POŠTNINA PLAČANA V GOTOVINI POSAMEZNA ŠTEVILKA DIN 1,- Leto II. OMLADINSKI KULTURNO-POLITIČNI LIST štcv.ii(26). Izhaja štirinajstdnevno V Ljubljani, 10. marca 1937 Celoletna naročnina znaša 18 Din Ljubljana, 10. marca 19-17. Pred kratkim je poteklo dvajset let, odkar je umrl Vladimir Gacinovič, idejni in politični vodja predvojne bosan-sko-hercegovske revolucionarne omladi-ne. To nam da je povod, da se na kratko spomnimo delovan ja in idej takratne mlade generacije in osebnosti njenega voditelja Vladimira Gačinoviča. Delovanje predvojne bosansko-herce-govske revolucionarne omladine je bilo usodno za potek dogerjena proti tujim kapitalistom in proti fevdal- Jugoslovenska država Odjekuje na sve Strane diskusija o jugo-slovenstvu. Prividna je jalovost i praznina toga. Nije važno da se odmah sada nadc ono što je najglavnije, nego je važno, da neki duboki i ozbiljni motivi sve Ijude šilom guraju na to polje hrabrosti, vrlina i junaštva. Postoji jedan opšti i bezizuzetni nagon kod svih da sc jugoslovenstvo odredi. Znači, da je jugoslovenstvo naš i suštastven a i opšti problem. Treba razlikovati krajnji i idealni cilj, od razgovora kako da se realno korača, probija i dospe do toga cilja. Za naše osobine je karakteristika, da se više volimo da borimo oko onoga što če tek za vek ili više biti nego za ono što nas sve danas i bez odlaganja lično čeka. Ovo izvlačenje od proste i jednostavne dužnosti nije samo sebičnost i izdajništvo, nego je i naša prava, unutrašnja muka i nevolja. Jer treiba preuzeti što predstoji, i teret lično poneti na plečima. To nikome nije prijatno, i odatlc se vidi da mi nismo nenormalni ljudi. U današnjoj dobro raspoloženoj zabuni pre-vidja se stalno, da Se ideje ostvaruju prvo pu-tein pojedinca, u čijem je ličnom cilju sadržan j opšti cilj, a tek onda i iza toga putem mase, i naposle sa oboje zajedno. Ti pojedinci zovu se divnim imenitna apostola, heroja i vodja. Bez tih pojedinaca, pa i kad u banaluoj poves-nici niso znani, ne mogu se ideje ostvarivati. Ako jugoslavenstvo, kao velika i razumna isto-rijska ideja medju Slovenima na Balkanu, ima da hude ostvareno, inorače jugoslovenstvo prvo da ima izabrane zatočnike, junake, predvod-nike. Jugoslovenstvo je več imalo tako jednog apostola, heroja i vodju, koji je ogromno nad-mašio i nadvisio sve ostale i pre i oko sebe. Njegova uzvišena i za uvek apsolutno vodeča funkcija legalizovana je i u narodu celom osve-štana njegovom tragičnem pogihijom. Nije bez namere ako tvrdimo da je njegova istaknuta i apsoiutno vladajuča funkcija u jugosloven-stvu za uve.k osiguraua i sublimirana do pravog mučcništva, — što je tek prava karakteristika herojstva. Užasna je pri tome pomisao da je delo Kajinovo bilo naše, rodcno. U nastaloj praznini osečalo se zaista strašno. Videlo se da nije baS to istina, da se uvek može bez onoga koga više nema. Kada je veličina pala, priznalo se u tuinom i upornom čutanju kako je sva okolina bila neizabrana, slaba i mala. No ni2 da je istorijski život našeg naroda bio ugled toga restripgiran, ipak je ostao životom, a glavna osobina života je moč rcagovanja, Na-sletstvo je ostalo, i nasletstvo je primljeno. No medijokriteti i pučina bili su baštinici, i ba-ština nije bila ni zaslužena, ni razumljena. Tek, ideja je ostala živa, ma da u rastanjenom ob-liku- Zanimljivo je da se odmah s druge Strane počelo iči čak i za tim, da se što pre i što jače istre, pobriše i zaboravi i spomen i delo i vrednost pravoga junaka. Medutim, u stvari se nije ni moglo što pro-meniti niti se promenilo. I prividuo i realno jalova i prazna diskusija o jugoslovenstvu, koja na sve Strane odjekujc, samo je dokaz kako uvek biti mora. To jest: jauče se za duhovnim hlebom. Razumnost ideje leži u tome, da je prime prvo izabrani, i da je oni ponesu. Dajanje izgladnelo doba samo na to čeka. Jer, ideja jugoslovenstva je i bogata i raz-novrsna i puna šarenila i zračenja u sve prav-ce, baš kao i život što je. Izostavljamo jedno-strane i banalne titule iz politike, kulture i privrede. Junači pesme i priče, junači slike i skulpture, junači muzike i poezije, junači nauke i veštine, junači filozofije i religije, svi ti junači morajo tu ideju poneti, tako da se rascvetana podigne na videlo sviju. Ne izgla-sa/vati, ne diskutovati, ne konstituirati, nego je totalnu, a u svomc pojedinačkom delu, junački čuvati, podizati, objasniti, pokazati, nju voleti i u nju verovati. Velik je red junaka koji su t» pozvani, i na koje se čeka, i bez kojili ideja nikada ncče uči u život. Ako je tako, onda je sve vrlo jednostavno: treba junake provocirati i izazvati, pa je sve gotovo. To zato nije moguče što bi onda pučina, masa i širina bila sposobna da makar i zaobilaznim putem ostvari ideju. A pučina masa i širina niti su to ikad bili 'kadri, niti su danas kadri. Dešava se sasvim obrnuto. Ve-štačkim putem, i 6asvim lažnim sretstvima, ko-jima organizacije javnoga mnenja i naročito privatne inicijative raspolažu, proizvodi se negativno i neistinito junaštvo. Ovo zakonsko pravilo sumraka ostvaruje se i danas na sve strane oko nas. nemu ustroju Avstro-Ogrske monarhije in je težila za gospodarskim osvoboje-njem delovnega ljudstva. Ideje nacionalizma in socialne pravičnosti je predvojna omladina ozko veza• la in izpopolnjevala z idejo moralne iz-popolnitve in osebnega požrtvovanja. V najradikalnejših manifestacijah duha takratne omladine, se je zrcalila religiozna utemeljenost njenih idej in zato ni čudno, da si je stavilo za vzor Satova, junaka iz Besov, romana Dostojevskega. V tem se je razlikovala od starejših generacij, ki so bile pod vplivom liberalnih idej. To so bile ideje predvojne revolucionarne omladine. One nam jasno kažejo dvig nacionalnega duha in nacionalne borbenosti, ki je preveval takratne generacije in je edini mogel ustvariti in priboriti narodno svobodo. Ako pogledamo na ideje, ki danes prevladujejo v našem narodu in se pro- povedujejo z nam znano prepričeval-nostjo in istinitostjo, vidimo, da so diametralno nasprotne onim idejam, ki jih je projMtvedovala predvojna omladina. Toda to ne pomeni, da bi bile te ideje zgrešene, temveč nam kaže na upad narodnega duha in z njim zvezanega čuta morale. Namesto narodnega edinstva se šopiri separatizem. Vsakdo skrbi le za samega sebe in stremi, da bi si pridobil čini več osebnih koristi. Ljudje niti malo niso pripravljeni, da bi doprinesli najmanšo žrtev v korist skupnosti. Nič boljše slike nam ne nudi mlada generacija in zlasti ne univerzitetna omladina. Ona je verno ogledalo težkih časov, ki so prišli nad naš narod. Mi nacionalisti verujemo, da bo zopet prišel čas, ko se bo dvignil narodni duh, ki bo povedel narod v boljše čase. V našem delu nam je predvojna omladina, katere vodja je bil Vladimir Gacinovič, vzor in neusahljiv vir za naše ideje in za naše delo. ..