PJESMA O STAROM VUJADINU
Maja Bošković-Stulli
Đevojka je svoje oči klela:
»Carne oči, da bi ne gledale!
Sve gledaste, danas ne viđeste.
đe prođoše Turci Lijevnjani,
provedoše iz gore hajduke,
Aujadina sa obadva sina.
Na njima je čudno odijelo:
na onome starom Vujadinu,
na njem' binjiš od suvoga zlata,
u čem paše na divan izlaze;
na Milicu Vujadinoviću,
još je na njem' ljepše odijelo;
na Vuliću bratu Milićevu,
na glavi mu čekrkli čelenka,
baš čelenka od dvanaest pera,
svako pero po od litru zlata.«
Kad su bili bijelu Lijevnu,
ugledaše prokleto Lijevno
đe u njemu bijeli se kula.
Tad govori stari Vujadine:
»O sinovi, moji sokolovi,
vidite li prokleto Lijevno
đe u njemu bijeli se kula?
Onde će nas biti i mučiti,
prebijati i noge i ruke,
i vaditi naše oči carne.
O sinovi, moji sokolovi,
ne budite srca udovička,
no budite srca junačkoga;
ne odajte druga nijednoga,
ne odajte vi jatake naše
kod kojih smo zime zimovali,
zimovali, blago ostavljali;
ne odajte krčmarice mlade
kod kojih smo rujno vino pili,
rujno vino pili u potaji.«
5   Slovenski etnograf 65
Maja BoškoTić-Stulli
Kad dođoše u Lijevno ravno,
metnuše ih Turci u tavnicu;
tavnovaše tri bijela dana,
dok su Turci vijeć' vijećali
kako će ih biti i mučiti.
Kad prođoše tri bijela dana,
izvedoše starog Vujadina,
prebiše mu i noge i ruke;
kad stadoše oči vadit čame,
govore mu Turci Lijevnjani:
»Kazuj, kurvo, stari Vujadine,
kazuj, kurvo, družinu ostalu,
i jatake kud ste dohodili,
dohodili, zime zimovali,
zimovali, blago ostavljali;
kazuj, kurvo, krčmarice mlade
kod kojih ste rujno vino pili,
pili rujno vino u potaji!«
Ar govori stari Yujadine:
»Ne ludujte, Turci Lijevnjani!
Kad ne kazah za te hitre noge,
kojeno su konjma utjecale,
i ne kazah za junačke ruke
kojeno su kopja prelamale
i na gole sablje udarale, —
ja ne kazah za lažljive oči
koje su me na zlo navodile
gledajući s najviše planine,
gledajući dolje na drumove
kud prolaze Turci i trgovci.«^
O ovoj krasnoj narodnoj pjesmi ne znamo do danas gotovo ništa. Ne !
znamo odakle potječe, na koji se događaj odnosi, tko ju je kazivao ili |
pjevao, od koga i u kojem obliku ju je Yuk dobio. A sam njezin tekst Î
ipak mnogo govori. Govori o onom posebnome svečanom dostojanstvu j
kojim se kult hajduka njegovao u danima oko Prvoga srpskog ustanka, ;
u vrijeme kada se u toj hajdučiji svijesno počeo otkrivati onaj dotada ]
latentno sadržani patos neravne vjekovne borbe protiv ugnjetača i kada \
se taj patos prenosio u vlastiti konačni obračun s istim ugnjetačem. U tim I
je prilikama pjesma o Yujadinu mogla u sebi ponijeti težinu dubokoga, i
osmišljeno poantiranog moralnoga sadržaja, koji je unutarnoj cjelovitosti I
pjesme žrtvovao fabularnu cjelinu nekadanje epske pjesme. Tako je, i
naoko fragmentarna, nastala jedna od najljepših naših narodnih balada, j
1 Vuk Stef. Karadzic, Srpske narodne pjesme, knj. III, izd. Presveta,
Beograd 1954, br. 50.
66
Pjesma o starom Yujadinu '¦_
Ovaj sintetički sud o »Starom Vujadinu« ne proizlazi tek iz općili
misli o duhu vremena Prvoga srpskog ustanka. Mislim da on može naći
potvrde u usporedbi »Starog Vujadina« s ono nekoliko starijih i novijih
varijanata te pjesme što sam ih dosada uspjela prikupiti. Iako malo-
brojne i sasvim nedostatne da u cjelini ras\âjetle problem te značajne
pjesme, one su ipak dovoljne da već sada o njoj ponešto novo kažu i da
potaknu eventualna dalja istraživanja.
Najstarija meni poznata varijanta te pjesme objavljena je u »Erlan-
genskom rukopisu«, koji je prema mišljenju svoga izdavača Gerharda
Gesemanna bio napisan negdje u četverokutu Sisak — Sava — Gradiška
— Virovitica — Križevci — Sisak oko god. 1720.^
Otkako je postajalo Lijevno
i Lijevno i polje lijevansko,
nije ljepše robje dovedeno
što je danas u nedilju mladu,
dovedena dva ajduka mlada,
dva ajduka dva rođena brata
Milivoje s bratom Vukovo em.
A kada su Lijevno ugledali,
stari bratac mlađem govorio:
»Vidiš, bratac, Lijevna bijeloga,
više Lijevna studena kamena,
ondi će nas moriti mukama.
Već molim te, moj mili brajine,
kada nas stanu moriti mukam,
mučiće nas mukom svakojakim,
pribiti će nam noge i ruke.
