iiiiiiimmiiiiimm
iiimiiimiimimm
„ISTRA** IZLAZI JEDAMPUT 5 MJESEČNO. — UREDNIŠTVO'I j 1 UPRAVA NALAZE SE U BOŠKOV1ĆEVOJ, ULICI BR. f20	|
PRIZEMNO LIJEVO TELEFON BR. 5931
miiimiiniiiiimiii
miiiiiimiiiiiiiiiin
„Kad je pala crna tama
Njena j9 duša pošla s nama“ (R. Katalinić-Jeretov.)
iiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii
iiiiiiiiimiiiniiiiiii
■	PRETPLATA: ZA CIJELU GO-s DINU 24 DIN — ZA POL GO-
■	DINE 12 DIN — ZA INOZEM-
STVO DVOSTRUKO. — ZA AMERIKU 1 DOL. NA GODINU. OGLASI SE RAČUNAJU PO CIJEN1KU.
IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII
iiiiiiiuiiiiiiiiiiiiiii
GOD. II.
ZAGREB, DNE 31. OŽUJKA 1930.
BROJ 3.


t
DR. MATKO LACINIA
ONO, ČEGA SMO SE TOLIKO BOJALI, NA ŽALOST SE OBISTINILO. DOBROG NAŠEG UČITELJA, VODJE I OCA, BARBA MATE NEMA VIŠE MEDJU ŽIVIMA. U UTORAK, DNE 18. OŽUJKA U 11.35 SATI U NOČI PROVIDJEN SVE-TOTAJSTVIMA UMIRUĆIH, ISPUSTIO JE SVOJU VELIKU I PLEMENITU DUŠU.
VELIKI I DIVNI TROKUT ISTARSKIH BORACA SLOMIO SE. OD TRIJU ISTARSKIH VELIKIH LAVOVA, NASLJEDNIKA NEUMRLOG DOBRILE, NESTALO JE VEĆ DVOJICE: MATKA MANDIČA I Dra. MATKA LAGINJE. OSTADE TREĆI, PROF. VJEKOSLAV SPINČIĆ, ALI I ON VEĆ NEKOLIKO MJESECI BOLESTAN.
TAJ SJAJNI TROKUT IMENA, OKO KOJIH SU SE DECENIJ AMA PLELI VIJENCI NAJLJEPŠIH NARODNIH LEGENDI, KOJE SU SJAJILE U DIVNOM HRVATSKOM IMENU PO SVIM ONIM NAŠIM MALIM SELIMA, POČEVŠI OD KASTAVŠTINE, PA NIZ VOLOSKO, PREKO UČKE, ĆIĆARIJE I ONIH NAŠIH MALIH, ČISTIH, KAMENITIH SELA OKO PAZINA, BRSEČA, KOPRA, POREČA, PA SVE TAMO DO IZA TRSTA, TAJ VELIKI TROKUT DANAS JE SLOMLJEN. NAŠA DIVNA ISTARSKA SELA, KOJA SU DANAS ZAVIJENA DRAČEM, BOLNO ĆE PRENOSITI JEKU O SMRTI VELIKOG SINA ISTRE, DOBROG OCA NARODA, OCA SIROTINJE I SVIH ONIH, KOJI SU DOLAZILI DA POKUCÀJU NA NJEGOVA VRATA.
BRŠLJAN, RUŽMARIN I BOSILJAK, TUŽNO ĆE NADVIRATI NA PROZORE KAMENITIH KUČIĆA, DA UPIJU BOLNU PJESMU, KOJA ĆE JEKNU-TI JEDINO U ŠUMAMA, DA PRIGUŠENA DODJE DO MALIH DOMOVA, GDJE ĆE SE SVE OVE DANE GOVORITI O SMRTI ISTARSKOG LAVA.
ZVONARI ĆE ZVONITI »ZDRAVE MARIJE« I JEKA TIH ZVONOVA BIT ĆE BOLNA I TUŽNA, JER ONA ĆE BITI POSVEĆENA USPOMENI MRTVOG •LAVA. ONA ĆE LETITI PREKO MALIH JEZERA, POVRH PUČINE MORA, SVE UZ OBALU, DA JU PRENESE NA OTOKE, DA I NJIMA JAVI, DA JE — UMRL NAJVEĆI ČLOVIK ISTRI JE ...
RIBARI OD PRELUKE DO MEDVEJE I DALJE, ONI NAŠ* »PREKO MORA« OTISNUT ĆE SE SA BARKAMA I BRACERAMA, DA MORU ISKAŽU SVOJ BOL, SVOJU TUBU I SVOJU NESREĆU.
ZVONIT ĆE ZVONA, ONA VELIKA, MRTVAČKA, U SUMRAK KADA SUNCE BUDE ZALAZILO ZA UČKU NA TIHU VEČERNJU I ZOROM NA ZOR-NICU, KADA PRVI TRACI SINU POVRH VELEBITA, ZAJEDNO SA RIBARIMA PODNO PRELUKE.
JER MATKA LAGINJE NEMA VIŠE !
1. februara goti. 1883. negdašnja je »Naša Sloga« bila donijela pod naslovom »Plač Istre« jedan svoj uvodnik. Kratak članak, nekako čudan ali do svoga posljednjeg slova iskren, provučen, gorkim suzama oro-šen:
»No!!... Pa što, za Boga? Je li baš istina da je naš vrli Dobrila umro? Oj, nemila smrti, što ti je učinio narod ovaj!... Pogledaj po Istri, pa vidi, kako toliko tisuća naroda ljuto cvili... veselja je nestalo i kod djece: tuga im niz obraze dube, obične popjevke su umukle,.. A Ti, Jurju, hrabri junače... Ukorit ću Te: nisi nas ljubio! A kako, kad si nas tako pustio nejake sirote, da nas, sada, kad tebe nema, dušmani zaokupljaju i gone pred sobom bez obzira... Oj, ćaće naš preljubljeni!... Eto, Jurju, počivaj u miru! U miru? Bome Te ne pustimo u miru: uzdahe i jade naše uvijek ćemo otpravljati nad grob Tvoj, da Te bude, da podigneš glavu, da pogledaš po Istri nevolje naroda Tvoga, kako stenje pod dušman-skim jarmom, kako vapije krjepku obranu, a ne može ju naći: pa kako Jurju, da tužni narod u ovakovim nevoljama ne bude klicat plačuć nad grobom Tvojim?!...«
i	*
Svejedno: crni glas ne će kasniti, da ne stigne i do najzabitnijeg istarskog sela i do posljednjeg kućerka. Već je i stigao. Kao šapat kruži sa više s’trana uokolo: iz Klane, gdje se naš veliki Pokojnik rodio leti glas niz Kastavštinu niže u more od Vo-loskogn do Labina, pa na otoke ... Iz Postojne preko Krasa u Buzet, a otuda na jug, na istok, na zapad preko brda i dolina, kroz golu krš i pitom«; lugove, dok se naposljetku uz težak jecaj ne smiri na ognjištu, između prignutih glava nijemih i utučenih od bola i uspomena.
Tih uspomena ima mnogo. Čini se kao da se izvijaju iz one djedovske vatre na ognjištu i bude, iskrsavaju, dočaravaju neke čudne, već daleko i minule dane. Stariji svi pamte svog »oca« i svak će nešto o njemu da priča. Neki izmedju njih iznose stvari već davno zaboravljene:	nekakve
»Basne«, što ih je Laginja napisao i izdao tačno prije pedeset godina. Sve te basne imale su na kraju jedan lijepi nauk. Tako na priliku i ona o (»Turku i Mrkodinu«:
Zapamti ovu basnu puče,
Gledaj svoj bit, kao mrki vuče!
I puk je zapamtio...
Ali On je napisao i drugih stvari. Kao đak, mlad, još sasvim nepoznat, obišao je razna istarska sela i svoja opažanja iznio je u »Istarskim pričama«, što ih je godine 1879. i 1880. priopćio zagrebački »Vijenac«. Između raznih lica prikazao nam je i bersečkog zvonara tako savršeno, da nam je onaj čudni starac još danas živ u pameti.
A onda:	Hrvatske istarske na-
rodne pjesme, što ih je on lijepo ure-
dio i složio u knjigu, pa ona njegova »Povijest Kastva grada« i još neke druge stvari, koje svjedoče, da je u Laginje i pero bilo vanredno vješto.
Ali njegovo ime povezano je s drugim «laleko dubljim uspomenama. Prva je ona od god. 1883., kad je u saboru porečkom kao tek izabrani narodni zastupnik izjavio u talijanskom jeziku ovo:
»Visoki sabore! Čast mi je izjaviti, da ću kod današnje rasprave govoriti mojim materinjim jezikom...«
I malo iza toga nastavi hrvatski:
»P oštovana gospodo Latini! Izbor u Pazinu...