■> Junak se rada. Sva muka pučine i sva duž-nost širine je jedino u tome da rodene i stvo-rene junačke osobine ne utamanjuje, nego ,da ih pronadene pomaže, krepi, neguje, i t&ko. posredno doprinese tome, da se istorijski >irbd stvari i dogodaja vrati opet u normalan kolo« sek. I da onda i tako ta razumna ideja prede i pristupi u ostvarivanje. I svetska, a i naša istorija nas uči, i dokazuje nam, da se genije može da rodi u svakoj ljudskoj kolebi, i u sva-koj ljudskoj skupini pa kako god mala, slaba i prezrena bila. Samo što hod genija ne ide preko ruža. Jasna je stvar, da se može desiti, pa da se obori i gotov i razvijen junak. Isto je tako jasno da če red prilika nekada olakšavati po-sao junaka, a nekada otežavati ili čak i pot-puno uništiti. Dakle, mnogo je važnosti na tome redu prilika i taj red prilika ima da se pripravi, spremi i ugodi, isto onako kao što se nevidljivi atomi i molekuli iznutra redaju, da dadu spolja odredenu, simetričnu i jasnu -liku kristala. To je danas država! Država je ona istorijska tvorevina u kojoj treba da je spojena, salivena i sažeta subjektivna i sitna volja, i volja kao deo opštega i razumnoga, dakle jedina moralna količina i moralna celina, jedna realnost i stvarnost, u kojoj individuum ima i uživa slobodu, ali samo dotle i tako dok taj individuum hoče, zna i veruje ono što je zajedničko, neprolazno i opšte. Ukratko: cilj je države da pravi sa-držaj ispunjava svako delo i uvercnje pojedinca, i da uvek bude tu unutri, i da se uvek tu održi, pa kakogod u dimenzijama ne bilo ogromno. No, država ne samo da može ako hoče,'nego i kad neče ona mora da deluje na sve svoje pojedince i na sve njihove skupine. Ako govorimo o svesnim državama, onda su to skupine svesnih gradjana koji svi državu vode ukoliko je to u pojedinačkoj ljudskoj moči, i vode je čak i onda ako ne postoji defekt heroizma. Razume se da sa heroizmom je stvar obasjana do dna. Ta jugoslovenska država postoji! Poznate su priče i anegdote o okvirima, o površinama, o sudovima. Država nikad nikome nije bila samo okvir. Ona je odreden, svestan i moralan sadržaj, i ona je instrumenat opštega, i orude zajedničkoga i iznutra. Jugoslovenska država mora da deluje jugoslovenski. Dakle, u duhu pretliodeče, pretpostojede ideje jugoslovenstva, isto onako kao što je u njoj več posejano seme potomaka. Država je i zgodna zaštita i palijativni zaklon, naročito u ona teš-ka vremena kada heroja nema, i kada se mnogo govori o deinokratijama. No ni u demokra-tijama ne postoje esencijalne opasnosti sve dotle dokle se i u njima mogu da izlegu orlovi. U spoinenutom delovanju države iznutra, treba stvari shvatiti tako da jedan stvoren do-godaj rada sam iz sebe druge, da se jedanpilta otkačena energija zbivanja ne uništava, nego samo transformiše, su i posledice uzroci a i uzroci posledice, da se, dakle, u takovom stalnom, duže vremena održanom, a moralno vodenom državnom životu iznutra stvaraju i izgraduju, ne samo kolcbljiva strujanja snaga, nego i stanice novih transformacija i novih turbinskih vrtloga, koji iznenada, slučajno ili pri-vidno veštački nastali ostaju onda trajni i daju efekte svoga neprekinutog delovanja i dalje i uvek, a sve u glavnom pravcu difereneijalnog potencijala, ovde izmedju malog i velikojr, iz-inedu izdeljenog i zbjedničkog, izmedu ino-kosnog i opšteg, dakle u pravcu više, bolje i razumnije ideje. Eto tako jugoslovenska država i mora a i svesno može da polaže i da učvr-ščuje temelje onakoin rodom prilika kako če za ostvarenje jugoslovenske ideje jedanputa biti najzgodnije. No nastaju duboke, i kalko se u ime idejnog lomi površno i individualno, neugodne smet-nje. Prvi je sukob o samom instrumentu jugo-slovenske ideje, dakle o jugoslovenskoj državi. Treba imati jasan pogled na sadašnjost. Ideja jugoslovenstva, kolikogod bi neko mogao ili je zaista kadar da kaže priče o prošlosti, jeste samo utoliko sa prošlošču vezana ukoliko je mi iz sadašnjosti kao takovu posmatramo. Ko lioce da se osloni na istinito, taj mora u prvom redu voditi računa o sadašnjosti. Sigurno je, da se iz prošlosti, pa kakva god bila, ništa ni do-broga ni zloga neče izgubiti, niti se gubi. Jer samo ideja je sadašnje stanje i sadašnje vreme, a duh je besmrtan, dakle niti je prošao, niti če biti nego danas samo zaista jeste. Ali u životu valja imati probavljenu, a ne kusanu prošlost. Jer nikada i ni od koga nije jugoslovenska ideja jače, stvarnije, ozbiljnije, životnije, sudbo-nosnije uzeta, nego što je to sa jugoslovenskom državotn.' Jugoslovenska država je tako sama za sebe, i sem tragike svake junačke smelosti i svakoga junačkoga dela, nema ona ni oca, ni majke! No, ako nema realnih jugoslovensikih začet-nfka, preteča i proroka, ona ima u sebi zbir jftemenskih ili plemensko nacionalnih ili nacionalnih elemenata koji su istorijski več pre te države bili formirani i učvrščeni. Jugoslovenska država nije, dakle, postala ni iz haosa ni iz jednoličnih i bezvrednih zrnaca peska. Prethodili su, stvorani su, i pretpostojali su bili i krupni i tvrdi oblici nekog neposrednog i sJvaralačkog i trajnog istorijskog života. Čak je srpski deo imao i državu, i to ne državu kao deus ex mahina, nego stogodišnjim životom muke, krvi i borbe sačuvanu i održanu sve do poslednega časa. Sa gledišta da je jugoslovenska ideja apso-lutno veča i viša i razumnija od svih ostalih ideja medu Slovenima na Balkanu, i sa gledišta, da je jedina osnovna misao sve istorije ljudi samo razumna misao, nije moguče da se u normalnom stanju porekne da je pravac ne-prekinutog razvoja progresivne istorijske i slo-bodarske ideje medu Slovenima na Balkanu jugoslovenska država i jugoslovemstvo. No, ako se ne može poreči takav cilj, ako se ne može negirati težak put da se do cilja dode, svi se duhovi sukobljuju oko načina, a sve to zgus-nuto i slegnuto ako jugoslovenske države. Prethodeči elementi, iz kojih je jugoslovenska država sastavljena nastala, imali su svoje puteve razvoja. Uziniamo da su svi ti putevi morali da vode istoin, dakle konačno jugoslovenskom cilju, jer to je jedi no razumno. Ali su ipak bili medusobno razdeljeni i drugačiji. Sve to je sada kao takovo i nepromenjeno ušlo u jugoslovensku državu. U sadašnjem duhu sa-držani su zaista svi oblici i svi stepeni iz prošlosti. Niti se sve očuvati, niti se sve uništiti može. Pojedinac prolazi kroz razna stanja obrazova-nosti, i ostaje isti. Tako je i sa narodom, ako ga uzmemo kao život vrste gde se pojedinci menjaju, a vrsta uvek ostaje. No, osim i iznad fizičkoga, otsudna je uloga na duhovnom. Jer duh dejstvuje i razliva se i preko i iznad ne-posrednoga. U prethodečim elementima jugoslovenske države raznoliko je bio odreden vrhovni stepen instinktivnog i svesnog duhovnog poimanja istorije. Taj vrhunac duhovnog po-imanja istorije je u tome, da se u postignuču najopštijega i najzajedničkijega utopi sve što je pojedinačno, pa čak i da usko narodno hude ugašeno u široko narodno. To je zakon semena i ploda. Pa je tako jugoslovenska država plod svih semenih stremljenja svih elemenata. Taj plod niti je pripadao, niti pripada, niti če ika-da samo jednome pripadati. Nego če, čak, mož-da kome morati biti i gorak zalogaj, kolikogod je željeno očekivan. Ne moguči više hirati, ne moguči ni obustav-ljati ni natrag vračati tok istorijskog i opštega dela, a opterečena i primljenim raznorodnosti-ma i životom kao takovim, jugoslovenska država ima naročitu misiju. To je misija stvaranja i gradenja. To je najviše pozvanje za svako ljudsko srce i za