Milan Marjanovi«:: Noviji hrvatski pjcsnici.                        535
floViji hrvatski pjesnici.
Za »Ljubljanski Zvon« napisao Milan  Marjanovič.
edavno se je govorilo, da se je hrvatska poezija najbolje razvila od sviju ostalih grana literature. Možda nije uvjek tako, jer se naša pripovjedačka književnost u ova dva zadnja decenija takodjer neobično razvila i obiluje velikim talentima. Ali fakat jest, da se naša poezija u ovo zadnje doba, osobito u devedesetim godinama europejizovala, da nam je donijela par talenata prvoga reda, da se riješila staroga patosa i retorike te postala samostalnija, spontanija i naravnija, te da je pomogla u velike obogatiti jezik lijepim izrazima, finesama i blagozvučjem. Istina je nadalje i to, da se naša novija poezija razvijala te nam dala nekoliko izrazitih i jakih individualnosti, da je dala kritici i mislečim ljudima bogatil gradju za študij i razmatranje, što nije kritika žalibože dovoljno izrabila. Poezija je jednom riječi postala krepča, sočnija in originalnija.
Polagano je napredovao taj razvoj, koji nije još ni iz daleka završen. U tom razvoju izbilo je na javu par velikih pjesnika, ali to kano da su bili sporadički proplamsjaji; ostajali su donjekle osamljeni i ako su bili gotovo obožavani. U svemu diletantski Ilirizam dao nam je nježnoga Vraza, koji je u svojoj čistoj lirici spojio čar narodne pjesme sa mnogo blaga dubrovačkog i ostale romantičke Europe, dao nam je Mažuraniča, koji je u sebi genijalno spajao klasičku, dubrovačku i narodnu poeziju, ali ostao osamljen, kao što veliki retorik (u najboljem smislu riječi) Preradovič, taj mogo bi reči, kristal nastao pod pritiskom absolutizma. Romantika nam je dala najčiščeg i najboljeg romantika Markoviča. Kasnije doba, doba prosvjetnoga rada dalo je pjesničkog, društvenog causera Senou, koji je stvorio u nas svoju školu; i s njim počima donjekle organički   razvoj naše literature, pa
v
i poezije. Senoa spaja u literaturi (u pripovjetci napose) romantičko-diletantsko doba, sa realizmom, a poeziju udomačuje u puhlici, jezik čini gibivim, pjevanje naravnijim, laganijim. Ali baš ta njegova lakoča, koja ga učinila pjesnikom sire publike (i ako je pun skroz individualnih biljega), učinila je poeziju nekud feuiletonističkom. Ali je uza sve to namro  kasnijim   pjesnicima veoma   mnogo, dao im je lijepih poma-
v
gala u poslu pjesnikovanja. Iza Senoine smrti je pravaška, radikalna,
536                      Milan Marjanovid: Noviji hrvatski pjesnici.
ratoborna poezija odviše revolucionarno, demagoški zadahnuta, a uz to jako diletantska i nenaravno žestoka, te je čudo kako se je razvila uporedo sa realizmom u pripovjetci. Ali fnožda je tome razlog to, sto se bas sav pogled onodobnih mladih ljudi obratio aktuelnom životu i kao što je taj u pripovjetci doveo do nekog priličnog ob-jektivizma, tako se je u neposredno-osječajnoj lirici izkalio u burni patriotski radikalizam. Nješto prije tog največeg razmaha imamo u formi i dubini gotovo klasičnog Palmoviča, ali junak je dana »bard stranke prava« pjesnik August Harambašič. Harambašič nije star čovjek (rodjen 1861) ali danas više ne pjeva, sam kaže da je svoje doba ispunio, a za današnje da nema struna. Bio je olujna ptica, galeb burnoga mora, bohem-revolucijonarac, obožavan, vanredno čitan, popularan; njegov život bio je neko vrijeme niz triumfa, ova-cija, ali i poetskog mahnitanja. Izpunio je svoje doba ali ga nije presegnuo, on je pjesnik dana, nesumnjivi ali i nesredjeni talenat, bez večih pretenzija, bez dubljih misli, bez večih duševnih komplikacija. Vanredno gibiv u formi, gladak, pun retoričke vatre, bogat u frazi, govornik medju pjesnicima i to   govornik za masu  —¦ to je
v
bio Harambašič, na njemu i na Senoi su se napajali gotovo svi mladji i noviji pjesnici, bar neko vrijeme.
Ali kao što je u čitavom našem društvu prestala (osobito u 90tim godinama) ona velika i ako razmljiva, to ipak nemočna manija radikalizma, zanosa, tako se je i u poeziji rodio preobrat. Tradicije sedamdesetih i osamdesetih godina nastavlja još doduše veliki broj pjevalaca, ali to su bilo imitatori, bilo epigoni srednje ruke, a cesto i vrlo veliki stihotvorci-frazeri, koji se mnogo ne razvijaju, koji če i umrijeti kao početnici. Ima ih svakojakih: i epskih i lirskih, ima ih večih i manjih, ima ih iskrenih i pozeurskih, ali dvojim, da če i jedan sam sebe preživjeti. Nekoji su ostatak onog starog doba (kao Arnold, Hranilovič), koji nisu tako muževni kao što je bio Harambašič, da se za dobe maknu, a večina ih je više manje iskrenih epigona, ali ipak epigona. Od dalmatinskih pjesnika, koji u tane čine kanoti neku posebnu školu, spomenuti ču tri brata Ostojiča, Sirovicu, Ilijiča, Ka-talinič-Jeretova, Petroviča i. t. d., čije su zbirke skupljenih pjesama izašle evo zadnjih par godina. Ima ih i nekoliko boljih iz zagrebačke škole (kao Velimir Deželic, Alaupovič, Podravski, Milakovič) kao što i par bosanaca (Mirza Safvet, Osman Nuri, Riza beg Kapetanovič), koji se svi amo tamo u koječem razlikuju ili odlikuju, od kojih su mnogi i interesantne pojave, ali im je svima zajednička značajka sviju epigona: blijedoča, cesto sušičava blijedoča   i  usiljenost. Muka je to
Milan Marjanovič: Noviji hrvatski pjesnici.                      537
baratati  sa   starim formama, a nemoč nači novih načina izražaja, to je ona toli tužna, gotovo bi rekao, tragika manirizma.