Jedva je izustio te riječi nastade u klupama većine i na galeriji užasna vika i graja, tako da je svoj govor morao da prekine i da ga malo zatim nastavi u jeziku talijanskom. Svejedno: od dana kad je »Naša Sloga« donijela prikaz o tom njegovom odlučnom nastupu u saboru, njegovo je ime jednini mahom ušlo u sva istarska srca, u sve duše.
To je ime i poslije nekoliko puta poslužilo u našoj narodnoj borbi kao geslo, kao barjak, oko kojega su se bile najoštrije bitke, što ih pozna historija našeg istarskog preporoda.
U martu 1891. vršio se izbor narodnih poslanika u bečki parlamenat. Izbornici kotara Kopra, Poreča i Pule kandidirali su dru Laginju. Kod izbora fiduciara Laginja je dobio većinu, ali su Talijani poduprti austrijskim vlastima dobili 13 glasova i time omogućili izbor svome kandidatu Vergottiniu. Međutim je taj izbor bio malo zatim poništen i »Naša Sloga« svečano opremljena mogla je već 5. novembra iste one godine veselo da klikne:
— Pobjeda je naša! Laginja je izabran!
To je bila borba, kakve Istra do tada nije još vidjela. Narod je bio četrnaest dana na teškim mukama, ali je ustrajao, jer je htio da njegov miljenik Laginja iznese pobjedu. I pobjeda je došla, a i proslavljena kri-jesovima i pjesmom, gruvanjem iz mužara i klicanjem u našim stranama još nikada ni čuvenim ni viđenim.
Onda je «lošla god. 1907. 14. maja — noAi izbori za bečki parlamenat. I opet se oko Laginjina imena okupio narod i to narod onih kotara i općina, gdje je nasilje i u mirnim prilikama bilo na dnevnom redu. I eto: unatoč sili i nečuvenom zulumu Laginja je izišao opet pobjednik i to s toliko glasova, da se je onome njegovome izboru dalo s pravom značaj plebiscita.
Malo iza toga, 9. juna iste godine, držana je glavna godišnja skupština družbe sv. Čirila i Metoda za Istru u Pazinu. Računalo se, da se onoga dana okupilo u srcu Istre‘nešto oko 20.909 duša. Kad je negdje oko dva sata poslije podne stigao vlak iz Pule s drom Laginjom i s ostalim skupštiinarima, A sva je ona
masa svijeta nagrnula na stanicu, i šta se tu događalo, moje pero ne bi moglo da opiše. To nije bilo klicanje već pravo ridanje od sreće i ganuća. Po starca došla na stanicu kola, uli seljaci ne daju da im »ćaću« voze konji. Oni će da ga voze sami... I u tili čas raspregoše konje i šestorica kršnih naših ljudi stalo do ruda i pomalo vukli svog miljenika u grad. A on — nevikao ovakvim stvarima, stisnuo se u kolima i — plakao... To nije bilo slavlje — to je bilo više od triumfa.
Te i takve će uspomene iskrsavati Istrom sada, na glas njegove smrti. Ali ima i bezbroj drugih uspomena, koje će se ispreplitati s njima. Nije đr. Laginja osvojio srca svojih ljudi samo svojim perom, svojim čuvenim govorima u saboru i Parlamentu a ni svojim i ako svestranim i neumornim političkim radom. On je za onaj narod učinio mnogo više:	on ga je
pridigao iz nevolje. Otvorio je svoju odvjetničku pisarnu u Puli i to u doba, kad naš odvjetnik nije u onom gradu mogao ni za sebe ništa da.zaradi, nekmoli za druge. Pa ipak — on je godine i godine živio u odricanju, a s njime i svi njegovi. Na sebe i svoje je zaboravljao, a mislio je samo na onu istarsku sirotinju, koja je danomice grnula k njemu, tražeći od njega zaštite, obrane, pomoći. A on — premda ni sam ništa nema, nastoji da pomogne, da doskoči, da našega čovjeka istrgne iz ruku krvopija, da mu očuva imanje, kome prijete dražbom, pa kako za sve to treba biljega i drugih troškova, Laginja pita:
— A kako ćemo to da namirimo?
— A evo, odgovara seljak, donio sam vam desetak jaja. Drugo nemam ništa. Ni za željeznicu nemam — došao sam pješke i pješke ću da se vratim. Što će sada Laginja? Ono desetak jaja ne može da odbije, zadržat će ih, ali će biljege i druge troškove namiriti sam i još će dati seljaku novac, da se odveze kući željeznicom..
Sličnih sličica ima sva sila. I one će sada sve iskrsavati jedna po jedna, jer nema našega čovjeka, koji nije u svome životu dožjvio od Laginje nešto milo i lijepo.*
On je zazirao od zvučnih riječi. Njegovo je glavno nastojanje išlo za tim, da naš narod u Istri ekonomski ojača, da ga sasvim oslobodi iz ruku lihvara i drugih sličnih bezduš-nika. Otuda i sav onaj njegov mar, ona velika briga oko podizanja po-sudionica, gospodarskih i štednih zadruga i «Irugih ustanova, koje su sve išle za tim, da narodu bude bolje. Poznato je njegovo dugogodišnje lia-prezanje, njegovi brojni govori u saboru i u parlamentu, da se naš narod oslobodi od nameta, što ga je tištio još od vremena, kad su gospoštije prestale, a s njima i plaćanje raznih desetina.
No nesamo materijalno, već i duševno htio je on da pridigne svoj narod. Arhiv naše Družbe sv. Ćirila i
Metoda, kojoj je on bio od početka odbornikom, umio bi da priča, što je taj uistinu veliki i neutrudivi čovjek uradio za prosvjetu u našoj jadnoj zemlji. Ma kud se god u Istri okrenete, naići ćete na bilo nešto, što će vas na njega da podsjeti. Dobar je on bio svom siromašnom narodu. A dobar je bio i svojima, na domu. Gospođa mu je donijela troje djece iz prvoga braka, ali on ih je volio koliko i svoje rodjene. Svi zanio, kolika je bila njegova bol za pastorkom, koga mu je smrt pokosila u cvijetu mladosti.
Divno srce! Velika duša!
A velik je i bol za njim. I žalost i tuga. A kako je tek ondje, gdje se suze moraju da guše, da ih drugi ne vide,..?
Ja mu ne ću biti na sprovodu. Ni svog rođenog oca ni majke ni ijeđ-noga, koga iz duše volim, nisam ispratio do groba. Ne da mi srce... Ali će zato moja duša biti tamo, baš na mjestu, gdje se budu i drugi od njega opraštali. Niko ne će čuti, ali moja će duša nad njegovim lijesom prošap-tati ove riječi:
— Moi nrijatelju! Ja čuvam od Tebe jednu uspomenu, jednu samu: onu Tvoju kartu, na kojoj se čita Tvoje ime, a pod njime ove riječi:
»Sedebit solitarius et tacebit...«
I eno, otkad je onaj listić papira dospio u moje ruke, ja Te drukčije ne gledah, nego u onoj Tvojoj slavnoj usamljenosti i u onom Tvom velikom muku.
A Ti, ćaće naš preljubljeni, počivaj nam slatko u slavi i ljubavi, koju Ti nosimo...
Sušak.	Viktor Car Emin.
Dr. Matko L a g i n j a je mrtav! I kad smo u posljednjem broju lista spominjali tešku njegovu bolest, koja je zapravo već bila početak njegovog umiranja, mi smo još živo vjerovali, da nam ga Gospod ne će uzeti, već da će ga u nedokučivim svojim putovima jošte sačuvati na životu i dati mu da doživi smrt Mojsijevu, koji nije umro, dok nije vidio zemlju obećanu. ,
Providnost je Božja drukčije odredila. Htjela je da kupu gorčine is-pijemo do dna. Bez domovine, daleko od doma, od roda i toplih ognjišta, izgubismo sada i oca.
Dra Laginje nema više među živima. Zaista iza smrti prvog buditelja i vođe našega velikog biskupa Dobri-le težega udarca puk istarski nije doživio. I da mu je danas moguće taj bi puk ovih dana priredio novu seobu naroda. Niz Učku bi se, pa preko Lujzinskom cestom od Sušaka do Zagreba valjalo nepregledno more crnih klobučića i surih kamižola. Na stotine tisuća naroda ne bi žalilo truda da propješači stotine i stotine kilometara samo da uzmogne doći i pokloniti se prahu svoga velikoga oca.
Ne će doći povorke da plaču i nariču nad očevim grobom. Ali će zato daleko tamo oko Učke čitava jedna zemlja biti velika gorka suza. I pitomim će njenim Dragama odzvanjati prigušen jecaj, a stari će djedovi i nogrbljene bake, oko pustih ognjišta šaptom upućivati unučad. I ulijevat će u mlada srca vjeru u bolju budućnost pričajući o teškim danima borbe, o danima slave i pobjede pod barjacima oca Laginje... A mlade će se duše čeličiti i jačati u vjeri u bolju budućnost.
