zahvalnost!
❖
Glavni odbor »Prosvete«, srpskog prosvetnog i kulturnog društva u Sarajevu na prvoj svojoj sjednici iza značajnog krvavog dana, kad se razviše nove zastave nad pukovima naših nepobjedivih armija, kad četiri naša omladinca: Ferdo Bidovec, Franjo Marušič, Zvonimir Miloš i Franjo Valenčič prinesoše svoje mlade živote na žrtvenik Otadžbine, zaključio je, da na spomen ove najveće žrtve za naciju ustanovi kod Prosvete stipendiju za jednog siromašnog vrednog učenika srednje škole iz porobljene Istre. Molimo Vas za uslugu, da medju izbjeglicama iz Istre nadjete vrijedna i siromašna učenika, koji pohadja ma koju srednju školu i da nam ga javite. »Prosveta« će mu osigurati ili potpuno besplatno mjesto u jednom od svojih djačkih domova ili će mu davati stipendiju od Din. 400.— mjesečno za izdržavanje u jednoj srednjoj školi u kome drugom mjestu, ako ta solucija bude zgodnija.
Želimo Vam uspjeha u Vašem humanom i nacijonalnom delu.
Primite bratski pozdrav!«
Ovaj jc dopis upravilo srpsko prosvetno društvo »Prosveta« iz Sarajeva Prosvjetnom i potpornom društvu »Istra« u Zagrebu.
Ovako se govori, ovako radi! To su riječi na mjestu! Svaka je vrijedna da je upamtimo za vječna vremena, svaka je tako muževna, a ujedno tako topla, tako iskrena i bratska.
U smislu sadržaja ovog dopisa pozivamo roditelje odnosno skrbnike djaka srednjoškolaca, koji reflektiraju na tu stipendiju, da najkasnije do 31. ovog mjeseca pošalju Prosvjetnom i potpornom društvu »Istra« u Zagrebu. Guu-dulićeva ulica 26, molbe za postignuće tc stipendije potkrepljcnc dokazalima o dosadašnjem školskom uspjehu i o stanju siromaštva.
DR. MRVO.IE MEZULIĆ otvorio ie 1. oktobra o. g. svoju advokatsku kancelariju u Zagrebu, Zrinjski trg 17, I. kat. telefon 77-67.
Naša pisma
Smederevska Palanka.
Poštovani gospodine uredniče, pročitao sam Vaš članak u našoj »Istri«. Velim našoj, jer iako nijesam u Istri rodjen ipak osećam. da mi ona u srcu leži pored moje Šumadije. I upravo zbog toga, gospodine uredniče. pobu-djen sam, da Vam pišem ovo pismo. Razumljiva je Vaša bojazan, da mladi Istrani, koji žive u sadašnjim granicama Jugoslavije ne zaborave zavičaj svojih otaca, djedova i predaka ili, što je isto, da im ne bude dovoljno uliveno žarke, čiste i svete ljubavi u njihova mlada srca za obesvećenim domom, za porobljenom i potlačenom braćom, za dragom Istrom.
No ipak znajte i to, da mi mladi Jugoslaveni, bez obzira jesmo li rodjeni u Istri ili gdje drugdje, ne samo da ne zaboravljamo svoju Istru, svoju milu potištenu istarsku braću, nego smatramo, da i samo naše ime Jugoslaven znači za nas isto što i riječi : N e zaboravi Istru! To dvoje su za nas nerazdvojni, to je jedan pojam, jedan zavjet, jedna svetinja. Jedno bez drugoga ne da nam sé zamisliti!
Neka dakle nestane Vaše bojazni, jer koliko je god Jugoslavena toliko je i Istrana, koji će za spas te drage zemlje u svakom času dati sve. pa i živote ...
Blagoje Nikosavić. stud. iur.
*
Križevci.
