Sanja Bojanic
Trokut brige: Umjetničke prakse Nadije Mustapic, Darije Žmak Kunic i Petre Mrša
Abstract
The Triangle of Care: Artistic practices by Nadija Mustapic, Darija Zmak Kunic and Petra Mrsa
The three artists (Nadija Mustapic, Darija Zmak Kunic, Petra Mrsa) interweave through various mediums and diverse poetics, connecting with intangible threads of meaning derived from four themes: attention, responsibility, expertise, and responsiveness. In a triangle composed of marginal affectivities, social and affective justice, a circle of close and authentic artistic pedagogical experience is inscribed. The paper highlights the interplay of manual skill, cognitive prowess, and affective resonance in their practice, framing these elements within ethics of care.
Key words: ethics of care, affective pedagogies, marginal affectivity, Nadija Mustapic, Da-rija Zmak Kunic, Petra Mrsa
Sanja Bojanic teaches at the Academy of Applied Arts and is the Executive Director of the Center for Advanced Studies at the University of Rijeka. Her focus is directed towards understanding contemporary forms of gender, racial, and class practices that sustain social and affective inequalities, strained by recent social and political contexts. She gained formal knowledge in philosophy, information technologies, and hypermedia, and earned her doctorate at the University of Paris 8 from the Doctoral School of Sensory Theory and Social Sciences within the Women's and Gender Studies program. She is the author and editor of several books and over forty articles in peer-reviewed journals, as well as a project leader covering topics of her expertise. sanja.bojanic@uniri.hr
Sažetak
Tri se umjetnice (Nadija Mustapic, Darija Žmak Kunic, Petra Mrša) kroz različite medije i različite poetike povezuju nematerijalnim nitima značenja brige sklopljenim iz četiri
Sanja Bojanic i Trokut brige
51
toposa: pažnje, odgovornosti, stručnosti i odzivnosti. U trokut sačinjen od rubnih afek-tivnosti, socijalne i afektivne pravde, upisuje se krug bliskog i autentičnog umjetničkog pedagoškoga iskustva. Članak osvjetljava manualnost, kognitivnu snagu i afektivnu rezo-nantnost njihove prakse, uklapajuci te elemente u okvire etike brige.
Ključne riječi: etika brige, afektivne pedagogije, rubna afektivnost, Nadija Mustapic, Da-rija Žmak Kunic, Petra Mrša
Sanja Bojanic predaje na Akademiji primijenjenih umjetnosti i izvršna je direktorica Centra za napredne studije Sveučilišta u Rijeci. Svoj interes usmjerava ka razumijevanju suvremenih oblika rodnih, rasnih i klasnih praksi, koje podupiru društvene i afektivne nejednakosti, osnažene recentnim društvenim i političkim kontekstom. Formalna znanja stekla je u filozofiji, tehnologijama informacija i hipermedijima, doktorirala je na Sveučilištu Paris 8 pri Doktorskoj školi Teorije osjetila i društvenih znanosti, u okviru programa Ženskih i rodnih studija. Autorica je i urednica nekolicine knjiga i preko četrdeset tekstova u recenziranim časopisima te voditeljica projekata u domeni svojih istraživanja.
sanja.bojanic@uniri.hr
Što umjetnice u osobnim iskustvima intimno opredjeljuje ka temama brige?
Iskustvo - naročito umjetničko stvaralačko iskustvo ali i iskustvo umjetničke recepcije - uz svjesni odabir tema brige i zdravlja, kao i angažiranosti u pedago-gijama stvaranja,1 danas je više nego ikada naporno, ignorira se ili mistificira, izloženo je površnim procjenama i čestom nerazumijevanju.2 Teško može postati
1	Iznimno je bogat repertoar eksperimentalnih umjetničkih praksi koje svoje začetke pronalaze, na primjer, u okvirima institucionalne psihoterapije (Francesca Tosquallesa, Jeana Ouryja, ili Felixa Guattaria, a potom i širom svijeta s emancipacijskim pedagogijama posebno u Južnoj Americi) i nasljedu Célestina Freineta, francuskog obrazovnog reformatora, poznatog po inovativnim metodama poučavanja s naglaskom na suradnji, autonomiji i učenju iz stvarnih životnih iskustava. Imajuci u vidu feminističke umjetničke intervencije i težnju ka zajedničkom radu, bilo kroz solidarne prakse ili provodeci inovativne pedagogije, ukazala bih na rad Laurence Rassel koja na razmedu cyberfeminizma, institucionalne psihoterapije te commons-a i kolektivnog rada, trenutačno vodi école de recherche graphique - erg u Briselu. Vidjeti knjigu Rassel i Marie Puig de la Bellacasa, Stitch and split. Bodies and territories in science fiction (2006). Rassel je 2004. gostovala na festivalu Mesto žensk. (Vidjeti https://mrezni-muzej.mg-lj. si/en/artists/29545/Laurence-Rassel: Ogledano 8. rujna 2023).
2	Kontroverznost odnosa zdravlja i umjetnosti (naročito s romantiziranjem tema mentalnog zdravlja i umjetnosti) prisutna je u svakoj zajednici no i naglašenija u vremenima kriza i ratova. Recentni primjeri sjecišta ali i prijepora u susretu umjetničkih ili teorijskih uvida u umjetnosti koji posežu za temama zdravlja reprezentativni su u knjizi Health urednice Bárbare Rodríguez Muñoz (2020). Zdravlje se preplice s temama seksualnosti, s etnicitetom, spolom, klasom, rasom ali i s produktivnošcu tijela te kroz kritiku neoliberalnih i kolonijalnih paradigmi analizira ableističke institucionalne
52
Časopis za kritiko znanosti, domišljijo in novo antropologijo i 289 | Feminizem
mainstream u umjetničkom svijetu, jer je percepcija socijalne pravde3 u suvreme-nom društvu (nastavno na promišljanja ali i feminističke kritike institucionalne analize te afekt i queer teorija), pod gotovo neiskorjenjivim teretom patrijarhal-ne konstrukcije te iste skrbi i komodificiranih formi brige o zdravlju.4 U svojoj sam neposrednoj okolini odabrala umjetnice za koje smatram da artikuliraju - u stvaralačkom postupku nužne - rubne afektivne prakse brige. Zajedničko mjesto koje nas povezuje jeste moja suradnja s njima. Gdje smo se prepoznale i o kojim rubnim afektivnim praksama je riječ?
Ta situiranost u brizi i angažiranost u kreativnim pedagogijama, podvodi se pod utemeljujuce topike feminističkih teorija i praksi. Osnovne vrijednosti etike brige, a onda i njihove specifičnosti u umjetnosti, uključuju pažnju, odgovornost, stručnost, ali i odzivnost, ili spremnost da se bude odgovornim u finesi razlikovanja odgovornosti kao responsibility te odzivnosti kao responsivness (Tronto, 1993; Millner and Coombs, 2021). Cilj ovog teksta, medutim, nece biti potvrda ili poricanje tih činjenica.