Umro je velik muž. I naše pero danas nije u stanju prikazati svu njegovu veličinu. Iznesti njegov ži-yotopis značilo bi iznijeti svu povijest Istre posljednjih 60 godina, svu povijest narodnoga buđenja, preporoda, žilavih, upravo nađčovječnih, borbi.
Laginja je personifikacija te naporne borbe!
Njegov historički istup 16. kolovoza 1883. kad je prviput progovorio hrvatski u istarskom saboru, (»Gospodo Latini...) ostati će oajsvijetliji čas u povijesti istarskih
Hrvata. Pokrajinski je sabor do tada bio isključivim pašalukom talijanske gospoštije, koja je — imajući u rukama i sukno i škare — dijelila blago po svom ćefu. U čitavoj Istri nije bilo jedne naše škole, jednog našeg činovnika. Talijanski su učitelji stvarali od naše djece janjičare. Narod, koji se istom stao buditi, kolebao je. Srce ga je viđđo k našima, obaveze k Talijanima, kojima je svaki naš seljak bio do grla dužan. Prilike su bile teške. Atmosfera nesnosna. Laginja grune u sabor ko bomba. Dne 16. kolovoza 1883. kida sa svim obzirima i progovara u saboru po prvi puta otkako postoji i sabor i Poreč, hrvatski, tražeći sebi i narodu, koji zastupa, prava što mu pripadaju. Traži škole, traži činovnike, traži općinske samouprave.
Talijani pobjesniše. U istarskom saboru usudio se netko progovoriti hrvatski! Zastupnici i galerije skaču, a Laginja i drugovi mu moraju bježati iz sabora i grada, da spase živu glavu ispred pobješnjele talija-naške rulje.
To Laginju nije smelo. On je imao jasan i određen pravac. Ne kolebati, ne popuštati i ne uzmicati, dok ne postigne narodu ono, što ga po svim pravima Božjim i ljudskim ide. U saboru uprkos svim prijetnjama nastavlja hrvatski. Njegov drug svećenik Manđić slijedi ga još upornije i strahovitom žestinom udara po Talijanima, koji isprva hine, kao da ništa ne razumiju, u zapisnike ništa ne unose do opaske »parla croato«, ali kasnije pod težinom argumenata i fakata, koji nailaze na sve veći odjek u narodu, počinju reagirati i braniti se...
Laginja je, kako rekosmo nakon toga govora morao bježati iz Poreča, da ga neprijatelji ne linčuju, nosio je godinama u torbi glavu, na koju mu udariše ucjenu od tri hiljade forinti, no uzalud. Njega ne slomiše. Imao je čvrsto uporište u ljubavi svoga naroda, kako je jednom rekao.
Kad su puljski Hrvati 16. kolovoza 1668. na dvadesetpetgodišnjicu toga glasovitog dana došli da mu se poklone i donijeli mu na dar uru i štap, zahvalio im se ovim simboličnim riječima: »Ovaj će me sat podsjećati, kako valja da točno mjerim
mjesece i dane, ure i minute, da ih što bolje uzmognem upotrebiti za korist svoga naroda. A štap ovaj, teškim srebrom okovan, o koji ću da se podupirem, bit će mi živim dokazom, kako ne pada onaj koji se osloni o svoj narod.«
Laginja inače nije bio žestok i strastven borac. Za razliku od Spin-čića, koji je bio pravi »malleus ma-leficorum«, malj za glave zlikovačke, te žestokog i temperamentnog Mandiča, on je miran, stvaran i umjeren. Sav je njegov rad preračunan, trijezan i ozbiljan. Njegovi govori u saboru i bečkom parlamentu upravljeni su onamo, da se gospodarski pomogne njegovom narodu. U tom je vidio jedini spas istarskog malog čovjeka, znajući da će jedino gospodarski jaki seljak moći ostati neodvisan i slobodan i kao takav lakše se boriti na političkom polju za postignuće svojih prava. Sarađuje u svim gospodarskim odborima saborskim, napušta pisarnu, posao i egzistenciju i putuje od sela do sela, ođržaje sastanke i dogovore, ali ne huška, nego upp-ćuje malog čovjeka, stvara udruge i zadruge, pridiže ga i postavlja na vlastite noge.
U tom je Laginja velik. Narod mu toga nije nikad zaboravio. Još je u nečem Laginja velik! U poštenju! U onom poštenju, koje se u političkom životu tako malo poštuje. Toga mnogi njegovi protivnici često nijesu mogli razumjeti. Napose nijesu mogli razumjeti, kako može da bude čovjek korektan i nepristran prema svom najogorčenijem protivniku. Zbog tog njegovog poštenja i pravednosti poštovali su ga i najljući naši narodni đušmani.
Takav je eto muž jučer zaklopio svoje umorne oči. Ili bolje on je umro još prije, onoga dana, kadno mu razapeše toli dragi narod, jadnu njegovu Istru. Čitavih ovih dvanaest godina on je lagano umirao i đogor-jevao poput svijeće. Njega je ubio svršetak svjetskoga rata i tužna pogibija našeg dragog doma. Gledati upropašten sav svoj šezdesetgodišnji rad, ostaviti zemlju koju je toliko ljubio i bježati iz uje, kad je ponaj-većmu stradala, to bijaše njegova smrt.
Ovdje u Zagrebu, u slobodnoj Jugoslaviji dadoše mu braća punu zadovoljštinu, za svu muku, za sve patnje i boli i podigoše ga na najvišu čast, na bansku stolicu. Ali za njega je propašću njegove Istre, propalo sve. Ni najviša čast ne uzmože mu
dati niti jednu kap one sreće, koju bi bio mogao uživati, da je vidio slobodnu i sretnu svoju dragu Istru. Zato je posljednjih godina neprestano pobolijevao, dogarao je izgibajući od tuge nad razvalinama svoje ljubljene domovine.
A mi stojimo nad njegovim grobom utučeni, bez krika i bez suza. I suze su premali izljev boli, koju ostavljeni sirotići njegovi, osjećamo!
Slava ocu našem Dru Matku La-ginji!
Ernest Radetić.
■Posljednji, dsmnm darat. MKolkaa
U bijeloj i nježnoj intimnosti jedne male dječje sobice, koja je puna nevinih djetinjih sanja njegove jedine unu čiče (male Dešice, kćerke dra. Ražema), umro je veliki Narodni Otac, istarski borac, legendarni vodja, dr. Matko Laginja.
On kao da je htio umrijeti baš u tom skromnom, ali dragom kutiću svoje familije. Dirljivije slike od one, koju je u zadnja dva mjeseca pružala ta sobica ne možemo si zamisliti. Bilo je to sve nekako tužno i čedno i veliko u svojoj čednosti.
Teško je bilo suspregnuti suzu bola i neke pobožnosti pred izmučenom, ali stoički mirnom fizionomijom, uokvire nom bijelom bradom, pred rukom, koja se u. herojskoj prošlosti toliko puta digla u zanosu riječi, u proročanskoj opomeni ili pravednoj prijetnji, a koja je sad polako venula prozirna na bijelom čaršavu.
Ta njegova divna i dobra ruka zn služila je, da je čitav jedan narod i hodočašću ljubi.
Mnogo svetačkoga i mnogo velike simbolike ima u umiranju i smrti Bar ba Mate.
Dr. Matko Laginja, taj naš veliki politički lav, koji je u porečkom saboru prvi odvažno i gordo viknuo prkos i bunt čitavog jednog naroda u historijskoj, iako nedovršenoj izreci: »Gospodo Latini...«, on, koji je imao srca, da ga rasparča i dade svakome, — umire od popuštanja srčanog mišićja.
Danas ga više nema med ju živima. U maloj bijeloj sobici, kao i u našim srcima, lebdi samo njegov lik i njegov veliki duh. Mali, dragi starac, skromnih i neizmjerno blagih manira, javlja se tek pred našim duševnim očima. Možda ga neko vidi, kako govori na »taboru«, pod istarskom lipom, na izbornom sastanku, kako koraca zagrebačkim ulicama, ali njegovu toplu i mekanu riječ ne će više niko nikada čuti.
Interesantno je, da je zadnji javni nastup, zadnji njegov javni izražaj Iju bavi do Istre bilo njegovo prisustvovanje Gortanovim zadušnicama. Bilo je to sve vrlo žalosno, ali je bio veličanstven u svom značenju ovaj susretaj Laginje s Gortanom. Pred nama se je u onom momentu zatalasalo pola vijeka narodnog života, prikazala nam se je jedna slavna i tragična epoha, koju obi Iježuju svojim životima, kao najrječitijim argumentima, Laginja i Gortan.
Sa samrtničke postelje, dva dana pred svoju smrt, veliki Barba Mate, u zadnjim svojim svijesnim momentima, još je uvijek mislio na Istru. On je poslao u nedjelju pozdrav skupštini
istarskih akademičara, i ne može tom simpatičnom udruženju biti ništa sve-tije, nego li su riječi vjere i bodrenja, koje mu je sa samrtničke postelje uputio Otac Istre.
