MIH. M. STANOJEVIC: Škola rada. (Referat na V. pokr. skup. Pov. UJU — Ljubljana v Šoštanju.) O školi rada pisalo se i kod nas dosta. Pa ipak jo§ nisu čisti pojmovi o njoj. Još se ne razlikuju škola u današnjem smislu sa ručnim radom kao nastavnim predmetom i škola kojoj je težnja da sprovede ideju rada ne samo kroz sve predmete osnovne nastave, več i uopšte kroz celo vreme uzgoje. Donekle obe ove škole koje se nazivaju i jedna i druga: »škola rada« imaju dodirnih tačaka i uzimaju rad — delo — kao sredstvo za vaspitanje ali se razlikuju u pogledu izvodenja i praktične primene samoga principa: rada, kao što čemo to docnije vi~ deti. ^ Značaj i vrednost rada — delanja — u čovečijem životu igraju veliku ulogu. Svekoliki napredak čovečanstva zasniva se na radu. Rad je izvor blagostanja i kulture. Rad je pogodba zdravlja, napretka i sreče kako pojedinaca tako i naroda. Stoga je vaspitavanje narodnog podmladtka za rad u porodici, školi i dru- štvu od vrlo velikog značaja. Kako je zadača narodne škole poglavito da vaspitava za život i životnu zajednicu a bez rada nema života, to je pojmljivo što je pitanje o nastavi rada ili školi u kojoj bi se negovao rad zanimalo od vajkada pedagoge i školske reformatore. Kao što če se videti iz ovoga izlaganja ideja škole rada nije nova. Ona se nalazi još u prvim počecima pedagoške nauke kod Platona, Plutarha i dr. Ona se i dalje provlači, kao što se vidi iz Istorije Pedagogije, kroz Srednji vek, nalazeči svoga izražaja u prvim gradanskim školama u kojima se deca spremaju i za obrazovanje poziva. Svi glavniji pedagozi, po čevši od Komenskoga, pa dalje kod Loka, Franke-a, Salcmana, Fihte-a, Pestalocija, Frebla i Herbarta — zanimali su se tom idejom samo u različnim oblicima i načinima pokušajal u praksi. Naročito se ističe, u ovome pogledu, u početku XIX. veka veliki pedagoški reformator Fridrih Frebel. On je, iduči stopama Pestalocijevim, prvi pokušao da praktično veže nastavu rada s igrom detinjom. On je uvek naglašavao da umnome radu prethodi instikt za fizičkim radom kod dece, i da stoga vaspitanje treba otpočinjati s radom iz malena. Nagon za radom kod dece treba da se veže za učenje. Nq ideja škole rada našla je svoiih najizrazitijih prestavnika i zastupnika poslednjih decenija prošloga veka uticajem socijalnih prilika i težnja za reformovanjem škole u duhu praktičnih potreba i spreme za život. Kao osnovno delo po kome se još i danas zasnivaju zahtevi pedagogike rada sraatra se spis Karla Bidermana: »Vaspitanje za rad, jedan zahtev života od škole« (1852 g.). Biderman je zahtevao školu u kojoj bi se pored znanja negovala i moč, pored pamčenja (spomen) i praktični radovi, nagon stvaranja, oštrina oka, izvežbanost ruke, a pre svega snaga volje. Taj Bidermanov spis imao je vellkog uticaja na ondašnje školske ljude. Gurtman, Ajzenlor i Disterveg zanimali su se tim pitanjem ali je Erazmus Švab u svome spisu »Radna škola kao organski sastav narodne škole dao najodredeniju boju škole rada. Njegova prva i najglavnija postavka je uzimanje rada kao vaspitnog momenta u organizam narodne škole. U tome svome spisu raspravlja Švab i pitanje u kakvom o d n o s u treba da je škola rada prema školi učenja i najzad kako treba da se ona organizuj e. On zahteva da se nastava rada ima izvoditi prema prilikama i potrebama mesta i okoline. Ali se ovi zahtevi škole rada u početku svodahu samo na uvodenje manualnog rada u školsku nastavu. Ručni rad kao nastavni predmet zavede se najpre u Švedskoj, a posle ga prihvatiše i Danska i Norveška, a posle se rasprostre po svima Evropskim zemljama i Americi. U Švedskoj su vladala u početku dva pravca u pogledu nastave Ručnog Rada. Jedan industrijski ili zanatski a drugi pedagoški. Posle duge i uporne borbe iz