Korisnijim i konkretnim smatram ispitati što umjetnice u osobnim iskustvima intimno opredjeljuje ka temama brige, i kako se to iskustvo reflektira u pedago-škom radu, pošto sve tri profesionalno rade kao nastavnice u umjetničkoj školi. Nadija Mustapic (1976), Darija Žmak Kunic (1978) i Petra Mrša (1985) likovne su umjetnice koje djeluju u različitim medijima, različite su im poetike i sredstva rada. Nadija Mustapic5 djeluje u polju audio-vizualnih i likovnih umjetnosti i kroz video instalacije koje rasporeduje u prostoru, istražuje višedimenzional-nost i reprezentativnost tog istog prostora. Audio-vizualni dokumentarizam koristi kako bi ispitala granice subjektivnog, potom kontingentost različitih subjektivnosti i njihovu političnost. Od godine 2011. do 2016. bila je jedna od pokre-tačica i voditeljica inovativnog i eksperimentalnog diplomskog studija Medijske umjetnosti i prakse na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Multimedijal-
dinamike. Nerijetko, takvi diskursi su na meti populističkih, kao i nacionalističkih teorija
i pokreta koji urušavaju prava na izbor i reproduktivne slobode.
3	U nastavku teksta, posebno u dijelu o situiranosti, tematizirat cu neke vidove socijalne
pravde koja obuhvaca težnju ka jednakosti, pravičnosti i dostojanstvu svih, bez obzira na rasu, spol, prihod ili druge društvene i kulturne faktore a s ciljem ispravljanja sustavne neravnoteže u prilikama i resursima.
4	Graziano, Medak i Mars (2020) svojim radom o praksama skrbi kroz piratske tehnike, nezaobilazni su u pokušaju eskiviranja neoliberalnih strategija koje zdravlje i skrb svode na robne transakcije u suvremenom svijetu. Vidjeti https://www.artforum.com/ slant/valeria-graziano-marcell-mars-and-tomlsav-medak-on-the-care-crisis-83037, https://syllabus.pirate.care/, https://kulturpunkt.hr/intervju/njegovati-bezuvjetnu-solidarnost/ (sve Ogledano 13. kolovoz 2023).
5	Internetna prezentacija umjetnice: https://www.nadijamustapic.com/ (Ogledano 10. kolovoz 2023).
Sanja Bojanic i Trokut brige
53
na vizualna umjetnica, kiparka Darija Žmak Kunič,6 stvara uglavnom u podru-čju umjetničkog objekta, instalacije i video instalacije. Pored umjetničkog istra-živanja posvečena je uključivanju lokalne zajednice u interaktivne umjetničke aktivnosti koje se bave idejama o zajednici, kretanju i umjetnosti. Pokretačica je dva dječja kulturno-umjetnička festivala u Voloskom (Volos i Moho) u okviru kojih je več desetak godina programska i umjetnička ravnateljica. Petra Mrša7 je magistrica fotografije, ali i sociologije i psihologije. Pripada prvoj generaciji poslijediplomskog umjetničkog programa WHWAkademija, koji je inicirao kuratorski kolektiv Što, Kako & za Koga/WHW. Sudionica je velikog broja rezidencija u Austriji, Njemačkoj, Engleskoj i Francuskoj gdje je i izlagala. Angažirana u raz-ličitim kolektivima civilnog društva, Petra je intenzivno upučena na istraživanje novih tehnologija i njihov utjecaj na mlade.
Sve su tri u svom osobnom umjetničkom radu jasno usmjerene ka komuniciranju sadržaja koje implicitno ili eksplicitno povezujemo sa ženskim pitanjem, topikama skrbi, zdravlja, generacijskog prenašanja znanja i iskustava u osnaži-vanje zajednice. U osnovi, iako ne pripadaju eksplicitno odredenom ili odrede-nim ženskim kolektivima, one istražuju prostore egzistencije drugog, drugačijeg i afektivno ženskog, bave se »ženom, ženskim,« što god se može podvesti pod te teme u epistemološkim, ontološkim ili estetizirajučim taksonomijama.
Nekoliko je koraka potrebno učiniti kako bih potvrdila o kojim rubnim afektiv-nim praksama je riječ. Postavila bih ih redom kojim ču ih i tematizirati, najprije promotrivši žensko pitanje, žensko u umjetnosti, ali i kroz konstituciju iskustva ženskog u umjetnosti te u njihovoj situiranosti s ciljem ispitivanja rubne afektiv-nosti. Svi ovi koraci dovode me do evociranja četiri toposa etike brige koji izgra-duju cjelinu uz specifičnosti umjetničkih pedagogija kroz etiku brige.
Žensko pitanje, žensko u umjetnosti
Žensko pitanje obilježava elementarna, često binarna, stoga i konceptualno zahtjevna čvorišta mišljenja i djelovanja te predstavlja diskurzivni sklop kojim se artikulira argumentativni pristup emancipacije ženskog u borbi protiv mizoginija i androcentrizma, ali i početak svakog drugog vida emancipacije (svega živoga i neživoga što učestvuje u bilo kojem socijalizirajučem, kulturološkom
6	Internetna prezentacija umjetnice: https://www.instagram.com/darija_zmak_kunic/ (Ogledano 10. kolovoz 2023).
7	Internetna prezentacija umjetnice: https://petramrsa.com/ (Ogledano 10. kolovoz 2023).
54
Časopis za kritiko znanosti, domišljijo in novo antropologijo i 289 | Feminizem
odnosu, uključujuči trenutačne antropocenske diskurse).8 Trebalo bi se podsje-titi da querelle des femmes, Frauenfrage u Evropi koincidira s kasnom renesansom i reformacijom.9 S 19. stolječem the woman question prati razvoj liberalnih i uti-litarnih teorija, raslojava se i započinje artikulirati sukladno novim disciplinarnim podjelama i novim društvenim znanostima koje se temelje na empirijskim istraživanjima i opservacijama. Žensko pitanje u svojim početcima, paralelno je sa stvaranjem obrisa sekularne kulture, ili, preciznije, kao odgovor i reakcija na sekularne tekstove u kojima se na specifičan način komentiraju uloga i status žene u novonastalim društvenim odnosima. Joan W. Scott, uz Judith Butler, jedna od rodonačelnica teorijskih postavki rodnih studija, u knjizi Sex and Secularism10 (Scott, 2018) tvrdi da sekularnost, odnosno načelo razdvajanja (krščanske) religije od države, sufražetski pokret i spolno oslobodenje žena modernog doba, unatoč svojim temeljnim nastojanjima, ipak nisu doveli do jednakih prava žena i muškaraca. Sam fenomen ženskog pitanja od svojih je početaka kontradikto-ran i složen, jer označava angažman kojim se ustoličuje potreba i pravo žene na promjenu svog položaja u zajednici (prije svega u povlaštenim aristokratskim te buržoaskim krugovima) i izlazak iz sjene obiteljskog okruženja. Odnos žens-kog pitanja i sekularnosti kompliciran je i nije jednoznačan, jer sekularnost formalno otvara prostor za postavljanje pitanja o javnom statusu i ulozi žene, ali istovremeno razbuktava reprimirajuce mjere protiv te iste javnosti, upravo iz razloga koji počivaju u samoj pojavi prosvječenosti koji se potom usložnjavaju s različitim kolonijalnim praksama i razvojem kapitalizma. Scott precizno analizira proces kojim sekularnost povijesno trijumfira kao diskurs prosvječenosti (ra-
8	U tekstu je več spomenut rad Marie Puig de la Bellacasa (2006), koja je radila s Laurence Rassel, no niz je autora i autorica koji u 21. stolječu intersekcijski povezuju teme okoliša s feminističkim pokretima poput Dimitrisa Papadopoulosa, Rosi Braidotti, Claire Colebrook, Lynne Huffer, Stacy Alaimo, Jill S. Schneiderman (vidjeti, na primjer, Anthropocene Feminism: An Experiment in Collaborative Theorizing (Grusin, 2017) ali i mnogi drugi).