Po naredjenju Ministarstva Prosvete kr. banska uprava savske banovine priredila je poljoprivredno-zadružni tečaj za učitelje narodnih škola u križe-vačkoj srednjoj poljoprivrednoj školi. U tečaju je bio 31 polaznik-učitelj. Me- ! dju svim je slušaocima vladao iskreni ' sklad i drugarstvo. Prije nego što su se na kraju tečaja slušaoci razišli po selima, gdje su službovali, odlučili su | da prirede oprosr.o veče. što su i uči- ! nili u blagovaoni križevačke ratarnicc. | Pored mnogih toplih i prijateljskih zdravica, koje su održane one večeri ; vrijedno je svakako da iznesemo onu, koju je održao ravnajući učitelj iz Budilica u Slavoniji, gosp. Gjorgje Rado-; savljević rodom iz Šumadije.
Njegov je govor bio himna slobodi! u kojoj se rodio i odrastao, ali i izra-| žaj teške boli nad patnjama naše po-i najdraže sestre Istre sirotice, koja tu slobodu ne može da uživa.
Drugovi^ — rekao je — u našoj kasi ima još 183 din., pa treba da od'| redimo što ćemo s njima. Ja mislim.i da sa to malo novaca najviše dobrote možemo učiniti, ako tu svoticu predamo uredništvu »Istre« u Zagrebu, koja; nas upoznaje s patnjama naše braće potiče nas na ljubav do braće u Istri../'
Predlos: je s oduševljenjem prihvaćen, pa nam je tako nedavno doznačena ta svota, na kojoj se najusrdnije zahvaljujemo u prvom redu bratu Radosavljeviču, a zatim svim ostalim učesnicima.
*
Šibenik.
Da počastim trajno uspomenu naše pogubljene braće u Istri, od dana njihova streljanja 6. rujna 1930. povišujem dobrovoljno svoju pretplatu za list »Istru« na 10.— Din. mjesečno.
Trsit ću se ujedno, da lišt što više proširim i sakupim mu čim više pretplatnika. Mr. phil. Hrvoje Novak.
Najsrdačnije zahvaljujemo! Ugledali se i drugi u taj lijepi primjer! »Istra« se naša još uvijek bori s poteškoćama materijalne prirode, pa joj je takvih vrijednih prijatelja potrebno čim više. *
Zlatar.
Prigodom jedne intimne večere u jednoj rodoljubnoj kući u Zlataru nakon otpjevane istarske himne »Predobri Bože«, priložili su za fond Istarskih žrtava: Dr. Juraj Barbotv odvjetnik iz Krapine Din. 200; Juraj Žerjavić, veleposjednik iz Zlatara Din. 100.— ; Dr. Ernest Karlavaris, odsj. savjetnik Din. 100.—.
Zlatar se je i dosad iskazao. Tamo naša »Istra« imade lijepi broj pretplatnika i prijatelja, koji se je od vremena na vrijeme sjete. Imade tamo izvjestan krug vrijednih rodoljuba, koji ne nropuste nijednu priliku, a da ne pokažu koliko im leži na srcu sudbina Istre. Neka im je naša bratska hvala!
Brod na Savi.
Odmah nakon pogibije četvorice naših tršćanskih mučenika okupiše se Istrani u Brodu, da im odadu dostojnu oočast. Prosvjetno i poto, društvo »Istra« izdalo je u zajednici s mjesnim slovenskim društvom »Prešern« osmrtnicu, najavljujuć brodskim gradja-nima, da će se dne 14. septembra održati zadušnice. I doista toga je dana u t0 sati prije podne crkva oo. franjevca bila dupkom puna rodoljubivog Kradjanstva, koje je došlo da oda poštu brtvim junacima i pomoli se za njihovu dušu. Na sredini crkve bio je postavljen katafalk, a na njem trnova kruna s napisom I s t a r s k i m m u če-,1 i c i m a. Krunu su donijele u crkvu tP djevojke odjevene u crninu, a pravne povorkom sokolova i sokolića.
Osim brojnog gradjanstva prisustvo-Vli su zadušnicama predstavnici svih Vcijonalnih, kulturnih i humanih društava, predstavnici gradske općine, na v Misu zadušnicu odslužio je franje-vlu s gradonačelnikom gosp. Vende-Vom Djanešićem i dr. vački gvardijan veleč. o. Leonardo Novakovič uz asistenciju dvaju svećeni-ka- Pjevalo je hrv. pjevačko društvo 'Javor«.
