ANNALES (,/' 95
izvirno znanstveno delo	U DK 805.9-087(497.13 Istra)
HRVATSKI I TALIJANSKI UTjECAjl U ISTRORUMUNJSKOj GRAMATICI
August KOVAČ t C prof. dr., Filozofska fakulteta Zagreb. 41000 Zagreb, Avenija Vukovar 2, CRO dr., professore ordinario, Facoltü di Fiolosofia, 4Í000 Zagreb, Avenija Vukovar 2. CRO
NAČRTA K
Opčenito je poznalo i u lingvistici veC odavna opče prihvačeno da praktički nema jezika koji bi, što se leksika tiče, bio rezultat samo vlastita interna razvoja. U razlidilim okolnostima i s različitim intezitetom, svi jezici preuzimaju teksičke jedinice ¡z drugih jezika i integrirajo ih u svoj leksikon, bilo kao posudenice bilo kao kalkove (doslovno prevedenice). Mnogobrojne s lučaje ve leksičkog posudivania eksplicitno je i podrobno opisala poredbeno-povijesna lingvistika od druge polovice 19. sf. na ovarno, a posudivanje je u krajnjem ishodu uvijek rezultat ovakva ili onakva jezičnog dodira koji se ostvaruje putem dvojezičnoslt (bilingvizma) u vrlo Si rokom smislu. Dok o mogučnosti preuzimanja leksičkih jcdinica iz jednoga jezika u drugi nije. bilo vedh sporova i razilaženja medu lingvistima, drugačiji je bio njihov odnos prema preuzimanju jedinica iz jednoga jezika u drugi na planu glasova t gramatičkih oblika, pri čemu su mnogi sumnjali u mogučnost preuzimanja kako glasova tako i gramatičkih elemenata iz drugih jezika. Unatoč poznatoj činjenici da se pri preuzimanju r i ječi iz drugih jezika strani fonemi redovito zamjenjuju fonemima vlastita jezika koji su im po stanovitim kriterijima najbliži (Petroviči, 1969, 41), za glasovne je sustave relativno lako bilo na mnogobrojnim primjerima pokazati da su mnogi jezici preuzimali fo neme iz drugih jezika, Hi su pak se glasovne promjene dogadale po uzoru na one u nekom dragom jeziku.
Drugačije se gledalo na mogočnost preuzlmanja gramatičkih jedinica iz jednoga jezika u drugi. Mnogi lingvisti 19. st. izrijekom su tvrdifi kako posudivanje gramatičkih elemenata nije moguče. Tako i znameniti francuski lingvist Antoine Meiliet, jedan od največih autoriteta u lingvistici prve polovice 19. st. poput mnogih svojih suvremenika tvrdi kako je posudivanje u pod-ručju leksika posve prirodno, ali istodobno posudivanje u području glasova i gramatike drži iznimkama, jer "dvojezični govornici koji mogu birati izmedu d vaju jezika pritom ta dva jezika ne miješaju" (Meiliet, 1958, 83 /prvo izdanje 1921/; Petroviči, 1969, 39). Za Meil-leta, kao i za mnoge druge, izgovor i gramatika tvore zatvotene sustave koji nisu spremni primati strane elemente, pa i onda kada se takvi elementi, iznimno, posu-duju, posudene strane glasovne i gramatičke jedinice ne zadiru u cjelinu sustava, nego na stanovit način ostaju na njegovim marginama (Meiliet, 1958. 84, 87; fili-povič, 1986, 25). lako je u kasnijim svojim radovima donekle ubiažio ovakvo kategoričko mišljenje o tom
pitanju (Meiliet, 1952, 101-102 /prva verzija citiranog članka objavljena je 1933./; Petroviči, 1969, .39), ipak su za njega, kao i za večinu lingvista njegova doba, takve pojave ostajale perifernima. Nasuprot takvim gle-dištima, Hugo Schuchardt, koji je insistirao na tome da nema "čistih" jezika koji ne bi sadržali i strani h elemenata, izrijekom je ustvrdio da je i gramatički sustav jezika "propustan" pa se i u nj mogu preuzimali gramatički elementi iz drugih jezika (Schuchardt, 1922, 195-6 i dalje; takoder i str. 131). lako su temeljne činjenice arealnog tipološkog srodstva, koje pretpo-stavlja upravo mogučnost medujezičnih utjecaja i u gramatici, bile vrlo dobro poznate još od kraja prošioga stol ječa (npr. balkanski jezici - grčki, albanski, makedonski, rumunjski i bugarski pokazuju, iako nisu izravno medu sobom srodni, mnogobrojne medusobne podudar-nosti u gramatici koie mogu biti jedirio posljedica kon-vergentnoga razvoja; po rim podudarnostima oni tvore balkanski jezični savez), veču i suslavniju pozornost interlerencijama u gramatici počeli su pridavati i sto m
89
ANNALES (»/'95
aupi» KOVAČfC. HRVATSKI i tai ¡IANSK! UTIECaI U iSTROROMUNJSfcOI gramatîci, 89-98
lingvisti praškoga lingvističkog kruga, ponajprije N. Trubeckoj i R. jakobson, a nakon drugoga svjetskog rata u Amenci Martinetov učenik Uriel VVeinreicb i Einar l-laugen (Petroviči, 1969, 38). Podvrgnuvši analizi mnogobrojne do tada poznate primjere VVeinreicb je u svojoj knjiži pokazao kako za pravo, gledajuči čisto teoretski, sam jezik ni u fonologiji (i fonetici) ni u gra-matici ne postavlja nikakva ograničenia za to da se iz jednoga jezika u drugi preuzimaju i glasovni i gra-matički elementi (VVeinreicb, 1953, passim, za grama-tičke elemente osobito 29-46), premda se to može odvijati intenzivnije i u večoj mjeri pri je svega u posebnim izvanjezičnim uvjetima.
Lingvisti se danas opčenito slažu u tome da je jedan od temeljnih uvjeta i razloga konvergentnomu razvoju jezika bilingvizam (dvoje,? ičnost), te da se zahvaljujuci njemu i obilježja i elementi glasovne i gramatičke strukture mogu iz jezika u jezik preuzimati, a kadšto se i proširiti na velikim prostorima na kojima su u optjecaju različiti jezici medu kojima nema izravne srodnosti; istodobno se polazi od toga da nema bilingvizma bez interferencije (Petroviči. 1959, 39). Pritom ipak valja ¡mati na umu da če prilikom kontakta i svestrano organiziranih nacija, ko|e raspoiažu nizom institucija kojima je zadača da bdiju "nad čistočom vlastita jezika", sudbina neizbježnih inlerferencija biti bitno različita nego sudbina inlerferencija u idiomima kojima govore male skupine ljudi bez društvenog prestiža i bez večine izvanjezičnih institucija s pomoču kojih se obično pod rž a va stabilnost nasiijedene jezične norme (škola, crkva, administracija, vojska, tisa k, radio, folklor i dr). Dok če jezici velikih i prestižnih jezičnih zajednica sa stabilnim standardiziranim oblicima i razvijenim izvanjezičnim institucijama u pravilu lako i dosljedno cdo-lijevati utjecajima drugih jezika, a u najgorem slučaju omogudti da se oni svedu na preuzimanje leksičkih jedinica (uključujuči i ieksičko kalkiranje), bez stvarne mogučnosti bilo kakva značajnijeg utjecaja na području gramatike i glasova, dotle de u zajednicama malih idioma bez vlastitih "zaštitnih" institucija, u kojima svi pripadnici obvezatno poznaju i drugi jezik ("jezik Sire zajednice") pa su prema tome svi bilingvisti, neizbježne interferencije iz svakodnevne uporabe dvojezičnih govornika relativno lako moči biti prihvačene kao norma lezičnoga ponašanja u zajednici. Dok su se jezični kontakti promatrali kroz prizmu prvenstveno velikih t stabilnih jezika, pravi doseg jezičnih interferencija u gramatici i nije bilo moguče jasno uočiti. Upravo u tom smislu primjer istrorumunjskoga je posebno instruktivar» jer se u toj jezičnoj zajednici interferencije odvijaju bez značajnijeg djelovanja ikakvih izvanjezičriih institucija.