Ali nebi se ni osvrtao toliko na tu poeziju, da i ona nema svojih imitatora, učenika, svoju stranačku kritiku i da se bas u novije doba nije upelo bilo svim silama od strane tradicijonalista, da se ti ljudi potisnu naprijed, da se ta komotna struja poezije suprotstavi mo-dernijoj i naprednijoj poeziji, da se ta vrst proglasi pravom, na-rodnom, patriotskom, idealnom i tradicijonalnom poezijom. Pa su tako ne samo u nas, nego i kod neupučenih izvan Hrvatske poti-snuti u zasjenje mnogi mladji i veči talenti, koje se je mislilo diskre-ditirati jednom jedinom riječi, prozvav ih naime  —- »modernistima«.
*
Još godine 1888. pojavio se u »Viencu« sa prvom pjesmom Ante Tresič-Pavičič. Od onda je izdao tri knjige pjesama, tri tragedije, tri veče pripoviesti, izdavao »Novi Vijek« i. t. d. i bio neko vrijeme (a od nekojih i danas) smatran prvim živučim hrvatskim pjesnikom. Prva je njegova zbirka pjesama (»Glasovi s mora Jadran-skoga g. 1891) pobudila velike nade, druga zbirka (»Nove pjesme« 1894) brzo ga digla i stvorila (osobito u Dalmaciji) gotovo cijelu školu, dočim je več treča (»Djuli i sumbuli« 1900) prošla dosta neopaženo. Tresič je svoje najbolje pjesme pjevao u ono doba, kad je i Kranj-čevič izlazio sa svojim najveličajnije koncipiranim umotvorima, a ipak je Tresič Kranjčeviča znatno potisnuo, ali danas sve više raste u očima misaonih ljudi pojav skromnog samotara Kranjčeviča, dočim se Tresič još malne umjetno drži. Uza sve to je Tresič vrlo interesantna i karakteristična ličnost: njegov se pojav neče tako lako zaboraviti jer ima u njega neka čudna žilavost, jaka bezobzirna volja; on je izrazita ličnost i baš če ta njegova ličnost preživjeti gotovo sva njegova djela. On je darovit, ima čudesnu memoriju, silno znanje, veliku odlučnost, koja se cesto miješa sa tvrdoglavošcu; radin je, svestran, dobro filosofski izučen, politik, novinar, pripovjedač, kritik, socijolog, dramatik, pamfletista, govornik, u odijevanju dandy, u poeziji i klasik i narodan, refleksivan i pun slika, pun samopouzdanja i velik egoista, poletan, metafizičan i nizak, brutalan, strastven, samo-stalan i. t. d. i. t. d., a ipak se čovjeka trajno ne doimlje i ako mu se na neko vrijeme namctne, on čovjeka dapače cesto i odbija. Njegov znanac Politeo kazao je, da ima u njegovom biču nešto »uglatoga«, da, ima nešto ukočenoga, nenaravnoga, što čovjeka  stije-

538                      Milan Marjanovic: Noviji hrvatski pjesnici.
šnjava, sto kvari i njegove pjesme i drame i pripovjesti i članke i cijelo njegovo ponašanje, cijelu figuru. Možda je za njega štetna baš ta svestranost, ta velika memorija, koja prima silnu hranu, koju on ne može da probavi, koja mu onda smeta. U njega nema spontanosti, uvjek počini bilo kakovu nezgodnost ili nespretnost, koja se neugodno doima. Htio bi da sintetizuje u sebi sve kulturne tecevine, ali ono što daje nije sinteza, nego je čudni neki sinkretizam (mehaničko spajanje raznih elemenata). Ima cesto lijepe i dobre misli, ali nema metode. Nekakov čudni mamurluk je stanje, u kome radi, a sama sebe drži u jedinstvenosti nekim vanjskim, vlastitom voljom nametnutim mehanizmom. Prema tome je i naravno, da je odviše dogmatičan, nasilan, intolerantan. Ima sve osebine duševnoga ba-starda (to ne mislim pogrdno), mješanca premnogih, raznorodnih kulturnih tipova. Sve se te osebine opažaju i u njegovim pjesmama, koje su još uvjek (osobito »Nove pjesme«) najbolje što je napisao. Ve-činom je pjesnik mora, pun retorskih figura, lijepih misli, neke velike, jake nutarnje sile, koja se ali ne može da pravo očituje, cijepa se, ubija se o neke opet unutarnje zaprijeke.
Uza sve to je Tresič za nas značajan pojav. Ako smijem tako reči, on je žrtva nenaravnoga i nasilnog spoja klasičke, romanske, germanske i slavenske kulture. Predstavnik je, veliki predstavnik oveg našeg kulturnog sinkretizma. I kao takav on pada baš u ono doba, kad se u nas javlja opča kriza i politička i kulturna i socialnoekonomska, pa i literarna. Predstavnik je naše inteligencije koja se na jednom našla na velikom razkršču, a bez pravog putokaza. Stari način rada nije doveo do onoga što se nadalo i očekivalo, nastala je kriza, potreba revizije, ogledasmo se svijetom, ostasmo bez tešišta. Tresič je primio u sebe sve ono što naš čovjek prima, ali u njega se to sve dublje ukorijenilo, njegova energija je sve to htjela da uporabi i spoji. U gimnaziji ga zaokupi klasicizam, a kako je bio iz juga zaokupi ga i duh romanske prosvjete, a pošto je to u nas narodna tražbina — i narodna poezija, na univerzi opet njemački duh, u Hrvatskoj svekolike nacijonalne tradicije i tražbine — to su eto re-doviti dojmovi koji naskoče svakoga našeg čovjek a, a u Tresiča se sve to u izrazitom obliku razvilo i potenciralo, a moglo se to baš najbolje razviti v doba krize u koje se  doba i on javio i razvio.
