ACTA ti)STRIAE • 10 ♦ 2002 • 2 primljeno: 2001-11-16 UDK 94(497 5 Dalmacija)'"16":355.01 ZLOČIN IL1 JUNAŠTVO? - KANDIJSKI RAT U DALMACIJI PREMA KRONICI ŠIBENSKOG POVJESNIČARA FRANJE DIVNIČA Lovorka ČORAUČ Hrvatski institut za povijesi, HR-1ÛOOO Zagreb, Opatiika 10 e-mail: lavorKa@misp.isp.hr IZVLEČEK Kandijska vojna (1645-1669) je bila ena izmed najusodnejših vojnih spopadov v evropski zgodovini zgodnjega srednjega veka. Vojne operacije so v glavnem potekale med dvema tedanjima velesilama — Beneško republiko in osmanskim cesarstvom -vendar so v njih sodelovale tudi vojaške formacije drugih evropskih vladarjev (nemške, francoske informacije papeške države). Precejšnje breme v tej vojni pa so prenašali tudi južnoslovanski narodi po beneškim in osmanskim poveljstvom. Pričujoči prispevek obravnava predvsem konkretne primere nasilja, zločinov in okrutnosti, ki so jih v tej vojni zagrešile obe bojujoči se strani, hkrati pa avtorica ugotavlja, da bi bilo treba preučiti Divniceve opise in razmišljanja o načinu vojskovanja in taktiki. Ključne besede: Kandijska vojna (1645-1669), Dalmacija, zgodnji novi vek. nasilje, vojni zločini CRTMÏNE O ERjOISMO? - LA GUERRA DICANDÏA iN DALMAZIA NELLA CRONACA D.ELLO STORtCO FRANCESCO DIFNICO DI SEBENICO SINTESI La guerra di Candia (1645-1669) è reputata uno dei momenti d'arme determinanti nella storia europea degli inizi dell'evo moderno. Le operazioni belliche coin-volsero soprattutto le due principals potenze del periodo - la Repubbhca di Vcnezia e Vlmpera Ottomane — ma anche trappe di alt ri monarchi europei (tedeschi, francesi e dello stato pontificio), ineutre un onere non trascurabile fit sopportato dai popoli slavi del sud agli ordini di Venezia e degli Ottoman}. Quesla ricerca riguarda soprattutto i casi concreti di violente, crimini e atrocité compiute dalle due pant in conflitto e le annotazioni riportate dal Difixico. Sono inoltre esaminaxe le sue descrizjoni e considerazioni sui modo di combattere e sulici tartica usata. Parole chiave: guerra di Candia (1645-1669), Dalmazia, prima età moderna, vio-lenza, crimini di gtierra 549 ACTA HJSTRIAE • 1(1 • 2002 • 2 Lev«kn COFLAHC: ZLOČIN HJ JUNAŠTVO»-KANDUSKI RATU OALMACUJ PREMA KRONICi.... 549-570 Kandijski rat, dugotrajan i tegotan po svojim razaranjima, ostao je duboko upa ničen u svijesti stanovništva Dalmacije zahvačenog ratnim vihorima. Ratna ¿bivanja i njihovi protagonisti, poglavito vojni zapovjednici domačega podrijetla, svoje su trajno mjesto pronašli u narodno] epici junačkoga obilježja. Kronika suvremenika Kandijskoga rata, šibenskog patricija F ran je Divniča (1607-1672), izvorno je svjedočanstvo o konkretnim dogadajima na dalmatinskem bojištu. Težište ovoga rada usmjereno je na konkretne primjere i skazi vanj a nasilja, zločina i okrutnosti počrnjenih s obje sukobljene strane, kao i na zapažanja i stavove koje iznosi sam autor djela. Usporedno se, uz navedenie brojnih primjera, razmatraju Divničevi opisi i razmišljanja o načinu ratovanja, taktici i postupcima koje primjenjuju svi glavni protagonisti: mletačka vlast i njihove regularne vojne postrojbe, posade gradskih komuna u Dalmaciji, plačenička vojska te na posljetku. domače, poglavito morlačke postrojbe. Kao usporedba. ukazuje se na istovrsne postupke iskazane i počinjene sa osmanlijske strane. ISčitavanjem t raščlambom brojnih autemičnih primjera iz kronike pokušava se ukazati stoje ti svijesti onodobnog promatrača, pripadnika j edne od sukobljenih strana, predstavljat} ratni sukob te kakvi su njegovi osobni stavovi prema nasilju i okrutnostima iskazanim u ratu. Posebna pažnja usmjerena je na primjere težkih ratnih zločina (masakri nad civilima i zarobljenicima) kroz koje, s obzirom na iskazane okrutnosti zorno predstavljene kroz ekspresivnu Divničevu terminologiji) (odsjecanje glava, nabijanja na kolač, silovanja i dr.) najrječitije progovara mjržnja i netrpeljivost prema neprijatelju. Kandijski rat (1645.-1669.) drži se jednim od najpresudriijih talnih sukoba u europskoj povijesti ranog novovjekovlja. Ratne operacije bile su uglavnom vodene izmedu dvije tadašnje velesile - Mletačke Republike i Osmanskog Carstva - ali su u njemu sudjelovale i vojne postrojbe drugih europskih vladara (njemačkih, Ifancuskih. papinske države, i dr.), a nemali teret rata podnijeli su i iužnoslavenski narodi pod mletačkim i osmanlijskiro vrhovništvom. lako je na kraju tog dugotrajnog rata Os* mansko Carstvo steklo Kretu, te iako su Mlečani proširili svoje prekojadranske po-sjede u unutrašnjosti Dalmacije, za obje je velesile rat predstavljao početak njihova opadanja. preludij kraja koji če uslijediti jedno odnosno dva stolječa kasnije. Mletačka je Republika uglavnom ratovala nadva bojišta: od Dardanela do Krete i u Dalmaciji. Ta je druga bojišnica isprva bila zanemarena i držana manje važnom. Jed-nako tako, mletačke regularne snage uoči rata u Dalmaciji bile su vrlo slabe. Prema izvješču generalnog providura Girolama Grimanija u Dalmaciji je 1642. godine dje-lovalo 1070 plačeriih pješaka i 329 konjanjka. Glavnu obrambenu snagu činila je tzv. milicija (ceniide), koja je brojila oko 8000 domačih vojnika spremnih za sudjelovanje u vojnim sukobima. Važan udio u ratovanju na dalmatinsko) bojišnici dali su, poglavito kako je rat odmicao, prebjezi sa osmanlijskog državnog područja (Morlaci). Vojno zapovjedništvo u Dalmaciji Republika je koncem 1646. godine. povjerila sposob-nom generalu Leonardu Foscolu, zaslttžnom za nernale početne uspjehe u prvim godi- 550 ACTA HISTRIAE • 10 ■ 2002 • 2 Uvocta ČORAUČ. ZLOČIN ILi JUNAŠTVO?- KANDIJSK1RAT u OALMACU1 PREMA KRON1CI.... 549-570 nama ratovanja diljem dalmatinskog boj i Sta. Več 1646. gadi ne napadačka taktika ratovanja polučila je uspjeh. Osvojena s» strateški važna osmaniijska uporišta Vrana, Novigrad. Nadin, Zemunik, Skradin i Ostrovica. Muško stanovnistvo tih naselja smje-sta je mobilizirano za sudjelovanje u nastavku ratovanja, a njihove su obitelji smje-štene u priobalje. Osvojena područja redovito su se razarala i onesposobljavala za život, tako da su brojni krajevi Dalmacije ostajali opustošenj i nenaseljeni tijekom cijelog trajanja Kandijskograta. Godine 1647. osraanlijske su postrojbe poduzele op-sežan napad na Šibenik (sa 30-40.000 vojnika). Poraženi i prisiljeni na uzmak. Os-manlije su poletnoj vojsci dalmatinskih branitelja omogučili lak prodor u unutrašnjost i zauzimanje Drniša i Vdike. Iduče godine (164S.) osvojena je i vojno-strateški iz-nimno važna osmaniijska utvrda Klis. Os vetu i masakr nad zarobljenim žiteljima i voj-nicima iz grada nije uspio spriječiti niti general Foscolo, a sama je pobjeda - poradi svoga značaja - intala nemalog odjeka u cijeloj krščansko) Europi. Iste godine osvojene su i Klisu obližnje utvrde Kamen i Solin, dočim je na bokeljskom dijelu bojišta u mletačku vlast dopao Risan. Istovremeno su na području Ravnih kotara djelovale morlačke postrojbe predvodene domačim zapovjednicima (Mija i Petar Smiljanič, Vuk Mandušič, Stjepan Sorič i dr.), nerijetko vršeči prodoreduboko u osmanlijski teritorij. Nakon nekoliko uspješnih godina ratovanja krščanske vojske u Dalmaciji, obilje-ženili zapovjedništvom generala Foscola, tijekom idučih godina uslijedila je stanka znatnijih vojnih operacija. Obje sukobljene strane bile su potpuno iscrpljerie, zemlja s obje strane granice bila je poharana, stanovnistvo raseljeno, a gospodarstvo zapušteno. Nastavili su se samo pojedinačni sukobi i povremeni upadi (poglavifo neregularnih postrojbi) na protivničku stranu. cesto pračeni