svaku ljudsku dušu, To je ono, što je u smrtnome besmrtno i što je u čovečanskom božansko. Jugoslovenska država je tvoračka. U prvom redu je jugoslovenska država jugoslovenski tvoračka. Tvoračko se zbilo prvi put onda kada 5e jugoslovenska država stvorena. Ne ustavljajuči se i ne propadajuči, traje i ide živa snaga tvo-rački i dalje. Sada je oslonjena i osigurana na več stvoremome. A sada u tome stvorenome ima odredeno polje svoga rada. Država jugoslovenska, kao objektivna egsistencija, postaje tako osnovnim središtem celoga života naroda, kako se on konkretno javlja u religiji i moralu, u nauči i umetnosti. Tvoračka moč i vitalna sila jugoslovenske države mora da se okuša na religiji. Nema 5I0-bodnoga pojedinca bez svesnoga saznanja uzvj-šenoga. Jugoslovenska država mora da temelji na religiji. Samo religije daju tip država. Lu-dost je izmišljavati državu nezavisnu od religije, kao što je ludost hteti vedrima unositi religiju unutra. Bez heroja i mučenika ne može i neče biti države! Tvoračka moč jugoslovenske. države treba da se pokaže na obrazovanju nacije. Sve što se is- tiče i zna kao zajedničko, više i opšte, oblik, u koji se šaliva i dakle se razliva s\e što jeste, to je obrazovanje nacije. Nema države ako nije prožeta duhom nacije. Taj duh je je-dan naročiti sadržaj -koji ima oblik opštega. A taj oblik je konkretizovan u državi kako ona jeste. Otuda je osnova obrazovane nacije moralno jedinstvo pojedinačke i zajedničke »lobode i volje. Tome životnom principu duh nacije daje svesnost. Životna vrednost države u pojedincu, to je jedino moralnost! Ustav, odreden i zakoni državni, to su prava gradana države. Bregovi, šume, i vode, celokupna zemlja i sva priroda, to je spolja-šnje imanje gradana, to je domovina. Istorija države, dela i spomen otaca, to je unutrašnje blago, to je otadžbina. Sve je to zajedničko, sve to pripada svima. Ali i svi pripadaju tome. Jer je tako ispunjena i ostvarena jedna duhovna pretstava, i jer jedna volja i jedna sloboda hoče te zakone i tu državu. To je duh nacije, Jugoslovenska država ima za glavni zadatik: da se razvije i osnaži duh nacije! Tvoračka moč jugoslavenske države bila bi bez razuma, kada bi se odvratila od umetnosti i od nauke. Duh nacije jeste naročiti i odreden duh. Svako je dete nacije. Ali je i čedo vremena. Zato istorijski stepen razviča odre-duje i karakteriše duh. Posle religije glavni oblici svesti i slobode -jesu umetnost i nauka. Taj duh nacije takoder daje osnovu i sadržaj, u umetnosti oblik i prestavu, a u nauči razhor i mišljenje. U svojoj iskonskoj istovetnosti sve je to nerazorivo vezano sa duhom države. Bez umetnosti i nauke ko j a joj pripada, nema države! No, tvoračka moč jugoslovenske države, i kada obrazuje naročiti i odredeni duh jugoslovenske nacije, ima svoj još viši cilj. U hodu svetske istorije jugoslovenska država je sa duhom svoje nacije jedan pojedinački deo. Viši cilj je ne biti odredenim duhom nacije dru-gačije nego samo za to da se postane nedeljivim i nerazdeljenim u duhu svetslkom. Tek tako postiže duh slobodom svesti i volje po-slednju istinu i ispunjava poslednju dužnos!, i tek onda bude konačno što jeste i zašto jeste. Bez obzira na vreme, na trajanje, na sve ono dugo, teško i mučno, kroza šta mora da se prode, bez obzira na sva lakša gledišta, negacije, uspaljenost, pitalice i tvrdoglavstvo, jer i tuda mora da se prode, bez obzira na sve Strane i tude elemente što se ugnjezdiše medu nama, bez obzira na navike, divljaštva, bezob zirnosti i uzrujanosti naše krvi kakva jeste, govorimo jedino radi pozitivnog, smelog, j>od-uzetnog junačkog, što čini osnovu prave i proste duše naše. Zato govorimo o jugoslovcn-skoj državi kao o jedinom i največem i naj-jačem što nas danas od propasti čuva. Zagreb. Prof. dr. Laza Popovič. Pismo z meje Maribor, koncem februarja. Že večkrat sem. se hotel oglasiti, pa sem si vedno mislil, da pišete le o akademskih problemih in sem zato odlagal svoje tožbe s severne meje. Ker pa sem po vašem odgovoru na razpisano anketo spoznal, da- želite čim širši krog dopisnikov, se oglašam. Kdor pozna prilike ob naši severni meji, mora z obžalovanjem ugotoviti, da nobenega dela svoje domovine ne zanemarjamo v narodnostnem oziru tako, kakor baš severno obmejno ozemlje. Mnogo je problemov, ki bi se jih morali lotiti, ako bi hoteli prikazati vse nepravilnosti, ki se tukaj gode, ako bi hoteli prjikazati bedo in zapuščenost teh naših malih ljudi, ki stoje dan za dnem na naši narodnostni straži. Ob nje butajo valovi tujih aspiracij. Mi pa pričakujemo od njih, da moško vzdrže vse te poskuse, ne storimo pa ničesar, da bi jim olajšali ta odpor, ki ga ne nudijo le zase, ampak za nas vse, ki živimo za njihovimi hrbti v svobodni domovini. Danes se hočem omejiti le na en sam tak primer, ki pa glasno kriči po reme-duri. Najlepša vinogradniška posestva so v rokah tujcev; mnoga celo v rokah tuje mrtve roke — nemških samostanov. Omenil bi samo krasne vinograde, ki so v lasti benediktinskih samostanov Admont in Št. Pavel na Koroškem. Poleg teh pa imajo svoja posestva različni »grofje«, »baroni«, »obersti«, purgerski patriciji itd. Vsako tako posestvo je živa rana na našem narodnem telesu, to so osnovne celice tujega vpliva na naše prebivalstvo, preko njih penetrirai tuji duh v naš narod. Lastniki, ki žive večinoma v inozemstvu, imajo na teh posestvih svoje oskrbnike, ki uslužno pačijo svoja slovenska imena z različnimi »sch«, »tsch«, »gg« itd. V svojem klečeplastvu pred tujci-gospodarji zahtevajo isto od viničarjev, ki so v pravem pomenu besede brezpravna raja: Viničarski stan po teh vinogradih je najbornejši, nabednejši, kar jih je do sedaj sploh videl. Tuji gospodarji ne puste, da bi se organizirali v viničarskih društvih, ker se boje, da bi tam okrepili svojo samozavest in ne bili več slepi sužnji svojih gospodarjev. Njihov gospodarski položaj je slabši od najslabše plačanega tovarniškega delavca, saj je njihova mezda 2—3 Din. Obmane istorije, ili kako se danas interpretira istorija Nekada se govorilo da je istorija učiteljica života. Ta stara izreka sigurno je vredila i za nas, ukoliko smo mi nastojali uistinu da iz istorije, iz mnogobrojnih objektivnih činjenica, učimo. Istorija se ne može pristrano prouča-vati, ne možemo da istoriji naturujemo ideje i da je svojevoljno preinačujemo i tumačimo. Istorija je niz objektivnih naučnih činjenica — i one imaju da vrede bez obzira da li se to nama svida ili ne. »Ko hoče«, kaže Ciceron, »da državi štogod savetuje, treba da prvo dobro poznaje državu.« Država je produkt isto-rijskih činjeniea i istina. Država je činjenica i, da bi se upoznala poslednja i najznačajnija činjenica u dugom uzročnom nizu, treba ih sve redom objektivno proučiti. »Ars longa, vita brevis.