9	Kao historiografski topos, žensko pitanje je bilo popularno u aristokratskoj sredini. Christina iz Pizana ili Marie de Gournay (intelektualna posvojenica Michel de Montaignea) predvode niz kojem se u 17. stolječu pridružuje François Poullain de La Barre, poznat kao prvi feminista i borac za ženskom jednakošču u Evropi. Veliki je broj studija koje daju preglede različitih pokreta za oslobodenjem žena tijekom povijesti. Medutim, pored kronologija, Joan Wallach Scott pruža temeljno razumijevanje mišljenja i praksi emancipacije žena još od svog seminalnog članka napisanog prije skoro trideset godina, »Gender: A Useful Category of Historical Analysis« (Scott, 1986). Taj rad o rodu kao operativnoj kategoriji u povijesnoj analizi nastavlja s knjigama Gender and the Politics of History (1988) ili skorije The Fantasy of Feminist History (2011) te On the Judgment of History (2020), u kojima ukazuje na filozofsku i socio-antropološku spregu povijesnog i rodnog pitanja.
10	Transkript razgovora izmedu Judith Butler i Joan W. Scott, povodom objavljivanja knjige, dostupan je pod naslovom »Rod i politike sekularnosti«: https://publicseminar. org/2018/04/gender-and-the-politics-of-secularism/ (Ogledano: 26. kolovoz 2023.)
Sanja Bojanic i Trokut brige
55
zuma, slobode, ljudskih i ženskih prava) a da paralelno krijumčari predatorske retorike koje se de facto materijaliziraju u »[...] euro-atlanskoj modernosti koja za sobom povlači novi poredak ženske podčinjenosti [...]« (Scott, 2018: 3-27). Žensko pitanje u svojoj genealogiji nije bilo ekskluzivno ni krajem 19. stoljeca, kada Hubertine Auclert, radikalna feministica, preuzima pogrdan naziv feministe, upucen feminizirajucim muškarcima. Vrlo često, ono se koristi kao izgovor ali i kao retorička vježba, kada god dode do revizionističke potrebe (sukladno suprematističkim diskursima) za sve perfidnijim načinima opiranja reformski stečenim oblicima jednakosti. S tom početnom kontradiktornošcu i turbulentnim procesom emancipacije žene i ženske subjektivnosti, sa ženskim pitanjem u stvari započinje i zahtjev za ženskom solidarnošcu, o kojoj je Sheila Rowbot-ham sredinom 20. stoljeca napisala:
Nijedna žena ne može sama ustati i zahtijevati oslobodenje za druge, jer time drugim ženama oduzima mogucnost organiziranja i govora u svoje ime. No, ona ne predstavlja ni opasnost. »Emancipirana« žena pojedinačno djeluje smješno i neprikladno, kao neka golicava, lako potrošna roba. Tek kada se žene budu počele organizirati u vecem broju, postat cemo politička snaga i moci cemo krenuti ka ostvarenju istinski demokratskog društva u kojem ce svakom ljudskom bicu biti omoguceno biti odvažnim i djelovati odgovornim, razumnim i prilježnim u borbi za slobodnim i nesebičnim životom (Rowbotham, 1981: 1 [prijevod SB]).
Žensko pitanje jeste koncept-gnijezdo koji ne označava samo borbu za ženskim intelektualnim prisustvom, vec u sebi sabire tematske cjeline o tjelesnoj suverenosti odnosno autonomiji, seksualnosti, spolnom nasilju i seksizmu, reprodukciji, vlasništvu i nasljedu, radu, obrazovanju, moci te moci djelanja (eng. agency), pravu glasa, javnosti/privatnosti i uvijek nepresušnoj borbi za pra-vednijim odnosima u zajednici (teško da postoji oblast ili tema koja ne obuhvata rodni odnos u svojoj kompleksnosti i koju intersekcionalno ne bi trebalo analizirati). Žensko pitanje jeste i matter of fact svih aktivizama, kao i nužnost fizičke zaštite u vremenima u kojima - pored nominalnog te normativnog prihvacanja ravnopravnosti - žene i sve osobe koje se deklariraju kako takve, jesu žrtve nasilja, diskriminacije, manjeg ili veceg ponižavanja njihova prava na afektivnost. Naravno, upitno je napisati da postoji nekakvo pravo na afektivnost te cu tu sintagmu pisati kurzivom i skupa s umjetnicama, kao i na osnovu njihovih radova, ilustrirati što se u kontekstu etike brige i zdravlja prezentira kao pravo na afektivnost.
Jer različite kronologije feminizama, pored operativnih paradigmi spola, roda, seksualnosti, rase, klasnoga ili etničkoga porijekla, biološkog ili tehnološkog in-
56
Časopis za kritiko znanosti, domišljijo in novo antropologijo i 289 | Feminizem
kapsuliranja reprodukcije ali i problematiziranja različitih trans-dinamika, uvi-jek polaze od aksioma tjelesnog prostiranja i predstavljanja, kao i manifestacija tjelesnih tragova. A tijelo je (kao prostornost i materijalna zadanost) prvo slovo u abecedi umjetničkog rada i istraživanja.11 Ta se tjelesnost temelji u iskustvu i to ne samo pojedinačnom, subjektivnom iskustvu, vec u prihvacanju da je nomenklatura subjektivnog iskustva početak bilo kojeg umjetničkog djelovanja. Nastavno na to, žensko pitanje započinje i s profesionalizacijom, odnosno, kada se u profiliranju esnafskih i intelektualno statusnih zanimanja žene - ne samo prkosnih pojedinki (koje niječu ili potvrduju svoj biološki spol) - osobe ženskog roda opredjeljuju postati znanstvenicama, spisateljicama, slikaricama, kiparica-ma, skladateljicama, performericama, jednom riječju, umjetnicama i intelektualnim radnicama.