pljačkama i okrutnostima nad civilnim žiteljstvom u pograničnim područjima. Godine 1657. Osmaniije su poduzele nekoliko jačib pokusaja opsade vodečih dalmatinskih (Zadar, Šibenik, Split) i bokeljskih (Kotor) gradova, ali bez ikakvog vidljivijeg uspjeha. Nakon gubitka Krete (jesen 1669.) Mlečanimasu kaojedini ratni dobitak ostale stečevinc u Dalmaciji. Pregovori u sveži ntvrdivanja dalmatinskih granica izmedu Republike Sv. Marka i Porte odvijali su se vrlo sporo i mučno. U cilju utvrdivanja nove granice ustrojena su dva odbora, koji su do 30. X. .1671. godine povukli novu graničnu crtu nazvanu "Linea Nani" (prema predsjedniku odbora Giovanniju Battisct Naniju). Bila je to mletačka "Stara stečevina" (Acguhto vecchio), koja če se u sijedečim tatovima povečati "Novom" i "Najnovijom" stečevinom (Aajuisto nuovo, Acquisto miovissimo). Nakon Kandijskog rata Mlečani su zadržali Klis i okolica te proširili svoje posjede. u sjevernudulmatinsk.om zaledu, dočim su se Osmanlijatna morale vratiti gotovo sve utvrde u Ravnim kotarima, Dalmatinskoj zagori te na području Poljica i Makarskoga pri morja.1 Kandijski rat, ! O Kandijskom ram u Dalmaciji postoji opseina literatura. Vitli najvažmja djela: Bemardy, 1902; Desnica, 1950-1951; HNJ, 1959, 555-566; JaCov, 1991; Kataliiui, 1835, 125-140. Novak, 1944, 221228. Posedel, 1983; Stanojevič, 1958; Stanojevic, 1970. 551 ACTA HISTRlAE • 10 ■ 2002 - 2 Lovorka ČORAUČ: ZLOČIN ILI JUNAŠTVO - KANDUSK) RAT U DALMACIJI PREMA KROMCI ... 549-570 dugotrajan i legotan po svojim razaranjima, ostao je duboko upamčen u svijesti stanovništva Dalmacije zahvačenog ratnim vihorima. Ratna zbivanja i njihovi protagonisti, poglavito vojni zapovjednici domačega podrijetla. svoje su trajno mjesto pronašli u narodnoj epici junačkoga obilježja, koja je svoje najslavnije domete dostigla u znamenitoj Kačičevoj pjesmarici (Kačič Miošič, 1988). Kandijski rat, jednako kao i prethodni protuturski ratovi krščanskih zemalja, imao je u svijesti sudiortika-krščana značaj opravdanog, oslobodilačkog i nadasve praved-nog rata u kojemu se sukobljavaju snage Dobra (krščani) i snage Zla (Osmanlije, nevjernici). Znak križa (Krista Spasitelja) i krunica (kult Gospe od Kvunice/Rozarija intenzivno potiču dominikanci od Lcpantske bitke 1571. godine) te opčenito učestala uporaba vjerskih simbola koji su označavati sjcdinjenu krščansku Europu, konstanta su koju možemo slijediti i prepoznavati tijekom svih velikih protuturskih vojni. Rat kao opravdano sredstvo za postizanje jedinstvenog krščanskog cilja - oslobočtenja porobljene i osmanlijskom vladavinom obespravljene krščanske brače - kontinuirani je motiv i središnja misao koju »alazimo u onovremenim govorima, poslanicama, književnim uradcirna i suvremenim kronikama. lako je od vremena do vremena, u skladu sa odredenim povijesnim trenucima i interesi ma zemalja iz kojih su potjecali pisci književnih ili kronicarskib djela protulurske tematike, retorika upravljena protiv Osmanskog Carstva i Osmanlija ublažavana ili barem drugačije modificirana, vjera u ispravnost ratovanja i svih poslupaka koje primjenjuje oslobodilačka krščanska vojska, rijetko je kada dopuštala unutarnju kritiku spram politike matičnih zemalja. Kronike ratnih zbivanja (u ovom slučaju kronika Kandijskog rata u Dalmaciji) bez sumnje su vrijedno vrelo o konkretnoj dogadajnici i svim pojcdinostima rata, ali ujedno i izravno saznanje o motrištima njihovih autora. Često i sami izravni sudionici ratnih zbivanja i predstavnici odredenog društvenog sloja ili skupine, države ili grada, njihovi su nam stavovi i razmišljanja - ma koliko oni bili individualni - ujedno i uvid tt stanje opde svijesti i mišljenja jednoga vremena. Rat i bojevi, opsade i osvajanja, provale i pustošenja, pobjede i porazi, odnos spram pojedinih sukobljcnih strana te poglavito poimanje časti, humanosti i morala, samo su neka od pitanja na koje nam brojnim konkretnim prirnjerima odgovara kronika Kandijskog rata u Dalmaciji iz pera sibenskog pisca Franje Divniča. Takva kronika nije iznimno niti jedino takvo djelo nastalo tijekom ili neposredno nakon izravnih ratnih dogadanja.2 Siični su uradci nastajali s obje strane granica, stvarajuči nam, sa svojim promišljanjima i predra-sudama, siiku o jednom vremenu, ratu i ijudima zahvačenim ratnim vihorima. U ovom prilogu nije moguče podrobno raSčianili sve temeljne sastavnice Divničeva djela. Tema ove raščlambe stoga je isključivo odnos pisca prema ratu, ratnim pothvatima i njihovim sudionicima te prema svim obiicima nasilja, okrutnosti i zločina koji su - u 2 Usporedi, primjerice djela: Briisoni, 1674; Nicolini, 10(i5; Saiiiacroce, 1649, Valiero, 1679: Veraino, 1648. 552 ACTA HJSTK1AE • 10 • 2002 • 2 Lnvoffc« ČORA1.SČ. ZLOČIN IU JUNAjl VO? - KAX'DI/SKt RAT U OALMACUI PREMA RRONICI .... «9-570 najrazličitijim oblicima iskazivanja mržnje prema drugome - iskazani od strane obiju sukobljenih protivnika. Franio Divnič odvjeiak je šibenske plemičke obitelji (podrijetlom iz Skradina), koja se u latinskim i talijanskim vrelima bilježi i imenitna Diftmich, Difnich, Dip-hnieo, Divinich. Divnich, Difnico i si.3 Obitelj je imala važnu ulogu u povijesti grada Šibenika (ali i sire Dalmacije), a u vrijeme protuturskih Tatova pojedini su se odvjetci istaknuli kao časnici u mletačkoj vojnoj službi. Primjerice, od 1570-ih godina djeluje Pctat Nikolin, zapovjednik utvrde Vrbpoljac kraj Šibenika i kapetan šibenskog okružja. Njegov je unuk Petal' Antunov bio konjički kapetan u austrijskoj, a od 1645. godine u mletačkoj vojnoj službi. U mletačkim posrrojbama posebne je zasluge ste-kao i Franjin brat Danijel., zapovjednik šibenskog okružja uoči Kandijskog rata i istaknuti sudionik šibenske obrane 1646. i 1647. godine.4 Šibenski patricij i povjesnik Franjo Divnič (Šibenik, 22. X. 1607. - Šibenik, 17. II. 1672.)5 stekao je naslov doktora obaju prava na Sveučilištu u Padovi. Od 1638. spominje se kao opčinski pisar za hrvatski jezik (canceberc detla lingua illirica). Za potrebe opčine obavljao je dužnosti poslanika, a tijekom 1660-ih spominje se i kao sudac Velikog viječa. Bavio se arheologijom te sustavnim prikupljanjem povijesne grade za potrebe monumentalnog djela Ivana Lučiča Luciusa (De Regno Dalnmiiae et Croatiae libri sex, Amsterdam 1666). Prema sadržaju pisarna koje je Divnič upučivao Luciusu, može se zaključiti da je napisao povjjest grada Šibenika, ali nam je danas taj rukopis izgubljen. Podatke o sibenskoj povijesti sadrži Divničevo djelo informativne data all'lllustrissimo Eccell. Gerolamo Foscarini Procuratorc di S. Marco e Provveditore Generale in Dalmazia et Albania sopra il Contada et Confini di Sebenico sino V anno 165} (rukopis pohranjen u Arhivu HAZU u Zagrebu), a istom je dalmatinskom providuru namijenjen i Divničev spis Memorie sulla Dalmatin (rukopis u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Zbirka rijetkosti). Glavno Divničevo djelo jest Historia detla guerra seguita in Dahmtia na Venetian t e Turchi dall'anno 1645 sino alta pace e separatione de'confini. Franjo Divnič umro je prije dovršavanja ntkopisa, a oporučnom odredbom zadužio je brata Danijela da - uz Luciusovu pomoč - rukopis pregleda i dovrši. Danijel je uz Luciusovu pomoč rukopis dovršio, ali spis nikada nije bio tiskan, najvjerojatnije poradi kritika upučenih mletačkoj vladi glede uprave i načina vodenja rata. U zadar-skoj Naučnoj knjižnici pohranjen je rukopis s Lucitisovim ispravkama i dopunama, a 3 O obitelji Divnič i »jczinim istaknutim pojedincmta vidi podrobno tekstove u: HBL. 1993. 