« Ovo »ars« može se slobodno zameniti sa »historia«, a zmčenje »historia« upotpuniti sa »veritas«. Tako dobivamo vrhovno pravilo istoriskoj proučavanja, vrhovni naučni kriterij koji treba da vredi za sve objektivne, kriterij koji upravlja svakim proučevanjem isto-rijskih nauka. Nijedno naše vreme nije toliko puno obmana istorije i lažnog interpretiranja njezinog kao što je ovo današnje. To se tiče naročito nas, jednog dela našeg naroda, u kome se, po odre-denom planu, falsifikuje istorija ili se isl. »rij-ske činjenice stavljaju u službu izvesne politike pa tako dobivaju i naročiti smisao i su-protno značenje. Takozvani ■ hrvatski pokiet >/U$l>eos je da islorijti učini svojom službeni-com, t. j. da je iičini neobjektivnom i nenauč-riorn, te da u takovu služim uposli čitav niz »istoričara« kojima je »cilj« da od naučnih, istorijskih istina stvaraju ulične i palanačke bajke, llrvat.-ki pokret koji je, nažalost do danas dao veoma malo pozitivnega u opštein smi- slu, hrvatsku narodnu istoriju — koja je pro-učavana decenijama naučno i objektivno od prvih naših istorijskih radnika — učinio je stranom i neistinitom da bi tako, preinaHva-njem fakata i svojevoljnim prikazivanjeni, utvrdio granicc odredene svojim političkim programom. To je odviše providno i naivno o da se ne bi opazilo. O hrvatskom pokretu tek če moči objektivna istorija, nakon nekoliko smirenih decenija, da izrekne svoj konačni sud. Ali, istorija svakako neče zaboraviti i to da je ona sama u doba pokreta proživljala svoj najtužniji period, da nije bilo dana u kam se nije ervenila od stida. Hrvatski pokret ima svoj politički program. Taj je program isključivo hrvatski. Do danas bar ioš niko nije dokazao da to nije tako. I tome isključivoin hrvatstvu ima da se služi sve što je hrvatsko. To je, s gledišta narodnog, lepo i to toliko dugo lepo dok ne počinje da iza-živa one koji hladnokrvno prate tok li^vat-skog zbivanja i koji takode imaju svoju istoriju, istorijske činjenice i neoborive realne rezultate tih činjenica. Hrvatski pokret sadrži u sobi velehrvatstvo i ono nastoji da se, na bazi »istorijskog dokazivanja«, utvrdi na što udalje-nijoj tačei. Ovaj imperializem, koji možda (ako čemo da govorimo s »državnopravnog« gledišta) ima nekog opravdanja u davnom, danas več samo arhivskom »istorijskom« pravu, — u prirodnom pravu, pozitivnom, narodnom (uzev-ši teoriju da postoje dva zasebna naroda), danas nema nikakvog oslonca. Da govorimo otvo-reito. Hrvatski pokret u svojoj političkoj propagandi nastoji da prikupi što više naših pokrajina pod svoje okrilje, isključivo hrvatsko. Proglasivši Hrvate zasebnim narodom, za-sebnom kuiturnom, socialnom i etničkom jedi- nicom, on utvrduje i zasebni hrvatski teritorij odnosno udara geografske granice »etničkom elementu« hrvatskom. Hrvatski pokret ide još i dalje, on kolevku prve srpske države takode proglašuje, po nekoj porfirogenetskoj pripo-vetci, svojim teritorijem, nastoječi da Srbe potisne što više na istok, a one koji su ostali unutar njegovih granica, proglasi takode »etničkim elementom hrvatskim« — koji, kao i srpski, ne postoji »ni u istoriji« »ni u stvari«. Svemu tom poslu ima da služi istorija, ona treba da dokaže činjenice koje kao takove nisu nikada postojale; ona to ima da dokaže mimo svih naučnih istorijskih rezultata koji se decenijama pomno skupljaju i koji pretstavljaju neoborive objiektivne istine. U tome i jest velika obmana istorije koju danas čine izvesni pripadnici hrvatskog pokreta. Danas u Hrvata (onih koji su u službi pokreta) istorija stoji na onom stupnju na kojem je stajala za Pavla Rittera Vitezoviča koji je nastojao da u svom delu »Croatia rediviva Lcopoldo Magno Cae-sare« dokaže da su Hrvati: i Slovenci (Planinski Hrvati), i Srbi, i Bugari, i Tračani, i Makedonci (Crvena Hrvatska, Croatia Rubea) pa gore na severu Slovaci, česi, Poljaci i Rusi. On je to radio za bečkog cara, jer je stajao u njegovoj službi i želeo da dokaže njegovo »istorijsko pravo« na takozvani Ilirik. Danas je to svakako smešno, ali iz ovog dela ilikla su dva vodeča programa hrvatske politike: ilirski i starčevičanski; jedan, kako hi se danas reklo, jugoslovenski, drugi ekskluzivno hrvatski. »Istoričari« hrvatskqg pokreta prihvatili su Ritterovu Croatiain redivivam, doduše bez Srbije, Makedonije i Trakije te slovenskog severa, ali s odlučnim nepriznavanjem srpske »narodnosti« na teritoriju hrvatskog »državnog i istorijskog prava« koji je proširen do najdalje niogučih granica. Falsifikovanje i lažno interpretiranje istorije vidno pokazuje i cilj takve rabote: odrediti granice, izdeliti se, da bi se postigla svoja zasebna državnost i narodnost. Ne igra tu niikak-vu ulogu što objektivna naučna istorija govori sasma drugačije. Ali, usprkos svih izrazova, još se nije ozbilj-no cula druga strana, u ovorn slučaju srpska. Ta strana još uvek hladnokrvno posmatra veru-juči u konačnu pobedu razuma i istine. Srbi bi se takode, kad bi to smatrali za potrebno, mogli snažno pozivati na svoje »istorijsko pra^o«, a i s više uspeha nego Hrvati. Narodno i pozitivno pravo srpsko (kad več moramo da govorimo na ovaj način i ovim jezikom) duboko ulazi u telo hrvatskog istorijskog i državnog prava. Srpski elemenat je mnogo jači u Hrvat-skoj nego hrvatski u Bosni i Hercegovini Da bi se izdelili što više Srba, izvesni Hrvati smislili su da su gotskog porekla (!) i da su, za razliku od onih koji su se, kako kažu u svom »naučnom« jeziku, »dotepli i doklatili«, plemeniti. Ovo se poklapa sa onim Srbima, koji su se »dotepli« u Hrvatsku i koji, kao »neplemeniti«, neinaju svoj rezon detr i treba da ustupe svoje mesto plemenitim gotskim Hr-vatima. Dakle, istorijska nauka koja se gaji u hrvatskom pokretu, stoji na zavidnoj naučnoj višini! Ali, ipak če se jednom i Hrvati sa sme-Škom na licu pominjati takvili »istoričara« kao što čine i Srbi, kad se pomene ime Lukina Laziča! Jedan deo izvesne štampe hrvatske stalno interpretira takvu preinačenu hrvatsku istoriju. Treba dokazati da Srba nema sve do Drine; du oni u ovim krajevima nisu igrali nikakvu ulogu kao Srbi nego, ako su je igrali, kao pruvoslavni Hrvati. Iskoriščujuči čutanje srpske Strane, oni postaju sve smeliji, istorija u njihovoj službi postaje drzovita, ona bez-obrazno izaziva. Tako se i masa uljuljkuje u slatke laži o nekoj svesilnoj, opštevrednoj, in-ternacionalnoj veličini, a obratno (tu se misli druga strana) o nekoj lažnoj, nekulturnoj, per- Rekli boste: na uro. Ne! Na dan! 0 nadurah, o nagradi za nočno delo (v času trgatve) seveda ni govora. Tu se prestrada gotovo več, kot v vsakem delavskem predmestju. Največjo škodo v nacionalnem oziru pa nam prizadenejo lastniki teh posestev s tem, da prisilijo to brezpravno rajo, ki živi na njihovi zemlji, da vsako svoje lastno mišljenje in prepričanje v interesu zaposlitve opusti. Ti ljudje nimajo nobenih pravic. Samo kadar pridejo »presvetla in premi-lostljiva gospa grofica« gledat, kaj bo zopet izsesala iz naše zemlje in naših ljudi, smejo stati vsi, od najmanjšega kalužarja pa do starega očanca lepo po starosti v vrsti in svoji dobrotnici poljubiti roko. To je vse, kar smejo ... Morda si boste mislili, da vam hočem pripovedovati pravljice o grajskih gospodičnah in zaljubljenih vitezih iz časov, ko so naši očetje bili sužnji tujih oblastnikov, na žalost pa je to kruta resničnost v svobodni Jugoslaviji. Na ta nemška posestva se zatekajo ob nedeljah mariborski nemčurji in tu med preprostim ljudstvom, s svojimi izzivalnimi nastopi, manjšajo vero v moč in bodočnost naše nacije. Ta problem je v isti