Ako će nas umoriti muke,
ne izdaji, brate, druga nijednoga,
ni ostava gdi smo ostavljali,
ni konaka gdi smo noćivali,
ni večera gdi smo večerali.«
Kada dođe petak turski svetac,
izvedoše ajduka na muke,
mučiše i mukom svakojakim,
pak prebiše i noge i ruke.
Ćute oni ništo ne govore,
jošt im cerne oči izvadiše
pak i ondi slijepe ostaviše.
Al u noći im družba dođoše,
uzeše i na pieci junačke,
odnesoše u goru zelenu
pak im lijepo izviđaše rane.
Al ne mogu izviđati oči,
veće vode slijepe po gorici,
jer su njima vrlo srećni bili.'
Tekstovi koje ćemo sada navesti mlađi su od Vukove varijante oko
sto trideset, a od Erlangenskog rukopisa oko dvije sto četrdeset godina.
To .su dvije varijante iste pjesme, zapisane u razmaku od jedne godine
dvaput od iste starice. Kazivala ih je god. 1956. i 1957. osamdesettrogodiš-
nja starica Sava Sučević rođ. Novaković u selu Zrmanja na rijeci Zrmanji,
rodom iz susjedne Male Popine. Lijevi je tekst zapisao ing. Ivan Ivančan,
a desni autor ovoga članka.
1956.
Vezak vezla lijepa đeuojka,
oezafc vezla svoje oči klela:
^Sto spavaste kada ne gledaste
kad prođoše Lijevljani Turci
1957.
Vezak vezla lijepa đevojka,
vezak vezla dvije oči klela:
eDvije oči da hi ne gledale,
đe ste bile kad videle nijeste
kud prođoše Lijevljani Turci
2 Gerhard Gezeman, Erlangenski rukopis starih srpskohrvatskih narod-
nih pesama, izd. SKA, Sr. Karlovci 1925, str. XXI i LXII.
' Ibid., pjesma br. 168. — Tekst je ovdje transkribiran savremenim pravo-
pisom. U prvom, sedmom i, osmom stihu ispravljene su dvije sitne pogreške
rukopisa (druga i treća prema Gesemannovoj napomeni).
5* 67
Maja Bošković-Stuili
i prognaše dva gorska ajduka,
doa ajduka Janka i Milanka.
To su bila dva brata rođena.
Milanko je govorio Janku:
¦!>Vidiš Mile Lijevna bijeloga,
više njega crljena kamena,
ondje ćemo pogubiti glave,
ondje meću na muke junake.
Ako metnu mene prije tebe,
ne odaji druga nijednoga,
ni ostave di smo ostavljali
ni pivnice di smo pili vince,
veće kaži, moj brate rođeni:
koliko je u Prologu jela,
toliko je u braće konaka,
pod svakom su braća konačila
i pod svakom rujno vino pila.«.
Dok dođoše Lijevnu bijelome,
odma Janku odsijekoše glavu,
a Milanka na muke metnuše.
Tu dolazi paša gospodine
i donosi pletenu kandžiju,
prebije mu i ruke i noge
i živu mu oči izvadio.
Mdaji se, ajđučko koljeno.€
»FaZs ne ću, vjero nekrštena.«.
Ali vije (bugari) na muke Milanko.
Slušaju ga iz gore ajduci.
>Ajmo, braćo, Lijevnu bijelome,
da skinemo sa muka Milanka;
bolje nam je svijem izginuti
neg slušati pobratima SD0ga.<
Sto rekoše, tako učiniše
i odoše Lijevnu bijelome
i skinuše sa muka Milanka.
Gradiše mu lagana nosila,
nosiše ga u goru zelenu,
tražiše mu Ijekaricu vilu
ne bi I' vila izliječila Milu.
Izliječili i noge i ruke,
a očiju bogme ne mogoše,
jer su oči od vode stvorene.
Gradiše mu gusle javorove,
biraše mu vođe najboljega
da ga voda od grada do grada.
Dovede ga u pašiiie dvore.
»Božja pomoć, paša gospodine.
esu V ovi otvoreni dvori
i prognaše dva gorska ajduka,
dva ajduka dva brata rođena
jedno Janko a drugo Milanko.
Milanko je Janku govorio:
¦»Vidi, brate, Lijevna bijeloga,
više njega crljena kamena,
onde meću na muke junake,
onde ćemo pogubiti glave.
Ako mene metnu prije tebe,
ne odaji druga nijednoga,
, ni ostave de smo ostavljali,
ni konake de smo konačili,
veće kaži, moj brate Milanko:
koliko je u Prologu jela,
toliko je u braće konaka,
pod svakom su braća vino pili
i pod svakom konak konačili.^
Dok dođoše Lijevnu bijelome,
odma Janku odsijekoše glavu,  '
a Milanka na muke metnuše.
Tu dolazi paša od Lijevna
pa ga tuče pletenom kandžijom:
^Odaji se, ajđučko koljeno.«
»Fa/a ne ću, vjero nekrštena.«
Prebiše mu i noge i ruke
i živu mu oči iskopaše.
Milanko se da odaje ne će,
ma on vije kano mrki vuče,
slušaju ga iz gore ajduci.
yyAjmo, braćo, Lijevnu bijelome,
da skinemo sa muka Milanka,
bolje nam je svijem izginuti
neg slušati pobratima svoga.«
Što rekoše tako učiniše,
te odoše Lijevnu bijelome
te skidoše sa muka Milanka.
Gradiše mu lagana nosila,
nosiše ga u goru zelenu,
tražiše mu Ijekaricu vilu,
ne bi r vila izliječila Milu.