Za Božić i Novu Godinu došao je Barba Mate, da kod svog zeta dra. Ražema, u domaćem krugu provede svetkovine. Za njega i ne bi bilo pravog Božića, da ga ne provede u krugu svojih dragih. Neizmjerno dobar i osjećajan bio je Barba Mate, a prama svojoj familiji gojio je neku naročitu ljubav. Ali ono što nije svojima dao u materijalnom pogledu, dao im je bez sumnje u formi srca, u formi neke religije, u jednom sasma posebnom shvaćanju familije. Za njega je familija bilo svetište, u kojem su se njegove karakte ristično ozbiljne crte lica osvjetljavale čudnom radošću i intimnom srećom. Naročito u zadnjih par godina bili su mu njegovi dragi čitavo življenje. On, koji je onda, kad bi morao uživati plodove svoje žrtve i rada, doživio tragediju, koja se Pe da izreći, — nije imao na svijetu ništa osim familije i — uspomena.
Na Tri Kralja je izišao na malu šetnju. Bila mu je to zadnja šetnja. Odmah zatim obolio je na teškoj gripi. U krugu njegove familije zavladala je panika, jer su mu se pojavilo značajno visoke temperature, a srce je naglo počelo popuštati. Bojazan je bila velika. Medjutim uspješnim nastojanjem i njegovanjem to se je prebrodilo. I kad se je mislilo, da je sve prošlo, nadošle su nove komplikacije, poslije 4 tjedna. Oko 24. februara bila je kriza i katastrofa se je očekivala svakog trenutka. Tada su bolesniku podijeljene posljednje vjerske utjehe. Dr. Laginja je bio pri punoj svijesti. Posljednju pomast podijelio mu je župnik sv. Marka Msgr. Rittig. Dne 25. februara pozvao je dr. Laginja sve svoje drage oko svoje postelje oprostio se je sa svima i podijelio svima blagoslov, rekavši nakon toga:
— Ja znam šta me čeka, ali neka se vrši božja volja.
Ali dva dana za tim nastaje velika promjena na bolje. Radost je zbog toga bila velika, naročito u redovima Istra na u Jugoslaviji. — Vjerovalo se je već, da će Barba Mate poživjeti još koju godinu, kad 17. marta srce opet naglo oslabljuje i pluća se ponovno za-paljuju. Puls skače na 130 i zaprepa-štuje i sva nastojanja dra. Akačića ne pomažu. — Dr. Laginja pada u agoniju. Oko njegove samrtničke postelje okupljaju se svi njegovi. Sa strahom Čekaju grozan momenat, koji je nastupio u utorak dne 18. marta u jedanaest i 36 na večer, kad je jedan dragi otac
i djed, jedan Veliki Čovjek, borac' i vodja naroda umro.
Kroz dane njegovog- umiranja najbolje se je vidjelo koliko je njegova perfektna ličnost bila cijenjena i obožavana. Od zadnjeg istarskog izbjeglice seljak i radnika do samog Njeg. Veličanstva Kralja, svi su na jedan ili drugi način iskazivali ljubav i počast umirućem velikanu. Njeg. Vel. Kralj, koji je uvijek iskazivao naročitu bene-volencu dru. Laginji, čije je nacionalne zasluge i političko iskustvo naročito cijenio, interesovao se je kroz čitav tok bolesti za dra. Laginju. General Matić posjetio je dra. Laginju u imenu Njeg. Veličanstva.
IšTajodličniji predstavnici današnje vlade, kao na pr. dr. Švrljuga, ministar Financija, pa dr. Drinković, ministar Socijalne Politike i Zdravlja posjetili su dra. Laginju. Dvorska dama Nj. Vel. Kraljice gdja Eleonora Švrljuga posjetila je takodjer bolesnika.
Osim tih visokih ličnosti k bolesnikovoj su postelji dolazili brojni politički drugovi i prijatelji, saradnici i znanci. Gosp. Cezar Akačić, stari drug dra Laginje ostajao je najduže kod njega. Posjetila su ga gg.: dr. Trumbić, dr. Krajač, dr. Vrbanić, dr. Marjanovič, Ivan Peršić, direktor Antić itd. itd. Iz Kastva je došao načelnik g. Dućančić, koji je bolesniku donio pozdrav slobodne i neoslohođjenc Istre.
Nakon teške bolesti, koju je veliki pokojnik nevjerojatno mirno i mučenički podnašao kao i tolike druge tegobe, koje moraju biti, — on je umro. Svetački je zaklopio oči, one svoje pronicave oči, koje su vidjele istarsku bi jedu i istarsku slavu, ali koje nisu imale sreće da se zaklope pod domaćim rodnim nebom.
/ #
Veličanstveni sprovod dra. Matka Laginje
Gradska općina zagrebačka stavila je na raspolaganje Umjetnički (paviljon, da u njem bude izloženo mrtvo tijelo velikog našeg oca. Dva puna dana hodočastilo je rodoljubno gradjanstvo u paviljon, da se pokloni prahu toga velikog hrvatskog sina. Iz raznih su strana države dolazile deputacije, da se poklone njegovom prahu, pomole mu se za dušu i isprate ga na vječni počinak.
Pred umjetničkim paviljonom.
Sprovod bana Laginje bio je zakazan u 3 sata poslije podne ali već davno I prije tog vremena narod je postavio kordon na trgu kralja Tomislava, Zri-njevcom do Jelačićevog trga i zatim
dalje ulicama kojima je trebao proći posljednji put. Pred Umjetničkim paviljonom već davno prije tri sata počeli su dolaziti oni koji su htjeli da mu odaju svoju počast. Teško bi bilo na brojiti sve. Bio je cijeli službeni Zagreb, sve njegove visoke naučne ustanove, sva njegova humana društva i patriotska došla su da preko svojih predstavnika iskažu počast banu Laginji. Od strane drugova pokojnog bana bili su prisutni Peršić, Bazala, Šcgvić, Akačić, Kovačevič, Grivičić, Broz i mnogi drugi. Došao je i nadbiskup g. dr. Bauer da blagoslovi tijelo. Od strane vojske bio je prisutan komandant mjesta general Belimarković. Kraljevsku vladu zastupao je ban g. dr. Šilović, dok su od strane banske uprave bili prisutni svi viši činovnici na čelu sa podbanom g. Stojanovičem. Stol sedmo riče bio je zastupan u punom broju na čelu sa predsjednikom g. drom. Ći-mićem. Upravni sud zastupao je predsjednik g. dr. Zoričić, sveučilište rektor g. dr. Belobrk sa dekanima svih fakulteta, Jugoslavensku akademiju g. dr. Gavro Manojlović. Zatim su bili prisutni predstavnici gradskog poglavarstva grada Zagreba na čelu sa g. drom. Srkuljem, predstavnici Higijenskog zavoda sa drom Borčičem, predstavnici trgovačke komore sa gg. Premrlom i drom Čuvajem, predstavnici humanih društava, predstavnici policije na čelu sa drom Bedekovičem, direktor »Save« Gamulin, V. Wilder, vrlo veliki broj prijatelja i saradnika bivšeg bana.
Nešto prije 3 sata došao je ministar narodnog zdravlja g. dr. DrinkOvić, koji je prisustvovao sprovodu kao lični prijatelj i nekadašnji politički drug bana, a sa njim je bio i ministar n. r. g. dr. Željko Mažurahić.
Dolazak izaslanika Nj. V. Kralja.
Obitelj bana Laginje več se nalazila pred odrom g’dje je stajao zatvoren lijes, prekriven vijencima i cvijećem. Nekoliko minuta prije samog' sprovodu došao je izaslanik Nj. V. kralja komandant armije general g. Matič, koji je obitelji izjavio saučešće kralja. On je odmah položio i veliki vijenac u državnim bojama sa natpisom:	»Banu
Laginji — Aleksandar«. Odmah zatim nakon dolaska kraljevog izaslanika započela je crkvena ceremonija. Istarski akademičari iznesli su kovčeg iz Umjetničkog paviljona na kola, a nakon toga preuzvišeni nadbiskup g. dr. Bauer izvršio je uz veliku asistenciju blagoslov tijela. Kazališni zbor otpjevao je »De Profundis«.
Pozdrav Zagreba.
Nepregledno mnoštvo stajalo je pred Umjetničkim paviljonom i duž Zri-njevca, gdje se je već formirala žalobna povorka. U trenutku kada je završen blagoslov tijela i u najvećoj tišini prvi se oprostio od bana Laginje načelnik grada Zagreba g. dr. Srkulj. On je rekao:
»Žalobni zbore! Rijetko je kada nad smrću jednog javnog radnika proplakala toliko sirotinje, koliko nad smrću bana Matka Laginje — oca Istre. Nitko se nije ljepše, nitko iskrenije,
od njega oprostio ni sa toliko zahvalnosti i ljubavi u srcu, koliko onaj Istranin, koji je, opraštajući se sinoć sa pokojnikom ovdje na odru rekao:
— Pokoj vični daruj mu Bože . . . Ča nan je on dobra napravil.