Ali ta kriza ima i svojeg drugog pjesnika, pjesnika čistog, koji je zadržao samo jedan način svog očitovanja — poetski, pjesnika koji nije htio skupiti sve kulturne tecevine u jedno nego ih sve kritikuje i s nijednom se sve zadovoljava,  koji vjeruje u   evoluciju te se po-
Milan Marjanovic: Noviji hrvatski pjesnici.                      539
stavio na onaj stupanj, na kojem se sada ljudstvo u misaonom pogledu nalazi. Oslonio se na pozitivne znanosti modernog doba, za-dahnut patriotizmom, opažao je ili bolje rečeno osječao naš zastoj. Ali je u sebi osječao i neku šilu, koja hoče gibanja, napredovanja, velikog života; gledao je cijeli život i svijet kako se razvija, kako se radja i umire, mislio je i osječao je, promatrao je medjusobne odnošaje stvari i on — nije imao vjere, niti si ju šilom htio skrpati — on je imao sumnju. Bio je to
Silvije Strah i mir Kranj čevič (rodjen u Senju 1865). On je prvi u nas postavio životu odlučni, veliki — upitnik.
Kranjčevič več pjeva gotovo dvadeset godina (od god. 1883), godine 1885. izdao je svoju prvu sbirku pjesama (»Bugarkinje«), ali zapravo tek od g. 1886. počima da se razvija onaj osebujni, snažni i duboki njegov talenat, koji nas sada tako udivljava i zanaša. U jednoj pjesmi pjeva Kranjčevič: »Sam Eol mi je harfu do, — Da svakim čuhom ječa, — I moju harfu razbiše, —¦ Baš Eolova djeca«. Koliko li je tu tragike! Kranjčevič je na sebe uzeo križ čitavoga života, taj mu se život gotovo i sam nametnuo, on je htio da prime u sebe kao pravi, veliki pjesnik što više života — a gle, baš taj život, ta eolova djeca polupaše mu harfu, ojadiše ga, shrvaše ga. I onda pjeva: »Ah časak daj mi, Bože moj, — Ah časak zaboravi, — Da   svoju   harfu   nadjem  ja — U   pogaženoj   travi. — I ja ču  opet
v
pjevati — I himne i peane, — I bit ču kao rose kap —¦ Sto trepti zorom s grane«. On bi htio da pjeva himne i peane, ali komu, čemu? On ne može da zatvori oči, pa da se podaje iluzijama, on ne može da se podboči o razne skrpane sisteme, ne može da miruje, njegova je krv osjetljiva, njegovo oko bistro i ostro, njegovo srce bi htjelo mnogo više nego li um podaje ovaj sičušni život. »Koješta mi je dao. Bog — I još bi dao više, — Da tanju mi je podo krv — I krilo malo tise! . . Tek da je meni dao Bog — Ah srca manje mrvu«. Mislio je neko vrijeme nači mira u radu (in labore requies, u pjesmi »Misao svijeta« i u divnom oratoriju »Prvi grijeh«), ali kako da se on umiri kad mu neda mirovati crv misli, njegova osjetljivost, njegova težnja da se giblje, da se ide, da se živi velikim, jakim životom. A kad ga ove kukavne prilike tako stiješnjuju (mora se znati da je on bio do 1894. pučki učitelj, a od tada je u redakciji sarajevske »Nade«) gorko, gotovo tupo kliče (u pjesmi »Na kolodvoru« g. 1899.) »Da se podje — nekud podje ... Ni veselo, niti plačno — I bez cilja i bez volje, — Niz to ravno, pusto polje, — Mutno, mrtvo,   bezkonačno . . .   Da se podje   makar kuda; — Dosadno  mi
540                      Milan Marjanovic: Noviji hrvatski pjesnici.
ovdje svuda, — Ah, kad cerao krenut dalje!« To je krik u doba ove stagnacije u kojoj smo se svi kao u bari zasjeli, to je krik onoga, koji hoče— dalje! Ta za njega je pjesma: ». . . zanos, krilo duše, koja naprjed žudi!« Ali kuda? Čemu sav taj život patnja? Ta on zna da če to sve jednom uminuti, da če svega nestati, nestati če i ljudi i narod njegov —¦ toliko ljubljen — i čemu onda sve? I onda kad se bude svijet uledio, kad se bude našim planetom povrh leda vukao zadnji čovjek  »zadnji Adam«, grčiti če se pitajuči
—  a bez odgovora: »Tek gorki grč — ko ocjena božanstva — Na zadnjoj  mrsne usni čovjecanstva.  I prostro se je izdahnuvši tako
—  Cijelog ljudstva oboreni lik, — A blijedim noktom zadnje sto je' mako:   —  Napisao  je   u   led — upitnik! . . .« A svijet tako spava »nov kaos — do drugog izdanja!«  Kranjčevic ali uvjek pita, on hoče da Sfingu   života  stavi u gibanje,   da ju makne,  zove ju na račun  i apostrofira ju ovom veličajnom figurom:  »Amo te, svjeta udesu kruti,
—  Sfingo ledena usnama makni, mr a m o m o m pandžom srca se
v
takni, — Rad sam te čuti!« I on ju pita: »Čemu mi čuvstva udahnu ova, — Plakat da moram ludje i ludje — Tudjih grijeha, tudjih grobova — Zločine tudje«?! On pita ljude, usud, pita svijet, pita povjest, pita svemir, on mu sudi, kao kakav ogorčeni titan, on kuca Jehovi na vrata te ga pita, traži računa, ne miruje, velebnim gestama lijeta ta velika duša i prošlošču i budučnošču i sadašnjošču, kreče se kao veliki geniji, kao Faust, a cesto i. velebniji od njega. A uza sve to ne osjetimo u njega ni malo afcktacije, patosa i retorizma. Velika ozbiljnost, duboki nemir koji na mahove prodire kao oluja tako je naravan, tako iskren. A što ga još drži? »Sila pjesme«, umjetnost, ona, težnja za Ijepotom. Ruga se cesto sam sebi, ali što koristi ? »Ta   bijah   pjesnik — il pola   Kida;   — Sitna mi bila   rodjena gruda