Iskustvo ženskog u umjetnosti
Tijelo je uvijek prvo ogledalo kulturnih i društvenih normi ali i preduvjet svakog kreativnog procesa našeg iskustva. S druge strane, iskustvo je prvi doživljaj ži-votne dinamike i sakupljač našeg prošlog i buduceg znanja. Svaka priča o našoj neuroplastičnosti i sposobnosti stvaranja započinje analizom vlastitoga iskustva koje može trajati tek nekoliko sekundi i temeljno oblikovati naše percepcije, sen-zibilitete i osjetila, jer tijekom života neprestano opažamo i stvaramo, ali i uvi-jek ponovo stvaramo svijet u kojem akumuliramo to isto iskustvo. Način njegova prenošenja, izlaska iz osobnog te formiranja vrijednosnog sustava koje ustoliču-je iskustvo, u slučaju umjetnica, pokrece se prije svega u primjenama pedagogija koje prate neke od karakteristika pragmatizma. »Iskustvo je u svom vitalnom obliku eksperimentalno i stremi promijeni postojeceg. Karakterizira ga projekcija i nastojanje da se dosegne nepoznato« (Dewey, 1917: 7), rečenice su Johna Deweya od prije stotinu godina, u kojima on sažima učenje kroz djelovanje (learning by doing), koje potom, medu ostalima, razvijaju feministice i teoretičarke edukacije, kao što su Maxine Green (1980), u okvirima etike brige Nel Noddings (2003) ili Amelia Jones (2003). U antologiji Feminism and Visual Culture Reader koju je uredila Jones, tako Judy Chicago i Miriam Shapiro pišu:
Postoji proturječje u iskustvu žene koja je takoder umjetnica. Ona se osjeca kao 'subjekt' u svijetu koji je tretira kao 'objekt'. Njena djela često postaju simbolično područje na kojem ona uspostavlja svoj osjecaj osobnog, spolnog identiteta. Pita
11 Cf. Kobolt u ovome tematu.
Sanja Bojanic i Trokut brige
57
se: »Tko sam ja? Jesam li aktivna ili pasivna? Kako ranjiva srž u meni utječe na moje poimanje stvarnosti? Kako se moj osjecaj unutarnjeg prostora i otvorenosti razlikuje od osjecaja vanjskosti i prodiranja prema unutra? Gdje je zrcalo u svije-tu koje otkriva tko sam ja? Ako ponavljam oblik svojeg pitanja mnogo puta, hoce li taj oblik biti viden?« Odgovarajuci na ta pitanja, žena često definira skulp-turalnu ili slikarsku predstavu koja joj je središnja, time iznoseci - svijetu koji ne sluša, ne gleda i sigurno se ne brine o tome tko je ona - vlastite informacije (Chicago, Shapiro, 2003: 40 [prijevod SB]).
Takvi obrisi umjetničkog ženskog iskustva, iako opceniti, neposredno prevode što svaka umjetnica u svojoj pojedinačnosti ima i iznosi u svijet. Nije u pitanju početna ranjivost ili intima koju ne treba prikazivati, jer je tobože 'previše intimna' ili izložena stidu, koliko autentičnost iskustva u takozvanim domenama tradicionalno ženskog djelovanja. Imenovati to iskustvo, otvoriti sve napukli-ne koje golost tog iskustva prikazuju što bliže tjelesnom, afektivnom doživljaju, upravo je njegovo zajedničko mjesto i imenitelj. Naravno, uz činjenicu da se umjetnice usuduju prikazati što god se prepoznaje pod njihovom vlastitom sim-bolikom, one se suočavaju s odlučnom maskom nerazumijevanja koja pokriva rubne prostore nepostojecih tradicionalnih likovnih kritika i getoiziranje praksi sa kojima se takva umjetnička djelovanja smještaju u sektore civilnog društva ili aktivizma te proglašavaju elitističkima.
U slučaju Nadije Mustapic mogla bi se koristiti metafora 'tijela koje radi', sa ulaskom umjetnice u 'muški' svijet snage, vještine i težine rada u brodogradi-lištu. Dvokanalna video instalacija Volim li svoj posao? (ponekad predstavljena i u jednokanalnom formatu za filmski prikaz) prezentirana na dva monitora, 2016. godine, tako 'uprostoruje' narativu dvije žene, zavarivačice na masivnim čeličnim postrojenjima brodogradilišta u Finskoj i Hrvatskoj. Komponenta jednakosti, predstavljena kroz razbijanje stereotipa muškog posla, svakako se ne završava samo u rodnoj dimenziji, jer zadire i u kulturološke, sociološke i politič-ke elemente situiranosti ženskih subjekata. Ono što ih povezuje i što ih razlikuje, uvodi nijanse u specifičnosti ženskog iskustva i pruža obrise artikuliranja pred-jela brige koje umjetnica manifestira na postamentima sa svake strane projekcij-skog platna, na kojima izlaže radne rukavice obje radnice. U pozadini je i dirljiv kontakt dvije zavarivačice u kojem Finkinja svojoj kolegici poklanja kvalitetnije rukavice, jer je na snimkama Mustapic vidjela u kojim uvjetima vari Hrvatica. Poklon je bio zapakiran roze vrpcom.
58
Časopis za kritiko znanosti, domišljijo in novo antropologijo i 289 | Feminizem
h --ft
Nadija Mustapic: Volim li svoj posao? (2016). 2-kanalna video instalacija, 2 x HD (3840 x1080p), u boji, 29'41'', loop, stereo. 6.-23. listopada 2016. - The Quotas of Pride, samostalna izložba, Gallery Hippolyte, Helsinki, Finland. Foto sa ljubaznom dozvolom: Nadija Mustapic.
Petra Mrša se kao fotografkinja susrece s figuracijama ženskih iskustava naj-češce posredno, no topika istraživanja u trokutu brige, bila je u osnovi Petrinog projekta Briga o sebi koji je pokrenula u okviru EPK Rijeka2020 programa Sus-jedstva, kada je sa studenticama i studentima Akademije primijenjenih umje-tnosti organizirala i provela niz aktivnosti, povezujuci se interdisciplinarno s Filozofskim fakultetom u Rijeci i korisnicima te korisnicama Doma za starije na Čavlima. Tjelesnosti, prostorne ali i generacijske srazove, provodeci ih pedagoški u razmjeni sa studentima i studenticama, Petra dokumentira u mediju fotografije, kroz učenje svih u razmjeni iskustava. Učesnici i učesnice navode da upotreb-ljavaju mobitele u svrhu fotografiranja objekata i(li) djelovanja za koje smatraju da im čine dobro. Neki od njih se time po prvi put susrecu s razumijevanjem objektiviziranja vlastitoga tijela, kojim se evidentira temporalnost ali i neki oblici naivnog narcizma. Tijelo je tu u susretu predstave o sebi i evidencije samoga stanja propadljive, a ipak nježne tjelesnosti.
Uranjajuci u rodne uloge u instalacijama i prostornim intervencijama kiparice Darije Žmak Kunic sve je doslovno. Svakodnevica se upisuje i simbolički iscrplju-je majčinsko tijelo, dok u svojoj kuhinji mijesi kekse u koje utiskuje »Ne, mama ce,« »Mama, strah me,« »Mama, dodi,« »Mama, volim te,« »Mama, dosadno mi je,« »Mama, kaka mi se.« Upornost stvarnosti u toj svakodnevici brige nije samo ispisivanje napora, nespavanja, energetskog trošenja, koliko i kontinuiranog bi-lježenja svrhe životnog procesa.
Sanja Bojanic i Trokut brige
59
Darija Žmak Kunic: Ne, mama ie (2018). Kombinirane tehnike, instalacija. 26. Slavonsko biennale od 6. prosinca 2018. do 28. veljače 2019. Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku, Osijek. Foto sa ljuba-znom dozvolom: Emica Elvedi / CROPIX.