meri gospodarski kot nacionalen. Vendar bomo rešili nacionalnega istočasno, ko bomo rešili gospodarskega. Dokler ne bomo vseh teh posestev nacionalizirali, pokupili in odvzeli tujim mrtvim rokam, ne bomo imeli tako varnega obmejnega ozemlja, kakor si ga želimo. Boris Tonejc. Z DOMAČIH JN TUJIH [niverz £ — V hribe kolega? — Ne, temveč na predavanje v Hidro-tehnični laboratorij! ZNIŽANJE ŠOLNIN IN TAKS? Razne akcije, ki so jih tekom let pod-vzemali akademiki in univerzitetne oblasti za znižanje oziroma popolno odpravo šolnin in taks, so bile popolnoma brezuspešne. Ne bomo se spuščali več v dokazovanje, da je šolanje _po ustavi brezplačno, da je plačevanje šolnin in raznih taks torej protiustavno, da so dosedanje šolnine krivične itd. To je bilo že neštetokrat razmotrivano v našem akademskem in javnem časopisju. Mesto tega hočemo označiti položaj, v katerem se nahajamo danes, ko je o vprašanju šolnin in taks nastopil nov moment. Ne moremo sicer predvidevati, če bo vprašanje res zadovoljivo rešeno, ker zavisi to od Narodne skupščine. Prejšnji teden je odpotovala v Beograd delegacija Akademske Akcije, da pri merodajnih faktorjih ponovno poudari zahteve ljubljanske univerze. Poročilo, ki ga je poslala v četrtek, navaja poleg neštetih korakov, ki jih je pod-vzela, tudi jako zanimivo izjavo, ki jo je dal delegaciji prorektor beograjske univerze: beograjska univerza je stavila ministrstvu prosvete in financ inicijati-ven predlog za spremembo odmere in pobiranja šolnin. Ta predlog je bil v vednost poslan ljubljanski in zagrebški univerzi. O njem bo te dni v skladu s poročilom ministra financ odločal finančni odbor Narodne skupščine. Ker pa se vrši vpis tik pred rešitvijo tega važnega vprašanja, se beograjski akademiki niso hoteli vpisati. Univerzitetne oblasti so hotele pospešiti rešitev vprašanja ter so danes po predhodnem ustmenem sporazumu z ministrom prosvete odredili, da se vrši vpis brez pobiranja šolnine in brez predpisane takse s kolkom 5 Din. Ta odredba rektorata je začasna mera, katere cilj je, da se določila zakona o šolninah in taksah spremenijo z retroaktivno močjo, da bo rektorat koncem semestra pobral takse in šolnine po novih določilih in ne po dosedanjih. Po prejemu dopisa, ki ga je poslala Akcija, se je sestal Meddruštveni odbor, ki je razpravljal o novo nastali situaciji. Soglasno je bilo sklenjeno, da se pošlje takoj deputacija k g. rektorju in mu postavi sledeče zahteve: 1. da se prekine vpisovanje po dosedanjem načinu; 2. da rektorat stopi v stik z zagrebško in beograjsko univerzo ter z ministrstvom prosvete, da doseže enake ugodnosti za slušatelje ljubljanske univerze, kakor jih je dosegla beograjska; 3. da z vso močjo podpre predlog, stavljen ministrstvoma prosvete in financ od beograjske univerze po sklepu univerzitetnega senata z dne 24. februarja t. .1,; predlog predvideva znatno zniža* nje šolnine in vpisne takse, ki bi znašala po novem predlogu Din 25.—, ter 4. da podaljša vpisovanje za toliko časa, za kolikor bo sedaj, dokler se razmere ne urede, prekinjeno. Poleg tega je izdal Meddruštveni odbor na vse slušatelje Aleksandrove univerze proglas, v katerem jih poziva, da prekinejo z vpisovanjem za toliko časa, da se vprašanje reši. Poleg tega je opozoril tiste, ki so se že vpisali, da bodo, če bo novi zakon sprejet z retroaktivno močjo, dobili denar povrnjen. Ker g. rektor radi nerazumljivega razloga delegacije ni sprejel, dasi je bil v svoji pisarni, se je zglasila pri g. sekretarju in mu izrazila želje in zahteve Meddruštvenega odbora. G. sekretar je obyestil delegacijo o ukrepih, ki jih je za čim hitrejšo in ugodnejšo rešitev vprašanja podvzel rektorat ljubljanske univerze, poleg tega pa ji je sporočil, da bo popoldne o zahtevah Meddruštvenega odbora razpravljala univerzitetna uprava, ki bo na vsak način skušala najti čim zadovoljivejši izhod iz nastale situacije. Vpisovanje se je tega dne sicer uradno še vršilo, vendar se je kljub temu, da je univerzitetna uprava zabranila plakat s proglasom Meddruštvenega odbo-ra*‘vpisalo le jako malo slušateljev. Popoldanska seje univerzitetne uprave je sprejela sledeči sklep, ki je bil takoj objavljen v dnevnem časopisju in na oglasnih deskah univerze: vpisovanje v letni semester se vrši nemoteno dalje. Vendar pa pri vpisovanju ni potreba plačati dosedanje takse Din 100.— in nikake šolnine, pač pa samo prispevek za zdravstveni fond, ki znaša dinar- V ostalem pa smatramo, da je korupcijo treba uničiti. jev 30.— in pri juristih še prispevek za biblioteko, ki znaša Din 20.—. Prvi obrok takse in šolnine je treba plačati, če bo amandman o spremembi šolnin in taks propadel, do 15. aprila, drugega do 5. maja in zadnjega do 5. junija. Če pa bo amandman sprejet z retroaktivno močjo za letni semester, se bo šolnina pobrala po novem zakonu. Tisti, ki so se vpisali po starem načinu, bi dobili v lem slučaju denar povrnjen. O samem predlogu-načrtu za znižanje taks in šolnin, ki ga je predložila ministrstvu prosvete in financ v odobritev beograjska univerza — pa bo razpravljal univerzitetni senat v torek. Ob istem času bo o predlogu razpravljal tudi se* nat zagrebške univerze in bosta tako obe univerzi podprli, to upamo, predlog beograjske univerze, ki je do sedaj še eden najpovoljnejših, če se že ne more doseči popolnega ukinjenja šolnin in taks. Nikakor nočemo biti optimisti in verovati, da bo predlog beograjske univerze, podprt od strani ljubljanske in zagrebške univerze, sprejet. Vidimo pa, da je sedaj napočil najugodnejši čas, da se to vprašanje premakne z mrtve točke. Nujna je potreba po skupnem in najod-ločnejšem nastopu vseh, da se vendar enkrat ukine stara krivična odredba o šolninah in taksah. MEDDRUŠTVENI ODBOR Vprašanje reprezentance naše univerze se vleče v nedogled. Vsa prizadevanja akademikov, da bi prišli do svoje najvišje predstavnice, so se doslej kon* čavala in razbijala na raznih zaprekah, ki so bile ali akademiki in njih neenotnost, ali pa momentani politični kurzi, ki jim osnovanje takšnega foruma ni šlo v račun. Da radi tega ni vse akademsko življenje zaspalo, so bili študentje prisiljeni, da si sami na lastno pest in po svoji uvidevnosti ustvarijo forum, ki bi reševal važna univerzitetna vprašanja in v gotovih slučajih lahko nadomestoval reprezentanco. Snovali so se meddruštveni in medstrokovni odbori, v katerih so se fidnoj i tiranskoj manjini kojoj je jedili spas i održanje u eksploatisanju onih prvih. Danas su laži toliko uvrežene da se iznošenje objektivnih činjenica smatra kao provokacija, a to zato što je laž proglašena doginom o kojoj nema diskusije. Veličine se ne inogu graditi na činjenicama kojih nema, zato su i takvi radovi i gradnje momentane kao što su momentani i veliki šareni mehuri penušave sapunice. Danas se o hrvatskoj narodnoj istoriji veoma mnogo govori, ali se strahovito mnogo prečutkuje. Istorija je veliki i neprekidni tekst koji je od relka do retka logično povezan. Ništa se iz njega ne može svojevoljno iskidati. Doduše, može sc tu proizvoljno izneti nešto sto se svi-»ta, pa onda taj jedan deo citirati bez.one veze s kojom trk čini celinu. Tako i u Svetom pismu možeino pronači polovične izreke, pa onda pomoču njih utvrditi da »nema Boga« — jer smo pregledali ono što dolazi iza toga — »reče bezumnik«! Johannes Miiller je rekao: »Ko obečaje da čc sagraditi kuču, pa joj udara temelje na pesku ili pravi kuču od karata, taj je varalica. A to je i političar bez poznavanja istorije i statistike.