—  I uzko leglo sred majčina gnjezda, — Pa htjedoh sjesti na stotinu zvjezda«. I podje u baštu vječne Ijepote —• »mramorne Venere«. »U divnoj bašti ko istočna sanja — Tek lik se gordi sjajem kristala —¦ Ponosno u noč mliječnu koči. — Pobjedno u nas upire oči — S kraljevskog piedestala — A ako gozda, ponosna lika — Mnogi se suše u suzam gube, — Cjelovom zadnjim — ah, samrtnika — Pu-namu nogu joj ljube ... A ona ? Stoji nogom na glavi — I vrat nam grije i vrat nam davi, — Gleda nas pogledom zmije — A ja sam srečan, ako još dublje — Tisne mi u grud dvje paklene zublje, — Te ledene oči dvije!« To je ta velika, hladna, mramorna ljepota, Ali Kranjčevic nije ni pri njej ostao. On nije čovjek koji zastaje jer svagdje nalazi po jednu — tragediju. Kranjčevic je največi tragik
Milan Marjanovic: Noviji hrvatski pjesnici.                          541
sto ga rodilo Hrvatstvo, a možda i Slavenstvo. Gotovo svaki njegov stih izražava jednu veliku tragediju, on je cijela riznica tragičnosti. On umije da cijelu jednu tragediju zgusne u dva tri stiha, u jednoj slici. Spominjem primjera radi stihova, koji mi slučajno padaju na um: »Ah sve je sanja pusta — nedoželjeni raj . . . I to se život zove, — I ljubav još i slast — Ko cvjet na trnu cvasti —¦ Pa s istog trna past!« Hi onu sliku u »Iseljeniku« (jednoj od najdi vnijih hrvatskih patriotskih pjesama) kada se naš ubogi Primorac vozi u Ameriku i zureči osamljen na palubi u more, mu se pričinja da vidi  u  njemu   »Marinu   krunu«, o   kojoj   pjeva narodna   pjesma,
pa on:
»Pilji i glčdi i vidi: eno baš je, vjere mi, kruna,
Prava je »Marina kruna«, gori u bezdnu i sije;
Kako je divno joj zlato, kako je alema puna . . .
— — — U to se ozvao signal: naglo na šumnome valu
Skliznu se parobrod drugi,  varku  mu pob r kav oku;
On se je veselo, bučno europskom vradao žalu —
»Kossuth« mu »Lajoš« stalo po boku«.
Neka jaka i čudna ironija sudbine obilježje je sviju Kranjče-vičevih tragičkih pointa. Njegova ironija, smijeh, znag, kojim pečalno, ojadjeno iznaša te velike ironije sudbine kao »Dva standarta» (kri-žari . . . »Daj ubij — u ime Boga«) u »Eli, eli . . .« (što je svijet učinio od Krstove nauke.) i. t. d. može se prispodobiti jedino sa velikim riječima svezanoga Prometeja — lučenoše! Tko pozna Aishilovo remekdjelo, nači če tamo mnogo i mnogo od temeljnoga tona Kranj-čevičeve poezije.
Kranjčevič vjeruje u napredak, u znanost u rad. Njegov »vodja radnika« u zadnjem (trečem dijelu) oratorija »Prvi grijeh« pjeva: »Jabuka bje vam demonski dar — I prevara dušmana slog; — Rad če vam dati i polet i žar — I bit čete kao i —'Bog —! I bit čete kruna i svemirna čast — I držati nebo i svjet...« Radom dakle čovječanstvo prevladava i onu zapovjed   da ne smijemo htjeti
v
biti kano i Bog. Ali što koristi? Živo se sječam kako mi je jednom pjesnik govorio: »Ja vjerujem u razvoj i usavršenje ljudi (poglavito u intelektualnom pravcu), oni če riješiti   sve tajne,   oni če sve moči,
v
biti če kano i Bog, —- ali što onda? Čemu onda život? Svemoč i sveznanje če ljude ubiti? Kako je to užasno ne moči više nista i ne doznati nista, jer se zna sve i može sve. Iz dosada če se morati ljudstvo samo uništiti — ako bude moglo!« Dakle i tu — ironija sudbine! Jaki intelekt i silno osjetljiva duša izvor su nesuglasja u tom velikom duhu i izvor gorke njegove poezije.
»Ljubljanski Zvon« S. XXI. 1901.                                                                                                   39
542
f Aleksandrov: Na planem ljudstvo se mudi . . .
O Kranjčeviču bi se dale knjige pisati, ali ja se moram zadovoljiti sada tom maljušnom, nabačenom tek skicom. Koliko s formalne toliko i s misaone strane znači Kranjčevič silan napredak u našoj poeziji, a u kulturnom je našem životu taj silni pesimista odjek zastoja i krize, Prometej novog, slobodnog života, kao što je u soci-jalnom životu protest i krik proti maljušnim našim prilikama i kukavnom životu. On se stisnuo u sebe, oslonio se samo na sebe, pa onako osamljen pjeva prigušenu bol, koja se u krutosti života ledi u najtvrdje i najkrasnije kristale.
Ali kao da je on svu buru i sva pitanja skupio samo u svoju dušu, iza njega se javlja mladja generacija pjesnika sasma različna: bez pitanja, bez titanizma, bez velikih muka. Kazat cu koju riječ o njima, o Nikoliču, Domjaniču, Vidriču, Begoviču i o Nazoru.
(Konec prihodnjič.)
fla planem ljudstvo se mudi...
jZa planem ljudstvo se mudi,         Veselo zro mi krog oči
in lep je, jasen dan,                     po gorah, po vrheh,
od travnikov seno diši,                 spet pa pogled se ti miri
in duh je ta mi znan.                  po hišah in vaseh.
