Kakav ćo biti efekat britaa-skos pritiska o Indiji?
U razvoja naroda, kao i u svim biološkim fenomenima, ne može se ništa sa sigurnošću proricati...
»Gerarchia« (direktor Benito Mussolini) januar 1932.
ISTRA
Ali ipak držimo, da se može reći, da će za trenutak taj pritisak imati efekta, ali osvetit će se u budućnosti...
»Gerarchia« (direktor Benit* Mussolini) januar 1932.
GLASILO SAVEZA JUGOSLAVENSKIH EMIGRANATA IZ JULIJSKE KRAJINE
»ISTRA« izlazi »vako* tjedna u petak. — UrednHtve I oprava nalaze se n Zagreba a Samostanskoj ulici broj 1*. II. — Broj čekovnog računa **.78».
Pretplata: Za cijela godinu *8 Din; za pol godine 28 Din; za Inozemstvo dvostruke. Za Amerika 2 dolara na godinu. — Oglasi se računaju po e Jeaiku.
Cehojlovačka i manjine
______________ ]
Vijesti iz Julijske Krajine
Jedan veliki proces pred specijalnim tribunalom
U malo kojoj državi vladaju tako dobri odnošaji izmedju narodne većine i manjina, kao što vladaju u Če-hoslovačkoj. Već od postanka te slavenske republike Cehoslovaci Su pra-ma pripadnicima raznih narodnih manjina, a naročito prama Nijemcima, razumno obazrivi. Dok se manjine u raznim drugim državama često i glasno bune protiv postupka većine, iz Čehoslovačke se pritužbe ne čuju. A ako i ima pritužaba, te se obično ne daju ni uporediti s pritužbama raznih drugih manjina u Evropi. Istina je, doduše, da je Čehoslo-vaČka jedna od onih država, koje su mirovnih ugovorima obavezana na poštivanje narodnih manjina.
Imali smo nedavno prilike da čitamo u svjetskoj štampi jedan članak iz pera glasovitog francuskog publiciste Julesa Sauerweina, u ko jem je bilo govora o stanju narodnih manjina u Evropi i o gledanju Lige Naroda na manjine. U tom članku ugledni se je francuski publicista specijalno osvrnuo na prilike u Če-hoslovačkoj, pa ističe taj gotov idealan odnošaj većine prama manjinama. Sauerwein kaže:
»U Pragu sam prošlog proljeća imao prilike da vidim interesantne stvari. Kada sam predavao na visokoj školi za političke znanosti, opazio sam, da su prisutni njemački ministri. A kasnije kada sam došao u doticaj sa izvjesnim ljudima, primjetio sam, da u Cehoslova-ckoj skoro ne postoji manjinski problem. Kadi čega ? Zato jer je inteligentnavlada ne samo svojim manjinama dala sve ono što im garantiraju mirovni ugovori nego takodjer je dala svakome Nijemcu j o š više. Radi toga Nijemci učestvuju na političkom uplivu na temelju svoga velikog udjela u gospodarskom životu i produkciji. Mislim da jo i poljska vlada radila jednako i da je zadobila za sebe one njemačke izvrsne tehničare, koji mogu pomoći gospodarskoj obnovi zemlje. U Čehoslovačkoj je i u pograničnim krajevima popustila propaganda. njemačkog separatizma.«
Manjine u Čehoslovačkoj nisu ni malobrojne ni beznačajne. Ali to ne znači, da su Cehoslovaci iz bojazni popustljivi prama manjinama. Ne! ba je obazrivost produkt političkog razuma te slavenskog etičkog shvaćanja i humanosti. Cehoslovačka je nikla iz borbe jednog potlačenog naroda u nenacionalnoj državi, pa oni, koji upravljaju danas Cehoslovačkom znadu što znači nacionalni pritisak.
Cehoslovačka ima u Istočnoj Šle-ziji, koja je pripala republici, oko 100 hiljada Poljaka, koji imadu lijepo raspredenu školsku mrežu. Imadu 75 osnovnih škola, 2 gradjanske, 5 privatnih osnovnih, 5 privatnih gra-djanskih, jednu realnu gimnaziju, jednu učiteljsku školu, jednu poljodjelsku, jednu trgovačku, i čitav niz domaćinskih škola. Javne pomaže država, i privatne Poljsko školsko društvo. Premda su stranački podijeljeni, ipak rade Poljaci zajedno. U Čehoslovačkoj ima dalje 3,130.000 Nijemaca, od kojih upotrebljava
2.200.000	njemački nastavni i službeni jezik, 753.220 dvojezični, a samo
134.000	češki jezik. 96% Nijemaca u Čehoslovačkoj može dakle općiti sa vlastima u materinskom jeziku. Gdje manjina nije veća od 20%, mogu tražiti dvojezičnu školu. Konačno živi u republici 700.000 Madjara, koji ta-
kodjer imaju najveće koncesije i uživaju mnoga prava.
Kako gleda olicijelna Cehoslovačka na problem manjina vidi se sasvim jasno iz mnogih auktoritativ-nih izjava vodećih političkih ličnosti Čehoslovačke. Citirat ćemo danas ovdje momentalno mišljenje jednog od istaknutih čehoslovačkih političara, dra. K r o f t a, o manjinama u Čehoslovačkoj. Ovako razumne izja ve rijetko se čuju, a za nas imaju pak naročito značenje.
Nedavno je bilo u Pragu ustanovljeno na inicijativu ministra dra. Krof te »Čehoslovačko društvo za proučavanje manjinskih pitanja«. Na ustanov-noj skupštini je dr. Kroita opširno tumačio potrebu i značenje toga društva. Medju ostalim je Krof ta rekao:
»Protiv ovog društva kod nas ne će biti otpora. Opravdanije hi bih, pitanje zašto se nije ustanovilo ve prije. U Beču djeluje već od 1923. poseban »Institut fiir Statistik đer Minderheitsvblker«. Sam opstanak toga instituta, naročito njegov smjer i neprikriveni cilj, opravdava i utemeljuje naš pothvat... TJ našoj državi imamo jako važne manjine po broju i historijskom razvoju, kao i po svojoj gospodarskoj i političkoj snazi. Iz tog dejstva proizlazi, da imaju manjinska pitanja za nas naročito, upravo životno značenje. Od pravilnog rješenja tih pitanja ovisi u velikoj mjeri budućnost naše države. Primjer bivše Austrije nam kaževeoma zorno, kako se može da osveti n miješanim državama nepravedan postupak većine s ostalim narodima. Taj primjer nam mora služiti za pobudu, da posvećujemo najveću pažnju manjinskim pitanjima u državi. To je važna dužnost onih, koji se moraju brinuti za sretnu budućnost države. To smo u prvom redu mi, pripadnici ćehoslova-čkog naroda.
Iz te svijesti se je rodila misao, da ustanovimo zavod ili društvo z; proučavanje narodnih manjina. Ri-ješenje tog pitanja ne smije biti samo plod političkih pogadjanja, i z siljenih slučajnom politi čkom situacijom i površnim kompromisima. Naprotiv, to mora biti temeljito spremljeno temeljitim znanstvenim studijem različitih stre na manjinskog pitanja. Taj studij ne smije se prepustiti profesionalnim po 1 i t i č a r i m a, koji nemaju zato mira, vremena ni stručnog znanja.
Zato će zadaća ovog društva biti. da znastveno i promišljeno proučav; manjinska pitanja u državi i u osta lim državama, na pravnoj, političkoj, administrativnoj, statističkoj, sociološkoj, geografskoj, historijskoj, na-rodno-gospodarskoj, kulturnoj bazi.«
U posljednjem broju našeg lista pisali smo o manjinama u Rumunjskoj, a sad smo se, eto, osvrnuli na prilike u Čehoslovačkoj. Iz izjave rumunjskog predsjednika vlade Jorge vidjeli smo, kako jedan razuman političar i naučen jak zdravo gleda na pitanje manjina kad kaže, da se »narodni pritisak osvećuje uvijek konačno onome, ko ga provadja.« U slučaju Čehoslovačke vidimo, kako se odgovrni politički prestavniei čeho-slovačkog naroda »brinu za sretnu budućnost države.«
* * *
Trst, februara 1932. — Tršćanski list »II Piccolo« od 14. o. m., a takodjer i svi ostali službeni fašistički listovi donašaju ovaj službeni komunike, datiran u Rimu 13. februara, koji mi doslovno prenašamo:
»Divljački napadaj u Kalu kod Kanala protiv jedne patrole finansij-ske straža — Jedan teški teroristički zločin bio je organiziran i izvršen u oslobodjenoj zemlji protiv nekoliko finansijskih stražara. Dne 30. novembra 1930. šest financa, koji pripadaju brigadi u Kanalu, u nedjeljno veče uputilo se je unajmljenim autom u Kourivišče, koje potpada pod Kal. Pošto su se zaustavili oko pola sata u gostioni nekog Štefana Moćnika, htjedoše da nastave put i pozvaše krčmara da plate račun za vino i kavu, što su popili. Ali za čudo, umjesto da krčmar dođe, da si naplati račun, njegov im je sin domo još vina, koje su oni počeli da piju, te su tako nešto otegnuli s odlaskom.
Automobil, koiim su napustili gostionu bio je učinio nešto više od jednog kilometra puta, kad li naje-damput odjeknuše bitci iz pušaka i ■■evolverà od strane osoba, koie su bile sakrivene u šumi, na miestu, gdie izlazi iz šnme jedan prečac. Napadači su iskoristili gustu maglu, koia je crnu noć činila još crniom nego obično, a aprofitirali su i time, što je cesta na tom mjestu strma, pa je automobil uzbrdo morao da vozi polaeaniie. Napadači su bili rasoo-redjeni tako, da su mogli nogoditi u automobil naisigurnn'e. Uspjeli su da pogode jednim hitcem iz puške financa Cesara Rastelli-a, koji je od rane odmah umro.
Automobil je odmah ugasio fenjere, a to je onemogućilo napadačima, da i daljnjim hitcima pogode automobil. Ostali financi, koji su srećom ostali netaknuti sišli su na zemlju i u velikoj prisutnosti duha, fingirali su, da imaju na sebi oružje, te je jedan međju njima zaviknuo »Fuoco!« (Pucaj!), na što su napadači pobjegli.
Istragom se je ustanovilo, da sa financi bili sami kroz pola sata u jednoj sobi gostione, dok je u drugoj sohi, tik ove, bilo dvadesetak civilista, seliaka iz tog sela i okolnih naselja. Seljaci su kroz ono vrijeme, dok su financi bili u gostioni često izvirivali i motrili što rade. Gostioničar je pak s naročitim interesom pitao stražare, kada kane nastavili put, kamo idu, kojom cestom voze i u koji sat.
Prema kontradiktornim izjavama drži se, da je zasjeda zasnovana me dju raznim seljanima, koji su tom prilikom bili u gostioni, pa su ih vlasti zato aretirale. Strpljivom i mudrom istragom, koju su vršili istražni organi Specijalnog Tribunala moglo se je ustanoviti sve okolnosti, koje su prethodile đogođjajn, okolnosti, u kojima je napadaj uslijedio, a isto tako i ono, što se je iza toga dogodilo. Dokaznim sredstvima ustanovilo se je prave krivce, a za nekoje postoje sumnje.
Ustanovilo se je, da je onoga dana u selu koie se prostire duž granice na jugoslavenskom teritoriju
proslavljen dan ujedinjenja Srb», Hrvata i Slovenaca u jugoslavenska državu. Gostiona u Koprivišču, » I ostale gostione u okolici, bile su posjećene jače nego obično, dok su s* u nekim privatnim kućama u toj zoni držali plesovi do kasno u noć.
Kad su finansijski stražari došli u gostionu Moćnik, u jednom je lokalu bio opasni bandit Viktor Hvala, emisar antitalijanske organizacij* On je prisustvovao, prema rezultatima nekojih drugih procesa, a umorstvu učitelja Sottosantija. U gostioni je bio prisutan i neki Stanislav Kamenšek, vjerni drug Hvale, koji je tajno prebjegao u inozemstvo 22. oktobra 1930.
Bez sumnje je prisustvo ove dvojice onog iznimnog dana imalo svoju svrhu. Ta su dvojica imala d* organizuju jednu antinacionalnu demonstraciju. Kad su vidjeli finan-sijske stražare, stvorena je odluka, da se izvrši na njih napadaj oružjem. Oko petnaest ljudi izišlo je u tu svrhu iz gostione neopazice, iza što su medjusobom pod glas izmijenili misli i kad su doznali, kad će stražari otići iz gostione. Oboružaše se i podjoše na ono mjesto, gdje je napadaj izvršen, da čekaju . automobil.
Zločinački napadaj bio je spremljen u detalje od organizatora, tako, da su napadači izabrali i vrlo strategijsko mjesto i da su se smjestili na najpodesniji način.
Prema jasnim i preciznim ispo: vjedima uhapšenih proizlazi, da su najglavniji eksponenti tog pothvata pored Viktora Hvale, koji je od 1923: do 1930. bio 12 puta osudjen, te Stanislava Kamenšeka, bila još 22 člana tajne organizacije, koji su pripadali akcionoj četi u Gorici za slovensku propagandu protiv talijanske dominacije. Imali su nadalje glavnu riječ u pothvatu, jer su upućivali drugove na djelo, što su učestvovali u zločinu, što su davali instrukcije i oružje i što su naložili pucanje, kad se je pojavio automobil, neki Valentin Lipicar, Leopold Lipicar, Donat Lipicar, Rudolf Pregelj, Angustili Močnik i Štefan Močnik. Proizlazi, da su svi ovi, naoružavši se i razdijeljeni u grupe, bili na mjestu napadala, te su čekali nalog za pucanje. Taj nalog dali su Rudolf Pre-, gelj i Donat Lipicar. Palo je više hitaca, jer su svi pucali nekoliko puta redom, tako, da je automobil bio pogodjen na više mjesta, a jedan jo hitac pogodio i stražara Rastelli-a.
Optuženi su u istrazi dokazali, da su emisari iredentističke organizacije, u dogovoru s nekim individu-ima iz Gorice, učlanjenima u terorističkoj, antitalijanskoj organizaciij, organizovali taj napadaj. Istraga je zaključena tako, da je Specijalnom Tribunalu predano na sudjenje ti ljudi i to: Viktor Hvala, Stanislav Kamenšek, Donat Lipicar, Anton Lipicar, Štefan Močnik, Augustin Močnik, Marko Močnik, Rudolf Pregeli, Leopold Lango, Ivan Jug, Jožef Šavli, Andrej Brezanšček i Leopold Šuligoj. — Hvala i Kamenšek su u bjegstvu, a za Brezanščeka istražni je sudac zatražio isključenje iz procesa.
Svi će morati da odgovaraju za djela, o kojima 1. član kr. dekreta od 12. decembra 1926. u vezi s članom 26. prva stavka u zakonu od 25. novembra 1926., jer su u Koprivišču organizirali i izvršili jedan čin s namjerom, da izvrše pokolj, te su napali šest finansijskih stražara, koji su se u automobilu vozili u Kanal Tom prilikom ispalili su mnogo hitaca iz puške i provocirali su smrt stražara Cesara Rastellija.
Veliki proces bit će održan 22. februara pred Specijalnim Tribunalom. Predsjedat će general advokat Stringali Casanova, a optužbu će zastupati generalni prokurator comm. Fallace.«
Ovo sve, kako smo rekli, citiramo doslovno iz fašističkih službenih listova.
TRI MJESECA ZATVORA ZA PRELAZ GRAMCE BEZ PUTNICE
Gorica, februara 1932. — Tršćanski »U Popolo di Trieste« od J 3. o m. javlja, da je pred goričkim sudom odgovarao Stanislav Kožuh. 21 godinu star, iz Oseka kod Šempasa, optužen, da je prešao granicu bez putnice. Kožuh je bio prešao granicu i otišao u Jugoslaviju da traži posla, ali mu nije uspjelo da nadje posla, pa se je vratio kući. Uhvaćen je na granici kod Hotedržice od milicije. Milicioneii su ga predali karabinjerima u Idriji. Bio je najprije predvođen pred goričku pretura, koja ga je osudila na tri mjeseca zatvora i 2000 lira globe. Advokat, koji ga je branio uložio je priziv, pa je Kožuh doveden pred tribunal na sudjenje. Tribunal nije uvažio priziv, nego je potvrdio osudu preture, a Kožuh je povrh globe morao chi plati i nove troškove.
ISKLJUČENJE TZ GORIČKOG FAŠJA.
Gorica, februara 1932. — Preko tršćanskog »U Popolo di Trieste« »U i ličio Štampa« goričke fašist ude federacije javlja, da je iz omladinskog Jašja u Gorici isključen Frane Bavčar iz Černiče zbog »nedostoj posti.«
U JULIJSKOJ KRAJINI IMA
NAJVIŠE ŽIDOVA U ITALIJI
Trst, februara 1932. — Bimsiia »Tribuna« od 10. o. m. iznaša nekoje podatke o pučanstvu i koinensijaiua u Italiji. Od 41 milijuna 220.434 sia novnika u Italiji ima 41 milijun 60 936 katolika, a drugih komesija je samo 159.498 Stanonika. Od toga ima 139.000 pripadnika evangeličke crkve. Židova ima u Italiji 3.2 pro mđle Najviše Židova ima u Julij skoj Krajini i to 7.1 prò mille. x
KOLIKO ČLANOVA IMA BALILLA ORGANIZACIJA?
Trst, februara 1932. — Državni podsekretar u ministarstvu prosvjete za fizički odgoj i predsjednik organizacije Balilla podnio je Musso liniju izvještaj o stanju organizacije Bafilla koncem januara 1932. Koncem januara ove godine u čitavoj je Itanji bilo svega ukupno balilla, avangardista, malih i miadih tali-janka 1,757.433 dok ih je koncem januara lanjske godine bilo 1,081.222. To znači da je organizacija u jednoj godini povećana za 676.211 članova.
PUCANJE U MAREZIGAMA.