« Tu skoro je izašla jedna »istorija« g. Josipa Horvatha, urednika »Jutarnjeg lista«, sa naslovom »Politička povijest Hrvatske. Ljudi i ideje. Kroz stotimi godina hrvatske politike«. Ovo je taikozvano ohzoraško (obzoruško današnje odnosno Tipografijino) tumačenje hrvatske istorije. Ta knjiga nema nikakvu naučnu vrednost, najviše možda pripovedačku, to je novinarsko pripovedanje dogaitaja u kojimu je, na priiujer, veoma važno da su se začetnici ilirskog pokreta sastujali u Kapucinskoj ulici 'ir- I' ■ pripovedač je srečan sto je za začetnike ilirstva pronašao onovo ime — »idejna grupa iz Kapucinske ulice«, dakle, u stvari, ^kapucinski pokret«. Ta je knjiga zanimljiva za današnje vreme po tome što se u njoj nastoji prikazati istorija Hrvatske od 1832 naovamo onako kao što je interpretira »Obzor«. Karakterističen je prikaz godine 1848.Četrdesetosme Srbi i Hrvati prvi put istupaju kao jedan narod, to je ideja 1848, i to naročito naglašuje istorija. Srpski narod u široj Ugarskoj, uz madžarski, dao je najviše žrtava, najstrahovitije i najkrvavije je ose-tio šta znači boriti se za slobodu i »slatku na-ciju«. Istrebljcna su čitava sela i naselja srpska, ceo narod srpske Vojvodine učestvuje u strašilom gradanskom ratu za koji savremenici kažu da svet takav ne poznaje od peloponeških ratova. Dvadeset godina ne pokazuje srpsko sta-novništvo nikakav prirast prema stanju od 1847, jer ga je toliko izginulo za srpskog pokreta. A tu je ideja: sloboda i nacija. Do po-četka 1849 ima srpski narod protiv sebe ne samo Madžare nego i svu carsku vojsku u Ugarskoj. Pomažu ga samo brača iz Srbije. Srpski se narod krvavo bori ne samo za svoju slobodu i naciju nego i za onu »idejne grupe iz Kapucinske ulice«, jer su Srbi proglasili istovetnost svojih težnji sa težnjama Hrvata. Od maja meseca 1848 on deluje za tu ideju na hojištima Južne Ugarske ali g. Josip Horvath suho i škrto uvodi Srbe u svoju odnosno Ti-pografijinu interpretaciju četrdesetosme, beležeči nekoliko data koja označuju nešto manje nego je i samo sporednost. To je ta tendenca, to je u skladu sa današnjim političkim programom hrvatskog pokreta, ali niti je istorijski tačno niti je to istorija. To je neozbiljno i smešno, tim više što su ljudi i ideje g. Josipa Hrvatha stavljeni pod uzviše-nu sentcncu neoplatonika Amoniusa: »Amicus Plato, sed magis amica veritas«! U prvi mali sve to može da služi hrvatskoine pokretu, jer on još nije naišao na odrešitog protivnika. Štaviše, jedan od gospode poslanika, inače profesor sociologije, ignorišuči isto- nju i pretpostavljajuči joj politički moment, u svome je govoru prihvatio istorijske obmane i zablude koje se danas proizvode u hrvatskom pokretu kao polaznu tačku srpsko-hrvatskog sporazuma. Gospodin profesor, koji možda odlično poznaje sociologiju, čini se da veoma slabo poznaje svoju narodnu istoriju. Največa je želja svakog iskrenog Srbina i Hrvata pravedan i iskren sporazum. Ali, za takav sporazum treba da bude čist vazduh, oslo-boden od svih obmana. Ne mogu Hrvati tra-žiti sporazum falsifikujuči one momente koji u tom sporazumu igraju veoma važnu ulogu. Danas Hrvate niko ne provocira, a šta rade oni? Provociraju svoju vlastitu istoriju, pro-vociraju drugu stranu sporazuma — nijedan njihov politički gest nije zadahnut iskrenošču sporazuma. Dok ga oni traže i spremni su da ga sklapaju, s druge ga Strane ruše i bacaju krivieu ne na sebe nego na one koji su spremni da taj sporazum iskreno prihvate. Hrvati su stvorili jugoslovenstvo, Srbi su ga prihva-tili, a danas Hrvati napaduju Srbe zbog jugo-slovenstva što su Srbi i opet stvarno najviše doprineli žrtava da bi se ostvarila suština jugo-slovenske misli — zajednička država Južnih Slovena. I ne samo to. Hrvati iz hrvatskog pokreta nastoje, na temelju iskrivljenih istorij-skih činjenica, »dokazati« kako Srbi nemaju pravo da bivstvuju ne samo u onim zemljama, u koje su kasnije došli, da bi ih krvlju svojom odbranili, nego ni u onima koje su od vekova bile srpske i koje Srbiina od vekova pripadaju. Hrvati traže od Srba da oni stvaraju atmosferi! za sporazum, Srbi to i čine, a što čine Hrvati? Oni utvrdjuju svoje »etničke granice« na Drini, govore o hrvatskoj Vojvodini, hrvatskoj Atini, govore o onomc što istorija, kao objektivna znanost, ne poznaje. Zamisao ilirizma bila je velika zato što je bila altruistička — i srpska, i hrvatska, i slovenačka, i bugarska — jugoslovenska. Ekskluzivno hrvatstvo ne može biti veliko zato, što je egoistično, što je otimačko — ne za široku zajednicu svih nas, koji živimo na ovom šavu zemaljskome, nego samo za sebe zato što hoče da se izdigne na štetu zajednice i što nema osečanja pripadni-štva jednoj velikoj i dubljoj celini. I danas treba istorija da stoji u službi takve ideje i takve propagande! Istorija treba ob-manama da dokaže ono što joj kao nauči nije poznato. Hrvatski narod može da se danas upliviše nesolidnim pojedincima, može i da veruje u ono, što mu se propoveda — ali, mo-gao bi se ljuto razočarati i gorko požaliti obmane koje je prihvatio kao istinu. Srbi hladno-krvno prate sve ono, što se zbiva, i njima je danas važnije da očuvaju ovu državu, nego da Hrvatima dokazuju kako je car Dušan poklo-nio Sionski Rat Dubrovniku i kako Dubrovčani nikada nisu govorili ni pisali, da su Hrvati vec ili Slovini ili Srbi; kako su na otoku Mljetu bili pravoslavni manastiri i kako hrvatska država nikada nije prešla granicu Neretve, a Matej Ninoslav i Kulin zvali sefoe i svoj narod »Serbljima« itd., itd. Ono što nam nulaže istorija, ono što nam nalažu neoborive činjenice i istine, to je da ovu državu treba sačuvati, održati za nas i za potomke naše. Hrvati su stvorih jugoslovensku ideju, Srbi su je ostvarili — i država je naša njen rezultat. To je činjenica i istina, i onaj koji če uneti više snage, razbora i ljubavi za očuvanje ove tvorevine, taj čc biti dostojniji i svog naroda, bilo srpskog bilo hrvatskog. Za sve druge vredi ona več citirana izreka Johanncsa Miillera: »Ko obečaje da če sagraditi kuču, pa joj udara temelje na pesku ili pravi kuču od karata, taj je varalica . ..