407-417. 4 Danijel Divnič ¡Staknilo se i prigodom zauziniaiija Klisa i DmiSa. Nakon rata imenovan je sopraintendantom u Drni5u (1670.), a itnao jc i važnu ulogu u mirovnim pregovorirna glede mletaCko-tursfcog ra^granieenja u Dalmaciji Pod robu ij i ijvolopis vidi u: HBL, 1993. 409-410. (tekst: D. Keikeniet i I RadauS). 5 Životopis Pranje Divniea s polpunom opsežnotn iitcraturom vidi u: HBL, 1993. 411-412 (tekst: D. K.ečkcmc£ i T. Radauš). 553 ACTA H ISTRI AE • 10 • 2002 • 2 lovocfcaČORAUČ: ZLOČIN il1 JUNAŠTVO? - KANDUSK.I rat U DALMACIJI PREMA kronic1.... 549-570 osim navedenog sačuvano je i nekoliko prijepisa (drugi rukopis u Naučnoj knjižnici u Zadru, Muzeju grada Splita, Sveučilišnoj knjižnici u Splitu, Nacionalnoj i sve-učiiišnoj knjižnici u Zagrebu, Arhivu HAZU u Zagrebu). Cijelovito djelo iz zadar-skog rukopisa s Luciusovim bilješkaraa objavljeno je 1986. godine u hrvatskom prijevodu Smiljane i Duška Kečkemeta (Divnič, 1986). "Povijest rata u Dalmaciji izmedu Mlečana i Turaka od 1645. godine do mira i odredivanja granica" posvečena je "presvijetlom i predičnom gospodinu Battisti Naniju vitezu i prokuraioru Republike Sv. Marka". Predgovor i posvetno slovo napisani su iz pera Danijela Divniča, kojega je brat Franjo oporučnom odredbom ovlastio da dovrši i za lisak pripremi rukopis. Predgovor je pisan uzvišenim stilom, s hvalospjevima u čast Prevedre Republike i njezinih postignuča u Dalmaciji, veličanjcm mletačkih postrojbi i rame vještine vojnih zapovjednika. Kao dragulj u nizu velikih pobjeda krščanskih snaga u Kandijskom ratu isti če se opsada i osvajanje utvrde Klis, icoji je sada "ntrska oholost" bila prisiljena prepustiti krščanima (Divnič, 1986, 56). Največi dio knjige zauzima kronika dogadanja tijekom Kandijskog rata u Dalmaciji iz pera Fran j c Divniča. Iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec i dana u dan, predstavljeni su svi relevantni rami sukobi diljem istočnojadramke obale. Knjiga obuhvača ukupno 24 godine rata i dvije godine sklapanja mirovnog sporazuma.6 Literarna vrijednost kronike nije velika: prevlada vaju barokna kičenost i prena-trpanost stila, fraze i bcskrajno duge rečenice. Ipak, u odnosu na brojne druge su-vremenike (G. Brusoni), Divničev je stil bitno jednostavniji, stvamiji i stiiski čistiji. Divnič jc i sam sudionik i suvremenik Kandijskog rata, a u pisanju djela oslanja se i na izravna svjedočenja sudionika i onovremene dokumente. Djelo je posebno vrijed-no s obzirom na autorovo zanimanje za onovremenu ratnu strategiju {podrobni opisi opsada, bitaka i načina ratovanja uopče). Najpotresniji i naj izražaj nij i dio kronike odnosi se na autorovo videnje počinjenih zločina, nasilja i okrutnosti kojš su učestalo bili iskazivani od obje sukobljavane strane. Suvremeni čitatelj može ostati zapanjen pred strahotnim posljedicama višedesetljetnog ratovanja u kojem se nizu slike spaljenih sela, porušenih cikava, izbjeglica bez ognjišta, povorki zarobljenika, otetog ratnog plijena, ali i odsječenih glava i rasporenih utroba. Junaštvo i podvig mjerili su se - toga je Divnič predobro svjestan - brojem odsječenih glava, a jedna od naj-učestalijih taktika ratovanja (koju je sugeriralo i mletačko zapovjedništvo) svodila se na bezobzirnu pljačku j nasilje nad civilnim žiteljstvom. Rat kao istoznačnica za okrutnost, razaranje kao svakodnevlje i zločini kao govor mržnje teme su koje izbi- 6 Kronika je podijeljena na četiri knjige, prva obuhvača ra/doblje od početka raca do zauzimanja Obrovca (1647), druga od 1647. do osvajanja Klisa 1648. godine, ireea seže do početka 1660. godine. dočim četvrta obuhvača posljednju eiapu rata (od 1660 do 1669. godine i zaključenja mira 1671. godine). 554 ACTA HISTRIAE * 10 - 2(102 • 2 Uvoda čoralit": ZLOČIN IU JUNAŠTVO? • KANOIJSKI RATU DALMACUf PREMA KRONTCI. ... 549-570 jaju - sugestivno i bez prikrivanja - na gotovo svim stranicama Divničeve ratne kronike. Kronika kandijskog rata dokument je jednog nemitog vremena koje pisac - kao njegov protagonist - nije mogao niti želio promatrati neutralno. Pristranost je stoga bila neizbježna, ona se proviači kroz cijeli tekst. Stavovi autora, ma koliko bili osobni, ujedno su (barem večim dijeiom) i motrišta njegovog staieža, grada, zavicaja, ali i uljudbenog ozračja kojetn pripada. Upravo nas Divničevi stavovi, kada je riječ o središnjoj temi rada - zločinu i nasilju poči njeno m u ratu - u sljedečoj raščlambi posebno zanimaju. Prvi dio Divničevih stavova o sukobljenim stranama u ratn usmjerit ču na njegov odnos prema krščanima neprijateljskoj osmanlijskoj vojsci. Divnič Osmanlije opisuje klasičnim izričajem krščanskih autora: osvajači sa Istoka su oholi, bahati, pohlepni, nadmeno sigurni u svoju moč i pobjedu. Njihova je vlast (poglavito prema kršča-nima) tiranska, okrutna i bezobzirna. Predstavnici osmanlijske uprave u Bosni, ali i sami sultani, prikazani su istovjetnim osobinama kojima se pridiužuju i podmit-Ijivost, nepouzdanost, nepovjerenje, ali i skionost za medusobne prijevare i konstantna prijetvomost. Osmanlije su barbarski narod suprotan i po svim svojim osobinama stran krščanskoj civilizaciji. Nekoliko sljedečih primjera ilustriraju navedenu karakterizaciju. Primjerice, sultan [brahim "uzoholjen je uspještiim ishodorn u osvajanju Krete" (Divnič, 1986, 71), dočim su manji uspjesi na dalmatinskoj bojišnici (zauzimanje sela Tinj 1646. god i ne) pobudili bahatost i oholost bosanskog paše Ibrahima (Divnič, 1986, 91, 103). U ohrabrenju svojih vojnika uoči novih napada na sjevernodalmatinskom ratištu general Foscolo 1647. godine Ilalil-bega Durakbegoviča naziva "bahatim častohlepnikom" (Divnič, 1986, 111). Seid Ahmet-paša (bosanski paša 1656-1659. god.) odmetnik je, "čovjek iznad svega koliko škrt, toliko ohol", sklon "iztnamijivanju velikih svota novaca od trgovaca" (Divnič, 1986, 241). U Divničevoj karakterizaciji bosanskih upravitelja nije bolje prošao niti Mehmed-paša (bosanski paša 1670-1671. god.), "čovjek surova duha, razdražljiv i okrutan" (Divnič, 1986, 308). "Urodena oholost" kao temeljna osobina Osmanlija uzrok je, drži Divnič, njihovim kukavičkim uzmacima pred krSčanskom vojskom te su "sramotno uzmicaii i napuštali čak i ona rnjesta koja bi se inače mogla jtinački održati, čak i nasuprot večih snaga" (Divnič, 1986, 174). Ničim utemeljena bahatost uzrok je, nadalje, što je osmanlijska vojska nerijetko klonula duhom i obeshrabrena prepuštala krščanskim postrojbama vojnu inicijativu (Divnič, 1986, 198). U sklopu bavljenja neprijateljskom vojskom, Divnič nemalu pozornost posvečuje i njihovom načinu ratovanja. iskazanom tijekom konkretnih bilaka u Kandijskom ram. Osvajanja pračena okrutnim zastrašivanjem civilnog žiteljstva, bezobzirna pljačka i posvemašnje razaranje materijainih dobara karakteristike su koje se po-javljuju - kada je riječ o osmanlijskim prodorima kroz sve godine ratovanja u Dalmaciji. Primjerice, 1646. godine, uoči velike opsade Šibenika, Divnič navodi 555 ACfA HISTRIAE • 10 ■ 2002 ■ 2 Lovori» ČCHAUC: ZLOČIN IU1UNAŠTVO? - KANDIJSK1 RAT U DALMACiK PREMA KR0N1CI . .. S4S-570 kako je u šibensko Gornje polje "svakodnevno stizala rulja Turaka u blizinu naselja i često i/azivala puškaranja".... "a drugi zaliječuči se u Donje polje zapališe crkve što su bile u raznim mjestima u polju..." (Divnič. 