Kao šlo smo več istaknuli na drugotne rnjestu, Istrorumunii su danas obvezatno i od reda dvojezični, oni se osim svojim domačim idiomom obvezatno i re-dovito služe i hrvatskim (u različitim njegovim oblicima, od lokalnih čakavskih govora do standarcJnog jezika), a
dvojezičnima postaju gotovo redovito od najrantjeg djetinjstva. Takvo stanje traje, čini se, u sličnu obliku najmanje od kraja 17. st, kad a imamo prvi eksplicitan spomen o njihovu opčem bilingvizrnu (Pujcariu, 1926, 26; 1929, 5). Dugotrajan, obvezatan, opči i aktivan bilingvizam s jedne strane i odsutnost s druge strane, bilo kakvih izvanjezičnih institucija koje bi u istr-orumunjskom organizirano podržavale naslijedeno jezično stanje, razlogom sli što su u ¡sirorumunjskom alo-glotski utjecaji daleko dublje prodirali u sve dijelove lezičnoga ustroja nego fi u drugim kontaktnim cierne-nata, pa i onih u gramatici, mogu promatrati u njihovu odvijanju. Prelimenarrto spomenimo samo da se inventar istrommunjskih konsonanata (unatoč razlikama u distribuciji i u frekvenciji) u potpunosti poklapa s konsonantskim inventaron) u okolntm hrvatskim čakavskim govorima, i da se današnji inventar istrorumunjskih vo-kaia može dovesti u vezu sa siarijirn njegovim stanjem u čakavskom, kakvo se još čuva u pojedinim hrvatskim govorima koji su nešto dalje od istrorumunjske aree (Petroviči, 1967, 270, 271-2; Kovačec, 1971, 75-80; 1984, 554-8). Istrorumunjski ima osobitu važnost za proučavanje procesa interferencije u morfologiji; njegovi mnogobrojni pri mjeri pokazuju da u danim izvanjezičnim okolnostima promjene u morfologiji (i opcenito u gramatici) pod stranim utjecajem mogu biti jednako značajne kao i one u leksiku, i fonologiji. Istrorumunjski je osim s hrvatskim bio dosta dugo i intenzivno i u kontaktu s talijanskim, a dio starijih Istro-rumursja na jugu još i danas, osim istrorumunjskoga i brvaiskoga, vlada i talijanskim, pa čemo pored hrvatskih prikazati i talijanske utjecaje u istrorumunjskoj gramatici
Najjednostavnije se posuduju oni gramatički momenti koji su labavo vezani uz lekseme pa se ponašaju slobodno, gotovo kao i leksemi. Tako u istro-rumunjskom od bilo kojeg upitnog priloga, zamjenice ili determinanta (determinativnog pridjeva) možemo danas tvoriti neodredeni prilog, zamjenicu ili determinativ s pomoču (postponiranog) labavo vezanog monema god (2ejane: yod) sa značenjem "bilo...; ...god"; cutn "kako", júve/iúvn "gdje", cotrtí "kamo", cát "koliko". Čire "tko", če "Sto", cade "koji" itd. - cum god/cum yod "bilo kako, kako god", iúve god/iúva yod "bilo gdje, gdje god", costró yod "bilo kamo, kamo god", cát god/cát >-od"bilo koliko, koliko god", dre god/čire yod "bilo tko, tko god", če god/če yod "bilo što. Sto god", c&ríe god/cšde yod "bilo koji, koji god" itd. Jednako kao i u hrvatskem, element god/yod može biti izravno vezan na prilog, zamjenicu ili determinativ ili se pak odvojiti od njih umetnutim elementima (Kovačec, 1968, 101), a god može fakultativno alternatirati sa. istoznačnim elementom rumunjskog podrijetla vi,
ANNALES (,/' 95
AUÇUM KOVACEC: HRVAl$K> I TAI 1IAHSKI IJTJîCAl U ISTROROMUNISKOJ CRAMATICI. «9-9«
Vezani gramatički monemi (npr. padežni nastavci) iz hrvatskega dolaze u istrorumunjskom samo kao "po-greške" koje govornici redovito ispravljaju (ako su ih svjesni) ili pak izrijekom izjavljuju da "nije dobro" tako govoriti. Npr., kada netko kaže més-am pre fazane "isli smo (išao sam) na fazane", vrlo če se lako dogoditi da odmah primijeti kako je oblik fazane (fazJne) zapravo hrvatski ("akuzativ plurala muškoga roda"), a da bi istrorumunjski trebalo reči més-am pre fazán (plural je jednak singuiaru). No govornici drugačije reagiraju kada se padežni hrvatski oblici preuzimaju u službi pritožne oznake ili dijela predikata. istrorumunjski je iz čakav-skog preuzeo velik broj gotovih izraza koji se sastoje od prijedioga i imenice u posebriom padežnom obliku (akuzativu, lokativu, rjede genitivu), a ¡maju redovito funkciju pritožne oznake, dijela predikata ili priiožnog atributa. (J tim je izrazima najčešde riječ o prijecilozima za, na, do, po, i si a rjede o prijedlozima o. pod, preco; imemca je redovito u jednini, a samo iznimno u aku-zativu množine: za glávu (H) "(raditi se) o glavi", za nori a/bedáca (av§) "(držati) za budalu", (veri) za popa "(postati) svečenikom"/'za svečenika", (tače) na rúke "(napraviti) ručno" itd. U drugim sklopovima, s istim lek-sičkim značenjem kao ove imenice, dolaze drugi lekse-mi, iskonsko rumunjski, koji su njihovi sinonimi: (za! gfáv(u) - cap, (za) póp(a) - preft, (na) rúk{ej - marta), (po) sw'ftu) - lame itd., no u velikom broju siučajeva (zbog obilatog posudivanja) istrorumunjski i čakavski služe se istim leksemima (označite! j ima) ili pak po obliku bltskim i lako prepoznatljivim: cumpir - kumpTr "krumpir", lov -lov, sa/áf¡? - salata, sándél - sudac itd. Upravo zahvaljujoči takvim slučajevima, granica izrnedu dvaju idioma (jezika) postaje neprimijetna, fluidna, pa se "po-greške" teže uočavaju. Na temelju desetaka i desetaka primjera uporabe prijedioga za s ¡menicama ženskog roda na -a u akuzativu (akuzativ na -u) izlučen je u istrorumunjskom diskontinuirani (prekinuti) označitelj monema /za...