Kopa r. februara 1932. — Dne 3. o. in. u Marezigama se je dogodio jedan karakterističan slučaj. Kako tršćanski »II Piccollo« od 4. o. ni. javlja, toga dana u večer seljak Ivan Brešan izišao je puškom iz kuće bijesan i počeo da puca u jednu grupu mladića, koji su pred njegovom kućom bili. Brešan je opalio jedan hitac u seđamnaestgodišnjeg Antona Babića. Babić je bio pogori jen od sačme na više mjesta i pao je teško izranjen. Brešan se je vra tio u kuću, a seljani, koji su se štrcali odnijeli sn mladoga Babića k liječniku, koji mu je pružio prvu po-
mrić, a zatim je bio prevezen u vrlo teškom stanju u koparsku bolnicu. Tako je prikazao dogodjaj i »Popolo di Trieste« od istoga dana.
»Popolo di Trieste« od 5. februara donosi pod naslovom »Jedan ispravak« ovu vijest: »U vezi s našom noticom, koju smo objavili u kronici u jučerašnjem broju pod naslovom »Ludi čin jednog nasilnika«, podeštat u Marezigama nas moli, da ispravimo tu našu noticu i da konstatuje-mo, da je onaj, koji je pucao to jest Ivan Brešan, fašista, šta više, jedan od osnivača fašja u Marezigama. On je bio neprestano proganjan od subverzivnih seljana, jer je uvjereni fašista i neprestano su ga napadali, tako da su mu bacali kamenje u prozore kuće, a u tim je djelima učestvovao i ranjeni Babić.«
I »Piccolo« od 5. februara donosi, prema podeštatovoj verziji, noticu, da je Brešan zaslužni fašista, zapravo jedan od najoduševljenijih fašista u Marezigama. On je, navodno, pucao izazvan.
IZ OPATIJSKOG FAŠJA.
Opatija, februara 1932. »Ufficio Štampa« riječke fašističke federacije objavljuje n tršćanskom »Piccolo« od 5. o. m. ovo: »Federalni sekretar advokat Ruggero Gerbaz, uzevši u obzir opće mišljenje čitavog direktorija, smatra, da je inkompati-bilno, da camerata Mario Petris ostane i dalje u direktoriju opatijskog fašja, pa je opozvao njegovo imenovanje.«
CARLO MECCHIA ADMINISTRATOR RIJEČKE BISKUPIJE.
Rijeka, februara 1932. — Vatikan je imenovao upraviteljem riječke biskupije po smrti biskupa Salita,- Carla Mecchiu kaptolskoga preposta tršćanske biskupije. On je rodjen u Muggi 1870, u familiji, koja je dala crkvi nekoliko odličnih prelata. Kako piše »II Piccolo«, Mecchiu smatraju jednim od najsposobnijih talijanskih svećenika u Istri. Nauke je svršio u sjemeništu u Rimu, t polazio je i univerzu u Rimu, gdje je postao doktorom kanonskog i civilnog nra^a. Sraćenikom ie zare-’mn 1892. Službovao je većinom u Trstu. »Piccolo« kaže: »Novi arimi; nistrator najbolji je patriota... Po zna dušu i potrebe naroda, a govori i njemački te slovenski...«
umjesto toga izvuče revolver i opali pet hitac na karabinjere. Na sreću nije pogodio. Karabinjeri su nato digli puške i počeli su da pucaju, ali civilisti su uspjeli pobjeći. Karabi-jeri su se dali u potjera za njima i uspjeli su uhvatiti nekog Matu Božilu Ivanovog, kod kojeg su našli tri boce rakije i jedan kilogram kave. Božila je pod jakom pratnjom odveden u puljske zatvore. Po Žminjštini krstare jake karabinjerske patrole, da uhvate ostalu dvojicu napadača.«
NOVA LISTA PROMIJENJENIH PREZIMENA OBJAVLJENA U FAŠISTIČKOJ ŠTAMPI.
Trst, februara 1932. — »II Popolo di Trieste« od 7. tebraara donosi jednu novu veliku listu prezimena, koja su prefektovim dekretom promijenjena sa slovenskog na talijanski oblik. Medju tim prezimenima su i ova: Babič u Balbi, Škerjanc u Scherani, Valič u Valli, Vatovec u Vatta, Runtič u Rondi, Muslavič u Monsalvi, Svetina u Santi, Pangher u Pangaro, Milob u Millo, itd.
POŽAR ŠUME NA NANOSU.
Trst, februara 1932. — Tršćanski »II Piccolo della sera« javlja u svom broju od 2. o. m., da je na Nanosu planula šuma i da se je požar uslijed bure bio jako raširio. Milicio-neri, vojska i vatrogasci gasili su šumu čitavu noć.
ŽELJA JEDNOG UMIRUĆEG.
T r s t, februara 1932. — U Vr-hovlju kod Gorice umro je prošlih dana mladić Miroslav Lavrenčič, star 22 godine, član omladinskog fašja. Kako javlja »II Piccolo della sera« od 3. o. m. mladič je prije nego što je izdahnuo zamolio oca neka podje do političkog fašističkog sekretara i neka ga zamoii, da ga mrtvog obuku u fašističku uniformu i da ga fašisti odnesu na groblje. Politički sekretar Zani, uvažio je posljednju želju pokojnika i naredio, šta više, da pogreb bude što svečaniji.
MILICIONER I SUDAC PRED SUDOM.
Trst, februara 1932. — Pred tršćanskim apelacionim sudom vršio se je dne 4. o. m proces o sukobu, koji je nastao iz-medju cestnog milieionera Sorzia i pretora (suca) u Vodnjanu dra Po-steta jednog novembarsKog dana prošle godine. Milicioner je na cesti
ISTINA O D’ANUNZIJEVOM PREZIMENU.
Rijeka, februara 1932. — Poznato je, da se o D’Anunzijevom prezimenu mnoge stvari pričaju. Govori se, da se on uopće ne zove D Annunzio nego Rapagnetta i da je rodom poljski Židov. Na sve te glasove osvrće se ovih dana rimska »Tribuna« i kaže, da še iz najnovijeg sveska velike talijanske Enciklope-...	. di je može da vidi, da »veliki talijan-
,U^:IX.g0.J„!.n!t^!1 ski pjesnik i junak« nosi doista svoje pravo ime. U Pescari, gdje je D' Anunzio rodjen postoje dvije odlične familije, od kojih se jedna zove D Annunzio, a draga Rapagnetta. Gabriele je potekao od loze Rapagnetta.
organizacije »radi apsolutnog pomanjkanja fašističke djelatnosti« slijedeće fašiste: Bojana Čuka, Borisa Kerševana, Marija Massia, Alda Per-tinia, Brana Rosconia, Atilija Mar-gania. Za tri mjeseca izgubili su fašističku legitimaciju: Emilio Brai dotti, Ivan Anconetti, Edvard. De Leitenburg, Jožef Drufovka, Jakov Galiussi, Petar Moratti, Josip Vido-ni, »jer malo fašistički djeluju.«
VELIK POŽAR U MATULJAMA.
Opatija, februara 1932. — U Matuljama je dne 30. januara u noći planula kuća br. 16, vlasništvo Rudolfa Permana. Vatrogasci su imali mnogo posla da ugase veliki požar. Šteta iznosi 50.000 lira.
»A 14 ANNI DALLA GUERRA.. «
Trst, februara 1932. — Pod tim naslovom javlja tršćanski »II Popolo di Trieste« ovu karakterističnu vijest: »Danas je gorički pokrajinski tehnički ured primio od Vrtlarskog poduzeća u Pistoji jedno pismo ovako adresirano: »Ali Ufficio tecnico Gorizia (Gorz).« Kad bi pošiljka bila došla iz Njemačke mi se tome ne bi čudili baš mnogo, ali to je nečuveno, da u Pištoli ima Talijanu, koji neznaju, da je Gorica već četrnaest godina u talijanskim granicama ...« Tako »II Popolo di Trieste.«
ZA NEZAPOSLENE U PULI.
Pula, februara 1932. — »II Popolo di Trieste« od 9. februara donosi jedan članak u kojem govori o velikoj nezaposlenosti, koja vlada u Puli. U tom je članku rečeno, da u Puli ne bi bilo toliko bijede, kad bi se posao podijelio pravedno, to jest, kad se ne bi nekima davalo dva, tri posla, zato jer su »zaslužni«, dok se drugi bacaju na ulicu. Apelira se na pravednost i oštro osudjuje protekcionizam.
JOŠ JEDAN POŽAR U MATULJAMA.
Opatija, februara 1932. — Dne 3. o. m. planula je blizu Matuljama na Gornjem Kosovom jedna šuma. Vatrogasci, milicioneri i karabinjeri gasili su nekoliko sati. Požar je bio zahvatio 6000 četvornih metara šu-
odmah do automobila i naredio je gospodinu, koji je bio unutra, da odmah premjesti automobil. Taj go spodin bio je vodnjanski sudac dr. Postet. Dr. Postet nije htio da posluša, a milicioner je na to postao grab. Sudac je zato predao milicio-nera puljskom tribunalu. Puljski ga je tribunal bio osudio, a sad ga je prizivni sud u Trstu riješio, jer je on kao milicioner morao tako da postupa prama sucu. To donaša »Piccolo« od 5. o. m.
SUKOB KARABINJERA S CIVI-LISTIMA KOD ŽMINJA.
P u 1 a, februara 1932. — Pod tim naslovom donaša tršćanski »11 Piccolo« od 2. februara vijest, u kojoj kaže: »Pred nekoliko dana, jedne noći otišlo je iz karabinjerske stanice u Žminju pet karabinjera pod vodstvom brigadira Gargiuolija u patrolu. Kad su došli u blizinu mjesta, koje se zove Gradina, karabinjeri su opazili tri civilista, med ju kojima su prepoznali i nekog Martina Grabi šića, kojeg potražnje sudska vlast. Brigadir je pozvao Grubišiča, i ostale, da se zaustave, ali Grubišič
ali u mladosti, prije, nego li se je Gabriele rodio, njegov je otac bio po-sinjen od familije D’Annunzio, pa je promijenio po zakonu i ime i po stao je D'Annunzio. Gabriele se, dakle, nije odrekao svog pravog imena, nego nosi ime, koje mu po konu pripada.
za-
VELIKA FAŠISTIČKA IZLOŽBA.
Trst, februara 1932. — Tršćanska fašistička federacija javlja, ila je organizirala sakupljanje materijala za veliku fašističku izložbu io-togranja, dokumenata i uspomena na prve početke fašizma. Na toj će izložbi biti izložene i uspomene na riječki pothvat, a naročito odjeljenje bit će posvećeno borbi, koju je fašistički škvadrizam vodio »nožem u zubima i bombama« po tršćanskim ulicama i provinciji protiv subverzivnih elemenata. Tako javljaju fašistički listovi.
ISKLJUČENJA IZ GORIČKOG FAŠJA.
Gorica, februara 1932. — »Uffi-eio Štampa« goričke fašističke federacije javlja, da je federalni sekre tar isključio iz omladinske fašističke
me.
JEDAN POŽAR U VOLOSKOM.
Opatija, februara 1932. — Dne 6. o. m. popodne planula je u Volo-skom u blizini zatvora šuma. Gorilo je 2700 četvornih metara šume. Vatrogasci su imali mnogo posla. Ovo je šesti požar u okolici Opatije u posljednjih mjesec dana.
NEKOLIKO POŽARA.
Trst, lebraara 1932. — Koncem januara planalo je u raznim krajevima Istre nekoliko požara. Tako su gorile šume u okolici Herpeija, Materije i Ilirske Bistrice.
PREGLEDAVANJE PUTNICA NA TALIJANSKIM JADRANSKIM PRUGAMA.
Trst, februara llo2. — Tršćanski »11 Piccolo della sera« od 1. februara javlja iz Rima, da je ministarstvo unutarnjih poslova odredilo, da se na parobrodarskim linijama Ancona—Rijeka i Ancona—Zadar neće više pregledavati putnice od strane pogranične policije, kao što se je to do sada najstrože provadjalo. i Rijeka i Ancona su zapravo pod Italijom, ali uza sve to putnici, koji su se na tim parobrodima vozili morali su imati legitimacije, kao da putuju u inozemstvo. Sad je to nk:-nuto, da bi se privuklo što više putnika na te pruge. Ovu je vijest Komesarijat za turizam raširio po čitavoj Italiji, a takodjer i u Čehoslo vačkoj, Njemačkoj, Austriji i Madžarskoj.
U OPATIJI ĆE BITI OBUSTAVLJEN TRANVAJSKI PROMET'.
Opatija, februara 1932. — »11 Piccolo della sera« javlja, da se je ovih dana u Opatiji održala jedna sjednica, na kojoj je zaključeno, da se ima obustaviti tramvajski promet »Društva električnih željeznica«. — Opatija će ostati, dakle, i bez tramvaja.
»SIGNIFICAT1VO GESTO DI UN’ ALLOGLOTTA«.
Trst, iebruara 1932. — Pod. tim naslovom donaša »11 Piccolo della sera« od 1. Iebruara vijest iz Postojne, u kojoj kaže, da je jedna gospo-djica Slovenka, prije nego što je napustila rodno mjesto, na odlasku za Jugoslaviju, gdje se ima vjenčati s jednim jugoslavenskim državljanom, poklonila postojnskoj organizaciji Balilla u fond 100 lira.
DVIJE VIJESTI IZ VODICA U ĆIĆARIJI.
Vodice, februara 1932. — Nedavno nas je napustila čestita i hvalevrijedna poštanska činovnica. Mi žalimo za njom i želimo joj u novoj postojbini svaku sreću.
Pred zvonikom u našem selu bio je postavljen jedan stup od kamena, na kojem je uklesan fašistički grb. Taj stup visok je 180 cm, a širok 71 cm. Postavljen je na križanju cesta Buzet-Obrov i Vodice-Podgorje. Ne davno je neko odbio polovicu grba. Već se duže vremena, vodi stroga istraga u toj stvari, ali do danas je bez rezultata.
ARETACIJE IN OBSODBE NA VIPAVSKEM.
Ajdovščina, februara 1932. — Fašistični tržaški listovi javljajo: Karabinjerji iz Podkraja v Hrušici so aretirali te dni 26-letnega Rudolfa Devetaka iz Gabrja, ki so ga ustavili na poti, ko je ravno hotel bežati preko meje. Devetak je karabinjerjem povedal, da je hotel s trebuhom za kruhom, ker je bil že dolgo časa brez posla in zaslužka. Oddali so ga v Ajdovščino, kjer ga je sodnik že naslednjega dne obsodil na 3 mesece zapora in 2000 lir denarne kazni. — Istega dne je bil iz enakih razlogov obsojen tudi Ivan Pirjevec na isto kazen. Karabinjerji so nadalje prijavili sodišču Josipino Kodeljo in Emilijo Nusdorferjevo iz Dupla pri Vipavi. Obe dekleti sta se brez potnih listov izselili v inozemstvo in karabinjerji so prestregli njuna pisma ter jih nato prijavili sodišču. Goriškemu sodišču pa so vipavski karabinjerji izročili Matijo Peva in Stanislava Ježa iz Vrhpolj ter Ladislava Česna iz Goč, ki so jih osumili, da so delovali proti državi.
NOVA ZDRUŽITEV ITALI JANŠKIH PÀROPLOVNIH družb
Trst, februarja 1932. — Po poslednjih velikih dveh fuzijah italijanskih paroplovnih družb na Jadranskem in severnem Tirenskera morju, sta se sedaj združili še južno-tirenski pomorski paroplovni družbi »lloria« in »Citra«, ki sta si nadeli ime »Navigazione Tirrenia« z generalno direkcijo in sedežem v Napolju*. Združitev se je izvršila po prizadevanju vrhovnih državnih oblasti. Vlada, ki podpira vse paroplov-ne družbe, je hotela s tem tudi Napulju garantirati vsaj do neke mere ajegovo bodočnost in prestiž na morju. Nova paroplovna družba ho oskrbovala italijanske proge ob Sredozemskem morju ter pomorske zveze s kolonijami in Vzhodno Afriko. Po djetie razpolaga z 39 parniki po 3500 do 8000 ton.
RAD »ITALIE FEDENTE« U PROŠLOJ GODINI.
i, ^ 81> februara 1932. Tršćanski »II Piccolo« od 10. o. mj. donaša op-STuan- izv^taj o radu udruženja »Italia Redenta« u godini 1931.
Iz ovog izvještaja se vidi da je • okom prošle godine u dječjim skloništima boja ovo društvo izdržava u Jnlijskoj Krajini i Južnom Tirolu bilo 11.440 djece. Dječjih skloništa ima 234. Od. ovoga broja na pokrajine n Jnlijskoj Krajini odpada: Uđinska 9 dieci ih skloništa sa 332 djeteta. Gorička 48 skloništa sa 2.840 djece, tršćanska 22 skloništa sa 990 djece, Istarska pokrajina 50 skloništa sa 2.000 djece. Riiečka pokrajina 19 skloništa sa 735 djece. Društvo »Italia Redenta« financira vlada. To-1
kom prošle godine predsjednik vlade Mussolini dao je ovome društvu
1,300.000	talijanskih lira. Ministarstvo financija dalo je 900.000, ministarstvo prosvjeto 713.000, ministarstvo unutrašnjih djela 45.000, ministarstvo saobraćaja 20.000 lira. Prihodi iznosili su 3,199.358 lira. Predsjednica društva je vojvotkinja od Aoste.
PROCES ZROTIV LUDVIKA ŠPACAPANA, Dra. KRALJA I Prof.
BERNARŽIKA U GORICI.