Pozdravljene, mi, hiše ve,
lepo porisane!
Veselo daj mi Bog srce,
pa volje daj mi pisane!
f Aleksandrov,
To ti danes šepetajo . . .
To ti danes šepetajo              Temna noč je bila včeraj,
na uho drevesa skrivno,               ko si tukaj ž njim hodila,
to ti šepetajo, dekle —                temna noč, ko mu na ustna
ti pa kar naprej bežiš.                  dala sladek si poljub.
Temna noč — samo drevesa
videla so te — nezvesto:
karajo te danes, dekle —
ti pa kar naprej bežiš.
B. Baebler.
602                          Milan Marjanovic: Noviji hrvatski pjesnici.
O njeni nedolžnosti je zdaj vse prepričano, in vendar kažejo včasi otroci s prstom za njo ter si dopovedujejo:
»Vidiš, ta je bila1 pa že zaprta! . .«
Njeno življenje je navzlic njeni nedolžnosti omadeževano! . .
A drugi? . .
Dolfe in Baston se počutita dobro! . . Razen onih brazgotin, ki sta jih tistikrat provzročila drug drugemu, ko sta se obdelovala s kozarci, ni pustilo njijino razuzdano življenje nikake sence na njiju. Oba sta na tem, da se oženita, in oba imata mlado, lepo, nedolžno in bogato nevesto . . . Brez dvojbe bosta oba srečna . . .
Tako je pač dostikrat v življenju!  . .
floViji hm/atski pjesnici.
Za »Ljubljanski Zvon« napisao
Milan Marjanovic.
(Konec.)
ao da je Kranjčevičevim nasljednicima ostalo nakon velike oluje opustošeno polje, kao da su i m očajne sumnje i misli ubile sav život — oni su se poplašili misli, uvukli se u sebe i počeli da lutaju poharanim poljima turobne duše (kao Nikolič i Domjanič) ili su odbjegli ovaj gorki sadanji život te se uživili u drugo, vedrije doba, u doba starih klasičkih kultura, helenske i pompejanske (kao Vidric), nekoji zašli doduše malo bliže sadašnjosti, ali ipak daleko od ovog našeg života, u vedro doba igranja, ljubavi i ljepote, u romanski rokoko (Begovič - Xeres de la Maraja), Jelovšek je htio pako ovaj naš život pročistiti i revolucij ono vati te postavio tražbine nekog večeg, slobodnijeg, sočnijeg života budučnosti, dočim je Nazor odbjegao takodjer realnost, ranio se za starom hebrejskom poezijom, ali ubrzo zašao medju stare poganske Slavene i tu našao veliki okrepljujuči dah majke zemlje, života i blagoslova.
Mihovil Nikolič, koji se javio još u sredini devedesetih godina, izdao je do sada jednu knjigu pjesama i jednu knjigu črtica (»Knjiga života« — zajedno za Tucičem) te je proizveo, osobito na
Milan Marjanovič: Noviji hrvatski pjesnici.
603
mladje, silan dojam. Javio se bas u ono doba kad i hrvatska »moderna«, u doba, kad se pričalo o umornim i izmučenim dušama, o rafinovanim nervima, o bankerotu naturalizma (kojega u nas nije ni bilo), o oživjelim legendama, o sjeni Swedenborga. Javio se u doba, kad je nastao kult duše, psihizma, u doba, kada su u jednu ruku Strindberg a u drugu Maeterlinck zanašali duše, u doba intimne umjetnosti. Nikolič je pjesnik »tihe lirike«, pjesnik jeseni, kada pada lišče, kada se za melanholičkih sunčanih zapada proteze od drveča tako turobne sjene. Njegovi stihovi odišu jesenjom sipljivom ki-šicom, mekani su kao maglica, šušte poput pošutjeloga lisca. Nikolič je pjesnik izgubljene energije, sav nježan i osjetljiv, pjesnik tihe čeznje, pjesnik novembarskih sutona. Tek jedno hoče da ima—jednu žensku toplu dušu, koja ga razumije, koja ima dobro srce i vlažno veliko oko, polak sestra a polak ljuba. Njegove su pjesme šapat sjena, sto pričaju konac neke priče, kojoj ne znamo početka. Tek na par mjesta trgne se taj pjesnik, da se pečalno uspravi i ojedi nad životom (Na čistu srijedu, Lanac), ili da kaže zmiji misli i sumnje, da se ne uvlači u njegovo srce (»A kada mi dodješ do srca — onda ču smrskat ti glavu«). Njegova je melanholija slična onoj nekojih naših tužnih narodnih pjesama, puna čudnoga moduliranja, naliči cesto na onoj lički vječni otegnuti: »oj . . o-o oj . . oj . .«, što se razlijega od samotne planine k drugoj planini. Nikolič je jedan od najčiščih naših melanholika. On se silno dojmio mladje generacije, pa i ako je po osječajima dosto jednoličan i ako je u zadnje doba pao donjekle u maniru, (to je u ostalom njegova originalna manira), ostati če uvjek njegova blaga poezija ugodno štivo u turobnim urama života.
Dragutin Domjanič nije još izdao zbirke svojih pjesama, ali je i on medju svim onima, koji znadu cijeniti čistu umjetnost, dobro poznat. Javio se nešto kasnije nego li Nikolič, a i nije mnogo napisao, ali su to pjestnice dotjerane, ostrog izrazaja, pune krasnih slika, pune neke zgusnute boli. Domjanič je pjesnik polja na ugaru, pustoši, čemerna srca. U novije je doba postao nemirniji, pjeva šampanjcu, pjeva svojoj ljubavi, trza se, diže se.
Vladimir Vidrič nije tako bolesne duše kao ova dvojica. Znao je cesto rumena lica govoriti: »Ja sam zdrav, ja sam zdrav!« Zdrav je, ali u tom zdravlju nije pustopašan, nije razmetan. Vidrič je idealista prepun krasnih sanja, a nada sve on je vedar kao južno nebo. Nije pjesnik velikih koncepcija, ali umjetnik malih prekrasnih ljubkih  slika.    Prozvaše ga neohelenistom,  a donjekle on to i jeste.