U takvoj dvostrukosti (brinem o nekome ili nečemu, zbrinut/a sam) odvija se dijalektika rasta koju možemo romantično nazvati materinskom ljubavlju iako je u psihofiziološkom smislu riječ o treningu upornosti, prisustva i neposusta-janja. Svijet života nikada ne čeka i od nas iziskuje odgovor, koji je Joan Tronto (1994) - pored Carol Gilligan, Virginije Held, Eve Feder Kittay ili Nel Noddings, utemeljiteljica normativne etike teorije, odnosno etike brige - odredila kao re-sponsivness. Ta nas odzivnost vodi ka sljedecem koraku u kojem se briga situira u svojim različitim deklinacijama.
Situiranost
Iskustva, uvjeti stjecanja znanja i perspektive djelovanja te prenošenje tako stečenih spoznaja i specifične empatijske prakse, u temelju su prihvacanja fe-minističkog razumijevanja situiranosti (Bojanic, Cano Abadia, Moro, 2021: 1). U izgradnji tih rubnih afektivnih praksi kao i prilikom njihovog imenovanja pre-sudan je kontekst. Presijecajuci kulturološke i sociološke čimbenike ne samo da se osnažuje solidarnost na koju apelira Rowbotham (2015) koliko se izgraduje multivalentnost svih različitih iskustava koja se mogu preplitati, ali ne nužno i
60
Časopis za kritiko znanosti, domišljijo in novo antropologijo i 289 | Feminizem
preklapati. Tako da s nagrizanjem dinamika moči i privilegija, unutar i izmedu različitih konteksta, umjetnice postaju svjesne klasne pripadnosti i svoje umjet-ničke prakse te se najčešče angažiraju u različitim pedagogijama. Takvo vredno-vanje subjektivnog i njegovo prevodenje u kodove umjetničke ekspresivnosti postaje osnova bilo koje feminističke analize i zagovaranja. Do nje se dolazi svjesno ili nesvjesno, čak i neovisno o početnim namjerama. Moglo bi se reči, feministič-ki angažman je posljedica umjetničkog čina i odlučnog nastojanja da se intimni sadržaji komuniciranju izravno i bez posredovanja. Rubnost afektivnosti gotovo da je u suprotnosti s kulturalnim tendencijama izoliranja subjektivnih osječaja, što u velikoj mjeri, kao i u kontrastu, potiče upravo njihovu vidljivost. Presudno je doči do ekspresije, doslovno 'iz-tisnuti' (latinsko ex-primere je tu jasno) isti-snuti, iscijediti, otisnuti i izraziti neposrednost, o čemu postoji bezbroj primje-ra, jer svatko od nas nije odvojen, objektivni promatrač i promatračica, več smo smješteni i smještene unutar specifičnih sociokulturnih okvira koji utječu na naše razumijevanje svijeta, naše načine izražavanja. Sredstva koja pritom koristimo, bilo da je riječ o prirodnim, tjelesnim ili umjetnim (umjetne inteligen-cije) jezicima, komuniciraju upravo našu situiranost (naše društvene identitete, kulturalnu pozadinu i povijesne okolnosti). Banalnost je da se situiranost mjeri svojom jedinstvenošču i da stvara (sustavno čak i kada je protiv datog sustava) svoj jezik. Takav je i kreativni proces koji u situiranosti traži puno prisustvo, jer determinira ovdje i sada. Razumijevanje ekspresivnosti uključuje razmatranje situiranosti onih koji primaju umjetničke sadržaje, jer način na koji se poruka prima i tumači može ovisiti o situiranosti onih koji je primaju. U tom smislu, rekognicija situiranosti, kao i njezin utjecaj na umjetničku ekspresivnost, može osnažiti naročito marginalizirane u izražavanju vlastitog glasa i zagovaranju je-dinstvene vlastite perspektive, što, naravno, označava prepoznavanje različitih oblika izražavanja i vrednovanje različitih iskustava.
Na primjer, Guerrilla Girls su sa sasvim jasnim namjerama i u kratkoj razradi poetika svjedočenja inspirirale Nadiju Mustapič da sakupi mnogobrojne ženske glasove koje svojim riječima i nepretenciozno, na upečatljiv, dosljedan i neponovljiv način govore o životu tijekom pandemije COVIDa-19. Poput maskiranih, anonimnih aktivistica koje ukazuju na diskriminiranost u svijetu umjetnosti i nedovoljnu mainstream zastupljenost ženskih umjetnica, i u video instalaciji Nadije Mustapič stotinjak ženskih osoba svoju brižnost - naprosto, situaciju i konstelaciju postojanja za drugoga i s drugim - ugraduju u svijet nevidljivog rada. Video formira kolektivno žensko tijelo koje prati audio zapis anonimizi-ranih svjedočenja. Fragmentarnost njihovih razdvojenih ali i uredno izrezanih (sliced) tijela prate slijed jecaja, uzdaha, povjeravanja, malih anegdota i životnih banalnosti, montiranih u zvučnoj komponenti rada, sabranom u figuru 'jedne' kompozitne žene uz polifoniju glasova.
Sanja Bojanic i Trokut brige
61
Nadija Mustapic: Radni naslov Superheroine (2020-2024). Prostorna audiovideo instalacija, u tijeku izrade. Foto sa ljubaznom dozvolom: Nadija Mustapic.
Pritom, sve smo svjesniji da nam neskriveni ekonomski zakoni meduovisno-sti ponude i potražnje, barem zadnjih dva stoljeca, ureduju živote. Homo oeco-nomicus, medutim, pragmatično bice nepresušne vjere u progres i vlastite mo-gucnosti, u svom pohodu ka nezajažljivom prodiranju u gotovo svaki segment postojanja, jako brzo je uočio nedovoljnost te jednostavne računice. Početna ideja Petre Mrše za Brigu o sebi, sadržala je pažljiv odabir konteksta i pokušaj sasvim neinvazivne vizualne analize svijeta intime. U dogovoru sa umjetnicom, tom pri-godom sam napisala prateci tekst koji sam nazvala 3P: ponuda, potreba, potražnja Petre Mrše. Pozivajuci se na prvu scenu Shakespearovog Macbetha12 koju otva-raju tri vještice, preuzela sam njihovu figuraciju i pretočila je u zakon ponude i potražnje suvremenoga tržišta. Dopunila sam ga potrebom kao egzistencijalnim elementom koji nas je sve učinio monetom razmjene. Na stražnja vrata, krišom, potreba je krenula miješati karte. Suhoparnim jezikom teorije rodila se kultura jastva ili kultura subjekta u kojoj je pojedinac/ka postavljen/a u centar. Ponuda i potražnja (uz tjeskobno uključivanje potrebe) ustanovljuju dinamike brige, taj
12 »Kad cemo se nas tri opet naci, kada? Ako grmi, sijeva ili kiša pada? Kad se svrši ova gungula i vika, kad je izgubljena i dobivena bitka...« (Shakespeare, 2011: 1).
62
Časopis za kritiko znanosti, domišljijo in novo antropologijo i 289 | Feminizem
nepisani zakon slijedom kojeg brinemo, zbrinjavamo i skrbimo, ali i normativ ili pravo na koje se pozivamo kada nas je potrebno zbrinuti. Jedna bez druge ne može, jedna se na drugu oslanjajuci. U takvoj konstelaciji, komodificirana ponu-da postaje i komodifikacija potražnje, kada na nesvjesnoj razini prihvacamo da nam tržišni zakoni ureduju intimu.