-u/ koji se zatim počeo kombinirati i s čisto rumunjskim (eksernima Tako se npr. u Žeja nama pored ivláj za ženu "(uzeti) u za 2énu", (avé) za ruččnu "(imati) za objed"; (manca) za večeru "(jesti) za večeru" to isto može izraziti i rumunjskim leksemima (vlá) za mui'áru, (avé) za mérindu, (máncá) za čfru, premda se s istim značenjem može upotrijebiti i rumunjska konstrukcija s prijedlogom de (de mul'áre, de merínde, de čira). Preuzimanju ta k vili vezanih diskuntinuiranih monema pripomoglo je dakako i to što u pojedini m slučajevima (primjerice uz imenicu muškog roda na konsonant) u akuzativu imenice imamo nulti označitelj (za cumpir-0), pa tad hrvatski prijedlog može funkcionirati kao svaki prijedlog naslijeden iz prarumunjskoga koji ne zahtijeva da se uza nj oblik imenice miienja (pre cumpir. de cumpir itd.) (Kovačec, 1966, 62; 1968, 92-5). Da-kako, od prirojene takvih struktura na tri tipična rumunjska leksema (i to u Žejanarna, k tome, i fakultativno) do pune integracije u istrorumunjski sustav prijedložnih
oblika još je dalek put, ali je važno da je taj put otvoren. Kada se taj isti prijedlog za kombinira sa zamjenicama, onda doiazi bilo s hrvatskim nenaglašenim oblicima oso-bnih zamjenica {za me, za le, za riu itd ), ali i sa naglasenim oblicima istrorumunjskih zamjenica (u akuzativu ili dativu) premda samo na jugu: za mire "za mene", za lu "za nju". Ova analiza vrlo zorno pokazujc kako ni gramatički sustav jednoga jezika nije ne-propustan za strane utjecaje (Kovačec, 1968. 97-8).
Ostavljajuci ovdje po strani reorganizaciju množine ¡menica muškoga roda (Kovačec, 1966, 63-5; 1968, 824), zadržat temo se na nekim pojavama koje se liču broja ¡menica f srednjega roda ¡menica i pridjeva. Poput drugih rumunjskih povijesnih narječja i istrorumunjski je rtaslijedio jasno morfološko razlikovanje jednine i množine ¡menica. Takvo se tretiranje gramatičkog broja uglavnom poklapalo s izražavanjem broja ¡menica u hrvatskom, osi m u slučajevima rehkata duala koji nisu zanemarivi. Naime, u hrvatskom (uključujud i čakavski!, uz broj jedan, -dna, -dno imenica stoji u jednini, uz brojeve 2, 3, 4 u obliku koji se formalno poklapa s genitivom jednine (zapravo relikt nekadašnjeg duala), a uz brojeve od pet na više (osim složenih 22, 23, 24: 32, 33, 34 itd.) ¡menica doiazi u genitivu množine (1 dan, 2/3/4 dana, 5/6/7...10... dana/dan, i žena, 2/3/4 žene/ženi, 5/6/7...10... žena /žen itd.). Pri takvoj organizaciji izraza u hrvatskom, doslovno prevodenje (koje je za bilingve najkomotnije) sa hrvatskoga na istrorumunjski bifo je znatno otežano, pa je zato za one imenice koje u govoru ¡maju veliku frekvenciju fa tu su prije svega izrazi za mjeru i količinu) uz naslijedene istrorumuniske oblike za jedninu (uz broj 1) i za množinu (uz brojeve 2/3/4) posurlen za svaku takvu imenicu i hrvatski oblik genitiva množine (uz brojeve od pet na više). Manje je važno što hrvatskom dualu sada odgovara istrorumunjski neka-dašnji plural, šlo se hrvatski genitiv plurala jednosfavno preuzima (doduše u fonetski starijem obliku, koji više ne doiazi u okolnim čakavskim govori ma), a daleko |e važnije to što sada trima serijama oblika u hrvatskom odgovaraju tri serije oblika u istra-rumunjskom:
Jednina	Dvojina	Množina
o zi - "jedan dan"	do/trei/pitrit žile	5/0/7. ..dan
o kt'l<* - "jedan kilogram" •■«• kile	-»-...kil
o ure - "jedan sat*	■•»•• ure	-/-...ur
an t"ed$n- "jedan tjedan" doi/trei/paUu t"edan -»-...¡"erfni an miset - "jedan mjesec" -«-misel	-«-.. .mtseli
an metar-"jedan meter* -u-metar	--...metri
lako na takav način reliktna kategorija duala nije iz hrvatskoga prenesena u potpunosti, ona je ipak prenesena, i postala obvezatnom, u najčeščim slučajevima (Kovačec, 1966, 65-6; 1968, 99-101), dok u svim drugim slučajevima istrorumunjski čuva naslijedenu or-ganizaciju, tj. samo jedninu i množinu (o cSse/ /2/3/
91
ANNALES (,/' 95
August KOVAČFC- HRVATSKi I TALIjANSW b'TJÈCAJ Li ISTROROMUKISKO) CRAmATICI. 89-98
4/...10 cäse), lako seovclje nisu izravno posudivali odvo-jerti morfemi, iako je ova reorganizacija podsustava ograničena na malen popis ¡menica. hrvatsko poimanje gramatičkog broja zakoračilo je i u istrorumunjski...