604                          Milan Marjanovic: Noviji hrvatski pjesnici.
Pjesnik je lijepog, lagodnog i svjetlog prirodnog života, kako ga nalazi medju drevnim Nimfama, Panima, u Pompejima i druguda. Izmedju njegovih a fresco pjesama i Siemiradskovih slika ima nega laka srod-nost, a ima u njega mnogo krijeposti jednoga velikoga Francuza. Vidričevi su stihovi tako slikoviti i plastički, da pogadjajuči u nji-hovoj intonaciji dobro duh dobe i predmeta, koji pjeva, evocira u par poteza kaku lijepu davnu sliku. Uvjek govori u slikama. Vidrič je vrlo malo pjesama izdao ali ih je to više spjevao. On i rijetko piše svoje pjesme, nosi ih u glavi i uživa, kad ih kome recitira svojim baržunastim glasom. Lutajuči po svojem gaju, u onoj zagre-bačkoj vedrini slaže pjesme, te ih čuva u sebi. Navesti ču ovdje samu jednu pjesmicu (»Pompejanska sličica«), da se vidi genre nje-govog pjesnikovanja: »Tamo u dolu, gdje lovori šume — I srebrene vode teku: Kucaju srca —¦, črni satiri — Rumenog ovna peku. — Pod svietlim panjem penje se plamen, — Ožarene dršču grane, — Ogrud satiru sakriva Phrvne — Obraze milovane. —- A okol u okol skaču satiri, — Pak se rozima biju — Krčage noše, krčage vuku, — Sladjano vino piju. —¦ I vjenčav se liscem vinjage bujne, — Buku podižu divlju, — Kucaju srca, s ljupkog se gaja — Bijele nimfe ozivlju«. I nista više? Ne! Zar nije to dosta ?
Ali nije Vidrič jedini ovakov eksotik. Došao je s juga još jedan krijuči se isprva pod čudnim pseudonimom Xeres de la Maraja, nazvav svoju ljubu čarobnim imenom Zoe Boccadoro (Zlatousta Zoe). Bio je i prije poznat  kao Begovič.
Milan Begovič pjeva več dosta dugo, izdao je do sada dvije knjige pjesama (»Pjesme« i »Knjiga Boccadoro«), napisao mnogo pjesama, pa koji članak, mnogo malih ljubavnih pripovjedaka, dramoleta i dialoga. Izučio je dobro romanistiku, voli Heinea (koga je i prevadjao), pun je vatre, ljubavi, temperamenta i majstor stiha. U prvim je svojim pjesmama bio još nesiguran, nije znao pravo kojom da stazom udari. Bile su to pjesme nadarenoga mladiča, ali taj mladič nije stvorio osim dvije tri pjesme (»O Lola bianca . .« »Arpadovom sinu« i" još koja) nista krepčega i izrazitijega. Bilo je to neko tapanje u neizvjesnosti. Tek kasnije je počeo da traži svoje osebne sujete. Pisao je razne »dramatske skerce« na način libreta novotalijanskih   opera,  pisao   svoje polufantastičke čarobne ljubavne
v
priče, pjesme i. t. d. Zar južnoga sunca, žar krvi i vatra ljubavi koja zatravljuje — to su obilježja tih radova druge njegove periode, ali to sve još nije bilo uredjeno: našao je sujete, ali nije našao još svoju pravu formu, svoj ritam.    To je sve našao u čarobnoj  »Knjiži Boc-
Milan Marjanovič: Noviji hrvatski pjesnici.                      605
cadoro«, toj ljubavnoj himni, toj pjesmi vječnoj ljepoti, toj knjiži ljubavnih igara, razkoši i opojnosti. Nema tu oblaka, nema mraka, sve je vedro, žarko, polu naivno, polu rafinovano, polu čisto prirodno, a polu rococo. O čemu god pjevao, uvjek na koncu pjeva o svojoj Zoi, s kojom šeče poljanama, obalama mora i potoka, salonima, po suncu i noči. Vjenčava ju žutim zrelim klasjem, makovim cvijetom, cjeluje joj usne i nožice, radostan, bezbrižan, zatravljen. Prati ju u crkvi i gleda njeno lice u slikama svetica, sluša, kako sva priroda pjeva njoj. »Boccadoro« je knjiga sreče i naivne ljubavi, i ako su ju nekoji nazvali — svinjskom knjigom. Begovič je naučio svoje stihove graditi od sjajnih stihotvoraca Talijana, a osvježio ih je i okitio najljepšim blagom naše pučke pjesme. Njegova je pjesma jedra i puna, nije monotona, teče gladko, začarava čitaoca. Večina su Bego-vičevih pjesama — slike, slike kasnije rennaissance, ili ranijeg rococoa te ta mješavina daje još ljubkiji čar njegovoj poeziji. Njega su dapače u premnogim pjesmama bas i nadahnule slike starih velikih majstora.
I ta slikovitost u poeziji karakteristikon je svih modernijih hrvatskih pjesnika. Za čudo je, da francuska teorija (Verlaine i Malarme, koji je radio na muzikalnoj drami glasbe) o muzici riječi nije mnogo dje-lovala na našu poeziju. Nikoličevi stihovi su doduše vrlo muzikalni, a i Kranjčevič pazi na to (n. pr. »Ciliču gusle . . reško i drsko, raz-bludno, milo . .«), ali ta muzikalnost nije tražena, dolazi kanoti sama od sebe, ali se za to slikovitost osobito ističe. Večina je mladjih pjesnika slikarima, cesto nije čitava pjesma drugo nego jedna lijepo komponirana slika harmoničkih boja. To se opaža več kod Nikoliča, ali još više kod Vidriča, Begoviča a i Nazora. A te su slike uz to jasne i plastične. Ta slikovitost i plastičnost daju naŠoj novijoj poeziji vrlo prijatan vid, a s umjetničke su strane veliki napredak prama starijoj patetičkoj, retoričkoj direktnoj, gotovo bi rekao referentskoj lirici, jer je veča i čišča umjetnost predočivati stvar nego opisivati ju ili deklamirati  o njoj i o dojmu njenom na pjesnika.