1986, 98). Ubrzo polom, pljačkajuči predio oko Makarske, "Turci zapale selo Rogoznicu, uništavajuči sve ognjem i mačem, bez ikakva obzira ni prema spolu ni dobi tih nesretnih stanovnika" (Divnič, 1986, 106). "Ognjem i mačem" osmanlijski su vojnici 1648. godine opustošili cijeli kninski kraj, "odvodeči bogat plijen u sioci" (Divnič, 1986, 166). Posebno su učestala osmanlijska pusiosenja zadarskoga za led a u kojima je posebno stradavalo novo-doseljeno morlačko stanovništvo (Divnič, 19S6, 201, 219-220, 232, 261, 275).7 Slična dogadanja Divnič bilježi i kada je riječ o osmanlijskim piodorima u splitsko polje (Divnič, 1986, 218, 242-243), okolicu Kotora (Divnič, 1986, 219-220) te bližu okolicu večine ostalih mletačkih uporišta duž istočnojadranske obale. "Obični" pljačkaški pohodi često su se, svjedoče Divničevi zapisi, pretvarali u okrutne zločine i masakr nad lokalnim stanovništvom. Kada su, primjerice, Osman-lije probiJi obranu utvrde Novigrad (1646. god.) i "ušli u naletu preko zidina bar-bakana u selo i u kaštel. okrutno su sasjekli na komade ve činu gamizona i nekoliko mještana" (Divnič, 1986, 83). Nakon neuspjele opsade Klisa od strane krščanske vojske (1647. god.), Osmanlije su "na brojnim motkama izložili glave" poginulih napadača. "Klicanjem su pokazivali znakove neuobičajenog veselja, a to je bilo izazvano tjmc, Sto je stotinu njihovih konjanika iz Klisa razbilo i pretuklo tisuču naših pješaka koji su, izašavši iz Splita, zapalili naselje Klis bez potrebne pažnje i opreza i počeli pljačkati, pa ih je više od pedeset sasječeno na komade" (Divnič, 1986, 156-157). Koncem iste godine Osmanlije sti okrutno obračunali i sa Pera-šičanima, iznenada ih napavši u njihovim kučama te su ovi "bili barbarski sasječenf' (Divnič, 1986, 162). Uz malo je koju dalmatinsku utvrdu tijekom Kandijskoga rata vezano toliko počrnjenih okrutnosti i zločina kao za "ključ grada Splita" - utvrdu Klis. Tijekom jednog od združenog napada krščanskih bojovnika na Klis, a koji je poradi neopreznosti i nediscipline napadača okončan neuspješno, Osmanlije su "navaliii na nesredene i po mjestu rašlrkane neprijatelje, te izvršili krvavo klanje, Napale su ih čak i žene oboružane kamenjem i noževima, iskaijujuči okrutnost jcdnako na umiručima, kao i na mrtvima" (Divnič, 1986, 180). Godine 1648. poginuo je svečenik Stjepan Sorič, legendarni sudjonik Kandijskog rata u Dalmaciji. Nadvladam od brojnijeg neprijatelja, Soričevi su vojnici bili "razbijeni i gotovo svi sasječeni na komade, uz tri stotine zarobljenih"... "Popu Soriču živome je barbarski oderana koža", dočim su ostalim morlačkim kapetanima 7 Primjcrice, Divnič za 1665. godinu lapidarno, suhoparnim fcromfarsfcim izrioajem koji je več navikao na slična izvješca, upozorava na dogadanja u zadarskom kraju: "U Dalmaciji su u siječnju Turci poklali i zarobili velik btoj Vlaha u zaiiarskom okrugu i opljačkah gotovo svu njihovu sinku" (Divnič, 1986,275). 556 ACTA HJSTRIAE • 1(1 • 2002 • 2 Lavoriin C0RAL1Č ZLOČIN 1L1 JUNAŠTVO? - KAND1JSKI RAT U DALMACIJI ?'H£MA KRONICI.... 549-J70 odrubljene glave (Divnič, 1986, 200). Istovremeno je trajao i pohod bosanskog beg-ierbcga Derviša Mehmeta Skopljaka, čije su postrojbe napale PoljiČane, koji su se sklonili u bližini Solina. Sa zarobljenim Poljičanima Osmanlije su postupili "kao s odmetnicima: mnoge su sasjekli na komade; četiri stotine su zarobili i zaplijenili gotovo svu njihovu stoku" (Divnič, 1986, 201). Divničevi opisi osinanlijskih ratnih okrutnosti nastavljaju se zgražanjem nad mučnim dogadajima koji su zadesili franjevce na aibanskom području. Ondje je (1649. god.) - u cilju zastrašivanja neislamskog pučanstva u pokrajini - sandžak naredio da se iz oratorija Sv. Pelegrina u Skadar dovedu fratri fra Giacomo Sernaro i Ferdinande d'Albisola, redovnici reformatori Sv. Vida, " i na pokladni petak u 22 sata dade ih nabiti na kolač u naselju do tvrdave, na veselje svih Turaka"... Obojici su "stavili koiac na leda i vodili ih po naselju, uz bubnjeve, pračeni tisučama uvreda i pogrda do odredenog mjesta gdje su neustrašivi u katoličkoj vjeri stavljeni na muke"... " Sandžak je naredio da tijela ostanu na kolcima Iri dana, koje su vrijeme neki krščani, a na njihovo čudenje Čak i neki Turci i Turkinje koji su ih poznavali kao Božje ljude, odlaziii noču da odsijeku komade odječe Što su je imali na sebi"... "Osim njih bili su nabijem na kolač topnik Lancia i svečenik Giorgio Gubiani, kojega če se ustrajnost uvijek pamtiti, kao i njegova preokrutna smrt. Tijelo mu je bilo probodeno kolcem kroz bokove, ali Turci su morali probušiti kožu na obje strane jer kolač, premda su dugo tukli, nije mogao prodrijeti. U spravljen s tla živio je šest sati i izdahnuo uz pomoč dva pnščana hica koji su. pogodi vši ga u glavu, olakšali duši da poleti unebo" (Divnič, (986, 207). Godine 1657., kada je intenzitet ratnih dogadaoja u Dalmaciji postupno počeo opadati, Divnič bilježi nove okrutnosti osmanlijskih osvajača pri napadu na Bosiljmu. Zauzevši utvrdu, Osmanlije su se obračunali s malobrojnim preživjelim braniteljima "sijekuči još okrutnije ostatke tili nesretnika, poklanjajuči malom broju život". Divnič bilježi i junaštvo seoskog pogiavara Jakova Jerkoviča, "koji se s dva sina, ne predajuči se. neustrašivo borio do zadnjeg daha, na čijem tijelu su se barbari iskalih, iščupavši mu srce, izložiSe ga u mjestu kao trofej nataknuta na koplje" (Divnič, 1986, 246). Godine 1660., kao osvetu za skmavljenje grobova njihovih predaka u Vrani, Durakbegoviči su potakli prodor i pljačkanje u okolici Šibenika. U sukobu sa žiteljima naselja Krapanj i Vrpolje, koji su se "srčano oduprli", Osmanlije su sasjekli više od četrdeset branitelja, a zatim na obližnjem Morinju "barbarski poklali čak i žene i djecu u kolijevci" (Divnič, 1986, 261). Sveukupno promatrajuči pretltodno navedene izvatke iz kronike, Divničevi po-daci o ratovanju Osmanlija mogu se promatrati kroz više razina. U slučajevima kada ih promišlja kao neprijatelje krščana, njihove su temeljne odrednice negativne (oholost, okrutnost, prijetvornost). Kada govori o njihovom konkretnom vojnom sudjelovanju, opisi postaju dokumentarniji i suhoparniji, obilježeni stavovima ono-vremenog sudionika ratnih zbivanja. Osmanlijsko ratovanje u Dalmaciji i Boki 557 ALTA HISTRIAE • 10 ♦ 2002 • 2 Lovor ta ČORALIČ: ZLOČIN IU JUNAŠTVO? - KANDIJSK1 RATU dalmaciji PREMA t-.ROUlCl. „ i*9-$V> šibenski kroničar iznosi kroz niz konkretnih, faktografskih podataka koji se poglavito zadržavaju na učestalo korištenoj taktici ratovanja (upadi na neprijateljski teritorij, pljačka i odvodenje zarobljenika, ratni plijen, uništavanje materijalnih dobara i si.). Na ovoj razini prikaza nema ranogo podataka o okrutnosti. Divnič osmanlijsku taktiku uznemiravanja neprijateija drži pnlično uobičajenom za ratovanje na pogra-ničnim područjima. Konkretni zločini i okrutnosti osmanlijskih postrojbi zabilježene su vrlo izražaj nim riječima u kojima se - pored autorovog nastajanja da zadrži ulogu objektivnog pripovjedača sa strane - iskazttje zgražanje nad postupcima prema krščanima, Pokolji, okrutna smaknuča, odsjecanja glave, deranje kože, nabijanja na kolač, mučenja u cilju zastraSivanja i ponižavanja protivnika. zlodjela nad civilima (ženama, djecom i starcima) nosive su riječi koje predstavljaju epilog brojnih bitaka tijekom Kandijskoga rata na dalmatinskoj bojišnici. Divnič pritom ne troSi previše riječi na opis situacije, kao niti na iznoženje vlastite prosudbe. Dogadaji i faktografija ovdje su dovoljno rječiti da je svaki popratni komentar suvišan. Svjedoči nam to i o uronjenosti suvrememka onodobnih ratnih dogadanja u vrijeme u kojemu je zločin bio saslavni dio svakodnevlja, a nasilje uobičajen način ratovanja. Prikaz ratovanja i vojničkog kodeksa krščanskih