Gorica, februara 1932. — Tršćanski »II Piccolo« javlja: U utorak Une 9. o. mj. vršio se je pred goričkim tribunalom, kao pred drugom instancom proces o prizivu, koji su uložili Ludvik Špacapan, ravnatelj Katoliške tiskarne u Gorici, te novinari dr. Janko Kralj i prof. Rado Be-r naržik, radi osude u prvoj instanci, pred goričkim pretorom. Pred godinu dana je Katoliška tiskarna u Gorici izdala publikaciju »Gospodar«. Policija je »Gospodar« odmah zaplijenila i stavila pod optužbu imenovanu trojicu, jer da je navodno publikacija izišla, a da nije imala priznatog odgovornog urednika. Na procesu su se optuženi stavili na stanovište, da »Gospodar« nije bio periodična publikacija, koja mora imati glavnog urednika, nego da je to bila brošura. Sudac je dao pravo državnom odvjetniku, koji je zahtjevan osudu, jer se radi o publikaciji, koja je periodična i koja mora imati odgovornog urednika. U prvoj instanci su bili osudjeni Špacapan na 4 mjeseca zatvora i 400 lira novčane kazne, a Kralj i Bernaržik svaki na 4 mjeseca zatvora i 200 lira novčano kazne. Optuženi su uložili priziv na tribunal. Ali tribunal je potvrdio osudu iz prve instance i osudio optužene povrh toga još na nove troškove. Optužene je branio advokat Gioiella. Optuženima je dana mogućnost još jednog priziva i to na ape-lacioni sud u Trstu. Oni su taj priziv već uložili.
»ITALIA REDENTA« DIJELI HRANU.
Trst, februara 1932. »II Popolo di Trieste« javlja, da veliko udruže-nj'e za promicanje taliiauske škole u Jnlijskoj Krajini pođijeljuie dnevno u istarskoj, tršćanskoj i goričkoj pokrajini 1500 objeda za djecu, koja polaze školu. Objed se sastoji od juhe, u koioj po koji put ima i mesa, te od 100 grama kruha.
SASTANAK FAŠISTIČKIH PRVAKA IZ OKOLICE TRŽIČA.
Trst, februara 1932. Kako javlui »II Popolo di Trieste«, dne 4. o. mi. održan je u Tržiču (Monfalconu) jedan sastanak svib fašističkih prvaka iz one zone pod predsjedanjem sekretara tršćanske federacije Perusi-na. Na tom sastanku donesen je izvještaj o sađaniem radu u toj zoni i prihvaćene su direktive za pojačanu akciju.
PROCES U GODICI ZBOG drtìTA-ZA GRANICE BEZ PUTNICE.
Gorica, februara 1932. Tršćanski »II Popolo di Trieste« donaša u svom broju od 7. februara, da je gorički tribunal osudio na 3 mjeseca zatvora i 2000 lira globe Viktora Glc-šiča, jer je prešao granicu bez pul-nih isprava. Glešič se je vratio iz inozemstva i bio je ulovljen.
OPTUŽBA ZBOG K RI OM ČAR EN J A
Ajdovščina, februara 1932. »II Popolo di Trieste« javlja, da je finansijska straža u Velikim Žablia-ma kod Ajdovščine otkrila u jednoj konobi da Alojz Bačar tajno peče rakiju. Našli su mu 19 litara rakij ;. Bačar je predan sudu.
NOVI PODEŠTAT U GRAHOVOM,
Goric a, februara 1932. —- Na predlog goričkog prefekta ministarstvo unutarnjih poslova imenovalo je podeštatom u Grabovom (Gorička) člana fašističke stranke Antonia Bonasisi.
OPTUŽBA ZBOG RADIA.
Trst, februara 1932. — U jednom selu kod Idrije imala je Karolina Kramer radio. Pred par dana došli su joj u stan iinanci i obavjestili je, da je protiv nje podnesena tužba, jer je držala radio, a da zato nije imala pravo.
ARETACIJE U OKOLICI IDRIJE.
Gorica, februara 1932. U okolici Idrije bili su ovih dana aretirani i prijavljeni vlastima, a da se motiva još nežna, Andrej Pavšič i Štefanija Mohočik.
USPINJAČA NA UČKU.
Rijeka, februara 1932. — Na Rijeci se je nedavno ustanovilo ak-cionersko društvo, koje ima zadaću, da izgradi žičnu nspinjačn na Učku i to iz Lovrana. Društvo raspolaže s akcioneskim kapitalom od milijun lira. Pruga bi imala biti duga 5600 metara, pa bi prema tome to imala biti najdulja žična uspinjača u Evropi. Vožnja bi imala trajati 20 minuta. Visinska razlika izmedju polazne i posljednje stanice iznašala bi 1400 metara. U vozu će biti mjesta za 22 osobe. Troškovi su preračunani na 2 i pol milijuna lira. Od toga bi 1 milijun bio pokriven akcijskim kapitalom, a ostala 2 i pol milijuna imalo bi se skupiti zajmovima. Vožnia goi*e i dolie stajala bi 12 lira. Računa se na 40.000 putnika godišnje.
TRI VESTI IZ IDRIJE.
Idrija, februara 1932. Dosedanja poštna upraviteljica gdč. Jocari Li vi ja je po štiriletnem službovanju zapustila Idrijo. Ta vest je bila v vsej okolici sprejeta z zadovoljstvom na znanje. Postavljena je bila na razpoloženje. Idrijčani ji kličejo: srečno za večno! Na njeno mesto je prišel uradnik Candrigo Ivan, ki je dpslej upravljal pošto v Tolminu.
Pevski zbor če dalje bolj peša, ker se vse mlaiše moči odpravljajo v svet za kruhom. Ko je dospel v Idrijo italijanski kapelnik Ferari, je prevzel mesto pri godbi dotedanjemu kapelniku in organistu Uršiču. Fer rari je organiziral tndi svoj pevski zbor in vanj so spravili okrog 40 domačih pevcev, deloma cerkvenih, deloma drugih. Zato je cerkveni pevski zbor, ki ga še vedno vodi g. Uršič, toliko šibkeiši.
Tu je bil dne 11. februarja pokopan mizarski moister g. Mirko Rupnik. Pre^šnio soboto je nenadoma zbolel, sedaj pa ga že krije zemlja. Bil je obče spoštovan kod trden in značajen narodnjak. Naj počiva v miru!
PO 15 LEiGH IZ RUSKEGA UJETNIŠTVA.
Trst, februara 1932. — Iz Podgrada v Istri poročajo: Te dni se je po 15 letih vrnil domov iz Rusije Ivan Cijak. L. 1917. je odšel na fronto in sicer v Galicijo, kjer je padel v rusko ujetništvo. Doma so bili se-! veda vsi prepričani, da je že davno mrtev.
NOVE CERKVE IN ŠOLE.
T r s t, februara 1932. V Škofijah pri Kopru so položili temeljni kamen za novo župno cerkev. — Goriški deželni odbor je dovolil občini Komen, da najame posojilo v znesku
300.000	lir za zgradbo treh novih šolskih poslopij pri Sv. Ivami, v Gabrovici in na Gorjanskem.
SMRTNA NESREČA NA CESTI.
Gorica, februara 1932. — Obid Ivan je dne 1. februarja peljal s svojim avtomobilom hlode od doma v Cerknem proti Sv. Luciji, ko mu je nenadoma privozil nasproti neki drugi avto. Obid se je hotel umakniti, a je pri tem zadel z avtomobilom v zid. Hlodi so zdrsnili proti krmilu in stisnili voznika ob krmilo. Obid je za dobil težke poškodbe. Prepeliali so ga v idrijsko bolnico, kjer ie 5. t. m. umrl po strašnih mukah. Pokopan je bil v Idriii ob veliki udeležbi svojih rojakov Cerkljanov in Idrijčanov.
TURISTIČKI PROMET U OPATIJI
I LOVRANU U GODINI 1931.
Trst, iebruara 1932. — »H Piccalo della sera« od 11. o. m. donaša iz 4. knjige »Studii turistici«, koju izdaje ured za turističku propagandu u Opatiji, podatke o prometu stranaca u godini 1931. Prema tim podacima vidimo, da je u Opatiji broj gostiju u prošloj gotiini pao za 18.54% prama godini 1930, a broj dana, koje su gosti proboravili u Opatiji za 14.90%. Novčani promet u turističke svrhe pao je pak za čitavih 30%. U godini 1931. bilo je u Opatiji 32.597 gostiju, a od toga 4.107 Talijana, dok sn ostali bili stranci. U godini 1931. prema narodnostima porasao je broj Talijana. Stranaca je g. 1931. bilo u Opatiji 28.490. to jest za 7.748 manje nego 1930., kad ih je bilo 35.938. Pao je broj Nijemaca za 4121, Madžara za 1563, Čeho-slovaka za 476 i Poljaka za 448. — I u Lovranu je promet stranaca u opadanju. Godine 1931. bilo je u Lovranu 358 taliiana i 6,466 stranaca, dok je 1930. bilo 385 talijana i 7.260 stranaca. Gosti su u prošloi godini bili u Lovranu ukupno 100.570 dana, dok su u 1930. godini bili 125.415 dana. —
MOMČAD NA COSULICHEVIM BRODOVIMA.
Trst, februara 1932. — U posljednje vrijeme vrši se revizija momčadi na brodovima Cosuliehe-vog parobrodarskog društva, koji sa sad prešli u vlast genoveškog društva »Italia«. Tršćanski »II Piccolo« od 13. o. mj. piše u članku s naslovom »Equipaggi« o toj reviziji i tuži se, da se pri tom zapostavljaju i otpuštaju tršćanski mornari, a namještaju mornari iz stare Italije. »II Pinceolo« pozivlje ministra saobraćaja Ciana, neka uzme u obzir specijalno težak položai Trsta i ekonomske očajne prilike Trsta, pa neka naredi obzir prema tršćanskih mornarima.
KRVAVI KARNEVAL U ALTURI
P ji 1 a, februara 1932. — Posljednji dan karnevala prošao ie n Alteri kod Pule u znaku krvi. Rudolf Pleti kos napao je nožem Laudarića Ivana, Land arie je teško ramen prevezen u pnlisku bolnicu. Napadač je bio od karabinijera uhapšen i odvé-den u puljske zatvore.
U PULI JE UHAPŠEN JEDAN MLADIĆ 17 eVETVTNČENTA, JER SE NIJE POKORAVAO POLICIJSKOM AGENTU.
Pula, februara 1932. — Ivan Zidarič star 27 godina iz Svetvinčenta vozio se je u puljskom tramvaju i pritom se je porjećkao s kondukterom. Intervenii*ao je policijski agent De Rosa. Zidai-ić nije htio da se pokorava naredieniu agenta, pa ga je zato agent uhapsio. Ali nije mogao da ga odvede na nikoji način u zatvor, jer se ie Zidarič tome opirao. Ulicom su slučajno prolazili milicio-neri i nekoliko se je njih oborilo na Zidariča, svladaše ga i odvedoše u zatvor. Bit će predveden pred sud, jer se ie opirao policijskim organima. SASTANAK FAŠISTIČKIH PRVAKA U SEŽANSKOM OKRUŽJU.
Trs t, februara 1932.	— Kako
javlja tršćanski »II Piccolo«, dne 13. o. m. satali su se u Sežani na konferenca svi fašistički prvaci i pode-štati općina iz sežanskog kraja. Konferenci je predsjedao Grazioli fašistički sekretar u Sežani. Na tom su sastanku primBene direktive za pojačanje fašističke akcije na tršćanskom Krasu.
OKOLI 200.000 NEMCEV V ITALIJI
Trst, februara 1932. — Agencija Stefani je priobčila podatke o izidu ljudskega štetja v bocenski provinci kjer prebivajo po večini Nemci. Po tem poročilu so našteli v provinci 195.177 Nemcev, 65.508 Italijanov in 1885 Slovanov.
POŽAR U ŠEMPASU.
Trs t, februara 1932. Pred nekoliko dana zapalila se je u Šempasu kuća posjednika Antona Građena. Požar se je jako razvio i uništio kuću. Gruden trpi štetu od 10 hiljada lira. Kako je nastao požar nežna se
Talijani na obali Kraljevine Jugoslavije
U uaSem je listu bilo već govora o djelu g. dra Ive Rubića, koje je nedavno izišlo u Splitu, na nagem i na francuskom jeziku, pod naslovom »Talijani na Pri-morju Kraljevine Jug’o-s 1 a v i j e«. Dozvolom auktora donosimo danas u našem listu ovo interesantno poglavlje iz tog važnog djela, koje je imalo velikog odjeka u svijetu, a naročito u Italiji.
Talijana ima svega na našim obalama 3.609 po stanju 1 juna 1929. god., a po stanju 1. juna 1930. god. samo 4.900, jer se kroz posljednju godinu dana iselilo 709 ii-ea. Naprama cjelokupnom pučanstvu na-iih obala, koje broji 764.699 žitelja, Talijani pretstavljaju 0.64%.
Razmatrajući, gdje su oni po apsolut-aem broju najviše aglomerirani, vidjećemo da ih ima, koji žive skupno iznad 100 žitelja u ovim mjestima:
Split	1309
Krk	759
Sušak	644
Dubrovnik	503
Drenova	380
Korčula	137
Trogir	132
Šibenik	128
Hvar	89
U svim ostalim mjestima ih je mnogo manje od 80.
Ako pogledamo koliko je Talijana u pojedinim mjestima, izraženo u postocima prema Jugoslavenima, njihova aglomera-•ija izgleda drukčije:
Krk (grad)	43.12%
Drenova	27.53%i
Vrnik	9.23%
Korčula	6.92%
Dubrovnik	5.85%
Silba	4.90%'
Sušak	4.85%
Hvar	4.34%!
Trogir	4.04%
Skradin	3.69%
Split	3.51%
Solin	2.87%
Mokošica	2.81%
Kraljevica	2.41%
Koločep	2.29%
Ovdje sam pobrojio samo ona mjesta, n kojima je Talijana do 2% u relaciji prema Jugoslavenima: mjesta ispod 2% nisam spomenuo. Iz promatranja apsolutnog broja vidimo, da je jedini Split, u kojemu je Talijana aglomerirano	više od 1.000, na
drugo mjesto dolazi Krk, pa Sušak. Relativni nam brojevi drukčije govore. Ovdje éu da razjasnim, odakle veći broj Talijana u nekim mjestima.
Krk je od davnine na našoj obali bio u osobitoj vezi sa Italijom radi trgovine drvljem i radi ribarstva. Isti način života i iste prilike dovele su tijekom vijekova veliki broj obitelji iz Italije u mjesto Krk, te su tu i ostale. Otale njihova težnja prema Italiji i njihova talijanska prezimena. A brojni slavenski stanovnici grada postali su kmetovi talijanskih zemljovlasnika te dijelom iz obzira, dijelom iz pritiska morali su ti koloni da slijede i političke ideje svojih gospodara. Pored toga na Krku se najduže sačuvala grana izumrlog starog dalmatinskog jezika, o kome su pisali M. Bartoli i P. Skok.18) Pred malo godina umro je Grgur Udina, koji je posljednji dobro govorio jezik staro-đalma-tinski iu vegliotto. U gradu Krku je utjecaj starog dalmatinskog elementa bio toliko jak, da je mnogo izraze svoga jezika prenio ne samo u hrvatski jezik, nego i u mletačko narječje, a grad sam dugo je sačuvao svoju duhovnu vezu sa Italijom i nakon propasti Venecije. Austrija je to stanje svim sredstvima podupirala, jer je njezinoj protuslavenskoj politici konveniralo, da ima usred najčišćeg hrvatskog pučanstva, koje je isto toliko žilavo, ako ne i više, od Vegliotta u čuvanju svoje starine, jedan tuđinski jezični i narodni otočić. Ona je zato mnogim doseljenim Talijanima priznavala austrijsko državljanstvo. Austrija je zabilježila god. 1910., da je u gradu Krku bilo 37 stranih državljana (Staatsfremđe) Od tih je barem 20, dakle preko 50% Talijana, od ostalog pučanstva govorilo obično talijanski 1.434 (Umgangs-sprache — Lingua parlante — saobraćajni jezik). Danas je pak u gradu Krku 759 Talijana (43.12%), od kojih je 1 samo rođen u Italiji, dok su ostali optirali. Težnja za Italijom iza propasti Austrije opet se probudila u starim Talijanima, koji su silom prilika postali Austrijanci; ta je težnja bila na vrhuncu, kad im je D’ Annunzio preko svojih ardita obećavao razna dobra, budu li optirali za Italiju. Tako je došlo do velikog broja optanata, ako se mnogi i kaju što su to učinili te sada ponovno pitaju državljanstvo Jugoslavije, jer vide, da ih je Italija napustila ne izvršujući svoja obećanja Talijanski podanici u Krku imaju 45% talijanskih pre-
1S) M. .B.:, »Das đalmatinische altroma-nisehe Sprachreste von Veglia bis Ragusa und ihre Stellang in der apennino-balka-nischen Romania« — Schriften der Balkan-komission, linguist. Abt. IV, V. Wiener Akad. d. Wiss. — P. Skok: »Pojavi vul-garo-latinskog jezika na natpisima rimsko p'rovinčije Dalmacije — Zagrebačka akademija znanosti 1915.
zimena, ostalo su im slavenska; po zanimanju su trgovci, težaci, a osobito ribari. Interesantno je, da nigdje na našoj obal’ nema tipa ribarske lađe zvane »bragozzo«, kakav je raširen od Riminia do Caorla na Talijanskoj obali, već samo u gradu Krku. To je jedan od dokaza, da su ti Talijani tek u zadnje vrijeme doselili u Krk. Krk je političko i gospodarsko središte otoka te žiteljstvo k njemu gravitira. Zato je omogućen život Talijana u mjestu. Oni imaju osnovnu školu sa 90 djece, zabavišta sa 38 djece i žensku stručnu školu sa 33 učenice. (Ovo je po pađa-cima naše statistike za god. 1928.-29.). Ostalih kulturnih društava nemaju.