Izliječiše i noge i ruke,
al očiju braća ne mogoše,
jer su oči od vode stvorene.
Gradiše mu gusle javorove,
a gudalo drvo šimširovo,
biraše mu vođe najboljega
da ga voda od grada do grada.
Dovede ga u pašine dvore,
boži ju mu pomoć nazivaše:
yjBozja pomoć, paša gospodine.«
»Da si zdravo, slijepac prosioče.«
Ne zna ko je, jadena mu majka.
>El slobodno lijepo zagustiti
i uz gusle lijepo zapjevati
esu r ovi otuoxsid.^dBüTi^u..^..^^^..
68
Pjesma o starom Yujadinu
za uboga i za siromaka
i ovako slijepa prosjaka?«:
»Da si zdravo, slijepac prosjače,
baš su moji otvoreni dvori
za uboga i za siromaka
i takoga slijepog pros/afca.«
A zapjeva slijepac Milanko:
»jDe si sada od Kotara Rade,
aV te nije aV ne smiješ amo,
kad su ovi otvoreni dvori
za ovakog slijepca prosjaka?«:
U to doba od Kotara Rade
i š njim ide trideset drugova,
uvatiše dva pašina sina
pa i kolju kano mlade janjce,
pa i peku kano mlade janjce
pa nagone pašu i gospoju
baš da jedu od sinova meso,
al ne mogu jađena im majka.
Odsiječe im obadvomu glavu.
bijele im popalio dvore
i po njima repu posadio.^
za uboga i za siromaka?<
>Jest slobodno, slijepac prosioče,
baš su moji otvoreni dvori
za takova slijepa prosjaka.«
Uze Mile gusle javorove
pa zagusli i pjeva uza nji:
»Đe si sada od Kotara Rade,
al te nije al ne smiješ amo,
kad su ovi otvoreni dvori
za uboga i za siromaka
i ovako slijepa prosjaka?«
U to doba od Kotara Rade,
uza nj ide sva družina cijela,
uvatiše dva pašina sina
pa i kolju kano male janjce
pa i peku kano male janjce
pa nagone pašu i gospoju
a da jedu od sinova meso.
Al ne mogu žalostna im majka.
Starom paši osjekoše glavu,
a gospoju na muke metnuše.
Obe su joj prerezali dojke
pa kroza nji promolili ruke,
nagone je da im objed vari,
al ne mere žalosna joj majka.
Vilicu joj prorezaše donju
pa kroza nju jezik promoliše
pa nagone da im pjesmu kaže,
al ne mere žalosna joj majka.
Obe su joj oči iskopali
pa nagone da im vezak veze,
a kako će žalosna joj majka.
Prebiše joj noge do koljena
pa nagone da im sitno tanca,
a ne mere žalosna joj majka.
Pa im onda poaraše dvore,
pokupiše i srebro i zlato
pa im bijele popališe dvore,
popališe zemljom poraziše,
uzimlju im srebrene kočije
i pod njima dvije bedevije
u nji meću slijepca Milanka
pa ga voze dvoru njegovome,
tu mu daju i srebra i zlata,
da se rani i do smrti brani.^
U Slavoniji u selu Subotska nedaleko Pakraca zapisala sam god. 1951.
po kazivanju sedamdesetgodišnjeg starca Ilije Kosijera ovaj fragment
iste pjesme:
* Ivan Ivančan, Od Zrmanje do Krbavskog polja, rkp. Instituta za na-
rodnu umjetnost u Zagrebu br. 320, str. 97—100.
^M. Bošković-Stulli, Folklorna građa sa Zrmanje, rkp. Instituta za
narodnu umjetnost br. 273, str. 145—148.
69
Maja Bošković-Stulli
Djevojka je crne oči klela:
»Crne oči, zmija vas popila,
što zaspaste jere ne gledaste,
tuda prode četa šerežana,
među njima Janko i Milanko.
Milanko je Janku govorio:
2>Oj ti Janko, moje sunce žarko,
vidiš onog crvenog kamena,
ono meće muke na junake."
Na kraju evo još jednoga fragmenta koji pripada možda također
krugu tih pjesama. U svome »Govorenju od stare i plemenite kuće
Kačića«, što ga je unio u »Razgovor ugodni« i u »Korabljicu«, spominje
Kačić Bilipavloviće koji »bihu u stara vrimena gospoda bosanska i kne-
zovi od različiti mista puno mogući i puno bogati..., a piva se od istih
jedna lipa pisma, koju po Primorju i dica znadu, ter ovako počimlje:
Svu noć sjala svitla misečina,
u po noći krvav daždic nađe:
car porobi Bilopavloviće
i zarobi dva gospodičića
Mirka jedno, a Milinka drugo,
dva viteza, dva mila brajena.«'
Ukoliko bi taj fragment zaista predstavljao neku redakciju naše
pjesme, starina bi mu, prema vremenu zapisa, bila nešto manja od
»Erlangenskog rukopisa« (objavljeno prvi put u II. izdanju »Razgovora«
god. 1759).
Usporedimo li među sobom iznesene tekstove, otkrit će se neobične
dodirne točke. Ostavljajući zasada po strani pitanje njihove izražajne
ljepote, primijetit ćemo kako se u nekim karakterističnim pojedinostima
tekstovi uzajamno povezuju jedni s drugima, katkada i oni najstariji
s najnovijima, ili pak oni koji su geografski među sobom udaljeni, bez
posredovanja poznatih štamparskih pjesama.