I tako je eto iza nikoličanizma odmah izbila na javu nova, ve-drija poezija. Nije se moglo na dugo zadovoljiti sa Kranjčevičevim pesimizmom, niti sa slabašnom Nikoličevom melanholijom. Trebalo je novoga prolječa. Vidrič ga je potražio u helenizmu i starom Rimu, Begovič medju romanima, Jelovšek, po naobrazbi više sjevernjak, htio ga je ma i na šilu stvoriti, a eto je došao i Nazor, da uskrsne stare slavonske mite,  da ga dočara, kakovo dolikuje našoj naravi.
Vladimir Nazor je jedan od najinteresantnijih i najsnažnijih talenata  nove   hrvatske  poezije.   I on je pobjegao   doduše od ovog
606
Milan Marjanovič: Noviji hrvatski pjesnici.
realnog života, koji ga ne zadovoljava, ali i ako se zaletio u daleku prošlost medju sla venske bogove, on se vratio samo k prirodi, jer ti su bogovi za njega samo simboli. Nazor je epik, i ako je napisao par dobrih lirskih pjesama. U mladosti talijanski naobražen naučio je tek kasnije hrvatski (on je Dalmatinac), i prve su mu pjesme bile talijanske. Pa kao sto je i Preradovič, isprva njemački pjesnik, izučiv dobro jezik postao jedan od najnacijonalnijih pjesnika, tako je i Nazor došao u kratko vrijeme do toga, da umije vanredno pogoditi pravi narodni ton i shvatiti duh. Zanesen isprva za Ariosta, počeo je u »Nadi« da pjeva bibličke sujete iz doba Šalamuna (»Ruta Mo-abka« »Ahionama« i. t. d.) ili da kuša (ali uspješno) imitirati duh narodne pjesme (»Kosovo«, »Kraljevič Marko«). Držali su ga zgoljnim artistom, a bio je »samo« krasan umjetnik epske žice, tako svjež, naravan i živ. Lanjske je godine donapakon izdao svoje »Slavenske legende«. Čini se kao da on tu stoji pod starom lipom te uz lutnju pjeva, priča,   igra pred   ulazom u sveti   gaj  i snubi   slušaoce  da  se
v                                                                                                                                             v
obrate majci Živi. Priča o Dabogu i rodnim poljima, o Certu, o Da-voru, Stojanbogu, o Ladi i Jarilu, o Bolačku, Mrakoču, Vuku, o Momiru i Grozdani; govori o moči Peruna, o dobroti Daboga, o Sve-vidu, o Pojezdi i Prijezdi, o dva traka prvog sunca. A onda još priča legende o Dunaju Ivanoviču i o njegovoj tihoj, blagoj ljubavi, o Lorani što odbija knezove a ljubi pjesnika, o Iliji Muromskom vjer-nom i velikom junaku, o Sepontu i Hrvatima, koji u tudjini ljube cure i usrečuju kraj, dok im Saracen zemlju otima; pjeva o tajnama Miroč-planine, o Jerisavlji vili, o Zivani majci i Ravijojli. I kad ga slušamo, u nama se nešto gane i budi, kao da puca stoljetni led, upaljuje se krv, kane suza tromica, kao da se budi stari duh u nama, Mnogi nisu razumjeli te legende, nisu razumjeli te simbole, jer i ako je genijalni Nadilo napisao Hrvatskoj o mitologiji gotovo dvie tisuče strana veliku razpravu kroz jedno 10—11. »Radova« Akademije, i ako je tu
v
radnju popularno ekscerptirao Segvič, naša je krasna mitologija vrlo slabo poznata. Ali napokon te »Slav. legende« su bile tek fragmenti, izdani za pokus. Nazor če sada izdati cijeli jedan mitički epos (jedini u našoj literaturi)  »Zivana« *) (boginja zemlje i života). Nazor svjesno
') Kako mi je ta radnja poznata, a i onako ce doskora izaci, kazati cu rijec dvije i o tome. »Zivana« je mitički epos u tri pjevanja, a svako pjevanje u tri dijela. Epos počima sa grandioznim opisom Čerta (bog mraka i zime), kako gradi od leda i blata Goleč-kulu proti Vidu (bog otac dobra i svjetla) te pritisne zemlju zarobiv Živu (boginja života i plodnosti). Dok djevojke na zemlji plaču tužaljku za živom (metar starih hrv. nar. pjesama »bugarčica«), dotle čert šalje svoju djecu Balačka i Mrakoča da pritisnu maglom i ledom ljude i zemlju,
Milan Marjanovic: Noviji hrvatski pjesnici.                          607
zastupa ideju povratka k zemlji, životu i prirodi, dakako samo princip, jer on se ne paca u ovaj današnji život. Ali taj pojav je znatan i navješcuje novo doba poezije i literature, jer on skicira i drugi jedan princip: narodnu kulturu, nadovezanje na tradicije — prekinuti pred hiljadu godina. U »Perunu« pjeva:
Nek znadete, kakva moč je u silnijeh u Bogova . . .
Nek znadete sudba vaša, da je s nama prepletena.
Oj, vi puci i narodi: uspomene mladih dana
I narodnoj duši vjekom ostati če krepka hrana!
Oj, vi puci i narodi:  nit se briše, nit ostavi
Pečat što ga usred čela utisnuše Boži stari ....
Sudjeno je, znam, doskora da pobjede zlobne Moči, . . .
Da što do sad svetost bješe, bude lažno i prokleto.
— Mladom suncu na ishodu svak upire radje oči!  —
Ali ipak moč nam silna neče klonut,  neče pasti!