Ali dok je broj Talijana u samom mjestu ostao 759, na otoku Krku je drukčije. Kad je od doba Petra Krešimira na otoku započeo jači pokret glagoljaša za Vuka, Zdede i Potepe 1060. god., pa za kralja Zvonimira, čija je darovnica zapisana na bašćanskoj ploči oko god. 1100., zatim preko Frankopana, otok je Krk uvijek imao isključivo slavensko žiteljstvoi. To potvrđuje i sam Talijanaš N. Petris, bivši načelnik grada Krka.10) »la cui popolazione (dell’ isola) numericamente superiore e quella della città sarebbe esclusivamente croata« — »čije je žiteljstvo (otoka) brojnije nego u gradu te je isključivo hrvatsko.«
Na drugom mjestu po mnošini talijanskih podanika dolaze u sjevernom primorju Drenova i Sušak. Drenova je malo mjestance iznad Rijeke, od čijeg je teritorija jedna trećina pripala Italiji, a dvije trećine Jugoslaviji. Ali i ovaj veći jugoslavenski dio gravitira k Rijeci. Njegovo siromašno žiteljstvo ide u Rijeku da svojim žttljevitim rukama zaradi svoj nasušni hljeb. Budući da su Talijani počeli uskraćivati posao našim državljanima, siromašni ljudi iz Drenove bili su prisiljeni da optiraju za Italiju ili da sele. Tako je došlo do velikog broja optanata za Italiju. Na Sušak se pak doselio priličan broj Talijana i to većinom iz trgovačkih razloga, kad je na Rijeci trgovački život jmčeo da opada. Tako na Sušaku nema optanata, već su samo talijanski državljani. Pored toga je na Sušaku veći broj istarskih emigranata, koji su morali ostaviti svoj zavičaj. Oni su čisto slavenskih osjećaja, ali nisu još dobili naše državljanstvo. Kako u Drenovi tako i na Sušaku talijanski podanici nemaju škola za svoju djecu ni kulturnih društava, jer svo to nalaze na Rijeci, kamo mogu lako da idu.
Priličan broj talijanskih podanika nalazi se u Silbi. To je mornarsko mjesto. Većina muškaraca je bila uposlena za Austrije na Lloydu i dobro je živjela, a kad .je nastao slom Austrije, oni su se veselili kao i svi ostali Jugoslaveni stvaranju svoje narodne države. Talijani su iza Rapalla zahtjevali, da mornari na Lloydu moraju optirati za Italiju ili napustiti brod. Mnogi su bili u dvoumici, što da učine. Velika većina ih je optirala. Oni su ostali na brodovima, manjina pak je napustila brodove i vratila se u svoje mjesto. Tako je došlo do tolikog broja optanata u Silbi, i ako 90% od njih ima čisto slavensko prezime. Danas je 50% od tih optanata vani Silbe, jer su se mornari preselili sa svojim obiteljima u Trst, gdje je sjedište Lloyda.
U Rabu je odavna bilo nekoliko talijanskih obitelji, koje su osjećale za Italiju i zato optirale za nju. Te obitelji imaju talijanska prezimena, pa se po dokumentima dade dokazati da su pred nekoliko decenija došle iz Italije. Nekoliko obitelji sa otoka prešlo je u Italiju, kad ih je ona za okupacije zamamila raznim obećanjima
U okolici Zadra, dakle u mjestima sre-zova Preka, Biograda i Benkovca nalazi se maleni broj optanata, koji su uslijed prijašnjih i sadašnji); veza sa Zadrom postali talijanski državljani. Neki su od njih bili i ostali stari autonomaši, koji su oda-' vna po selima bili stupovi jedine preostale talijanske općine u Zadru; drugi su za okupacije zavedeni talijanskim obećanjima prešli u talijansko državljanstvo. Pored toga neke bogatije obitelji iz Zadra imaju imanja u susjednim mjestima. Kad je Zadar pripao Italiji, na njihovim imanjima su i nadalje ostali naši ljudi, koji su iz obzira prema gospodarima ili na njihov pritisak, optirali za Italiju.
10) Članak »Veglia«. Rassegna italiana politica, letteraria o artistica. Diretta da Tommaso Silani. Anno II. Serie I. 15. Ili-— 1919. voi. III. Fase. XI. str. 508. Roma.
U Šibeniku je relativno veoma malen broj talijanskih podanika i to 0.88% ili apsolutno 128, od kojih je 35 »regnicola«, to jest onih, koji su rodom iz Italije. Ti »regnicoli« kao i optanti uposleni su velikim dijelom u tvornici »Sufiđ« (sada »Dal-matienne«), manjim pak dijelom su potomci starih doseljenika iz Italije. Ovi su Ta-lijanaši još u Austriji imali svoju školu, koju je tada uzdržavala Lega Nazionale, pa je produžila život i u našoj zemlji pod vodstvom Lega culturale. U toj školi ima 13 muške, a 11 ženske djece, (podaci naše države za god. 1928-29). Pored toga postoje još razna talijanska društva u Šibenipu i to: Società del Casino sa 67 članova; Biblioteca popolare italiana sa 3000 knjiga i 100 upisanih članova; Unione feminile cattolica italiana sa 70 članova; Società di beneficienza sa 52 člana; Lega culturale sa 54 člana i Associazione operaia italiana sa 40 radnika.20)
U okolici Šibenika neka mjesta, kao Tijesno. Zlarin i Skradin imali su veći broj talijanskih podanika, koji su se sada iselili.
I dok su u našem sjevernom primorju talijanski državljani najviše aglomerirani po relativnom broju, u srednjem su po apsolutnom. Na prvom mjestu dolazi Split. Shvatljivo je, da će u najvećem gradu našeg primorja biti i najveći broj Talijana, ali relativno prema našim državljanima nema ih nego 3.51%. Godine 1910. austrijska statistika je zabilježila, da je u gradu bilo 800 talijanskih državljana, a onima, kojima je saobraćajni jćzik bio talijanski (die Um-gangssprache — Lingua Parlante) 2082. Kad je propala Austrija, u Splitu je opti-ralo za Italiju 1220 osoba, ostali su bili rodom iz Italije, dakle »regnicoli«. Od ovog broja talijanskih državljana ima ih 51% sa slavenskim prezimenima, koji govore o njihovu porijetlu. Po zanimanju su većinom obrtnici, radnici, trgovci ili privatni činovnici. Težaka ima 20, a 4 su ribara. Talijani u Splitu imaju više društava nego u drugim mjestima na našoj obali. U osnovnoj školi bilo je god. 1929—1930: muških 72, ženskih 73. Društva su ova: Lega culturale ili unione italiana, koja ima svrhu da uzdržava školu i propaguje talijansku kulturu. Svaki član tog društva plaća godišnje 500 dinara članarine. Ta lega je nastavila djelovanje prijašnjeg udruženja Lega Nazionale. Matica je društva Lega culturale u Splitu Ona se skrbi za 7 škola (u Dubrovniku, Korčuli, Hvaru, Splitu, Trogiru, Šibeniku i Krku). Pretsjednik je senator Tacconi, odvjetnik, koji je nekada stanovao u Splitu, a sada je upisan u imeniku advokata u Trstu. Pored te leghe culturale matice postoji mjesni odbor iste institucije, koji broji 250 članova.21) Od velike je važnosti za njih »Gabinetto di lettura«, u kojemu se sakupljaju Talijani, da čitaju novine i knjige i da se zabavljaju društvenim igrama, plesom i glazbom. U Splitu je upisano u Gabinetto 116 članova. U njemu se nalazi biblioteca popolare, odakle se mogu posuđivati knjige za čitanje. U istim prostorijama, ima sjedište i Società corale sa 256 članova, društvo za njegovanje glazbe, bilo glasovne bilo instrumentalno. Za socijalnu pomoć postoji Società operaia di autuo soccorso sa 270 članova. Na religioznom polju imaju bratovštinu sv. Duha, Confraternità dello Spirito Santo e devoti di San Giusepne. Njima je uatunljena jedna crkvica, gdje im služi svete liturgijske činove svećenik iz Italije, regnicolo. U Splitu dakle imaju sve preduvjete za kulturni i gospodarski razvoj. U Solinu su samo regnicoli, koji rade po tvornicama cementa; pretežno su pak isto tako regnicoli u K. Sućurcu, koji također rade po tvornicama cementa. U Trogiru su trgovci i radnici. Tu imaju osnovnu školu sa 22 djece i »Gabinetto di lettura«. U Hvaru imaju osnovnu školu sa 8 djece u dječjem zabavi-štu. Postoji kulturno društvo »Giovanni Francesco Biondi« sa 32 člana. Iz Korčule je mnogo Talijana iselilo, jer nisu imali uvjeta za život; preostali su pak potomci talijanskih obitelji i nešto malo optanata. Imaju osnovnu školu sa 29 djece te udruženja: Società operaia i Biblioteca popolare. U Vrniku su samo klesari, zaposleni u tamošnjem kamenolomu, rodom iz Italije.
U Dubrovniku, gdje iz svake ulice i važnije zgrade odiše utjecaj davne klasične romanske kulture, nije se našlo nego samo
20)	Statistiku sam uzeo iz Censimento degli Italiani all’ estero alla motà dell’anno 1927. str. 204. i 205.
21)	Vidi: Censimento o. c. str. 204.
U irù*S&t£f'
ILICA 128 'td4en ó239 Ilica 128
41 lice, koje je optiralo za Italiju. Oni sačinjavaju nekoliko obitelji, od kojih neke imaju slavenska prezimena a doselile su se iz okolice (Jelići, Svilokosi, Srinčićj). Ostali su svi regnicoli, koji su došli kao obrtnici ili prodavači voća i povrća iz Italije u drugoj polovini XIX. vijeka. Najstarija obitelj tih regnicola su neki Martucci, koji su došli u Dubrovnik 1870,; obitelj Abrizio je došla 1876., a Carpuso 1877. Njihovi nasljednici bave se istim zanimanjem kao i njihovi pređi; inače ima 23 zidara, 19 trgovaca, 30 radnika, 2 težaka, 12 domaćica, ostali su mali obrtnici; intelektualnih radnika je samo 2. U okolici Dubrovnika je isto tako nekoliko pridošlih obitelji. Mayneri su 1881. došli na Lopuđ iz Venecije. Taj prvi član obitelji Mayneri oženio se kćerju bogatog dubrovačkog roda Pozze te je tako došao do velikog imanja. U Zaton je Laterza došao iz Puntignana 1899., u Koločep Diliddo iz Trana 1889., u Moko-šicu Storelli god. 1872., u Sipan Pozzeto iz Grada. Uopće kako n Dubrovniku, tako i u njegovoj okolici nema starijih talijanskih obitelji od XIX. vijeka. Razlog je tomu što dubrovačka republika nije dozvoljavala talijanskim podanicima, dà se trajno nasele na njezinom teritoriju. U Du brovniku imaju osnovnu školu sa 26' učeni i dječje zabavište sa 30 djece.. Pored toga imaju svoje udruženje »Gabbinetto«. Ovdje moram spomenuti za talijanska udruženja, da su u svim društvima u navedenim mjestima po našoj obali upisani isti ljudi, da tim dadu veću važnost svojim društvima i povećaju broj članstva.
U Boki su preostale neke obitelji starih »regnicola«. a neke sn naše optirale, jer su njihovi članovi bili uposleni na brodovima Lloyda ’u Trstu. U Baru su .samo »regnicoli«, koji su uposleni na željeznici, što vozi od Bara do Virpazara, dakle na svome poduzeću.
Ostali su Talijani rasijani većinom u veoma neznatnom broju po sjevernoj i srednjoj Dalmaciji, u mjestima, koja su bila pod njihovom okupacijom. Talijana »regnicola«, koji su se useljavali u Dalmaciju. imamo najviše iz XIX. vijeka i to na Krku, u Splitu i po koju obitelj po ma njim mjestima, zatim u Dubrovniku. To je bilo u doba kad je Austrija bila potučena u Lombardiji, te je povukla veliki broj talijanskog žiteljstva u Dalmaciju i dalje za doba trocarskog saveza, kad je Austrija bila saveznica Italije. Starijih obitelji od XIX. vijeka veoma je malo. To su Andrei«, Gega, Marulo i Natali. Noviji »regnicoli« pos vjetskom ratu došli su u Sušak, Solin, Sućurac, Šibenik, Split, Dubrovnik, Bav, naime gdje su njihova poduzeća.
Oni, koji su optirali za Italiju, učinili su to ili iz osjećaja kao potomci starih doseljenih talijanskih familija. Veliki dio tih optanata iseljnje, kao iz Šibenika i okolice njegove (Tijesno, Zlarin, Skradin) te iz Korčule, Silbe, Boke. Splita. Broj se talijanskih optanata svakako smanjuje, jer iseljuja u Italiju.
Dr. Ivo Uubić.
ZABAVA DRUŠTVA »ISTRA— TRST—GORICA« V BEOGRADU.
Društvo primorskih izseliencev »Istra-Trst-Goriea« je priredilo svojo zabavo v hotelu »Petrogradu«, kjer se vrše vse njegove prireditve. Ker je z vsemi prireditvami tega društva zvezan dobrodelni namen, da se namreč iz društvenih sredstev podpirajo primorski izseljenci in begunci, so tudi udeležniki te prireditve prav pridno segali po srečkah bogato založenega srečelova. Poleg zabave v plesu in petju so tako. precej podprli društveno blagajno.
REDNI OBfiNI ZBOR »SOČE« V NOVEM MESTU
Društvo »Soča«, podružnica v Novem mestu ima svoj redni občni zbor 6. marca 1932. Dnevni red: Poročila predsednika, tainika, blagajnika, centralnega delegata; Volitev novega odbora; Slučajnosti. — Vabilo se vsi člani emigranti ib njih prijatelji k udeležbi. — Odbor.
PREDAVANJA V LJUBLJANI.
V društvu »Soči« bo predaval v soboto 20 februara v salonu pri Levu ob navadni uri strokovni tajnik g. Vladimir Kravos o francoski revoluciji. Lepo predavanje bo spremljalo nad 100 barvanih skioptičnih slik. Vabljeni vsi člani in prijatelji društva, da se polnoštevilno udeleže zanimivega predavanja- Vstop je vsem svoboden.
Delavsko prosvetno in potporno društvo »Tabor« je imelo 18. februara članski sestanek s poročilom odbora in predavanjem g. prof. Rudolfa.
Sudbine nema...
Novela iz armenskog života
Ovn novelu pročitajte svakako, i ako nikada ne čitate noveiel
Bilo je studeno, bila zima i mećava. A i noć je bila tako tamna i strašna, te se žitelji gorskog sela O... nisu mogli već da sjete, kada i gdje su posljednji put vidjeli dan i sunce, svjetlost, toplinu i vedro nebo. I vjetar je duvao, no kakav vjetar!'Činilo se, da duva iz carstva smrti, jer u njegovu je zavijanju bilo nečega, od čega je ljude podilazila jeza i navije-čtala im nesreću. Vjetar se poigravao snijegom, no ta je igra bila djavolska; dodirivao se predmeta, no dah mu bio smrtonosan. Smrzli se nesamo ljudi, već i cijelo Selo O... sa svim svojim kućicama, sjenicima i kupovima atara1) kao da se treslo i drhtalo u mraku od te paklenske bure, i.teško,bi se dalo razabrati: trese li se od studeni ili od straha. Stanovnici toga sela bojali su se prirode, i još kako se bojali! ližas ih je hvatao pred njom. Munja i grom, bura i nepogoda nisu njima bile tek nevine, besmisleno igre prirode; znade seljak, da sve to ima svoju odredjenu i Strašnu, svrhu. Kako da se i ne trese, kako da ne đrhće! Još je sreća, što ima proti gromu krstova, a proti sniježnoj mećavi toplu, staju i sakhi!*)
Hu. lm — zavijala je bura i svaki put, kad bi zavilo to strašno stenjanje, zastali bi usred riječi gosti, koji su u kući Melikh-Šahina posjeli s obiju strana sakhia. Izva dili bi lule iz usta, pogledali jedan drugoga i osjetili neku unutarnju potrebu, da so stisnu još bliže jedan k drugomu. Gospode Bože snijeg i studen su dobri, svako « svoje vrijeme, no šta će ta strašna oluja i šta mu to značit Nitko se ne usudi objasniti riječi toga strašnog elementa, iako su je svi jako dobro razumjeli. Svakomu je ta riječ značila silnu pjesmu Sudbine, koju bura, taj vječni putnik, slaže od svih bolova svijeta, od uzdaha slabih, krika nemoćnih, suze jadnika i brige siromaka. Nijedan vapaj ne izgubi se u beskonačno-sti. Od najtišeg ljubavnog šaputanja do rike, što še prolama u brdima, pokupila je bura, ta vjerna nosilica sviju zavjeta, sve n svomu eterskomu krilu, i čas pribije koji od tih zavjeta na najviši brdski vrhunac, čas opet u najdublji mrak pećina, ” često ga ostavlja slobodna, da se spusti dulje, zavapi pred zaplašenim ušima Ijud-istva progovori im o neizbježivosti sud-su 11 sakhiu mislile zaplašene seljačke glave. Zato je ovo zavijanje vje-ti a bilo svakomu od njih kao neki ružni Koncerat, u kojemu je bilo i stenjanja •mirućih, i djavolskog urlanja, i gladnog vučjeg zavijanja. Da ne izlaze možda oni u sniježnoj mećavi iz svojih skloništa, da učine prirodu još strašnijom ovim svojim urlanjem? I kakva je to krika! Vlasi vam se ježe na glavi, suši se jezik, čovjeku ponestajć daha.
Hu, hu — vjetar je udario pojačanom snagom i potresao krov na sakhiu; od vremena do 'vremena činilo se, kao da netko udara nogom.
— Pravi pakao, — reče jedan od sjede-da nešto kaže. — Ni neprijatelju ne bih želio, da sada bude u brdima.
— U brdima? — naruga mu se drugi. — Ne bi ti sad išao ni u svoje vinograde, a govoriš nam o brdima. No čuješ li te glasove? Zaratili se nebo i zemlja.
Opet nasta muk. Svaki od njih zamislio «e ù svoje.
Vrata na sakhiu oštro zaeviliše. Svi se -okrenuše onamo. U polumraku se ukaza lik čovjeka, koji je — umotan pastirskim plaštem — izgledao kao rpa snijega. Mora da je taj čovjek bio dugo vremena ng mećavi.
— Dobar veče, — reče pridošlica, otre-•savši debele naslage snijega sa svog plašta.
— Pomoz Bog, siroti naš Haju, hajde, dođji naprijed. Gospode Bože, šta si pro-ffirzo, — uzviknuše tu i tamo jirisutnl sami losnim glasom. — Dojto Haju mjesta, neka sjedne.
— Ozebo sam, tako mi Boga, — reče pridošlica, pristupajući. — Nemoguće je izdržati dulje napolju. Kao da se samo nebo prolomilo i srušilo na selo. Sam snijeg i bura! I kakva bura, kakva bura! ■Rekoh samom sebi; hajde malo u sakhi, ■^grij se malko, a onda opet napolje.