postrojbi u Divničevoj je kronici potrebno promatrati kroz nekoliko odvojenih cjelina. U prvoj če biti riječi o pižčevu stavu prema mlctačkoj vpjsci u cjelini odnosno prema njezinom opčern značenju (kada je ona istoznačnica za postrojbe Republike Sv. Marka), potom ču razmotriti autorovo videnje branitelja kojima je uži zavičaj njihov grad odnosno regija (npr. posade pojedinih dalmatinskih gradova), a na kraju ču se osvniuti na prikaz ratnog učešča morlačkih postrojbi. Pohvale upučene mudrosti mletačkih vojnih zapovjedmka i izrazi štovanja prema vrsnoči mletačkih postrojbi iskazani su višestruko. Mfečani predstavljaju, navodi autor na samom početku knjige, "jedino predzide brzoj i bijesnoj provali njihovih (osmanlijskih, op. a.) pohlepnih želja" (Divnič, 1986, 57). Mudra politika Prevedre Republike nastojala je održati mir s Osmanskim Carstvom, "sačuvati time svoje zemlje i dostojanstvo stare moči..." te "nisu ništa propustili ne bi li ga održali" (Divnič, 1986, 61). Medutim. kada su troblje rata postale neizbježne, Divnič ne zaboravlja napomenuti kako su mletački vojni zapovjednici i posebni izasianici iz središnjice nastojali (iako pomaio prekasno) glede pojačavanja postoječih fortifikacija diljem dalmatinskih gradova (Divnič, 65-66, 68-69, 71). Tijekom ratnih dogadanja Divnič se više navrata povoljno izražava o vojnoj umješnosti mletačkih vojskovoda, poglavito generala L.eonarda Foscota. Jednako tako, neskrivene pohvale upučene su i glav-nom mletačkom pregovaraču glede utvrdivanja granica Giovanniju Battisti Naniju te kronika i završava napomenom da gaje - nakon povratka sa Porte •- "Senat dočekao s velikim odobravanjem i pohvalit) njegovu spretnost i mudrost s kojima je pnveo željenom kraju jedan tako mučan i zamršen posao" (Divnič, 1986, 338). Iako poglavito spominje ratna djelovanja i junaštva mletačkih zapovjednika i vojskovoda, 558 ACTA mSTRiAE • 10 ■ 2002 • 2 Lovorka ČORAUČ. ZLOČIN !LI JUNAŠTVO" KANPB5KI RAT U DALMACIJI PREMA KRONICI.... 549-570 posebno je zanimijivo Divničevo spominjanje hrvatskog bana i znamenito g protutur-skog vojskovode Nikoie Zrinskog (1620-1664). U kratkoj napomeni kojom zaključuje ratna dogactanja 1664. godine. Divnič navodi: "tada je nesretno okončao život, kako se govorilo ubijen od vepra, knez Nikola Zimski, koji je svojim herojskim djelima izazivao strah medu Turcima, a ugled u svijetu" (Divnič, 1986,275). Divničev stav načelno je promietački. Autorova kritičnost mnogo je gorljivija kada je riječ o ostalim krščanskim vladarima koji prema piščevoj prosudbi, osobne interese i težnju za ovladavanjem mletačkim stečevinama pretpostavljaju zajedničkoj protuturskoj borbi, Opčenito gledajuči, Divnič načelno hvali ratnu vještinu, mudrost i razboritost mletačkih vojnih zapovjednika, a m le tačke postrojbe drži dobro pri-premljenim i višestruko sposobnim za obavljanje i najtežih ratnih operacija diljem istočnojadranskih bojišnica. Pregršt pohvala upučenih mletačkim postrojbama i njihovim visokim časnicima načelni su stav Franje Divniča. Ipak, marljivi kroničarski zapisi donose i niz poje-dinosti vezanih uz način ratovanja mletačke vojske u Dalmaciji, a koje nam otkrivaju i drugu, manje blistavu stranu djelovanja ratnika pod stijegom Sv. Marka. lako se Divnič suzdržava od kritičkih promiSljanja t iznošenja osobnih stavova, več i samo iznošenje faktografskih podataka u kojima se mletački bojovnici (ali i njihovi zapo-vjednici) nerijetko prikazuju u ne tako povoljnom svijetlu, dovoljno rječito upučuju zbog čega ovo djelo aije dobilo blagoslov mletačkih cenzora te je za stolječa unaprijed ostalo u rukopisu. Priinjerice, opisujuči zbivanja u Šibeniku uočj osman-lijske opsade, Divnič izrijekom opisuje kako su svakodnevni prodori i pljačka nepri-jateljskog teritorija bili sastavni dio taktike ratovanja koju je promicao i poticao (šaljučt u konkretne vojne akcije) upravo vrhovni stožer mletačke vojske.* Nedisciplina mletačke regularne vojske u pojedinim okolnostima takoder je slabost koju Divnič neskriveno iznosi. Godine 1647., prigodom napada na Skradin, udružene snage mletačkih postrojbi i domače vojske prepustile su se nemilom haranju okolice grada ("zanemarili napredovanje i haračili na sve strane", Divnič, 1986, 124). Nered koji je zahvatio borbene redove zauzete pljačkanjem izkoristila je osmanlijska posada u Skradinu i uspješno obranila grad. Taktiku ratovanja n kojem je razaranje i pljačka glavni psihološki čimbenik zastrašivanja protivnika primjenjivali su - navodi Divnič - general Foscolo i providur Pisani i u idučim mjesecima uspjeSnog ratovanja na sjevernodalmatjnskom bojištvu. Priinjerice, osvojena utvrda Tinj smjesta je popa-Ijena i porušena s okoltiim kučama (Divnič, 1986, 129), jednako kao i Vrana koja je - nakon što je osmanlijska posada savladana - barutom dignuta u zrak i onesposobljena za vojnu i civilnu uporabu (Divnič. 1986, 133). Godine 1648., nakon sto 8 "...generalni providur konjiče Marc'Antonio Pisani nastojao je zalijetanjima na neprijateljski teritorij na graiiicaina zadarskog področja svakodnevttim pljačkama fiatiijcli štetu ,-«prijatelju i odvrautt mu pažnju" (Divnič, 1986, 103) 559 ACTA HISTK1AU ■ 10 • 2002 • Z Lovori» CORAIJČ Zl.OČfN 11.1 JUNAŠTVO?KANDIJ5K1 RATU DALMACIJI PREMA KRONSCJ . , 549-570 je osvojen grad Skradin, Foscolo je dao da se "poruše dvije utvrde i džamija u Skradinu". Odmah potom prispio je sa svojim vojnicima u Sibenik, "gdje je bio dočekan i prihvačen uobičajenim klicanjem i odobravanjem" (Divnič, 1986, 175). Rušenje osrnanlijskih utvrda i gradova bio je - Divnič to ne dovodi u pitanje -strateški cilj koji se nije mogao izbječi. Jednako tako, faktografski suhoparno i bez osobnog stava šibenski kroničar navodi Foscolove tiaredbe kojima su se - kako pogranični krajevi ne bi mirovali - u njih gotovo svakodnevno uptičivaie morlačke postrojbe predvodene domačim zapovjednicima. Njihov je način ratovanja i cilj redovito bio isti: prodor u dubinu neprijateljskog teritorija i nanošenje materijalne štete protivničkoj vojsci i civilima. Pljačka i razaranje riječi su koje se ovdje najčešče koriste, ali - moramo to zapaziti - bez neke negativne sugestije od samoga autora (Divnič, 1986, 165-166). Nepouzdanost plačeničkih postrojbi, koje su imale nemalog udjela u mleiačkom ratovanju u Dalmaciji, iskazivana je čestim pobunama i izije-vima razularenog ponašanja. Tako su, pritnjerice, plačenici sniješteni u Šibeniku (uoči osmanlijske opsade), poradi sporog pristizanja njihovih plača iz Mietaka, "istrčali na obalu u luci, pljačkajuči sve namirnice i trgovačku robu što su je tu zatekli. Ušavši zalim u grad, s jednakim su bijesom pobarali nekoliko gradana i pokrali neke dučane" (Divnič, 1986, 142). Slični su se dogadaji zbili i u Trogiru i Splitu 1648. godine, gdje su placenici (pješaStvo) započeli "pljačkau što su stigli" te bi se sve "pretvorilo u teški izgred, da im neki gradani nisu dali nešto novca i umirili ih" (Divnič, 1986, 192).9 Neprijeporno važnu sastavnicu protuturske obrane u Dalmaciji činile su posade sastavijene od gradana pojedinih mletačkih prekojadranskih komuna, lako najčešče nije bila riječ o profesionalnim vojnicima obučenim za ratna iskušenja več o pričuvnim sastavima (gradske straže, redarstvo i si.), njihovi doprinosi u otkianjanju osmanlijske opasnosti činjenica su koju Divnič nerijetko (i s ponosom) ističe. lako u vojnim akcijama nisu sudjelovali u toliko] mjeri kao profesionalne mletačke postrojbe odnosno vojno djelatno morlačko stanovništvo, gradani su u više navrata korišteni za obavljanje raznih, opsegom matijih vojnih pothvata. Da se katkada radilo i o običnitn provalama, pračenim pljačkama i razaranjem, svjedoči nekoliko konkretnih navoda iz Divničeve kronike. ITimjence, 1647. godine zapovjednik domačih postrojbi, Šibenčanin Franjo Draganič poduzima napad na neprijateljske položaje u šibenskom zaledu te 'da se ne bi vratio bez koristi, opljacka selo Grabovce i s velikim plijenom vrati se u Sibenik" (Divnič, 1986, 111). Istodobno šibenski knez Tommaso Contarini (1646.