Petra Mrša: Briga o sebi 2019/20. Umjetničko znanstveni projekt Sveučilišta u Rijeci, 27. susjedstava EPK Rijeka 2020, Rijeka. Foto sa ljubaznom dozvolom: Ljuzljim Ramadani.
S Darijom Žmak Kunic - otvaranjem ormara i radom na tkaninama koje je preminula majka skupljala - unutarnji sadržaji iznose se u prostor, materijali-zirajuci time proces žalovanja. Kontekst je surov i ogoljen, nalik na onaj koji oko sebe izgraduju Tracy Emin ili Sophie Calle. Prateci umjetnicu tijekom priprema izložbe slušala sam je i bilježila niti koje su joj se pritom spletale: »uvijek je nosila jednu malu pletenicu, sa strane... našla sam tu pletenicu i mnoštvo tkanina za šivanje...,« izgovarala je, dok su joj ruke radile: palčevi se susretali, neprimjetno vrhom jagodica dodirivali, potom brzo razdvajali, svaki vodeci svoju nit. »Jučer sam cijeli dan rezala trake... Bilo mi je lijepo, jer su mi pomagale tri prijateljice, sjedile smo u kucici u vrtu i rezale tkaninu i cakulale. Danas sam ih šivala i sad
Sanja Bojanic i Trokut brige
63
Darija Žmak Kunic: Iz ormara... (2022). Instalacija. 4.-12. listopad 2022 - samostalna izložba Iz or-mara... Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Rijeka. Foto sa ljubaznom dozvolom: Ana Križanec.
ih pletem ...« ... Dokumentirajuci situiranost umjetnice lovila sam te kratke re-čenice koje su svjedočile blizinu, gubitak, ranjivost, ali i upornu snagu da se traje i nastavlja sa stvaranjem.
Bilo da otvaraju klasne, socijalne ili intimistične sadržaje, sve tri umjetnice ukazuju na transformacijski potencijal umjetnosti u suočavanju s konkretnim, prolaznim, a opet toliko jedinstvenim iskustvima.
Rubne afektivnosti
Teorije utemeljene na takozvanom afektivnom obrtu krajem 20. stolječa potvr-dile su da afekti pokreču ljudsko tijelo. Niz imena onih koji to prihvačaju kao aksiom mnogobrojan je i svakako svoje korijene vuče ne samo od Spinoze, Gilles Deleuzea, Michel Foucaulta ili Eve Sedgwick, Briana Massumija, Laurent Berlant več i od povjesničara umjetnosti, Aby Warburga i Warburgove škole ikonologije do Georges Didi Hubermana. S proučavanjem afektivnog vračamo se materijal-nosti i fiziologiji ne samo tijela več i svijeta kojem pripadamo. Afekti prethode našoj intencionalnosti, autonomni su i pred-subjektivni, što čini da su često neadekvatni u odnosu na kontekst, da nas iznenade svojom pojavnošču, ma koliko
64
Časopis za kritiko znanosti, domišljijo in novo antropologijo i 289 | Feminizem
se spremali na njih. Afekti nisu tek osjecaji ili vec konstruirane emocije koje su u dijalogu s kontekstom. Afekti su u domeni intenziteta koje jezik kao sustav ne može obuhvatiti, osim u slučaju kada muca, traži nove i nemoguce, često nejasne, kontradiktorne ili tek pjesničke slike ili lingvističke konstrukcije koje preskaču prirodne jezike i komunikacijske strategije. Rubne afektivnosti se stoga, prateci logiku teorije afekata, dogadaju na poznatom terenu blizine i simbioze vibracija koje tijelo proizvodi na razini senzacija, u umjetničkoj ekspresiji i asocijativnom slijedu kreativnosti koja se ne pita za svoje porijeklo. Pitanje koje preostaje sva-kako jeste kako nešto toliko neuhvatljivo, taj potencijal koji neprestano bježi, za-bilježiti i objektivizirati a da se pritom ne naruši njegova spontanost.
Umjetnice upravo kroz materijalizaciju svojih ili tudih iskustava, kroz bilje-ženje različitih manifestacija tih iskustava (prateci svoje ili ponašanje drugih) svjedoče da svijet nikada nije samo materijalan i da postoji buduci zabačaj una-prijed, neki potencijal sukladno kojem je Dewey (1917: 7) s početka teksta odredio ulogu tog istog iskustva. Ako je iskustvo u svom vitalnom obliku uvijek eksperimentalno, ono nužno zakoračuje u nepoznato. Rubnost takvih afektivnosti jeste i poremecena ili pokrenuta komunikacija u kojoj se susret vrlo često ne dogada na razini racionalnih, razumijevajucih dinamika. Tu, takoder, teorije afekata, koje uključuju strukturiranje naših performativnosti, mogu pružiti odgovara-juce mjesto izvedbe. Uvjeti konstrukcije rubnih afektivnosti se tako za sve tri umjetnice postavljaju u paradoksu potpune ogoljenosti ali i potpune zaštite. Motiv jeste u zaštiti, ali i u potpunoj ekspoziciji. Riječ je o uzajamnoj povezanosti u izloženom, ranjivom, mekom i osjetljivom. Keksi (Ne, mama če) Darije Žmak Kunic se mogu jesti, s njima se konzumira opor okus prhkog tijesta ali i nježna/ izdržljiva oporost materinske brige. Radnim naslovom Superheroine, Nadija Mu-stapic s prostornom audiovideoinstalacijom svoje anonimne protagonistice pre-tače u šarenilo oblika i stupnjeva izloženosti, ne bi li manifestirala propadljivost brižnosti, granicu njihovih ali i tudih tijela koju dotiču kada progovaraju globalni dogadaj izvan statistika i restrikcija, dogadaj s kojim se čuva globalna ekonomija i kapitalistički poredak. Petra Mrša, s druge strane, u recentnom istraživanju s mladima Pedagogy for surfing physical realities, eksperimentira, zajedno sa subjek-tima/objektima svoga rada, provjerava multidimenzionalnost te fizičke stvarnosti u kojoj smo zatečeni. Koristeci Laban koreografije13 materijalizira, sabirajuci i inkluzivan snop afektivnosti kroz prakse kretanja gamers-a i provjerava na koji se način dostiže različitost doživljaja i podjele fizičke stvarnosti.
13 Laban Movement Analysis (LMA) metoda je i jezik za opisivanje, vizualizaciju, tumačenje i dokumentiranje ljudskog pokreta. Temelji se na originalnom radu Rudolfa Labana, koji su razvili i proširili Lisa Ullmann, Irmgard Bartenieff, Warren Lamb i drugi. (Newlove, Dalby, 2003).
Sanja Bojanic i Trokut brige
65
Petra Mrša, Digital Milk (2022). Samostalna izložba u povodu Nagrade MLU na 35. Salonu mladih 2020. u Zagrebu. Trogodišnji projektni rad: 2-kanalna videoinstalacija, eksperimentalni film, novinski članak, dokumentarni film, prostorne instalacije. Od 27. rujna 2022. do 12. veljače 2023. Muzej likovnih umjetnosti Osijek; Center Sodobnih Umetnosti Celje. Dizajnerice: kolektiv Oaza. Foto sa ljubaznom dozvolom: Petra Mrša.