I čovjek sjedne.
Nad bubarom,8) u malom pocrnjelom ■otvoru, mirno je svjetlila uljena svjetiljka. Njezin mutni plamen treptao jo i tiho podrhtavao, kao da sa i on boji zavijanja yjetra Ipak je davao od sebe slabo svijetlo, toliko svijetla, da sn se mogla raza-hrati^ nekoliko lica pod sjenom teških ovčjih Subara. I na priđošlicu pade nekoliko titravih žućkastih odraza. Bilo je to seljačko lice, na koje je mučan život udario pečat grubosti, a briga se ugnijezdila u dugim ^borama očvrsle kože. Bio jo to još miad čovjek, no Činilo se, da je mnogo štošta preživio. Pod gustim brkom vidjele mu se dvije krupne, čvrsto stisnute msne,
’) Govedja balega, koja se suši na suncu i upotrebljava zimi kao gorivo.
-) Uska prostorija bez prozora, u koju ulazi svijetlo tek kroz jedno okance na «trupu. Obložena jastucima i ćilimima. služi ta prostorijama za odmor ukućanima i gostima.
3) Otvoreni kamin u stražnjem zidu ssakhia.
*) Armenae.
podajući njegovom licu neki tvrdoglavi izražaj. Oči su mu bile sitne, ali žive i plamene. Bio je seoski redar, plaćeni noćobdija. Bio je Armenae, kakovih je prije bilo mnogo u selu O_______Oni su opet od-
selili i samo je on zaostao, kao zakašnjeli ždral. Prosjačiti nije htio, postade dakle noćobdijom. Žitelji mu nisu znali pravoga imena. Namjesto Naeho zvali su ga neki Mcho, drugi opet Mko. dok se na kraju svi ne složiše i prozvaše ga prosto Haj. Bilo je dobro i lako se izgovaralo. I bio je on zbilja Haj,4) jer je bio Armenae iz sela Osm. I taj Haj evo sjede u kutu do zida, skutri se i zašuti.
U sakhiu je bilo toplo.
Mećava je još uvijek zavijala. Pobješnjeli je vjetar urlao i rikao kao ranjena zvijer.
—- Jest, takova jo noć zatekla i onog siromaka, — reče načelnik Geno. — Pa kako da se spasi?
Bio je govor o jednom seljaku, kojega je prije nekoliko dana zatekla mećava u brdima i ugušila ga
— I koliko smo mu puta govorili; Ne idi, no izlazi po takvom snijegu i oluji, imaš ženu i djecu, — primijeti drugi.
— Šta govoriš gluposti? — reče Melikh.
—	Bilo mu je sudjeno. Čovjek je morao ići i morao se ugušiti. Tko može da izbjegne svojoj sudbini?
— Istina, istina, Meliče, — reče nekoliko glasova. — Što je pisano u sudbini, tome lje no izbjegneš.
Sudbina, svemoćna sudbina! U to kasno
i	strašno doba noći, u polumračnom sakhiu kao u kakvoj pećini, pod ružnim zavijanjem toga vjetra, koji je prićao strašne stvari o nekoj dalekoj i slijepoj sili, teško je bilo naći zgodniji predmet za razgovor. Svak je od njih posmatrao stvari na svoj osobit način, no svi se složiše u zaključku, da jo čovjek samo igračka u rukama sudbine i da su proti tomu nemoćna sva sredstva, sav razum, sav napor i sav rad.
— A ja ipak ne vjerujem u sudbinu, — javi se jedan glas iz kuta sakhia.
Svi pogledaše onamo. Sve je obuzelo čudo.
— Tko je taj džin, — zapita Melikh podrugljivo.
— Sluga tvoj, ja sam to, Meliče. Ja ti ne vjerujem u sudbinu, —• ponovi isti glas tvrdoglavo.
Ljudi nisu znali, da li da se nasmiju ili razljute. Čovjek, koji nije vjerovao u svemoćnu silu sudbine, bio je siromašni Haj.
— I ovca bi se naljutila, da te čuje, — progunđja Melikh upola podrugljivo, upola srdito. I drugi su bili uzbudjeni, a kako da i ne budu? Melikh, bogati, moćni Melikh vjeruje eto u sudbinu i boji je se. Načelnik Geno, pred čijom batinom drhćo svi kao vrbovo pruče, užasava se pred sudbinom. I sam popo, ma šta on inače propovijedao, na koncu ipak vjeruje u sudbinu. Svi su podložni toj nevidljivoj moći i boje je se, samo taj jadni i nevoljni Haj ne će da vjeruje u sudbinu i ne plaši se od nje.
— Ne, ne, vjerujem ja u tu vašu sudbinu, — ponovi Haj ponovno, i kad je vidio oko sebe prezime poglede, naglasi to još oštrije i smionije, — i mogu vam sada
ii	ovom času, dokazati, da imam pravo. Šteta, što baš sada moram napolje, u selo.
— Ostani, ostani, — uzvikne nekoliko radoznalih glasova. — Načelnice, reci mu, da ostane. Sad i onako nitko ne misli na pljačku!
Na poziv načelnikov sjede Haj i opet na svoje mjesto. Svi se pogledi okrenuše njemu i svi čekahu, što će da im priča taj čovjek koji sa tako smionom tvrdoglavošću prezire sudbinu.
— One nas je godine- — prihvati Haj
-	bilo deset ljudi, kao deset ludjaka. Svih nas deset nosili smo oganj i plamen n grudima, jednaki oganj zapaljen na istoj munji, koji nas je palio i držao zajedno. Svi smo imali jednako neustrašivo srce, i još kakovo srce! Bilo je kao more ustalasano od bolova, zamračeno stidom i sramotom, kao neka zublja, zapaljena osvetom. Mjesecima smo hodili naokolo, od polja do polja, od šnme do šume, od klanca do klanca. Sa zmijama smo pili vodu i otpo-člnuli časkom u postelji od kamena. Šta da radimo? Dugo smo već snosili sramotn, naša je strpljivost bila velika, ali jo i bez-božnost našeg neprijatelja, njegova bestidnost, bila bez kraja i bez granica. Nije se više dalo živjeti, nije voč bilo ni kruha, a ono, što smo imali, nije se dalo jesti, pretvorilo se u sam otrov i žuč. I ostavisino sve, kuću i porodicu, i stanje i imanje, da peremo našu čast od blata i od gada. Svak uze svoju pušku i tako odosmo u brda. Tu nam je bilo dobro, bili smo slobodni ... O, kad ima čovjek takove bolove, kakvo smo mi imali, kad mu siluju sestru i majku, kad mu ubiju dijete i obeščaste staroga oca, onda nema ništa na svijetu, ništa, što bi ga moglo utješiti. U grudima vrije i gori kao plamen; suze nisu kadre da ga ublaže, i svaka riječ zvoni kao rug i sramota. Ali kad čvrsto, čvrsto pritisne toplu cijev puške na svoja prsa, kad vidi, da je ta puška pljunula smrt u glavu njegovog krvnog neprijatelja, ah, onda se čovjeku srce ohladi, duša se stiša i umiri, ne oblijeva ga više rumen stida i on osje
ča, da je jednako čovjek kao svi drugi, da ima na glavi ovčju šubaru6) i svoju čast.
Turci i Kurdi proglasiše nas urotnicima, no Armenci nas nazivahu dusima osvete. Pred nama je išao užas, za nama se ste-rala smrt. Mi i orlovi bili smo jedini go spodari brda. Bili smo donekle i slični jedni drugima, na jednaki se način bacali na plijen. Gdje li sve nismo bili! Kolikim bestijalnim Kurdima i Turcima ugušismo u duši ogavne požude! Cesto su nas hvatali, no bili smo kao nevidljivi dusi; bili posvuda i nigdje. Pronaći urotnike nije lilo lako, no sresti se s njima bilo je strašno. Takovi smo bili i ćekali smo svoju sudbinu; vjerovali smo u nju. Jednog dana smo bili na sljemenu gore Sim, kad nam ponestade municije. Mene odrediše, da idem po nju. Znao sam sela, no jesu li nastanjena ili razorena, ima li ljudi u njima ili su odselili, toga nisam znao. Bilo kako bilo, morao sam ići po zaini. Spustih se iz našeg gnijezda za punog dana, bez oružja, pa čak i bez štapa. Pomislih, ne ću sresti neprijatelja, a sretnem li ga, moglo bi me spasiti, što sam bez oružja. Ne spasim li se, bit će mi tako sudjeno. I tako odoh. Dosta dugo vladala je smrtna šutnja oko meue, nitko me nije sreo. Preda mnom strma gora, morao sam se uspeti i spustiti se onda u klanac na drugoj strani. I uspnem se; ravno preda mnom, na samom vrhu, skoči preda me Kurd, turski vojnik, do zubi naoružan.
— Dobar dan, prijatelju, — pozdravim ga bezbrižno.
— Dobar dan, Armenče, — odgovori Kurd, no ne mače se s mjesta, već stade preda me i gledaše me.
Ja se ne ustavih, nego nastavim put: no osjećao sam, da Kurd još uvijek stoji na mjestu i gleda za mnom. Nisam požurio, da ne pobudim sumnje.
— Hej, Armenče, pričekaj de maio! — začujem odjednom glas Kurdov. Ogledam se i stanem. Sudbina, pomislim. I zaista sudbina je mogla da izgleda kao taj Knrd.
0	ramenu mu puška, o boku kriva sablja, bodež sa bijelim drškom od slonovine zaturio u pojas, gadno lice i bijesan pogled, pogled gladnoga vuka.
On pristupi k meni.
— Danas i na tom mjestu ne bi se usudio pojaviti ni jedan Armenae, — reče. — Ne činiš mi se jabuka s dobroga stabla. Tko si? Kamo ćeš?
— Kurde, — rekoh mu, — zla su vremena, ali ne zaboravi, da smo susjedi. Velim ti kao susjed, da dolazim iz Hnta; kod nas se gladuje, to ti je poznato. Idem n Derdžan.9) da kupim hljeba za djecu. Pusti me, da idem s mirom.
— Ne ćeš, Armenče. Ne ćeš ti mene prevariti, nisi ti dobra jabuka.
— Kurde, i tvoj je Bog jedan; vidi, da nemam ni oružja ni noža o pojasu. Pa da sam i divlja zvijer, šta da ti učinim goloruk? Molim te .pusti me s mirom.
— Hajde preda mnom, idemo k policaj-nom načelniku.
K policajnom načelniku! To je bilo užasno, jer dugo su nas već hvatali.
— Kurde, ne vodi me k policajnom načelniku. Premda mi od njega ništa ne prijeti, ali ću zakasniti. Djeca mi umiru od gladi. Za živoga Boga, Kurde, brate, susjede, pusti me, neka idem. — Kurd je ostao neumoljiv. To mi je sudbina, pomislim u sebi i podjem oborene glave pred njim. A šta da i radim? On je imao silu. Puška mu na ramenu, bodež za pojasom, sablja o boku. Šta da i počnem goloruk? Sudbina, pa što ću. I tako podjosmo naprijed.
Oko nas je bilo sve lijepo, sunce jasno, nebo vedro, brda zelena, cvijeće mirisno, u zraku evrkutave ptice, posvuda sve živo
1	veselo. Visoko gore u zraku lebdio je ždral, slobodno i smjelo. Ne znam ni sam. zašto sam zaboravio svu strahotu svog udesa i dugo gledao za tom pticom.
Jesam li joj možda zavidjao? Ili ine vuklo nešto drugo? Ne znam, šta je bilo. no ja sam gledao za tim ždralom. Dugo je on lebdio tako, a onda, odjednom, kao naglim udarima, stade se ždral spuštati i kao strijela se baci na jedan brežuljak blizu nas. Tu je plazila jedna zmija, koja je morala spaziti ždrala. Ona se nagio smota pred udarcem krila i sakri glavu pod kolute svojega tijela. Otpoče žestoka borba. Mi obojica stadosmo.
— Vidiš, — reče Kurd, — Armenae je kao zmija, treba ga uništiti, ovako.
Ja mu ne odgovorih. Gledao sam tu borbu, Ždral sleti na zemlju udari zmiju kljunom i opet se diže. Zmija upotrijebi zgodu i pokuša pobjeći, no jedva je napravila nekoliko kretnja, a već joj je strašan neprijatelj sletio nad glavu. Zmija se opet savila i opet sakrila glavu. Kurd je imao pravo. Izmedju zmijine i moje sudbine bila jo velika sličnost. I zmiju je stigla njezina sudbina, nema joj spasa, pomislim. Ta me je misao donekle gotovo i utješila. Postepeno je ždral bivao sve smio-
0 T. j. da je muško, sa muškom snagom.
9) Grad u pokrajini Erzerum.
r.iji, a njegovi udarci sve češći i pogibelj-niji. Najzad je mislio, da je zmija dovoljno oslabljena, sišao je s nje i obilazeći zadavao joj svojim dugačkim kljunom posljednje udarce. Zmija je držala glavu neprestano skrivenu i branila se, izgleda, još samo slabo. Ždral je stajao sasvim blizu nje. No odjedared se dogodi nešto čudnovato. Polumrtva životinja skupi svu svoju snagu, pruži glavu, razvije kolute, uspravi se na repu kao štap i smrtonosnim zavojima obavije ždralu vrat. Uzalud je bilo sve naprezanje ždralovo, da oslobodi vrat iz smrtnog zagrljaja. Lepetao je krilima, trao kljunom o zemlju, bacao se nazad, potrčavao naprijed, valjao se na zemlji, pokušavao opet da ustane i poleti — sve uzalud. Očajno zmijino bjesnilo bilo je strahovito. Njezini se koluti stezali, stezali sve više, najzad se ptica pruži po brežuljku bez života. Zmija se otkoluta i iščezne u grmlju.
Kurd je sada šutio. Pogledao me. Oči nam se sukobiše i nekoliko trenutaka nismo mogli da ih odvrnemo jedan s drugoga. Svaki se od nas trudio da pogodi, šta misli u toj sekundi njegov protivnik. Nema sumnje, da su misli, koje su nam se obojici radjale u glavi, bile strašne. To smo razumjeli, jer upravo to smo čitali jedan drugomu u očima. Ta nisu li oči nebotični izdajnici naših misli? Shvatio sam, da je ova zvijer, pobješnjela nad neočekivanom pobjedom zmijinom, odlučila da me ubije. To sam pročitao vrlo jasno u njegovim očima, čiji je izraz bio sada još zlobniji. Dobro sam ja pojmio te Kurdove oči I Ali sam i ja mislio. Borba zmije sa ždralom izazvala je u meni preokret. Nikad još nisam čuo, da bi zmija mogla udaviti ždrala. Poznato je, da su ždralovi krvni neprijatelji zmija, tako reći njihova sudbina? Kad Bog nije dopustio, da tako odvratna životinja, kao što je zmija, pogine nepravedno od ždrala, zašto bi isti Bog dopustio, da taj Kurd. zvijer deset puta ogavnija od zmije, bude mojom sudbinom? Nije, sudbina je zabluda, pomislih. Moram da se nekako izbavim.
I nzeh razmišljati dugo, dugo. Tražio sam sredstvo, no šta i kako. Ni noža nisam imao. U tom času pade mi pogled na prekrasan Kurdov bodež, zataknut za njegovim pojasom. Ah, da je bar on u mojim rukama, barem on!
— Hajde, — dreknu Kurd na mene, — šta stojiš?
Podjem naprijed. Ušli smo u klanac, u pusti klanac, u kojemu nije bilo ni žive duše. Kurd se stao ogledavati, njegove kretnje postadoše nekako nemirne. Izgleda, da i zlikovac đrhće n odlučnom času pred svojom žrtvom.
Cesto bi skinuo pušku s ramena i opet je prebacio. Osjećao sam, da mi se približava konac, no nisam htio da umrem. Ako zmija ima pravo na život, ne može se to pravo oduzeti ni čovjeku, a kamoli jednom kršćaninu, Armencu. Usporim postepeno korak. Nikako nisam smio da budem pred Kurdom, bilo jo opasno.
— Brže, brže, hajde! — gonio me Kurd. — Uvijek je gledao, da zaostane za mnom. Bilo, mi je jasno. No ja sam nastojao, da idem s njim uporedo. Činilo se, da se obojica razumijemo i vodili smo mučke borbu na život i smrt. Naša je borba bila utoliko strašnija, što je bila izdajnička.
Odjednom sam stao, jer sam morao popraviti oputn na obući. I Kurd je stao. Promatrao sam, ne dižući glavu, njegov stav. Stajao je uspravno meni s desne, a bijeli držak njegova bodeža virio mu iz pojasa.
— Svršavaj, Armenče, — uzviknu zlo bno, videči moje oklijevanje.
Ali ja sam naglo digao glavu, i što bi okom trenuo trgnuo Kurdov bodež iza pojasa, i dok se on ubezeknut i prestravljen spremio na obranu, ja sam mu već strahovitom snagom sjurio svijetlu ocjel do drška u prsa. Zariknuo je kao zvijer 1 složio se na tle. Bio sam spasen. A ovo je taj bodež, koji me spasio ...
Haj izvuče iz pasa jedan bodež sa drškom od slonovine i pokaza ga prisutnima. Svjetla oejel hladno zasvjetluca na svijetlu uljenice. Svi su pali na koljena 1 promatrali bez riječi to strašno oružje, koje je u slabim čovjekovim rukama presjeklo čvor sudbine. Mali, neznatni, siromašni Haj postao je n očima sviju junakom. Bio je džin, koji je pobijedio svoju sudbinu. Narugao joj se. Imao je 1 potpuno pravu.
— No vjerujem ja u sudbinu, — ponovi Haj, no sada s ponosom. Njegove riječi nisu više izazivale ni smijeh ni srdžbu, već poštovanje i misli, spasiteljske, oslo-badjajuće, svete misli.
Haj uze opet svoj bodež, zatakne ga za pojas i izađjo iz kuće. Seljaci ostadoše šutedi.