U sveži sa sličnim niveliranjem razlika izmedu dvaju jezika u kontaktu, odnosno u sveži s primjenjivanjem jezičnog ponašanja jednoga jezika u drugome, zani-mljive su i pojave koje se tiču osobnih zamjenica u južnim istrorumunjskim govorima. Naime, osobna zamjenica u istrorumunjskom ne poznaje posebnih oblika za genitiv, nego samo oblike za norninativ. dativ i akuzativ. jednaku uiogu kakvu kod imenica igra genitiv u istrorumunjskom kod osobnih zamjenica igraj u naj-češče posesivi (u pridjcvskoj ili u zamjeničkoj službil. Premda i u hrvatskom posesivi po svoioj ulozi, u nekim slučajevima, mogu zamjenjivati genitiv ličnih zamjenica, oblici genifiva ličnih zamjenica u hrvatskom normalno postoje, a ima cio niz i lučajev a u kojima se ne mogu zamijeniti posesivima. U čaksvskoni genitiv lične zamjenice cJolazi, medu ostalim, i u ovim slučajevima:
a)	uz determinante količine t koliko, malo, čuda "mnogo" itd,);
b)	kao subjekt rečenice kada on izražava partitivnost (bilo ih je . ) ;
c)	kao subjekt rečen i ce sa zanijekanim glagolom (ona ne ji kruha,...);
d)	kao subjekt rečenice sa zanijekanim glagolom biti (ni ga..., ni te bilo... itd.). Važno je napomenuti da se genitiv ličnih zamjenica po obliku poklapa s akuzativom, osim za trece lice jednine ženskoga roda (genitiv: nje/je, akuzativ: nju/ju), a taj se sinkretizam dž utvrditi na temelju oblika odgovarajučih imenica "koje se njima zamjenjuju". No te su oblike dvojezični istrorumunjski govornici poistovjetili s akuzativom, pa harem u četiri navedena slučaja hrvatske gemhvne oblike izražavanju akuzativnim oblicima istrorumunj-skih ličnih zamjenica, npr. tire n-a /osi za tebe ni bilo umjeslo iskonskog istror. tu n-ai fost; nu-j vo ii nu-i vo za nje ni pa je rii mjesto iß nu-j ¡i nu-i; nu I-a fost tota zija za ni ga bilo cili dan mjesto je n-a fost töta zija; nu je-l vet" ni pre lüme za ni ga več ni na svitu mjesto ie nu-j vet" ni pre lüme; ai l'epur ovo leto? ai'-i vede tüde / ude češt"i mit"i pre cäle...¿¡I' aj ¡ude. za Je zeci ovo leto? Ih je vidit čuda tih mičih po putu...ih ie čuda. mjesto as I'äput ovo leto? (je!'i äs vec/t? (ude (de) češt"i mft"i...j_el'äs lüde To dakako ne znači da je istrorumunjski razvio sustav genttivnih oblika ličnih zamjenica, nego samo to da je onu parcijalnu podudarnost izmedu genitiva i akuzativa u hrvatskom iskoristio da bi istrorumunjskim akuzativom mogao izražavati i takve "genitivrie" funkcije, jer su se na taj način razlike izmedu dvaju kontaktnih idioma smanjiie, odnosno izražavaju se automatski (Kovačec, 1960, 106-8).
Sa stajališta jezičnog kontakta i interfererscije, oso-bito je važna složena sudbina srednjega roda u istrorumunjskom. Dok su svi zapadnoromanski jezici izgu-
bili srednji rod (čuva se samo muški i ženski rod, a od srednjega roda samo reiikti), u rumunjskom se srednji rod sačuvao. lako ima i svoju morfološku značajku (za plural morfem -uri u dakorumunjskom i -ure u istrorumunjskom), on je u rumunjskom organiziran bitno drugačije nego u latinskom iii pak u síavenskim jezi-cima, a temeljna mu je značajka to sto se imenice srednjega roda u jednini morfološki i sintaktički pona-šaju kao imenice muškoga roda, a u množini (osim morfema -ttrt) jednako kao imenice ženskoga roda. Npr., Lf dakorumunjskom imenica deget "prst" u jednini se mijenja i slaže jednako kao i imenica muškoga roda om "čovjek" [un deget s neodred. članom kao un orn; degetul s odredenim članom kao omul; neodredeni genitiv-dativ unui deget kao unui om, odredeni genitivdativ degetului kao omului; s atributom un deget mic "mafen prst" iii degetul mic itd. (za ženski rod o casa "kuča" - casa; unei case - casei; o casa mica - casa mica itd.i. No u množini se ta ista imenica deget ponaša kao imenica ženskoga roda (neodred. degete kao case, odred, degetele kao cásele, genitiv-dativ degelelor kao casehr itd ), pa i pridjevski atribut uz tu imenicu mora biti u ženskom rodu {degetele mete "moji prsti" kao cásele mete itd.). Zbog ovih se značajkj srednji rod rumunjskoga tipa vrlo često zove i dvorod (franc. ambigenre) (G ra ur, 1960, 345-361, osobito 350; Kovačec, 1966, 66), Opča mu je značajka da u rumunjskom nikada ne označuje osobe ni biča, a u morfološkorn i sintaktičkom smislu to što pridjevi i drugi determinanti (posesivi, dernonstrativi) nemaju uopče posebnih oblika za srednji rod, Upravo takav "rumunjski" tip srednjega roda (dvoroda) očuvan je u južnom istrorumunjskom (pier "noga" - pié're "noge"; varh 'Vrh" - várhure "vrhovi" itd.).
Sla venski se srednji rod pokiapa s latinskim u tome što djelomtčno ima i eksplicitne morfološke svoje zna-čajke (npr. u hrv. u nominativu: sing. -o, -e; pl. -a), a posebno u tome što ima i pridjevske oblike koji su, u načelu, različšti i od muških i od ženskih te, na kraju, što imenice srednjega roda mogu označivati i biča (osobe i životinje).
Kada su se u rumunjski posudivale slavenske ¡menice srednjega roda, zbog navedenih se razlika one nisu razvrstavale u kategoriju rumunjskoga srednjega roda (dvoroda), nego su adaptirane kao imenice ženskoga roda. To je vrijedilo i za istrorumunjski (u starjjoj fazi), pa su hrvatske imenice okno, sito, korito preuzete u istrorumunjski kao ócne, site, cortte (Jug) ili kao ócna, sita, corita (Žejane), tj. kao imenice ženskoga roda. No ovakvi ustaljeni mehanizmi adaptacije promijenili su se zahvaljujuči tomu što je istrorumunjski pored velikog broja priložnih izraza (prijedlog+imenica u padežu) iz hrvatskoga posudio i velik bioj načinskth priloga na -o (taj se morfem kombinira s leksemom kvahtativnog pridjeva), a takvi priložili oblici u hrvatskom po obliku koincidiraju s oblicima za srednji rod pridjeva u jednini:
92
ANNALES 6/'95
Ayju« KOVAČfiC: HRVATSKI I TA18ANSKI UTiECAJ U ISTROROMUNJSKOJ GRAMATICI, «9-9B
Šušnjevica (foto: G. Filipi 1994).
93
ANNALES (,/' 95
Augwsr KOVAČEC: HRVATSKI I TAUIANSK1 UTIECAÍ M ISTKOROMUNÍSKOI CiRAMATICI. »<¡-<»1
veselo, sigurno, koražno, drago, frísko itd. Ova pod-udamosí u obliku izmedu »ačinskog priloga ¡ oblika srednjeg roda pridjeva u jednini ¡mala je za posljedicu da su se i u ¡strorumunjskom uz zamjenicki subjekt izrazen u srednjem rodu ičJsta "to, ovo", cá "ono", če "áto"...) počeli kao dio imenskog pred/kata upotrebljavati pridjevski oblici srednjega roda na -o (to je provedeno u potpunosti: častai dráyo "to je skupo", cá-( frisco "ono je svježe", če-( novo "Sto je novo" itd.), ali se istodobno i od svakoga iskonskog istrorumunjskog pridjeva, nasliiedenoga iz prarurnunjskoga, može izvodili i oblik srednjega roda na -o íbur, búrg/búra "dobar, -bra": búro "dobro"; yrev. yrf "težak, ■ ška": yrévo "teško": scurt, scúrtf/scúrta "kratak, -tka" scúrto "kratko" itd.) (KovaCec, 1966, 66-7).
Unatoč lomu, u istrorumunjskome nije bilo »menica srednjega roda uz koje bi pridjevski oblici srednjega roda na -o mogli stajati kao atributi ili kao imenski dio predikata, i tako se uporabno izjednačiti s hrvatskim, pa je uvodenje takvih oblika dovelo do reorganizacije cijeloga sustava. lako i u južnim selima 'dvorodne' ¡menice izvan govornoga konteksta (npr. u radu s kvesti onarom) često u množini bivaju tretirane kao ¡menice muškoga roda ¡un pier "/jedna/ noga" - do i pier. m.r., "d vi je noge" nijesto do pi¡óre, dvorod, "idem"), ondje se rumunjski dvorod ipak uglavnom čuva. Nasproti*/, u govoru sela 2ejana sve imenice iz kategorije dvoroda (srednjega roda rumunjskoga tipa) prešle su po sintaktičkom slaganju u muski rod (u pluralu uza se zahtijevaju pridjevske determinante u muškom rodu: a rriel' pičore, m.r., "moje noge", yroš pičore, m.r., "debele noge", a ne 2enski rod, kao kod dvorodnih ¡menica, a méle pičore, yróse pičore itd ), a dovrSeci za plural dvorodnih ¡menica -ure i -e postali su moifemi za množiiiu imenica muškog roda i za one imenice muškoga roda kod kojih je, zbog fonetskih piomjéna, ¡ednina i množina bila svedena na isti oblik (zel "zet" -zéture "zetovi", yospodár "gospodar" - yospodáre "gospodari" m j esto zet • zet, yospodar - yospodár) (Kovačec, 1966, 68). Kako je dvorod u žejanskom nestao kao kategorija, tako su se hrvatske imenice srednjega roda počele u žejanski istrorumunjski preuzimati bez adaptacije po rodu. Premda je takvih imenica, u relativno stal noj uporabi, barem kod jednog dijela govornika još uvijek malo [nébo, svítlo, srébro, zlato, tésto, a povremeno i još poneka), one uza se zahtijevaju (da-kako, kod vecega dijela govornika koji ih ne prebacuju u ženski ili u muški rod) pridjev u srednjem rodu kako u službi atributa tako i u službi imeriskoga dijela predikata {rdijo svftlo "crveno svjetlo", svftlo-l róijo "svjetlo je crveno" itd.). Osobfto kod starijih govornika neke od tih imenica dolaze u ženskom rodu (tésta, zlita), slažu se kadšto i u muškom rodu (srébro-j dráy "srebro je skupo") ili pak alterniraju sa sinonimnim iikovima ženskoga roda [svfttoba rnjesto svftlo), no sve to ne osporava da se u ¡strorumunjskom pod utjecajem hrvatskoga razvio, u
elementamom obiiku, srednji rod slavenskoga tipa (Kovačec, 1966, 69; 1968. 90).
Valja istaknut; da u odredemm okolnostima i leksički kaik može dovesti do značajnih promjena u gramatici nekoga jezika, a u tom je smislu rječit razvoj istro-rumunjskih korelativnih "kvantitativnih" i "kvalitativnih" priloga i pridjeva. Dobro ie poznato da takvi hrvatski korelalivi (koliko - toliko, kolik,-3, 0 - tolik, -a, -o; kako -tako. kakav, -kva, -kvo - ta kav, -kva, -kvo), čak ¡ onda kada u njima nalaze morfološke ekvivalente, rijetko u romanskim jezici m a nalaze sustavne podudarnosti u semantic! i sintaksi. Sto se (dako)rumunjskoga tiče, u pogledu korelativnih "kvantitativa" on se načelno podudara sa zapadnoromanskim jezicima, ali za kore-lativne "kvalitative" pokazuje prema večini zapadno-romanskih jezika niz odstupanja. Naime, latinski korelativni par qualis, -e "(koji, -a, -e,) kakav, -kva, -kvo" - talis, -e "takav, -kva, kvo" u rumunjskom se razvijao na poseban način: qualis, -eje preuzeo funkcije upitno-relativne zamjenice (i pridjeva) qui, quae, quod"koji, -a, -e" (dakoruni. care, istrorum. cáre "koji, -a, -e"), a talis, -eje postao leksički pridjev sa znaCenjem "jak, -a, -o" (dakorunv tare, istrorum. táre). Zato npr. dako-rumunjski kao ekvivalente hrvatskim korelativni m "kvantitativima" kakav, -kva, -kvo - takav, -kva, -kvo upotrebljava opisne izraze ce tel de - astfel de (doslovno: "koja vrsta/čega/1' - "ta vrsta /čega/').
U rumunjskom korelativni "kvantitativni" priloži dolaze samo u samostalnoj, "pronominalnoj" uporabi (ne vezuju se uz imenice), a kvaliteta onoga što se označuje imenicom može se izraziti pridjevom. Takvoj uporabi u hrvatskom odgovara prilog u kombinaciji s imenicom u genitivu (cif nisip "koliko pijeska", event, "koliki pjesak, otó'apa "ko I i ko vode", event, "kolika voda", c/f/ oameni "koliko ljudi" itd ), dok odgovarajuči pridjevski elementi kolik, a. -o - tolik, -a, -o izražavaju ponajpnje veličinu (onoga što je izraženo imenicom) a ne količinu; dakorumunjski veličinu izražava perifrastički: cit de mare "kolik", dos!, "koliko velik" - atit de mare "tolik", dosl "toliko velik" (Kovačec, 1968, 102; 1972, 1128).
U velikem broju primjera, osobito onih iz tekstova s početka ovoga stolječa, istrorumunjski kvantitativni korelativni priloži i pridjevi vrlo se često slažu u sintaksi s odgovarajucim dakorumunjskim oblicima, ali pored toga, osobito na jugu, priloži vrlo često dolaze jukslapontrani uz imenicu (koja odgovara hrvatskom genitivu), dok pridjevi označuju ponajprije stupanj veličine (priloži: cát ómir "koliko ljudi", caí an "koíiko godina//éV; pridjevi: cata vtgme "koliko vremena", acata casa "tolika kuca", acáfil'cái' "toliko veliki konji" itd ), premda se mogu upotrebljavati i sa tradicionalnim značenjem nasi ij eden i m iz prarurnunjskoga [acafil' cal' može znač.iti i "toliko velik broj konja") (Kovačec, 1971 b, 1129). Kako god bilo, kalkiiajuči hrvatsku upo-rabu istrorumunjski je temeljito izmijenio svoj podsustav korelativ rtih kvanti tati va.