-1647, god.) upučuje prema mjestu Zlosela (današnji Pirovac) domače vojne glavare Bartola Gelisea i Josipa Theodosija, kako bi pod svoju vlast podvrgli ondje nastanjeno morlačko stanovništvo. Pobjedivši jednu ') Sinim problemi s plarenicima zabilježcni su i 1660. godine u Kotoru, Klisu i Splitu (Divnič, 1986, 259). 560 ACTA H1STRIAE • 10 • 20112 • 2 Uwwl:iČORALIČ ZLOČIN Iti iUHAŠTVO» - KANOUSKi RAT U DALMACIJI PREMA KRONICI ... 549-570 zaostalu osmanlijsku jedinicu, mletački su časnici pobarali naselje Velim, "znamenito po džamiji i brojnim vrijednim zgradama, i popalili ga" (Divnič, 1986, 130, 134). Opsada Šibenika 1647. godine iziskivala je od domačeg, gradskog žiieljstva, dodamo pregnuče i požrtvovnost. Psihološka potpora braniteljima dolazila je od samoga stanovništva koje se, nerijetko u beznadnim situacijama, odupiralo snažnim moralnim oružjem - smijehom: "Tog dana, i to je shvačeno kao odličan predznak, osim što su onesposobili jedan turški top, žene koje su nosile našima u rovove municiju i hranu, izrugivaie su se neprijateljima, ne samo pogrdnim riječima, pljuvanjem i stisnutim Šakama, nego su pokazujuči gole sramotne dijelove tijela ismija-vale barbare; takoder je mnoštvo djece štapovima, zastavama od papira i od i-ubaca predvodilo baruna (Christopha Marina Degenfelda, op. a.), dok je jašuči pregledavao položaje, ragajuči se vikom i prijetnjama neprijateljima, bodrilo branioce i pljeskalo barunu. Takvim šalama nije se prestalo svakodnevno ismijavati Turke" (Divnič, 1986, 144-145). Elitne domače postrojbe činili su Croati a cavailo - hrvatska laka konjiča (c.avalleria leggiera) - predvodena domačim časnicima. odvjetcima istaknutih plemičkth obitelji iz dalmatinskih gradova. Njihov je udio u Kandijskom. ali i ostalim stoljemim mletačko-turskim ratovima, bio od iznimne važnosti, a njihova vojna vjestina, hrabrost i konkretni doprinosi donositi su i m brojna priznanja i nagrade. U Divničevom djelu izrijekom se spominju pothvati u kojima je hrvatska laka konjiča imala važnost glavnog sudionika. Ipak, ne zaboravljajuči riječi pohvale za njihove nemjerijive zasluge, Divntč i u njihovom načinu ratovanja opaža karakterističnu ratnu taktiku vojski s obje strane granice: zastraši vanje, pljačka i razaranje. Tako su, primjerice, istaknuti domači zapovjednici u sjevemoj Dalmaciji, Marko Crnica t Franjo Posedarski, poduzimali, predvodeči domače snage, višekratne pohode na osmanlijske stečevine u zadarskom zaledu. Godine 1647., u satnom jeku rata, prelaze Obrovački kanal, te spaljuju sela Otišinu i Karin, prethodno napuštene od osmanlijske posade (Divnič, 2986, 127). Nedugo potom spaljeno je i napušteno mjesto Tinj kraj Biograda (Divnič, 1986, 129). Nakon zauzimanja Nadina hrvatska konjiča predvodena Mihovi lom Cruttom temeljito je pobarala to važno neprijateljsko uporište u zadarskom zaledu (Divnič, 1986, 131-132). Crufttnc postrojbe spominju se iste godine i pri opsežnim napadima na osmanlijske položaje kraj Splita. Zauzi-manjem utvrde. Solin spaljene su tbrtifikacije koje su Osmanlijama mogle koristiti u nastavku ratovanja. Mjesto je doskora potpuno onesposobljeno za stanovanje (kako civila, tako i vojnih posada), dočim su na rijeci Žrnovnici porušeni mlinovi (Divnič, 19S6, 137). Istodobno, u nastavku vojnih operacija, Franjo Posedarski se sa svojim odredima "zaletio u blizinu Knina, opljačkao i popalio selo Žegar i zaplijenio mnogo roblja i stoke" (Divnič, 1986, 138). Iduče godine, odmah po osvajanju Drniša, Cruttini vojnici su, 'premda bez zapovijedi, ušli u grad i zatekavši unutra pašu pro- 561 AC1A HISTRIAE • tO ' 2002 ♦ 2 Lovor kn ČORALJC: ZLOČIN IL! JUNAitVO» - KANDHSKI RAT U DALMACIJI PREMA KRON tO .._ 549-570 gonili su ga puščanom paljbom. Kad je pristigao ostatak vojske, poharali su grad, našavši velike količine dvopeka, Žita i stočne hrane" (Divnič, 1986, 170). Domače postrojbe bile su tijekom cijelog Kandjjskog rata uključene u vojno pro-tutursko djelovanje u Dalmaciji te je njihovo sudjelovanje zapaz.eno u gotovo svim važnijim bitkama. Slično kao i morlačke postrojbe (iako ne toliko učestaio). njihovi su ih zapovjednici predvodili u pohodima na osmanlijski teritorij. Cilj njihovog djelovanja u tira je primjera istovjetan: zastrasivanja protivnika, unišlavanje njegove imovine, pridobivanje katoličkog žiteljstva na mletačku stranu i razaranje svili materijalnih uporišta kako ona ne bi kasnije bila iskorištena od samih Osmanlija. Takve pohode, nerijetko obilježene pljačkom i razaranjem, Divnič utvrduje kao činjenicu, ne navodeči pntom bilo kakav komentar. J ovdje, kao i u nekim prethodno iskazanim primjerima, Divnič na ponašanje pojednih vojnih postrojbi u toku rata gleda kroz prizmu onovremene realnosti u kojoj je dozvoljeno primijeniti (gotovo) sve postupke koji ugrožavaju neprijatelja i doprinose ostvarenju ukupne pobjede. Govor mržnje i nasilja naj izraziti je se u Divtričevoj kronici iskazuje u opisima vojnih akcija koje - uglavnom po nalogu mletačkih zapovjednika - provode mor-lačke postrojbe diljcm Dalmacije. Tijekom svih ratnih godina morlačke su postrojbe, predvodene domačim zapovjednicima (serdarima, harambašama) imale značajnu ulogu u mletačkim protuturskim vojnim akcijama djljera dalmatinske bojišnice. Morlaci su najčešče jedina udarna snaga koja zaJazi duboko u neprijateijski teritorij s ciljem zastrasivanja neprijatelja. Njihov je način ratovanja drastičan, beskom-promisan i prije svega okrutan. a njihova mržnja i netrpeljivost prema Osmaniijama dobro je iskorištena (od strane mletačkih vlasti) za provodenje okrutnih mjera protiv neprijateljskih vojnika i civiia. Prizor koji se javlja več početkom rata u Dalmaciji (1646. godine), kada su, primjerice, stanovnici sela Sukošan kraj Zadra, i zašli nasuprot neprijatelju. "poharali i populili nekoliko turških sela, pa se sa zarobije-nicima i stokom vratili nepovrijedeni svojim kučatna" (Divnič, 1986, 82), samo je jedan a nizu tipičnih i uobičajenih prizora koje susrečemo na stranicama Divničevih ratnih zapisa. Mletačka vlast, i sama poticatelj morlackih pohoda na osmanlijski teritorij, nagradivala je - kada je to smatrala potrebnim - odanost i rteospomu hrabrost morlačkih vojnika. Tako su 1647. godine. postrojbe svečenika Stjepana So-riča i Pranje Posedarskog zatizele Gračac, pobarale ga i spalile do temelja. "Kao nagradu za to, Senat je Soriču i Posedarskom darovao svakome po zlatan lanac, a najhrabrijim harambašama nekoliko zlatnih prstena" (Divnič, 1986, 142-14:3). Nedugo potom Soričevi se Morlaci "iskazuju" i pri pustošenju kninskog teritorija, koji su temeljito "opljačkali i zapalili nekoliko sela, srušili most na rijeci Krki kraj Neucena i vratili se vodeči nekoliko zarobljenika s više od šest tisuča sitne i osam stotina krupne stoke" (Divnič, 1986, 162, 165). Sklonost pljački, nedisciplina i oglu-Šivanje o zapovjedi nadredenih karakteristike su koje Divnič nerijetko zapaža opisujuči način ratovanja Morlaka, zanijerajuči im i pripisujuči krivnju za neuspjele 562 ACTA H1STR1AE • JO • 2002 • 2 t.ovofkaCORAUČ ZLOČIN lil JUNAŠTVO"--KANDUSKi RAT t;DALMACIJI PREMA KRON1CI.... 549-570 ratne operacije, Primjerice, prigodom poku saj a zauzimanja drniškog područja, Sori-čevi Morlaci zatekli su ondje mnoštvo civiia (takoder morlačkog stauovništva), koji su provodili stoku na šibenski teritorij, Ne poštttjuči vojne zapovjedi, Morlaci su "počeli otimati i krasti stoku tih jadnika, premda su bili njihova rodbina i prijatelji" (Divnič, 1986, 167-168). Ništa boljima nisu se, bilježi Divnič, morlački vojnici pokazali i pri neuspjeloj opsadi Krtina 1654. godine. Tada su, nakon Sto je uslijedilo povlačenje krščanskih postrojbi, Morlaci sami "orobili i pobili" dio pripadnika talijanskih i prekoaipskih postrojbi (Divnič, 1986, 230).10 Nedisciplina je uzrok i pogibije nekolicine istaknutih morlačkih voda te kao zoran priinjer opisuje ne baš junačku smrt kotarskog serdara Filipa Smiljaniča 1656. godine. Smiljanič je, vračaj uči se "sa Cetine s nešto plijena", "ponesen mladenačkom vatrenošču i obilafim vinom Sto gaje toga dana popio u kuči prijatelja, zametnuo tuču s jedmm vojnikom koji je stražario na obali kod lada s kojima su se on i njegovi ljudi trebali prevesti na drugu stranu luke da proslijede put prema Zadru, oteo je iz ruku vojnika "bran-distocco" i tukao ga njime. Kad gaje oborio na tlo i dalje ga napadajuči, jedan drugi mu je žabjo mač u bok i ubio ga" (Divnič, 1986, 234). Udio u pljačkaškim pohodima imali su i seljaci sa pograničnih područja. Posebno se to, ističe Divnič, odnosi na seljake iz sela zadarskog područja, koji su "navikli na otimačinu". Godine 1657. "pošli su na Kvarner i kradama i pljačkanjem harali po tamošnjim mjestima, kao da su neprijateljska". Kada su ih pohvatali rami btodovi i privremeno smjestili u rapski zatvor, "stotina njihovih seljaka ih je noču, popevši se preko zidina i provalivši u zatvor oslobodila, ne sustežuči se čak pucati iz arkebuza na pretorsku palaču dok je rektor pozivao gradane u pomoč, koji se zbog straha nisu usudivali iz, svojih kuča. Na povratku su s gnusnom podložču pokušali i zlostavljati koga god su sreli na otoku". lako su potom rapski gradani nastojali da se ovi nemili dogadaji sankciouiraju, Divnič izrijekom napominje da se "s obzirom na tadašnje rahie prilike, zbog manjeg zla, nista nije poduzelo" (Divnič, 1986, 240-241). lako se njima posebno ne bavi, Divnič u više navrata spominje i "potbvate" hajdučkih četa uzduž dalmatinske i bokeljske bojišnice. Tako su tijekoni početnih godina rata (1647. god.), nakon šlo su započeli ratni sukobt, hajduci u više navrata napali i opljačkali ("presreiali, hvatali i ubijali ih") osinanlijske trgovce koji su putovaii u pravcu Dubrovnika. Jednako su tako na moru napadali i Peraštani, "koji su u to doba ubili nekoliko židovskih trgovaca, oduzevši im brod s robom šlo su je vozili u Veneciju" (Divnič, 1986. 140).11 10 Za krajnju je osudu, nastavita Divnič, i ponašanje morlačkog stauovništva iz zaleda prilikom velike treSnjc u Dubrovniku 1667 godine. Stannvnike iz zaleda doveli su dubrovački plemiči da "iz ruševina oslobode ranjene i sahranc mrtve", ali su ovi "bez nadzora i uz. pralnju nekolicine bezumnika nastojali pokrasti novac. zlato, srebro i ono najdragocjenije što im je dolazilo do rnku; a da bi otkionili svaka ometanje i olpor, barbarskem su okmtnošču potpalili nesretni grad na viSe mjesta, tako daje tijekom nekoiiko dana bespomočno gorio" (Divnič, 1986, 280-280. 11 O peraškim hajducima Divnič iznosi opču oeijerm (1665 god.) "Hajduci koji su boravili u Ferastu, AC I A H1STRIAE ■ 1« • 2002 • 2 üwwtaC0RA1.IČ:ZLOClH JU JUNAŠTVO' KANOÜSKi RAT».' DALMACIJI PR£M* KRONlCi ..., 549-570 V kandijski vojni «> beneške ladje uporabljale tudi dubrovniške praporje, da bi preslepile Turke. In the Candiot war. Venice's ships used also the Ragusian flags to blind the Turkians. Pljačkaški pothvati, pračeni s više ili manje okrutnih postupaka, stalnost su koja je, prelistavaj uči Divničevu kroniku, predstavljala uobičajeni način ratovanja u sklopu kojega su morlačke postrojbe bile samo jedna, ali ne i jedina sastavnica. Razbojstva počinjena tijekom takvih vojnih pothvata činjenica je uvjetovana ratnim prilikama i vremenom kojc ne dopusta obzir prema ncprijatelju. Granica koju se ipak, a to Divnič dobro uocava, ne smije priječi, jest iskorak u okrutnost i zločin iz kojih progovara jezik raržnje koji nema nikakvih susprezanja prema protivniku. Okrutnosti počinjene u Kandijskom ratu u Dalmaciji, o kojima svjedoče brojne stranice Div-nideva djela, najizrazitije su iskazane tijekom opsade važnog osmanlijskog uporišta Klis. Stranice posvečene govoru mržnje s obje strane svjedočanstvo su jednoga nemilog vremena i ljudi u njemu i zorno progovaraju o dobu u kojemu su granice vojničke časti, viteštva i ratnog kodeksa učestalo prekoračivane. Neskrivcni govor mržnje i jasne poruke ncprijatelju iskazane su več u pripremnim akcijama za osvajanje Klisa. Morlački vojnici, u velikoj mjeri uključeni u opsadu ove utvrde, uspješno su potisnuli osmanlijske postrojbe na području Dugopolja, "mnoge poubijali i ranili i natjerali u bijeg". "Stoga nabijii mnogo turških glava na motke i pokažu ih opsjednutima, da bi ih, kad sbvate da je razbijena očekivana pomoč, privoljeli predati mjesto" (Divnič, 1986, 182). Opkoljene Osmanlije, nakon što im je navikit su otiraaimama ntntostti Stetc r.c samo n tnrskoj zemlji, nego i napadati t pSjačkati otomanske trsov« koji su iš!i u dubrovačku strelu" (Divnič, 1ii dim Kandijski rat u Dalmaciji višegodišnji je ratni sukob koji je predstavljao nastavak stogodiSnjih protuturskih borbi na širem dalmatinskom podučju. Po svojem trajanju i intenzitetu Kandijski je rat - to potvrduju brojna vrela bio jedan od najkrvavijih protuturskih pothvata krščanskih postrojbi u ovom di jelu Europe. Ratni zapisi Pranje Divniča, odvjetka ugledne šibenske palrjcijske obitelji čiji su članovi imati zapaženu ulogu u protuturskim dogadanjima tijekom XVII. stoiječa, izvorno je i izi.avno svjedočanstvo jednog nemilog vremena £ije su posljedice «stavile na dalmatinskom prostoru dugotrajni pečat. Posvemašnja razaranja i uništenja materijalnih dobara, zatiranja kulturnih spomenika i vjerskih zdanja te nebrojeni ntasakri i testo pojmljive okrutnosti nad protivnikom bili su svakodnevni jezik mržnje medu zaračenim pro-tivnicima. Stanovništvo pograničnih područja, koje je u rijetko mirodopsko vrijeme pokušavalo - mimo službenih zakona i proklamacija onih koji njima vladaju i formalno ih štite -uspostaviti barem osnovne uvjete za suživot i normalno odvijanje životnoga tijeka, u ratnom vihoru postaje jedan od provoditelja okrutnosti i zločina. Govor mržnje, netrpeljivosti i netoleranci je prema neprijatelju (dojučerašnjem susje-du) u konkretnim ratnim prigodama dostiže, zorno o tome kazuju stranice Divničeve kronike, razmjere koji se otimaju nadzoru i nerijetko (epilog predaje Klisa) prerastaju u potpunu destrukciju. Šibenski kroničar pri tom jasno razlučuje dopušteni način ratovanja, neophodan u ratnim sukobirna onoga vremena. O gotovo svakodnevnim upadima na protivnički teritorij, uz popratno haranje i uznemiravanje (zastrašivanje) protivnika, Divnič govori uobičajenim neutralnim i čak suhoparnim govorom u kojem nema iznošenja osobnog stava. Riječ je o taktici koju potice mletačko vojno zapovjedniStvo, a konkretno najčešče provode domače (niorlačke) postrojbe te koja je sastavjii dio protuturskog ratovanja na granici. Medutim, kada je riječ o konkretnim opsadama gradova i bitkama, tijekom kojih se iziskuju drugačija pravila voj-ničkog ponašanja (disciplina i podložnost nadredenima, podredivanje uskih osobnih interesa opčim ciljevima), Divnič prelazi u oštru kritiku svili onih čknbenika koji su 13 Problem morlačkil) vojnika (poglavito hajduka iz Boke) Republika je pokušala riješiti njihovim preseljenjem u Lstru, gdje su im dodjcljern neobradeni zcmljišni posjedi i dane odredene povlastice. Neprilagojenost poljodjelskom načinu života, ncnaviklost na iiovu sredinu i stalni sukobi sa starosjediocima i predstavnieima mietačke vlasii, tlili su logična posljedica ove, ugtavnom netsspješne mietačke metode rješenja goručeg pitanja Morlaka (Usp. Divnič, 1986.326, 328). 