Napolju je i dalje zavijao vjetar, no nije više pričao o velikoj moći sudbine. U različitim njegovim zvucima razabirali su seljaci glasove, koji su bez prekida vikali; — Osveta! Osveta!
Avetis Aharonean.
Organizovana aktivnost
NAŠ OMLADINSKI POKRET.
Pitanje omladinskih organizacija danas je veoma važno i aktueiuo. Donašamo ovaj članak, te o ovom pitanju otvaramo diskusiju, pa ćemo donijet u listu i eventualna protivna mišljenja kratko, koncizno i ozbiljno napisana.
Uredni&tvo.
Usoda, bodočnost naroda odvisi od njegovega podmlatka, od njegove mladine. To je dejstvo, ki ga ni biio mogoče nikdar zanikati, ki ga ni mogoče zanikati niti danes. To velja tudi za naš narod, ki živi usodo, ki je ui primere na današnjem prosvitlje-nem svetu. Da bo naša mladina to svojo nalogo dovršila in da naš narod lahko zre nanjo z upanjem, to je dokazala že večkrat in z naj večjimi žrtvami doma in v emigraciji.
Naš omladinski pokret v emigraciji uokazuje, da se omladina pripravlja na svojo nalogo, ustanavljajo se organizacije v oKvirju katerih se razvija vsestransko in piouo-nosno ueio. Te organizacije so bodisi samostojne ali pa žive pod imenom mladinskih sekcij v okvirju starejših organizacij. Ustanavljanje teh sekcij je posebno zadnji čas oziveio v vseh naših organizacijah in baš ta pojav me je prisilil, da izrazim par misli. Vsaka stvar je lahko koristna, ako se jo pravilno porabi, kakor tudi lahko veliko škoduje, ako se jo napačno rabi, in tako je lahko tudi v našem emigrantskem pokretu z mladinskim gibanjem.
Imamo in ustanavljamo dve streli! pou katerima zbiramo miaaino in to so samostojne miauinsue organizacije in pa mladinsive sekcije nasin emigrantskih organizacij. Točim so prve plod lastne inicijative, miaain-skih vrst, so druge deioma tuui plod te inicijative, deloma pa poslenica razmer, časa, življenja naše miaanie, ali pa posledica gesla katerega smo se do danes otresali in katerega moramo danes —- hočeš, nočeš — moraš
—	priznati; namreč nauka, da je bodočnost naroda v mladini.
V	lastnih samostojnih organizaci, jah, se mladina uuejstvuje z taaalimi močmi m sreustvi, a v okraju Starejših organizacij, uživa pouporo jn pokroviteljstvo svojih organizacij
—	matic. Vprašanje je, kateri nacm je boljši in konsnejši miauinsivemu pokretu. Jasno je, ua je nemogoče tu potegniti ostro m jasno crto, kajti v različnih krajih so različne razmere, različni ljudje, različno ueio in večje ali manjše števno mladine. Vendar pa, da obvarujemo naš pokret pred mogočimi pretresljaji, ki bi prej ali slej prišli, omenil bi par točk, ki se nanašajo na to vprašanje.
V	prvi vrsti naj velja načelo, da so tam kjer obstojajo samostojne mladinske organizacije ne ustanavljajo mladinske sekcije, ki so v takem slučajo često posledica vseh drugih kakor pa dejanskih potreb.
Nasprotno naj se tudi ne ustanavljajo nove in samostojne organizacije tam, kjer že obstoje mladinske sekcije, dokler je istim zasigu-rano pravo omladinsko življenje in delovanje. To je v interesu mladinskega kakor vsega našega emigrantskega pokreta.
Drugo načelo, ki nam mora biti prav tako sveto kod prvo, je načelo svobode. Omladina mora biti v svojem delu popolnoma svobodna. Izgovor, da mladina ni sposobna dela in jo je treba držati na uzdah danes ne drži in spada v staro šaro. Nikdar ne vsiljujmo mladini delo, nikdar jo ne vlačimo za roko, kajti ona ne bi prenesla tega ponižanja in njen ponos bi se temu uprl. Saj to ne bi bila mladina, ako bi delala po inici-jativah drugih in bi bila pri drugih v službi. Delo predvojne omladine je kalilo iz nje same. Mladina sama spoznava kaj je prav in ni prav, kaj je vredno žrtev, katere tudi sama do-
prinese. Pustimo inicijativo mladini.
Pazimo na enotnost mladinske fronte, ne razbijajmo jo, včasih celo iz malenkostnih in osebnih razlogov, in omogočimo ji čim svobodnejši razmah. Naš pokret je danes trdo dejstvo in je zajel vso emigracijo od Triglava do Skoplja. Življenje samo ga je poklicalo in bodočnost mu bo dala lice. Pokret mora biti enoten, težeti mora k enem cilju in po pori Jugoslovanstva. Kdor bi hotel kaj
drugega, kdor bi hotel ribariti v kalnem, cepiti naše vrste, ta ni naš, je izdajica in na njega naj pade naša ostra i neizprosna obsodba.
B—č.
PRVO EMIGRANTSKO ZAVETIŠČE V LJUBLJANI.
Življenje in delo v »Taboru« ni samo enostranko, usmerjeno samo na eno polje društvenega življenja, ampak je splošno in krene tja, kjer je potreba naj večja. Ljubljana kot ona točka, kjer se vstavi večina emigrantov je že davno potrebovala najnu-nejše zavetišče in prenočišče, do katerega smo prišli šele to zimo. Ideja je bila skoraj utopistična, češ kaj bo »Tabor« mislil, po komaj poluletnem obstoju na kaj takega. Res je ničesar ni bilo ne v blagajni niti v inventarni knjigi. Bila pa je pri naši mladini volja, vztrajnost, požrtvovalnost, pridnost in idealizem. Na vse te lasnosti je mladina gradila in postavila sebi in drugim javen in jasen spomenik svojega dela za svoje rojake delavce in brezposelne. Danes ko je zavetišče v svojem obratu, vedno zasedeno in ko funkcijonira v vsakem oziru brezhibno, danes govorimo naši javnosti: tako se mora delati in podprite nas v nadaljnjem delu.
V pozni jeseni je že bilo ko sta »Tabor« in »Zora« stopila k uresničenju te velike ideje. »Tabor« je vložil prošnjo na mestni magistrat, da mu odstopi za zavetišče primerno parcelo. Prošnja je bila decembra tudi rešena, toda rešitve nismo mogli vzeti na znanje, kajti bila je prepozna in dobili smo parcelo daleč iz mesta, in na neprikladnom terenu. Stroški bi bili precejšnji, glavno pa je bilo dejstvo, da bi nam bilo vodstvo in nadzorstvo vsled oddaljenosti silno otežkočeno. Treba je bilo radi poznega časa vseeno nekaj ukreniti Dobili srno v Zeljanski ulici v najem garažo, katero je bilo treba predelati in preurediti. Mi damo svoje roke, druge bomo prosili pa za pomoč in tako je šlo. Naši podietniki, izmed katerih bi omenil predvsem g. Tomažiča ki nam je v glavnem pri-nomogel do uresnmem'a naših teženj, so nam priskočili na pomoč, fantm «o zavihali rokave in tako prenočišče danes stoji.
Popravila so bila precejšnja. Zazidati je bilo treba eno steno in ostaviti veliko okno, vložiti nov pod in prebeliti. Ko je bilo to gotovo smo kupili 11 železnih postelj, slamnjače v katere vložili slamo, kupili nekaj odej, nekaj so jih nam darovali pri-jatelji, postavili peč /in preskrbeli še razne druge potrebščine kakor so brišače, vzglavnike, umivalnik i t. d. skratka vse kar more olajšati prebivanje v zavetišču.
Tako oprem j eno prenočišče smo 1. decembra lansko leto otvorili brez pompa in šampanjca pravo po emigrantsko in ga izročili svojem namenu. Iz članov »Tabora« in »Zore« se je osnoval poseben odbor, ki skrbi v vseh ozirih za prenočišče in opravlja nadzorniško službo,
Življenje v prenočišču je urejeno po »vojaško« po posebnem pravilniku, ki določa kdo ima pravico do prenočevanja in urejuje tudi ostalo življenje. Dežurno službo vodi stalen hišnik, ki skrbi za red in čistoču v hiši. Za pritožbe je na razpolago pritožna knjiga, toda do danes še ni bilo nobene pritožbe. Skratka vse gre v najlepšem redu v zadovoljstvo
prenočevalcev, kakor tudi odborov. Kakor v družini teče življenje ob skrbno zakurjeni peči za katero nam nudi kurjavo g. Tomažič katerem moramo izreči na tem mestu najiskrenejšo zahvalo za njegovo pomoč in veliko razumevanje za naše delo.
Tudi vsem ostalim, ki so na kakršen koli način nam pomagali pri gradbi in nam še danes pomagajo pri vzdrževanju prenočišča izrekamo v imenu vseh naj toplejšo zahvalo. Obračamo pa se zopet na vse rojake in prijatelje, da nas tudi nadalje še podpirajo pri vzdrževanju in povečanju naprave, ki je velika pomoč našim naibednejšim.
Našo mladino in organizacijo pa čakalo v bodočnosti še druge važne naloge na katere se pripravila in prepričani smo, da bo iste tudi dovršila z delom in požrtvovalnostjo, s katero je tudi do danes delala — z geslom: osebnost nič, celota vse!
L—o.
PUSTNA PUTREPITFV »T\U0RA« IN »ZORE« V LJUBLJANI.
Na pustni ‘corek sta »Tabor« in »Zora« priredila v prijaznih prostorih hotela »Tivoli« svojo pustno prireditev. Ki juh silnemu snežnemu metežu in odaljenosti od mesta, so na prireditev prihiteli mnogi rojaki in prijatelji, ki so hoteli v pustni domači in neprisiljeni zabavi preživeti zadnji dan pusta. Na programu sta bili dve dramatizirani pevski točki moškega zbora »Tabora«, pod vodstvom g. Venturinija in sicer: »Mihova ženitev« in »Nos«. Ugajala je posebno prva pri kateri je Miha častno rešil svojo vlogo. Tudi druga, pri kateri so pevci imali nosove v raznih barvah in velikosti, je bila sprejeta z veseljem. Pat in Patachon sta stala pred sodnikom in na njegova vprašanja odgovarjala s petjem narodnih pesmi. Dober je bil tudi kuplet »Krojač«, samo predolg i v splošnem hrušču ni prišel do veljave. Za ples je skrbel »Jazz-Tabor« do zgodnjih jutranjih ur. Tudi v drugih ozirih, bodisi z jedjo in pijačo, je bilo dobro preskrbljeno in vsem v zadovoljstvo. Ugotoviti moramo samo ono. da post.ajejo prireditve »Tabora« radi svoje domačnosti, iskrenosti, živahnosti in neprisiljenosti, prav privlačne, ne samo za icjake ampak tudi za ljubijančane same. Uspeh je bil v moralnem oziru sijajen, v materijalnem pa slabši. —	L.
V. GLAVNA SKUPŠTINA ZADRUGE »ISTARSKI DOM« U ZAGREBU.
U nedjelju, 14. o. m. održana je u Zagrebu u Obrtničkom zboru, na Mažurani-cevom trgu, peta redovita glavna skupština zadruge »Istarski Dom«. Skupštinu je u 3 sata popodne otvorio predsjednik zadruge g. dr. I ran B r n č i ć. Pozdravio je skupštinare i konstatirao, da je skupština sposobna za stvaranje zaključaka, jer je prisutnih 46 zadrugara od 105 upisanih, a za stvaranje zaključaka dovoljan je deseti dio zadrugara. Predsjednik se sjeća zatim u prošloj godini umrlih zadrugara Rudolfa Tomašiča, naročito zaslužnog za zadrugu, i Grgu Defrančeskija, a skupština ir. kliče »Slava«!
Pozivlje zatim zadrugare da učestvuju u radu skupštine trijezno, i daje riječ članu uprave g. Brečeviću, koji čita izvještaj upravnog odbora. U tom je izvještaju izneseno, što je uprava u lanjskoj god.ni učinila.
U tom izvještaju izneseno je mnogo dobrih pogleda na potrebu zadruge »Istarski Dom«, a na koncu se pozivlju zadrugari, ua potpomognu upravu svim svojim moćima, kako bi se postigli oni ciljevi, zbog kojih zadruga postoji. U izvještaju se naročito ističe potreba ljubavi za zadrugu i jačanje zadrugarskog duha, koji u našem narodu nije stran, nego šta više jedna naša lijepa odlika. Zadrugarstvo u Istri svojim velikim razmahom i razvojem pred ratom, služi nam i služit će nam uvijek na ponos.
Uprava je u prošloj godini održala 25 sjednica. Pristupila su dva nova člana, članova ima sada 105, a plaćenih udjela 10.500.
Izvještaj ravnateljstva primljen je od skupšt.inara jednoglasno. Zatim se čita blagajnički izvještaj.
Nadzorni odbor podnio je izvještaj, kojim traži za upravu apsolutorij, jer je uprava vodila knjige i sve ostale poslove u najboljem redu. Apsolutorij je izglasan jednoglasno.
Prelaz^ se zatim na biranje dvaju novih članova upravnog i dvaju nadzornog odbora, kako je to u pravilima predvidjeno. Za upravni odbor izabrana su većinom glasova gg. Lanča i Zgrablić, a za nadzorni gg. Rađošević i Mihaljević.
U »Eventualijama« zadrugari su iznašali razne predloge i tražili su razne informacije, a usvojeni su i nekoji zaključci. Tako je međju ostalim zaključeno, da se što prije utjera zaostala stanarina u zadružnim barakama, pa je u tom pogledu
dano jedno specijalno ovlaštenje upravno«» odboru.
Skupština je općenito prošla u najvećom redu i suglasnosti zadrugara, što je predsjednik dr. Brnčić spomenuo pri zaključku skupštine, naglasivši ozbiljnost i trijeznost članova »Istarskog Doma«, a to ja najbolja garancija, da će zadruga i dalje napredovati i katkad doći do svojih ciljeva
OMLADINSKO DRUŠTVO »NANOS«
V MARIBORU.
Pred kratkim ustanovljeni pripr&vijaint odbor je zbral do danes že nad IM članov. Dne 13. o. m. je bil sestanek na Pobrežju, katerega se je udeležilo okoli 50 članov. Predsednik g. Koruza je pojasnil namene" in cilje društva, ki je za tukajšnje Primorce prava življenska potreba, pojasnil delovanje primorske mladine na domačih tleh in očrtal naloge emigrantskih organizacij. Razvila se je živahna debata, v kateri so vsi govorniki povdarjali, da je že’ skrajni čas, da začne primorska mladina, s podporo vseh starejših Primorcev, organizirati v Mariboru jako prosvetno in zla sti podporno akcijo. Po zaključene®-, sestanku se je razvila domača, prijetna pevska zabava.
X. REDOVITA GLAVNA SKUPŠTINA JUGOSLAVENSKE MATICE U KASTVU,
Jugoslavenska Matica — podružnioa w Kastvu, obdržavat će dana 28. februar» 1032. u 14.30 sati n dvorani »Narodnog Doma« n Kastvn, svoju X. redovitu glavnu godišnju skupštinu sa dnevnim redom prema društvenim pravilima.
Pozivlju se svi članovi i prijatelji ustanove, da u što većem broju na skupštinu pristupe.	OđlMuu
GODIŠNJA SKUPŠTINA »ISTRE«
U NOVOM SADU.
Novi Sad, februara. U nedjelju dne" 14. o. m. je humano i potporno društvo' »Istra«, udruženje izbjeglica iz Julijske Krajine koje n Novom Sadu broji oko 300 članova, održalo svoju četvrtu godišnju skupštinu. Pretsjednik dr. Ivan Pruđau-apelacioni sudac, predložio je, da se pošalje poklonstveni brzojav Nj. Vei. Kralju, što je prihvaćeno uz oduševljene poklike* Nj. Veličanstvu. Nadalje su poslani pozdravni br/'.ojavi istarskim prvacima: đm-Ivanu M. Čoku, pretsjedniku Saveza jug» slovenskih emigrantskih udruženja iz Julijske Krajine, profesoru Spinčiću, narod nom poslaniku i senatoru dru Dinku Tri naestiću. Skupština se sjetila žrtava, palili u Julijskoj Krajini i pokojnog gmrtfikog nadbiskupa dra. Sedeja.
Tajnik g. Ljudevit Jnričić podalo je izvještaj o prošlogodišnjem rvl-i udruženja i iznio skrb oko pomoći izbjeglicama. U krizi koja vlada, bili su teško pogođjeni baš emigranti, jer su mnogi ostali bez posla. Udruženje je sa svojim sredstvima ublažilo mnogo bijede. U knlturno-pro-svjetnom i nacionalnom djelovanju nastojalo je Udruženje da čim više raširi, kult-Istre. Naročita pažnja posvečena je gajenju istarskih narodnih običaja. U ta svrhe održane su razno priredbe. Medju »sta lim priredjeno je veliko predavanje pri godom jedanaeste godišnjice rapalskog ugovora. Nadalje je proslavljena pedeset godišnjica rodjenja biskupa Jurja Dobrih?. Tajnički izvještaj bio je opširan, a zatim su slijedili ostali izvještaji. Izabrana je stara uprava. Društvo će proširiti svoj rad na cijela Dunavsku banovinu. U svima mjestima, gdje žive emigranti osnovat če pododbore. Skupština je zaključena s poklicima Nj. Vei. Kralju, Jugoslaviji i Istri.
(Opširniji izvještaj donijet éamo naknadno.)
JUGOSLOVENSKA MATICA U ZAGREBU
zahvaljuje se svima, koji je podupiru u njezinu radu i brizi za one, koji stradajo radi ljubavi do svoga jezika i naroda, te se u svojim nevoljama na nju obraćaju.
U mjesecu januaru 1832 poslali su jaf g. prof. i narodni poslanik Vjek, Spinčić, Sušak, 100 Din; gg. Josip »Jilunić i .Josipa Pomper, Virje, svaki po 50 Din; gđica Černigoj Fanika u Zagrebu 25 Din: g Bubnič Ivan, Zagreb, 20 Din; g. Ante Iskra, Zagreb, 20 Din — sakupljenih u veselu društvu; g. Mato Križmaučić, Zagreb, 10 Din.