Rubna afektivnost je i u prihvačanju fluidnosti, prolaznosti kojoj smo svi izlo-ženi s jednim važnim, gotovo presudnim dodatkom: afekti i njihov trag u mate-rijalnom opredjeljuju ono što činimo, način na koji to činimo, jer formiraju nove konfiguracije naših odnosa s drugima s kojima učestvujemo u svijetu. Presudno je uvijek biti dovoljno otvoren i primiti sadržaje koje afekti u nama proizvode kao i one koje kod drugih izazivamo.
Četiri toposa etike brige
Sve tri umjetnice u svojim umjetničkim ekspresijama sabiraju se i nalaze u četiri toposa etike brige: pažnji (attentiveness), odgovornosti (responsibility), stru-čnosti (competence) i odzivnosti (responsiveness). Čini se da se 'pažnja', odnosno fokus ili usredsredenost, lako može uvrstiti u najplemenitije oblike institucije gostoprimstva, darežljivosti ili velikodušnosti. Promotrimo li upravo tu zadnju riječ i ako je pokušamo razumjeti u kontekstu rubnih afektivnosti vidjet čemo da se apriori pripisuje takozvanim ženskim ekonomijama djelovanja i osječanja. Lingvističke povijesti bi mogle svjedočiti da su se prakse velikodušnosti u svojim tumačenjima uvijek nekako zaglavljivale u religioznim i mističnim kategorijama
66
Časopis za kritiko znanosti, domišljijo in novo antropologijo i 289 | Feminizem
označivanja. Vjerojatno bi za potrebe genealogije značenja takve velikodušnosti trebalo napisati barem novi tekst ako ne i knjigu i, redukujuči, ustvrdila bih da rubna afektivnost, o kojoj je u ovome tekstu riječ, svakako ne uključuje kvalitetu velikodušnosti u tom tradicionalnom razumijevanju žrtvovanja s kojim se ustu-pa vlastito vrijeme, užitak ili srodni oblici brige kao što su empatija ili suosječa-nje. Pažnja je svjesno ali i nesvjesno prisustvo, postojanje s drugim ovdje i sada. 'Odgovornost' je posvečenost tom ovdje i sada pri ispunjavanju brižnosti prema sebi i drugima te se demonstrira u preuzimanju brige o ranjivijima, mladima, manje sposobnima, prema životinjama, okolišu ili drugim ugroženim pojavama i stvarima. 'Stručnost' se pojavljuje u trenucima kada je potrebno ukazati na za-jedničko djelovanje koje če pružiti smislenu i učinkovitu brigu kojom se mini-mizira patnja i bilo koji oblik štete sebi i drugima. S četvrtom točkom manifestira se mogucnost prilagodbe, prepoznavanja konteksta i uklapanja u situiranost drugih koji su u potrebi za skrbi ili je daju. 'Odzivnost' je i otvorenost kada pod utjecajem drugih dolazimo do trenutka kada smo spremni transformirati se u razmjeni s njima ali i živim ili neživim elementima koji nas okružuju. Sve navedeno postavlja okvire etičnog života.
Evo kako je to osmislila Petra Mrša sa svojim studentima i studenticama u pro-jektnom istraživanju Briga o sebi: posjete Domu za starije i nemočne u Čavlima planirane su postupno u vidu radnih sesija tijekom kojih se puno razgovaralo, otvaralo i zatvaralo, da bi se nakon početnog kolebanja počele izradivati skice i konceptualizirati cirkularna neodvojivost brige o sebi koja ne može bez brige o drugima. S večim intenzitetom, u svom recentnom radu Digital Milk, kroz objektiv fotoaparata i opet sa subjektima svog istraživanja, Petra pokrece i prati implementiranje eksperimentalnog rada mladih koji su izolirani i zaštičeni u svje-tovima video igara. U svom umjetničkom procesu, kako je opisala svoje namjere na mrežnim stranicama: »[...] otvara prostore za kreiranje novih stvarnosti u ko-jima horizontalnost, radikalna gostoljubivost i prihvačanje nepoznatog oblikuju meduljudsku dinamiku [...]« (Mrša, 2023). Tako proistekla iskustva istovreme-no su pohvale imaginaciji i ranjivosti a njihovo je dokumentiranje asocijativnog naziva, jer uvodi materinsku brigu u virtualni svijet.
Nadija Mustapič svojim umjetničkim istraživanjem upire u srž ključnih ele-menata koji su svima tijekom pandemije COVID-19 virusa globalno utjecali na zaokret u životnim rutinama i svakodnevici. Preuzimajuči istraživačke metode društvenih znanosti, osposobljavajuči se u stručnom vodenju intervjua i odgo-vornom pračenju svih segmenata takvoga rada, umjetnica je apsorbirala velike količine informacija koje nisu pružale samo takozvane big data efekte koji mogu generirati opče stanje i statistike života tijekom izvanrednih društvenih okolnos-ti, več je na svom montažnom stolu, vivisekcijom oblika, glasova, šumova i obrisa, kompozitno obuhvatila sve pojavnosti koje statistika ne prepoznaje i ostavlja
Sanja Bojanic i Trokut brige
67
u sivim zonama značenja. Etika brige se neposredno upisala i u ekološku angažiranost projektno izuzetno aktivne Darije Žmak Kunič, koja je u sklopu kolegija Ekološka skulptura i objekt A/B sa svojim studentima i studenticama osmislila Novi život stoljetne pinije. Uključivši mlade iz Osnovne škole Rikard Katalinič Jeretov u Opatiji, lokalnu zajednicu ali i gospodarstvo, javne institucije poput muzeja, pokrenula je proces koji ne samo da povezuje sve učesnike i učesnice u toj akciji brige za okoliš, koliko ukazuje i na nepresušnu energiju i potencijal umjetnosti u animiranju ekološke svijesti.
Specifičnosti umjetničkih pedagogija i etika brige
Ipak, rubne afektivne prakse, čak i u umjetničkim istraživanjima, upravo zbog izražene subjektivnosti i bilježenja pred-subjektivnih afektivnih stanja, podložne su kritici.14 Etika brige, stoga, tu subjektivnost osnažuje do mjere da se zbog eventualne arbitrarnosti ili nedostatka jasnih smjernica koje upučuju na nedvosmislenost djelovanja, u stvari dosljedno drži etičkih standarda. U susret pedagoškom radu koji je osloboden estetizirajuče vertikalnosti i pozivanja na izvanjske autoritete, etika brige je, na primjeru naše suradnje, diskretno i temeljno ušla u naše edukacijske prakse. Empatijski slijed bilo kojeg umjetničkog obrazovanja značajno varira ovisno o pojedinačnim perspektivama studenata i studentica ali se i nadopunjuje drugim veoma važnim aspektima kreativnog procesa, poput tehničkih vještina, kritičkog razmišljanja i konceptualnog razvoja.