94
ANNALES (,/' 95
AURUM KOVAČEC HHVAÏSKJI TAUjArvISKI UTiECAJ U ISTROROMUNISk'Ol GRAMATîO, SO-ill
Dok je za "kvantitativne" korelative, u na toč seman-tifkim i sintaktičkim razlikama, postojao izmedu hrvatskoga i istrorumunjskoga visok stupanj poducfarnosli u morfološkoj organizaciji (a to je oncla i moglo biti osnovicom od koje su poiazile interferencije i nivelacija s hrvatskim), za "kvalitativne" korelative tak v ih morfoloških podudarnosti izmedu dvaju jezika u kontaktu nije bilo. Hrvatskim korelativnim prilozima kako - lako u istrorumunjskom su doslovno odgovarali korelativni priloži cum - aša, ali za hrvatski pridjevski korelativni par kakav, -kva, -kvo - taka v, -kva, -kvo u istrorumunjskom nije bilo formalnih morfoloških ekviva-lenata, a to je kod dvojezičnog stanovnika moralo neprestano u govoru dovoditi do "pogresaka". U govorima južnih sela rješenje je nadeno u jednostavnom posu-divanju pridjevskih korelativa iz čakavskoga (cacov, ca cd ve - tatov, tacovg) (Kovačec, 196?, 204-6; 1968, 105i. dok je u žejanskom govoru, koji je i inače vitalniji, do.ilo do stvaranja nove serije oblika po uzoru na hrvatsku seriju kakav, -a, -o - takov, -a. -o, ali vlastitim morfološkim sredstvima. S pomoču istrorumunjske morfološke grade, iz koreiatrvnog para priloga cum - aša izveden je pridjevski korelativni par cumile, cuma, cumo - ašdv, ašava, ašavo koji u potpunosti pokriva z načenja i funkcije odgovarajučeg para u hrvatsko m (Kovačec, 1967, 204-8; 1968^ 104-5). Štoviše, novotvorina ašav, -a, -o toliko se dobro integrirala u istrorumunjski sustav da je razvila i cieklinacijske oblike po uzoru na posesive;
m.r.	z.r.
Sg. Nom.-akuz.ašiv	aSâva
Cen-dat. ašalvg	aSal'ç
Pl. Nom.akuz.aiif/'	ašave
Gen-dat ašalorg	ašalore
sr.r. SSâvO (a ašavo}
{Kovačec, 1967.208).
Čini se ipak da je u istrorumunjskoj gramatici najdalekosežnije posljedice po njegovu tipologiju ¡malo uvodenje glagolskog aspekta po uzoru na hrvatski: istrorumunjski je danas jedini romanski idiorn koji ne samo sto raspolaže razradenim morfološkim moguč-nostima za izražavanje gtagolskoga aspekta, nego je aspekt u istrorumunjskom glagolu "prisila", "obveza", gotovo u jednakoj mjeri kao rod, broj ili vrijeme. Objašnjenje takvu stanju svakako valja tražiti u tome što su preči Istrorumunja (ukijučujuči i balkanske Vlahe) več barern jedno tisučlječe na Balkanskom poluotoku bili u neprestanom dodtru sa slavenofonim stanov-.ništvom koje je u svojim jezicima aspekt glagola do-sljedno izražavalo, i što je kod toga stanovništva dvojezičnost vec odavna masovna, obvezatna I aktivna pojava. Kako god bilo. i pri uvodenju slavenskoga (hrvatskoga) glagolskog aspekta u istrorumunjski adlu-čujuču je ulogu, slično kao pri uvodenju u istrorumunjski srednjega roda, odigralo posudivanje velikog
broja hrvatskih (i opčenito siavenskih, koji su se re-dovito s hrvatskima mogli poistovjetiti) glagola u istrorumunjski. Bilo bi moguče sastaviti popise od nekoliko stotina istrorumunjskih glagola, koji se svakodnevno upotrebljavaju, a koji imaju paraleleno tri oblika - za svršeni, trajni i učesiali aspekt.
Ne utazeči ovdje u moguče drugačije i suptifnije interpretacije triju nizova aspekatskih oblika (Hurren, 1969, 59-90, osobito 69-70 i si.), reci čemo da su perfektivni oblici najčešče označeni glagolskim pre-fiksirna, preverbirna (najčešče posudenima iz hrvat-skoga: do-, ;z-, na-, o-, od-, po-, pre-, pri, raz~/rez~, s-, u- i dr., rijetko rumunjskima: a-, ¿n-i:
Perfektivna:
doleti "doletjeti" očuvfi "očuvati" razleya/rez!ega "razvezati" posule "posisati" zaclurriii "zaspati" namarjca se "najesti se" aduče "dovesti" anvisa "usnuti"
Imperf.: /efr "letjeti" čuvei "čuvati" le ya/lega "vezati" suže "sisati" do/m/^^pavati" maqca "jesti" duče. "voditi" visi "sanjati"
Iz navedenih se primjera vidi da dodavanjem pre-verba i čisto istrorumunjski glagoli postajo perfektivni (Kovačec, 1967, 71; 196G, 109-110; 1971, 125) Za ograničen broj glagola naslijedenih iz prarumunjskoga opozicija izmedu perfektivnog i imperfektivnog nema formalnog izraza pa npr. glagol ažuUl ovtsno o kontekstu, može značiti ili "pomoči" ili "pomagati", a glagol aniurba "susresti" ili "sretati". ansura "oženiti" ili "Zeniti" (Kovačec, 1971, 127-8). Kod stanovitog broja glagola posudemh iz hrvatskoga perfektivnost se, u opreci prema imperfektivnosti. izražava fonetskorn alter-naajom (npr. sirili "opaliti iz puške" - sir/Ve/ "pucati", macnr "makmiti" •• mitii "micati", sf«n/'"stisnuti" - stiskej "stiskati"; Kovačec, 1971, 126). Iterativni se aspekt najčešče izražava infiksima posudenima iz hrvatskoga if-iv-, -av-D ili pak posebnim konjugacijskim lipovima (coši "kositi" - cosivui ")("*kosivati", ieši "izači" - iešivui "izlaziti" /""¡zlazivati/, ara ta "pokazati" - aratavgl "pokazivati", aduče "dovesti" - aducavgl "dovoditi" /"*dovodivati/, obeči "obedati" - obečui "obečavali", postaye{ "posfožiti" - poslayu[ "poslagivati" (Kovačec, 1971,128-130).
Posudivanje veiikog broja aspekatskih parova glagola, a zatim i izlučivanje aspekatskih morfema i njihovo kombiniranje s iskonski rumunjskim giagoiima naslijedenima iz prarumunjskoga, irnah su dvojake posljedice. S jedne strane, novostvorenom mogučnošču (i "prisilom"!) morfološkog izražavanja aspekta, istrorumunjski se odvojio od opčeromanske tipologije. 5 druge pak strane, hibridne kombinacije (slavenski gramatički formant + romanski leksem) imale su za posljedicu novu masu posudenica iz hrvatskoga (jer se hibridne tvorbe a
95
ANNALES (,/' 95
Aufust KOVAČCC HRVATSM1 lAUJANiSKI UTjECAl U SSTROROMUMSKOJ CRAMATICI. 89-98
priori nastoje iz jezika eliminirati) i s tirne značajno reduciranje tradicionalnog rumunjskog vokabulara. Umjesto hibridnog, i po tome supletivnog, aspekatskog para tčrče "presti" - spredi" isprestl" sv t? se više {osobito kod mladih naraštaja) upotrebljava par koji se temelji na posudivanju predi "presti" - spredi "ispresti", a ük torce sve više pada u z a bora v, Kao uostalom i ranije raš-čianjeni prirrijeri, i primjer aspekta pokazuje kako je jezik strukturiran sustav, pa se gramatičke i leksičke pojave, raziidti jezični podsustavi neprestano pro-žimaju.