I on je mnogo, mnogo svojoj istarskoj djeci dobra učinio. Bio je otac, majka, prijatelj i štitnik i sa svojom darežlji-vošću u neku ruku bankar, premda je i sam puka sirotinja bio.
Jedan čas se u životu pokojnika činio, kao da se ne će vratiti u Istru. Bilo je to kada je počeo služiti kod gradskog poglavarstva u Zagrebu, a za načelnikoVanja dra. Mrazovića. Lijep je bio Zagreb, lijep je bio gornji grad. iLjepo i ugodno službovanje na magistratu, no ljepša je bila njegova Istra, ljepši njegov hrvatski puk, koji je bio tešku bitku sa svojim stoljetnim protivnikom. On je znao, da će se Zagreb znati obraniti od 1 udjinča, njemu nije trebalo njegove pomoći, no zato ga je trebao njegov istarski svijet. I on je otišao u svoj uži zavičaj, da mu bude prvi narodni apostol. Kako je svoju apostolsku misiju svršio, vidi se danas, kada u cijeloj hrvatskoj Istri za njim sve tuguje, i ne može vjero vati, da bi njihov otac mogao ostaviti svoju sirotinju.
Sudbina je htjela da svoj život svrši ovdje, gdje je svoje javno djelovanje započeo — u Zagrebu. Tu je počeo i tu je svršio. Zaklopio je svoje umorne oči naš veliki čovjek, koji je bio dobar Hrvat, dobar Jugoslaven i dobar Slaven. Kakav je bio Hrvat, do kazuje Istra. Kakav je bio Jugoslaven, dokazuje njegova vjera u Jugoslaviju, a kakav je bio Slaven, dokazuje nje govo djelovanje u carevinskom vijeću. Samo jeduo da spomenem. Ministar Badeni izdao je jezičnu naredbu, kojom je do skrajnosti ogorčio Čehe, ali i Talijane, jer su one za hrvatski svijet u Istri značile veliki napredak. Česi su odlučili da podnesu predlog, kojiin se ministar Badeni stavlja pod optužbu. Trebalo je tada 40 potpisa, a Česi su imali samo 39! Falio iim je još jedan potpis i tada su se obratili na Matka Laginju. To je bio jedan od najtežih časova u životu velikoga pokojnika. Kako i što da načini t Onom jezičnom naredbom dana je Hrvatima velika olakšica, a onamo Česi apeliraju na slavensku solidarnost. I dr. Laginja odlučio se dati svoj potpis — Česima. To je mogao učiniti samo čovjek velike slavenske duše, kakav je bio dr. La gin ja, kome neka je vječna slava!«
— Slava mu! — čulo se iz hiljada usana onih, koji su tamo stajali.
Pozdrav Istre.
Nakon toga oprostio se u ime Istre poznati istarski književnik, g. Ante Dukić. On je održao slijedeći govor:
»Žalobni zbore!«
Opet je pao sa slavenske lipe jedan list, koji bi morao vječno da se zeleni. Opet nas ostavlja jedan od onih rijetkih ljudi, koji ne bi smjeli nikada umrijeti. Ostavlja nas velik čovjek i velik rodoljub, jedan od najzaslužnijih buditelja i preporoditelja hrvatskog na-
roda u Istri; ostavlja nas dobri otac istarskih Hrvata, ban i ministar dr. Vlatko Laginja.
Napušta nas, ali ujedno namire nama veliko blago: ostavlja sam sebe i svoj svijetli uzor u baštinu.
Već kao mladić predao se sav narodnom radu, i slijedeći stope neumrlog vladike Jurja Doibrile i starca Dinka Vitezića, nije se tek uljuljavao u osjećajno rodoljublje srca, nego se brzo digao do zrelog rodoljublja razbora i uma, i do tvornog rodoljublja golih ruku. Kao gorljiv apostol sitnoga narodnoga rada, uzimao je i sam na svoje dvije krhke ruke čitava brda svakojakih briga i poslova, od kojih nijedan nije bio njemu presitan; a ujedno je uzimao na svoje široke grudi svakoga čovjeka, jer nijedan nije bio njemu neznatan. On je nosio u svom velikom srcu sav narod. A tako je i narod nosio njega u srcu svome. Jer je On bio pravi vodja, i pravi pastir, koji ne goni stado svoje vikom i bičem, već koji ga vodi blagim zoyoim i mekim glasom čarobne frule. Pa kad je u teškima danima trebalo narodu progovoriti javnim proglasom, svi su Laginjini drugovi i suborioci, mladji i stariji, uprli pogled u njega, i ni jedan takav proglas nije izašao igda iz drugoga pera do li iz njegova.
Za sav golemi javni rad nije blagi pokojnik nikada tražio ni hvale ni slave, a ni stvarne nagrade, te je čak i svoje odvjetničke poslove vršio za se ljake većinom besplatno. Ništa nije taj veljiki čovjek tražio za sebe, i ništa nije imao; bio je najveći istarski nei-marević, gotovo prosjak, ali — i knez prosjaka. Za njega su kod jednih velikih izbora glasali i mnogi siromasi protivne narodnosti, tako da su se prvaci iz onoga tabora prosto zaprepastili, ali i zadivili, nad tolikim uspjehom jednoga golorukoga čovjeka, i nazvali Laginju neokrunjenim kraljem Istre.
Veliki pokojnik bio je poštovan i uvažen kod samih narodnih protivnika, i kod visokih državnih čimbenika, kao nijedan naš čovjek. Njegov nesebični i požrtvovni rad izazivao je opće udiv-Ijenje, a osim toga su njegove lične vrline svakoga osvajale i očaravale. Bio je naš dobri Otac tako blag i duševan, nadasve pravedan, ustrpljiv, jsnosljiv, uvidjavan, pun obzira i takta, često upravo diplomatičkoga, a uvijek — uvijek u potpunom posjedu samoga sebe. Iz cijele njegove ljubazne pojave izlijevala se neka tajna privlačivost ; iz njegova bića isipavale se vazda zrake njegove srdačne sunčanosti. Njegove iskrene i tople riječi, one mile tihe i mirne riječi, pratio je uvijek blagi smiješak na zlatnim mu ustima sa onim nježnim i otmjenim crtama duševnoga plemića, koji je u tako divnom skladu bio ujedno i plemić i pučanin. Bio je uvijek tako nježan i ponizan, i ujedno visok, tako visok, da smo morali dizati oči, kada smo govorili s njime.
A bio je Laginja i dubok.
I zato nije čudo, što on nije dao, niti davao, biljeg vremenu, u kome je živio. Taj su biljeg dali, kao svagdje i svagda ljudi površine. I dok su ovi upirali oko narodu samo u lice, i tek ponekad
opipavali rukom njegovo bilo, on je poput kakvog Maga prisluškivao drhta jima narodne duše sa uhom prislonjenim na njegovo srce. Jer je On znao ići stvarima do srži. Mnogi su tada u Istri orali narodnu ledinu, ali su Lagi-njino brazde bile uvijek najdublje, i on je više nego itko posegao rukom do korijena narodnoga stabla. Koliko uman i osjećajan, toliko i časno patriarhalan i konzervativan, uvijek je budno pazio da se čuvaju, i uščuvaju, sve naše dublje plemenske vrijednote, i brižljivo je nastojao, da se starim duševnim dobrima dodavaju nova.
A za velike ciljeve viteški je snašao i velike žrtve; čak i onu najtežu, jer je za narodnu slogu i sreću znao, kao nitko drugi, zatajiti sebe. Znao je tr pjeti i šutjeti. Njegovo veliko srce stiskali su često veliki bolovi. Ali on ih je krio, i znao ih je kriti, sve do kraja; i on nosi danas sa sobom u grob ključeve svoga zagonetnoga bića.
Drugo nam sve ostavlja: svoj svijetli uzor, sva htijenja, sve osjećaje i misli, pa i jednu, onu najsjajniju, koju nije nikada imao. Jest, i jednu, onu najsjajniju, koju nije nikada imao. Je1: od sviju ljudskih misli, jedna je bila sasma tudja i nepoznata njegovoj velikoj duši, misao, da bi se popeo narodu na ramena; nasuprot On je podložio svoja ramena, da na njima ponese narod.
I mi zato sada s najvećim pijetetom podlažemo naša ramena, da na njima ponesemo izmučeno tijelo velikog pokojnika u dvorove vječnoga mira, daleko od onoga slikovitoga kastavskoga sela, gdje je došao na svijet, ali blizu srca Hrvatske, na Mirogoj Zagreb-grada, medju one časne sjene hrvatskih velikana, kamo i spada. I dok mi svi, duboko ganuti i tronuti, hoćemo da dignemo svojim rakama njegovo tijelo kao časni znamen i svetu relikviju zemlje, kojoj je On dao sve, dotle se duh njegov slobodan krili nad onom zemljom i onim narodom i tiho leti po svim putovima i stazama, kojima je prošla za života njegova apostolska noga, od sela do sela, od čovjeka do čovjeka, i svakomu daje uz blagi očinski osmijeh i mio pogled, ruku na po-zd rav.