Svjedočeči razmjenu tog pedagoškog iskustva s umjetnicama naglašavamo potrebu za mjerom, za neprestanom provjerom intenziteta empatije i brige, kako ne bismo ograničile ili spriječile studente i studentice da otvoreno prime povratne informacije ili oblike konstruktivne kritike nužne za napredak bilo kojeg oblika umjetničkog razvoja. U istraživanju kontroverznih ili izazovnih tema, ispitujuči granice etičkih dilema, u učionicama ili prilikom terenskog rada, do-tičemo se stereotipa i analiziramo ih kroz vlastite ali i kroz materijalnosti svih koji učestvujemo u tom procesu. Tako realizirane objektivne blizine (riječ je o
14 Dugotrajno je nasljede koje se temelji na binarnosti subjektivno/objektivno. Nepovjerenje prema afektu često proističe iz razumijevanja afekta i njegove subjektivnosti kao primitivnog nadražaja - odgovor sustava. Potreba za klasifikacijama ali i univerzalnim poveznicama mišljenja i djelovanja još se od Kanta cijepa u dvije tradicije mišljenja, kontinentalnu i analitičku. Ta dinamika je prisutna unutar feminističkih i rodnih filozofija, ali i u teorijama koje prate umjetničku djelatnost. Ako se prihvati da je riječ o suprotstavljanju formalne prirode, jasno je da ono služi osnaživanju pozicija te da je riječ o imanentnoj ali i participativnoj kritici. Vidjeti, na primjer Miller (2002, 2017).
68
Časopis za kritiko znanosti, domišljijo in novo antropologijo i 289 | Feminizem
oksimoronu bliskosti u daljini, pošto se uvijek ostaje u okvirima pedagoški zadanih uloga poučavanja) u okruženju često izazivamo sumnjičavost jer provodimo rad koji je atipičan, neprilagoden tradicionalnom sustavu ocjenjivanja i vredno-vanja. U toj rubnosti nema govora o pristranostima ili favoriziranju, a poziv na zajednički rad upucen je svima podjednako i s jasnim propozicijama o kriteriju afektivne otvorenosti koji se utvrduje na samome početku grupnog rada. Nije riječ naprosto o pracenju alternativnih trendova koji potenciraju blagostanje i komodificirane prakse liberalnih formi poučavanja. Temeljem vlastitih iskusta-va situiranih u zadanom kontekstu, s jasnim opredjeljenjem za autentičnošcu aksioma 'ovdje i sada', sve tri umjetnice, i ja s njima kao element koji artikulira jezikom teorije trenutačne aspiracije i inspiracije umjetničkog istraživanja, au-tonomne smo u svojim izborima i ne odstupamo od opredjeljenja da slijedimo topose etike brige.
Literatura:
Bojanic, Sanja i Cano Abadía, Monica, Moro, Mónica i Valentina (2021): Feminist
responses to populist politics. European Journal of English Studies 25 (2): 113-132.
Butler, Judith i Joan W. Scott (2018): Gender and politics of Secularism. Dostupno na:
https://publicseminar.org/2018/04/gender-and-the-politics-of-secularism/ (Ogledano 26. 8. 2023.)
Chicago, Judy i Judy Miriam Shapiro (2003): Female Imagery. U The Feminism and Visual Culture Reader, A. Jones (ur.), 40-44. London: Routledge.
Dewey, John (1917): The Need for A Recovery of Philosophy. U Creative Intelligence: Essays in the Pragmatic Attitude, J. Dewey (ur.), 3-69. New York: Holt.
Graziano, Valeria i Tomislav Medak i Marcell Mars (2019): Pirate Care, a Syllabus. Dostupno na: https://syllabus.pirate.care/; PIRATE CARE
Graziano, Valeria, Marcell Mars, i Tomislav Medak, On the care crisis. https://www.
artforum.com/slant/valeria-graziano-marcell-mars-and-tomlsav-medak-on-the-care-crisis-83037; Njegovati bezuvjetnu solidarnost. https://kulturpunkt.hr/ intervju/njegovati-bezuvjetnu-solidarnost/ (Sve ogledano 13. 8. 2023.)
Sanja Bojanic i Trokut brige
69
Green, Maxine (1980): Aesthetics and the Experience of the Arts: Towards Transformations. The High School Journal 63 (8): 316-22.
Grusin, Richard (2017): Anthropocene Feminism. Minneapolis: University of Minnesota Press.
Jones, Amelia (2003): Introduction: Conceiving the Intersection of Feminism and Visual Culture. U The Feminism and Visual Culture Reader, A. Jones (ur.), 1-9. London: Routledge.
Miller, Elaine P. (2002): The Vegetative Soul: From Philosophy of Nature to Subjectivity in the Feminine. Albany: SUNY Press.
Miller, Elaine P. (2017): Critique of Continental Feminism. philoSOPHIA (7: 7): 149-156.
Millner, Jacqueline i Coombs, Gretchen (2021): Care Ethics and Art. London: Routledge.
Mrsa, Petra (2023): portfolio/health-90. Dostupno na: https://petramrsa.com/ (Ogledano 7. 8. 2023).
Mustapic, Nadija (2016): do-i-love-my-job. https://www.nadijamustapic.com/ (Ogledano 7. 8. 2023).
Newlove, Jean i Dalby, John (2003): Laban for All. London, New York: Routledge.
Noddings, Nel (2013): Renewing the Spirit of the Liberal Arts. The Journal of General Education. (62: 2-3): 77-83.
Rassel, Laurence i Puig de la Bellacasa, Maria (ur.) (2006): Stitch and split. Bodies and territories in science fiction. Barcelona: Fundación Tapiés.
Rassel, Laurence: Laurence-Rassel. Dostupno na: https://mrezni-muzej.mg-lj.si/en/
artists/29545/Laurence-Rassel (Ogledano 8. 9. 2023.); https://wiki.erg.be/rn/ (Ogledano 13. 8. 2023).
Rodríguez Muñoz, Bárbara (2020): Health (Whitechapel: Documents of Contemporary Art). London, Cambridge: Whitechapel Gallery, The MIT Press.
Rowbotham, Sheila (2015): Woman's Consciousness, Man's World. London: Verso.
70
Časopis za kritiko znanosti, domišljijo in novo antropologijo i 289 | Feminizem
Shakespeare, William (2011): Macbeth. Maras, Mate (prev.). Zagreb: Matica Hrvatska.
Scott, Joan Walach (1986): Gender: A Useful Category of Historical Analysis. The American Historical Review (91: 5): 1053-1075.
Scott, Joan Walach (1988): Gender and the Politics of History. New York: Columbia University Press.
Scott, Joan Walach (2018): Sex and Secularism. Princeton: Princeton University Press.
Scott, Joan Walach (2011): The Fantasy of Feminist History. Durham: Duke University Press.
Scott, Joan Walach (2020): On the Judgment of History. Columbia University Press.
Tronto, Joan (1994): Moral Boundaries: A Political Argument for an Ethic of Care. New York: Routledge.
Zmak Kunic, Darija (2022): 3-zmak-kunic-darija. Dostupno na: https://apuri.hr/ stranica/3-zmak-kunic-darija/ (Ogledana 7. 8. 2023).
Sanja Bojanic i Trokut brige
71