Kada več govorimo o glagolu, vrijedno je upozorili na to da je istrorumunjski sustav oblika vrlo closljedno poravnan s hrvatskim čakavskim glagolskirtt sustavom, s kojim se poklapa u broju oblika i, često. u njihovo! organizaciji. Do takva je poravnanja došio prije s vega reduciranjem iz istrorumunjskoga svega onoga čega u hrvatskome nema. Tako je iz istrorumunjskoga aorist (preterit) netragom nestao, a imperfekt se djelomično čuva samo na jugu, gotovo kao relikt (mladi ga govornici rijetko rabe). Redukcija konjunktiva prevedena je praktički do kraja (i u drugim je dijalektima rumunjskoga jezika konjunktiv po posebnim morfološkim oblic ima s veden na 3. I. sg. i 3. I. pl.), ier ga nema u čakavskorn. No istrorumunjski glagol "biii" ifi) do danas je sačuvao sve oblike za prezeni konjunktiva (neca /o fivu, neca tu fii, neca ie tiie, ne ca n<>/ fiiém/fim, neca vol fUéf/fíf, neca jal' fivu), >er su se oni u potpunosti poklopiii po značenju i funkciji s čakavskim oblietma glagola biti (neka hudem, neka budeš itd.) (Kovačec, 1966, 75).
Kao što smo več drugdje istakrtuli, istrorumunjski je stoiječima bio ne samo u kontaktu s hrvatskim nego, što izravno a što posredno, i s talijariskim jezikom, kako u njegovu standardnom liku tako osobito s istromietačkim dijaiektorn. U južnim selima još se i danas mnogi stari j i muSkarci tečiio služe talijariskim, a i u Žejanama starije osobe u stanovitoj mjeri poznaju taSijanski. Kako je i kontakt istrorumunjskoga s talijanskim bio dugotrajan, talijanski kao veliki kulturni jeztk, jezik velikog prestiža, dugo vremena jezik administracije I javnih institucija (osobito na jugu) ostavio je takoder mnogobrojne- leksičke tragove u istrorurnunjskom (Kovačec, 1992, 172). Posudenice iz taiijanskoga obično se u istrorurnunjskom morfološki adaptiraju. Tako venecijansko medigo "liječnik" u žejanskom istrorurnunjskom postaje médiy (sg.), médi¿ (pl.) slično kao ántréy "cío, čitav", á nt rež; lurjy "dug", lunž i si.). No u južnim selima ta ista riječ dolazi s očuvanirn dočetkom -o: rnédigo, pl. mé-diz/médi¿. Riječ cunado "djever, svak" čuva dočetak -o za jedninu i na sjeveru i na jugu, ali se množina oponira prema jednini konsonantskom alternacijom: cuñado (sg ), cunáz (pl.) (alternacija kao u suséd /sg./ ■■ suséz
/pi./). Unatoč različitom stupnju adaptacije imenica ovoga tipa, unatoč tomu što je na jugu imenica na -o fuključujucl i osobna imena kao Mano, Alfio, Romano, Džuho, Tito itd.) mnogo više nego u Žejanama, važno je istaknuti da je posudivanje imenica na -o, što izravno iz taiijanskoga što preko hrvatskega, urodilo stvaranjem novoga tipa imenica muškog roda s dočetkom /-o/ u jednini, a u množini s dočetkom f-if iii pak s aiterniranim konsonantom i /■&/■.
spozo - spdzi	iti cunado-cunaz
impiegato - /mp/egati	medigo - mediž/mediz
gobo - gobi
Uvodenje ovoga morfoioškoga tipa imalo je za posljeciicu pojačavartje opozicije "¡ednina" - "množina" ko j a je, zbog fonetskih promjena, kod velikog broja imenica bila narušena (*lup-*lp lup - ¡up), ali istodobno u množini dovodi do zatamnjenja opozicije izmedu neodredenog i odredenog oblika imenica muSkoga roda (gobi tu opoziciji» neutraiizira, ali se ona jasno čuva u med i? /neodred./ - mediži /odred./) (Kovačec, 1992, 173). Krajnja je posljedica ovoga utjecaja da se istrorumunjski tipoloSki još više približio hrvatskom.
Napokon, i istrorumunjski je glagol na jugu pretrpio jedan zanimljiv talijanski utjecaj. Istrorumunjski glagol veri "dolaziti, doči" pod talijanskim je utjecajem razvio dva značenja karakteristična za sjevernotaltjanske dijalekte. S jedne je strane razvio značenje "postati, postajati" (tal. venire = 'diventare'), a taj razvoj nije nepoznat ni u hrvatskim govorilna u Istri. S druge strane, po uzoru na talijanski razvio je izraz pasiva. Talijanski normalno pasiv izražava s pomoču pomočnog glagola essere i participa {Tekavčič, 1972, II, 318-329), a po uzoru na sjevernotalijanski, gdje se pasiv izražava s pomoč u pomočnog glagola venire i participa (Robtfs, 1970, 129, Zingarelli, 2125), južni istrorumunjski govori razvili su novo sredstvo za izražavanje pasiva pomočnim glagolom veri "doči": v S ca verit-a ulise "krava je bila ubijena" pored opčega vaca fost-a uffef Ipak valja upozoriti na barem dva ograničenja ove nove mogučnosti. U talijanskorn je navedeni tip pasiva ogra-ničen na jednostavne glagolske oblike, rta "jednostavna vremena" (Zingarelli, 2125), dok se u južnom istrorurnunjskom navedena konstrukcija može upotrije-biti u bilo kojem vremenu. Drugo, u južnom istrorurnunjskom, gdje smo ovu konstrukciju zabilježili, ona nije u opčoj i neospomoj uporabi; štoviše, neki govornici smatraju da ona nije "¡spravna", a mi smo je zabilježili samo kod govornika koji se aktivno služe talijanskim (Kovačec, 1992, 173-4).