Hvala svima) Našli u plemenitu radu i-požrtvovnoj tvornoj ljubavi za naše braću Istrane što više sljedbenika.
Odbor.
PREDAVANJE DRA LAVA ČERMELJA. V TRBOVLJAH.
Orjem-Trbovljc poziva vse svoje član« na predavanje našega rojaka g. dr. L. Čer melja iz Ljubljane, ki se vrši v soboto 27. t. m. od 18.80 v Sokolskem domu. G. dr. Čermelj bo predaval o naši mladini v Italiji.
Udeležba za člane Orjema s 11> o g o* obvezna!
GLAVNA SKUPŠTINA »ISTRE« U BRODU NA SAVI
održana je n nedjelju 14. o. m. — Isvioštaj. ćemo donijeti n idućem broju.
«TOBILAKNA GODIŠNJA SKUPŠTINA JUGOSLAVENSKE MATICE U OSIJEKU
Osijek, februara 3932. — U nedjelju 1.4. ®. nj. održana je u dvorani Royal kina glavna godišnja skupština Jugoslovanske Matice, podružnice za Slavoniju i Baranju. 'To je bila ujedno i jubilarna skupština, jtr so ove godine navršava 10 godina opstanka osječka Jugoslovanske Matice.
Jugoslovenska Matica u Osijeku u poslednjim je godinama gotovo zamrla. U godina 1929 i 1930 nije gotovo nitko ni članarinu plaćao, te je već bila povedena riječ © likvidaciji osječko podružnice. — Uzroci zato nisu ležali u tome, što u Osijeka ne bi bilo tla za život Jugoslovenske Matice, već u tome što njeno vodstvo nije bilo a pravim rukama. Upornim nastoja-ajeaa glavnog tajnika banovinskog odbora Jugoslovenske Matice u Zagrebu g. Frana Bafa uspjelo je da se umjesto likvidacije jL oktobra 1930. Matica reorganizira. Nova uprava sa predsjednikom g. Hinkom Si-rovatkom primila se posla i napornim nastojanjem čitave uprave, a naročito njenog blagajnika g. Dra Ermana uspjelo je, da se broj članova opet podigne i danas broji ova 'podružnica, već oko 140 članova. Ođ -ovih ima ih deset što dobrotvora, što utemeljitelja.
Sadom nove upravo stvoreno je u kratkome vremenu u Osijeku i čitavoj okolici veliko raspoloženje za Jugosloveusku Maticu. To se naročito pokazalo kod zadnje godišnje skupštine, koja se radi neočekivano velikog posjeta morala održati u dvorali Ttoyal kina, a ne kako se u prvi mah mislilo, u Komori za trgovinu obrt i industriju. Skupštini je prisustvovalo oko pststotina ljudi, medju ko-jinia smo vidjeli lijepi broj dama i omladine. U ime Jadranske straže prisustvovalo je skupštini naročito izaslanstvo sa generalom g\ Belimarkovićem. Bili sii tu 1 Predstavnici Narodne obrane sa nadsa-vjetnikom g. Ing. Konstantinom Čutuko-vičejn. Zapažen je vrlo veliki broj Sokola sa starješinom sokolske žuno g. Dimitriiem Petrovi ćcpi. Uz predstavnike sviju društava i korporacija je zapažen veliki broj istarskih izbjeglica, koji žive u Osijeku i Okolici, te veliko mnoštvo ostalog gra-dj masiva.
'Iz ovoga se svega vidi, da je Osijek i te ikako podesan za plodan nacionalni rad, no samo kada se taj rad nalazi u rakama dobrog vodstva.
Ođ strane banovinskog glavnog odbora Jngofilovenske Matice u Zagrebu prisustvovali su- skupštini predsjednik ovog odbora Pr‘	Petričić, narodni poslanik i
bivfe ministar, te podpredsjednik g. pukovnik Dragutin Micie. Imali su da dod.iu još i čuveni istarski borac, aktivni narodni poslanik starina prof. Vjekoslav Spinčić, đjakovački biskup g. Dr. Ante Akšamović, istarski pjesnici Viktor Car Emin i Rikard Kataiimć-Jeretov, predsjednik Jugoslovenske Matice u Splitu i tajnik banovinskog odbora Jugoslavenske Matice u Zagrebu šk, insp. g. Fran Baf. Medjutim su oni u
zadnji čas javili, da ne mogu doći na skupštinu, jer su neki bolesni, a drugi su opet morali ostati kod kuće radi velikih sniježnih vijavica, koje su poremetile željeznički saobraćaj.
Točno u 10 sati otvorio je skupštinu, pozdravivši sve prisutne g. Hinko S i ro-v a t k a. G. Sirovatka održao je tom zgodom vanredno lijep i zanosan govor, koji je u stvari bio iscrpno predavanje o ciljevima Jugoslovenske Matice i životu naših sunarodnjaka izvan granica.
G. Sirovatka istakao je u svojemu govoru značajnu misiju Jugoslovenske Matice, koja si je stavila u zadaću, da ne napusti braću izvan naše države i da se pobrine za sve njene potrebe. »Taj rad može biti samo humanitarno kulturni, aii braća od nas više i ne traže i to smo dužni izvršiti.«
Govor g. Sirovatke popraćen je sa velikim odobravanjem i on je na sve sakup-lienc ostavio najdublji doiam. Poslije g. Sirovatke govorio je u istom smislu i pred-sleđnik banovinskog odbora Jugoslovenske Matice u Zagrebu g. ministar Dr. Živko Petričić.
G. Mit Petrovič starješina sokolske župe pozdravio je skupštinu u ime sokolstva, a g./Ing.' Čutuković u ime Narodne Odbrane, G. Ing. Čutuković je ujedno izrazio i želju, da se rad Jugosloveu-ske Matice i Narodne Odbrane, koji je i onako upravljen istim ciljevima u što sko-rijem vremenu sjedini. Tajnik g. Ivan Za-tluka pročitao je poslije toga vrlo opsežan i stvaran iz.vieštaj o radu podružnice u minulih 10 godina. Blagajnik g. dr. Dinko E rman podnio je izvještaj o finansij-skom stanju podružnice.
Iz tog se izvještaja vidi. da je finan-siisko stanje podružnice povoljno uprkos velikim svotama, kojima je podružnica zadnjih godina poduoirala razne patriotske akcije i organizacije.
Skupština je staroj upravi dala apsolu-torij i izabrala novu upravu sa predsjednikom g. Hinkom Sirovatkom. Izabrani su dalje gg.:	podpredsjednik dr.
Prokopije U z e 1 a c, tajnik I. Ivan Z a-11 u k a, tajnik IT. Stanislav Defar i blagajnik Dr. Dinko Erman. U odbor su izabrani gg.: Anka Metz ne, učiteljica, Marko A n t o 1 o v i ć, prof esor, Au gust Antolković, profesor: Stjepan Č m e-1 i k, pukovnik u miru; Ante Dingi, uči-teli: Josin Hartl. upravitelj Hrvatskog Lista; Stanko J u z b a š i ć, inžinjer; Dr. Ante Rutar, liiečnik: Suhanek Ivan. inženjer 1 Vuičić Stiennn. geodeta i Dragut'n Rašković. učitali. U nadzorni odbor ir.abrsni su: gg. Milo Kovačevič, Adolf Reichman i Lujo Vice.
Pokrovitelju Jugoslovenske Matice Nj. Vis. Kraljeviću Tomislavu poslan je sa skupštine ovaj telegram: »U znaku deset-godišnjeg opstanka obdržavana. glavna skupština osječke podružnice Jugoslovenske Matice upućuje odane pozdrave svom Visokom Pokrovitelju Nj. Vis. Kraljeviću Tomislavu i Njegovim Uzvišenim Rodite-
ljima, u dubokom uvjerenju, da će preko 2 milijuna Jugoslovena, koji žive izvan granica otadžbine, a za koje ima da se brine Jugoslovenska Matica uživati uvijek ljubav i pažnju sa najvišeg mjesta. U to ime da Bog pozivi Uzvišenog našeg pokrovitelja Nj. Kr. Vis. Tomislava i cio mili nam Kraljevski Dom. Predsjednik Hinko Sirovatka.«
Skupština je završena u najvećem oduševljenju nešto poslije 12 sati.
OBČNI ZBOR ORJEM — TRBOVLJE.
V soboto 13. t. m. je imela naša emigrantska družina v Trbovljah občni zbor na katerem je pregledala svoje delo zadnjega leta. Maloštevilna je ta naša družina, zato je njeno -delo skromno in tiho.
Redno vsak mesec se sestanejo člani Orjema v kuhinji kola jugoslovenskih sester. ki nudi naši organizaciji gostoljubno streho. Na dnevnem redu sestankov so stalno poročila o položaju naše emigracije in predvsem o položaju našega naroda v zasužnjeni domovini. Nadalje se na sestankih spomnimo vseh važnejših dogodkov niše žalosne zgodovine. S posebno žalno svečanostjo smo se spomnili naših mučenikov in vseh onih, ki so umrli vsled preganjanja; spomnili pa smo se tudi naših vodnikov in učiteljev Dobrile in Gregorčiča. Ob 25 obletnici smrti S. Gregorčiča smo skupno z ostlalimi narodnimi organizacijami priredili Gregorčičev večer na katerem smo sprejeli tudi begunski prapor Narodne čitalnice v Brezovici pri Herpe-Ijah, da nam bo kot simbol naših razdejanih kulturnih ognjišč v Primorju spo-minial vedno in vedno naših težkih dolžnosti, ki jih imamo do rodne grude.
Število članstva ni baš veliko, pa ‘oi se vendar lahko zvišalo, ako hi nekateri naši rojaki ne stali ob strani in se zavedali svoje dolžnosti.
Naša organizacija je priskočila po svojih skromnih močeh na pomoč vsakemu rojaku, ki je iščoč dela zašel v našo dolino. Žal nam ni bilo mogoče vsled hude krize, ki vlada v naši premogokopni dolini preskrbeti dela in kruha nobenemu beguncu. V prejšniih letih smo tudi v tem beležili lepe uspehe.
Po bilanci našega dela v društvu v pretečenem letu je bilo podano še kratko poročilo o delu in uspehih naše emigracije v preteklem letu; o trnlenju in borbi naših rojakov v Julijski Krajini in o važnjej-ših političnih dogodkih v lanskem letu, ki nas kot emigrante predvsem zanimajo.
Občni zbor je potekel v popolnem soglasju in živahne debate pričajo, da se naše članstvo čimdalje bolj aktivno udeležuje društvenega dela.
Na občnem zboru so se tudi izpremenila pravila. Glavna izprememba je v razširjenju delokroga na ves laški srez. Tako smo ustvarili podlago za čim širši razmah našega dela.
Treba je le, da se aktivnost članstva pog’obi in da se nam priključijo še oni rojaki, ki stoje še vedno ob strani.
IZ OMLADINSKE SEKCIJE DRUŠTVA »ISTRA« U ZAGREBU.
Omladinska Sekcija u cilju, da medju svojim članovima sto više razvije smisao za kulturna i prosvjetna pitanja osnovala je u svom djelokrugu omladinsku knjižnicu.
U ovom radu naišla je Sekcija do sada na lijepu potporu. Zahvaljujući dosadašnjim darovateljima knjiga, Omladinska Sekcija moli, da se je bilo pojedinci bilo ustanove sjete i nadalje s knjigama i časopisima na našem i na drugim jezicima.
Knjige za knjižnicu Omladinske Sekcije umoljava se, slati na društvo »Istra« u Zagrebu za omladinsku knjižnicu, Gajeva ul. 28. II. kat, ili neka se samo pošalje obavijest pismena ili telefonska (8466), pa će se Sekcija sama pobrinuti za dopremu.
DAR DRUŠTVU »ISTRA« U ZAGREBU.
Dr. Miro Gradišnik, upravitelj Doma Narodnog zdravlja u Gospiću poslao je društvu »Istra« u Zagrebu svotu od Din 204.—. Ovaj iznos sakupljen je povodom krsne slave Sv. Jovana na prijedlog gosp. Kolačevića medju čestitarima kod svečara gosp. Bogdana Stanica, trgovca u Gospiću. Odbor društva »Istra« i ovim putem najiskrenije zahvaljuje plemenitim darovateljima.
LIJEPA PRIREDBA SKAUTSKIH ČETA.
Skautske čete »Kralj Petar Veliki« i »Vladimir Gortan« održale su u nedjelju dne 14. o. m. u dvorani realne gimnazije na Wilsonovom trgu uspjeli koneerat s plesom. Priredbu su posjetili: ban Savske banovine g. dr. Ivo Perovič sa suprugom, zatim supruga šefa policije gdja Zorka Bedekovič, kuma zastave Gortanove čete te gidja Danica Bedekovič, pretsjedniea Jugoslavenskog narodnog ženskog savezu gdja. Zlata Kovačević-Lopašić, pretsjednik »Istre« dr. Ražern, direktor g. Trbojević i mnogi drugi.
Nakon pozdrava pretsjednika zabavnog odbora g. Viktora Holica otpjevali su skauti I i IV čete nekoliko logorskih pjesama. Slijedile su zatim birane koncertne točke. U đubkom punoj dvorani razvio se animirani ples za koji je neumorno svirao akademski jazz Buffet bio je obilan, a prirediena je takodier i izložba uspjelih skautskih radova. Za »Miss skauta« iza brana je gdjica Olga Tomay.
ATOVE VKATOEirĆ!
Bakačeva ul. 8 ZAGREB Dvorište ravno
SPECIJALNA TRGOVINA svježih morskih riba, slanih sardela u bačvama i limenim kutijama, bakalara suhog i močenog. vero Ragno i Hamerfest prima, veliki izbor maslinovog ulja, dalmatinskog pršuta, crnih maslina, paškog sira. pravog dalmatinskog meda, vinskog octa i t. d.
Cijeli dan otvoreno. Dostava u kuću.
Brz. naslov: Tranfić-Zagreb, Bakačeva 8 Interurbani telefon broj 85-69
Pripovijest »Istre«.
Zastava na vjetru
Jože Jeram	(Nastavak 7.)
Oko ponoći je bura postala jača. Kao divlje zavijanje mučenog bića čula se je niz obronke i ■medju kućama. Drveće je ječalo, grane su se očaj-»o borile i plakale tankim, prigušenim glasom. Kros pustoš ceste i ulica, kroz tamu i samoću vi-jao je vjetar beskonačno, ludo i nosio je oblake prašine pod nebo, odakle je ta prašina padala kao suha kiša na zemlju. Lomio je mladice, zavijao je u dimnjacima i kroz prozore, koji nisu bili čvrsti, gasio je svjetiljke. Upirao se je o zidove, plakao i jaukao je od Ijutine, što se nisu rušili pod njegovim udarcima. Sve je zahvatio u svoj burni zagrljaj. Htio je vladati zemljom i nebom. Jenjao je na trenutke, da se zatim još srditije obori na drveće i kuće ..
Zastava je na vjetru vijorila slična velikom plamenu, koji je lizao iz prvog kata školske zgrade do zemlje. Zeleno-bijela-crvena zastava s grbom u sredini. Ko za porugu vjetru. Svaki put, kad se je vjetar oborio na nju, ona bi se dignula, tako da je plamen lizao vodoravno ili se je doticao žlijeba pod strehom. Svaki put bi opet pala u svoj prijašnji položaj.
Bura je rasla u snazi. Njezina je snaga bila neizdrživa. Zastava je pucala kao bič i talasala se u ravnoj crti kao voda, neprestano, — dvije, tri minute, pet minuta.. Koplje je ječalo, jaukalo, svijalo se i tužilo, kao da bi htjelo reći: Ne mogu više...
Ka trenutak je bura popustila. Njeno tulenje čulo se je u bregovima nad selom, u daljini i za minutu je potpuno utihnulo. Kad je šum porastao iznova i kad je dolazio sve bliže i bliže, zastava je lagano uzdrhtala, kao da se igra vjetrom. Bura je dosegla višak, udarac je bio strašan. Zgusnuti valovi zraka su zahvatili platno, koje nije imalo vremena, da umakne u vodoravnu crtu, potegnuli -su, a koplje je žalosno jeknulo i uz tresak se slo-jmlo. Zastava je pala na cestu.
Bura je divlje vrisnula, zavila je šareni jezik u hrpu krpa, iz koje je virilo odlomljeno koplje, i odjurila napi'eđ .
U prvom katu je neko otvorio prozor. Glava je pogledala kroz prozor, kao da osluškuje. Ništa se niie vidjelo ni čulo. Samo šum vjetra, koji je silio u sobu.
Prozor se je naglo zatvorio.
Kad su mladići napustili društvenu sobu, zaustavili su se na cesti, kao da im nije do spava-nia. Na nebu nije bilo mieseca. Bura se je upirala u niihova ledja i teško je bilo držati se na mjestu. Ali ipak zvijezde su sijale preko čitavog neba. Sve naokolo disala ie priroda u snu, a preko briiega vukle su se tajnovite sjene.
U takvim trenutcima budi se misao na đjevoi-ku, piesma se osjeti u srcu i čezne da se izlije iz srca.
— Zapjevajmo! — reče netko.
— Ne smijemo.
— Neće nas valida zatvoriti. Nikog nema. Bura je, neće niko čuti.
—- Zapjevajmo tiše!
Potražili su zatišje pred vjetrom i stisli se u krug. Tiho, iz vjetra i noći, iz prepunih mladih srca digla se ie pjesma, koja je na mjestima kao zamirala, da se ponovno digne.
»Soča voda je šumela mesec je na nebu s’jal... !
Nisu pjevali ustima, pi evali su srcem. Nije u toj pjesmi bila samo čežnia ljubavi. To ie bila duboka narodna himna. Pjesma je molila, tužila, plakala. Nije to bila pjesma, nego molitva, plamen duše...
Nekoji su imali suze na očima. U tami se te suze nisu vidjele, a sami se pred sobom tih suza nisu sramili.
To je bila. slovenska pjesma, javno zabranjena, a u tajnosti tim više ljubljena i poštovana.
Cirilu je šumilo u glavi.