'zim mise pjevan je rekvijem, čiji su tlKraljivi glasovi potresno djelovali na Pr'sutno gradjanstvo i nije bilo oka, I °ie nije požalilo živu i mrtvu braću u
Na večer istoga dana priredila je patriotska omladina u gradu demonstracije.
*
Maribor.
Zadušnice za pokojne tršćanske mučenike nijesu u Mariboru bile dopuštene.
Dogodilo se medjutim nešto, što je mnogo bolnije i mnogo potresni je djelovalo na dupkom punu crkvu. Svećenik je naime iza odslužene obične mise klekao pred oltarom i glasno pozvao prisutne neka izmole jedan Očenaš za duše nedužnih tršćanskih mučenika. Sam ie počeo predmoliti, a sav narod u koru za njim.
Ta je jednostavna manifestacija djelovala više nego li sve nagovještene ili spremljene žalobne svečanosti.
❖
Zagreb.
Izlet u C r i‘k v e n i c u. Udruženje nacijonalnih željezničara iz Zagreba, želeći da pridonese i ono sa svoje strane nešto u korist Istrana, koji su morali napustiti dom i rodjenu zemlju, odlučilo je da priredi jedan izlet u Hrv Primorje, pa da čisti dobitak tog izleta pokloni društvu »Istra« u Zagrebu.
Već nekoliko dana prije izleta pozivali su veliki plakati u gradu rodoljubno gradjanstvo grada Zagreba, da bi se pridružilo tom izletu i tako pridonijelo i ono sa svoje strane mali obol u korist svoje stradajuće istarske braće.
Odaziv je bio upravo neočekivan. U subotu dne 4. o. mj. krenula su u 10 sati na večer prema Sušaku dva ogromna vlaka dupkom puna izletnika. Bilo je isprva odlučeno, da ode samo jedan vlak i da sa Sušaka krene samo jedan parobrod. Ali kako ie odaziv premašio svako očekivanje, to su morala biti sastavljena dva posebna vlaka, a na Sušaku čak tri parobroda.
Mnogo je smetala kiša, koja je izletnike dočekala na Sušaku i lijevala sad slabije, sad jače skoro cijeli dan.
Pravo ie raspoloženje nastalo istom u vagonima na povratku, na suhom i nođ vagonskim krovovima udobnih kupea prvog i drugog razreda. Buffet je izvrsno radio, a raspoloženje raslo.
Čisti je prihod iznenadio i same pri-redjivačc. Društvo »Istra« dobilo je od tog izleta 52.000.— Dinara, koji su ma i te kako dobro došli za potporu onim stotinama i stotinama siromašnih Istrana, koji osobito nakon posljednjih progona jatimice bježe preko granice, da spasu živu glavu i svi se obraćaju moleći za pomoć društvo.
K o n c e r a t u Zagrebačkom Zboru. Iste večeri kada su i željezničari priredili izlet u Crikvenicu priredili su i zagrebački umjetnici koncc-rat u Zagrebačkom Zboru, čiji je čisti prihod bio takodjer namijenjen istarskim izbjeglicama. Umjetnički je dio programa ispao vrlo dobro. Materijalna strana, na žalost, dosta slabo, jer je koncerat bio slabo posjećen. Razlog je tome bio taj, što je velik dio onih, koji bi bili željeli prisustvovati koncertu ra-dje otišao na izlet, a kako je koncerat
započimao nešto prije nego što je vlak imao krenuti put Sušaka, to nijesu do-tičnici mogli prisutsvovati i koncertu prije izleta.
S druge su pak strane bile cijene dosta visoko udarene, pa si onaj srednje imućni stalež, koji u Zagrebu, ima najviše patriotskog razumijevanja za istarsku stvar, nije mogao priuštiti taj da tako kažemo »luksus«. Ona pak publika, koja ima toliko novaca, da bi bila mogla koncerat posjetiti unatoč visokih cijena od reda je bez domovine, i bez patriotskih osjećaja, pa radije ode u.»Mar.on«, »Astoriu«. »Corso« i kako se sve ne zovu ta sastajališta tog dijela zagrebačke publike.