567 ACTA HÍSTRIAE • 10 - 2002 - 2 Urorta Č0KAL1Č' ZLOČIN IU JUNAŠTVO? KANDUSKJ RAT U DALMACIJI f REMA KRONICI. . $49-$W> - ovisno o situaciji - doprinosili negativnim ishodima pojednih vojnih operacija. Kada je, napokon, riječ o odnosu prema poraženom neprijatelju, Divnič na podrob-nom opisu kličkog masakta neskriveno iznosi svoj stav koji prije svega počiva na načelima humanosti, morala j strogog poštivanja ratnih pravila. Pojedinosti kJiŠkog pokolja, ali i okrutnosti iskazane s obje strane tijekom ratovanja u Dalmaciji i Boki, a koje Divniča ne ostavljaju hladnim promatračem, stoga su i najekspresivniji dijelovi kronike Kandsijskog rata u Dalmaciji. Govor mržnje izrečen kroz otvorene okrutnosti i zločine otvara nam, u trenutku kada nastupi epilog, samo nova pitanja koja onodobna javnost nije postavljata - problem odgovornosti, kažnjavanja i osude onih koji, iako izravno odgovorni - nisu uspijeli (a cesto nisu niti pokušali) spriječili eskalaciju nasilja i provodenje konkretnih zločina. Umjesto toga, ne bez blage ironije navodi i sam Divnič, njih je u mletačkom senatu čekao pljesak viječnika, javno priznanje i dodjela prestižnih naslova. Domači su, pak, protuturski ratnici, proslavljeni sudionici nebrojenih bojeva, trajan spomen nalazili u ciklusima narodne epike odnosno usmene književnosti iznjedrene na područjima u kojima su protuturski ra-tovi predstavljali stvarnost dugog vremenskog trajanja. Vuk Mandušič, Stjepan Sorič, kotarski serdari Smiljaniči i brojni drugi manje ili više poznati jurtaci narodnih predaja, proslavljani su u deseteračkim stihovima po kriteriju u kojem se podvig vrednuje brojcm odsječenili osmanlijskih glava. Poharana i zapaljena neprijateljska sela, zarobljemci i ratni plijen i krvave sablje s osmanlijskim glavama, uspjesi su koji poprimaju obilježja junačkoga djela. Ujedno su i znakovlje stvarnosti iz jedne neponovljive povijesne etape dalmatinske prošlosti, svjedočanstvo o ljudima u ratu i ratu kao odrednicj za ponašanje u kojem mimdopski začrtana pravila gube svaku istinskn vezu s realnošču. CRIME OR HEROISM? - CANDIOT WAR IN DALMATIA ACCORDING TO THE CHRONICLE BY FRANJO DIVNIČ, ŠIBENIK HISTORIAN Lovorka ČORAUČ Croatian Institute of Historical Research, HR-10000 Zagreb, Opatička JO e-mail, lovotka@misp.isp.hr SUMMARY The Candiot (Cretan) War (1645-1669) is considered one of the most decisive war conflicts in the history of the Early Modern Europe. The war operations were conducted mainly by the two greatest powers of that time - the Venetian Republic ACTA H1STRIAE • 10 • 20112 • 2 Uwxka ČORAUČ. ZI.OClN I LI IUNAŠTV03 - KANDIJSKI rat U dalmaciji PREMA KRONICi .... 549-370 and the Ottoman Empire - although military formations of other European rulers (German, French, Papal States) were taking part in them, as well as some South Slav nations who under the Venetian and Ottoman command bore a fair share of the burden of war. The Candiot War - protracted and trying considering its devastation - remained deeply rooted in the consciousness of Dalmatian population caught by the maelstrom, of war. The war events and their protagonists, particularly the commanders of local origin, found their permanent place in the national epic poetry of heroic character. The chronicle by one of the contemporaries of the Candiot War, the Sibenik patrician Fratijo Divnic (¡607-1672), is an original testimony to the. actual, events in the Dalmatian battlefield. The present article focuses on concrete cases of violence, crime and cruelties committed by both sides, as well as on the observations and attitudes of the author himself. At the same time it. presents, on the basis of numerous cases, the author's deliberations about the manner of warfare, the tactics used by the Venetian authorities and their regular combat units, the garrisons of Dalmatian town communes, the mercenary army and, in the end, by the domestic military formations. The acts as committed by the Ottoman side are also presented and described. By analysing numerous authentic cases from the chronicle, the authoress of the article wishes to show how this war n«u impressed in the consciousness of the contemporary observer and a member of one of the contesting sides and what were his personal views on violence and cruelties committed during this war. Special attention is given to the cases of heavy war crimes (massacres of civilians and prisoners), through which clearly speaks - considering the cruelties so vividly presented by Divnic's expressive terminology (beheading, impaling, raping, etc.) - hate and intolerance towards the enemy. It is established that the committed crimes were never investigated nor sanctioned, while the winners were always honoured and glorified, disregarding the dark side of their successes. No responsibility and punishment for an effective prevention of crimes existed in the consciousness of the (temporal and church) authorities of that time. At the same time, the acts that are today considered unheard-of cruelties obtained the status of heroic deeds in the national poetry sprung up from war experiences gained during the centuries, while their accomplishes became heroes for many generations to come. Keywords: Candiot War (1645-1669), Dalmatia, Early Modern Age, violence, war crimes 569 ACIA III STRI A E • 10 • 2002 - 2 Lovoika ČORAUČ:ZLOCIX' ID JUNAŠTVO?-KANDIJSKI RAT IJ DAI.MAt.UI l'RKMA KRONICI.... LITERATURA Bernardy, A. A. (1902): Venezia e iJ Turco nella seconda meta del secolo XVII (con documenti inediti). Firenze. Brusoni, G. (1674): Historia dell'ultima Guerra tra Veneziani e Turchi. Bologna. Desnica, B. (1950-1951): Istorija kotarskih uskoka, 1-2, Beograd. Divnic, F. (Í986): Povijest Kandijskog rata u Dalmaciji. Split. HBL (1993): Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb. HNJ (1959); Histerija naroda Jugoslavije, 2. Zagreb. Jačov, M. (1991): Le guerre Veneto-Turche del XVII secolo in Dalmazia. Atti e Memorie della Societa Dalmata di Archeologia e Storia Patria, 22. Venezia. Kačic Miošic, A. (1988): Razgovori ugodni naroda slovinskoga. Zagreb. Kafalinic, I. (1835): Storia della Dalmazia, 3. Zara. Nicolini, G. G. (1665): Spalato sostenuto contro l'Ottomana Potenza l'anno 1657. Venezia. Novak, G. (1944): Prošlost Dalmacijo, 2. Zagreb. Posedel, J. (1983): Opsada Splita 1657. godine prema djelu Nicolinija, Kulturna baština. 14. Split, 92-101. Santacroce, A. (Seríonaco Anticano) (1649): Frammenli istorici della guerra in Dalmazia. Venetia. Stanojevic, G. (1958): Dalmacija u doba kandiskog rata (1645-Í669). Vestnik Voj-nog muzeja JNA, 5/II. Beograd, 93-182. Stanojevic, G. (1970): Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI-XVIII vijeka. Beograd. Valiero, A. (1679): Historia della guerra di Candía. Venetia. Vernino, A. (1648): Della Historia delle Guerre di Dafmatía sotto ii Generalato di Leonardo Foscoio. Venetia. 570