U zaključku se može reči kako analiza istrorumunjskoga (kao, uostalom, i drugih idioma koji imaju
96
ANNAI.ES 6/'95
Auí;u<( KOVAČEC: HRVATSKI I TAllfANSKI UTiECAÍ U ISTROfcOMUNJSKO) GRAMATI«. Btf-Mi
status sličan njegovu) pokazuje da utjecaj drugoga jezika može zahvatitf bilo koji razdio gramatike jed noga jezika i čak duboko izmijeniti njegovu gramatičku strukturu (VVemreich, 1966, 29, 30, 42; Kovačec, 1968. 111). Pod stranim je utjecajem ne samo moguč transfer gramatičkih monema, nego i stvaranje novih grama-ličkih kategorija. No pri svemu tome, osim o čisto jezičnim čimbenicima, valja voditi računa i o tome da su se tako mnogobrojne t tako ciuboke promjene u istrorumunjskoj gramatici mogle dogoditi samo u specifičnim izvanjezičnim (povijesnim, društvenim, psihološkim i si.) okolnostima. Svakako je najvažniji čim-benik u svirri ovim promjenama višestoljetna aktivna dvojez.ičnost istarsk.ih Rumunja (kao i njihovih predaka balkanskih Vlaha), a ta je dvojezičnost da nas opca, protegnuta na cijetu zajednicu pa su sv t njezini članovi aktivni bilingvi. Istrorumunji su, osim toga, prisiljeni
svakodnevno služiti se hrvatskim, a hrvatski jezični tip na istcorurminjski je djelovao stolječima. prrtom u istrorumunjskom nikada nije bilo institucija koje bi se opirale hrvatskem utjecaju: na istrorumunjskom nije bilo ni crkve, ni škola, ni glasila, nema čak ni značamijeg folklora, a Istrorumunji nemaju nikakav pose ban nacionalni osječaj ,'najčešče se izjašnjavaju Hrvatima). Osim intenzivnih i svakodnevnih doticaja s okoinim hrvatskim stanovništvom, važno je navesti i to da Istrorumunji imaju pozitivan odnos prema hrvatskom kao jednome od svojih jezika, i da ga smatraju jezikom društvenog prestiža. Napokon, reduciran brej govornika istrorumunjskoga, razasutih na dosta ve I i kom prostoru, psidonosi tomu d? se istrorumunjski, kojemu ¡e kohezija ionako oslabljena, još vise otvori stranim utjecajima (Kovačec, 1968, 111-11 2).
RIASSUNTO
Nonostante alcuni vecchi linguisti siano dell'opinione che le coslruzioni grammaticali si ano immuni dalle influente es teme e che le interfererize linguistiche nella grammatica siano moho rare e superficial!, nuovi studi hanno dimostrato che anche nella grammatica sono possibili influente aglottiche, specie se il contatto avviene in condizioni extra linguistiche che non impediscono le infkienze esterne e che anzi le favoriscono■ L'istroromeno é un idioma che non possiede istituzioni extra linguistiche "di difesa" e che> causa if lungo e obbligato bilingüismo di chi ¡o pratica, ha súbito cambiamenti radicali neila grammatica dovuti all'rnfíuenza delta lingua croata fsoprattutto del dialeüo £akavo) e che hanno determinato a loro volta cambiamenti nelle sue caratteristiche tipologiche. Oltre ai fenorneni qui trattati viene presentato come l'istroromeno abbia tralasciato ¡'uso del genere neutro romeno e abbia contemporáneamente sviluppato la possibilitá dell'espressione morfologica del genere neutro di tipo slavo negli aggettivi e nei sostantivi. Sono spíegati anche í meccanismi che hanno permesso, sotto 1'influenza del croato, lo sviluppo di un'espressione sistemática dell'aspetto verba/e. L'istroromeno e oggi l'unico idioma neolatino che esprime obligatoriamente e relativamente l'aspetto coerente dell'azione veibale, símilmente a quanto avviene nella lingua croata.
ANNALES (,/' 95
Aufjíi KOVACF.C HRVATSKII TAUIANSK) UTCCAJ U tSTKOROMUNISKOJ CRAMATtCl. JW-98
LITERATURA
Filipovic, Rudolf (19861, Teorija jezika u kontaktu. Uvod u lingvistiku jeziinih dodira, Zagreb. Graur, Alcxandru [i960), Studii de lingvistica generala. Bucurejti.
Hurren, H. Antony (1969), Verbal Aspect and Archi Aspect in Istro-Rumanian, La Linguistique, Paris, 2/1969, Str. 59-90.
Kovacec, August ¡1966), Quelques influences croates dans la morpholosyntaxe istrorournaine, Studia Románica et Anglica Zagrabiensia, Zagreb, N- 21-22/1966, str. 57-75.
Kovacec, August (1967), Certaines modifications grammaticales et sémantiques des "quantitatifs" et "qualitatifs" istroroumains dues à l'influence croate, Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, Zagreb, Nu 23/1967, str. 195-210.
Kovacec, August (1968). Observations sur íes influences croates dans la grammaire istrorournaine, La Linguistique, Paris, 1/1968, str 79-115
Kovaéec, August (1971), Descrierea istroromânei actúale, Bucurejti.
Kovacec, August (1971b), Le calque lexical d'après le croate comme cause de certains changements grammaticaux subis par ies "quantitatifs" istroroumains. Ac-tele celui de-al Xll-iea Congres International de Lingüistica' ji Filologie Ro manie à', Bucurejti, Vol. Il, str. 1127-1131.
Kovaéec, August (1984), Istroromâna. Traiat de dialectologie románeasca, sub conducerea lui Valeriu Rusu, Craiova, str. 550-591.
Kovacec, August (1992), Eléments italiens du lexique istroroumain, L.ingustica XXXII. Paulo Tekavcic sexagenario in honorem oblata. Vol. Il, Ljubljana, str. 159-175. Maillet, Antoine (1958), Linguistique historique et linguistique générale, Paris (prvo izdanjç 1921).
Meillet, Antoine (1952), Linguistique historique et linguistique générale. Tome II, Paris (citiiani clanak Sur le bilinguisme/str. 99-103/ objavljen ¡e prvi put 1933. u svesku H. Delacroix et alii; Psychologie du langage, Paris, str. 167-171],
Petrovici, Emil (1967), Le modèle serbo-croate du système phonématique istro-roumain, Phonologie der Gegenwart, Vorträge und Diskussionen...., Hrsgb. v. josef Hamm..., Graz-Wien-Köln., str. 262-272. Petrovici, Emil (1969), Interpénétration des systèmes linguistiques, Actes du Xe Congrès international des linguistes, Bucarest, 28 août - 2 septembre 1967, Bucarest, str. 37-56.
Puscariu, Sextil (1926), Studii istroromâne, In cola-borare eu M. Batroii, A. Belulovici si A. Byhan. Vol. II. introducere, gramatica. caracterizarea dialectului istro-roman, Bucurejti.
Puscariu, Sextil (1929), Studii istroromâne... Vol. Iii: Bibliografie criticà', fistele lui Bartoli, texte inédite, note, glosare, ßueure^ti.
Rohlfs, Gerhard (1970), Grammatica storica délia lingua italiana c dei suoi dialetti, Sintassi e formazione delie parole, Traduzione di T. franceschi e M. Caciali Fancelli, Torino.
Schuchaidt, Hugo (1922), Brevier, Ein Vademekum der allgemeinen Sprachwissenschaft. Als Festgabe zum 80-Geburtstag des Meisters zusammengestellt und eingeleitet von Leo Spitzer, Halle (Saale). Tekavcii, Pavao (1972), Grammatica storica dell'ita-liano, Volume II, Morfosintassi, Bologna. VVeinreich, Uriel (1966), Languages in Contact. findings and Problems. VVith Préfacé by André Martinet (VII-IX), Fourth Printing, London-The Hague-Paris (prvo izdanje 1953).
Zingarelli, Nicola (1989), Vocaboiario della lingua italiana. Il nuovo Zingarelli. Undicesima ediztone, a cura di Miro Dogliotti e Luigi Rosiello, Bologna.
98