❖
Bos. Brod.
Da bi ovo mjesto dalo vidljivqg učešća u narodnoj žalosti za novim žrtvama fašističke pravde u Istri i Trstu, izdali su ovdje nastanjeni Istrani gradjanstvu i društvima slijedeći poziv :
U subotu dne 13. septembra 1930. u 7 sati prije podne čitat će se u ovdašnjoj rkt. župnoj crkvi svečane zadušnice za četiri nove žrtve našeg zarobljenog Primorja, koje su uz zgražanje cijelog svijeta, u osvit najljepšeg jugoslavenskog dana 6. septembra o. god. streljane u ledja poprskale svojom junačkom krvlju sveto tlo rodne im grude.
Ne možemo drugo, nego da se najdubljim pietetom sjetimo naših novih heroja i mučenika i da se tiho pomolimo za vječni pokoj njihovih napaćenih duša, jer su ostali vjerni svom narodu i otadžbini uz cijenu svoje krvi i svojih mladih života.
Na ovu svetu dužnost svakog patriote pozivlju cjenjeno gradjanstvo Bos. Brodski Istrani.
Na dan pomena u 7 sati sabralo se je mnoštvo svijeta i ovdašnja rkt. crkva rijetko je kad primila više osoba raznih vjeroispovijesti, nego u ovaj dan. Jednom riječju, čitav Bos. Brod bio je zastupan, a na licima sviju opažala se je tiha tuga i bol za poginulom braćom. — Jadranska straža. Narodna Odbrana, Napredak, Prosveta. • i sva mnogobrojna ostala društva bez razlike bila su zastupana po odborima i izaslanicima, a svi su uz učiteljstvo i činovništvo, naročito željezničari pokazali duboko razumijevanje za nesreću i tešku narodnu bol. te odali zadnju poštu milim nam mrtvima.
Misu za pokojne čitao je ovdašnji župnik preč. gosp. Ezgeta. a pjevalo je Hrv. pjev. društvo »Martić«. Na sredini crkve bio je podignut katafalk, kojeg su ovdašnje časne sestre sv. Križa lijepo uresile vijencima i naki-tile divnim, cvijećem. Na katafalku je položena i jedna kita cvijeća, uzgojena ■od ovdašnjih Istranki. Pod cijelom misom a osobito za vrijeme opjela pri spomenu imena žrtava, mnoga se je
suza zacaklila na očima prisutnih. Po svršetku mise. prisutni se mirno razi-djoše, sa teškim bolom u srcima, svaki svom poslu.
Istrani nastanjeni u Bos. Brodu, diče se sa svojim su^radjanima, koji mrtve s onkraj granice štuju i oplakuju kao i svoje i nek je svima topla hvala, što
je ta tužna svečanost mirno i dosto-. janstveno ispala.
Dušama naših milih pokojnika Pranje, Zvonimira, Ferdinanda i Franje pak molimo od Boga, da im da rajsko naselje, a tijela nek im u miru počivaju u kraškoj zemlji, koju su toliko volili.
Epulonova smrt
ili posljednji dani isftarsRe slobode
Pripovijest iz doba najstarije istarske povijesti.
Bura je zviždala, granje se kidalo, a kamenje rušilo po prodolima kraškim. Noć je bila strašna. Stabla su se prigibala do zemlje pružajući svoje polomljene grane kao bezbrojne sablasne ruke.
Srdžba se bogova spustila nad istarsku zemlju i bijes se razgnjevljenih duhova pokojnih otaca širio njome ...
Zvižduk je vjetra nalikovao jadikovanju duša mrtvih junaka, hujao je po klancima i za-mirao u špiljama i pećinama...
U tamnoj je i burnoj noći odzvanjao topot nogu jednog jedinog konja, koji je razularen, i od ničijih snažnih mišica obuzdavali jurio od mora iz miljske uvale duboko prema unutrašnjosti. Ispod njegovih su kopita vrcale iskre parajući crnu tamu poput blještavih munja ... Trbuh mu je bio na nekoliko mjesta proparan i krv je curkom curila, ostavljajući na sivim plohama oštrog kamenja crvene tragove. Noge su mu bile izranjene, izgrebeno i oguljene, ali živinče nije stajalo ni da odahne, ni da zubima ma što zelena otkine.