Poklonimo se duboko, naročito uni Istrani, svetom prahu istarskoga Oca. Poklonimo se svijetloj uspomeni njegovoj.
Pokoj vječni Matku Laginji i slava mu vječna.
Slava mu!«
Svoj govor završio je g. Dukić du boko uzbudjen a nakon toga je HPD Kolo pod ravnanjem svog dirigenta g. Papandopula otpjevalo Zajćevu »Naroda slavnog ponose krasni«.
Pozdrav drugova.
Kao posljednji govornik pred Umjetničkim paviljonom oprostio se lični prijatelj, politički drug i nekadanji sa radnik pokojnikov g. Kerubin Šegvić. On je održao posljednji pozdrav otadž-beniku i prijatelju rekavši:
»Neumoljivi crv smrti podgriza i obara i najjače hrastove u šumi. Ali iz njihovih žila, još prije nego poginu, tjeraju mladice, iz kojih se šuma pomlad ju je.
Ali kad padaju narodni duhovni kolosi kao što je ovaj, koji pred vama leži, trebat će gospodo, cijele generacije da prodju, dok mu se srodan nadje.
Laginja koji je svojim imenom ispunjao naš javni život punih četrdeset godina u zboru otadžbenika, koji ga pretekoše i nekolicine koji još živu, ostavlja za sobom, ne samo duboku bol, nego i hladnu prazninu.
Sinteza požrtvovnog otačbeničkog al traizma to je Laginja. U doba kad su se cijenile vrline, i kada su širino vrline i zasluge za narod podizale čovjeka do najviših časti i sticale narodna povjerenje, Laginja bi priznat i mučke pro giašen narodnim, ne vodjom nego prvakom. Onomu pogaženomu istarskomu kmetu, kojemu bješe posvetio sve svoje umne sposobnosti, svoj žilavi rad, nije litio da bude vodja, ni gončina, nego je bio njegov savjetnik, njegov brat, njegov pomagač u borbi i njegov uzor, a na koncu njegov otac po neizmerno,) brizi i ljubavi.
Laginja je pokazao, kakav mora da bude pravo otačbenik. Kao političar podpredsjednik parlamenta, kao advo-' kat i kao ban on je bio samo altruista. A dok svi ljudi ne osnivaju obitelj misle samo na sebe. On je i to učinio potaknut najčišćim altruizmom. Tko je god k njemu pristupio, taj je od njega dobivao ili moralno ili materijalno. Ljudski egoizam je znao izrabiti i tu njegovu nebesku vrlinu, kako izrabljuje svaku svetinju. 1 onda kad Laginja nije više ništa imao za dati, grabežljiv-ci baciše oko i na onaj njegov siromašni. minimum egzistencije njegove siromašne porodice.
Laginja je pao shrvan duševnim i fizičkim bolima u odmaklim godinama, koje ipak za njegov patrijarhalni život nisu ni prevelike. Pao je muž takove veličine duha, takovih sposobnosti i takove moralne visine, da nijedan od njegovih prijatelja i suradnika nije se smatrao njemu ravnim.
Radeći punih četrdeset godina zajedno sa svojim još živim dragom Spinčićem i braćom Trinajstićima izveo je čudesno djelo, jer je uskrisio na život zamrlog istarskog kmeta Velog Jožu i ulio u nj duh svijesti i čovječjeg ponosa.
Bogoduhi. umjetnik radio je cijeli život da u mramoru iskleše kip, koji će utjeloviti sve njegove misli i nade. 1 kad ga je priveo kraju, nahrupi dušma-nin njegov i udarcem malja razbi n komadiće remek djelo.
Ta je tragedija snašla velikog' pokojnika. Tu bol nije mogla utješiti ljubav i odanost Hrvata, ni sinovska privrženost njegovih užih sudrugova. Nije ni Zagreb sa svojim krasotama mogao ekvivalentno nadoknaditi Pulj i mahnu Istru, niti je starodrevna banska čast mogla smiriti bol oca za izgubljenom Istrom. Ali on je bio duševno
previše jak, a da bi gad ovakovi udarci oborili. On nikada, ni na času smrti, nije zdvajao za Istru.
Bane Matko!
U ime tvojih već prorijedjenih drugova i subornika zagrebačkih, koji te u najkritičnijim danima podigosmo na štitove i proglasismo svojim prvakom, primi ovaj posljednji pozdrav. Naše zenice se osušiše, srce se je smirilo od prvog nedoknadivog udarca, ali tvoja uspomena nikada izblijedjeli neće. Ti ideš ovjenčan aureolom svetosti i praćen posmrtnim priznanjem naroda onamo kamo su te pretekli Dobrila, Vi-tezić Dinko, Mandič Matko, tvoji istarski drugovi, i učitelji, ideš onamo, gdje je neizb ježiva i obilna nagrada za žrtve nesebično podnesene. Ideš k Bogu, koji ti je bio najjača potpora i okrepa u radu. Njega »i ti u prvom izbornom proglasu postavio na čelo svakog pravog prosvjećenja. Ideš siromah, kakov si bio kroz cijeli život. Dok sn mladji dizali palače i .stirali bogatstva, ti si stradao.
Ali dok bude na zemlji živjela Kristova riječ: ljubi bližnjega, dok medju ljudima bude smisla za pravdu i istinu, dotle će živjeti ime i slava tvoja, veliki Bane.
Primi ovaj posljednji z Bogom ... ne, do vidjenja Matko, u rajskim visinama. Izruči naš pozdrav tvojim i našim učiteljima i drugovima, koji te pretekoše, i reci im, da se zavjetu njihovu iznevjerili nismo!
Kad je don Šegvić završio svoj govor, pjevačko društvo Kolo otpjevalo je tužaljku, a onda se stala svrstavati golema žalobna povorka, koja je kretala ovim redom:
Na čelu križ sa glazbom redarstvene straže, u kojoj su svi glazbenici sami Lstrani. Slijedio je nakon toga prekrasan veliki vijenac Istre, koji je u sredini na crnoj traki , imao natpis »Istra«, a na dvjema sa strane u državnim bojama »Svome ocu«. Iza ovoga nošeni su od Istrana akademičara vijenci Krka, Kastva i dragih istarskih organizacija i prijatelja pokojnika iz Istre. Onda je u beskonačnom nizu slijedila istarska kolonija u Zagrebu sa preko tri hiljade ljudi, obojega spola i svake dobi, počam od nejake dječice do najstarijeg starca. Napreci su išla djeca pod vodstvom učitelja Istrana, a za njima na čelu sa šefom presbiroa g. Milanom Marjanovičem i odvjetnikom Istraninom drom. Franom Brnčićem društvo »Soča« iz Ljubljane na čelu sa gg. Sancinom i Zgrabijićem. Organizacija istarskih emigranata (ORIEM) iz Ljubljane, organizacija »Istra« u Zagrebu, koja je ujedno zastupala istarskog narodnog poslanika dra. Vilfana, organizacija »Istra« iz Broda kao i ona iz Novoga Sada, zatim deputacija krčke općine, bivši narodni istarski poslanik iz Trsta dr. Gregorič i drugi. Povorku su završavali starci.
II' drugom dijelu kretali su članovi dugoislovenske akademske čitaonice u potpunom broju, istarski akademičari, koji su nosili vijenac kr. vlade s nat-
pišam »Kr. vlada banu dru. Matku La-jrinji«, a iza ovoga ostali vijenci ovinu redom: grada Zagreba « plavom trakom i državnom trobojkom, grada Splita, Osijeka, Jugoslovenske Matice, brojni vijenci rodbine, znanaca, prijatelja i štovatelja, kojih je bio vrlo velik broj. Slijedila je nakon toga glazba že I jezničara Udruge Sv. Roka, a iza ove stupali su u povorci članovi deputacije iz Kastavštine, sokolskih društava u Zagrebu, Jugoslovenske akademije zna nosti i umjetnosti, sveučilišta na čelu sa rektorom drom. Belobrkom, predstavnici Jugoslovenske Matice i Jadranske Straže, Jugoslavensku štampu d. d. zastupao je generalni direktor g. Milan Divljak, pjev. društvo »Kolo« sa svojim barjakom. Društvo hrvatskih književnika, predstavnici sudstva na čelu sa predsjednikom stola sedmorice drom. Čimićem, redarstvo na čelu sa upravnikom drom. Bedekovičem, predsjednik upravnog suda, dr. Zoričić, predstavnici svećenstva, školstva gradske općine na. čelu sa drom. Srkuljem, JNU, s tajnikom g. Vođvarškom i blagajnikom, g. Krznarićem, poštansko telegrafska uprava i ostali državni uredi.