U svim iznesenim primjerima, osim kod Vuka, riječ je samo o dva
zarobljena brata; otac se spominje jedino kod Vuka. Svi tekstovi, uklju-
čujući i Kačića i Vuka, spominju imena braće, od kojih jedno ime u svim
primjerima zadržava postojanu sličnost oblika: Mirko i Milinko kod
Kačića, Milivoje i Vukovoje u Erlangenskom rukopisu, Milić i Vulić kod
« M. Bošković-Stulli, Folklorna građa iz okolice Pakraca, rkp. Instituta
za narodnu umjetnost br. 68, str. 5.
' Djela Andrije Kačića Miošića, knj. II. Korabljica. Stari pisci hrvatski
knj.XXyiII, Zagreb 1945, str. 504; v. i Djela A. K. M. knj. I. Razgovor ugodni,
SPH knj. XXVII, Zagreb 1942, str. 434. — Na ovo je mjesto kod Kačića upozorio
i S. Banović, uz napomenu da je »pri početku ovoga stoljeća u Bristu i po Pri-
morju gornjemu uzalud tražio pjesmu o Bilopavlovićima« (Stjepan Banović,
»Glasovitiji« junaci, o kojima su se za Kačićeva života u Dalmaciji pjevale na-
rodne pjesme. Zbornik za narodni život i običaje, knj. 38, Zagreb 1954, str. 80).
70
Pjesma o starom Vujadinu
Vuka, Janko i Milanko u zapisima iz Zrmanje i iz Subotske kod Pakraca.
Cini mi se sigurnim da imena Milinko, Milivoje, Milić i Milanko izviru
sva iz kojeg pravog historijskog imena sa sličnim korijenom, dok se ime
drugoga brata prilagodilo zvučnosti stiha. Ipak — i tu postoji sličnost
među Vukovojem u najstarijem, »erlangenskom« tekstu i Vulićem kod
Vuka, pa bi to ili koje slično ime moglo u pjesmi također biti izvorno.
Moguća bi bila pretpostavka da je lik oca, starog Vujadina, koga na-
lazimo samo kod Vuka, unesen u pjesmu naknadno; teško je naime vje-
rovati da bi se i u najstarijem i u najnovijem zapisu pukom igrom slučaja
sačuvala na jednaki način dva brata hajduka, a zaboravio njihov otac
stari Vujadin, čini mi se vjerojatnijim da ga u početku u pjesmi nije bilo.
Sličnost među starim, »erlangenskim« tekstom i onim najnovijima
sa Zrmanje pokazuje se i u drugim neočekivanim pojedinostima. Tu je
najprije način kojim brat bratu pokazuje mjesto gdje će ih Turci mučiti,
a zatim poziv bratu da ne bude izdajica:
Erlangenski rukopis
Ne izdaji, brate, druga nijednoga,
ni ostava gdi smo ostavljali,
ni konaka gdi smo noćivali.
Zrmanja 1957
Ne odaji druga nijednoga,
ni ostave de smo ostavljali
ni konake de smo konačili.
Napokon, tu je cijeli potonji razvoj događaja. Vukov se tekst pre-
kida divnim monologom starog Vujadina koji ne pristaje na izdaju.
Erlangenski rukopis nastavlja radnju dolaskom hajduka — spasilaca,
koji izbave svoje zarobljene drugove i izliječe im sve rane osim izgub-
ljenoga očinjeg vida. Posve slično zbiva se i u dva teksta Save Sučević
iz Zrmanje, ali ne završava time, radnja tamo teče dalje po pravom,
uobičajenom obrascu naših hajdučkih pjesama: hajduci porobe pašine
dvore i krvavo mu se osvete. Tako je tekst, zapisan posve nedavno, prvi
u cjelini iznio na svijetlo sadržaj jedne stare i znamenite narodne pjesme
koji je dosada bio poznat tek u fragmentu.
Sličnosti s »Erlangenskim rukopisom« čine mi se važnima, jer tekst
iz te zbirke očito nije mogao prodrijeti do nepismene kazivačice u
Zrmanji. Dodirne točke s Vukovim tekstom, na pr. djevojačka kletva
očiju, mogu biti izvorne i stare, ali mogu dolaziti i od utjecaja te po-
znate Vukove pjesme.
Fragment iz Slavonije podudara se s pjesmom iz Zrmanje u nevje-
rojatnim sitnim pojedinostima. Tu su i imena Janko i Milanko i crveni
kamen i fraza »meću na muke junake« (odnosno »meće muke na junake«).
Ipak — ima jedna važna razlika. Erlangenski rukopis, Vukov tekst i
oba teksta Save Sučević govore o »Turcima Lijevljanima« i »bijelom
Lijevnu«. Slavonski fragment ne zna toga. Livno se ne spominje, a umje-
sto Turaka tu je »četa šerežana«. Prema Vukovu »Rječniku« »šerežani
su kao panduri u Hrvatskoj na suhoj međi, koji čuvaju da iz Turske ne
71
Maja Bošković-Stulli
bi amo prelazili i zlo činili hajduci i drugi rđavi ljudi.. .«^ I tako je ta
stara hajdučka pjesma, prešavši s turskoga područja na područje bivše
Vojne krajine zamijenila »Lijevljane Turke« pandurima, šerežanima.
Imalo je to svoju realnu podlogu u životu, jer se naša stara hajdučija,
ponikla prvenstveno u sukobu s Turcima, nije mogla na granicama od-
sječeno mehanički prekinuti, nego se hajdukovalo uvelike i na tadanjem
austrijskom području. Upravo u kraju u kome je zapisan naš fragment
imale su vlasti u prvoj polovici XVIII. st. mnogo okapanja s hajducima.