Kad če Biesi sušom nagnut svaku klicu da uguše:
U pomoč če ono zvati novo Biče, Ime novo,
Al' pred njeg'vim oč'ma lebdit Božanstvo če Perunovo.«
Tko zna kako je naš narod.još sav pun svojih mita, kako su narodne pjesme za pravo mitične, kako ta stara vjera »pod novim imenima« još žive, taj če znati što tu pjesnik misli, koji na usta gromovnika Peruna ovako govori. Ali Nazor je govorio još direktnije
a Paraha (bura na moru) da uništi brodare. Krasan je opis dolazeče zime i mečave i bijede ljudi. Svud zavlada pustoš. Dotle Parah razbija brodove, koji dolaze kuči puni plodine. Krasan mitički opis dolazeče oluje i konačnog razapa. Živa ukočena dotle robuje u Goleč-kuli. Ali kad se dižu topliji vjetrovi s juga, polazi Cert samotan zemljom: puca led pod njegovim nogama, mekša se snijeg, hoče da se bori sa novom Zorom, ali ga natjeraju brača Poiezda i Prijezda (prvi i drugi trak sunca) natrak k sjeveru. Ali u to su vile odgojile krasno dijete Momira (rano prolječe), a on zatravljuje mome, ide zemljom, oživ-ljuje travu. Krasno je prikazan taj mladjahni bog. Ali Cert hoče da ga uništi. Nato Zlata zove i budi podrijemanog Stojan-boga (sunce u marcu) i on se na-pokon diže i leti u boj na koji je pošao da zove sve bogove Nava (raj, stan bogova, nebo) i onda nastaje vanredno opisani mitički boj dobrih bogova sa zlima, a za majku Živu. Taj simbolički boj završi porazom Certa koji pobjegne ranjen daleko na sjever. Zemlja je opet slobodna. Ali se mladi momir uzobje-stio, te se zaljubio u svečenicu Vidovu u Grozdanu i odveo ju iz hrama. Na to ga Vid kazni i Stojan usmrti nebeskom strijelom. Bogovi se spustiše sa svjetle Rajevine na zemlju. Vile vode Živanu na vjenčanje sa Dabogom (plodnost): pjevaju joj pjesme, a dotle žrec (svečenik) tumači ljudima, kako se Vid slici zmaja zagledao u Živu i kako mu je ona rodila svijet i ljude. Vile se opet zabavljaj u pjesmom, a Živana dotle krijepi Srdana krepkog ratara sina Gorazdovog (mitičko-simbolički čovjek) to ga bodri na rad. A Dabog putuje zemljom poljanskom i dariva ju j okrene Zemovitu (simbol, ime) i priča   mu o
608                          Milan Marjanovič: Noviji hrvatski pjesnici.
apostrofirajuči u jednoj svojoj pjesmi današnje pokoljenje ovako: »Vi momci blieda lica i misaona čela; — Danci bez praskozorja, cviječe bez latica; — Gore bez zelen borja, vi djeca ostarjela: —¦ Dodjite k ovom hramu, do našeg cvjetnog plota, — Dodjite k ovom hramu mladosti i života!«
I tako vidimo, kako se polagoma naša poezija razvedruje. Ne zadovoljava se Tresicevim poetskim eklekticizmom, ne tjezi se i ne veže nikakovim vanjskim sistemom. Oslobadja se uopče tutorstva; za Kranjčevičem se silno digla vratomno visoko, ali onda klonuv najprije, polagano se opct vedri. Bježi doduše od realnoga života, ali mu se u principu primiče, pa če doči doba, kad če ona i osvježiti taj život. Bas u doba, kad u našoj pripovjedačkoj literaturi, koja promatra i študira realni naš život vlada kao temeljni ton »Mo-rituri-«motiv, poezija p očima da se zanaša »Resurecturi-« motivom. Jeli je zato lažna? Tko promotri njenu krepčinu, prirodnu svježinu i sočnost, taj to neče kazati. Možda tankočutni lirici osječaju kao stari mornari Kolumbovi na pučini miriš zemlje, miriš novog života. Ali ga možda samo propovjedaju? U jednom i u drugom slučaju je to dobro i utješno. A najutješnije je to, da čine to u sve ljepšoj i čiščoj umjetničkoj formi. A moramo osim toga uvažiti, da svi ti pjesnici nisu ni iz daleka prestali da se razvijaju, da su to mladi ljudi, da od ovih mladjih nema ni. jedan ni trideset godina. Koliko možemo još od njih očekivati ? Jeli možemo očekivati još velikih djela? Begovič i Nazor dati če ih za cijelo (O Tresiču i Kranjčeviču ne govorim), a drugi če za cijelo dati još lijepih pjesama. Glavno je, da nestaje iz poezije diletautizma i početničtva i da se razvijaju izrazite individualnosti. A toga u novijoj hrvatskoj lirici  ima.
budučnosti, radu i blagoslovu. »Danak je blizu, u kom ce, Zemovite, pobjeda tvoja — Oriti licem se zemlje: ti možni kralju, ti vrutče — Topline, obilja majke, temelju ponosne sgrade — Devore svježe krepčine, jakosti, žara dobrote — Baš ko i sunušce ono na svodu visokom.« I Zemovit ocuti »srecu života, radost i slast.« — Iz te epopeje miriše zemlja sa svim njenim sokovima. Pri-roda je tu tako potpuna i živo očrtana, borbe tako velebne, a idilizam i rad i blagoslov tako čaroban i naravan da je divota slušati roman onih krasnih sti-hova. Protest je to proti asketizmu, velepjesan života, plodnosti i svjetla. Ti bogovi nisu ni prevarni kao grčki, niti mrki, boj ovni kao germanski, to su snažna dobra biča, koja donašaju život sretan i veseo. U tom epu nema mo-notonije, stihovi su blagozvučni, metar se izmjenjuje, slike su žive i krepke, poznavanje prirode izvršno, a ideja velika. Mora se znati, da je Nazor profesor zoologije, botanike, mineralogije, matematike i fizike, dakle baš največeg dijela prirodnih znanosti, osim toga ljubi prirodu i u njoj nalazi snagu i mir.