Preko leđa je razularene životinje visio čudan teret. Četiri su čovječja uda mrtvo visjela, udarajući mu o bokove... Glava je te neobične ljudske prikaze lomatala i glavinjala čas se dižući, čas mrtvo padajući po konjeva hrptu ...
Kakva je to tajanstvena noćna prikaza jurila u toj mrkoj i paklenski strašnoj noći od mora u srce Istre? Kakva je to avet konjska, koja izranjena, izubijana, gladna i na smrt umorna ne staje ni da otpočine ni da se napase ...?
Topot nije prestajao, bura je još hujala. Kraške su prodoline bučno odzvanjale cijelu noć...
sada na bijegii, sam, bez svojih ljutih risa, bez svojih junaka. Gdje li mu je sada ona izabrana pratnja plemenskih poglavica, gdje je mrki Jakupo, gdje Zelimi, gdje drug i brat Menai? Svi su izginuli u dolini miljskoj! Njihove leševe kljuvaju gavrani i trgaju rimski psi...
Epulon bijaše utučen. Još uvijek nije mogao shvatiti svega što se je u posljednjih dvadeset-četiri sata dogodilo. Sve su mu se slike redale pred očima nekud nejasne kao u- magli. Ta kako je došao amo privezan o konja starog svog druga Menaja? A zašto je to mudro staro kljuse toliko jurilo ne stajući ni pred najvećim zaprekama, ne padajući prem na smrt izmoreno? Mora da je slutilo veliku opasnost, koja je prijetila kralju, kog je nosilo na leđima. Staro, ismijano Mcnajevo kljuse.
Kralj je osjećao tešku glavobolju. Čelo kao da mu je opasao teški olovni obruč. Teško je mislio. Najradije bi bio pao nekud na tratinu i zahrkao kao zaklan. Ali znao je da sad nije za to vrijeme ...
Najednom konj stade kao ukopan. Pred njim se ljeskala rijeka, pjeneći se i šumeći... Nad njom se dizahu jutarnje maglice, titrahu neko vrijeme na suncu prelijevajuć se u svih sedam duginih boja, da se za čas rasplinu. Bijahu na Nengonu.
Epulon side s konja, potapša ga po vratu i pomiluje po nosnicama.
»Siroče!« uzdahne, »ostao si bez gospodara! Menaju, Menaju, druže nezaboravni, ti si dao glavu da mene spasiš. 1 svog ponajdražeg prijatelja, staroga hata, meni si prepustio...«
Konjče se treslo. Kao da razumije ljudski govor spuštene je glave slušalo riječi Epulo-
oš-
kaza išibana vjetrom, izderana granjem trim kamenjem pala pod Pinkventurn.
Studen, kapljice rose, koje su pale po oznojenu tijelu konja i blještave zrake sunca na uranku kao da su oživjele truplo, koje je dotad mrtvo visjelo na hrptu konjevu.
Razbarušena glava stala se pridizati, žmirkajući začudeno oko sebe. Tijelo se stalo trzati, udovi grčiti i protezati, ali uzalud. Čot vjek se nije mogao uspraviti, jer je bio višestrukim konopom čvrsto privezan za konjska leđa.
A konj kao da je već stao rnalaksati, nije više tako snažno kasao. Konjanik se stao pridizati. Mišičje mu nabreklo, ruke se uprle o izranjena rebra životinje i konopi su počeli popuštati. Tijelo se uspravilo i tajanstveni se noćni kasač ogledao oko sebe.
Jao! To bijaše Epulon! Ponosni i nepobjedivi vojskovođa slavnih istarskih sokolova, strah i trepet rimskih legija, nalazi se evo
čupao je zatim trave i otro konju pjenu, koja se bila nakupila medu prednjim i stražnjim nogama, obrisao ga zatim svojim krznom i pustio ga da se napase. Sam se je dotle potrbuške polegao napio se ledene vode, na-kvasio si njome lice i glavu i osvježio tijelo do pojasa.