« Zagreb. Pričujoča številka se je zakasnila vsled tehničnih ovir. Prosimo naše čita-tel je, da to blagohotno upoštevajo! — reševala pereča študentovska vprašanja. Vendar pa je bilo delo vseh teh odborov otežkočeno vsled tega, ker niso predstavljali neke strnjene celote. Manjkala so pravila, po katerih bi bila točno določena njih funkcija. Letos se je tudi temu hotelo priti v okom. Po skoro enoglasnem mišljenju vseh je bil osnovan Meddruštveni odbor ter zanj izdelana pravila, ki pa so pri delu društev naletela na velik odpor. Pravila so sprejela sledeča društva, ki sedaj sodelujejo v Meddruštvenem odboru in ki brez dvoma predstavljajo veliko večino vseh ljubljanskih študentov: Društvo slušateljev juridične fakultete, Društvo slušateljev filozofske fakultete, Društvo medicincev, Društvo slušateljev teološke fakultete, Jadran, Edinstvo, Klub jugoslovenskih akademikov iz Trsta, Gorice in Istre, Akademska podružnica Ciril-Metodove družbe, Danica, Savica, Zarja, Kladivo, Cirilsko društvo bogoslovcev, Akademska zveza, Pododbor SJNAO, \MCA. Toda povrnimo se k grupi, ki v Meddruštvenem odboru ni hotela sodelovati, oziroma je njegovo delo hotela ovirati. Omenili smo že, da je večina akademikov bila mnenja, da se letos osnuje meddruštveni odbor in ne Medstrokovni, kot je obstajal lani. Do tega prepričanja je moral priti vsakdo, kdor je imel vpogled v delovanje Medstrokovnega odbora, ki se je radi tega, ker so se v njem največkrat reševala vprašanja, ki niso imela strogo strokovnega značaja, izkazal za preozkega. Poleg tega ni predstavljal one večine akademikov, ki jo sicer lahko predstavlja Meddruštveni odbor. Vse to je dovedlo do že omenjenega prepričanja, da je edina rešitev iz položaja, v kakršnem se nahajamo, osnovanje Meddruštvenega odbora, v katerem bi 6e lahko poleg strokovnih reševala tudi vprašanja, ki posegajo na kulturno polje in reševanje katerih je akademikom dolžnost. Grupa društev, ki jo sestavljajo: Zveza strokovnih klubov tehniške fakultete, Slovenski klub in Njiva, se z osnovanjem Meddruštvenega odbora ni strinjala, dasi je baš predsednik Zveze bil oni, ki je stavil predlog za osnovanje Meddruštvenega odbora. V splošnem pa se je moglo takoj v začetku opaziti značilno dejstvo, namreč, da gornji moment, ki so ga stalno ponavljali, ni bil za njih abstinenco glaven. Glavno je bilo to, da bi ostali v Meddruštvenem odboru le malo uvaževana manjšina, ki ne bi mogla odločilno vplivati na delovanje odbora in bi bila prisiljena le si-stirati sklepe drugih. To pa jim nikakor ni šlo v račun. Zato so se začeli izgovarjati), da so pravila Meddruštvenega odbora »nedemokratična« (vemo prav dobro, kaj si oni predstavljajo pod demokracijo, zato se ne razburjamo in omenjamo ta njihov izgovor le kot kurio-zum), da je nesmisel voditi razgovore o akademskih vprašanjih s tako veliko grupo, kot jo predstavlja Meddruštveni odbor (ali ni to vendar demokratično?) itd. Z eno besedo: njih taktika, ki pa je bila popolnoma prozorna, je bila v tem, da skušajo delo Meddruštvenega odbora onemogočiti. Trezno misleča večina limanicam ni nasedla, ker je smatrala, da se bo delo v korist našega študenta vršilo lahko prav tako brez njih, kakor z njimi, če ne celo lažje. Zanimiv in značilen zaključek, ki ga lahko izvlečemo iz vsega gornjega, nam pokaže ljudi, »ki jim je delo za akademika nad vse«, v njihovi pravi luči. Letos so pokazali, kdo prav za prav so. Vsa leta, ko jim je sodelovanje z ostalimi šlo v račun, so z njimi sodelovali. Ko pa so se letos prilike obrnile, je bilo naenkrat tudi konec njihovega interesi-ranja za študenta ter njegove probleme. Tisti, kdor jih pozna, je že šel, pa bo še šel, z omalovaževanjem preko njih. Hoteli bi le, da jih spoznajo v pravi luči tudi oni, ki so bili toliko neprevidni, da so ves čas nasedali njim, dvoreznim borcem za demokracijo, pravico, študenta, narod itd., itd. DELEGACIJA AKADEMSKE AKCIJE V BEOGRAD V torek 2. marca je odpotovala v Beograd delegacija Akademske Akcije, da pri merodajnih faktorjih ponovno poudari zahteve in potrebe Aleksandrove univerze, da zainteresira zanje vse naše parlamentarce in se-pozanima za usodo predlogov in amandmane, ki jih je stavil rektorat ljubljanske univerze. Delegacijo sestavljajo gg. Orožen, Kavčič in Štular. Delegacija je posetila (po poročilu, ki smo ga prejeli do zaključka redakcije) prorektorja beograjske, univerze, s katerim je razpravljal o stališču beograjske univerze do splošnih univerzitetnih vprašanj, o tehnični in medicinski uredbi, o univerzitetnem zdravstvenem fondu, o uredbi o združevanju univerzitetnih slušateljev, o železniških olajšavah za akademike in o vprašanju šolnin in taks. Poleg omenjenega poseta je vršila še druge nameravane intervencije, o katerih bomo prinesli podrobno poročilo, ko se delegacija vrne v Ljubljano. „Zagrepčaniii o ljubljanskim prilikama" Povodom mog članka u prošlom broju »Naše misli« razvila se polemika izmed ju »Jutra« i »Slovenca« koja me, pravo rečeno, nije suviše iznenadila. Naročilo me nije iz-nenadilo pisanje »Slovenca«, koji, naravno, stvar iskoriščuje u svoje svrhe. To je sasvim prirodno i malo me zanima, pa zato i ne mislim da odgovoram na njegove članke. Ali, žao mi je što moram odgovoriti »Jutru«; žao otuda što, ipak, nisain mislio da če mi taj list odgovoriti na toliko žalostan način na koji je to učinio. Naslov »Jutrovog« odgovora glasi: »Jutrova poročila o španski vojni« (»Jutro« od 5 marta 1937). Moj članak u »Našoj misli« ima 111 (stojedanaest) redova; od toga je 9 (devet) posvečeno španskem pitanju (dve rečenice). U tim dvema rečenicama ja niti najmanje ne dajem »oduška svoin oduševljenju za Frankovu vojsku«, kako to neistinito veli »Jutro«, nego tražim da se o Španiji piše objektivno i to naročito u nacionalnim listoviina. Mislim da je to opravdano. Na to mi »Jutro« odgovara, da piše objektivno (žalim, ali ja samim rečima ne verujem nego se oslanjam na vlastita opažanja) i ukazuje mi na primer »Politike« i »Vremena«. Da sam ja samo i sanjao da »Jutro pretenduje na to da bude na istoj liniji sa tim listovima, molim neka mi ne veruje da nikada ne bih pisao svoj članak. Napisao sam ga zato što sam mislio da nacionalna štampa ima naročite dužnosti, pa sam bio slobodan da na te dužnosti ukažem, jer sam sniatrao da je možda zanitnljivo što o tome misli omladina ili bar jedan deo omladine. »Jutro« me ovde demantuje i time dokazuje da je moj članak bio opravdan. Žao mi je što je »Jutro« zahoravilo da odgovori na ono što sam napisao u ostala 102 reda. Čini mi se da tamo ima mnogo važ.nijih stvari nego što je gradjanski rat u Španiji. Najzad, vrlo je lepo od »Jutra« što priznaje da mi odgovora samo zato što je »Slovenec« reagovao na moj članak. Ako bi mi bio potre-ban još koji dokaz o opraivdanosti mog članka, ovde bih ga imao. To što misli omladina, to je, dakle, potpuno sporedno, to je mladalački nezrelo i preiko toga treba preči na dnevni red — izuzev ako se povodom toga može polemi-sati sa »Slovencem«. Vrlo krasno, zaista vrlo krasno. Ponavljam iz prošlog članka: »Meni se čini da su ovakve prilike .. . moguče samo u sredini gdje se svaki pokušaj koji hi hteo da unese novog shvatanja, tumači kao hogohul-nički napadaj ,današjije‘ omladine na časne starine koje su tabu.