Činilo mu se je, uza sve to, što je bio uvijek vezan na zemlju, da je u dalekom tudjem gradu griješio nad svojim narodom. Nije sumnjao, nije prestajao ljubiti, ali nije čustvovao onako duboko.
Kroz ovu pjesmu je opazio, kako se iznova i čvršće zadire korijenje njegovog srca u tu zemlju, u narod, čak i u vjetar i zvijezde, koje svijetle nad tom zemljom
— O, zemljo, zemljice, kako te volim! — šaptao je, kad su se uputili dalje cestom. Pred školom su se zaustavili.
— Da zapjevamo učiteljui
— Ne, pustite ga!... reče neko.
Mladići su postali veseliji. Od pje&me, koju su bil zapjevali, kao da su se opili.
— Zapjevajmo! — rekoše mnogi. — Pa neće znati, ko je bio...
Ciril je šutio. Bojao se je reći im, neka ne pjevaju, da ga ne bi smatrali kukavicom.
Da ne pjevaju gospođjici Karmen? .
Uza sve to, što se je htio otresti misli na tu ženu, ipak je morao misliti na nju. Bila mu je ljupka, a ipak ju je mrzio. — Zašto? Što mu je učinila. I šta je napokon, ona, da bi je morao obožavati? Zar nije ona...
Niie završio misli. Momci su zapjevali »Njega ni.« Polovicu pjesme je ugušio vjetar. Ciril je gledao prozore. Crne sjene bile su na njima kao prije, nijedna se nije micala, Kao da spavaju svi najčvršćim snom. Niko nije slušao. Možda je tako dobro.
Otpjevali su i išli dalje. Neko se je spotaknuo nogama u neku stvar i skoro pao.
— Oj, oj!
Onaj, koji je bio s njim, se je nasmijao:
— Šta ti je? Pa nisi pio!
—- U neku krpu sam se zapleo — reče onaj prvi i obazre se po zemlji. Konačno se je okuražio i opipa rukom.
— Pusti! — reče mu drugi. Pa nije ženska suknja.
— Neka velika stvar je to.
Momci se zaustaviše.
— Šta vi dva radite?
— Šta zaostajete?
— Zar Vas nije strah? Neko je izgubio košulju. Ko je nema, neka je pokupi.
Smijući se glasno, mladići se razidjoše medju kućama.
(Nastavit će se.)
Našim Istranima!
Iz stare domovine poznata tvornica tjestenina ,,Pekateteu izrađuje u svojoj tvornici još 1921. godine ustanovljenoj u Ljubljani jednako odlične tjestenine (makarone, špagete itd.) kakve je izrađivala i u svojoj tvornici, koja se nalazi u Ilirskoj Bistrici.
Svi Vi, koji znate cijeniti dobru kvalitetu tjestenina zahtje-vajte kod trgovaca samo proizvode, koji nose ime „Pekatete“.
Naročito Vas upozoravamo na tjestenine s jajem, koje se dobiju u vrećicama po V* kg s napisom „Jajnine“.
Naša kulturna kronika
Avetis Aharonean
Uz našu noTelu »Sudbine nema .. ^
Avetis Aharonean — bivši pučki učitelj, a kasnije, poslije nasilnog zatvaranja armenskih škola po turskim vlastima, novinar — spada medju naistaknutije ličnosti u novoj armenskoj literaturi.
Za deset godina svog učiteljevanja nije pisao ništa. Smatrao je svojom misijom odgoj nove generacije svoga potlačenog naroda, i ta mu se misija činila dosta uzvišenom, da joj posveti sve svoje sile. Tek kad mu je to zanimanje silom oduzeto, latio se pera, da budi svijest i vjeru u svom zarobljenom i orobljenom narodu.
Poslije nekoliko godina novinarskog i literarnog djelovanja pošao je Avetis Aharonean u tudjinu, na studije. Godine 1898. do 1902. proveo je u Švicarskoj, gdje je studirao dalje, premda je njegovo obrazovanje bilo dosta veliko, stečeno na naj-ođličnijem zavodu njegove otadžbine, u akademiji manastira Edžimiadzina. Poslije g. 1902., kada se vratio kući, uredjivao je beletristički dio tifliskog mjesečnika »Murdž.i
Kao pisac odlikuje se Avetis Aharonean snažnim talentom za plastiku i dubokim poznavanjem duše svog naroda. Rođjen IgfiS. u malom selu Igdiru blizu granice, gdje se sastaju Turska, Rusija i Perzija, upoznao je dobro život tamošnjih raznih plemena, kao i njihov odnos prema Armencima i prema turskim vlastima. Mnoge njegove pripovijesti su direktan krik potlačene narodne duše, koja hoće da otrese tudjinske verige. Avetis Aharonean ne opisuje ni beznadje, ni očajanje, ni rezignaciju, već propovijeda i rasplamćuje odvažnost i vjeru u vlastitu snagu. Možda su baš zato njegove pripovijesti najpopularnije i najčitanije u Armeniji. Preve dena pripovijest Haj pokazat će nam najbolje profil toga simpatičnoga umjetnika i narodnog budioea.
«
»Pučka Prosvjeta« — mjesečna revija, koja izlazi u Splitu, u svom broju od februara donaša više članaka o biskupu Do-brili u vezi s komemoracijom u Splitu.
»Jugoslavija« iseljenički list, koji izlazi u Bnenos Airesu, donaša veliki podlistak »O našoj podjarmljenoj braći«, to jest prikaz knjige »L’ Italie et la minorite Jugoslave en Italie« od Ante Rojnića iz našeg lista.
Lošinjski folklor u jednom fašističkom predavanju. — Pred nekoliko dana održano je u Malom Lošinju, u kazalištu fašističkog dopo-lavora, predavanje s naslovom »Usi e costumi passati di Lussino«. Predavao je prof. dr. Marco Pogliacco. Predavač je najprije konstatirao, da u Lošinju sve pomalo nestaje starih narodnih običaja, koji su davali onome kraju — talijanski karakter. Medju ostalim talijanskim narodnim običajima spomenuo je i — koledu ...
»L’italianità dell’isola di Lussino«. Pod tim naslovom objavljuje naučna talijanska revija »Rasegna storica del Risorgimento« jednu raspravu dra. Alessandra Voltoline. U talijanskoj štampi spominje se ta rasprava i hvali dra. Voltolinu, koji da je majstorski dokazao, da Lošinj ima talijansku dušu. Jedan članak o taii-janstvu Lošinja izišao je prošlih dana i u tršćanskoj reviji »La Porta Orientale«.
Lojze Špacapan. — U talijanskom književnom listu »Selvaggio«, koji izlazi u Torinu i zastupa u umjetnosti poznatu struju »strapaese«, objavljen je jedan crtež našeg goričkog slikara Lojze Špacapana.
Jedna naša pianistkinja. — U Beogradu je s velikim uspjehom pred nekoliko dana priredila koncert pianistkinja gdjica Milica Ćop, profesorica klavira na Sušaku. Sva beogradska štampa pisala je o njezinom koncertu najoduševljenije. U »Politici« je napisao veoma pohvalnu kritiku odlični muzički kritičar dr. Miloje Milojević. Njegova kritika počinje ovako:	»Ime gdjice Milice
Čop treba zapamtiti. Naša Istranka, gdjica Cop je dvostruko simpatična: kao predstavnica duše našeg Jadrana i kao umetnica visokih težnja.«
Predavanje o Srečku Kosovelu v Mariboru. Dne 14. o. m. dopoldne je mariborska srednješolska mladina na najlepši način manifestirala svojo resno voljo do idejnega napredka. V mali dvorani Narodnega doma je priredila matinejo, posvečeno duhu in delu največjega povojnega ideologa slovenske mladine — pokojnega
Srečka Kosovela. V ta namen je povabila iz Ljubljane tudi pisatelja Ludvika Mrzela-Frigida, Kosovelovega šolskega in literarnega tovariša. —
Pred polno malo dvorano je spregovoril rajprej predsednik »Napredka«, nato pa sta dva člana recitirala nekatere značilnejše Kosovelove pesmi. Ludvik Mrzel, ki je za njima pričel svoje predavanje, je z mar-katnimi potezami orisal splošni povojni položaj slovenske mladine in sploh slovenskega vprašanja, nato pa miselno podlago osebnosti pokojnega Srečka in njegovega dela. Spretno je posegel prav do jedra vsega problema in pokazal nekatere najbolj skeleče rane naše sedanjosti. Iz njegovih besed je mogla zbrana mladina dodobra spoznati vso preroško ostrovidnost svojega velikega poeta. Ob koncu je Mrzel prečital še nekatere Kosovelove eseje, mednji-mi tudi take, ki sploh še niso bili objavljeni.
Zbrano dijaštvo obojega spola je z velikim zanimanjem sledilo preda-vatelievim besedam in ga ob koncu nagradilo z navdušenim odobravanjem. To je bila zares lepa, iskrena in intimna prireditev, ki lasno dokazuje, da je v naši mladini kljub vsem krizam še veliko zdravega idealizma.
Češka revija za propagando našega Jadrana. Jadranska Straža v Pragi je pričela izdajati v redakciji pisatelja Ad. Veselega češko revijo z naslovom »Slovansky Jadran«. Prva številka tega turističnega, kulturnega in gospodarskega vestnika priča,
da utegne novi časopis postati važen posredovalec med obema narodoma. Svoje izjave o našem Jadranu so prispevali za to številko med drugimi praški primator dr. Baxa, brnski župan Tomeš, pisatelja A. Klašterskij in Ji fi Mahen, kipar Vaclav Spala in drugi.
»Hrvatska Straža« o Srečka Kosovelu. — Zagrebački dnevnik »Hrvatska Straža« od 15. o. m. donaša lijep prikaz »Izbranih pesmi« Srečka Kosovela. Kritičar govori o poeziji i ličnosti Srečka Kosovela zanosno i uporedjuje ga s hrvatskim, rano umrlim pjesnikom Djurom Sudetom.
Predavanje o Dobrili u zagrebačkoj trgovačkoj školi. — U nedjelju dne 14. o. m. priredilo je društvo »Ustrajnost« na Držav, trgovačkoj školi predavanje o našem velikanu, biskupu Jurju Dobrili. Pred punom dvoranom održala je veoma lijepo predavanje pod naslovom »Juraj Do-brila, Istarski preporoditelj (povodom pedesete godišnjice njegove smrti)« odlična naša prijateliica An-djela Simčič. Predavanje je saslušano od prisutnih sa mnogo pažnje i interesovanja.
Predavanje o Jugoslavenima pod Italijom u Gnjilanu. Na zabavi Crvenog Krsta u Gnjilanu (Vardarska banovina) održao je g. Ante Jerkovič, mjesni apotekar, veoma uspjelo predavanje »Jugoslaveni pod Italijom«.
Svi historijski i politički momenti izneseni su vjerno i opširno. Na pre-davnju je prisustvovalo mnogo naroda, koji je riječi predavača pratio s velikim interesom i shvaćanjem.
POŽAR ŠUME U BAZOVICI.
Trst, februara 1932. Dne 7. februara zapalila se je blizu Bazovice jedna šuma. Tršćanski vatrogasci došli su i dva sata su gasili. Kad su pogasili vratili su se u Trst, ali tek što su došli u Trst, bili su telefonom pozvani natrag u Bazovica, jer s© je otkrio jedan novi požar šume, ko jeg su vatrogasci gasili opet dva sata.
U TRSTU JE PLANULO SKLO NIŠTE BESKUĆNIKA.
Trst, februara 1932. — Dne li. o. m. u noći planalo je u Sv. Ani sklonište beskućnika i onih, koji su izbačeni iz stanova, jer nisu mogli zbog bijede plaćati stanarinu. U tom skloništu ima oko 100 familija. Požar ie sasvim uništio čitav krov na skloništu od 200 četvornih metara. Beskućnici Trsta ostali su i bez ovog beskućničkog krova.
MRTAV MLADIĆ NA CESTI.
Gori e a, februara 1932. — Dne 13. o. m. ujutro našli su seljani a Gornjim Lokvama na cesti mrtvo ti jelo mladog, dvadesetiđvijegodišnjeg Ivana Bremeca. Došla je iz Gorice sudbena komisija, ali nije mogla da ustanovi uzroke ove smrti.
OPTUŽBA ZBOG KRIOMČARENJA
Gorica, februara 1932. — M.a-rija Makne jz Tribuše denuncirana je sudu u Gorici i bit će pozvana na raspravu, jer je prekriumčarila izvjesnu količinu alkoholnih pića. Aretirana je i odvedena u goričk« zatvore
NAMERAVAN ATENTAT NA PAPEŽA?
Ljubljanski »Slovenec« javlja: V preiskavi radi bombe, ki so jo našli v cerkvi sv. Petra, so našli danes več bomb pri nekem delavcu, kateri je zaposlen pri popravilu papeževe letne rezidence Castel Gandolfo. Sumi se, da je bil nameravan atentat na papeža samega. V vatikanski krogih so zelo razburjeni.
AVTOMOBILSKA NEZGODA
MUSSOLINIJEVIH NEČAKINJ
Ljubljansko »Jutro« od 18. o. m. javlja sledeči telegram iz Milana:
Pri avtomobilski katastrofi sta bili dve nečakinji italijanskega ministrskega predsednika Mussolinija težko ranjeni. ISletna Rozina Mussolini, hčerka meseca decembra umrlega brata Mussolinija, je skupno s svojo 201etno sestrično Marijo in .še eno deklico napravila izlet k Lagu Maggiore. Na povratku v Milan je moral šofer zaradi neke zapreke nenadoma ustaviti voz. Avtomobil je pri tem zadel ob drog električnega voda. Vse, ki so bili v avtomobilu, je vrglo v velikem loku na cesto, pri čemer so bili hujše ranjeni. Stanje obeh nečakinj predsednika Mussolinija je precej resno.
NOVI VODJA GORIČKE BALLILA ORGANIZACIJE.
Gorica, februara 1932. Dr. V. Tabacco, liječnik iz Vipave bio je prešlih dana imenovan komandantom 118. legije Ballila, koja nosi ime talijanskog učitelja Francesca Sotto-santija, koji je pao u Vipavi.
U MATULJAMA SE JE ZAPALILA KASARNA FINANCE.
Opati j a, februara 1932. '— Dne 27. januara planula je n Matuljama kasarna finance. Vatrogascima je uspjelo da požar ugase.
Širita „ Istru “ !
Vijesti iz Julijske Krajine
ZNAČAJNE FUZIJE U TRŠĆANSKOM BANKARSTVU.
Trst, februara 1932. Upravni odbor Banca Comerciale Italiana zaključio je da predloži idućoj redovitoj i izvanrednoj glavnoj skupštini dioničara, koja će se održati 28. o. mj., razdiobu dividende od Lira 40.— po dionici, tj. 8% za poslovnu godinu 1931. povisivši prenos dobitka od 20,700.000.— na 34,250.000.—. Zaključeno je nadalje, da se predloži skupštini fuzija sa Banca Commerciale Triestina, koja. će se apsorbirati od Banca Commerciale Italiana, koja već posjeduje gotovo sve dionice.
Upravni odbor Banca Commerciale Triestina, zaključio je sazvati redovitu i izvanrednu glavnu skupštinu dioničara za dan 1. marta 1932 kojoj će predložiti bilancu za poslovnu godinu 1931, koja svršava sa čistim dobitkom od Lira 1,413.530.50, koji će se prenijeti na novi račun. Toj će skupštini predložiti nadalie fuziju sa Banca Commerciale Italiana, koja će apsorbirati taj zavod i koja već dulje vriieme posieduje gotovo sve dionice Banca Commerciale Triestina.
Banca Commerciale Italiana prenijet će svoje sjedište u prostorije Banca Comerciale Triestina, te će tamo nastaviti poslovanje toga zavoda.
OKO FUZIJE TT?šć\Nctj:E I MILANSKE BANKE.
Trst, februara 1932. — Tršćanski »U Popolo di Trieste« ovako komentira fuziju »Banca Comerciale Triestina« s talijan. bankom »Banca Com-
merciale Italiana«:	Upravni odbor
Banca Commerciale Italiana je na jednoj izmedju svojih posljednjih sjednica zaključio da potpunoma preuzimlje tršćansku »Banca Commerciale Triestina«, koja je bila u-stanovliena 1859. »Banca Commerciale Triestina« je bila najsnažniji ti-nanasilski faktor u gospodarskom životu Trsta i s njom su se Tršćani naročito ponosili. Već od nekoliko godina je ta banka došla u ovisnost od milanske velike banke »Banca Commerciale Italiana«, kad je htjela sanirati Cosulicha. Tada je milanska banka preuzela većinu akcija tršćanske banke i Cosulicbevih poduzeća. to jest parobrodarskog društva i brodogradilišta n TržiČn. Nedavno ie pak čitavo Cosulicbevo parobrodarsko društvo preuzeto od jednog novog dmštva sa sjedištem n Gonovi. — Tako se vrši, kako piše »Popolo«, — »potpuna nacionalizacija Trsta«.
POŽAR U REDAKCIJI »IL POPOLO DI TRIESTE«.
Trst, februara 1932. Dne 8. februara popodne u 1 sat i pol izbio je požar u redakciji tršćanskog fašističkog lista »II Popolo di Trieste«. Kako javlja »II Piccolo della sera«, o se je dogodilo dva dana prije druge obljetnice, otkako je u »Popoln« eksplodirala paklena mašina, koja je bila devastirala' redakciju i zhog ko ie su došli pred Specijalni Tribunal Miloš, Bidovec i drugovi. Izgorio je pod i pokućtvo. Vatrogasci su imali posla nekoliko sati. da pogase vatru, koja se- je bila jako razvila.
Vlasnik i izdavać: Konzorcij »Istra«. Samostanska ulica Ifi. — Urednik: Ive M ihovilović. Hercegovačka 35. - Za uredništvo odgovara:	Dr. Fran Brnčić,
advokat. Samostanska Ifi. — Tiskara C. Albrecht (P. Acinger). Zagreb. Radičeva ulica 2G. — Za tiskaru odgovara: Petar Acinger, Zagreb. Gundulićcva ulica broj 22a.