Sada jc istom mogao trijezno misliti o neobičnim događajima jučerašnjeg dana. Rano je u zoru poput bujice provalio u rimski tabor u miljskoj dolini. Posjekao je sve što mu je pod ruku došlo i zarobio bogat plijen. Na§ tisuće je i tisuće legionara ostalo na bojnom polju, a što je umaklo njegovom maču podavilo se u moru. Sam je konzul jedva iznio živu glavu i pobjegao na galiji. A njegovi su Istrani likovali. Izgladnjeli i ispostjeli bacili su se na obilat plijen, kakovom se ni u snu nijesii nadali. Svu bi Istru bili njime nahranili.| A eto što se dogodilo! Kako se je to moglo dogoditi? Kako je to on mogao previdjeti? Bogovi, bogovi, zašto ste ga u tom času napustili ...
1 udarao se šakama po glavi. On nikad pobjedom voda, jedva je jedvice spasio živi glavu... A i tu žrtvom svog druga Menaja i koji je sam pao, da uzmogne živjeti njegoiB gospodar...
»Dalje! dalje!« trgne se nenadano Epulon
skoči na konja, koji se već bio donekle napa I sao. Ponovno ga potapša rukom po vratu J potjera ga svom snagom. A životinja kao d: ^ je razumjela što se od nje traži poletje popu ptice, znajući da ne smije stajati, nego jurit: 1 juriti do iznemoglosti, spasiti gospodara i.. I onda izdahnuti negdje uz put.
U tren je preplivala rijeku, zaobišla naseli pinkventsko i pohitala u brzom kasu dalj prema sredini Istre, do starodrevnog Pzi kuda je usmjerio Epulon-------------— —

_ _ .

'
Bijaše već jutro, kad je ta čudna noćna pri- nove. I kao da žali tužnu sudbinu svog starog
gospodara Menaja, iz očiju mu se skliznuše dvije suze. Konj je uistinu plakao. A Epulon ugledav životinji suzu u očima približi sasvim svoje lice njezinomu i poljubi je posred čela...
Tada se makne. Dovede konja k rijeci i pripusti ga da se napoji. Dok jc živinče pilo on je grabio rukama vodu i pažljivo ispirao rane, na kojima se već stala skrućivati krv. Na-
Sunce je bilo već zapalo za Bermom i f | Dragi su pale sjene, kad se pod zidinan ; Pzinja pojavio konjanik. Straža se na bedi mirna izmjenjivala. Konj je pod došljakom p< srtao jedva dižući noge. Vidjelo se da može dugo i da bi se mogao svakog ča spotaknuti i pasti, da se više ne digne. / I ipak se još držao i teško soptajući uspinjao : | strminom do pod zidine grada... Stražar zaštitio štitom i ispružio koplje ne pripuštt jući neznanca u blizinu gradskih vrata, kad je stranac, skočiv s konja odgrnuo krz sa svojih leda i prebacio ga na konja, a s;-zasjao u purpurnom rumenilu kraljevsk jč plašta, stražar ustukne i duboko se prigi Zatrubi žurno u trublju, a iz tame niče najt | noć nekoliko vojnika, koji u tren oka od\ ^ liše teški kamen s ulaza u grad i grabeći si . tc grimiznog plašta prigibahu glavu pred sa | jim kraljem.
(Nastavak slijedi.
ŽELJKO VIŽINTIN
proizvod pletenog pol-sućstva i Košara Nova Cesta broj 20 ZAGREB (iza kolodvora Sava)
Najmodernije pletene garniture od trstike, rogoza i i. d. —- Za j verande, balkone, sanatorije kupališta i t. d. — Košare za indù- ] striju iz trstike, putne košare, kloferi, držala za novine i t. d.‘
MF' Ilustrovani cijenici na zahtjev badava.
Vlasnik i izdavač: Konzorcij »Istra«, Boškovićeva ulica 20. — Odgovorni urednik: Ernest Radetić, Zagreb, Boškovičeva ul. 20. Tisak »Gutenberg« (Oljevac i Janzou), Zagreb, Nikolićeva ulica 14, telefon 21-71.