KRALJEVINA JUGOSLAVIJA €il OPRAVA ZA ZAŠTITU Klasa 75 (1) PATENTNI SPIS BR. 7868 „Montecatini" Societa Generale per 1’ Industria Mineraria ed Agricola, Milano, Italija. Postupak za dobijanje koncenirovane azolne kiseline, polazeći od oksidacije amonijaka. Dopunski patent uz osnovni patent broj 6425. Prijava od 26. februara 1950. Važi od 1. jula 1930. Traženo pravo prvenstva od 27. februara 1929. (Italija). Najduže vreme trajanja do 30. novembra 1943. Sa postupcima, koji su do sada bili uobičajeni za prevođenje amonieka u a-zotnu kiselinu, kao što je poznalo dobivala se kiselina, čija je koncentracija iznosila najviše 36° Be t. j. jedan proizvod, koji sadrži oko 50% HNO^ Ova koncentracija približno odgovara ravnotežnom stanju kada se radi pri atmosferskom pritisku temperature na od 20 do 30° C i sa gasovima, koji dadrže 10 do 12% NO bez dodatka kiseonika. Dalje je poznato, da kada se pusti da reaguje tečan N204 sa vodom i kiseoni-kom pod pritiskom, da se može da dobije koncentrovana azotna kiselina po reakciji: 2R04 + O, % 2H O = 4 HN03 Ako su pak nitrozni oksidi dobiveni ka-taliličkom oksidacijom amonijaka sa vazduš-nim kiseonikom, onda je pri sagorevanjudna građena količina vode, mnogo veća nego što je za reakciju potrebna, tako da nije moguće dobiti koncenfrovanu kiselinu. Naime iz jednačine NH3 + 20, == KLO + HNO, izlazi da bi se mogla postići jedna kiselina sa maksimalnom koncentracijom 770/0; ako se pak uzme u obzir da je efekat prinosa kod prevođenja oko 90% onda je očevidno da koncentracija neće dostići onu, koja je teoriski moguća. Cilj predstojećeg pronalaska je da postigne da se jedna veoma koncentrovana azolna kiselina dobija polazeći od oksidacije amonijaka. Poznato je da prevođenje azotovih ok-oksida u azotnu kiselinu apsorbcijom sa vodom tim brže ide, što je veći pritisak. Zbog toga što se zbog korozivnog dejstva vlagom zasićenih azotovih oksida na obične metale za podmazivanje kompresija ni u jednom uobičajenom kompresoru ne može sprovesti, učinjen je bio predlog, da se oksidacija, amonijaka neposredno pod pritiskom izvodi. Ali je utvrđeno da je prinos pri oksidaciji znatno niži nego što je prinos pri oksidovanju na atmosferskom pritisku. Ovom je razlog to, što se reakcija pri oksidaciji 4NH3 + 50ž = 6H,0 + 4NO sa povećanjem zapremine odigrava. Predstojeći pronalazak pruža sredstvo, da se ova teškoća savlada, pronalazak se sastoji u tome, da se oksidisanje amoniaka sprovode na atmosferskom pritisku, da se vodena para jednim kondenzatorom kon-denzuje i nilrozni gasovi komprimuju u jed- Din. 10. nom lurbokompresu od Čelika sa velikom sadržinom hroma. Jedna šema poslupka prema pronalasku predstavljena je u priloženom nacrtu, ali s tim da se pronalazak ni u kom slučaju ne vezuje za na slici date detalje. Kroz ventile A i B, koji ^u podtšeni na ispravan odnos količine vazduha i amoni jaka, koji dolaze u prostor za oksidisanje C, gde se amonijak u dodiru sa jednim podesnim katalizatorom jedini sa kiseoni-kom i daje nitrozne okside i vodenu paru. Gasovi, koji sa jednom visokom temperaturom puštaju prostor za oksidisanje prolaza kroz kazan D i kondenzator E, gde se dalje hlade. Kako kazan, tako i kondenzator moraju u odnosu prema njihovoj površini za prenošenje toplote imali jednu malu zapreminu, pod ovim uslovima, NO nema vremena da se oksiduje i pretvori u N02, tako da ne može da reaguje na vodu. Usled toga se izdvaja voda u rezervoaru F koja sadrži jednu veoma malu količinu amonijaka, dok lurbokompresor usisava nitrozne gaseve i u komprimovanom stanju sprovodi ih dalje u prostor za oksidisanje. Na brzo prevođenje NO u N02 korisno utiče prisustvo kiseonika, koji pridolazi, kroz cev Q; Ćelija je ohlađena i time je potpornog nuto prelaženje NO, u N.,04. Višak vode može se kroz slavinu R udaljiti, dok se za reakciju sa nitroznim gasovima potrebna količina vode centrifugalnom pumpom G prebacuje u apsorpcioni siub L, i ovaj stub je jako hlađen. Tečnost, koja se preliva preko ivica šolja cirkuliše u niže ćelije, dok se gasovi u suprotnom pravcu kroz tečnost probijaju. Pod ovim uslovima azotni se oksidi potpuno rastvore zbog niske temperature i visokog pritiska. Gasovi, koji preoslaju napuštaju apsorp-cionu ćeliju kroz ispusni ventil M. Tečnosi koja odlazi sa dna ćelije Lje raz blažena azotna kiselina, u kojoj su azotovi oksidi rastvoreni. Ona se sprovodi u re-akcioni stub N, gce se zagreje na 50° do 60° C i dođe u dodir sa komprimovanim kiseonikom, koji dolazi kroz slavinu O. Pod ovim uslovima reaguju rastvoreni azotovi oksidi sa preostalom vodom, pri čemu se grade koncentrovane azotne kiseline. Azotna kiselina može da oliče kroz slavinu P, dok se višak kiseonika kroz cev Q_ sprovodi u ćeliju za oksidovanje I. Patentni zahtevi: 1. Postupak za dobijanje koncentrovane azotne kiseline oksidacijom amonijaka, prema osnovnom patentu br. 6425 naznačen time, što se oksidacija amonijaka vrši prvo na atmosferskom pritisku, pa pošto se kon-denzuju vodene pare, nagrađene pri oksi-dovanju, komprimuju se nitrozni gasovi jednim kompresorom od hromnog čelika. 2. Postupak po zahtevu 1, naznačen time, što se samo jedan deo reakcione vode upotrebljava za reakciju sa azotnim oksidima, dok se višak vode odmah posle kondenzacije udaljuje. 3. Postupak po zahtevima 1 i 2 naznačen time, što se azotovi oksidi sprovode kroz razblaženu azotnu kiselinu, koja je pri reakciji nagrađena. 4. Postupak po zahtevima 1 — 3 naznačen time, što se razblažena azotna kiselina, koja sadrži u rastvoru nitrozne okside, radi koncentrisanja oksiduje sa komprimovanim kiseonikom na višoj temperaturi, dok se prvo apsorbovanje azotovih oksida vrši na niskoj temperaturi. Adperenthroj 7868. . - . : ' ) .