Vojnički su upravljači Slavonije pljačkali i haračili po slavonskoj i bez
toga tada pustoj i siromašnoj zemlji, tako da su se mnoge porodice vra-
ćale natrag na tursko područje, a drugi se odmetali u hajduke. Godine
1736. poslao je Karlo VI. posebnu, komisiju u Požegu da pozove hajduke
na predaju; poslije određenog roka svaki hajduk koji bi bio uhvaćen
imao je biti nabijen na kolac.^
Kako vidimo, okolnosti su za hajduke zapravo slične onima u su-
sjednoj Turskoj. Tako je sam život prirodno doveo do lokalnog prilago-
đivanja stare hajdučke pjesme. Činjenica što se u slavonskoj pjesmi
mjesto Turaka spominju austrijski »šerežani«, znači da je ona s turskoga
područja prešla preko Save i tamo se modificirala još za vrijeme po-
stojanja Vojne granice, očito u vremenima slavonskog hajdukovanja koja
opisuje Šišić. Gesemannov tekst potvrđuje s druge strane da je ta pjesma
u početku 18. stoljeća bila već poznata u Vojnoj krajini.
Okolnost da su navedeni tekstovi iz Slavonije i Zrmanje među sobom
tako slični, a ipak se samo u drugom primjeru spominju Turci i Livno,
upućuje s velikom vjerojatnošću na zajednički, nama nepoznati izvor
obih varijanata negdje na teritoriji turskoga gospodstva. Livno, očuvano
gotovo u svim tekstovima, ukazuje na mjesto izvora te pjesme. Utoliko
prije što i historijski mjesto Livno odgovara onome o čemu pjesma govori.
Govoreći o Ahmed-paši Sehidiji, koji je upravljao bosanskim vilajetom
oko polovice 17. st., navodi Murko ovo: »Livno je postalo polazna točka
za turske vojne pohode protiv kršćana i Mlečana. Sehidija je dolazio
u Livno i smjestio ondje po prvi put janjičarsku vojsku baš zato, da bi
spriječila hajdučke napadaje na Livno i tamošnje Turke. I pjesma »Stari
Vujadin«, koja je kod pjevača vrlo omiljena, povezana je s Livnom.«^"
Sada je jasno zašto u pjesmi zarobljena braća i stari Vujadin s pri-
mjesom jeze pokazuju kameno Livno. Pjesma je mogla nastati u drugoj
polovici 17. st., t. j. poslije smještanja janjičara u Livno, a izvjesno vri-
jeme prije postanka »Erlangenskog rukopisa«; kraj u kome je nastala
bit će negdje u Bosni bliže Livna.
* Vuk Stef. Karadzic, Srpski rječnik istumačen njemački jem ili latinski-
jem rječima, Beč 1852, s. v. Šerežanin.
' V. Ferdo Šišić, Franjo barun Trenk i njegovi panduri. Zagreb 1900,
str. 28—30, 64—65, 168.
Matija Murko, Tragom srpsko-hrvatske narodne epike, knj. I., izd.
JAZU, Zagreb 1951, str. 436.
72
Pjesma o starom Vujadiuu
Salko Nazečić, govoreći o Vukovu »Starom Vujadinu« i o tekstu iz
»Erlangenskog rukopisa«, izrazio je misao da bi se ta pjesma mogla od-
nositi na jedan istiniti događaj iz 16. st. Iznio je, prema nekom turskom
dokumentu, slučaj u kome su hajduci napali Gornju i Donju Lepenicu
pa su tom zgodom u borbi »dvojica hajduka uhvaćena i zatvorena, ali
su njihovi drugovi napali zatvor, oslobodili ih i pobjegli s njima«.
Sličnost sa zbivanjem u našoj pjesmi zaista je velika i značajna. Ako
i nije u pitanju isti događaj, ipak je to krasna potvrda za isto realno
događanje u hajdučkom životu i hajdučkoj pjesmi. Mislim ipak da taj
konkretni događaj po svoj prilici nije bio povod za postanak naše
pjesme. Zna se doduše da se u narodnim pjesmama lako i brzo smenjuju
imena mjesta i junaka, ali je u ovoj pjesmi Livno kao janjičarsko upo-
rište, kao mjesto mučenja hajduka tako duboko uraslo u osnovnu struk-
turu pjesme i ujedno rašireno u zapisima iz veoma različitih mjesta i
razdoblja, da se povijesni događaj očito zbio ipak negdje u blizini Livna.
Moguća bi još bila pretpostavka da se u našoj pjesmi možda stopilo
sjećanje na dva posebna događaja od kojih se samo drugi odnosi na
Livno; zasada su to tek slobodna domišljanja, koja i kad bi se eventu-
alno potvrdila,' opet ne bi hitnije izmijenila mišljenje da je pjesma, u
redakciji koja je do danas sačuvana, nastala negdje oko Livna u drugoj
polovici 17. stoljeća.
Dosada je u našem raspravljanju ostao donekle po strani fragment
što smo ga naveli prema Kačiću. On se od ostalih varijanata doista
znatno razlikuje. Tu je riječ o caru, o rodu Bilopavlovića i njihovu
porobljavanju, o dva viteza gospodičića. Teško je uvrstiti sve to u okvire
hajdučke pjesme. A s druge su strane sličnosti s našom pjesmom ipak
velike: zarobljavanje dva brata, ime Milinko (usp. Milanko), te osobito
ugođaj pjesme. Posve srodno zvuče stihovi iz vremenski najbližega Er-
langenskog rukopisa:
Erlangenski rukopis
... dovedena dva ajduka mlada,
dva ajduka dva rođena brata,
Milivoje s bratom Vukovojem ...