« Tinve zaključujem i naj-dobronamernije preporučujem »Jutru« da se malo više olmzirc na mišljenje mladih ljudi jer bi mu se bagatelisanje jodnoga dana moglo osvetiti. Moram još dodati i to — jer sam čuo raznolike komentare — da za moje napise nosim punu odgovornost ja, a ne uredništvo »Naše misli« kome i ovde zahvaljujem što mi je omogučilo da iznesem mišljenje moje i mojih prijatelja. Zagreb. Murko Žuč. _y Se eno mišljenje USODNA POMEMBNOST IDEJNE RAZDELITVE SVETA. — VERA V ZAKONITI ORGANSKI RAZVOJ. — PROBLEMATIKA MEDNARODNEGA ŽIVLJENJA. — ZLORA-BA RELIGIOZNEGA BOJA. — ŠPANIJA IN NJENO OZADJE. Velika večina evropskih držav je v teoriji in praksi odklonila gesla Niim-berga in obojnega Rima iz mnogih tehtnih načelnih razlogov. Predvsem bi njih usvojitev usodno razklala človeštvo v dva nepomirljiva, drug drugega popolnoma izključujoča idejna svetova, katerih izzvani soudar bi zapusti v svoji neprizanesljivosti danes še nepredstavljivo katastrofo. Zmaga gesel, po katerih naj bi se izvedla, z namenom vprizoriti moderno križarsko vojno, grupacija sil v mednarodnem življenju na izključno ideološki osnovi, bi nedvomno pomenila eno najstrahotnejših tragedij človeštva, eaj so vse težje v preteklost|i redno združene z nazorskimi konflikti. Vzpo-rediti bi jo mogli s srečanjem religij islama in krščanstva ali z ločitvijo protestantizma od katolicizma. Tudi takrat so padala današnjim analogna gesla in v znamenju nerazsodnega verskega fanatizma, ki je bil edini odločujoč kriterij za opredeljevanje, so krvaveli in se izčrpavali narodi, da so bili končno nagrajeni s splošno revščino, podivjanostjo in barbarstvom, kot posledico. Odgovorni državniki pa niso zavrnili teh pozivov na duhovno ločitev človeštva samo zato, da odvrnejo od njega usodno, neposredno srečanje d veli sodobnih mistik, dveh od starih nič manj dogmatičnih in fanatičnih religij, temveč tudi zato, ker vsebuje organizacija mednarodnega življenja na ideološki osnovi, po svojem smotru, zanikanje temeljnih načel današnjega meddržavnega pravnega reda: načela integritete iri suverenosti. K temu je gotovo mnogo prispevala vera v veljavnost zakonov, ki z vso doslednostjo uravnavajo organski razvoj v človeštvu od nevzdržljivib ekstremov v korist resnice in napredka. Kakor bo po teh pravilih gotovo rešen ruski narod današnjega trpljenja, tako gotovo ho po njegovi zaslugi oplojeno vse človeštvo. Današnje meddržavno in mednarodno sožitje je mnogo prekomplicirano, da bi njegovo uravnavanje mogli reducirati na izključno svetovno nazorske osnove. Politični, kulturni in gospodarski interesi subjektov mednarodnega dogajanja so mnogo preveč prepleteni, da bi jih mogla zadovoljiti idejna solidarnost. Premalo se še spoštujejo in preveč kršijo prava nacionalna načela — značilno, da ravno s strani njih najbolj kričavih branilcev —, da bi preko iz tega izvirajočih nasprotstev, mogla ravno imperialistična nacionalna misel poslužiti kot moralna podlaga združevanja proti katerikoli drugi ideologiji. Ko si bodo nepopačeni nacionalni principi priborili absolutno veljavo, ko bo čutil vsak narod zase popolno kulturno, gospodarsko in politično življenjsko varnost, šele takrat bodo ostvarljive iskrene, solidarne mednarodne fronte v obrambo človeške kulture. Če kdaj in kje, potem v današnji mednarodni problematiki in v vodstvu zunanje politike ni mogoče slediti mnogim narodom ideološkim čustvom, če hočejo v zdravem egoizmu očuvati svojo lastno nacionalno eksistenco. Mar nam ne nudi ravno naš čas mnogo, naravnost karakterističnih primerov, kako se krijejo zunanjepolitični interesi mnogih držav, ki imajo notranje povsem različne režime in da se diametralno križajo z notranje idejno si mnogo sorodnejšimi? Zato tudi opredelitev sil niti približno ne kaže podobe, ki bi odgovarjala pozivom in željam Niimberga in obojnega Rima. V svoji treznosti in realnosti znajo narodi o pravem času in na pravem mesi n ločiti zunanjo od notranje državne politike, ki brez paradoksa povsem razumljivo in opravičljivo lahko združi na zunanjepolitičnem terenu dve notranje idejno si popolnoma nasprotujoči sili. To dejstvo da jasno in otipljivo slutiti, kako malo iskrena mora biti na- mera, ki si jo je v svoji namišljeni večvrednosti in izvoljenosti za neko vzviše-nejšo, izbrano, aktivno mesiansko nalogo, nadel z mnogimi »postranskimi« računi nemški narod skupno s svojimi dostojnimi pomagači. Vsaka, še tako malo pronicljiva glava mora spoznati, da je vse ono »postransko« glavno, pa naj se imenuje »izraz ohranitvenega. gona«. Tako zamišljen propagirani religiozni boj zdrkne z visokega namena, očuvati človeško kulturo pred opasnost-jo marksističnega materializma, na nizkotno sredstvo germanske ekspanzije proti Slovanstvu in z njim nemški narod z vloge kulturonosca na vlogo osvajača. Edini smisel in vrednost nazorskega boja leži v možnosti njega zlorabljanja. Izgleda pa, da se mnoge nacionalne države ne bodo dale vpreči v ta slabo maskirani imperialistični voz, kakor bodo v današnjih prilikah znale vsaka' zase preprečiti even-tuelno nevarnost komunističnega barbarstva. Poborniki ločitve človeštva v dva sovražna idejna tabora so v samem počet-ku doživeli načelen poraz. Niirnberg je ostal kot teoretična priprava in poskus, brez potrebnega in zadovoljivega odmeva. Dobrodošla je zato bila Španija, ki naj postane s posegom zunanjih' sil v razplet tragedije primer ne samo teoretične in duhovne, temveč tudi praktične in stvarne opredelitve. Samo v tej zvezi lahko razumemo pomembnost in dalekosežnost Španije, ki bi sicer ostala vsled svoje odrezanosti od sveta pozori-šče ponovne nesreče nemirnega in temperamentnega, že mnogokrat izmučenega naroda. Tako pa ni ona niti malo poprišče samo ideološke borbe. Mar ni bilo to dejstvo vzrok spora med Una-muno in Frankom? S tem ozadjem gledana postaja opredelitev mnogo težja in usodnejša, a pri vsem tem združujeta obe domači bojujoči se stranki, nacionalizmu enako tuje in oddaljene najhete-rogenejše elemente: od inkvizitorske reakcionarnosti na eni strani, do edinstvene španske anarhičnosti na drugi. Primitivno se zato sliši trditev, da za pravega nacionalista sploh ne obstoji vprašanje ali dvom glede opredelitve, kakor se nam zdi neutemeljeno in neumestno mišljenje, da bi se mogel kdo pustiti v tako usodni stvari zapeljati od provincialne ozkosrčnosti, zaslepljenosti ali političnih prepirov. Stališče, ki ga kdo zavzame do španskega vprašanja, prav tako ne more biti merilo njegove nacionalnosti. V zadnji številki »Naše misli« sta bila na zadnji strani priobčena dva članka, ki drug drugega izpopolnjujeta. Vsebujeta velike in težke besede na naslov našega nacionalnega in naprednega tiska. Kot izraz piščevih nazorov pa imata samo subjektivno vrednost, kakršno ima seveda tudi pričujoči članek, ki skuša z druge strani osvetliti usodna dogajanja v svetu. Pri tem moramo upoštevati, da je naš čas preveč zamotan, da bi mogli v mednarodnem življenju operirati s poštevanko, seštevanjem in odštevanjem in tako stati na matematično zanesljivem piedestalu in z njega propovedovati avtoritativno modrost, ki lahko meji pri vsej samozavesti in dobri volji na naivnost. Kar se »Slovenca« tiče, bi mu svetovali, da posveti nekoliko več pozornosti onim člankom v »Naši misli«, ki so se njega bolj neposredno tikali, mesto da tako vsiljivo pristavlja k omenjenima svoj črni lonec. Sicer pa pričakujemo, da bo on vsak čas iznesel predlog, da pošljemo Franku na pomoč naše (lične divizije, kjer bodo imele priliko boriti se ramo ob ramenu s Paveličevimi usta- Lnstnik in izdajatelj: Konzorcij »Naše mislit.— Uredništvo in uprava: Ljubljana, Groharjeva cesta 2ll.; ček. račun štev. 17.120. —Za konzorcij in uredništvo odgovarja: Stane Klemenc, cand. iur. liska Tiskarna Slatnar, d. z o. z., Kamnik (Vodnik in Knez).