Daljnji dio povorke otvarala je vojnička glazba, iza koje su nošeni ordeni pok. Laginje. Slijedio je prekrasan vijenac Nj. Vel. Kralja s natpisom »Banu dru Matku Laginji, Aleksandar«. Žup nik sv. Marka dr. Rittig vodio je ža-lobmu povorku nakon odlaska nadbiskupa dra Bauera, koji je mrtvo tijelo pokojnika blagoslovio. Na prekrasnom četveropregu bio je postavljen lijes s mrtvim tijelom dra. Laginje okružen bezbrojnim vijencima i cvijećem. Veliki broj rodjaka, ne samo iz Zagreba, nego i izvana, koracao je za lijesom plačući. Odmah iza rodbine išli su u žalobnoj povorci ministar dr. Drinko-vić, ban dr. Šilović i ministar n. r. dr. Mažuranić. Zatim mnogobrojni činovnici državnih ureda i velik broj narodnih zastupnika, a povorku je završavao dugi niz gradjana.
Na groblju.
Cijelim putem, kuda je žalobna povorka kretala, općinstvo je stajalo u gustim špalirima, a sve svjetiljke bile su upaljćne i ovijene crnim florom. Povorka je bila upravo impozantna. Uz žalobne zvukove triju glazba, kretala je tako sve do 5 i pol sati, kada je stigla na Mirogoj. Čitav onaj kraj oko z groblja, a naročito pred kapelicom, zauzelo je još rano poslije podne mnogobrojno gradjanstvo, očekujući dolazak povorke. Pred ulazom u kapelicu . mrtvo tijelo je ponovno blagoslovljeno a nad otvorenim grobom oprostio se od pokojnika njegov prijatelj, Istranin
odvjetnik dr. Fran Brnčić ovim govorom:
Oče naš dobri, dolazimo tužni i sa-trveni iz naše Istre, gdje je sunce omrklo, na Tvoj dragi grob. Ne nosimo Ti ni cvijeća, ni vijenca, jer je cvijeće usahlo po poljima našim nosimo Ti samo grumen naše drage izmučene zemlje. Dolazimo iz kraja, na koji je
pala crna kreljut mraka, da Ti kažemo zadnji zbogom, ognjišaru naš veliki!
Ti si preuzeo u mladosti svojoj uz Spinčića, Mandiča, Andra Stangera i braću Trinajstićc neokaljani barjak, što su ga razvili nad zemljom našom Baštijaui, Dobrila i Vitezić, da pod tim svetim barjakom uz drugove svoje vodiš našu zemlju do spasa i sreće. Otac si bio naše sirotinje, znala Te je cijela Istra, a Ti si znao Istru cijelu. Volio si je kao rodjenu majku i kao njezin provi sin, svoj si cijeli život, svoj um i sve svoje sile žrtvovao za nju, Ti si bodrio svoj narod. Ti si ga hrabrio, ulivao mu u srce plamen rodoljublja, ljubav za Hrvatstvo i Slavenstvo, jer si Ti već ti prvim svojim danima bio i Hrvat i Jugosloven, ne samo dugo slovim već i Sveslave». Podignuta plamom Tvoga srca i Tvojih drugova, prožeta živom vjerom u konačnu pobjedu, Istra se je budila, dizala i stala čvrsto na svoje noge i nije nikada pomislila da će je mjesto sunca prekriliti tmina crna i gusta. Oče, znademo pošao si, jer Te je ubila tuga za rodjenim krajem, ubio Te je teški jad majke, od kojeg goreg jada nema. Kako da Ti se srce ne slomi kad su Ti dolazili od dana u dan sve crniji glasovi iz drage zemlje. Slušao si kako joj mijenjaju imena sela, polja, rijeka i gora. Dobivao si crne vijesti, gdje našim drevnim slavenskim porodicama nadjevaju tudja imena, da od njih stvore neke Latine.
Dolazimo, Oče, iz zemlje, gdje se naša riječ goni i iz samoga božjega hrama, gdje je naše slovo umuklo u školama, gdje je naša pjesma odbjegla pred .nevoljom i tugom, dolazimo, da Ti kažemo zadnji zbogom!
Spavaj, Oče, mirno u svom grobu, u ovoj našoj dragoj i miloj slobodnoj zemlji, našoj pravoj majci, spavaj u Mirogoju bijelog Zagreba grada, tog hrvatskog bisera Jugoslavije majke. U tvoj dragi grob bacamo ovaj grumen zemlje istarske, što ga sobom doni-jesmo, baciamo ga ti čvrstoj vjeri, da će Tvoj duh jednom uskrsnuti. Oče naše tužne mučenice Istre, ognjišaru Matko Laginja, zbogom!
Zatim je
u ime Jugoslovenske Matice govorio
bivši ministar dr. Živko Petričić.
On je uglavnom rekao: Veliki po-kojniče, dragi prijatelju! Veliki ljudi nikad ne umiru, nego žive dovijeka. I Ti no ćeš nikada umrijeti, Tvoja jasna djela živjet će i dugo preko Tvoga groba. Morao si do kraja da iskupiš gorku čašu svoga života. Već gotovo u kolijevci metnut Ti je teški križ, da ga kasnije nosiš, prvi medju prvima Istranima. I nosio si ga od pobjede do pobjede. U tome je Tvoja slava i Tvoja veličina. Tvoja je duša bila snažna i velika, zato si i mogao biti i Ti velik duh. — Sklonio si se u pravu našu domovinu Jugoslaviju, i ona Te je digla do najvećeg poštovanja i ugleda. Kao predsjednik Jugoslovenske Matice dižem glas u čast i slavu Tvoju. Uvijek si bio prijateljem te velike i vrijedno institucije i pomogao si je, Hvala Ti!
Nastojat ćemo, da otkupimo Tvoj zalog i da je i mi pomažemo. Tvoj rad neka i dalje bude najsjajniji primjer našoj mladeži. Počivaj u miru u našemu kraju! U ime Jugoslovenske Matice hvala Ti i slava!
Cijelim grobljem zaorio je sumorni: »Slava mu!«
Zadnji je govorio nad grobom včli-kog Oca Istre
student filozofije g. Ante Rojnić u ime akademičara Istrana.
On je medju ostalim rekao:
Velika djela ne mogu i ne smiju da umiru. Njegovo veliko srce1 još živi i živjet će uvijek. Jer u ovom njegovom srcu nije samo pohranjena uspomena na jedan život, već se u nj zavukla čitava jedna zemlja, u nj se sklonuo cijeli jedan narod, a ni narodi ni zemlje ne umiru. Zatim g. Rojnić prikazuje važnost rada pok. dra Laginje, pa .veli: Tek što je počeo nekako da radi, već je od strane narodnih ljudi izražena želja, ida podje u Kastav i da uvede red u onu našu najjaču općinu. Poslije nekoliko vremena izražena je još jedna želja: da Laginja ode u Pulu, da ondje otvori svoju odvjetničku pisarnu u naj-nepovoljnijim prilikama. I sve što je vezano s trudom, sa žrtvama i s opasnošću, prima Laginja na sebe mirno i bez prigovora. Tako je njega zapalo i to, da u Zemaljskom saboru u Poreču izgovori prve hrvatske riječi. Nisu bile nego li dvije tri ali i to je dostajalo, da se u prvom redu na njega obori sav bijes i mržnja protivnika. I tako je to išlo i poslije, kad mu udariše ucjenu na glavu, no On se bez obzira i bez straha izlagao i po noći i po danu po brdima i po dolinama, obilazeći narod i braneći ga. Njegovi su govori u Zemaljskom saboru i u Carskom parlamentu bili često puta politički doga-djaji prvoga reda i posvuda ostavljali dubok dojam, ali još više nego li i kao zastupnik i kao ban, On je svoj narod zadužio više nego li riječima. Laginja je djelom pokazivao koliko ga voli i kako bi ga rad da izvuče iz njegove bijede i nevolje. Posao je često vrlo naporan, nadčovječji! Narod je to znao i uvidjao i ne znajući, kako da se svom velikom dobrotvoru oduži, nije ga zvao ni »gospodine«, ni »doktore«, ne — naš Otac, naš barba Mate. I sav taj širo mašni svijet, okupljen je u ovaj trenutak duhom ovdje, prigiba glavu i koljena i izriče svoj posljednji pozdrav svome velikom Ocu. 1 u ime onih naših otsutnih na starome ognjištu i u ime svih nas koliko nas još ima, nosim Tebi, nezaboravni i slavni Oče, naš blagoslov, našu suzu i želju, da Ti bude laka ona zemljica, kojoj si u svom mukotrpnom životu tako lijepo služio! Vječna Ti i neumrla slava i spomen!
»Slava!« odzvanjalo je sa svih strana. Uto se nad grobljem lagano spuštao mrak, a svijet se počeo razilaziti.
Tako je pokopan Otac Istri', ban dr. Matko Laginja.
Jugoslaveni u Istri*
Priopćuje Prof. Vjekoslav Spinčić. III.
Naj]tre da ispravimo neke pogreške iz posljednjega broja, 2-oga U. godine, od 27. II. 1930.