Kačić
... i zarobi dva gospodičića,
Mirka jedno, a Milinka drugo,
dva viteza dva mila brajena ...
Pokušajmo mjesto doa gospodičića i dva viteza napisati dva ajduka
(mlada), pa će stihovi biti posve jednaki.
Mislim da je zasada nemoguće pouzdano utvrditi da li Kačićev frag-
ment stvarno pripada krugu naših varijanata. Mogu se tek iznijeti neke
pojedinosti koje ublažuju razlike među tim tekstom i ostalim našim pri-
mjerima. Kačić je iznio taj fragment u »Govorenju od stare i plemenite
kuće Kačića«, na mjestu gdje je osobito želio istaknuti plemićku zna-
menitost toga roda i njegova odvjetka Bilopavlovića. Moguće je stoga da
S. Nazečić, Iz naše narodne epike, I. izd. Svjetlost, Sarajevo 1959,
str. 187.
73
Maja Bošković-Stulli
je on izmijenio citat ,kako bi zvučao što »plemenitije«. Nazivi i oblici
kao vitez, gospodičić, dva mila brajena odgovaraju stilu bugarštice, a u
isto vrijeme i stilu Kačićevih pjesama. Da li ih je amo unio sam Kačić
ili su se u njegovo doba, pod utjecajem bugarštice, ti stihovi u Primorju
zaista tako pjevali, teško je sada znati.
Sasvim je mutno ime Bilopavlovića u toj pjesmi. Kada bi to bili
hajduci, uhvaćeni od Turaka dok su se odmarali kod svojih kuća, imali
bismo ključ za razumijevanje Kačićeva fragmenta.
Hajdučke pjesme, a među njima i »Starac Vujadin«, uza svu svoju
demokratsku bitnost, poznaju također svoje odličnike, pripadnike istak-
nutih rodova. Takvi su i junaci naše pjesme. Nagoviješteno je to na
izvjestan način možda onim kobnim predznacima »u po noći krvav
daždic nađe«, odnosno stihovima »djevojka je crne oči klela«. Raskošan
opis odjeće na zarobljenim hajducima u Vukovu tekstu nije tek slučajno
pjesničko kićenje, nego je po svoj prilici nešto slično bilo naznačeno i
u nekim prethodnim varijantama te pjesme, kao znak odličja zarobljene
braće. Nalazimo tome trag i u »Erlangenskom rukopisu« u stihu »nije
ljepše robje dovedeno«. Alois Schmaus pisao je nedavno posebno o upo-
trebi epiteta lijep: »Tačnija analiza omiljenog u bugarštici epiteta lijep
pokazuje da vrlo često znači »otmen, staleški prikladan« i si.... Kasnije
on se skoro potpuno gubi... Erlangenski rukopis (iz početka 18 veka)
pokazuje jasne ostatke bugarštičke dikcije, naročito upotrebu prideva
lijep uz geografske nazive.«^^ Prema tome, i konstrukcija »lijepo roblje«
pokazuje da se u pjesmi zaista govori o hajducima istaknutog roda, što
bi moglo pjesmu donekle približiti Kačićevom fragmentu.
A kako su i Kačićevi »plemići« i »knezovi« bili zapravo utonuli u
hajdučkoj tradiciji, vidimo iz njegova »Razgovora« po pjesmi, objav-
ljenoj zajedno sa spomenutim »Govorenjem«, zvanoj »Pisma od stari
knezova Kačića«: u odsustvu Kačića Ugričići su im u Primorju porobili
dvore, ali je Kačić Varsajko »po Primorju četu pokupio«, stigao je
»Ungarce« na Baškoj vodi »gdi blaguju i smirom hladuju«, oteo im
plijen i vratio se kući »pivajući i puškarajući, šemluk čineć i vince
pijući«.
Ovaj nam primjer slikovito pokazuje kako u Kačićevim pjesmama,
koje su u tome bliske narodnima, »odlični« knezovi postaju protagoni-
stima radnje uzornoga hajdučkog sadržaja. Ta pjesma nema doduše
nikakve direktne veze s našim motivom, ali lijepo otkriva kako neod-
ređene mogu biti granice »gospodskih«, »plemićkih« i hajdučkih motiva,
čime se fragment o Bilopavlovićima drugim putem opet približuje našoj
pjesmi.
Citirano prema résumé-u referata »Stilska analiza i hronologija (»Dvo-
struki epitet« u bugarštici)«, održanog na kongresu Saveza folklorista Jugosla-
vije na Bledu 1959. Radovi s kongresa bit će objavljeni u posebnoj knjizi.
'2 V. A. Kačić Miošić. o.e., str. 455—456.
74
Pjesma o starom Vujadinu
Prikazujući dosada varijante i fragmente pjesme tipa »Stari Vuja-
din«, nastojeći, koliko je to već moguće pomoću oskudne dosadanje građe,
rasvijetliti postanak i puteve širenja ove krasne narodne pjesme, indi-
rektno smo govorili i o njezinim izražajnim vrijednostima, osobito o od-
nosu Vukova teksta prema ostalim varijantama. O tome treba na kraju
još nešto reći. Plemenito dostojanstvo Vukove pjesme i sav onaj splet
okolnosti koje su uvjetovale njezin postanak spomenuti su već u početku
članka. »Erlangenski« tekst i obje pjesme Save Sučević zaostaju za du-
bokim moralom kojim zrači Vukov »Stari Vujadin«. Ali je taj moral
nesvjesnije, zapretano ipak i u njima sadržan. Te pjesme sadrže također
junačni govor zarobljenoga hajduka koji ne da svojim drugovima da
postanu izdajice; iznesen je doduše skromnije, kraće, bez jedinstvene
Vujadinove poante. Isti se moral ponovo očituje u tekstu Save Sučević,
kada hajduk na mukama nikoga ne oda i poslije kad ostali hajduci pri-
teknu u pomoć svome zarobljenom drugu:
Ajmo braćo Lijevnu bijelome
da skinemo sa muka Milanka,
bolje nam je svijem izginuti
neg slušati pobratima svoga.
