LISTEK. Bmoa srtiska ali hrvatska čitanka za Slovence. , (»Slobodna Tribuna« 1923, št. 501). Tomo jedrlinič: »Druga srbska ali hrvat- ska čitanka«. Učiteljska tiskarna v Ljub- ljani 1923. U Sloveniji se nastoji, da mladež pučkih stručnih i srednjih škola nauči hrvatski ili srpski jezik. Učitelji su večinom Slovenci, (medju kojima ima malo dobrih poznavalaca našega jezika), a ima i Hrvata, napose iz Istre. Da pouka bude uspješnija, potrebne su podesne knjige. Tako je sveuč. profesor Ilešič sastavio gramatiku. i ona je opčenito uvedena u škole. da zadovolji prvoj potrebi, premda po mnijenju stručnjaka nije najbolja. Zasnovane su takoder »Srbske ali hrvatske čitanke za slovenske osnovne škole« u tri dijela. prvi je izašao pred par godina, drugi evo sada, a treči se izradjuje. Ovu je drugu čitanku izradio mladi Istranin. Tomo Jedrlinič iz Omišlja na Krku, učitelj u Ljubljani. On je polazio preparadiju u Kastvu kod Vladimira Nazora. učiteljivao par godina na Krku. živio u Rusiii kao zarobljenik, a nakon prevrata se nastanio u Ljubljani kao učitelj hrvatskoga in srpskoga jezika. Ova je knjiga uistinu čitanka za učenje jezika, u kojoj se bez očite veze slobodno niže 135 prozaičnih i pjesničkih sastavaka od »Bože pravde« preko »Lijepe naše domovine« do »Naprej«. Nisu u njoj štiva iz pojedinih naučnih grana kao izričita potpora za učenje drugih školskih predmeta. Tako su sastavljene po njemačkim uzorima naše čitanke za srednje i još više za pučke škole, što je možda i pravo, jer nastavni jezik i čitanka nastavnoga jezika imaju da posluže priznatomu pravilu koncentracije sviju predmeta.. No Jedrlinič je dobro shvatio, da ovom knjigom daje malom Slovencu u ruke pomagalo za učenje jednoga važnoga i praktičnoga predmeta, koji na slovenskoj školi nije koncentracijoni, jer je ondje glavni i centralni predmet slovenski kao nastavni jezik. U čitanci se izmenjuju štiva latinicom i cirilicom. Ima polovica jednih i polovica drugih, dakako bez težnje da budu sastavci hrvatskih pisaca štampani latinicom, nego bez obzira na ikoje načelo, ili još točnije po najboljem načelu, da su oba pisma potpuno ravnopravna u svakom smjeru. Jedino bi možda iz praktičnih razloga didaktike bilo bolje, da ima manje cirilskih štiva, jer Slovenac bez sumnje lak- še uči jezik iz štiva, koje je pisano latinicom. U knjizi su dakako sami hrvatski i srpski sastavci — osim »Naprej«, i to sve originalni sastavci osim Gregorčičeve pjesme »Soče« u lijepom prijevodu Vladimira Nazora <(koji nije spomenut kao prevodilac) i osim nekoliko prijevoda ruskoga jezika i par romanskih (Tolstoj, Krilov, De Ainicis i Lamartin). Nijedan sastavak nije napisan ad hoc za ovu knjigu, nego su svi več prije štampani na drugom mjestu. Ovamo .e došlo gradje iz »Glasnika«, »Nevena« i »Zdravlja«, iz Jovičeve, Nazorove i Cajkovčeve čitanke itd. Sastavaka bez oznake autora ima malo (jedno tucat). Autori su večinom mladi, današnji. Najstariji su Reljkovič i Obradovič. Ima i narodnoga blaga, a moglo bi ga biti i više, jer je narodnim basnama, pričama, pripovjetkama i pjesmama najjednostavniji, redovno najčišči i najljepši jezik, pravi jezik samoga naroda. Šteta što se u knjizi nije našlo mjesta ni za jednu žensku narodnu pjesmu. Hrvatski su pisci: Jovana Lepušiča (7), od Trstenjaka i Kataliniča (po 6), od Nazora (4), od Preradoviča (3), od Šenoe (2), a ostali su ušli po jedan put: Novak, Čavrak, Klaič. Crnko, Badalič, Milakovič, Toni, Tresič, Hirc, Viktor Car, Kuminič. Vežič, Tomič, Pinter, Kozarac, Mažuranič, Jelica Belovič i Jukič. Od Srba zapreraa Zmaj Jovan Jovanovič prvo mjesto. Njegovih pjesama ima devet. Po tri su od Branka i Jakšiča, po dva sastavka od Čosičke, lliča, Šantiča, Vuka i Stojanoviča, a osam pisaca dolazi samo jedan put: Kačanski, Milosavljevič, Lazarevič, Grčič, Nenadovič, Čorovič i Popovič. Nije čudo, što je odjel za prosvjetu i vjere u Ljubljani odobrio knjigu za škole. Dobra je, vrlo živahna, zabavna za djecu. Štiva su kratka, tako i pjesme, izuzetaka protiv toga pravila, da sastavci ne budu predugački, ima manje nego u drugim .sličnim knjigama. Veoma su poučne sen"tencije podno nekih štiva (n. pr. kod 6., 20., 22., 51., 61., 63 i dalje). Još su ugodnije zagonetke, pitalice, smješnice i šale na par mjesta. Svuda osječaš vedrinu, topal osječaj, patriotizam i za pojedine dijelove našega naroda i za cjelinu narodnu i državnu. No osobiti je obzir uzet na nespašene krajeve na sjevetu u gorju i na zapadu kod mora. Sastavljač čitanke je kao Istranin disponiran, da jače osječa boli našega nepotpunoga ujedinjenja, ali treba pohvaliti, da je to svoje osobno raspoloženje prenio i u čitanku za mladež školsku. Na kraju se nalazi rječnik na trinaest listova. U 52 stupca ima u svemu preko 2000 riječi, koje su prcvedene dotično protumačene. jer sastavljač knjige niisli. da su Slovencu slabo poznate ili nerazumljive. Mnogo je to. Vidi se, kako je govor Slovenčev znatno različit od našega. Očito je, da nain još treba mnogo. dok se približimo, a još više, dok se uistinu sjedinimo. A hočemo li biti jedno bar onda, kad se budeino posve lako raziunjeli? Samo onda če biti dobro. kad se budemo sporazumjeli. U rječniku su sve riječi označene naglaskom i duljinom, i to brzitn. sporim. uzlaznhn ili silaznim naglaskom i znakom duljine. koji je jednak znaku za silazni akcenat. I u samom tekstu su znakovi za naglašivanje. koje Slovencu zadaje dosta muka, ali drugačiji znakovi: — za dugi naglasak (puž, ruka) i za kratki (dolina. oči. sumrak). Praksa če pokazati, je li ovaj način dobar za školu. Ja mislini da jest. Slovenčič če pravilnije izgovarati nego da mu je štivo akcentuirano. kako biva u našim čitankama za srednje škole. Za čitanje po naglasku treba dugotrajne vježbe i opčenitog poznavanja jezika, ali onaj. koji tek uči jezik. ne če naučiti ništa. ako se tolikim znaciina za naglasak sva njegpva pozornost iscrpi za sam izgovor, koji u početku nije i ne smije biti najglavniji posao obuke. Prof. Nikola Žič.