Na str. 2-oj stupcu trećem u 31-om retku ima biti ne Bala nego Bula = Buja, u 56-om retku ne Mrmlan nego Mumdan. U posljednjem retku članka imadu biti umetnute riječi, »u ogromnoj većini«, tako da imade posljednja izreka članka glasiti :	»A • sve to
ujedno dokazuje da su stanovnici Istre u zadnja stoljeća srednjega vijeka bili u ogromnoj većini Hrvati —-Jugoslaveni«.
Takvima su ostali i u daljnjim stoljećima, u novom vijeku. Za to imademo mnogo dokaza. Na neke svratiti ćemo se drugi put. Danas istaknuti ćemo samo jedan, crpljen iz pokrajinskoga arkiva Istre, koji se je prije nalazio u Poreču a sada se nalazi valjda u Puli.
Imao sam zgode zaviriti u nj godine 1890. Među ostalima pogledao sam u veliku jednu knjižurinu, koja sadržaje zapisnike parnica vodjenih u godinama 1635., 1636. i 1637. pod kapetanom u Raspu preuzvišenim gospođinom Ivanom Krstiteljem Basadonna.
Zapisnici pisani su talijanskim jezikom. Obiteljska imena pisana su talijanskim načinom. Krsna imena pisana su onako, kako ih je narod rabio. Navesti ćemo ili iz nekih sela, pi*ezi-mena našim pravopisom, imena kako su tamo zapisana. Iz Vabrige: Mrko Banković, Jure Poropat, .-'Mille jBlaže-vić, Mile Ružić pok. Rade, Stojnić, Mavrić; Iz Montića: Miho Ružić, Jadre Oernekić; Iz Mdgibala: Antun Miloševič; Iz Foškulina: Vido Jurkovič župan, Staniša Gredić; Iz Fontane: Šte-fah Zelenković, Zelenić »župan Fon tane«; Iz Žbandaja: Vido Koretiić i njegova žena Mare; Iz Barata: Vido Radetić i njegova žena Marica i njihov sluga Mile, Vojnović, Grbac, Dragozet, Stipan Siljenović, Glavan, Suran; Iz
* Gosp. prof. Spinčić, iako teSko bolestan, ne pušta pera iz ruku, kad valja da se što za istru uradi. On nam je i za ovaj broj poslao nastavak zanimljivog članka o Jugoslavenima u Istri. U popratnom pismu saopćuje nam, da se osjeća nešto bolje, ali da je još uvijek tako, da ne može putovati na jug, u Dalmaciju, kamo ga liječnici šalju, da bi ojačao. Od srca mu hvalimo na brizi, koju nam, prem teško bolestan, posvećuje i želimo mu da nam ga dobri Bog pozivi čila i zdrava još mnogo i mnogo godina.
Svet. Lovreča Pazenatičkoga: Ive Vu-lešić, Simon Skrlić podžup, Marko Vojnović; iz Kanfanara: Miljaš Šime, Rimanić Tomazo, Zbičić Tomazo od Juriče, Zlatić Zvane, Buršić Jure, Albanese Zvane, Mazzarol Zvane, požup.; Iz Rovinjskog sela: Štefan Bogan, Lju-bičić Ive podžup novog sela Rovinj-skoga, Brajan Zvane, Jure Branović, Vule Vratović, Matija Staniša; 1/. Marcane:	Bragišić Ive »župan sela
Marčane«, »podžup sela Marčane«, Bur-lešić Ivane, Tomaso sin Mikle Gleušić; Iz Loborike: »župan«; Iz Premanture: Miko sin Marka Mihovilić.
Krsna imena čisto su hrvatska: Mile, Rade, Jadre, Jure, Juriča, Mare, Marica. Obiteljska imena skoro sva su hrvatska: Ružić, Miloševič,, Vojnović, Skrlić, Radetić. «Samo nešto je talijanskih, ali i ti su stalno pohrvaćeni, pošto su neki čak i župani i podžupi bili. Sam ovaj naziv župan i podžup jasan je dokaz, da se tu radi o hrvatskim selima, o mjestima koja nastavaju Hrvati.
Imenima i prezimenima nekih dodana su početna slova N. H. To su početna slova od riječi Novo Habitante = novi stanovnik. Ti tako označeni bili su dakle novi stanovnici. I to ne možda nove narodnosti stanovnici nego novo došli stanovnici. Vidi se iz samih ime na i prezimena da su to ljudi iste narodnosti. A pošto su ti neki označeni kao novi, ostali bili su stari, od prije tamo naseljeni. I u rečenim dakle mjestima, talijanskoga porijetla, sa talijanskim imenima, bilo je u prvoj polovici XVII. stoljeća i novo-naseljenih Hrvata, i onih koji su tu bili već od prije, od starih, možda i jako starih vremena. Novi su došli bježeći pred Turcima i pozivani od Mletačke republike, da napuče jako opustjele krajeve.
Navedena imena i prezimena, kao i naziv za seoske poglavare župan i podžup u spomenutim mjestima dokazuju ujedno kako je i južnozapađni dio Istarskoga poluotoka, dijelovi Poreč koga i Pulskga kotara, bio u prvoj po lovici XVII. stoljeća naseljen i starim i novim Hrvatima, Jugoslavenima. Nije ni u pitanju da ih nebi i druguda i u zapadnom dijelu Istarskoga poluotoka bilo. U samoj rečenoj knjižurini zapisnika parnica imamo dokaza, da su i u ostalom dijelu područja kapetana u Rasporu bili nastanjeni Hrvati-Jugoslaveni, kako i po cijeloj ostaloj Istri. Dokaz tomu su obiteljska imena iz pojedinih mjesta rečenoga područja nalaz eòa se u onim zapisnicima. Tako
nalazimo u njima prezimena iz Dragova: Grošić, Grozić, Blečić, Korelič, Krivičić; iz Huma, koji se i u tim zapisnicima samo Hum zove, župan Božić, podžup Ribarič; iz Roča: župan Greblo; iz Semiča: podžup; iz ostale Buzešćine Božić, Klarić, Krbavčić, Cerovac, Pavletič, Blažović, Rubinić, Draščić; iz Zrenja Košić; iz Petrinje Markovič, i župan sela Petrinje; iz Fi-lipana župan; iz Roverije župan.
-0-
RAZNE VIJESTI
Ovom broju prilažemo 1. broj »Malog Istranina«. Tko ga od pretplatnika »Istre« ne misli zadržati, neka ga vrati. Tko ga pak zadrži neka ga odmah plati, jer mu inače
drugi broj nećemo poslati.
*
Od Istarskog kalendara za 1930. — koji smo u predprošlom broju oglasili imademo još nekih pedesetak komada. Cijena mu je 14.— Din zajedno s poštarinom. Tko ga još nije naručilo, neka to odmah učini.
TISKARA PERKO
vlasnici : Aleksander Perko i Miroslav Reputin, Zagreb Gundullćeva ui. 26. Telefon br. 50-69
Izradjujemo prvoklasno sve štamparske poslove kao : listovne i zaključne papire, posjetnice, reklamne karte, račune, kuverte, letake, plakate, brošure i t. d., solidno i brzo. —
Tražite bezobvezne ponude.
Istarska konoba
I. Modesto
Zagreb, Gundulićeva ulica 4.
Omiljelo sastajalište Istrana. — Toči izvrsna vina. — Buffet delikatesa. — Birane hladne i tople zakuske, objed i večera. — Kava i čaj u svako doba. — Preporuča se sunarodnjacima i moli da ga i u buduće počaste što brojnijim posjetom.
Bakačeva ul. 8. Zagreb, dvorište ravno.

Specijalna trgovina svježih morskih riba, slanih sardela u bačvama i limenim kutijama bakalara suhog i močenog, vero Ragno i Hamerfest prima, veliki izbor maslinovog ulja, dalmatinskog peršuta crnih maslina, paškog sira, pravog dalma tinskog meda, vinskog octa i t. d.
Cijeli dan otvoreno. Dostava u kuću. Brzojavni naslov : TRANFIC - Zagret, Bakačeva 8. Interurban telefon br. 66-89
ŽELJKO VIŽINTIN
PROIZVOD PLETENOG POKUĆSTVA I KOŠARA NOVA CESTA 20	ZAGREB	Qza kolodvora Sava)
Najmodernije pletene garniture od trstike, rogoza i t. d. Za verande, balkone, sanatorije, kupališta itd. Košare za industriju iz trstike, putne košare, klopferi, držala za novine i t. d. — Ilustrovani cjenici na zahtjev badava.
Vlasnik i izdavač: Konzorcij »Istra«, Boškovićeva ulica 20. — Odgovorni urednik: Ernest Radetić, Zagreb, Boškovićeva ulica 20. Tiskara C. Albrecht, (Petar Acinger) Rndićeva ul. 2G. — Za tiskaru odgovara Dragutin Šulce, Zagreb, Klaićeva ul. 4.