Taj moral hajdučki treba imati u vidu i pri daljem čitanju te pjesme
u obadvije varijante Save Sučević. One naime, poslije tankoćutne nježne
brige za oslijepljenog druga, završuju nečuvenim okrutnostima hajdučke
osvete.
Čudno je to kako slike žestokih mučenja neprijatelja u toj a i dru-
gim hajdučkim pjesmama ne djeluju na nas toliko strahotom onoga što
opisuju, nego više snagom pjesničke izražajnosti. Ne primamo ih kao
realan prikaz užasa, nego kao umjetničku sublimaciju, kao moćnu
hiperbolu, više kao simbol kazne nego li kao stvarnost. A ipak su hajduci
i stvarno znali silno okrutno obračunavati.
Nemoguće je zamisliti da bi savremeni zločinac, jučerašnji ustaški
ili četnički koljač mogao strahote svojih postupaka pjesnički predočiti;
tu nema puta do sublimacije, osnova je druga i uzaludno bi bilo tumačiti
je ili čak pravdati atavizmom hajdučkih predaka.
Hajdučki je život bio sirov, primitivan, sa svojim žestokim, ali do-
sljednim i potpunim plemenskim moralnim kodeksom. U nj je ulazila
golema hrabrost i požrtvovnost, predanost svome društvu, a usto i
nesmiljena osveta i pljačka; taj se moral brusio danonoćnim borenjem
za nešto snošljiviji život, poticali su ga zulumi i ekonomski pritisak
turskih a ponekad i drugih upravljača. Razumije se, naš današnji viši
humanistički moral (kada je istinit) teško može pojmiti žestinu hajduč-
kih postupaka, a ipak se oni u cjelini svoje kompleksnosti mogu shvatiti.
I baš zato što su proizašli iz dubina životne nužde, ti su postupci našli
načina da se izraze pjesnički snažno, naoko naturalistički, a zapravo
kao sublimirana poezija.
¦ ¦ 75
Maja BoškoTić-Stulli
Kada u našoj pjesmi Radini hajduci kolju pašine sinove i kanibalski
nagone pašu da jede njihovo meso, mi osjećamo u tome strahotu, ali i
moć izražaja. Donekle je slično s okrutnim mučenjem pašinice u Savinom
tekstu iz god. 1957. Kako je to jezivo i cinično, a ipak izneseno neodolji-
vom snagom. Smeta nas pritom jedno: široki opis okrutnoga mučenja
osobe koja u prethodnim događajima nije ništa skrivila. Ne mislim samo
s moralnog stajališta, nego i s gledišta kompozicije pjesme. Udara u oči
da je ta scena izostala u Savinom tekstu iz 1956. što ga zapisao I. Ivančan.
Još je zanimljivije to da je istu scenu Sava Sučević ipak iznijela i Ivan-
čanu, ali u kontekstu druge pjesme: u njoj se dijete Nenad osvećuje banu
Mlečaninu za smrt svoje devetoro braće. Tu se jednaka osveta kao u
našoj pjesmi vrši nad ljubom Mlečanina bana.^^ Cini mi se da ta scena
nijednoj od dviju pjesama ne pripada izvorno, nego je možda unesena
iz kojega teksta pjesme s motivom nevjerne žene ili slično — odatle
žestina osvete.
Samostalnost i sloboda koju je Sava Sučević pokazala u tom dvo-
kratnom kazivanju iste pjesme otkrivaju je kao zanimljivu i originalnu
kazivačicu. U vrijeme kada smo Ivančan i ja dolazili u Zrmanju bila je
Sava već jako stara, sama i siromašna. Dolazila je u školu da govori
pjesme, kojih je znala veoma mnogo. Kazivala je tečno i rado, uvijek sa
satiričnim prizvukom i s ličnim odnosom prema onome što govori. Ko-
mentirala je svoje stihove na pr. ovako:
Sam' pričekaj dijete Nenade, ^
dok junački objed objedujem
(»Bome će mu prisjestU).
Nastojeći da se prisjeti još koje pjesme ili priče, govorila bi ovako:
»Znala bi' ja za tri dana. Al' ne more mi svaka doć', neka je osla s ko-
zama, neka s krmcima, neka u školu, razišle se štokuda, pa ne mogu sve
doći. Nema.«
Dolazila je da kazuje i zato, jer je u kuhinji kod učiteljica toplo,
dobije se malo juhe ili kave, možda i šećera u zamotku. No pritom je
ona sa zadovoljstvom kazivala i uživala u svojim pjesmama.
Pjesma o starom Yujadinu veoma je raširena i omiljela. Preko Vu-
kove zbirke ona je našla široki odjek kod narodnih pjevača i guslara.^*
Ja sam također slušala guslara kako pjeva pjesmu o Vujadinu. Bilo je
to na sajmu u Drnišu god. 1958., pjevao je slijepac-prosjak Jozo Pervan
iz Poduma kod Livna. Zapjevao je tu pjesmu na moje pitanje da li je
" L Ivančan, navedeni rukopis, str. 87—93.
