Fran ValenČič: Brez zamere.                                 L29
Vidimo tu dvije grupe pisaca, od kojih su jedni više umjetnici, a drugi didaktici i tendenciozni. Vidimo da su gotovo svi ti pisci specialiste, da su slabiji specijaliste pojedinoga kraja, a bolji speci-jaliste kojeg smjera ili koje grupe občenitih pojava. Od svih se ističu Vojnovič, Turič, Borota i Matoš. Oni su u pravom smislu riječi po svom karakteru i generalnosti europski pisci a ipak uz izrazite na-cijonalne oznake. Vidimo da se u novije doba nekako ne javljaju valjani pripovjedači večeg stila, da se pripovjest lokalizovala i da se više črta milieu nego li individ ili tip. Stil je u novijoj pripovjetci poprečno dosta dotjeran, fabula dosta mršava, analiza glavna stvar, ali nam ta analiza ne daje dubokih velikih djela, nego više manje fragmente.
Uzmemo li sve ovo u obzir, pa se sjetimo još onih prvaka i predstavnika, spomenutih u mojem lanjskom članku, te liričara, to možemo biti zadovoljni s našom novijom literaturom, a po gotovo sa realističnom periodom. Ali ta perioda nekako izmiče, nema podmladka, zavladala kriza. Moramo zato očekivati, čim i ta kriza mine, novi razmah i u pripovjetci, kao što ga navještuje i naša novija poezija.
Brez zamene!
evojki dve jaz imam sedaj, obe sta lepi in mladi, obe me hočeta za moža, obe me imata radi.
v
Ce bil bi Turek, tedaj bi šlo, obe bi spravil v harem, a ker sem kristjan, tedaj pa, seve, to zame prevelik je jarem.
Najbolje, če gresta narazen obe, in jaz kar v sredi skozi . . . Ce pridemo kdaj spet skupaj nazaj, tedaj mi pa Bog pomozi!
Fran Valenčič.
' »Ljubljanski Zvon« 12. XXI. 19(Jl.
59