" O tome svjedoči i Murko na više mjesta u svome ovdje već navedenom
djelu »Tragom ...«, v. knj. II, Registar opći, s. v. Vujadin:
76
Pjesma o starom Vujadinu
znade, prekinuvši na čas sljepačke zahvalnice ženama koje su ga dari-
vale. Tekst je odgovarao Vukovoj pjesmi.
U arhivu Srpske akademije nauka ima pjesma od 18 stihova koja
počinje stihovima, poznatim inače i u lirskim pjesmama:
Đevojka je svoje oči klela:
»Oči moje, vi ga ne gledale.«'^ ^
Ne znam da li se radi o odjeku Vukova teksta. O postojanju tog
zapisa Ijubezno me je obavijestio dr. Zivomir Mladenović, naučni surad-
nik Srpske akademije nauka; nažalost, sada kad je moj članak već za-
vršen i neposredno pred štampanjem, nije mi više moguće potražiti taj
tekst.^^ Znam da je i bez njega ostalo još dosta neriješenih problema oko
te pjesme. U prvom redu — pitanje gdje ju je Vuk dobio. U Vukovoj
ostavštini u Srpskoj akademiji nauka nema tome Vukovu tekstu traga,
ali, kako me upozoruje dr. Ž. Mladenović, možda bi se jednom moglo
štogod naći u lenjingradskoj »Publičnoj biblioteci«, gdje je nekoć i Lju-
bomir Stojanović prepisivao neke Vukove pjesme.
Dalja će istraživanja vjerojatno dopuniti i ispraviti neke moje pret-
postavke što sam ih u ovom članku pokušala izložiti. Moja je želja bila
da svratim pažnju istraživača na ovu našu izvanrednu narodnu pjesmu
i da ujedno pokažem kako i najpopularnije pjesme, više od stoljeća
poslije svoga objavljivanja i širenja putem pjesmarica, ne mogu zatrti
ni onu drugu, postojanu, vjekovnu usmenu predaju koja te pjesme, bez
posredstva knjiga ili prepleteno s njima, prenosi od usta do usta; željela
sam upozoriti i na vrijednost današnjega zapisivanja folklornih tekstova.
Ako sam u tome uspjela, moj je zadatak ispunjen.
Arhivska oznaka: Vukova zaostavština VIll, 26 (10).
1" Naknadna napomena. Susretljivošću arhiva Srpske akademije nauka do-
bila sam tekst pjesme o kome je u članku bila riječ. Radi se o ljubavnoj pjesmi,
koja nema veze sa »Starim Vujadinom«.
-„¦.^   X 77
Maja Bošković-Stulli
Zusammenfassung
DAS LIED VOM ALTEN VVJADIN
Die Verfasserin behandelt eines der bekanntesten, zur Gruppe der Haidu-
kenepik gehörenden serbokroatischen Volkslieder, roelches bisher durch das
rounderbare, von Vuk Karadzic veröffentlichte Fragment bekannt rvar; außer-
dem isi auch ein etwas vollkommeneres Fragment dieses Liedes in der >Erlan-
gener Handschrift'): veröffentlicht Tvorden, nmrde jedoch von der fachlichen
Kritik nicht genügend gervürdigt.
Vor einigen Jahren sind von der Verfasserin und von noch einem Sammler
nach dem Vortrage einer und derselben Frau an der Grenze der Lika und Dal-
matiens zTvei untereinander etroas verschiedene, doch erstmalig vollkommene
Varianten dieses Liedes aufgezeichnet roorden; dazu konnte die Verfasserin noch
ein Fragment in Slarvonien aufzeichnen.
Beim Vergleiche all dieser Texte miteinander vom stilistischen und inhalt-
lichen Standpunkte aus oersucht die Verfasserin festzustellen, mann und rvo
ungefähr das Lied entstanden sei (zweite Hälfte des 17. Jahrhunderts in der
Umgebung von Livno in Bosnien), sie versucht aber an diesem Beispiele auch
darzutum, wie die einzelnen geschichtlichen Zeitläufe den verschiedenen Va-
rianten desselben Liedes ihr charakteristisches Merkmal eingeprägt haben.
In der Arbeit wird auch die Persönlichkeit der Sängerin Sava Sučević
beschrieben und dabei die interessanten Unterschiede ihrer zwei Varianten des-
selben Liedes analysiert. Dies bietet der Verfasserin die Gelegenheit, ihre Mei-
nung über die realen Grundlagen und über den Ausdrucksmert der schauerlichen
Grausamkeiten auszusprechen, wie sie in den Haidukenliedern oft beschrieben
werden.
Die Arbeit bringt den Beweis, daß die jetzige Aufzeichnung dieses Liedes
dem Texte der T>Erlangener Handschrift« näher ist als der bekannte spätere
Text Vuk Karadzic. Die Folgerung davon ist, daß dieses Lied bis heute in un-
mittelbarer mündlicher Überlieferung fortlebt, ohne Vermittlung des bekannten
veröffentlichten Textes. Außerdem hat die jetzige Aufzeichnung den vollkom-
menen Text des Liedes zu Tage gebracht, indessen die Texte, welche vor zwei
oder vor anderthalb Jahrhunderten aufgezeichnet worden sind, nur in Frag-
menten vorliegen. Die Verfasserin sieht darin eine weitere Bestätigung für den
Wert des heutigen Aufzeichnens von volkstümlichen Liedertexten.
78